život – Stranica 7 – Poptheo Web Portal

ZABORAVLJENO ZNANJE – „POZITIVNA NULA”

Starogrčki matematičar i filozof Pitagora je važio kao čovjek koji ne voli dangubiti, a nije volio ni kad drugi oko njega dangube, a osobito ne kad bi ga uz to još i ometali. Stoga reče jednom zgodom: „Ili šuti, ili reci nešto pametnije od šutnje!”

U naznačenoj Pitagorinoj izreci se skriva dosta zdrave matematike, jer matematički gledano nula ili ništica i nije nešto najgore što se čovjeku može dogoditi. Doduše, ona jest manja od + 1, 2, 3… ali je kudikamo veća od – 1, 2, 3… Tako da nula na kraju ispadne još kao nekakva zlatna sredina u našem životu.

Stoga bi se reklo mala ali zlatna mudrost za naše vrijeme i mentalitet opterećene aktivizmom koji krivo smatra da je ono nešto uvijek bolje i veće od ništa, pa čak i kad je ovo „nešto” upakirano sa izrazito negativnim predznakom.

Stoga bi se slijedeći Pitagorinu logiku moglo reći još štošta:

Ne nudi nikome ljubav, a ni prijateljstvo ako oni nisu bolji od njegove samoće.

Ne nudi ljudima posao koji nije bolji od prosjačenja.

Ne maši ni s politikom koja po sebi ništa nije bolja od spontane anarhije.

Ne propagiraj im lažne vrijednosti koje ni tebi samome nisu donijele blagostanje i mir.

Ne poduzimaj ni poteze ni aktivnosti za koje će se na kraju govoriti da je bolje da ništa nisi ni radio, niti živi tako da se na kraju govori da bi bilo bolje da se nisi ni rodio, jer nepostojanje je uistinu bolje od nekih promašenih ljudskih života (Usp. Mt 26,24).

Uglavnom, tek kad shvatimo jasno što je sve dolje ispod nule, znat ćemo i što je gore iznad nje. A bojim se da je danas i previše toga ispod nule. Nisam pesimista, ali kao da živimo u grandioznom svijetu enormnih brojeva (ali) s negativnim predznakom.

U Sarajevu, 15. VII. 2019.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com Copyright: Dmitrii Kiselev

O promjeni života

Ne možemo početi život iz početka jer ga ne možemo presjeći na međusobno odvojene i nepovezane živote. Ostajemo trajno obilježeni i označeni našim vlastitim životom. Volimo se pohvaliti kako počinjemo život iznova, ali nikada nećemo moći početi život iznova. Najdalje dokle dopire naša snaga jest promjena u životu, ali promjena u životu nije novi početak života. I sve što ide uz životne promjene poput olakšanja, slobode, novih planova i bilo čega što zovemo novim i uzbudljivim nisu novi početak niti življenje života iz početka. Kada uđemo u život više nikada nećemo moći biti na početku života. Iskustva života koja kroz vrijeme naberemo u sebi ne dopuštaju da vlastiti život izrežemo na komade koji ne pripadaju nikakvoj smislenoj cjelini. Život prije razvoda i nakon razvoda nije novi život niti život življen iz početka, nego promijenjen život i razvod ostaje dio života i podsjetnik na neuspjeh. Život prije bolesti i nakon bolesti nije novi život življen iz početka, nego promijenjen život i bolest ostaje dio života i prijetnja životu.

Promjene u životu kojima težimo nisu novi život i ne možemo dobiti novi život i novi početak. Sa svakom životnom promjenom mi nemamo na raspolaganju novi život, uvijek nam na raspolaganju ostaje jedan život i naš život. Jedan život i naš život izbrazdan je mnoštvom promjena, ali ga promjene ne mogu učiniti tuđim životom niti ga mi možemo dati drugom da više ne bude naš život. Što se dogodilo u životu, dogodilo se jednom i dogodilo se nama jer bolest se dogodila našem životu kao promjena, a ne nečijem drugom životu. I posljedice se događaju našem životu i događaju se nama, a ne drugom. Promijeniti život nikada neće biti identično želji životu iznova ili životu iz početka. Dobrodošle promjene života u starosti kako bi se bolje osjećali i bili zdraviji su potrebne i poželjne promjene. Ipak ove promjene neće nam dati mogućnost da se vratimo na početak života.

Promjene koje činimo u životu činimo jer vjerujemo da život može imati novi početak i da ga možemo početi iznova. Recimo, ljudi nakon razvoda, smrti, tragedije, stradanja vjeruju da počinju život iz početka ali nepovjerenje, strah, malodušnost i pesimizam ipak čovjeka smještaju u stvarnost gdje spoznaje da je promjena dobra, važna, korisna i velika, ali je promjena daleko od novog početka života. I ono što zovemo novim, uzbudljivim još uvijek je samo promjena, ali nije novi početak života. Bježimo u novu zemlju i novi grad da počnemo život iz početka i brzo otkrivamo da naš život i jedan život ostaju teret na našim ramenima. Teret je možda lakši s novom promjenom. Ostaje ipak istina da osjećamo teret koji nas pritišće unatoč dobrodošlim promjenama. Uvijek postoji mogućnost da izbjegnemo promjene u životu i moguće je pronaći ispriku za promjenu ili protiv nje. Ne postoji isprika i ne možemo tražiti od života da nam se ispriča i zabraniti mu da bude moj život i da bude jedan život. Kao sjenka koje se ne možemo otresti ni života se ne možemo otresti promjenom. U promjenama života mi tražimo mogućnost da život više ne bude moj i da ne bude jedan. Razmišljati tako znači željeti da ja više ne budem ja, nego netko drugi.

Kada mijenjamo život, želimo pobjeći od neminovnog. Želimo pobjeći od spoznaje da je život moj i da je život jedan. Kada želimo pobjeći od životnog neuspjeha, o kakvom god da je neuspjehu riječ, mijenjajući život pokušavamo život tako gledati da ne bude više moj život i da više to ne budem ja. Ljubavni i bračni brodolomi sa ozbiljnim posljedicama za ljude, obitelj i njihovu djecu uvijek traže radikalne promjene po mogućnosti da nakon brodoloma to više ne budem ja i da to više ne bude moj život. Nemoguće je pobjeći. Svugdje nas sustiže ta spoznaja da je to naš brodolom, naš neuspjeh, naša djeca, naša obitelj. I tako će ostati bez obzira na razloge. Uvijek će ostati u nama spoznaja da je to naš život, a ne život drugih. Razlozi mogu objasniti i pomoći razumjeti zašto se dogodilo, ali ne mogu ukloniti znanje da je to naš život.

Doći će promjene možda tako velike i duboke da ćemo misliti kako smo konačno počeli život iz početka i kako onaj život više nije moj i kako u onom životu to nisam bio ili bila ja. Promjene će opet prije ili kasnije ustuknuti pred neupitnim autoritetom života koji će svom snagom tražiti zadovoljštinu i optuživati kako je to moj život i ne mogu pobjeći od njega i kako će on uvijek ostati samo moj život i samo jedan život. I život će se podsmjehivati mojim promjenama i ideji kako je moguć nov život iz početka odvojen od života koji je možda nedavno završio neuspjehom i katastrofom. Život nam ne dopušta da ga režemo na dijelove koji ne pripadaju jedan drugom i život ne dopušta da ima protiv sebe život koji bi bio drugačiji od njega samog. Život je jako ljubomoran i on sebe smatra isključivo i apsolutno jednim i mojim životom i nikada neće pristati da ga se dijeli na živote jednake njemu. Život uvijek za sebe traži prvenstvo i prvo mjesto i neće pristati ni na šta manje od toga.

Život se neće protiviti promjenama, on će ih poticati i tražiti. Pri prvoj pomisli da bismo mogli od njega pobjeći i početi novi život koji će biti naš i jedan život će nas okovati i neće to dopustiti. Život nas neće zarobiti tako što će nam zabraniti da se krećemo, putujemo i bježimo. Život nas neće ni pokušati zarobiti na tako očit način. Život je isuviše mudar i previše je vidio i doživio da bi nas na tako jednostavan način spriječio. Život će nas pustiti da bježimo i da putujemo i da idemo kud želimo. Život će biti strpljiv s nama i život može godinama šutjeti i ne govoriti ništa. Kad pomislimo da smo promjenama uspjeli početi život iz početka, kad pomislimo da imamo život koji je naš i koji je jedan, ali je novi i nema nikakve povezanosti sa starim životom, tad će nas život lagano ubosti negdje gdje nas boli. Podsjetit će nas da nemamo novi život. Podsjetit će nas da je još tu i da je oduvijek tu. Podsjetit će nas da je on oduvijek i još uvijek moj život i jedan život. Neće nas podsjećati velikim gestama i velikim čudima. On će nas podsjećati malim bockanjima, probadanjima, ubadanjima po cijeloj našoj nutrini tek toliko da osjetimo da nas boli i tek toliko da primijetimo da nemamo novi život, nego imamo još uvijek samo njega. Tu i tamo ako se budemo opirali bolovima koji dopiru iz naše nutrine, pojačat će bol dozivajući nam u sjećanje slike u kojima ćemo jasno vidjeti da ga nismo pobijedili i da mu nismo pobjegli. Život ne voli previše one koji se mire s njim i prihvaćaju da je on moj život i jedan život. Životu je takav stanodavac kojega život nastanjuje pomalo dosadan. Život više voli one među nama koji uvijek mijenjaju život misleći da tako stvaraju novi život odvojen od njega.

Život je i cinik. On potiče sve naše promjene. Život nas sam najviše uvjerava da moramo praviti promjene i mijenati život. Život nam čak i laže da je moguć nov život, moj život i jedan život koji neće imati nikakvu povezanost s njim. I kada nas dovoljno umori od promjena, onda nam se pomalo cinično nasmije u lice znajući da nijednom promjenom nismo mogli pobjeći i stvoriti jedan novi i moj život daleko od njega. Kako se nositi s takvim cinikom i takvim lažovom koji sve zna o nama, ali nam ništa ne želi otkriti, nego nas svojski i uporno potiče na promjene znajući pri tom da će on uvijek ostati i biti moj život i jedan život i da ne mogu nikakvom promjenom stvoriti sebi novi život?

Sa životom se nosimo kao s neprijateljem za kojega znamo kako će završiti i za kojeg znamo što će se nama dogoditi ako mu se suprotstavimo. Nije nam život neprijatelj, ali nije li neprijateljstvo znati da promjena ne može stvoriti novi život i svejedno čovjeka ludo poticati na promjenu? Nije li to laganje? Ne smatra li nas život neprijateljima jer šutimo i znamo da promjenom nećemo pobjeći od njega, ali opet se trudimo i stalno mijenjamo? Između nas i života vlada prešutni dogovor koji ne dopušta da jedan na drugoga dignemo ruku i uništimo se. Znamo da nas život zavodi na to kako ćemo promjenom stvoriti novi život bez njega, a i život zna da to znamo, ali prešutno sudjelujemo u njegovoj igri i pravimo promjene. Između nas i života postoji oduvijek prešutni dogovor da oboje znamo sve jedno o drugom i to što se mijenjamo i to što nas život potiče na promjene dio su tog dogovora. Prešutno se slažemo kako nikada nećemo moći imati moj, jedan i nov život odvojen od ovoga života sada i prešutno se slažemo da nikada neće biti moguće.

Životnim promjenama produžujemo igru životu koju je život za nas smislio. Igru koju život rado igra i igru u kojoj možda život jedino istinski i uživa. Igru promjena u životu kojom nas život zavodi kako ćemo promjenom stvoriti jedan novi moj život koji će potpuno biti odsječen od sadašnjeg. Život zna da nas zavodi i mi znamo da nas zavodi. Igra se sastoji u tom znanju da nas život zavodi, ali i u tome da i mi znamo da je to zavođenje i da su životne promjene način kako nas život zavodi i volimo tu i tamo biti zavedeni životom. Igramo. Ponekad pobijedimo i promjenom iznenadimo život, ponekad izgubimo i promjena ojača poziciju života, dogodi se da bude neriješeno i stojimo u mjestu i mi i promjene i život.

Sve je dobro dok se igramo i dok nam se pruža mogućnost da igramo sa životom igru promjena i novog života. Najteže je za svakoga od nas i za one koje poznajemo kada igra prestane jer s prestankom igre prestaju promjene, prestaje život i prestajemo mi. Sve dok igramo živi smo. Kad igra prestane, tko zna možda igru nastavljamo s nekim Drugim? Volimo igrati igru promjena sa životom, zavoditi ga i pustiti mu da nas zavodi i zbog te igre ne bi se bunili kada bi se igra nastavila još malo kada promjene, život i mi prestanemo postojati ovdje među svim tim silnim igračima koji također kao i mi igraju se sa životom zavodeći ga i puštajući ga da ih zavede tom magičnom riječju promjena, iza koje se krije zavodljivi osmijeh života kao mog, jednog, ali apsolutno novog i nije nikakva tajna da svi volimo i pustimo da nas taj osmijeh s vremena na vrijeme osvoji i zavede.

U Sarajevu, 2. 7. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: lightwise

O ČEMU RAZMIŠLJAJU LJUDI NA SAMRTI?

U svojem bestseleru iz 2012. „Top five regrets of the dying” (Pet stvari za kojima umirući ljudi najviše žale), australska medicinska sestra za palijativnu skrb Bronnie Ware progovara o svojim dojmljivim iskustvima s ljudima na samrti.

Zanimljivo, nikad nije čula da je netko pred smrt žalio što u životu nije imao više seksa, novca ili vlasti. S druge strane, ljudi su najviše žalili za slijedećim stvarima:

1. „Žalim što nisam bio vjerniji sebi, a ne toliko očekivanjima drugih ljudi”: Ovo je uopće prema autorici najčešće žaljenje kod umirućih. Tek pred pragom neumoljive smrti, ophrvani teškom bolešću i slabošću, u trenucima kad više ništa sami ne mogu poduzeti, ljudi razaznaju koliko je dragocjen taj dar osobne slobode i izbora što nam se za života daje.

2. „Žalim što sam radio toliko puno”: Prema autorici, ovo je češće znala čuti iz usta umirućih muškaraca, ali nerijetko i od žena. Jako vrijedni ljudi na kraju shvate da su u međuvremenu propustili mnogo toga od života. Shvaćaju da su se trebali više družiti, putovati i biti sa svojom djecom.

3. „Žalim što nisam hrabrije izražavao svoja osjećanja”: Ponekad zbog ponosa, ponekad zbog mira u kući, ljudi prešute puno toga. Tek na kraju shvate da ih je to ograničilo u životu ili da ih je zbog toga bila ophrvala dugotrajna gorčina i potištenost.

4. „Žalim što nisam ostao u kontaktu sa svojim prijateljima”: Upravo, što zbog posla, što zbog ugađanja tuđim „nosevima” ljudi kroz život zapuste pa i prekinu brojna vrijedna prijateljstva. I naravno, na kraju zbog toga jako žale, jer tek pred smrt shvaćamo da je iskreno prijateljstvo jedna od uopće najvrijednijih stvari pod ovim nebom.

5. „Žalim što si nisam dopustio/la da budem sretniji/ja”: Autorica pod ovim žaljenjem aludira na čovjekov strah od promjene, a što je po sebi opet povezano s ljudskim neradim napuštanjem tzv. zone komfora. Naime, ljudi tek pred pragom smrti definitivno shvaćaju da sreća nije lutrija nego izbor. Sreća se ne iščekuje; za njom moramo aktivno tragati.

Ljubav, smisao i obitelj

Spomenut ćemo ovdje i jednu drugu autoricu iz slične domene. Kerry Egan je kao bolnička kapelanica također imala u životu priliku mnogo razgovarati sa umirućim i teško bolesnim ljudima. Kao teologesi bilo joj je zanimljivo da umirući ne razgovaraju toliko često izravno o Bogu, ali zato jako puno razgovaraju o ljubavi, smislu i vlastitoj obitelji. No, ona smatra da su upravo to one stvari po kojima čovjek i spoznaje Boga u svojem životu. Pri kraju života, ljude sustižu snažna sjećanja na ljubav koju su primili ili je nisu primili, kao i na onu vlastitu ljubav koju su dali ili nisu dali. Kako rekosmo, puno razgovaraju i o svojoj obitelji, jer tu su im se desile one najljepše, ali često i one najružnije stvari u životu. Žele oprostiti, i žele da im bude oprošteno.

Aluzije putovanja

I na kraju ćemo nešto o samom kraju, tj. o čovjekova posljednja 72 sata života. Medicinski radnici koji rade sa umirućima svjedoče o svojevrsnoj aluziji putovanja koja se javlja kod mnogih umirućih u posljednja tri dana života. Traže cipele, pitaju jesu li ovjerene karte i vize, spominju neke stjuardese koje ih hoće ukrcati na neki avion i sl. A i osobno sam čuo jednog starog gospodina koji mi se povjerio kako zadnjih nekoliko mjeseci stalno sanja da putuje svemirom i to nevjerojatnom brzinom. Uskoro je bio umro.

Za kraj, stara srednjovjekovna mudrost kaže „Memento mori” – „Čovječe, sjeti se da ćeš umrijeti”, s tim da ovaj „Memento mori” nije bio samo pobožna krilatica nego i svojevrsna teorija, kao i meditativna praksa. Smrt je posljednja, nepobitna istina čovjekovog života, pa se valjda u skladu s tim i ne može istinito i mudro živjeti bez misaone anticipacije na vlastitoj smrti. Jer kako vidjesmo, tek pred vratima smrti čovjek razaznaje što je uistinu bilo vrijedno i za što se u životu uistinu trebalo boriti.

U Sarajevu, 5. VI. 2019.

M. B.

Izvori:

– Patricia PEARSON, Opening Haeven’s Door, Atria, New York – London – Toronto – Sydney – New Delhi, 2014.

– https://www.theguardian.com/lifeandstyle/2012/feb/01/top-five-regrets-of-the-dying (Stanje: 5. VI. 2019.);

– https://kerryegan.com/ (Stanje: 5. VI. 2019.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Yuriy Klochan

“FILOZOFIJA ZA ŽIVOT I OSTALE OPASNE SITUACIJE”

Biti filozof ne zvuči uvijek dobro, jer među filozofima je puno cinika, skeptika i sofista. Prvi sve izruguju, oni drugi sve dovode u pitanje, dok treći uživaju u beskonačnim ispraznim raspravama. No, sve to i nije baš filozofija, barem ne ona prava. U ovom tekstu ćemo nastojati predstaviti zanimljivo djelo Julesa Evansa – „Filozofija za život i ostale opasne situacije”. S pozicija modernog stoicizma, ali i njemu srodne kognitivne bihevioralne terapije, autor nas vodi kroz zanimljivo proputovanje arhaičnim svijetom antičke filozofije, iznoseći iz njezine bogate riznice mudrosti primjenjive i korisne, itekako i u ovom našem današnjem vremenu.

Ovdje se otprilike polazi od rimskog stoika Epikteta i njegovog stajališta kako nas kao ljude ne uznemiravaju stvari nego naše mišljenje o njima. Mnogo vremena kasnije, ova mudrost će biti inspiracijom i Albertu Ellisu, utemeljitelju kognitivne bihevioralne terapije (nadalje: CBT). Ellis je bio mišljenja da glavni uzročnik psihičkih problema kod čovjeka i nije poremećena moždana kemija nego neka pogrešna i štetna uvjerenja koja kroz život usvajamo. Naime, kad god nam se nešto dogodi, to aktivira i naše pokušaje interpretacije toga događaja, a što na kraju sa sobom donosi i neke emocionalne posljedice. Ovdje se navodi konkretan primjer: Pali ste na vozačkom ispitu, i sad vas muči osjećaj poraza. Mislite kako ste ispali glupi, gubite samopouzdanje i padate u depresiju. Međutim, isti događaj se može i sasvim drugačije protumačiti, kao svojevrsna prilika da u životu nešto još bolje i temeljitije naučimo i svladamo. Vidimo, u oba slučaja događaj je posve isti, ali su različite interpretacije istoga, a samim tim i emocionalne posljedice koje s njima idu.

Premda je ovdje već naznačena tijesna veza između CBT-a i antičke filozofije, autor filozofiju ipak smatra dominantnijom. Naime, dok je u praksi CBT većinom koncipiran kao privremeni kurs, filozofija se, s druge strane, nameće kao cjeloživotna disciplina. Druga prednost filozofije bi bila njezina društveno-politička osviještenost. Recimo, Platon je smatrao da bi filozofi kao najmudriji članovi društva ujedno trebali i vladati. S druge strane, Aristotel je smatrao da bi se svaki čovjek trebao pozabaviti s pitanjem: „Što je to jedno dobro ljudsko društvo”?

Onaj drugi put čovjekovog samo-poboljšanja, antička filozofija je trasirala kroz trajno i otvoreno pitanje o značenju božanskog, te o smislu života i našeg postojanja na ovom svijetu.

Stoici su vjerovali da je univerzum prožet božanskom inteligencijom, te je stoga ono „živjeti po razumu” za njih ujedno značilo živjeti u skladu s prirodom.

S druge strane, epikurejci su bili materijalistički nastrojeni i nisu vjerovali u život nakon smrti, ali su usprkos tome smatrali da svoje živote moramo provesti na najbolji mogući način, upravo zato jer je naše vrijeme na ovom svijetu kratko.

Tako ujedno dolazimo do dva centralna lajtmotiva antičke filozofije. Premda su se različite filozofske škole po svojim stajalištima međusobno znatno razlikovale, ipak je u konačnici postojala temeljna suglasnost oko barem dvije stvari: težnja prema dobru i cjeloživotna disciplina promišljanja.

Samokontrola i trening uma za prihvaćanje realnosti

Život u antička vremena nije bio lagan. Prosječni životni vijek iznosio je svega dvadesetak godina, a mnogi su bili osuđeni na to da taj kratki život prožive kao prezreni robovi. Za stoicizam se pouzdano može reći da je bio filozofija duboko uronjena u probleme svoga vremena, te da je pretežito i bila fokusirana na prevladavanje problema s kojima se čovjek suočava. Stoga bi se centralni fokus stoicizma mogao upravo izraziti na slijedeći način: Fokusirati se na (i mijenjati) stvari koje su u našoj moći, te raditi na strpljivom prihvaćanju onih stvari koje to nisu. To je u suštini jedini način da izbjegnemo dugoročne frustracije i poboljšamo svoju radnu i životnu efikasnost. (Zanimljivo, mnogo kasnije i Martin Heidegger nakon dugoročnog promišljanja u svjetlu svojeg programa opsežne filozofske dekonstrukcije dolazi do skoro istovjetnog zaključka: prihvaćati egzistencijalnu „bačenost” – tj. sve ono na što ne možemo utjecati, te nastojati dobro iskoristiti „nabačaje” – odnosno, sve one dobre prilike koje nam život pruža.) U tom smislu, jedan primjer: Recimo, ostali ste bez posla. I što će te učiniti? Čovjeka u takvim situacijama lako spopadne ogorčenost i manija traženja krivaca. Kriva je ekonomija ili je kriv sada već bivši šef? Možda i radne kolege? Potišteni ste, i osjećate se krajnje odbačeno? Stoici bi to jednostavno apsolvirali ovako: Jednostavno prihvatite da ste ostali bez posla, uopće se nemojte zamarati pitanjem tko je kriv, nego se svim snagama bacite na traženje novog radnog mjesta, pa moguće nađete jedno čak i znatno bolje nego prethodno.

Glede naznačenog prihvaćanja neželjenih životnih situacija, rimski državnik i filozof Seneka je čak savjetovao da na dnevnoj razini razmišljamo o neminovnosti poraza, patnje i smrti u našem životu. Tako će nam duša biti posve spremna kad se tako nešto prije ili kasnije i dogodi. Za stoike je ovo bilo nešto poput svakodnevnog treninga. Čvrsto su vjerovali da se um mora redovito vježbati slično kao što i ambiciozni olimpijski sportaši svakodnevno uvježbavaju svoje tijelo.

S druge strane, epikurejci su bili hedonisti, vjerovali su u užitak, ali su u svemu tome nepravedno došli na loš glas zahvaljujući razvratnim rimskim patricijskim krugovima koji su svoje učestale orgije i bahanalije opravdavali tobožnjim epikurejizmom. Epikur definitivno nikad nije naučavao takav stil života. On je vjerovao u užitak, s tim, kako je isticao, i pretjerani užitak vodi u patnju. Stoga je istinski užitak ležao u umjerenosti. Zato se kod epikurejaca može govoriti o jednom prosvijetljenom, racionalnom hedonizmu. Užicima treba pristupati promišljeno, i pri tome prednost davati dugoročnim užicima, pošto su oni kratkoročni obično opasni po zdravlje.

Pitagorejci su također prakticirali neke stvari svojstvene i za modernu psihoterapiju, a osobito CBT. Trudili su se postići jedan svojevrsni „pogled odozgor”; sagledati svoj život iz perspektive vječnosti. Upravo je jedan takav pogled dovodio čovjeka do svijesti o prolaznosti i kratkoći života. A kad se to jednom živo shvati, čovjeku jedino preostaje odluka za sreću, jer čemu trošiti to kratko vrijeme na uzaludno živciranje i zlovolju? Odatle je slijedilo i prakticiranje svojevrsnih racionalnih mantri. Naime, premda se pitagorejci i nisu baš najbolje kužili u moderni psihološki koncept nesvjesnog, na neki način osjećali su da to postoji. Iz vlastitog iskustva su znali kako nas počesto mogu zaposjesti sumorne i frustrirajuće misli, i da onda po njima počnemo tonuti sve dublje i dublje. Stoga bi oni pronašli sebi kakvu smislenu ohrabrujuću misao i ponavljali bi je sebi u takvim situacijama. Npr.: „Zaslužuješ da budeš sretan!”

Premda je po izvornoj vokaciji bio povjesničar i biograf, Plutarh je po nekim vlastitim filozofskim i psihološkim umijećima definitivno bio čovjek ispred svoga vremena. Naime, za njega je bilo sasvim jasno da ljudi, a osobito mala djeca, prvenstveno uče oponašajući druge ljude, a što će puno puno kasnije eksperimentalno dokazati psiholog Albert Bandura. Ovo bi značilo, ako želiš izvrsnu djecu, moraš biti izvrstan roditelj – nema ti druge! Djeca usvajaju ono što vide da stariji rade, a ni približno toliko ono što oni govore. Jedini način da nešto dobro ispadne od naših uzvišenih i plemenitih ideja jest da živimo po njima. Zbog toga je Plutarh savjetovao i ono da se čitaju biografije velikih povijesnih likova. Ako ćemo već slijediti tuđi primjer, a uvijek tako ispadne, onda je bolje da nasljedujemo one dokazano velike ljude.

Spomenut ćemo i velikog Aristotela. Nakon dugo promišljanja na pitanje „za što smo stvoreni”, Aristotel je nabasao na tri stvari: stvoreni smo za sreću, zajedništvo i racionalnost. Ono prvo je istaknuo jer je shvatio da mi što god namjeravali, uvijek to nastojimo jer s time želimo da dosegnemo sreću. Ono drugo je također valjda jasno. Teško je biti sretan među nesretnim ljudima, i zato po Aristotelu ljudi mogu samo zajednički postići jednu takvu sretnu harmoniju. I na kraju ono treće – racionalnost je upravo ono što nas čini posebnima i što nas odvaja od ostalih, nižih, bića na zemlji. Stoga je jedini način da se bude čovjek, ono da budeš racionalan; bez toga nema ni one tako žuđene sreće. Iz svega ovoga se svakako ne isključuju ni emocije, međutim, racionalni put do sreće podrazumijeva da se one trebaju kultivirati u vrline, pri čemu vrlina nije ništa drugo do li emocija kultivirana do savršenstva. Ovo racionalno kultiviranje emocija opet po sebi podrazumijeva uspostavu ravnoteže između suprotstavljenih ekstremnih emocija. Npr, vrlina odvažnosti je po Aristotelu svojevrsna ravnoteža emocija silovitosti i bojažljivosti. Tako ove dvije ograničavajuće i uznemirujuće emocije u svojevrsnom međusobnom braku postaju žuđenom vrlinom. Reklo bi se stoga, izvrsna lekcija i za današnje vrijeme. Često nas zbunjuje pa i plaši postojanje ovakvih kontradiktornih i naizgled beskorisnih emocija u nama, pa zato u takvim situacijama trebamo misliti upravo u smjeru vrline. Oboje je potrebno da bismo bili vrli i kreposni ljudi. Svakako, Aristotel će dodati i to da se vrline ne uče iz knjiga, nego svakodnevnim vježbanjem i to među ljudima. To je jedini način da žuđena vrlina postane habitus – naše uhodano, prirodno stanje i navika.

Državni programi pomažu, ali na kraju je ipak sve do nas

U današnje vrijeme, različite vlade, a osobito one na Zapadu sve više raspoznaju vrijednost nekih od ovdje navedenih tehnika samo-poboljšanja i postizanja sreće. Tako je recimo prije koju godinu britanska vlada investirala čak 500 milijuna funti u temeljitu izobrazbu 6.000 CBT terapeuta. To svakako nešto znači, međutim, autor na kraju ističe da je izbor u konačnici na nama, koliko ćemo raditi na sebi i hoćemo li uopće raditi. Na kraju nas zato napominje ono da se počesto trebamo sjetiti kako je naš život kratki bljesak svijetla u ultimativnoj tami univerzuma. Iskoristimo ga najbolje što možemo!

U Sarajevu, 21.V.2019.

M.B.

Izvor: Jules EVANS, Philosophy For Life And Other Dangerous Situations, London – Sydney – Auckland – Johannesburg, Random House Group company, 2013.

Izvor (foto): 123rf.com Copyright: Ion Choisea

LJUDSKO TIJELO U BROJKAMA

Ljudsko tijelo u prosjeku sadrži 30 bilijuna stanica (ćelija), dakle, čisto u brojkama: 30.000.000.000.000.*
Zanimljivo, od tog broja čak 80% (oko 25 bilijuna) otpada na crvena krvna zrnca, s tim da ih žensko tijelo u prosjeku sadrži ipak nešto manje. Ljudsko tijelo svake sekunde stvara 2 – 3 milijuna novih crvenih krvnih zrnaca, a na dnevnoj razini to bi bilo između 173 i 259 milijarde. Inače, životni vijek crvenih krvnih zrnaca iznosi oko 120 dana. Osim crvenih krvnih zrnaca u krvotoku se nalazi i oko 147 milijuna trombocita i 45 milijuna limfocita.
Prosječni ljudski mozak sadrži 171 milijardu stanica, od toga 86 milijardi neurona i 85 milijardi tzv. glijalnih stanica koje podržavaju rad neurona.
No, sve bi ovo tek bio početak, jer u ljudskom tijelu egzistira 200 različitih vrsta stanica. Recimo, samo u ljudskom oku postoji 120 milijuna tzv. štapičastih stanica plus 6 milijuna tzv. konusnih, a ljudsko oko je po sebi toliko savršen i precizan stroj da ukoliko bi se njegova rezolucija pokušala izraziti digitalnim terminima i mjerama, iznosila bi gigantskih 576 megapiksela, a cijela stvar može razlikovati čak 10 milijuna boja.
Ljudska koža je satkana od 100 milijardi epitelnih stanica, a tu je i oko 60 milijuna osjetilnih receptora.
Stvari postaju još nevjerojatnije ako se zaviri u kompleksni unutarnji svijet stanica. Na primjer, ukoliko bi se iz cijelog ljudskog tijela povadile i odmotale sve DNK sekvence, mogli bismo stvoriti od njih neprekidnu nit dugu 16 milijardi kilometara, što je po sebi čak osamdesetak puta duže od prosječne razdaljine između Zemlje i Marsa, odnosno, radi se o dužini puta od Zemlje do Plutona i natrag.

Bakterije
Budite oprezni kada idući put budete htjeli nekome reći da je prljav ili kužan, jer u prosječnom ljudskom tijelu broj bakterija je čak i veći od broja normalnih stanica. Otprilike, 37 bilijuna, a u nekim slučajevima cifra se može popeti čak do 300 bilijuna. Većina ovih bakterija ne predstavljaju prijetnju za naše tijelo, a neke od njih su čak i korisne.

Ostalo
Ljudski nos posjeduje 1000 mirisnih receptora koji nam omogućuju da raspoznajemo do 50.000 različitih mirisa.
23.040 puta udahnemo tijekom dana, a naše srce u istom periodu odradi u prosjeku 115.200 otkucaja i pri tome proizvede dovoljno energije da bi veliki kamion s njom mogao prevaliti put od 30km.
U ljudskom tijelu postoji 640 mišića i 360 zglobova.
Na ljudskoj glavi raste prosječno 100.000 dlaka, od toga ih na dnevnoj razini stotinu otpadne.
Djeca imaju 300 različitih kostiju, no kako neke od njih s vremenom međusobno srastu, kod odraslih će brojka pasti na 206.
Ljudsko tijelo svaki dan proizvodi oko 800ml znoja, a tijekom prosječnog života od 75 godina proizvedemo 23.000 litara sline i pljuvačke.
U ljudskom tijelu je dovoljna količina željeza za proizvest veliki čavao od 7,6cm.
U budnom stanju, ljudski mozak proizvodi dovoljno električne energije za rad manje žarulje, a dnevno nam pridođe oko 60.000 misli.

Umjesto zaključka
S obzirom na uobičajenu tematsku usmjerenost naše web stranice, ove podatke svakako nismo iznijeli pokretani biološkim interesima, nego prvenstveno onim psihološkim, kulturološkim i duhovnim. Naime, kultura i civilizacija nas često osvješćuju kao one vječito-nemajuće, kao one kojima uvijek nešto fali ili kao one koji su bez prave prilike i šanse u životu. Stoga je dobro povremeno se zagledati u sve one brojke, u svu tu teško pojmljivu raskoš i obilje. Možda se iz toga rodi neka nova ideja i nadasve optimizam…

U Sarajevu, 12. 3. 2019.
M. B.

* Potreban je mali oprez u svezi različitog nazivlja brojeva. Engleski izvori će redovito umjesto bilijuna spominjati trilijune, iz jednostavnog razloga jer je engleski trilijun naš bilijun, dok je njihov bilijun naša milijarda!

Izvori:
– Jacquelyn CAFASSO, How Many Cells Are in the Human Body? (16.VII.2018.), Healthline, Izvor: https://www.healthline.com/health/number-of-cells-in-body (Stanje: 12.III.2019.);
-Hashem Al-Ghaili, The Human Body in Numbers (8.III.2019.), Izvor: https://www.facebook.com/ScienceNaturePage/videos/2033585203357604/ (Stanje: 12.III.2019.);

Izvor (foto): 123rf.com

O BOŽANSKOM IZVORIŠTU LJUDSKE DUŠE

Promatrajući tijekom boravka na Galapagosu jednu vrstu ose potajnice (najeznice) kako polaže jajašca u živog domaćina (gusjenicu), iz kojih će se zatim izleći larve koje će se ‘nako bez žurbe hraniti tim živim domaćinom, Charles Darwin kasnije u jednom pismu svome prijatelju o tome zapisa: „To dobri Bog nije mogao stvoriti“!
U isto vrijeme otprilike će (prva polovica 19. st.), i mladi, genijalni, ali barem podjednako toliko i zlosretni Georg Büchner reći da su zlo i patnja zaglavni kamen ateizma u ovom svijetu. Odnosno, ponajveći problem koncepta „dobrog Boga“ bi svakako bilo zlo stvorenje.
Međutim, što ako je zlo ljudsko stvorenje po sebi upravo dokaz jednog dobrog i svemoćnog Boga? Zvuči kontradiktorno, ali pogledajmo malo bolje…
Pohlepa – „Zla kći iz dobre kuće!“
Lav je opasna zvjerka, ali nikad niti jedan lav nije pokušao biti kralj svih lavova. Detaljnije, svaki lav želi biti alfa-mužjak, ali alfa-mužjak svoga čopora, a ne alfa-mužjak svih lavova i lavica na svijetu. Situacija je slična i sa ostalim višim sisavcima. Niti jedan od njih nikad nije pokušao biti kralj cijele svoje vrste ili barem jednog njezinog većeg dijela. Odakle onda ovakve napasti čovjeku? Zašto on učestalo misli da ima pravo na sve? Kako već kod koga: netko bi sve pare ovog svijeta, netko bi svu vlast i moć ovog svijeta, netko bi sve znanje, netko užitak itd. Kako već rekosmo, to ne možemo baštiniti po svojoj tjelesnoj infrastrukturi, jer u vidljivoj prirodi toga jednostavno nema. Dakle, stvar je povezana s duševnom superstrukturom. Tko zna, možda je odgovor u tome da je naša duša proizašla iz singularne situacije u kojoj je sve bilo u svemu i ništa nije moglo biti po sebi otuđeno ni tuđe. Dakle, slično kao i ljubomora – „pohlepa je zla kći iz dobre kuće“!
„Pravo na ono najbolje“
Neki ljudi ne bi toliko ono SVE, ali bi zato ono najbolje. Jedno ali vrijedno! Tako razmišljaju premda oni sami možda i nisu najbolji. Kako, zašto, odakle im to? Pa moguće, opet slično: duša je izvorno proizišla iz onog NAJBOLJEG, i stoga ne čudi da se toga stalno nesvjesno prisjeća, te da pravo na ono najbolje osjeća svojim prirodnim i prirođenim pravom.
Nemirenje sa starenjem i smrću
I psi s vremenom posjede, ali nikad nećete vidjeti psa da se recimo negdje uvalja u katran kako bi izgledao mlađe. Oni s tim nemaju problema, kao ni sa umiranjem. Istini za volju, mnogi viši sisavci pokazuju znakove duboke tuge zbog gubitka druga ili srodnika, ali to njih obično ne drži duže od sat-dva ili maksimalno dan-dva. Zašto onda čovjek ima toliko problema s prihvaćanjem starenja i smrti kad već sve u vidljivoj prirodi stari, propada i umire? Opet slično kao u prethodnom slučaju: duša dolazi s mjesta gdje nema ni starih ni mrtvih! Zato se valjda u ovom svijetu nikad dovoljno ni ne može načuditi ovim uznemirujućim pojavama.
Ljutnja i razočaranost zbog neostvarenih zamisli
Psihotični bolesnici imaju svoje deluzije, dok zdravi ljudi imaju iluzije. Ovo dvoje je po sebi slično, s barem jednom esencijalnom razlikom. Naime, zdrav čovjek je svjestan da je njegova iluzija samo iluzija, dok bolesnik misli da je njegova deluzija stvarnost. U tom smislu, svaki normalan čovjek zna razlikovati između mašte i stvarnosti, kao i između teorije i prakse, međutim, ipak se ljuti ili biva razočaran kad se njegove zamisli lako ne ostvare. Zašto nas to toliko smeta ako već racionalno znamo da je teorija – teorija, a praksa – praksa, te da ovo dvoje i nije baš lako povezati? Opet moguće slično kao i u prethodnim slučajevima – naša duša je došla iz realma gdje nije bilo suštinske razlike između misli i djela. Teološki gledano, samo je Bog onaj koji stvara svojim logosom iz ničega. Što zamisli, to i stvori! Bez alata, zanata, bez – za to – potrebnog vremena kao i bez sirovina!
Uvjerenost o sveznanju koje nemamo
Pisali smo već ranije o Daning-Krugerovom efektu koji između ostalog nalaže da su stvarno čovjekovo znanje i uvjerenost o posjedovanju znanja često obrnuto proporcionalni. Tj. nešto jednostavnije rečeno, što netko manje zna, to obično misli da više zna. I obratno: istinski znalci su vrlo često poprilično oprezni i stidljivi kad je u pitanju hvalisanje vlastitim znanjem. Zašto se to događa? Možda zbog toga što duša dolazi od tamo gdje se sve zna?
Mentalitet „podrazumijeva se“!
„Nisi mi ni ‘hvala’ rekao! … Pa podrazumijeva se da sam ti zahvalan“! Ili: „Nisi mi se godinu dana javila! Pa podrazumijeva se da sam mislila na tebe!“ Stvarno, zašto ljudi tako često misle ili kao da misle da su drugi ljudi u potpunosti svjesni njihovih nutarnjih misli? Valjda isto kao u prethodnom slučaju, jer naše duše stižu iz stanja gdje je sve bilo znano i bjelodano, i gdje ništa skriveno nema, niti se uopće može skriti!
Nedostatak opreza – osobito kod mlađih!
Stvarno, zašto djeca vole toliko gurati prstiće u utičnice, te zašto toliko naokolo trče kad još ne znaju ni hodati kako treba. Pisali smo već ranije, da su dva naša jedina prirođena straha, strah od glasnih i ružnih zvukova, te strah od gubitka tla pod nogama. Svi ostali strahovi se mukotrpno uče kroz život. Dobro, a zar ne bi trebali biti malo bolje, recimo poput životinjica nakrcani različitim obrambenim instinktima; ipak je ovaj svijet poprilično opasno mjesto za život? Valjda opet isto: naša duša dolazi od tamo gdje nema nikakvog straha i opasnosti! Ovome bismo mogli pridodati i onaj „Meni se to ne može dogoditi mentalitet“, premda znamo da može. Čovjeku zbilja treba poprilično vremena da na ovom svijetu nauči sve moguće rizike i opasnosti…
Iluzija zvana „Stara dobra vremena“!
Uvijek ta neka „Stara dobra vremena“, a svi pokazatelji jasno daju do znanja da ih nikad zapravo nije ni bilo. Naravno, može se desiti da su neki aspekti života prije bili bolji, ali svakako ne svi. U svakom slučaju, i tijekom tih starih dobrih vremena ljudi su pričali o čemu već nego o nekim drugim starim dobrim vremenima… Odakle nam to? Valjda opet isto ili barem slično: naša duša se nesvjesno sjeća onog vremena ili točnije onog stanja prije vremena kad je stvarno sve bilo kako treba i baš na svom mjestu!
Ružno, glupo, ludo, bezobrazno…
Dobro, zašto ponekad tako ishitreno i bez razmišljanja ljude i situacije častimo ovako lošim atributima? Pri tome osobito mislimo na one posve nepravedne situacije kad nešto dobro i lijepo bude ni krivo ni dužno nagrđeno. Opet valjda isto, naša duša se nesvjesno prisjeća takve ljepote i dobrote naspram koje je zbilja sve na ovom svijetu ružno, glupo, ludo … Ali oprez, i druge duše se isto tako sjećaju tih predivnih stvari, puno boljih i ljepših od nas samih … Stoga nas taj nesvjesni koncept preuzvišene dobrote i ljepote mora ujedinjavati a ne svađati!
Lopte i baloni
Za kraj jedan veseliji argument o božanskom podrijetlu duše. Kad su ljudi bili pravili prvi avion jasno je da su pri tome kao uzor imali pticu. Ta mogućnost da se visoko i brzo leti poput ptice oduvijek je golicala maštu čovjeka. E sada, moguće malo glupo pitanje, ali odakle nam to da stvaramo lopte i balone? Tako nešto ne postoji u makro-prirodi. Ima ih doduše u mikro-prirodi (atom, ženska jajna stanica…), ali to smo tek nedavno saznali. Još važnije, uz lopte i balone se vežu samo fine stvari: sport, igra, zabava, razonoda, odmor. Zanimljivo, filozofija je još od antičkih vremena spominjala to da duša dolazi iz jednog sferičnog svijeta, te da je čak po sebi i sama duša jedna eterična sfera. U nekim interpretacijama višeslojna, po drugima jednostavna i kompaktna, ali eto, baš sfera…

Za kraj, ovdje se sada nećemo baviti teškim pitanjem odakle mi ovdje ako već nismo odavde, kao ni pitanjem, kamo na kraju idemo i odlazimo? O svemu tome više neki idući put… Ovdje smo samo pokušali ukazati na to da iza brojnih neugodnih datosti našeg života stoji jedna zapravo divna i čudesna priča koja nas itekako može oraspoložiti i potaknuti da ovaj život gledamo drugim očima.

U Sarajevu, 7. 2. 2019.
M. B.

Naslovna slika: Mario Bernadić: “Život prije života” – kompjuterski generirana grafika.

O stvarima i životu

Ono što danas posjedujemo, sutra ili uskoro posjedovat će netko drugi bilo da se toga odreknemo ili nam se uzme bez našeg pitanja. Sve ono u što smo uložili puno, počevši od samih sebe gdje smo najviše uložili, ono što je naše poput truda, napora i odricanja dobit će netko drugi. Netko tko se nije trudio, nije odricao, nije ulagao, čak nije niti planirao niti pomislio da će dobiti i imati ono što je naše i što nam pripada. Stvari su potrebne za život, različite stvari iako stvari nisu život. Neka stvar za koju mislimo da čini naš život sutra ili uskoro će ostarjeti i izgubiti privlačnost. Ono bez čega nismo mogli, oko čega se vrtio naš život sutra će postati stara stvar koju treba baciti i koje se treba riješiti, koju treba što prije zamijeniti, prodati. Svejedno mi živimo i razmišljamo kao da stvari jesu život i kao da bez stvari ne bi bilo ni života ili barem života koji bi imao smisao i svrhu. Idemo za stvarima, živimo stvari i život s vremenom živimo kao stvar. Stvar kojoj se svrha i smisao daje pomoću stvari. Stvar koja nema smisla i svrhe ako nije uvjetovana i određena stvarima.

Nova i tek kupljena stvar naoko bi trebala i život učiniti novim? Rabljena i potrošena stvar bi onda također trebala i život učiniti rabljenim i potrošenim? Gdje je granica u korištenju i uzimanju stvari? Je li nova i skupa stvar po svojoj naravi takva da može dotad besmislenom životu darovati svrhu i smisao? Je li stara stvar koja čeka da je se baci takve naravi da smislenom životu oduzima njegov smisao i svrhu? Što je toliko privlačno u stvarima da život izjednačavamo s njima iako ih uzimamo, trošimo i na kraju kao i sve stvari odbacujemo i zaboravljamo? Dugotrajan život bez novih i poželjnih stvari kojega kolokvijalno zovemo siromaštvom može utjecati na život. Bilo da se prestane biti navezan na stvari, a da se opet ima život, bilo da stvari postanu smisao života kojega se odbacuje jer nema stvari. A jer u siromaštvu nije moguće posjedovati nove i poželjne stvari, onda ni život ne bi mogao imati smisla bez njih. S druge strane, dugotrajan život s novim, poželjnim i uvijek dostupnim stvarima kojega kolokvijalno nazivamo bogatstvom ima također vlastito shvaćanje stvari. Jer može se imati nove i poželjne stvari i da život opet nema smisao i svrhu, ili imanje novih i poželjnih stvari određuje sam život kao stvar koja ima smisao. U slučaju dugotrajnog imanja i nemanja stvari, život s vremenom ima ili nema smisao kao stvar jer ovisi o tome imamo li stvari ili nemamo stvari. Živeći tako, s vremenom nam život postane stvar i ništa više. Nešto što nam se svidi jer je novo, dosadi kad je dugo s nama i ponekad nešto što želimo baciti i zaboraviti kad ga više ne želimo.

Pretvoriti život u stvar i stvar u život uvijek ide kroz tri prizora i iskustva kojima osjećamo i vidimo ono što jesmo i ono što posjedujemo, odnosno, imamo. Prvi prizor i iskustvo je oduševljenje nečim novim što imamo. Drugi prizor i iskustvo je ravnodušnost onim što imamo kada postane isuviše rabljeno i potrošeno. Treći prizor i iskustvo je odsutnost kada ono što imamo postane prašnjava stvar koju smo zaboravili i želimo to baciti ili se toga jednostavno riješiti. Ponekad smo takvi i prema životu kao prema stvari. U mladosti oduševljeni, u srednjim godinama ravnodušni, u starosti odsutni iz života za kojega želimo da se završi.

Između života i stvari postoji nepremostivi jaz koji ih razdvaja i zbog kojega stvar nikada ne može biti život, niti život može biti tek puka stvar. Nitko ne može posjedovati naš život, moj život. Život je uvijek naš, odnosno moj život, a to znači posjedovati ga ne samo danas nego mogućnost da ga imam i sutra i uvijek dok traje. I samo ga ja mogu posjedovati kao moj život i nitko drugi. Kad nas ne bude zajedno s nama, sa mnom odlazi i moj život i ne ostaje i ne može ostati drugom da ga živi kao neku novu i tek kupljenu stvar.

Stvari su drugačije. Danas nam pripadaju, sutra će možda pripadati drugom. Danas se trudimo i mučimo oko stvari, sutra će ih drugi uživati, ali bez truda i napora. Uživat će ih kao svoje iako ne pripadaju njemu, ali će prestati biti naše i postat će njegove. Život nije stvar iako smo ga pretvorili u stvar. Život ne može pripadati drugom, moj život pripada samo meni i sva muka i teret mog života moja je muka i moj teret ne može pripasti i ostati drugom. Ali i radost mog života pripada samo meni i drugi je ne može uživati kao svoju bez zasluge kao da je njegova. Mogu dijeliti radost života s nekim kao i muku života ali to je stvar slobode i izbora, a ne pitanje samog života.

Stvari nam prethode. Dolaze i odlaze prije nas i poslije nas, u stvarima se utapamo i ne odlučujemo o njima. Naš život, moj život dolazi i odlazi sa mnom, nema ga prije mene i nema ga poslije mene. Imaju životi drugih, ali oni nisu moji životi, oni nisu ja, njihov život nije moj život. Život nije stvar koja je nova, dosađuje i prema kojoj se onda postaje ravnodušan i koju se odbacuje radi neke novije i poželjnije stvari. Život se ne može baciti kao stvar radi novog života jer promjena života nije novi život, nego uvijek isti život gledan novim pogledom i novim očima. Odlazak negdje drugo pod tvrdnjom početka novog života nije istina, život je i dalje moj kao što je bio na samom početku, samo se mijenjao i mijenja pogled mojih očiju na moj vlastiti život, ali to je i dalje i ostat će uvijek isti život, moj život.

Do nas teško dopire podsjećanje kako stvar i život nisu i ne mogu biti isto. Stvari dolaze i prolaze. Bez našeg pristanka stvari nas obvezuju da ih mijenjamo, trošimo i bacamo. Život ništa ne radi bez našeg pristanka i od nas uvijek traži pristanak i onda kad smo oduševljeni njime i onda kad smo prema njemu ravnodušni i onda kada ga želimo odbaciti. Život uvijek traži naš pristanak na oduševljenje, ravnodušnost i odbacivanje. Stvari i život se razlikuju i po našim pogledima koje usput razmjenjujemo dok se susrećemo i mimoilazimo dok prolazimo ulicom. U očima drugoga ponekad, ako se ozbiljnije i dublje zagledate, možete vidjeti pogled koji vidi samo stvari i ništa više. Mješavinu oduševljenja, ravnodušnosti i odbacivanja. Pogled koji nastoji to troje ujediniti da sve istovremeno bude i oduševljenje i ravnodušnost i odbacivanje. Ponekad možete vidjeti pogled koji razlikuje život od stvari i stvari od života. Pogled koji oduševljen jer je mlad, pogled koji je ravnodušan jer je dovoljno zreo, pogled koji odbacuje jer samo želi kraj i ništa više. Ali taj pogled ne ujedinjuje ono što se ne može ujediniti. Taj pogled gleda život u svim njegovim fazama i osjeća kako život jest trajanje koje prolazi kroz oduševljenje, ravnodušnost i odbacivanje.

U pitanjima stvari i života nas ljude u bitnome razlikuje pogled, jer ono što preostane od stvari od bogatstva i siromaštva jest samo goli život i pogled koji se krije iza tog života, prazan pogled u kojem je život oduvijek bio shvaćen kao stvar ili pogled nade u kojem je život bio shvaćen kao život, kao nešto što se ne može pretvoriti u stvar. Prazan pogled znak je da je život bio stvar kojom se oduševio netko mlad, bio ravnodušan u srednjim godinama i želi ga odbaciti sada kad je riječ starosti. Dolazi do agonije i bolne spoznaje da se ne može pronaći novi život umjesto trenutnog života, nešto novo što bi čovjeka oduševilo. Dolazi se ponekad prekasno do spoznaje da je život uvijek bio samo moj život i da je to jedino što je preostalo kada više nema stvari i da nema načina da život bude nov kao nova i poželjna stvar.

Stvari nemaju nadu i one nisu tu radi nade jer nikad nisu posjedovale nadu, jedino život, moj život kakav god bio, posjeduje u sebi nadu i to ga razlikuje od stvari kao što ljude razlikuje pogled. Prazan pogled stvari i pogled nade života razlikuje dva starca na samrti kao što se razlikuju nebo i zemlja, raj i pakao, vječnost i prolaznost. U pogledu dvojice staraca, jednog bogatog drugog siromašnog, prestaju sve stvari koje su imali i posjedovali, sve stvari koje nisu imali i nisu posjedovali, nema više novih stvari koje bi ih oduševile ni želje za novim stvarima. Ostala su dva pogleda, smireni pogled nade u život onkraj stvari, i prazan pogled prožet agonijom koji tek sada shvaća da život nije i nikada ne može biti tek stvar koju se novu kupuje, ravnodušno troši i potrošenu i zaboravljenu baca, jer u takvom trenutku ono za što se svi grčevito držimo je život, a ne stvari. Stvari su potrebne za život, ali život ne treba uvijek stvari da bi bio ono što oduvijek jest. Naš život, moj život koji je uvijek nov, ne troši se, ne raspada se i ne gasi se nego se nastavlja tamo onkraj stvari, izvan ravnodušnosti i zaborava i nakon stvari koje uzimamo nove, trošimo i bacamo u zaborav.

U Sarajevu, 20. 1. 2019.

O. J.

O izboru

Izabrati nekoga ili nešto ne govori još ništa o budućnosti i kakva će ona biti. Izbor – naoko – dobre osobe za brak ne jamči dobru budućnost zahvaljujući karakteru. Ljudi se mijenjaju i promjene ljudi uzrokuju promjene budućnosti. Izabrati nešto ili nekoga pokušaj je kojim čovjek želi zarobiti i osigurati budućnost. U ozbiljnom izboru uvijek se radi o pokušaju da se kontrolira budućnost i vidi unaprijed kakav će biti život. Ljudi, kada nekoga ili nešto izaberu, u glavi već imaju sliku budućnosti. Kada dvoje mladih ljudi kupuju stan – ukoliko su među rijetkim sretnicima koji si to mogu priuštiti – u tome vide budućnost i kako će sve i kako bi sve trebalo izgledati. Kada pravi izbor, čovjek cilja na budućnosti i u njegovom umu budućnost je dobra, sretna i ispunjenja. Nitko ne pravi izbor o budućnosti koja je loša. Svi izabiremo jer pogled usmjeravamo prema dobroj budućnosti.

Pogled iz tek kupljenog stana na ulicu izaziva čovjeka da pogleda budućnost gdje vidi starca okruženog unucima i obitelji, a ne ostavljenog i usamljenog starca kojega su zaboravili. Gleda budućnost kao starac koji je zadovoljan što je imao takvu prošlost i ispunjen život. Nije predvidio mogućnost da bi ga u nekoj budućnosti s drugog prozora mogao gledati snajperist s prstom na obaraču. Kada izabire, čovjek izabire s mišlju da bi izabrano u budućnosti trebalo biti dobro ili čak bolje nego ovo sada. Nezreo muž mogao bi biti puno zreliji s godinama? Neodgovorna supruga mogla bi postati odgovorna majka kada dođu djeca? Nekad se tako dogodi, nekad i ne. Izabrati i napraviti izbor ipak ništa ne kaže o budućnosti čovjeka koji je napravio izbor. Ne zna ni on sam. On može dati objašnjenje za sadašnjost zašto je to učinio danas ili sada, ali iz toga ne može izvesti siguran zaključak kakva će mu biti budućnost.

Nije li čovjek uvijek iznenađen budućnošću? Napravio izbor, ali budućnost ne odgovora izabranom nego nema veze s izborom samostalno je i samoincijativno otišla u drugačijem smjeru bez savjetovanja s čovjekom. Zašto čovjek birajući ljude, stvari misli da je predvidio i osigurao vlastitu budućnost? Možda zato što naši izbori nikad nisu sadašnji i ne tiču se sadašnjosti nego su samo pokušaji, često vrlo neuspješni, da zarobimo budućnost. U datom trenutku kada se bira muškarca, ženu za brak, mjesto stanovanja, grad, zemlju ne izabiremo nešto što je sada ili danas. Izabiremo ono što se tek ima dogoditi, ali to što se ima dogoditi kao buduće ne možemo kontrolirati i predvidjeti. Vjerujemo da sadašnji izbor znači kontrolu nad budućnošću. Kad se osvrnemo na trenutak u kojem smo napravili izbor i izabrali, vidimo da naš izbor nije stvorio budućnost koju smo željeli, o kojom smo sanjali i maštali. Izbor je stvorio svoju budućnost koja je nama nepoznata i strana kao da nije naša. Gdje je nestao onaj odgovorni i hrabri muškarac i muž i gdje je nestala ona požrtvovna i samopredavajuća žena i supruga i gdje su nestali mnogi drugi ljudi i stvari kojih u budućnosti nema i zašto se u budućnosti nalazimo s nepoznatim ljudima i stvarima koji nisu bili dio izbora i nismo ih nikad birali niti planirali izabrati? Zašto se pojavila budućnost o kojoj nismo razmišljali, koju nismo ni željeli?

Kada izabiremo i pravimo izbore, bespomoćni smo jer jedino možemo izabrati, ali time još ništa nije rečeno o budućnosti. Čak i kad zbog straha odbijamo učiniti izbor i to je izbor da se ne bira i susretne budućnost koja je plod činjenice da nismo željeli izabrati ništa. Ne izabrati ništa i nikoga neće zaustaviti budućnost i njezino prodiranje u naš svijet. Birali ili ne birali, budućnost nas neće pitati. Budućnost ne znamo što je, ali izbor je avantura. Izbor je pokušaj da u jednoj ponekad i nedovoljno promišljenoj odluci odživimo cijeli svoj život od početka do kraja sigurni i uvjereni kako detaljno znamo i početak i kraj.

Mi smo avanturisti. Bića koja se nadaju da jednim izgovorenim da ili ne, hoću ili neću, mogu ili ne mogu, želim ili ne želim u svojim rukama imaju cijeli svoj život i sve ono što se ima dogoditi. Iako svjesni da stvari ne stoje uopće na taj način, jer nije li avanturist onaj koji se upušta u nešto nepoznato bez ikakve sigurnosti, osim nade i osjećaja da bi to moglo biti dobro jednog dana iako ne postoji nikakav oblik jamstva? Napraviti izbor početak je avanture koja se zove život prema nepoznatom koje zovemo budućnost. A svaka avantura se opire predviđanjima i kontroli i svako nepoznato se opire spoznaji i znaju. Kad ne bi bilo tako, izbor bi bio tek dosada, ali ne i nepoznata avantura života. Svaki izbor pripada na svoj način avanturi koju zovemo životom i povremeno treba pustiti avanturu da ide sama i da nas vodi, jer ponekad u čestim naporima da kontroliramo budućnost, koju još nemamo, gubimo se i zaboravljamo na ljepotu avanture koja se zove život i koju barem u sadašnjem trenutku ponekad posjedujemo kroz sitne radosti i ispunjenosti. Ako avanturu života propustimo u sadašnjosti radi uvijek neuspjelih pokušaja da izborom odredimo i definiramo budućnost, čime ćemo hraniti nadu u budućnost koja bi mogla biti bolja, ako sadašnje trenutke radosti života propuštamo poradi budućnosti koju ne možemo znati kako će se odigrati?

U trenutku kada napravimo izbor počinje nepoznata avantura izvan naše kontrole i moći predviđanja, lagano se počinje kotrljati život za čiju budućnost ne znamo što i kako se ima dogoditi, ali sadašnji trenutak može biti izvor nade i snage za budućnost o kojoj ne znamo ništa ili veoma veoma malo. Treba uživati u danu vjenčanja jer ni on ni ona, koliko god se poznavali, ne znaju što će biti idućih nekoliko desetljeća s njima ako uopće potraje tako dugo? Treba uživati u pogledu iz tek kupljenog stana jer ne zna koliko će pogled dugo trajati i hoće li biti ujutro ili za nekoliko desetljeća prilike za novi pogled kroz prozor na ulicu?

U sadašnjem trenutku ne treba zaboraviti najvažnije: Izbor i ono što izaberemo ništa ne govori o budućnosti jer izbor samo glumi da govori o budućnosti, a zapravo samo šuti jer ni sam izbor ne zna reći čovjeku kakva će mu biti budućnost. Izbor je šutnja pred budućnošću, tek jedan od znakova da je avantura počela i da svi krećemo s naših osobnih startnih pozicija prema cilju kojega ne znamo. Izbor ne nudi kontrolu nad avanturom života niti zna cilj života. O tome izbor šuti jer znati to dvoje značilo bi znati budućnost, a izbor to ne zna. Izbor nikada nije ni smatrao da označi početak i kraj avanture života, tu mogućnost izbor je velikodušno prepustio samom čovjeku. Velikodušno kako to i treba, izbor sam sebe prepušta čovjeku da ga čovjek učini i ako čovjek misli da mu njegov izbor govori kako zna sve o budućnosti, čovjek bi trebao zastati i osluhnuti i vidjet će da izbor o budućnosti šuti jer je i on sam dio velike i nepoznate avanture koju zovemo život.

U Sarajevu, 17. 1. 2019.

O. J.

NEUROZNANOST I PITANJE SUDBINE LJUDSKE SVIJESTI NAKON SMRTI

U životu postoji nekoliko stvari koje istovremeno uspijevaju biti fascinantne, misaono provokativne, kao i zastrašujuće. Jedna od njih je svakako i smrt.
Još od samog osvita čovječanstva čovjek intenzivno razmišlja o pitanju što se događa nakon smrti? Ako zastanete i malo bolje razmislite shvatit će te da postoje samo dva moguća odgovora: događa se nešto ili ništa!
Naravno da je religija na strani prvog odgovora, međutim, čovjek kao da se i dalje otprilike pita: „Jesam li samo otpadni materijal za reciklažu ili sam nešto više od toga“?
Koji odgovor je točan?
Pa, ukoliko biste pitali američkog anesteziologa i profesora Sveučilišta u Arizoni – dr. Stuarta Hameroffa, on bi svakako odgovorio da se nešto itekako događa, te da to sve skupa ima neke veze s ljudskom sviješću.
No, ovdje bi kao prvo u kratkim crtama trebalo pojasniti što je to svijest.
Prema Oksfordskom engleskom rječniku riječ „svijest“ se definira kao:
– stanje budnosti i svjesnosti vlastitog okruženja;
– svijest o percepciji nečega od strane neke osobe;
– činjenica svjesnosti uma samoga sebe i okolnoga svijeta;
Sasvim očekivano, o pitanju stanja svijesti tijekom i nakon smrti se jako puno raspravlja. Neki smatraju da je čovjekova svijest prvenstveno posljedica složenih aktivnosti nervnog sustava, te da se samim tim s čovjekovom smrću gasi i svijest. Druga skupina bi ustvrdila kako izvor čovjekove svijesti leži prvenstveno u nekoj izvanjskoj, najčešće vječnoj sili kao što su: Bog, univerzum, duh, duša, um, životna sila itd.
Orch-OR teorija
Dr. Hameroff vodi institut za proučavanje svijesti pri Sveučilištu u Arizoni, i proučavanjem svijesti se bavi već pedesetak godina, a osobito s obzirom na njezinu povezanost s poljem kvantne mehanike.
Kvantna mehanika je jedno od fundamentalnih područja fizike koja nastoji opisati prirodne fenomene koji se javljaju kod najnižih mogućih mjerljivih razina energije, npr. kod elementarnih atomskih i subatomskih čestica.
Da bi pojasnili koliko je kvantna mehanika važna za Hameroffovu teoriju kao i općenito za našu percepciju stvarnosti, ukratko ćemo se osvrnuti na eksperiment s kojim je tamo nekad davno sve i počelo – eksperiment s dvostrukim prorezom („Double-slit Experiment“).
Eksperiment s dvostrukim prorezom predstavlja klasičnu demonstraciju teorije kvantne mehanike, čak prije nego što je ona bila zvanično formulirana. Danas ga se izvodi s različitim varijacijama, a prvi put je izveden još 1801. godine od strane Thomasa Younga. Young je htio konačno utvrditi ima li svjetlost čestičnu ili valnu prirodu i u tu svrhu je osmislio jednostavan ali učinkovit eksperiment. Između izvora svjetlosti i projekcijske površine umetnuo je metalnu ploču s dva vertikalna proreza. Prema njegovoj pretpostavci, ukoliko bi svjetlost bila čestične prirode, na projekcijskoj površini bi se onda trebala projektirati dva vertikalna svjetlosna traga – slična onima kroz koje je svjetlost već prošla. S druge strane, ukoliko bi svjetlost po sebi bila valne prirode, onda bi se na projekcijskog površini trebali ukazati višestruki vertikalni tragovi, neki svjetliji, neki tamniji (uslijed međusobnog preklapanja raspuknutih svjetlosnih valova). Međutim, na kraju se dogodilo nešto šokantno. Svjetlost se ponašala čas kao da je valne, čas kao da je čestične prirode, i to već ovisno o ponašanju vršitelja eksperimenta. Kad god bi nastojali koristiti detektor fotona, svjetlost bi se počela ponašati „čestično“, dok se inače ponašala „valno“. Doslovno, kao da je svjetlost na neki način bila svjesna da ju se izbliza promatra te bi tada počela mijenjati svoje ponašanje. Kasnije su slični rezultati postignuti i sa subatomskim česticama, konkretnije, sa elektronima, tako da se danas pouzdano zna – premda ne još iscrpno zbog čega – da se elektroni pokatkada ponašaju kao čestice, a pokatkad kao valovi.
U svakom slučaju, sićušni svijet kvantne mehanike se u mnogo toga pokazao egzotičnim, čak i bajkovitim. Tu nailazimo na mnoštvo fenomena koji kao da imaju više veze s maštom nego sa uhodanom realnosti. Tu nailazimo na nedeterminiranost, nepredvidljivost, bilokalizaciju, paralelne i višestruke scenarije, naznake međučestične komunikacije brže od brzine svjetlosti i sl.
„Kvantna svjesnost“
Što ljudski um ima zajedničko sa Univerzumom?
Odgovor je: Dvije stvari.
1) I o jednom, i o drugom znamo relativno malo.
2) No, u obje navedene stvari pronalazimo tzv. kvantne vibracije.
I ovo dvoje bi trebalo dobro upamtiti …
Premda međusobna korelacija dvije stvari po sebi ne podrazumijeva uzročnost, smije se reći da nekakav odnos između ljudskog uma i Univerzuma ipak postoji, no važno je utvrditi kakav to odnos?
Ovdje se sada ponovno vraćamo gore navedenoj „Orch-OR teoriji“. Godine 1996. dr. Hameroff, zajedno s matematičarem i fizičarem Rogerom Penroseom, predložio je orkestriranu teoriju objektivne redukcije svijesti ili teoriju “Orch-OR”.
Prema teoriji Orch-OR, svijest proizlazi iz sićušnih proteinskih struktura unutar mozga zvanih mikrotubule.
Na fiziološkoj razini, mikrotubule se opisuju kao “transportne trake stanica” koje prenose stanične resurse i materijale. Mikrotubule su također uključene u staničnu diobu i strukturiranje stanica. Međutim, mikrotubule također sadrže i kvantnu energiju.
„Podrijetlo svijesti odražava naše mjesto u svemiru kao i prirodu našeg postojanja. Je li svijest evoluirala iz složenih računalnih operacija među neuronima unutar mozga, kao što većina znanstvenika tvrdi? Ili je svijest, u nekom smislu, bila ovdje cijelo vrijeme, kao što to zastupaju različiti duhovni pristupi?“
Hameroff i Penrose odgovaraju na naznačeno retoričko pitanje slijedećim riječima:
“… naša teorija zadovoljava oba ova gledišta, sugerirajući da svijest potječe od kvantnih vibracija u mikrotubulama, proteinskim polimerima unutar moždanih neurona, koji upravljaju neuronskom i sinaptičkom funkcijom, te povezuju moždane procese sa samoorganizirajućim procesima u finoj mjeri “proto-svjesne” kvantne strukture stvarnosti.
Da bi ovo koliko-toliko pojasnili spomenut ćemo dvije stvari. Dr. Hameroff, kao dugogodišnji iskusni anesteziolog, bio je više puta svjedokom čudnih iskustava nekih svojih pacijenata iz zone kliničke smrti. Ljudi su se sjećali do u tančine različitih detalja iz operacione dvorane, premda to po svom stanju i nisu trebali vidjeti i čuti. A pri tome su osobito bili dojmljivi pacijenti na kojima se provodila tzv. kriogena reanimacija (medicinski potpomognuto spuštanje tjelesne temperature, najčešće kod složenih oštećenja ili zahvata na mozgu, s ciljem očuvanja vrlo osjetljivih moždanih stanica od neminovnog propadanja). Neki od tih pacijenata su se „fotografski“ dobro sjećali brojnih detalja iz operacione dvorane premda su im u tom trenutku svi moždani parametri bili ravni nuli. Ovo je Hameroffa i potaklo da razmišlja u smjeru kako svijest nije u potpunosti materijalno uvjetovana. No, s druge strane, redovito i svakodnevno svijest je itekako tijesno povezana s moždanim funkcijama. Npr., neka moždana oštećenja od ljudi naprave polusvjesne ili nesvjesne „biljke“, premda se, eto, u nekim drugim situacijama svijest pokazuje u potpunosti neuvjetovanom u odnosu na moždanu strukturu i funkcije.
Treba imati na umu da je spomenuti dvojac objavio svoja otkrića još prije dvadesetak godina. Od toga vremena do danas uslijedio je osjetan tehnološki napredak. Stvaraju se sve bolji dijagnostički medicinski uređaji, tako i oni za skeniranje i praćenje rada mozga. U svakom slučaju, brojna nova promatranja i istraživanja kao da potvrđuju Hameroffovu i Penroseovu teoriju.
Orch-OR teorija i smrt
Zakon o očuvanju energije, koji je unutar znanstvene zajednice čvrsto prihvaćen, kaže da energija ne može biti ni stvorena niti uništena. Međutim, ona može mijenjati oblike svoga postojanja.
Energija koja je u nama, također prije ili kasnije mora promijeniti svoj oblik. To je “zakon”.
Umjesto zaključka:
Kvantna energija je temeljni građevni blok svemira.
Kvantna energija nalazi se u nama.
Jesmo li i mi sami produkt Univerzuma?
Hoćemo li jednostavno ‘otići kući’ nakon što odbacimo svoj tjelesni oblik, kao što Hamerof i Penrose predlažu?
Hrana za razmišljanje…

U Sarajevu, 22. 12. 2018.
Sa engleskog preveo i uredio Mario Bernadić

Izvori:
– Science Explains What Happens To Your Soul After Death, Power of Positivity, Izvor: Science Explains What Happens To Your Soul After Death (Stanje: 22.12.18.);
– Double-Slit Expeiment, Wikipedia, the free encyclopedia, Izvor: https://en.wikipedia.org/wiki/Double-slit_experiment (Stanje: 22.12.18.).

ŠTO ODRASLI MOGU NAUČITI OD DJECE?

Svijet je lijep isključivo dok ga se gleda dječjim očima…

Sjećam se k’o dijete, u blizini zgrade gdje smo stanovali počeo se graditi jedan novi veliki stambeni objekt. Gradilište je bilo posvuda, i oteglo se to dobro, možda i dvije godine. Jednog dana radnici su greškom presjekli veliku vodovodnu cijev koja je cijelo naše naselje opskrbljivala vodom, a iskopan, nizak teren na gradilištu je pogodovao da se tu na kraju formira pravo jezerce, promjera barem 50 metara i dubine metar. Odrasli su bili ljuti, pa čak i očajni, a od nas djece nitko sretniji. Po cijele dane smo provodili uz jezerce, pravili brodiće, puštali ih; bacali kamenčiće i sa zanimanjem promatrali nastale valove, a kad bi se navečer vratili kući, čudili bismo se roditeljima što i njima jezerce nije bilo super kao nama. Istini za volju, u stanu nije bilo vode, ali su je komunalci ipak redovito distribuirali cisternama. Dakle, trebalo se radovati, ili smo barem mi tako mislili…

I tako je djetinjstvo sretno prolazilo. Dok je padao snijeg, radovali smo se što pada snijeg. Kad bi padala kiša, radovali smo se što pada kiša, kad bi zapeklo ljetno sunce, radovali smo se neumoljivom vrelom ljetnom suncu… I onda čovjek na kraju jednog dana odraste, te snijeg postane „jao, snijeg!“, kiša – „jao, kiša!“, a ljetno sunce – „kuku, sunce!“. A da ne spominjemo povremene probleme s vodo- i elektroopskrbom … to su već skoro pa kataklizmički događaji.

U cijeloj stvari je možda i najzanimljivije to što se naznačena promjena vidika čovjeku kroz život dogodi spontano i neprimjetno, i čovjek se na kraju toliko učvrsti u svojem pesimizmu i zlovolji da naprosto zaboravi da je u njegovom životu ikad postojao period kad su manje-više sve stvari izgledale ljepše, sretnije i smislenije. A možda se upravo toga važno prisjećati, i to redovito, jer kako ono primijeti Hermann Hesse: Svijet je lijep isključivo promatran dječjim očima, dakle dok ga se gleda zaigrano, a ne analitički i osvajački.

Naznačeni problem je svojevremeno opažao i veliki Dostojevski. Sam po sebi teški mrgud, izmučen epilepsijom i stalnim nutarnjim duševnim borbama. Pripisivali su mu da je teški mizantrop koji mrzi sve i svakoga. Međutim, sam Dostojevski je opažao da to nije konačna istina o svijetu i čovjeku. Osjećao je da postoji i onaj drugi vidik, vidik čistih ljudskih duša koje u svemu vide samo dobro. Takav je između ostalih bio i njegov lik Makara Ivanovića koji u Mladiću progovara:

„Sve je mirno, zrak lagan, trava raste — rasti samo, travice dobroga Boga! Ptičica pjeva — pjevaj samo, ptičice dobrog Boga! Malo dijete vrišti u naručju svoje majke. Bog te sačuvao, mali čovječe, rasti i budi sretan!“

Dostojevski na kraju spoznaje da je život po sebi izuzetno dobar, ali da je problem u tome što to čovjek kao da ne želi shvatiti: “Život je raj, i svi smo mi u raju, ali mi to nećemo da znamo; a kad bismo htjeli da znamo, odmah bi sutra na cijelom svijetu nastao raj” (Braća Karamazovi).

Za kraj, svakako ne spadam među one koji djecu vide isključivo kao bezgrešne preslatke male anđele. Znaju djeca biti i grešna, i teška, i nemoguća. No, ipak, postoji i ta dimenzija dječje duše zbog koje ne smijemo nikada u potpunosti odrasti, ili ako smo već odrasli, onda moramo ponovno podjetinjiti, jer kako već rekosmo, svijet je lijep isključivo gledan dječjim očima. Zbog toga valjda i sam Isus Krist izreče ono: „Ako ne postanete kao djeca, nećete uči u kraljevstvo nebesko“ (Mt 18,3).

Naznačenu transformaciju nije lako postići, no važno je znati da je ona moguća, jer to postoji u nama: ta potisnuta dimenzija raja koju smo itekako osjećali dok smo bili djeca.

U Sarajevu, 2. 12. 2018.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com