BUĐENJE

Dok sam je promatrao kako prilazi, prožimao me neobičan osjećaj. Hod joj je bio lagan, graciozan, jedva je dodirivala tlo. Bilo je nešto čarobno u njezinom hodu. I druge žene su hodale, ali ne kao ona. Pokreti njezinih bokova bili su skladni, ritmični, stopala su bešumno klizila. Na glavi je imala ljubičastu kapu, smeđa duga kosa se vijorila na noćnom vjetru i padala joj je preko ramena. Nosila je šal ljubičaste boje na briznu omotan oko vrata.

Prišla je, veselo se nasmijala pokazujući red bijelih bisera ispod tankih usana i poljubila me u obraz. Miris njezine kose na trenutak me podsjetio na miris kokosa. Znala je da ne podnosim kad sveže kosu u rep i uvijek sam protestirao, jer sam smatrao da je opuštena kosa čini neobično lijepom. Teško je povjerovati da kosa može učiniti tako veliku razliku, ali činila je, i ona je to znala. Svukla je šal, stavila mi ga oko vrata i zagrlila me. Poljubio sam je nježno u vrat, koža joj je mirisala privlačno. Privinula se uz mene, njen topli dah mi je nešto šaputao na uho, ali već sam bio izgubljen i osvojen. Zaboravio sam uopće zbog čega smo se našli. Onda sam se sjetio – da, šetnja i topla čokolada. Nekako sam se sabrao.

Pogledala me svojim neobičnim očima koje uvijek svijetle boje kad je sretna, vragolasto se nasmije i reče, Pročitala sam priču zaslužio si šetnju i toplu čokoladu, ali prije toga mi moraš ispričati detalje. U redu, rekoh, ali moraš mi obećati da nikome nećeš to ispričati inače više nikad ti neću ispričati priču. Dobro, složila se. Da čujem. Ali, priča je kratka, beznačajna, rekoh. Svejedno – inzistirala je. Ispričaj mi.

Jednog zimskog popodneva šetao sam parkom. Nebo iznad grada bilo je sivo, lišće je već odavno opalo, već je bila zima. Bio sam neraspoložen, turoban, cijeli taj dan bio mi je nikakav. U parku gotovo da nije bilo nikoga, poneki prosjak koji traži milostinju. Bio sam zabavljen svojim mislima, gotovo da nisam primjećivao što se oko mene događa. Sudarih se s nekim. Oprostite nisam vidio, rekoh. Ah žao mi je i ja nekad ne gledam kuda hodam, odgovori mi ženski glas. Glas je u meni nešto probudio, nešto nepoznato, čudnovato, nešto neobično. Podignem pogled. Preda mnom je stajala mlada žena, otprilike mojih godina, na glavi je nosila ljubičastu kapu i ljubičasti šal, osjećao se miris kokosa u zraku. Bila je obučena u kratku crnu jaknu i čizme s ravnom petom. Na rukama je nosila pletene ljubičaste rukavice. Žao mi je, promrmljah. Stvarno ne gledam kuda hodam. Samo je na trenutak gledala u mene. Primijetih da joj oči neobično sjaje. Tajanstvena, reče mi, skide rukavicu i pruži mu ruku. Uzvratih i prihvatim ruku. Ruka joj je bila topla i mekana poput baršuna, bijela i tako divno građena kao ruka koju ni najbolji ni najslavniji kipari ne bi mogli napraviti.

Neobično ime, rekoh joj. Tajanstvena? Je li to šala? Pogleda me svojim nasmijanim očima i nasmiješi se. Ispod tankih usana pokaza se red zubi poput prelijepih bisera. A kako bi me ti nazvao, upita. Ne znam, rekoh. Nekim normalnim imenom, M možda? Hm, M, pogleda me sumnjičavo. U redu, vragolasto nasmiješi i pogleda me. Bit ću M. Moje neraspoloženje se polako topilo i počela me obuzimati radoznalost. Nisam je prije viđao, poznajem puno ljudi u gradu, svaki dan hodam kroz park i nikad je nisam vidio. Odakle si, rekoh. Jesi li iz grada? Nisam, reče kratko. Nego, pogledah je upitno. Nisam odavde uglavnom, reče ona. Tada mi u oči upade nešto neobično kod nje. Stajala je i lagano se njihala kao da će zaplesati. Svaki joj je pokret bio nekako graciozan, neobičan. Neobična si, izvalih k‘o iz topa. Kretnje su ti neobične. Jesam li, upita me tiho i priđe mi bliže. A šta je to na meni neobično, nastavi gotovo dodirujući moje lice svojim. Sve, rekoh sumnjičavo ne uzmičući. Sve je na tebi neobično, tvoji pokreti, tvoj izgled, tvoje lice, tvoj osmijeh, tvoje ruke, gledao sam je netremice. Hm, promrmlja i pogleda me. A zašto? Zašto, upitah. Pa zato što se ne krećeš, ne govoriš i ne smiješ se kao druge žene koje poznajem. One sve rade na isti način, a ti si čudna i neobična, ima nešto tajanstveno kod tebe. Je li, reče. A šta je tajanstveno kod mene, upita me. Tvoj osmijeh zvoni kad se smiješ, tvoje oči sjaje, tvoj osmijeh je vragolast, a kretnje tvoga tijela su tako privlačne, rekoh, crveneći se. Bilo me stid što nepoznatoj ženi u pol bijela dana u parku dajem komplimente. Koji idiot, pomislio sam. Možda, reče ona, jer je konačno vrijeme da se probudiš. Htjedoh nešto reći, ali nisam uspio izustiti ništa nestade je. Osvrnuh se oko sebe zbunjeno.

Neki stariji čovjek u kratkom kaputu i šeširom priđe mi. Prijatelju je li vam dobrom, upita, gledajući me sumnjičavo. Da, da, sve je u redu, rekoh, ne gledajući ga. Gledao sam oko sebe, ali je nisam vidio. Gdje je nestala, mislio sam. Jeste li sigurni da ste dobro?, bio je stari dosadan. Jesam, dobro sam, otresem se na njega. Ne čini se da ste dobro, maloprije ste pričali sami sa sobom, reče starac i pogleda me. Molim, zbunjeno ga pogledah. Kako mislite sam sa sobom. Pričao sam sa ženom. Ne, niste, bio je starac uporan, bili ste sami, stajali ste i nešto gledali i mrmljali, reče mi. Nije bilo nikoga osim vas.

Ona zastade i pogleda me. Stvarno, reče, to je ta priča.  Pa i nije ti neka priča, i poče me napadati da sam je prevario, da sam je napravio budalom. Ali sam bio uporan, pričao sam neki dan s tajanstvenom ženom u parku. Bila je neobična, čudnovata i lijepa i nestala je. Priča ti je bezveze, reče ona dok smo ulazili u kino. Tko to još normalan susreće neobične žene koje nestaje i to u parku. Ti si lud, reče mi. A onda zastane i okrenu se. Pogleda me. A kako ti je rekla da se zove? Tajanstvena, rekoh. Ali je mogu zvati M.  Ona me pogleda i nasmiješi se. Pa dobro, i nije ti loša ta priča s tom tajanstvenom ženom. I uđe u kino. Nemaš pojma o čemu pričam, rekoh u sebi dok smo ulazili u kino.

Izašli smo iz kina. Bila je već kasna noć. Snijeg je lagano padao, pahulje su se gubile u toplini tla. Uhvati me pod ruku. Hladno mi je, reče i priljubi se uz mene. I meni je, uzvratih i priljubih se uz nju. Idemo na toplu čokoladu, rekoh. Ona zastade. Ne mogu, moram se vratiti kući. Kako ne možeš, odvratih. Pa dogovorili smo se. Obećala si mi, optuživao sam ju. Jesam, reče skrušeno. Obećala sam, ali sad ne mogu. U redu, pustih njezinu ruku. Ispratit ću te kući. Jesi li ljut, približi se i uhvati me ponovo za ruku. Nisam, rekoh hladno i ponovno izvučem ruku. Radostan sam, uzvratih sarkastično. U redu, reče ona bezbojno. Zapravo, ne moraš me pratiti. Sama ću kući. Stani, odvratih, idem s tobom. Ima pasa lutalica po gradu. Ne treba, reče ona hladno. Odoh sama, a ti možeš na čokoladu. Možda se probudiš. Pogleda me ironično, razvuče usta u nekakav poluosmijeh i ode. Gledao sam za njom dok je odlazila. Nije se osvrtala. O kakvom buđenju ona govori?

Oboje smo teški ljudi – tješio sam se dok sam napuštao prostor ispred kina. Ali to zapravo nije bilo točno. Bili smo različiti. Bio sam čudnog karaktera. Ponekad mijenjao raspoloženja, čas bio sretan, čas bio turoban. Nekad bih se ponašao isuviše zrelo, gotovo prezrelo, rekao bih. Nisam mogao osjetiti radost, smijeh, sve mi je nekad izgledalo tako sivo i mračno. Nekad sam isuviše sretan, isuviše presretan, pa mi je sve izgledalo previše radosno. Bio sam, što bi rekao jedan moj prijatelj, prilično samoživ čovjek. Zatvoren u sebe, u svoj oklop od misli i riječi, smatrao sam se junakom koji stoji nasuprot cijelom svijetu, umjetnikom čiju veličinu svijet ne razumije, a trebao bi. Bio sam mučenik čiju muku nitko ne vidi, a svi bi trebali vidjeti i osjećati. Zapravo, bio sam loš čovjek, um mi je bio pun fantazija koje su ne samo bile nestvarne, nego su mi i često puta štetile. Moj prejaki osjećaj za ponos, za patnju, za neshvaćanje nije uopće opisivao stvarnost, jer me je većina ljudi dobro i s poštovanjem prihvaćala. Izmislio sam vlastite borbe, vlastite duhove, vlastite patnje i probleme samo da bih mogao osjećati vlastitu veličinu naspram beznačajnog svijeta koji ne razumije veličinu umjetnika koji živi u njihovom gradu.

Ona je bila drugačija od mene. Činilo se kao da je nezainteresirana, kao da je ništa ne dotiče. Bila je tvrdoglava, ali ne tvrdoglava kao netko tko je tvrdoglav, a ne zna zbog čega. Ona je bila pametno tvrdoglava, tvrdoglava, ne zato jer je uvijek u pravu, nego jer nijedan zid pred kojim se nađe ne može savladati njezinu snagu i volju da se taj zid mora prijeći. Ona je zapravo bila borac. Ali ispod površine borca, krila se žena, nježna i krhka, ponekad plaha. Žena koju je smetala nepravda, kukavičluk, ali žena koja je duboko osjećala što se oko nje događa i kako ljudi oko nje dišu. I mene je znala pročitati iako sam nastojao vješto skriti se. Znala je kad sam turoban, kad joj lažem, kad glumim. Znala je sve o meni. Ispočetka ne samo da mi je to smetalo, nego sam se plašio nje, njezinog pogleda, njezinog dodira, jer je kroz sve mogla prozreti što se događa sa mnom. Zato smo bili tako različiti, ona je bila borac, bila je nešto poput onih starih vitezova iz velikih ljubavnih priča koji su sve prepreke svladavali radi ljubavi. Nažalost, ja nisam poput nje bio vitez, bio sam plašljiv i kukavica. Ona je to znala, ali nije se time koristila, jednostavno je znala i prihvaćala me takvog.

Dok sam tako mozgao o našim karakterima, nisam primijetio da sam već odavno prešao cestu ispred kina, popeo se kroz veliku široku ulicu i našao se ponovno u parku. Svjetlo je nejasno orisavalo drveće, granje i klupe. Činilo mi se kao da sam u nekoj čarobnoj šumi gdje je drveće živo i tiho govori velike tajne jedno drugom. Na jednoj klupi spazih siluetu kako sjedi. Priđoh bliže i raspoznah bijelu pletenu kapu na glavi i ljubičasti šal. Znaš, začuh poznati glas, ako se ovako nastavi, pomislit ću da me uhodiš. Ne uhodim te, rekoh hladno. Zapravo, trenutno me ne zanima ništa, rekoh osorno i požurim ispred nje. A tako, ustade s klupe i stade preda me zaklanjajući mi put. Što se dogodilo, glas joj je slatko zvonio. Nije ništa, nastojao sam ne misliti o čaroliji njenog glasa. Ništa, promrmljah i spustih pogled u nadi da će me pustiti da prođem. No ona je stajala i netremice me gledala. Reci mi, približi mi se i šapnu mi na uho, možda ti mogu pomoći. U tom trenutku nešto se u meni pokrenu, uspravim pogled i pogledam je tužno. Ne znam, rekoh joj. Ti si ionako Tajanstvena, i ako ti kažem, tvoj odgovor bi mogao biti tajanstven kao i ti i ne bi imao od njega nikakve pomoći. Ona se nasmiješi, skine ljubičastu rukavicu, uhvati me za ruku pogleda me očima koje su sjajile. Reci mi, prošapta tiho.

Sjedoh s njom na klupu, ona se privinu uz mene, nasloni na glavu na moja prsa i reče, reci mi što se dogodilo. Ispričah joj sve, kako smo bili u kinu, kako poslije nije htjela na čokoladu iako je obećala. Ispričah joj o našim različitim karakterima, o svojim vlastitim demonima koji me proganjaju. Ona je samo slušala i slušala. Kad sam završio, uspravi se, pogleda me očima koje su sada bile tužne. Nisu bile nasmijane, nisu svijetlile, bile su sive, ali nisu bile hladne, samo tužne. Moraš se probuditi, reče ona tiho. Onda se uspravi. Opet je stajala kao da će zaplesati, njihala se neobično, čudnovato. Obuče rukavice, ogrnu se šalom i približi se. Mogao sam osjetiti topal dah iz njezinih usta. Nagnu se do mene, zagrli me. Probudi se, prošapta.

Zaustih da nešto kažem, ali je opet nestala. Mladi par koji je prolazio pored mene zastane. Je li vam dobro, upita me mladić. Dobro sam, odvratih tiho. Ne činite se dobro, reče djevojka gledajući me sumnjičavo. Pričate sami sa sobom, a i plačete, reče ona. Znate, noć je, hladno je, sami ste u parku, je li vas možda netko napao, hoćete li da zovemo policiju. Ne treba, rekoh, sve je u redu. Moram se probuditi – rekoh i ustadoh. Nije mu dobro, čuo sam mladića kako govori dok sam zamicao stazom iza velikog bora prekrivena snijegom.

Javi se s jednim zvonkim halo. Ja sam, nastojao sam zvučati muški. O, da, reče ona nezainteresirano, šta je bilo? Ništa, žao mi je, odvratih. Zašto, upita ona. Zbog svađe, rekoh ponovno. Kakve svađe, upita ona. Pred kinom, rekoh, bio sam bezobrazan. Oprosti. Šutnja s druge strane, činilo se da traje dugo, predugo. A, to, čujem otegnut glas. Ništa, bit će sve u redu, nastavi ona. Kako će biti u redu?, upitah je. Kad se probudiš, odvrati ona. Šutnja s moje strane. Halo, halo, jesi tamo? Tu sam, rekoh, nakašljavao sam se. Nešto me je stezalo u grlu. O kakvom buđenju je riječ, upitah je. Samo se probudi, reče odlučnim glasom i spusti slušalicu. Gledao sam kroz prozor snijeg kako tromo u pahuljama pada na ulicu. U daljini sam gledao park i borove prekrivene snijegom. Učinilo mi se da sam na trenutak vidio žensku siluetu kako stoji pod svjetiljkom s bijelom kapom i ljubičastim šalom i gleda me. Smiješila se i netremice zurila u mene. Sagnu se i poče nešto raditi po snijegu. Nagnuh se bliže prema prozoru. PROBUDI SE – pisalo je nejasno pod svjetlom ulične lampe.

Bili smo oboje isuviše zauzeti poslom prethodnih dana. Teško je bilo naći vrijeme za susret, čak i jedan sat mogao je biti dragocjen, ali ga nismo nalazili. Vraćao sam se posla, prolazio pored kina i taman htjedoh preći ulicu kada sam je vidio gdje dolazi odozgor. Ruka joj je lagano, lijeno, šetala kroz prohladni zrak pokazujući da me je primijetila. Pričekao sam je. Brzo je dotrčala, nasmijala se, poljubila me u obraz. Stvarno, mi se nikako vidjeti, reče ona namještajući osmijeh od uha do uha. Da, kao da su sve sile urotile protiv nas da se ne susretnemo, odvratih uzvraćajući joj osmijeh. Ali mi smo jači od svih sila, reče ona tiho i uhvati me za ruku. Ja stisnem njezinu ruku u svoju. Neću te više nikada pustiti, pogledah je. Morat ćeš, reče ona gledajući me svojim nasmijanim očima. Ako me ne pustiš nikada nećemo preći semafor. Na brzinu se istrgnu i lagano preskoči na drugu stranu ceste. Pođoh za njom, ne skidajući pogled s nje. Imala je na sebi dugački uski smeđi kaput koji je isticao njezin vitki struk. Ispod kaputa nazirala se kragna bijele ženske košulje iako je se dobro sakrila ispod crnog šala. Na glavi je opet imala kapu, sivu, šivenu krupno. Na trenutak sam se nasmijao gledajući je. Šta se smiješ, upita me kad sam prešao. Izgledaš kao reklama za stolnjak s tom kapom na glavi, nasmijah se. Idemo na toplu čokoladu, zvonio je njezin glas u mojim ušima.

Sjeli smo za prvi slobodan stol, odmah pored ulaza na lijevoj strani. Tu je bio veliki prozor od stropa do poda kroz kojega su se vidjeli prolaznici i park. Skinula ja kaput i kapu. Tamnosmeđa kosa rasula joj se preko ramena. Bijelu, žensku košulju skrivao je džemper boje kaputa. Dakle, sjede i pogleda me ljubopitljivo svojim sjajnim očima. Da čujem, reče ona. Gledala me netremice. Gledala me sa zanimanjem. Hm, promrmlja gledajući me. Oči su ti zelene. Mislila sam da su plave. Jesu, rekoh, kad mi svjetlo sunca ide u oči. Zagledah se u nju, u njezine nasmijane oči. Prožimala me neka neobična topline, struja, nešto vruće prolazilo je kroz mene dok sam je gledao. Promatrala je moje oči sa zanimanjem, kao kad životinja promatra neki neobičan predmet. Vidi, stvarno su plave na svijetlu sunca, reče ona tiho. Bolnica, reče ona iznenada i na trenutak sklopi oči. Učinilo mi se da je na trenutak suza zasijala u njezinim očima. Bojiš li se da ćeš me izgubiti, naglo otvori oči i prodorno me pogleda. Skoro sam skrenuo pogled. Da, bojim se, rekoh tiho gledajući njezine oči. Zašto, nastavila je. Ne znam, rekoh. Možda jer sam kukavica, samotnjak, izmišljam događaje koji se neće dogoditi. Ne znam, nastavio sam, negdje u dubini svoga bića uvijek se bojim da ću te na kraju izgubiti. Zašto bi me izgubio, upita me. Ima li neki razlog? Nema, rekoh iskreno. Nema nikakvog razloga, valjda samo moj strah. Možda se trebaš probuditi, reče ona tiho i skrenu pogled u daljinu. Nisam shvaćao što bi to trebalo značiti.

Pruži ruku i dodirne moju. Bila je topla, glatka i meka, ugodna. Stisnem njezinu ruku. Ne brini, reče mi. Tek tada primijetih da joj se pogled promijenio. Oči su joj bile ozbiljne. Izgledala je kao da gleda negdje natrag u prošlost čeznutljivo za nečim što joj je dragocjeno. Zašto, rekoh joj. Ima li nešto što ti znaš, a je ne znam, nešto što tebe čuva, hrabri, a meni možda fali. Nema, reče ona. Nema. Ono što ja imam, reče dok me je i dalje gledala, imaš i ti. A što to, odvratih. Imam tebe, reče ona, a ti imaš mene, zar nam to nije dovoljno da nas hrabri i da nas čuva!? Nadam se, rekoh iskreno. Zaista se nadam. Ne brini, nagnu se i poljubi me u obraz. Imamo jedno drugo, i dok imamo jedno drugo imat ćemo i hrabrosti i zaštitu. Ustade se. Gdje ćeš?, rekoh, pa tek smo sjeli. Moram ići opet, okrenu se prema meni. Oči su joj bile zatvorene. Opet mi se učinilo da sam vidio suzu. Ali, naglo otvori oči. Večeras se vidimo kod mene. Sama sam. Nadam se da ćeš doći večeras. Svakako, odvratih, dolazim sigurno. Na brzinu prebaci kaput preko ramena, smota ovlaš šal i iziđe. Mahnu mi kroz prozor. Smijala se, ali znao sam da je osmijeh namješten, jer mi se učinilo da plače. Nešto se događalo, nije mi htjela reći. Zastala je kratko i pogledala. Ustima je nešto govorila. Učinilo mi se da je rekla probudi se.

Vraćao sam se zamišljeno kroz park pitajući se što se događa, jer nešto se događa, ali mi ona ne govori o tome. Sjedoh na klupu da se odmorim. Dakle, začuh poznati glas koji u meni uvijek izaziva mješavinu čudnih osjećaja. Tajanstvena je stajala ispred mene netremice zureći. Kako je prošao razgovor, reče ona i svali se na klupu pored mene. Okrenem se. Ljubičasta kapa na glavi, ljubičasti šal, nasmijane oči i pokreti kao da će zaplesati. Jeste li se vidjeli?, upita me ona sa zanimanjem. Mislim da jesmo, odvratih zamišljeno. I, ona će, što se dalje dogodilo? Nije ništa, rekoh, razgovarali smo i otišla je, ima posla. Ne izgledaš sretno, reče Tajanstvena i nasloni se na moje rame. Nije to, rekoh, nešto se događa, ali mi ne govori. Par puta je spomenula bolnicu i skoro zaplakala. Ali ne znam što je, nastavio sam. Ne usudim se pitati je. Ne znam nešto se događa. Kako znaš, upita me. Zato što mi nikad nije govorila da su mi oči plave na suncu, a ne zelene kako je mislila. Možda je to samo onako primijetila, reče Tajanstvena. Ne, odvratih, kada ona primijeti neki detalj to je da skrene vlastite misli s nečega puno važnijeg. Hm, promrmlja Tajanstvena, to jest neobično. Jeste li sjedili dugo zajedno, nastavi ona. Nismo, samo kratko, par minuta.

Morala je ići. U zadnje vrijeme sve češće mora ići, ili nema vremena ili ne može stići. Doduše, rekla mi je da ćemo se vidjeti večeras, sama je. Moram obvezno doći, rekoh. Možda mi rekne što se događa. Da, svakako moraš otići, promrmlja Tajanstvena. I mene zanima što se to događa. Zašto bi tebe zanimalo, naglo uspravim pogled prema njoj začuđeno. Aaaaaa, otegnuto će ona. Kad se probudiš, nasmija se i nestade. Ostadoh na klupi zamišljen. Sreća nitko nije naišao ponovno, jer sad sam već sigurno lud kad me vide, jer svaki put u parku pričam sam sa sobom. Hm, pomislih, što li se to događa? Možda mi večeras kaže, mrmljao sam ustajući s klupe. Doduše, do susreta večeras ostalo je još nekoliko sati.Iidem još nešto obaviti posla po gradu, pa ću k njoj. Dok sam zamicao kroz park, učinilo mi se na trenutak kako mi Tajanstvena maše i nešto pokazuje prema bolnici, ali s druge strane ulice nije bilo ništa, samo prolaznici. Okrenem se gdje mi se učinilo da je Tajanstvena pokazala. Na brdu je stajala velika zgrada. Bila je to bolnica. Odlučih pobijediti znatiželju i ne otići gore, nego pređem na drugu stranu ulice, pa pored kina sporednom ulicom. Večeras. Čekat ću dok se vidim s njom večeras.

Osjećao sam umor nakon posla. Različite misli, pa i one najcrnje su mi prolazile kroz glavu. Bio sam zabrinut za nju, za njezino zdravlje. Njezina prečesta izbivanja, isprike, učinile su me sumnjičavim. Na trenutak se u meni rodila najcrnja misao. Teško je bolesna i umire, ali mi ne želi reći. Ne želi me povrijediti. Odmahnuo sam rukom nastojeći otjerati zloslutnu misao, ali se ona nije dala. Usidrila se u moj um kao ogromno sidro broda kojemu ne želi dopustiti da zaplovi. Izašao sam na hladan zrak zabrinuta pogleda. Noć je već odmicala, a bolnica se zloslutna izdizala na brdu kao upozoravajuća prijetnja.

Stanovala je u jednoj od onih uskih ulica na vrhu grada kuda se jedva moglo autom proći. Ulica u kojoj je stanovala bila je načičkana kućama koje su se naslanjale gotovo jedna na drugu. Uvijek te je netko mogao opaziti i vidjeti. Parkirao sam auto par metara ispod kuće. Otvorio sam vrata i izašao. Hladan zrak ulazio je u moja pluća, ali me više plašila hladnoća koju sam osjećao negdje u dubini. Bojao sam se jer nisam bio siguran što se s njom događa. Neću moći podnijeti činjenicu da je bolesna ili da umire.

Pozvonio sam na vrata. Tišina. Pozvonim opet. Ništa. Strah je u meni rastao, srce mi je počelo jače lupati. Uhvatih za kvaku. Vrata se otvoriše uz lagano škripanje. Halo, rekoh glasno. Ima li koga. M., jesi li tu?, rekoh glasnije. Glas mi je podrhtavao. Uđem u kuću i zatvorim vrata za sobom. U kući je bilo mračno, tiho. Na hodniku je stajao ormar za obuću, ogledalo s vješalicom i par slika na zidu. M. jesi li u kući?, zazovem sada gotovo očajan. Ništa. Na vješalici su visjeli ljubičasti kapa i šal od danas. Kaput je bio na podu. Ustanem i stavim ga na vješalicu. Iako u polutami razaznavao sam poznate stvari. Uđoh u dnevnu sobu. Nikoga nema. Uz desnu stranu stajale su velike police pune raznih knjiga. Na uglu je ležao neki predmet. Priđoh bliže. Bila je to neka knjiga, tankih i mekih korica. Na naslovnoj stranici smiješila se žena jako slična M. Imala je na glavi ljubičastu kapu i šal. Pisalo je velikim sjajnim gotovo zlatnim slovima, PROBUDI SE!!! Svakako, neobičan naslov, rekoh tiho dok sam vraćao knjigu natrag.

Uđem u kuhinju. Ništa. Kuhinja čista i uredna, isto tako i kupaonica. Na trenutak dok sam stajao u kupaonici, učini mi se da sam vidio prigušeno svijetlo iz spavaće sobe. M., zovnem, jesi li tamo? Ništa. Pođoh prema spavaćoj sobi. Svjetlo je bivalo jače. Odškrinem vrata. Sjedila je na krevetu. Pored nje na noćnom ormariću stajala je mala noćna lampa koja je bacala prigušeno plavičasto svijetlo po sobi. Činilo se da sve u sobi pleše. Poludio sam od straha, progovorih glasno i ljutito. Koji ti je vrag?, pogledah je, što se ne javljaš kad te zovem. Skoro sam umro od straha zbog tebe. Zašto?, progovori ona tiho i ustane s kreveta.

Dobro, a šta je sve ovo, rekoh sad. Ništa, reče ona. Htjela sam te iznenaditi. Pa iznenadila si me, rekoh joj. Zašto, reče ona prilazeći mi. Što je to s bolnicom i suzama svaki put kad je spomeneš. Jesi bolesna, je li umireš?, izvalih k’o iz topa drhtećim glasom. Ma ne umirem, šta ti je, odakle ti to, odlučno će ona. Pa ne znam cijelo vrijeme me izbjegavaš, nemaš vremena, a spominješ bolnicu. Što bih drugo pomislio. Ne mogu pomisliti na to da ću te izgubiti, ne želim na to uopće pomisliti, rekoh joj, ljutito je gledajući. Ne umirem, ona će mirno. Zašto ideš onda gore stalno, upitno je pogledah. Idem svaki dan u posjet jednom bolesniku koji mi je drag, kojega obilazim i do kojega mi je stalo, reče ona i duboko uzdahnu. Želim da ozdravi, ali teško, jako teško ide, reče ona tužno. Pa što mi nisi rekla, rekoh skrušeno. Mislio sam da si bolesna, da nešto nije u redu s tobom. Sve je u redu sa mnom, reče ona. Ne brini. Aha, rekoh s velikim olakšanjem. A čemu sve ovo, rekoh i pokazah oko sebe. Mrak, polutama, ne odzivaš se. A to!, reče ona s neobičnim tonom u glasu, kao da se za nešto priprema. To je uvod, reče ona i priđe bliže. Uvod u što?, rekoh ne uzmičući. U buđenje, reče ona glasno.

Došla je na samo par koraka od mene. Počeo sam osjećati toplinu. Nakašljah se. Je li ti vruće?, reče ona tiho ispod glasa i priđe mi. Pa, počeh ja nesigurno, nije baš da mi je hladno, rekoh. Možda trebaš skinuti nešto sa sebe. Brzo i nespretno skinem jaknu. Ona se nasmiješi. Zagrli me rukama oko vrata. Probudi se, reče ona. Probudi se. Probudi se, molim te, reče ona tiho. A onda me je proparao strahovit i neopisiv bol.

Sve me je boljelo, nisam se mogao pomjeriti vikao sam od bolova. Volim te, probudi se, čuo sam poznati glas u daljini. Netko me je držao za ruku. Probudi se, netko je šaputao. Otvorio sam oči. Svjetlo me je boljelo, pa opet zažmirim. Probudio se, čuo sam opet poznati glas. Probudio se, čuo sam nekoga kako govori. Teškim naporom i mukom otvorio sam oči. Svjetlo dana dopiralo je kroz prozor. Nastojao sam se okrenuti, ali nisam mogao. Boljelo me cijelo tijelo. Jauknuo sam od bolova. Netko me uhvati za ruku. Ne brini, bit će sve u redu. Ponovno otvorih oči. Bolnička soba bila je mala, ruke su mi bile nemoćno spuštene niz tijelo. Igle od infuzije su virile iz mojih ruku. Što je ovo?, počeo sam zbunjeno, što je ovo, gdje sam, što se dogodilo?, počeo sam panično vikati. Smiri se, sad je sve uredu, ponovno poznati glas. Osvrnem se na stranu. U sobi su stajale dvije žene. Tajanstvena je sjedila na stolici i gledala prema meni, M. me držala za ruku i milovala po licu. Šta je ovo?, promrmljah. Obje su bile isto obučene, ljubičasta kapa i šal, bile su identične.

Što je ovo?, mrmljao sam. Ništa!, reče M. Bio si u komi nekoliko mjeseci. Mislila sam da se nikada nećeš probuditi. Svaki sam dan dolazila u bolnicu i pričala s tobom. Doktori su rekli da nema nade, da se nikada nećeš probuditi, ali sam vjerovala da hoćeš. A tko je ona druga žena što sjedi?, rekoh gledajući u Tajanstvenu.

M. se osvrne, nema nikoga osim mene u sobi. Tajanstvena ustane, priđe krevetu i nagne se prema meni. Opet me je prožeo onaj čudan osjećaj. To sam samo ja, reče ona. Sagne se i poljubi me u čelo, nasmiješi se i pogleda me svojim sjajnim očima. To sam samo ja, M.,reče, skidajući ljubičastu kapu i šal.

 

U Sarajevu, 14. 11. 2017.

O. J.

SUSRET

Gledala sam sitna zrnca prašine kako se lepršavo poigravaju sa svjetlom lampe na mom stolu i nestaju negdje na komadu papira ispred mene. Promatrala sam svoju ruku, svoje prste koji su nehajno bili prebačeni preko papira. Nekad su moje ruke bile lijepe, mlade, vitke i tražile su ljubav. Sada nakon toliko godina te iste ruke pomalo suhe, opore, prošarane borama govore o meni, mojim nadama, snovima i ožiljcima.

Na trenutak sam zapazila odsjaj svoga lica u fotografiji mojih roditelja na stolu. Moje lice, je li to moje lice? Moje lice je bilo mlado, privlačno, odsijevalo je moju nutrinu, moju ženstvenost, moju unutarnju sreću. A tek moja kosa, Bože moj a tek moja kosa! Nekada tako životna, boje zrelog kestena, spuštala se u bijelim pramenovima niz moje lice i moja ramena.

Moj nos, moje oči, moje usne … sve se promijenilo, na jedan trenutak sam se upitala jesam li to još uvijek ja, čija je to ruka na stolu, čije je to lice, ta kosa … čije su te velike crne oči koje me sada promatraju ljubopitljivo – povremeno pokazujući znakove sjaja kojega su nekad bile pune.

Osvrnula sam se po sobi. Bila je to velika prostrana soba, obložena tankim slojem drveta, s velikim redovima polica punih knjiga, a u sredini tik do prozora sjedila sam za velikim hrastovim stolom okružena hrpom knjiga, papira, poruka, olovki, fotografija…

U jednom trenutku sam spazila da mi je na stolu velika, neotvorena žuta koverta. Bila je već prašnjava i stajala je sigurno dugo a da ja nisam primijetila. Zakašljala sam se otresajući prašinu s nje, potegla sam ljepljivu traku kojom je bila zatvorena na vrhu i po stolu se prosu nekoliko papira i jedna fotografija. Pogledala sam papire, bili su službeni papiri, nekakvi pozivi da dođem jer sam pozvana na nekakvu promociju ili tako nešto. Uzela sam fotografiju u ruku i podigla je bliže lampi. Ugledala sam poznato lice, sada već lice starca ali poznato lice, lice sa velikim nosom… mislila sam dok sam ga gledala, sijedom bradom, tankim prozirnim naočalama, iza kojih su me gledale poznate oči.

Pogledala sam ponovo papir i shvatila da je riječ o pozivu na promociju neke njegove knjige. Nisam ni znala da piše, dugo ga nisam vidjela, ništa čula o njemu, i pitala sam se kako me je nakon svih ovih godina pronašao, kako me je uspio naći.

Zapravo, bilo mi je drago što me je pronašao, ne zbog ženskog ponosa i sujete, što i nakon tolikih godina misli na mene, nego zbog prijateljstva koje nas je gradilo, izgrađivalo i pretvorilo u nerazdvojne prijatelje.

Sa zluradim smiješkom jednom sam primijetila dok smo nešto razgovarali da ćemo kad ostarimo ja i on biti kao dvije sestre, na što mi je uzvratio smijući se da to nije ništa novo, svi muževi i žene su prvo muž i žena, pa prijatelji, pa brat i sestra i na kraju dvije sestre, s tim da muž postane mlađa sestra. Dok sam tako razmišljala, sjetila sam se jednog davnog gotovo zaboravljenog događaja iz mladosti koji nas je sad vjerujem Providnošću spojio i povezao, kojega sam skoro i zaboravila.

Kakva sam bila kao mlada, ne želim početi s glupavom tvrdnjom kako sam bila mlada, atraktivna i privlačna; sve mlade žene su takve, nego sa osjećajem i mišlju prema ljubavi koju sam primila od svoga djetinjstva i koja je postala i ostala temelj sve moje mladenačke ljepote i žara.

Sigurno da sam i kao žena bila privlačna i to sam znala: vitki stas, velike tamne oči i kosa, te moja zaigranost i lepršavost sigurno su ostavljale jak dojam. Međutim, ono što me izdvajalo od ostalih žena bio je taj jaki osjećaj ljubavi koji sam željela podijeliti i dati svima onima koje sam susretala i koji su bili bliski meni. Osjećala sam se kao veliko dijete u svijetu namrgođenih i tužnih lica što je kod mene izazivalo osjećaj tuge, i željela sam usrećiti sve kada vide moje velike oči i moj osmijeh. Mislim da je u tome bila i moja privlačnost prije svega. Zvanje koje sam odabrala bio je zaista neobičan i šokantan izbor, čak i za moje najbliže.

Odreći se svega radi nečega što ne vidiš, što ne možeš dodirnuti, što ne možeš zagrliti ili upotrijebiti, ili prodati, ili kupiti njima je bilo potpuno nepoznato. Naravno, i sada nakon tolikih godina teško mogu izreći riječima onu Ljubav zbog koje sam sve ostavila, i svega se odrekla, ali čak i sada kao starica tu Ljubav u sebi osjećam i znam da moj izbor nije bio pogreška. Zato pišem poeziju, pjesme, pokušavam reći, opisati ono što osjećam gledajući svijet oko sebe, svoju nutrinu…

Već dugo, dugo godina poezija, knjiga moj je svijet, naravno su tu uvijek još neki dragi prijatelji, ali kako to biva, sve ih je manje. Nekih više nema, čekaju u vječnosti da se susretnemo, neki su otišli i nikada se više nismo čuli, za neke ne znam ni gdje su niti oni znaju za mene. Mislim da to tako ide u životu, da samo vječna Ljubav može na kraju okupiti sve prijatelje i ljude koje sam voljela na jednom mjestu, kada izađemo iz ovog svijeta samoće u taj vječni svijet Ljubavi gdje smo ponovo svi zajedno okupljeni pitajući jedni druge gdje si ti bio ili bila, što si radio dole dok si živio, kakav ti je bio život, mislim da je Vječnost jedan neprekinuti razgovor Ljubavi prijatelja koji se vole i koji si nedostaju, i koji se konačno susreću. Zabavljena tim mislima ustala sam od stola i prišla telefonu koji je stajao pored prozora i okrenula broj koji je stajao na pozivnici da potvrdim da ću doći.

O događaju koji nas je spojio teško je govoriti prisjećajući se svega, puno detalja pamćenje više ne čuva i oni su nestali negdje duboko u kutku moga bića. Neke od njih voljela bih iskopati, ali ne znam kako. Osjećam da su tu, ali ih ne mogu pronaći. Moje pamćenje postalo je labirint u kojem se često ni sama ne snalazim, ali ima to i svoju dobru stranu jer se ponekad ugodno iznenadim kad u njemu nešto novo otkrijem. Događaj o kojem je riječ ima svoju povijest, ta povijest spojila je mene i drugoga, ali moj prijatelj nije dio te priče, on je ušao u nju kasnije pred sam njezin kraj. Je li on tu priču sam znao ne znam, ali je u nju ušao kad sam ja kao jedan od pisaca te priče pisala posljednju rečenicu.

Ne želim se prisjećati svih detalja, to je i sada nemoguće, ali bit je uvijek ostala tu, ako ne u pamćenju onda u mom osjećaju. Svatko je od nas u tom trenutku išao svojim osobnim putem i tražio odgovore na vlastita pitanja. Negdje na tom putu traženja smo se susreli, je li tako Providnost htjela ne znam, ali od toga susreta ispočetka nisam očekivala puno. Zapravo nisam to ni planirala. Imala sam svojih kriza, pitanja … pogađala me nepravda, sujeta, ogovaranja i tražila sam izlaz. Nekakav mali izlaz, malo svijetla u tom tunelu tame u kojem sam se našla često ne vlastitom krivnjom. On se zaista pokazao kao to svijetlo; naravno da sam uživala ispočetka u tome, u blizini. S vremenom sam počela osjećati nedostatak sigurnosti i zaštite.

Meni nije trebala površna ljubav, brzinsko zaljubljivanje iako sam i tu često ne svojom krivnjom znala nastradati i ostati ranjena. Zapravo nisam bila sigurna je li mi što trebalo osim osjećaja razumijevanja, zaštite i sigurnosti. Nije mi smetalo ponekad biti nevoljena, biti odbačena iako je to u meni ostavljalo duboke rane koje sam vješto prikrivala, ali te rane nisu tako jako boljele jer sam odrasla s puno ljubavi i uvijek sam ih znala liječiti tom sačuvanom i skrivenom ljubavlju koja je bila moj tajni lijek, magični napitak koji je ostao skriven u meni.

Kako je ta priča išla dalje, bivala sam sve nesretnija, nezadovoljnija, iako nisam mislila ili osjećala da bi moglo tako biti. Zapravo, u jednom trenutku priča je postala nerazumljiva za čitati, jer je svaki pisac pisao svoje retke, stavljao svoje točke, upitnike i uskličnike ne osluškujući ima li nešto što bi drugi pisac htio reći, dodati, dopisati… Ljepota priče nije samo u stilu, izrazu, sposobnosti da ju se izrekne. Priča ima svoju ljepotu i kada se njezin stil, izraz i izričaj poklapaju u jednoj harmoniji, a ova priča koju sam pisala imala je i stil, i izraz i mogla se izreći, ali je njezina harmonija nestala i u jednom trenutku sam prvo shvatila da ja više ne znam što pišem i koju priču pišem i za koga. Za sebe, za nekoga, a meni je uvijek bilo važno osjećati harmoniju između stila, izričaja i onoga kome pišem, a ovdje je to polako bljedilo… i priču je trebalo završiti i vratiti se onoj koju sam već dugo, dugo pisala i koja je imala harmoniju…

U gradu je bila gužva, pa sam pošla na stanicu da uhvatim bus. Nije više bilo tako lako ni hodati, ni kretati se, pa sam pošla putem birajući najbližu stanicu odakle ću moći stići. Dok sam hodala, nisam osjećala uzbuđenje što ću ga vidjeti; nisam se osjećala kao mladi i neukroćeni curetak koji ide ponovno sresti svoju ljubav koju dugo nije vidjela, ne. Mi nikada to nismo ni bili. Mješavina osjećaja u meni bila je prožeta nekakvim osjećajem ozbiljnosti, zrelosti i povjerenja koji sam davno još kao mlada imala prema njemu ali i on prema meni. Osjećala sam da idem u susret starom prijatelju.

Ušla sam u prvi slobodni bus. Proljeće je polako pristizalo nakon zaista duge i odvratne zime; konačno se vidjelo sunce i grad je oživio. Ulice su bile pune, ljudi su bili glasniji, lica ljudi u busu su bar izgledala sretnije; nije bez razloga reći kako se život zaista budi u proljeće. Izišla sam na adresi naznačenoj na pozivnici pred malom ali lijepom zgradom stare gradnje. Pred zgradom je stajalo nekoliko ljudi, neki su ulazili. Ušla sam unutra. U dvorani je bilo pedesetak ljudi koji su došli. Pomislila sam tužno, šteta što ljudi danas sve manje čitaju. Tek nas nekoliko starih došli smo slušati jednog starog. Zamolili su nas da sjednemo jer će uskoro početi predstavljanje knjige.

Nisam bila sigurna o čemu je knjiga. Bio je to neki roman – kako je pisalo u pozivnici – o smislu i svrsi … čak mu je i naslov bio dosadan i bezvezan: „O čovjeku koji je pronašao smisao i svrhu svoga poslanja“. Svijetla u dvorani malo su se zamračila. Predstavljač je najavio njegovo ime. Nakon nekoliko trenutaka na pozornicu je izašao stariji, krupniji čovjek. Kretao se teško, malo pogrbljen i sjeo je za stol. Podigao je pogled i ugledala sam meni poznato lice, lice prošarano borama. U jednom trenutku je progovorio, predstavio se i zahvalio publici na dolasku i počeo govoriti o knjizi. Nije govorio dugo, bio je zanimljiv, ubacivao je humor, pa ozbiljne stvari. Ljudi su se smijali i odobravali mu.

Pred kraj promocije mogla su se postavljati pitanja. Ljudi su tu i tamo nešto pitali. Onda je jedan čovjek upitao kako je došao na ideju za knjigu? On se malo nakašljao i zatim rekao: „Jedna moja prijateljica koja živi u vašem gradu, nadao sam se da će doći na promociju jer bih je želio vidjeti. Poslao sam joj pozivnicu, ali možda više i nije među živima… Jednom mi je rekla: ‘Ispunjena sam ljubavlju koju sam primila i tu ljubav želim dati i darovati, i tu ljubav želim primati. Mislim da je to sav i potpun smisao života’ i da, to je bila ideja za moju knjigu, rekao je kratko i ušutio.“

Ljudi su počeli polako napuštati dvoranu, pomalo su sumnjičavo gledali u jednu staricu, koja je sjedila zamišljeno u sredini dok su izlazili. Pisac se polako spremao ići. U jednom trenutku je spazio osobu koja je ostala sama u dvorani. Starica je ustala, krenula prema njemu i onda zastala. Gledali su jedno u drugo, nakon toliko godina, dvoje staraca bez puno prijatelja … gledali su netremice i zurili jedno u drugo.

Skinuo je naočale i spustio se prema njoj. U njegovim očima su bile suze, a na njezinom licu osmijeh – smiješak. Prišli su jedno drugom i zagrlili se. „Prijatelju moj“ – promrmljao je, „veliko dijete moje“!!! „Da, tvoje veliko dijete, tvoja velika beba kako si mi nekad znao reći“ – reče ona dok se smijala gledajući u njega … i dok se Vječnost radovala znajući da će oboje uskoro poći Vječnoj Ljubavi i nastaviti svoj davno prekinuti razgovor i prijateljstvo.

 

U Sarajevu, 11. 11. 2017.

O. J.

SVE NAŠE ISTINE: DIJALEKTIKA, RAZUMIJEVANJE I PRIHVAĆANJE…

Dijalektika svakako nije prefinjen proces. Ona je zavodnička, prevratnička i revolucionarna snaga, ali je usprkos tome duboko životna. Objaviti njoj rat znači objaviti rat samome životu … i postati svojevrsni apostol kulture smrti. Stoga joj se čovjek kad-tad mora vratiti, ali na način koji će biti ljudskiji i manje bolan…

Započinjemo ovdje s jednim pitanjem: Je li istina nešto što se spoznaje ili nešto što se prihvaća? Odnosno, usvaja li čovjek istinu u životu prvenstveno razumom ili srcem, tj. osjećanjima? Izgledno je da ima i jednog i drugog … Tako, neke istine u životu dominantno zahtijevaju razumski pristup, i tu se obično radi o onim prirodnim stvarima i pojavama; reklo bi se – o znanstvenim istinama. Za dosezanje ovakvih istina treba veoma puno rada, ali i intuicije. Kažu da je Thomas Edison u svojem laboratoriju držao nekakvu fotelju, te kad i nakon mnogo razmišljanja ne bi uspijevao riješiti određeni problem, sjeo bi u fotelju i namjestio bi se u polu-ležeći položaj. Cilj mu je bio malo „potonuti“, ali ne i skroz zaspati, jer upravo su mu u stanju polu sna najčešće dolazile ključne ideje i rješenja. O sličnim iskustvima su svjedočili i neki drugi veliki znanstvenici, poput Tesle i Pascala – za primjer… Čini se da za ovakve intuitivne manifestacije danas postoji i sasvim jednostavno, razumsko objašnjenje. Tako, neki pokušavaju dokazati da u stanju polu-sna obje moždane polutke počinju raditi sinkronizirano, a to je valjda onda i uvjet neke naprednije intuitivne aktivnosti…

Kako god, do nekih istina se mora puno kopati. Kako ono reče Goethe: „Mnogo je lakše razabrati zabludu nego otkriti istinu. Zabluda leži na površini i s njom ćemo lako izaći nakraj. Istina počiva u dubini. Tragati za njom nije svačija stvar.” Upravo tako nekako, većina ljudi se u životu zadovoljava razotkrivanjem zabluda; važnije im je znati kako nešto ne treba činiti, govoriti ili misliti, nego kako treba…

Istina i područje afekata

Nepisana pravila službe nalažu da liječnik nikad ne bi trebao liječiti svoju rodbinu i prijatelje, te da slično tome, sudac uopće ne bi smio suditi svojim bližnjima kao ni onima koji su mu bližnje eventualno nečim oštetili ili povrijedili. Jednostavno, gdje god postoji nekakav emotivni kontekst veze i odnosa, čovjeku više neće biti lako da ponovno bude racionalan i objektivan. Tu spada sve ono što se čovjeka dotiče osobno i subjektivno. Nisu tu samo u pitanju ljubav i prijateljstvo prema ljudima, nego i sve ono što se tiče čovjekovog osobnog određenja; njegove prošlosti, sadašnjosti i budućnosti; njegove vjere i nacije, kao i njegovog općenitog svjetonazora. Uglavnom, gdje su emocije uključene, tu se kao veći izazov pokazuje ono „prihvatiti istinu“ nego spoznati istu.

Dijalektika – istina kao afirmacija, ali i istina kao negacija

Nietzsche je rekao da ljudi ponekad jednostavno ne žele prihvatiti istinu, jer ne mogu dopustiti da se rasprše njihove iluzije. Međutim, o kakvim je ovdje iluzijama riječ i je li to uopće onda iluzija ukoliko je ista jača od realnosti … ili zar smo u konačnici svi manje-više ludi?

Hegel je ovdje zasigurno bio mudriji i dalekosežniji identificirajući dijalektiku kao srž svih prirodnih procesa. Ona je puno više od metode; ona je „duša i pojam sadržaja“ – sveobuhvatna znanost po kojoj se sve zbiva. Dakle, tu postoji teza kao jednostavna i spontana postavljenost; zatim nastupa antiteza kao negacija, razlikovanje i suprotstavljenost; da bi na kraju nastupila sinteza kao „negacija negacije“, odnosno kao stupanj afirmacije, gdje se teza i antiteza istovremeno potvrđuju, ali i dokidaju u smislu jednog novog i višeg jedinstva.

Shematski prikaz Hegelove dialektike – Izvor (foto): rooshv.com

Može zvučat komplicirano, ali u suštini je vrlo jednostavno … primjer: Muž kaže ženi: „Izašao bi večeras sa svojim muškim društvom“ (teza). Žena, već ljutito, uzvraća: „Ne’š ti nikud“ (antiteza)! E sad, razina sukoba je otvorena, i to može potrajati; također i eskalirati. Na kraju bi trebali doći do neke afirmirajuće i umirujuće sinteze. Npr.: „Mogli bismo onda skupa vani“ ili „mogli bismo pozvati prijatelje kod nas“… Naravno, sinteza predstavlja umijeće i neki parovi nikad ne dođu do ovoga, tj. na kraju shvate da im je pametnije, ali i zdravije da se raziđu…

Zadržat ćemo se još malo na samom antitetičkom zapletu u naznačenom primjeru. Rekli smo već ranije da je teza po sebi uvijek jednostavna postavljenost. „Naš“ fiktivni muškarac je svojoj životnoj suputnici priopćio jednu najnormalniju potrebu da se ponekad „solo“ druži sa svojim muškim društvom (i to stvarno može biti po sebi sasvim bezazleno druženje). Odakle onda njoj da je to nešto sasvim neprihvatljivo i čak, kako je moguće da je zbog toga trenutačno postala povrijeđena!? Muškarci pokatkad olako kažu da su žene lude, ali ako jesu, zašto su onda ovi pametnjakovići uopće s njima? Bilo bi paušalno reći samo zbog seksa, jer do toga se može doći i bez braka, pa čak i bez veze… Dakle, ovdje se ipak radi o nekoj dubokoj prirodnoj upućenosti jednih na druge, ali kako rekosmo i o jednoj međusobnoj prirodnoj sklonosti polemici i komplikacijama.

Pitanje bi se moglo postaviti i drugačijim redom: Ako ona očekuje da joj muž stalno sjedi kod kuće, zašto se onda nije udala za nekog takvog pitomog tipa kojeg izlasci i ne zanimaju previše? Odgovor bi bio – barem prema Hegelu – da ovdje i nema određenog odgovora osim onoga da je dijalektika u prirodi stvari. Teze su tu da se već zaniječu nekom antitezom, da bi se zatim u konačnici stiglo do nekog višeg i novog smisla i jedinstva. Na kraju krajeva, a u svezi našeg primjera, ne žale li se često također i one žene kojima su muževi uvijek kući…?

Primjera je puno; recimo jedan iz domene etnonacionalizma: „Ovo je naša zemlja“ … „Ne, to nije vaša zemlja“ – i najozbiljnije misle da nije… Ili iz profesionalnog područja: „Dobro sam ovo obavio“ … „Ma šta si dobro obavio!?“.

Dijalektika se u konačnici ne tiče samo međuljudskih relacija, nego i onih imanentnih – unutar samih nas: Npr., netko je bio fino poslušno dijete, dobro učio, pa u pubertetu „poludio“, postao nogometni huligan ili death-metalac, pa se na kraju ipak nekako pribrao i postao normalan, samostalan i odgovoran čovjek. Djetetova duboka egzistencijalna navezanost za roditelje po sebi se može razbiti samo nekim negacijskim dijalektičkim obratom, što se upravo događa u adolescenciji. Ako sve prođe kako treba, s nastupom neke zrelije dobi dijete (sada već čovjek) bi trebalo pronaći jednu zdravu sintezu u kontekstu svojih odnosa s roditeljima. Ono, treba ih i dalje voljeti i poštovati, no čovjek sada mora krenuti svojim putem, osamostaliti se, živjeti svoj život itd.

Slična je i dinamika vjerskoga života. Obraćenje k Bogu je nešto kao antiteza onom posve svjetovnom životu. No, svi znamo kako takvi nerijetko znaju i pretjerivati u svojim zahtjevima i vidicima. To je u suštini normalno, jer oni još uvijek nisu na kraju svoga razvojnog puta, tek trebaju pronaći onu zdravu sintezu u svojem duhovnom životu – inače izvrsno opisano u Hesseovom „Sidarthi“.

Danas se kaže da su dijalektički procesi odgovorni i za najelementarnije životne procese. Već smo ranije pisali o tematici „morfogeneze“ i samoorganizacije života te o njihovoj pripadajućoj tendenciji kako su npr. nekoć bivši konkurenti (npr. jednostanična bića) s vremenom postajali prvo partneri, da bi se zatim ujedinjavali u sasvim novi, viši i kompleksniji oblik života…

Negacija dijalektike – ili trostruka negacija…

Dijalektički zapleti nas uvijek nemalo odmiču od onoga što realno jest prema onom što bi realno moglo biti. Ovdje zato i nije toliko riječ o spoznavanju istine, nego o izboru i prihvaćanju iste. One su već tu … ne skrivaju se pred nama … štoviše, moglo bi se reći da ovdje nismo mi ti koji tražimo istinu, nego je ona ta koja traži nas; zato je na nama samo da proberemo i izgovorimo svoje sudbonosno „Da“.

Dijalektičkom udesu se nije lako othrvati. Dijalektika na svojoj strani ima snagu i neodoljivost strasti. S većom negacijom obično u paketu dolazi i veća strast. No, zato je ujedno – barem na duže staze – dijalektika i vrlo zamorna za čovjeka.

Tako se obično jednog dana stigne i do one buntovničke negacije cjelokupne dijalektike života. Zamor od svega, prijezir prema svemu: „Ostavite me svi na miru“! Ovo je obično i točka najdublje životne krize koju uopće možemo doživjeti. Zašto? Pa ovdje se čovjek nalazi na samom rubu depresije; postaje anksiozan, uznemiren i paranoičan. Dijalektika svakako nije prefinjen proces. Ona je zavodnička, prevratnička i revolucionarna snaga, ali je usprkos tome duboko životna. Objaviti njoj rat znači objaviti rat samome životu … i postati svojevrsni apostol kulture smrti. Stoga je i ovdje negacija – premda nužna – ipak samo prolazna faza, a odgovor je u novoj sintezi: Dijalektika mora i dalje biti i opstajati, ali moramo biti i mi. Sinteza je moguće u našoj većoj kontroli i razumnijem pristupu. Sinteza je također i u obziru na naša prethodna loša iskustva. Kako smo ono i nedavno pisali: Treba slijediti svoje srce, ali ne zaboraviti pri tome ponijeti i pamet…

 

U Sarajevu, 11. 11. 2017.

M. B.

 

Izvor (foto): 123rf.com

ISTRAŽIVANJA KOJA ZBUNJUJU

Mediji nas svakodnevno zapljuskuju rezultatima nekakvih najnovijih istraživanja koja nas sve zajedno pozivaju na usvajanje opet nekakvih najnovijih prehrambenih i zdravstvenih navika…

Na tu informaciju obično naletite u formi rečenice koja počinje „ako ste dosad“, pa onda znanje pa onda zaključak i savjet „sigurno ćete“… Ako ste recimo dosad znali pojesti jabuku prije spavanja, sad ćete sigurno prestati jer je novo istraživanje pokazalo da jabuka prije spavanja uzrokuje bolest jednog dijela noktiju na nožnim prstima. Ako ste dosad znali za ručak pojesti malo teletine, sigurno ćete sada prestati jer je istraživanje pokazalo da konzumiranje teletine u malim količinama jednom mjesečno uzrokuje oboljenje vlasišta kose na području potiljka. Ako ste dosad recimo redovito zimi koristili pidžamu od pamuka, sad će te sigurno prestati jer je novo istraživanje pokazalo da ljudi koji koriste pamučne pidžame u starosti obolijevaju od demencije, za razliku od ljudi koji – recimo – spavaju goli. Ako ste dosad recimo trčali pet kilometara svako jutro od šest do sedam, sigurno ćete promijeniti dužinu rute ili barem vrijeme u koje trčite jer je istraživanje pokazalo da ljudi koji svaki dan trče pet kilometara od šest do sedam sati ujutro u starosti obolijevaju od artritisa. Ako ste dosad – recimo – redovito koristili smartphone isključivo u desnoj ruci, sigurno će te to sada promijeniti jer je istraživanje pokazalo da su ljudi koji drže smartphone u desnoj ruci skloni debljanju, depresiji i nezadovoljstvu…

“Ludi znanstvenik” … Izvor (foto): https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/7/73/Mad_scientist_artlibre_jn.png

Postalo je nemoguće imati bilo kakve navike, čak i one navike koje su zdrave za život. Iako se čovjek osjeća zdravo i zadovoljno čuvajući i razvijajući takve navike, odjednom se ispostavi da su sve te navike prema „najnovijem istraživanju“ pogrešne, loše i opasne po zdravlje. Takav pristup zbunjuje prosječnog čovjeka i dovodi ga u situaciju posvemašnje konfuzije oko toga što i kako sada živjeti i koje navike usvojiti. Odustati od već uhodanih navika ili poslušati do u detalje sugestije „istraživanja i istraživača“ pa umjesto jabuke navečer pojesti platu miješanog mesa za dvoje, umjesto pamučne pidžame spavati u kućnom ogrtaču, umjesto teletine jesti samo svježu salatu, umjesto trčanja pet kilometara hodati petsto metara i umjesto držanja smartphonea u desnoj ruci držati ga s obje ruke ili samo u lijevoj ruci.

Fascinira povremeno lakoća kojom pojedini ljudi (ne svi!!!) uvažavaju takva istraživanja u obliku reklamnih savjeta i prodaje specifičnih proizvoda koje se odnose na čovjekovo zdravlje, zanemarujući pri tom vlastito pozitivno iskustvo s navikama koje su već razvili i koje godinama prakticiraju, a koje i po njihovom osobnom iskustvu i po određenim pravilima zdravog razuma njihovom zdravlju koriste, a ne štete. Česta promjena zdravih navika uslijed raznoraznih „istraživanja“ koje od čovjeka zahtijevaju da barem jedno dnevno, ako ne i češće, dovede u sumnju svoje uhodane navike više stvara problema zdravlju nego što ih rješava. Ako čovjek već ima razvijene dobre navike za koje zna i osjeća da su njegovom zdravlju korisne, takva „istraživanja“ treba zanemariti ili u najmanju ruku ne shvaćati ozbiljno, jer ako njegovom zdravlju koristi jabuka prije spavanja, pamučna pidžama, jutarnje trčanje od nekoliko kilometara, zašto bi trebao eksperimentirati sa svojim zdravljem i sa svojim navikama? Takva „istraživanja“ uzimaju za svoju metodu da što šteti jednom čovjeku šteti svima i što koristi jednom čovjeku koristi svima kao da „istražuju“ univerzalnog čovjeka, zanemarujući činjenicu da nema univerzalnog čovjeka sa univerzalno dobrim ili lošim navikama, nego je svaki čovjek za sebe razvio i prakticira svoje osobne navike koje su zdravlju korisne i te navike se često i ne mogu uklopiti u „univerzalni istraživački program“ kojega svi trebaju slijediti i prakticirati, a koji se često reklamira kao „eliksir mladosti“.

Dokaz tome su ljudi koji unatoč ne samo dobrim genima, nego i svojim zdravim navikama koje su u suprotnosti s „najnovijim istraživanjima“ dožive solidnu starost jer su jeli jabuku prije spavanja, spavali u pamučnoj pidžami, držali telefon u desnoj ruci, konzumirali meso i povremeno trčali svako jutro točno pet kilometara i to točno od šest do sedam sati ujutro ili su radili potpuno obrnuto, a opet doživjeli duboku starost.

 

U Sarajevu, 8. 11. 2017.

O. J.

ČEMU NAS POUČAVA ČEŽNJA?

Čovjeku je obično sasvim jasno što želi, ali tek će morati doći do odgovora zašto baš to želi…

Kaže se ono da bi svi dječaci voljeli postati piloti. Moglo bi se reći da se radi o vrlo dobroj želji i ambiciji, jer ako želiš biti pilot, neće biti dovoljno samo da budeš hrabar i zeru lud. Ima tu još puno toga… Treba marljivo učiti i raditi na sebi, i to u jednom vrlo opsežnom spektru, jer pilot mora biti potpuno zdrav, i fizički i psihički; pilot također mora biti odgovoran, ali i uredan, kulturan i lijepo odgojen… Svakako ne dolikuje da za upravljač nekog Airbusa od 200 milijuna dolara sjeda neka neotesana i neočešana spodoba.

Kažu da bi sve djevojčice htjele biti princeze. Reklo bi se jako dobra želja i ambicija, ali opet samo u slučaju ako se shvati u svojoj punoj širini. Od plemkinje se očekuje da bude – kako sama riječ kaže  –  plemenita, a to je puno više od one haljine svilene i zlaćane krune. Plemenitost znači poštenje, dobrotu, mudrost, otmjenost, staloženost, osjećaj za ugrožene i potrebite, i još svašta nešto pozitivnog i dobrog…

Vidimo, priroda nas u startu naoružava dobrim ambicijama kako bi rasli i razvijali se u kompletne i pozitivne ljude. Zato treba slijediti svoje srce, ali ono – kako kažu, bilo bi dobro pri tome sa sobom ponijeti i pamet.

Elf i zlatna riba (bajka). Izvor (foto): 123rf.com

„Posuđene“ želje

Kako čovjek raste i postaje zreliji polako se oslobađa tih arhetipskih čežnji. Sada sve postaje konkretnije i bliže, pa tako i naše puste želje. Puno toga što želimo, želimo samo zato što to žele i drugi. Za takve želje se lako ispostavlja da zapravo ni nisu bile naše. Npr., želiš novi, skuplji pametni telefon, i kad ga kupiš moglo bi se reći da si dan-dva stvarno sretan. Međutim, već idući tjedan, sasvim ti je normalno što ga imaš, a za mjesec-dva, već ćeš se zagledati u neki drugi… E tako ide sa svim našim željama koje u stvari i nisu naše. Zanimljivo, one se ne tiču samo stvari materijalnog reda. To npr. može biti i neka posebna škola/fakultet ili čak neka osoba. Ljudi ulete i vrlo brzo primijete: „Al’ se uvalih!“ Jednostavno, to nikad nisi ni želio … samo si se zaletio za nečijom tuđom željom.

Iz ovoga slijedi jedan sasvim jednostavan i jasan zaključak: naše istinske želje proizlaze iz samih nas, te stoga i imaju neko esencijalno značenje za naš život i sreću. Takve nas želje ne prolaze lako, kao ni sreća i zadovoljstvo kad ih konačno ostvarimo.

Opsesija

Međutim, postoji i onaj nezgodan scenarij kad nekog ili nešto uporno pa čak i opsesivno želimo, a taj netko ili nešto iz godine u godinu NIŠTA, bez vidljivih znakova promjene stava ili mišljenja prema nama. Neuroznanstvenici bi za ovakve situacije jednostavno primijetili da naš mozak nije savršen te da ponekad jednostavno okrutno pogriješi prema samima nama. Međutim, možda ipak zgodnije rješenje dolazi iz područja psihologije. Psihologija za ovakve situacije zna reći da se ovdje i ne radi o smislenoj čežnji za cijelom osobom, nego prije o nepotpuno artikuliranoj čežnji za nekom njezinom osobinom. U ovakvim situacijama čovjek bi se trebao doslovno pitati što ima ta osoba, a da mi sami nemamo? Ovdje se često radi o vlastitom nedostatku neke egzistencijalne osobine bez koje dugoročno biva ugroženo sve ono što imamo i što jesmo. Stoga nas i praiskonski snažna čežnja upućuje prema toj osobi kao prema svjetioniku, ali to na koncu – kako rekosmo – i ne mora biti čežnja prema posjedovanju, nego nesvjesna čežnja prema orijentiru i uzoru…

Vidimo, ne postoji greška, nego nešto kao greška: našem mozgu nije lako prevesti sve nesvjesne sadržaje koji naviru iz dubine. Ipak, istinska i duboka čežnja nikad ne laže. Ona nas uvijek upućuje prema onome što nam je stvarno i egzistencijalno potrebno, ali na koji će nam način to točno trebati i zbog čega … e o tome će trebati razmisliti, ali još bolje – s drugima iskreno o tome razgovarati. Jer već je Jung ustvrdio da se nesvjesni sadržaji ljudske psihe isključivo mogu dijaloški protumačiti, a iskren i provjeren prijatelj za našu psihu dokazano ima podjednak učinak kao i neki vrstan terapeut.

 

U Sarajevu, 2. 11. 2017.

M. B.

O GUŽVI I ŽIVLJENJU UNAPRIJED

Nismo ni zaspali, a planiramo sljedeći dan. Nismo ni doručkovali, već smo mislima na poslu. Na poslu radimo, a mislima smo već kod kuće navečer. Na godišnjem odmoru već mislimo o povratku na posao. Na poslu već mislimo o odmoru bilo godišnjem, bilo vikendu, bilo prazniku. Živimo vrijeme unaprijed. Živjeti vrijeme unaprijed zahtjeva stalno planiranje, planiranje mjeseci, dana, sati. Sve što se ne uklapa u stalno planiranje i što poremeti već zacrtani i isplanirani plan je smetnja. Gužva je smetnja našem nutarnjem življenju vremena unaprijed koje se tek ima dogoditi.

Odlazak na posao u kojem se već razmatra povratak kući ometan je gužvom na semaforu i dva tri automobila više nego je predviđeno. Kao da dva minuta duže na semaforu označuju da nećemo uopće doći kući poslije posla, semafor je smetnja našem življenju vremena unaprijed. Vozač koji samo sekundu duže nego što treba ne kreće na zeleno svjetlo, smetnja je našem življenju vremena unaprijed. Vozač koji staje na žuto i ne prolazi posebna je vrsta smetnje našem življenju vremena unaprijed do te mjere da naoko mirni u društvu, za volanom postajemo grubijani i primitivci. Tramvaj koji kasni ometa življenje našeg vremena unaprijed, autobus koji kasni, avion koji polijeće ranije nego je predviđeno, šalter koji se otvara nakon vremena, a zatvara prije vremena također je smetnja našem življenju vremena unaprijed.

O gužvi obično mislimo kao vanjskom problemu velikog grada s puno automobila i lošim javnim prijevozom. To je samo jedan oblik gužve, objektivni kojega je nemoguće povremeno izbjeći i do kraja iskorijeniti. Drugi oblik gužve je naš nutarnji i rađa se jer smo vrijeme počeli živjeti unaprijed bez ostavljanja mogućnosti da gužvu kao smetnju življenju tog vremena unaprijed pokušamo zamisliti kao dio našeg nutarnjeg stava prema vremenu kojega planiramo.

Što god planiramo u vremenu mi to činimo često unutar vlastitih ideja i misli našeg vlastitog svijeta. Kada nešto isplaniramo kao što je recimo sutrašnji dan od jutra do mraka, od doručka do večere, mi smo na neki način taj dan već proživjeli samo ga trebamo još „odraditi“. U sebi taj dan proživimo bez gužve, jer unutarnje proživljavanje sutrašnjeg dana i sutrašnjih događaja ne može i ne predviđa smetnje nego jedan čisti, neprekinuti, glatki slijed planiranih događaja.

Odrađivanje planiranog dana je prožeto i obilježeno našim nutarnjim planom, a naš nutarnji plan je zacrtani stav kojega nemamo namjeru promijeniti. Tako se gužva ne događa samo na izvana – objektivno bez mogućnosti da je kontroliramo, nego nas zahvaća iznutra u vidu bijesa, stresa, psovke, vike, dernjave zato jer smo dan u kojem se nalazimo već proživjeli u svom nutarnjem vremenu, ali u tom nutarnjem vremenu nije bilo smetnje, odnosno gužve.

Sukob našeg unutarnjeg življenja vremena unaprijed i vanjskih okolnosti, vanjskog svijeta i događaja generiraju jedan oblik osjećaja kojega se može nazvati gužvom, ali to nije fizička gužva kolone auta na semaforu ili reda ljudi na šalteru, nego osjećaj koji nastaje kada vidimo naznačenu gužvu.

To je osjećaj nagle žurbe da se nešto završi što je prije moguće iako znamo da malo duže čekanje neće previše poremetiti naš predviđeni raspored. Ali tome osjećaju iznenadne žurbe se ne možemo oduprijeti, jer dan koji živimo smo već proživjeli unutar sebe tako što smo ga još jučer i dok se nije događao već proživjeli. Gužva je stoga nutarnja smetnja, ona nije samo izvanjska blokada dolaska do željenog cilja bilo autom bilo pješice. Gužva je nutarnji osjećaj kojemu ne dopuštamo da bude dio našeg nutarnjeg življenja dana koji se tek treba dogoditi.

Nema smisla tražiti mir, strpljivost i zadovoljstvo na semaforu, u koloni auta, u koloni ljudi, u hodanju od šaltera do šaltera, što se više nastoji biti miran i strpljiv, to se više postaje ljut, razdražljiv i nemiran. Ako već ne možemo živjeti tako da dan koji se tek treba dogoditi sačekamo nego ga iznutra već proživimo, onda prethodno nutarnje življenje sljedećeg dana treba u sebi kao bitni dio sadržavati smetnju, odnosno gužvu kao nutarnji osjećaj kojega se treba također proživjeti iznutra, unutar sebe zajedno s planiranim danom, možda na taj način postoji mogućnost izbjeći donekle bijes, nervozu, nemir na semaforu, na šalteru, u tramvaju, na poslu.

 

U Sarajevu, 28. 10. 2017.

O. J.

 

Izvor (foto): “Busy Street” by Eric Marwick (artuk.com). 

O njegovom božanstvu gadgetu

Kada je Auguste Comte razvijao ideju pozitivne religije, odnosno religije koja bi bila utemeljenja na činjenicama pozitivnih znanosti, nije mogao predvidjeti takve proroke poput Gatesa, Jobsa, Zuckeberga, Muska…

Zanimljivo je primijetiti kako nitko od njih nije znanstvenik u akademskom smislu, nego su svi odreda vizionari, neka vrsta proroka budućnosti gdje se o tehnologiji govori ne u znanstvenim, nego u religioznim terminima budućeg ostvarenja tehnološkog kraljevstva na zemlji.

Kada je preminuo Steve Jobs, osnivač Applea, veliki broj osvrta bio je gotovo religiozne naravi kao da je preminuo religiozni vođa određenog kulta, a ne izvršni direktor i vlasnik tehnološke firme.

Među sljedbenicima tehnologije postoje religiozni kultovi koji se međusobno suprotstavljaju, isključuju i grupiraju. Korisnici Apple proizvoda se označavaju određenim terminima koji ih grupiraju u specifičan religiozni tehnološki kult pa je korisnik Apple proizvoda recimo jednostavan, zahtjevan u smislu ukusa i mode, točno zna što želi od sebe i života dok je recimo korisnik Samsung proizvoda opisan nešto drugačije. Na taj način se na razvijaju religiozno-tehnološki kultovi koji imaju svoje sljedbenike, pravila i načine predstavljanja.

Čini se da je pokojni Jobs na neki način prepoznao religioznu moć tehnologije kada je za logo firme uzeo simbol nagrižene jabuke i kada je prvi gadget iphone 3 odlučio predstaviti ne jednostavnim puštanjem televizijskih reklama, nego organiziranjem specifičnog događaja predstavljanja koji se od tada kako je izlazio novi model pretvorio u tehnološki religiozni događaj koji već ima i svoju religioznu tradiciju.

I druge tehnološke firme prepoznale su moć religioznog elementa tehnologije, pa su odlučili slijediti primjer firme kao što je Apple i u predstavljanju i prodaji svojih gadgeta imaju elemente religioznosti.

Slike religioznih sljedbenika koji noćima strpljivo kampiraju u redovima pred trgovinama podsjećaju na religiozna bdijenja i molitve pred neke religiozne blagdane. I datum predstavljanja gadgeta se tempira na taj način kao da oponaša neke religiozne blagdane.

Kao što religiozni blagdani imaju svoje priprave, korizme, došašća i ramazane i predstavljanje njegovog božanstva gadgeta zahtjeva jednu vrstu religiozne priprave, posta, sebi svojstvenog došašća gdje se kroz povremeno puštanje šturih informacija nastoji postići religiozni efekt euforije prije nego se njegovo božanstvo gadget pojavi pred svojim religioznim sljedbenicima.

Njegovo božanstvo gadget je poput religioznog otajstva, misterija, specifikacije uređaja su misteriozne do samog kraja, a o njegovom izgledu se samo nagađa kao što se u religiji nagađa o tome kako je izgledao neki svetac za čiji se blagdan pripravlja.

Predstavljanje bilo kojeg gadgeta iako se govori o tehnološkom događaju se sve više pretvara u religiozni događaj, dok se sajmovi tehnologije pretvaraju u nešto slično kao što su sajmovi predmeta koji se prodaju tijekom nekog religioznog događaja.

Samo predstavljanje njegovog božanstva gadgeta podsjeća na religiozno slavlje, na pijedestalu ili na bini je tehnološki direktor poput religioznog vođe, iza njega kao i u nekoj bogomolji umjesto religioznih slika stoje slike njegovog božanstva gadgeta, a ispred njega sljedbenici kulta.

I samo predstavljanje teče poput religioznog događaja. Sve počinje propovijedanjem direktora o putu spasenja koji je prošao njegovo božanstvo gadget od začeća od sirovih materijala, pa do rođenja u fino brušeni aluminij ili tvrdu plastiku.

Nakon što se predstavi začeće i rođenje njegovog božanstva gadgeta, slijedi predstavljanje njegovih spasenjskih sposobnosti, procesor, kamera, display razvijeni do te mjere da sljedbenicima kulta ne preostaje ništa drugo da priznaju da je njihov spasitelj najjači sve dok se ne pojavi spasitelj – rival u vidu gadgeta neke druge tehnološke firme. Tehnološke firme izgledaju kao nove religiozne ustanove koje nude spasenje i međusobno se bore da privuku što više sljedbenika koje žele spasiti.

Nakon što završi religiozni događaj predstavljanja njegovog božanstva gadgeta, slijedi vrijeme posta, korizme, ramazana, odnosno priprave za izravni susret sa njegovim božanstvom gadgetom, a to je vrijeme od predstavljanja do dolaska u prvu trgovinu. Priprava se odvija u atmosferi iščekivanja kao što se i u budućem religioznom događaju iščekuje dolazak blagdana, priča se, raspravlja se o njegovom božanstvu gadgetu kao kada se u religiji govori o jubilarnim događajima i godinama. Priča se cijela povijest spasenja od iphone 3 do iphone 8 ili od samsunga s3 pa do samsunga s8 i ističe po čemu su novi spasitelji bolji od njihovih prethodnika.

Konačno, oni religiozniji obavljaju čak i neku vrstu trodnevnica ili devetnica i hodočašća bdijući dan i noć u procesijama pred trgovinom, a trgovina je novi oltar, novi žrtvenik s kojega se želi uzeti nešto od božanskog. Konačno, kada se proglasi kraj posta i iščekivanja, žrtvenik i oltar se otvara za novo slavlje i pristupa se i konačno dolazi u stvarni dodir s njegovim božanstvom gadgetom. Slike euforičnih vlasnika njegova novog božanstva gadgeta bio to je iphone, samsung izgledaju kao slike religioznog čovjeka koji se iskusio susret s božanskim.

Zato je i cijena njegovog božanstva gadgeta visoka, jer ne može biti dostupna svim smrtnicima, nego samo izabranima. Oni koji bi željeli pristupiti njegovom božanstvu gadgetu i doći s njim u direktan dodir moraju znati da se moraju odreći toliko toga da bi ga primili, moraju biti svjesni da imati njegovo božanstvo gadget nije više stvar prestiža, tehnologije nego religiozna stvar gdje siromašni vjernik cijeni svoju religioznu muku i odricanje odričući se toliko toga da bi njegovo božanstvo gadget pripadalo njemu. Religiozni sljedbenik njegovog božanstva gadgeta mora proći mukotrpan asketski put i religioznu pripravu do svoga spasitelja koji ga čeka fino upakiran u najnoviji fino brušeni papirni „tabernakul“ s novim i neslućenim spasenjskim sposobnostima.

 

U Sarajevu, 24. 10. 2017.

O. J.

OD VIŠKA GLAVA BOLI: O INFORMACIJSKIM I INIM PREZASIĆENOSTIMA NAŠEGA VREMENA

„Samodisciplina je jedan od najviših oblika ljubavi prema sebi“ – Morgan S. Peck.

Muškarce često frustrira neumoljivo žensko šopingiranje, jer to vodi prema potpunoj ispeglanosti kartica, no različita istraživanja dokazuju da žene na taj način uistinu uspijevaju zaliječiti nagomilani stres. Pri tome kao da nije toliko važno što se kupuje; važno je da se kupuje, jer dame će se i same složiti da mnogo od onoga što na taj način kupe, trajno završi negdje u mračnim, nepristupačnim dijelovima ormara. Evolucijska psihologija uzroke ovakvog ponašanja pronalazi u ranim fazama ljudskog razvoja, gdje su se muškarci uglavnom bavili lovom i ribolovom, a žene sakupljanjem jestivih plodova kao i drugih eventualno korisnih stvari iz prirode. A kad smo kod toga, ne liječe li muškarci svoj nagomilani stres počesto upravo lovom i ribolovom? A opet, svi skupa zajedno, ne liječe li često stres u prirodnom ambijentu primitivne rodovske zajednice – u krugu oko vatre, uz pečeno meso i neartikuliranu pjesmu i šalu (piknik, roštilj…)? Vidimo, čovjeka danas smiruju svi pozitivni aspekti njegovog nekadašnjeg načina života, kao što ga uznemiruju svi negativni aspekti njegovog aktualnog načina života. O svemu ovome smo već nedavno pisali, kao što smo tada rekli da ljudi ipak najradije ostaju ovdje i sada, gdje jesu, jer nije sve bilo idealno glede primitivnog života u prirodi, kao što niti sve nije crno u današnje vrijeme…

Informacijska prezasićenost

S ljudskim mozgom ide donekle slično kao i s kompjuterima. Dugoročno pamćenje –  duboka memorija je praktično neograničena, međutim radna memorija (RAM) je poprilično ograničena. Današnji način života i rada čovjeku često nameće „multitaksing“, a to većinu ljudi dokazano vodi prema konfuziji, stresu i smanjenoj produktivnosti.

Još većim problemom se pokazuje tzv. informacijska prezasićenost (information glut). Međutim, ona nije uvijek poslovno uvjetovana, kao recimo kod menadžera koji u prosjeku dnevno primaju 36 mailova, tko zna koliko poruka, uz par sati telefoniranja i nekoliko važnih brifinga i sastanaka. Naprotiv, izazovnost interneta, a pogotovo društvenih mreža čovjeka danas dovodi do toga da se on potpuno dragovoljno izlaže naznačenoj informacijskoj prezasićenosti premda mu ona itekako škodi.

Previše informacija iscrpljuje moždane kapacitete te on neminovno usporava. Osim toga, ovdje se otvara prostor i za nastanak i razvoj i brojnih drugih poremećaja i oboljenja. U tom smislu, danas se često govori o poremećaju pažnje kod odraslih ljudi (ADHD). Uslijed dugoročne izloženosti velikoj količini informacija, te brojnim drugim dnevnim zadacima i kontaktima, čovjek na kraju dolazi do stanja permanentne dekoncentracije. Znakovi ovoga su, između ostalog, nemogućnost samoorganizacije, vidljiva nemogućnost praćenja sugovornika (slušaš li ti mene?), vječito kašnjenje u svemu i svačemu, sklonost prometnim prekršajima i sl.

Gubitak kontrole

Ljudi su davno zaključili da je znanje moć. Oni s više podataka u glavi su u prosjeku realno superiorniji od onih koji manje znaju i to bez obzira o kojem se području života radilo. To nas realno i potiče na aktivno skupljanje znanja i informacija. No, i tu se svakako može pretjerati, a posrednici informacija – mediji u tome nam uopće ne pomažu. Danas se informacije vješto pakiraju pod bombastične i senzacionalističke naslove u svrhu zgrtanja čitatelja i pratitelja: „Profesor pretukao učenika!“ – a na kraju se u samom tekstu ispostavi da je srednjovječni – umjereno neurotični – profa zvekn’o jedan jedini mali šamar nemogućem adolescentu od učenika; ili: „Pet godina je radila ovo, a onda joj se dogodilo ono“ – a kad pročitaš, nit’ je ona Bog zna što radila, nit’ joj se na kraju nešto posebno dogodilo… Neki opet obećavaju revolucionarno novo znanje ili otkriće: „Konačno riješen misterij Bermudskog trokuta!“ – ja pročitah, kad ono podmetnuli barem 10 godina staru teoriju o metanskim mjehurićima koja je isto tako prije barem 5 godina eksperimentalno opovrgnuta. Neki opet više idu na tajnovitost i buđenje znatiželje: „Nećete vjerovati što je ta i ta starleta uradila svome dragom tajkunu“… Tu je i cijeli niz ponuda ekspresnih rješenja za uobičajeno vrlo teške životne probleme: „Kako se u pet koraka obogatiti“, „Kako u četiri koraka pobijediti karcinom“ ili opet „Kako u tri koraka preboljeti bivšu/bivšeg“…

Svi ovi „neodoljivi“ naslovi se počesto pokazuju kao prevelika napast za našu ljudsku znatiželju, odnosno preciznije, nikog sad baš ne zanima ono sve, ali većina se negdje već upeca.

Na kraju dolazi do toga da mi više ne kontroliramo informacije, nego one kontroliraju nas. Odnosno, više ih ne biramo po važnosti i značaju za nas, nego one neumoljivo biraju nas. A gubitak kontrole je vrlo opasan, i tek on čovjeka dovodi do istinskih problema.

Tako je i s brojnim drugim područjima života. Npr., što čovjeku više rastu prihodi, to mu obično više rastu i prohtjevi. Tako se nerijetko dogodi da većina ljudi na kraju sklapa kraj s krajem: i onaj što zarađuje 3000 eura, jednako kao onaj što ih zaradi samo 300. Sve nas ovo vodi do važnog zaključka: o kojem god području života govorili, uvijek dolazimo do onoga da je u određenom trenutku itekako važno znati stati na loptu. Jednostavno, svekolika stvarnost je sklona dramatičnim enantiodromijskim obratima, ono kad se neko imanje iznenada okrene u neimanje, mogućnost u nemogućnost, sposobnost u nesposobnost… Manje je ponekad uistinu više…

Živimo u vremenu kad anksiozno-depresivni sindrom postaje skoro pa standard, a anksioznost upravo karakterizira snažna tjeskoba uz grozničav strah od gubitka kontrole nad sobom. Međutim, izgledno je da je ovaj strah od gubljenja kontrole zapravo nesvjesni strah zbog već izgubljene kontrole: Ne kontroliramo dobro svoje vrijeme, ne kontroliramo informacije, ne kontroliramo svoje prohtjeve, zahtjeve, apetite i požude … Popustili smo pred višestrukim društvenim izazovima bilo iz domene konformizma ili onih iz domene totalitarizma. Nemate se zašto plašiti, sve je već izgubljeno, ali još uvijek se može uz nešto truda i dobre volje vratiti na svoje mjesto…

Samodisciplina

Završit ćemo sa autorom s početka ovog teksta – američkim psihijatrom Morganom Scott Peckom. Radeći godinama s najrazličitijim ljudima na kraju je pokušao popisati i predstaviti one osobine koje jednog normalnog čovjeka uistinu čine normalnim. Tako je nastala njegova najpoznatija knjiga, psihologijski bestseler „The Road Less Traveled“. Nemamo ovdje dovoljno prostora i vremena pozabaviti se sa svim osobinama normalnog čovjeka, nego ćemo se samo malo zadržati na prvoj osobini u knjizi – samodisciplini. Scott Peck obrazlaže samodisciplinu kroz četiri različita područja/dimenzije:

  1. Odlaganje zadovoljstva: Po ovome, normalan čovjek je onaj koji se zna odreći trenutačnog komfora radi nekog budućeg većeg dobra;
  2. Prihvaćanje odgovornosti: Ovdje se misli na prihvaćanje odgovornosti za svoja vlastita djela, jer prihvaćati odgovornosti za druge je većinom nezdravo, baš kao i samo neprihvaćanje iste („Da, uradio sam to i žao mi je“; neurotik će radije zanijekati „NIIISAAAM“ ili ono sofisticiranije „Vi ste to nešto krivo shvatili“);
  3. Posvećenost istini: misli se na iskrenost kako u riječima, tako i u djelima;
  4. Balansiranje: Ovdje se misli na upravljanje suprotstavljenim zahtjevima, s tim, premda nas riječ „balans“ može asocirati na sklapanje kompromisa, Scott Peckmisli na nešto sasvim suprotno: u prirodi je normalnog čovjeka biti sposoban za određivanje prioriteta. On mora znati što je u njegovom životu broj jedan, što dva i tako dalje. S druge strane, kako se ono kaže: tko veli da voli sve, taj zapravo ne voli nikog i ništa.

Ovaj broj „4“ je moguće i ponajvažniji za našu današnju problematiku. Strah od nesvjesnog koji se počesto javlja zapravo je strah od konkretnog i vidljivog nesvjesnog – od nesvjesnog življenja ili opet, od samih nas. Mislimo da je u našem životu prioritet jedno, a prodangubimo onda cijeli dan na nešto sasvim drugo. Počeo raditi, završio na kavi; počeo pisati izvještaj, završio na Face-u; mislio se vidjeti sa ovima, završio sa onima itd. Nažalost…

 

U Sarajevu, 24. 10. 2017.

M. B.

 

IZVORI:

http://www.foxnews.com/health/2011/12/05/information-overload-is-causing-illness-and-costing-money-experts-warn.html

http://psiholog.ba/mozak-se-ne-smije-zatrpati/

http://www.zdravosfera.com/adhd-u-odrasloj-dobi/

https://en.wikipedia.org/wiki/M._Scott_Peck

Foto: http://knowyourmeme.com/memes/events/e-mail-storms

O TJESKOBI

Tjeskoban čovjek kao danas uživa u njoj. Tjeskoban čovjek i kad shvati da je događaj koji je smatrao tjeskobnim prošao sasvim u redu i bez poteškoća, ponovno se vraća i kao da želi prisutnost tjeskobe u svome životu; kao da je žedan tjeskobnog osjećaja od budućnosti, od ljudi, od obveza, od posla, od obitelji. Kao da je tjeskoba postala nužna potreba čovjekove duše. Kao da postoji neko tajno uživanje u tjeskobi koje donose vijesti o budućnosti.

Pretvaramo se povremeno ili trajno u homo anxietatus, čovjeka punog tjeskobe i onda kada nema očitih razloga za to. Tjeskoba se uvukla u svaku žilu čovjekova bića. Ponekad svaka misao, pogled, ideja, dodir pun je tjeskobe, osjećaja straha i neugode pred nepoznatim i budućim. Tjeskoba paralizira čovjeka. Dok se on drži na površini naoko miran, staložen i racionalan, dotle u njemu tjeskoba ruje i razara. Zašto sam postao tjeskoban? Zbog čega je moj pogled na svijet odjednom postao tako mračan, tako taman, zaogrnut u pesimizam i neugodu pred budućim i pred sutrašnjim danom?

Čini se da je čovjek onemoćao pred samim sobom i iz te nemoći i odustajanja od samog sebe predao se posvemašnjoj tjeskobi glede vlastitog života. I određeni „svijetli“ događaji njegova života kao da se uvijek događaju pod plaštem i krinkom tjeskobe. Ako danas uživa i ako je danas radostan, on već misli o tjeskobi sutrašnjeg dana, tjeskobi noći koja je pred njim, tjeskobi sata koja slijedi i sve se teže može osloboditi okova tjeskobe i toga neugodnog osjećaja da se nešto prijeteće nadvilo nad njim; nešto nejasno u tami … nije čak ni siguran da to postoji, ali tvrdi da to osjeća.

I tako živi u nepodnošljivoj lakoći svoje tjeskobne egzistencije, oko koje se – poput osi – vrti sva njegova nutarnja snaga i nutarnji život, do te mjere da već u mladosti shrvan tjeskobom prazna pogleda postaje ravnodušan prema sebi i svijetu oko sebe.

Ako je lako primijetiti da nas je puno tjeskobnih, puno je teže razumjeti zašto odustajemo od borbe s tjeskobom. Što nam se najstrašnije može dogoditi u borbi s tjeskobom, što možemo izgubiti suprotstavljajući se tome mučnom grabežljivom osjećaju kojega opisujemo čudnim osjećajem nelagode u prsima, trncima u rukama, nesvjesticom, neodređenim strahom kojega ne može svladati ni tako sretan događaj kao što je svadba, proslava, koncert, obiteljska ljubav…

Što se najgore može dogoditi u iznenadnom lupanju srca dok stojimo u redu? Toliko smo tjeskobni da mislimo da je to kraj, da umiremo, hvatamo se grčevito za naslon, stolicu, bilo što. I kada tjeskoba prođe više ne stojimo u redu, svakim korakom samo osluškujemo srce kako kuca, hoće li opet ili neće opet i postajemo tjeskobni do te mjere da se socijalno izoliramo od svih, jer nas tjeskoba uvjerava da je sljedeći napad panike – bilo lupanje srca, bilo osjećaj slabosti ili nesvjestice – ujedno i naš kraj.

Tjeskoba nije toliko simptom, koliko je ona pogled na vlastiti život i sve što u taj život spada. Zato je i nemoguće onomu tko je tjeskoban u lijepim događajima života pronaći ohrabrenje, jer je njegov pogled na život tjeskoban. On ne boluje od tjeskobe, kao što netko boluje od psihoze ili neuroze; on tjeskobom gleda život i živi ga tjeskobom. Pogled na život oblikuje i čovjekova htjenja, uživanja i djelovanja; zato se i može dogoditi da tjeskoban čovjek u tjeskobi uživa kao što sretan čovjek uživa u sreći, jer je i sreća ne simptom, nego pogled na život.

Iz nekog čudnog razloga čovjek se predaje tjeskobi. U tjeskobna čovjeka postoji neobično životno usmjerenje, ponekad izabrano kako svjesno tako i slobodno, gdje se tjeskobi ide u susret kao što netko trči za srećom. Tjeskoba postaje način življenja, djelovanja i razumijevanja i kad to postane, ona se pretvara u pogled na svijet i na druge osobe. Zato se kaže da tjeskoban čovjek ništa dobro ne vidi ni u najljepšim i najsretnijim događajima života, jer on ne boluje od bolesti, on živi stvarnost tjeskobom.

Homo anxietatus nije bolestan čovjek, on je čovjek s neobičnim pogledom na život, jer onome tko traži sreću mora biti kako i neobično tako i ludo da čovjek trči u susret nečemu što ga iznutra na kraju razori i ostavi od njega ništa osim bezosjećajne pustinje, bez ijedne pa i najmanje oaze sjećanja na neki sretan ili radostan događaj. Pustinja tjeskobe pretvara se u pogled na život gdje čovjek nije fizički pustinjak, nego duševni.

Sukob s tjeskobom počinje onda kada se spozna da se u tjeskobi uživa. Kao kad čovjek svjestan da nešto više ne može ići dalje u čemu je uživao jer ga to razara, slično vrijedi i za tjeskobu, jer i tjeskoba u kojoj se uživa postaje teški životni uteg kada se shvati da se mora mijenjati: ne tjeskoba kao takva nego življenje života tjeskobom.

Taj se sukob nastavlja do one mjere do koje je čovjek sposoban prekinuti uživanje u tjeskobi, odnosno, do one mjere do koje je čovjek voljan i željan promjene svoga pogleda. Kao i mnogi poroci koji razore čovjeka i njegovu obitelj, tako i tjeskoba zahtjeva susret licem u lice. Taj susret izgleda kao kad netko tko ima strah i napade panike odluči sukobiti se sa svojim paničnim napadom licem u lice da ga pobijedi. Viktor Frankl će takav stav stručno nazvati paradoksnom intencijom, a to je susret licem u lice s grabežljivom tjeskobom koja se kao ogrtač omotala oko čovjeka i duboko zasjekla u njegovu kožu do te mjere da počinje osjećati fizičku bol zbog tjeskobe.

Sukob s tjeskobom je sukob i protest protiv samog sebe i shvaćanja da si je čovjek nezasluženo oduzimao mogućnost da njegov pogled na svijet otkrije i odbljeske sreće u vlastitom životu i u životu drugih u njegovoj prošlosti i njegovoj budućnosti. Sukob s tjeskobom je uzvišen poziv za čovjeka koji iako povremeno nazire i osjeća sveopću tamu i mrak tjeskobe, također jasno i razgovijetno vidi i primjećuje bljeske smisla u tom mraku, od kojih je možda i najvažniji njegov vlastiti život sada i ovdje.

 

U Sarajevu, 23. 10. 2017.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

O doživljaju: virtualno i prirodno iskustvo stvarnosti

I događa se ponekad čovjeku da gledajući prošlost određenih životnih događaja na slikama nema sjećanja o tome kako se osjećao i kako je doživio taj događaj; naprosto, kao da se dogodilo nešto u čemu nije sudjelovao. I dok je možda davno čovjek živio sadašnjost jer nije imao drugog izbora, danas se čini da živi prošlost – ne zato što ne želi živjeti u sadašnjosti – nego jer se njegovo shvaćanje stvarnosti izmijenilo…

U vrijeme kada nije postojala fotografija čovjek je pisanjem ili pamćenjem čuvao vlastitu prošlost. Rijetko je imao privilegiju da njegova prošlost bude zapisana, osim ako nije ulazio u važne i presudne osobe svoga vremena. Kako je čovjek recimo srednjeg vijeka, neki kmet nekog feudalca pamtio svoju prošlost? Ili neki drevni nepoznati čovjek puno prije? Zapisivati je nije mogao jer nije ni znao pisati, o njemu se nije pisalo niti ga se spominjalo jer je njegovo postojanje bilo beznačajno. Bio je anonimni čovjek svoga vremena o čijim se zemnim ostatcima ne zna ni gdje su.

Danas nema anonimnih ljudi kao što je bio slučaj sa srednjovjekovnim nepoznatim kmetom. Danas je stvarnost postala dostupna svakom čovjeku koji posjeduje smartphone i pristup internetu. Iako uvijek ima pokoji čovjek koji u ovakvom svijetu želi ostati anoniman, većina ljudi postala je dostupna i to svatko svakomu.

Drevni nepoznati čovjek nemajući mogućnost da zapisuje i pamti vlastitu prošlost, oviseći o apsolutnoj samovolji svoga gospodara nije ni planirao niti je mogao planirati svoju budućnost. Njemu je jedino preostala sadašnjost i to ono vrijeme od izlaska do zalaska sunca. Radeći mukotrpno u sadašnjosti pronalazio je motive za vlastito pamćenje. Možda se nije toliko prisjećao svoga tegobnog djetinjstva, nego se prisjećao mirisa polja, trave, njive, sunčevih zraka, rose, boje cvijeća i tako gradio svoje pamćenje.

Možda nije započinjao svoja sjećanja onim „kad sam bio dijete“, nego je radije govorio „onda kada je miris cvijeća pored rijeke bio ugodan … kada je pokrivač od trave bio mekan, kada je jutarnja rosa polako iščezavala pod zrakama jutarnjeg sunca“. Govorio je kao netko tko živi sadašnji trenutak, kao netko tko živi sadašnjost i živeći u njoj te kroz nju stvarao neko svoje pamćenje povezano za zemljom i prirodom.

Svjetlosnim godinama smo daleko od toga čovjeka, ne toliko zbog naše tehnološke superiornosti, nego radije zbog našeg shvaćanja stvarnosti. Danas se stvarnost fotografira, nije da ju se toliko živi. Jutarnja rosa i izlazak sunca ne mora biti doživljen nego fotografiran, odlazak na koncert ne mora biti doživljen nego fotografiran i tako jedan određeni broj životnih događaja koji se žive u stvarnosti više se ne doživljavaju nego se fotografiraju.

I događa se ponekad čovjeku da gledajući prošlost određenih životnih događaja na slikama nema sjećanja o tome kako se osjećao i kako je doživio taj događaj; naprosto, kao da se dogodilo nešto u čemu nije sudjelovao. I dok je možda davno čovjek živio sadašnjost jer nije imao drugog izbora, danas se čini da živi prošlost – ne zato što ne želi živjeti u sadašnjosti – nego jer se njegovo shvaćanje stvarnosti izmijenilo.

Ako je drevni nepoznati čovjek u mirisu cvijeća ili oranju njive tražio načine za izgradnju vlastite prošlosti, činio je to jer je njegov doživljaj sadašnjosti bio prirodan, autentičan. Naravno da čovjek i danas teži prirodnom i autentičnom doživljaju stvarnosti, ali je njegov doživljaj stvarnosti osiromašen digitalizacijom stvarnosti.

A to osiromašenje se javlja u nastojanju da se svaki sadašnji događaj na neki način prvo informatizira ili digitalizira, pa tek onda da se proživi, doživi u svojoj prirodnosti i autentičnosti. Čini se važnijim danas digitalno zabilježiti izlazak sunca nego ga pokušati doživjeti kao osoban i autentičan doživljaj samog sebe, čak i onda kada smo svjesni da ako ga digitalno ne zabilježimo, nećemo možda više nikada biti u situaciji i prilici fotografirati nešto slično.

Stalno nastojanje da se stvarnost doživljava i živi digitalno i informatički, a ne autentično i prirodno nevjerojatno povećava broj uspomena koje se digitalno čuvaju na USB stickovima, hard diskovima, memorijskim karticama, ali paradoksalno smanjuje čovjekove mogućnosti da se uistinu prisjeti svoga osobnog iskustva, svojih osobnih osjećaja dok gleda svu silu digitalnih uspomena.

Naravno, tu i tamo poneka digitalna uspomena na kompjutoru u čovjeku probudi određene osjećaje, ali velika količina osobne prošlosti koju čovjek digitalno čuva u jednom trenutku čovjeka učini neosjetljivim te se gledanje slika pretvori u jedno iskustvo melankolije, tuge, bez obzira o kojim je doživljajima riječ, tako da čovjek gledajući slike vjenčanja, sprovoda, izlaska iz bolnice ima isti osjećaj, a to je da je sve to prošlo i da su svi ti događaji u sebi jednaki.

Ono što digitalizacija stvarnosti stvara od čovjeka jest da prestaje biti sposoban u sebi razlučiti različite osjećaje o događajima iz svoje osobne povijesti, nego se svi ti događaji ponekad spajaju u jednu jednoličnu struju sličica koje prolaze ispred njegovih očiju dok dodiruje tipku na tipkovnici.

Možda uslijed prejake digitalizacije stvarnosti čovjek nastoji povremeno pobjeći u prirodu, potražiti neki prirodni i autentični doživljaj stvarnosti i vlastite sadašnjosti kako bi kroz taj doživljaj mogao graditi svoju osobnu prošlost, prisjećajući se recimo planinarenja po nekom šumskom putu, nekog izvora vode, vjetra što struji kroz grane drveća.

Uslijed digitalizacije stvarnosti gdje se sve događa u slikama i bilježi u slikama čovjek gubi nekako osjećaj da je on konkretna osoba koja doživljava konkretnu sadašnjost, pa nastoji poput drevnog nepoznatog čovjeka kojemu je sadašnjost bila jedina mogućnost izgradnje vlastite prošlosti, pobjeći ako ništa barem u prirodu daleko od digitalnih slika.

I suvremeni čovjek u jutarnjoj rosi, u dodiru hladne vode, u mirisu cvijeća želi na trenutak pobjeći od digitalne stvarnosti ne bi li autentično doživio svoju sadašnjost, bez slikanja i digitaliziranja, nego direktno i konkretno, jer postaje svjestan da digitalizacija stvarnosti krije opasnost osiromašenja autentičnog doživljavanja vlastite stvarnosti i sadašnjosti u čemu je opet drevni nepoznati čovjek bio nadmoćan postmodernom digitalnom čovjeku.

 

U Sarajevu, 19. 10. 2017.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

Exit mobile version