S pravom osobom sve ima smisla, pa čak i posvađat se; no, s pravom osobom se u konačnici može i bez svađe…
S obzirom da je ovdje riječ o isplativosti svađe, mogli bismo možda govoriti i o ekonomiji svađe. Iz iskustva znamo da se zdrava normalna osoba svađa samo zbog točno određenog i po sebi većeg razloga i s tim ona želi nešto promijeniti, popraviti ili ispraviti u narušenim odnosima. S druge strane, neurotik se može posvađati i bez ikakvog razloga, odnosno, radi svađe same kao takve. S tim da i ovdje zapravo postoji nekakav razlog, ali ne vidljivi razlog svađe, nego prikriveni nesvjesni razlog neuroze koja je okidač svađe.
Već smo nekad ranije pisali o problemu transfera nasilja, te o onom – nažalost – svima poznatom scenariju: Npr. šef bez razloga ili s vrlo malim razlogom raspameti čovjeka na poslu; ovaj dođe kući, i bez nekog većeg razloga započinje svađu sa ženom; na kraju žena bez nekog većeg razloga opali djetetu šamar. Problem transfera nasilja nas pokatkad sve tjera na neurotično ponašanje, pa čak ako to i nismo. Uglavnom, u prirodi je nasilja da se ono rijetko vraća na svoj početni izvor. Puno češće, ide dalje i prenosi se na nevine… Mogli bi reći da se i u ovom slučaju suprotnosti privlače …
Međutim, mi ovdje želimo više govoriti o onim „normalnim“ svađama, tj. svađama s nekim konkretnim i jasno uočljivim razlogom i pri tome nas zanima ono inicijalno pitanje iz naslova: „Isplati li se svađati“? Psihologija ovdje daje nedvojben odgovor: Svađa se isplati samo tamo gdje već postoji neka značajna bliskost ili gdje postoje važni zajednički vidici i interesi među ljudima. S druge strane, gdje su ljudi međusobno predaleko, odnosno, ukoliko među njima postoji prevelika razlika u naravima i gledištima, svađa neće moći ništa promijeniti.
Dakle, svađa može pomoći da jedan po sebi dobar odnos postane još bolji, ali ista ne može pomoći lošem i besmislenom odnosu, jer njemu ne mogu pomoći čak niti one dobre stvari. Reklo bi se, s pravom osobom sve ima smisla, pa čak i posvađat se. S druge strane, s krivom osobom uvijek iznova sve ispada krivo i besmisleno. S napomenom, pod „pravim“ i „krivim“ ovdje ne mislimo prvenstveno na ono „dobro“ i „loše“ u moralnom smislu riječi, nego više na komplementarnost i međusobno podudaranje, jer na kraju uvijek proizlazi ono da nije svatko za svakoga.
Dakle, kažemo da se ponekad isplati posvađati u slučaju dobrog odnosa, međutim u slučaju dobrog odnosa stvari se mogu neupitno sređivati i na neki pitomiji način. Ovdje svakako ostaje pitanje zašto je čovjeku toliko potrebno to da shvati. Tko zna, možda bi odgovor trebalo tražiti na tragu one moćne moralne izreke: Smisao dobra uviđamo tek onda kad ga počnemo činiti; s druge strane, besmisao zla uočavamo tek onda kad ga prestanemo činiti!
Pitanje jezika nikad nije bilo isključivo pitanje lingvistike i pitanje gramatike nego prvorazredno političko pitanje. Razlog tome treba tražiti ondje gdje postoje oni koji jezik ne razumiju isključivo samo kao gramatičko pitanje, nego i kao identitetsko pitanje. Banalan primjer može pokazati zašto je jezik i zašto treba biti također političko pitanje i zašto se ne može prepustiti gramatičarima i jezikoslovcima u apsolutnom smislu. Riječ oluja u hrvatskom i srpskom jeziku za gramatičara i jezikoslovca ni u kom slučaju nije problematična.
Gramatičar i jezikoslovac bez problema dolazi do zaključka o korijenu te riječi, njezinom gramatičkom značenju i mjestu u rečenici. Problem nastaje kada gramatičar i jezikoslovac smatra da je tim tumačenjem i pitanje jezika jednostavno riješeno. Ali što sa riječju oluja recimo u povijesnom značenju tog termina koji se odnosi na vrijeme rata? U hrvatskom i u srpskom jeziku ta riječ u ovakvom kontekstu ima sasvim dva različita i oprečna značenja. Ili što recimo s riječju genocid u srpskom i bosanskom jeziku. Gramatičar i jezikoslovac neće imati problema kao i sa prethodnom riječju što se tiče njezinog korijena, mjesta u rečenici pa čak i njenog općeg značenja ako se tu riječ usporedi s nekom općom definicijom, ali što je sa značenjem te riječi u kontekstu bošnjačkog shvaćanja vlastitog identiteta i srpskog shvaćanja vlastitog identiteta recimo u proteklih dvadeset pet godina?
Teza kako određene izraze treba rasteretiti njihovih opterećenih značenja znači ne dopustiti da određene riječi, rečenice i čitava književna djela imaju bitno značenje za nečiji identitet, njegovu prošlost i tradiciju. To bi bilo kao da tvrdimo da bilo kojeg pisca počevši od Marulića, Karadžića, Dizdara, Selimovića i Andrića treba čitati kao gramatičke priručnike za škole i fakultete bez obzira koje značenje imaju riječi u njihovim djelima, jer jedino dopušteno značenje mora biti samo ono gramatičko, a sva druga se moraju izostaviti ili isključiti. Činjenica da su određeni izrazi u nekom smislu opterećeni prošlošću je važna za izgradnju identiteta određene zajednice, i ta opterećenost prošlošću nije apsolutno kako bi neki htjeli negativna, nego i pozitivna.
Govoriti o zajedničkom jeziku je moguće u gramatici i lingvistici koje se bave jezikom pa čak i njegovom poviješću, ali na jedan neprikladan način za sam identitet zajednice koja govori tim jezikom. Naime jezikoslovac je uvijek u položaju objektivnog promatrača koji riječ gleda samo unutar jezika i njegove povijesti, ali se ne bavi značenjem te iste riječi u jednoj široj perspektivi recimo kulture, tradicije, religije i njezinog značenja u tim elementima identiteta.
Za gramatičara jezik je sredstvo komunikacije, sredstvo pisanja koje se može razvijati, ali samo na način da se mijenja komunikacija, i gramatičara ne zanima promjena identiteta zajednice nastala pod utjecajem promjene jezika, stoga gramatičar ponekad povijest, arheologiju, filozofiju i neke dijelove književnosti smatra nepotrebnim u razumijevanju riječi i njihovog značenja, jer njega zanima riječ u okviru samog jezika, ali ne i u okviru identiteta zajednice. S druge strane, recimo povjesničara neće zanimati gramatika riječi, zanimat će ga značenje riječi kroz povijest razvoja identiteta zajednice i zato će za njega recimo riječ genocid imati drugačije značenje, jer se bavi poviješću zajednice koja je genocid preživjela ili genocid počinila.
Poteškoća s jezikom je što gramatičar koji nije povjesničar, filozof, političar preuzme ulogu univerzalnog tumača riječi, jezika i njihovog značenja i jasno da se ističe samo ono područje u kojem je stručan, a to je gramatika, dok druga važna područja nastanka jezika kao što su povijest zajednice, religiju zajednice, socijalnu strukturu zajednice i njezino političko uređenje smatra nepotrebnim za razumijevanje jezika i značenja riječi.
S gledišta svoje stručnosti, gramatičar je sigurno u pravu kada određenu riječ tumači u njezinom gramatičkom smislu, nastanku i značenju i to je on i pozvan da bude zaista stručnjak drugima koji nisu gramatičari. S gledišta značenja jezika i riječi, gramatičar je samo jedan od onih koji se bave jezikom i on ne može pretendirati na apsolutizam vlastitog pogleda napose na značenje i smisao jezika u njegovoj važnosti za identitet zajednice i izgradnju toga identiteta.
Teza o jeziku kao sredstvu ili instrumentu komunikacije je točna, ali nedovoljna, jer jezik nije isključivo i samo sredstvo komunikacije nego i konstitutivni element izgradnje identiteta zajednice. Ovdje vjerojatno i leži jedan od temeljnih problema pitanja o jeziku kada je riječ o BiH. Zastupnike teze o tome da ih ne zanima kojim jezikom govore bitno je da se razumiju možemo nazvati gramatičarima. Zastupnike teze o tome kako jezik nije samo instrument razumijevanja nego i konstitutivni element izgradnje identiteta nazovimo konstitutivcima.
Gramatičari u tom kontekstu ne bi trebali baviti se pitanjima povijesti, prošlosti, ideologija i nacionalnih pitanja, nego bi se trebali isključivo baviti gramatikom i sadašnjošću. Međutim, gramatičari prelaze okvire vlastitih argumenata pozivajući se na prošlost, na tradiciju, na kulturu, na religiju obilježavajući konstitutivce kao nacionaliste, ideologe, djelitelje društva.
Sami dakle koriste jezik koji ne bi trebali, jer bi temeljna odlika gramatičara trebala biti neutralnost, a temeljni motiv komunikacija bez vrijednosnih kvalifikacija bilo koga i bilo čega. Na taj način gramatičari ne bi trebali iz vlastite perspektive govoriti u vrijednosnim značenjima o riječima kao što su genocid, povijest, prošlost, religija, islam, kršćanstvo, židovstvo, nego čisto gramatički i neutralno, jer je komunikacija ideal društva. Odnosno gramatičar bi trebao čitati recimo Andrića kao gramatički priručnik BHS jezika i ništa više.
S druge strane, konstitutivci u jeziku vide jedno od najvažnijih sredstava izgradnje identiteta, a ne samo nakupinu gramatičkih i jezičnih pravila i zato inzistiraju na jeziku kao konstitutivnom elementu, odnosno čini se da i Ustav BiH prepoznaje konstitutivnost jezika kada govori o tri jezika: hrvatskom, srpskom i bosanskom što ukazuje na to da su Ustav pisali konstitutivci, a ne gramatičari.
Konstitutivcima ne može promaći činjenica da je jezik možda uz religiju najjače sredstvo izgradnje identiteta zajednice napose kroz književnost i zato se ne mogu dogovoriti kome recimo pripada Andrić, jer razumiju važnost njegove književnosti za izgradnju identiteta zajednice i prepoznaju da Andrićeva djela nisu puki gramatički priručnici. A tu onda može doći i do različitih tumačenja, pa i manipulacija i zloupotreba značenja.
Razlika između gramatičara i konstitutivaca nije umjetna niti imaginarna, nego je stvarna što pokazuju i rasprave oko pitanja jezik kao BHS ili tri različita jezika: hrvatski, srpski i bosanski, a ta rasprava ne može i vjerojatno neće biti isključivo gramatička i svoditi se na tvrdnju dovoljno je da se razumijemo, identiteti nisu važni, odnosno, identiteti su važni i tri jezika su nužna.
Ali to je prijepor koji sama gramatika niti rješava niti želi riješiti, jer nju pitanje jezika i identiteta ne opterećuje, ali zato opterećuje prošlost, povijest, a to je područje gdje se politika kao i obično snalazi kao riba u vodi. Ono što je gramatika za jezik kao neka vrsta univerzalnog pokušaja razumijevanja cjelokupnog jezika to je isto i politika kada je riječ o značenju jezika i riječi za identitet zajednice. Obje pozicije polaze od tvrdnje o vlastitoj objektivnosti i stručnosti ne primjećujući povremenu uzurpaciju onog drugog područja od strane prvog i obrnuto.
Tako i politika uzurpira povijest, tradiciju i religiju, pa i gramatiku, dok samu gramatiku ova područja ne zanimaju, iako ima gramatičara koji pokazuju daleko veći interes za politiku u ovakvom značenju nego li za gramatiku. Zato je pitanje jezika prvorazredno političko pitanje, jer politika uzurpira ponekad sva ona područja koja su važna za jezik i identitet koji se razvija kroz jezik iako za to ne posjeduje stručnost, ali razumljiv je politički interes za pitanje jezika, jer gramatiku politika ne zanima.
Ali s obzirom da gramatika glumi nezainteresiranost i objektivnost kada je riječ o jeziku, nije ni čudno da ponekad političari odjednom postaju stručni gramatičari, a gramatičari političari, jer je uzurpacija područja onog drugog postala pravilo, a ne izuzetak. I jedni i drugi uzurpiraju jezik i identitet misleći da je njihovo tumačenje apsolutno univerzalno i hladno objektivno i da povjesničari, filozofi, sociolozi, pisci i pjesnici tu nemaju što tražiti osim da njihova djela budu tumačena kao čisti gramatički priručnici koje svi razumijemo bez problema, ili djela koja su nužna i prevažna za izgradnju identiteta zajednice.
A o tome koje značenje imaju riječi poput genocida, oluje, rata, hrvatski, srpski i bosanski gramatičari i konstitutivci imaju uglavnom oprečna mišljenja i nemaju isti ni konceptualni ni jezični okvir razumijevanja ovako opterećenih riječi, pa će njihov prijepor još dugo, dugo trajati jer jedni jezik shvaćaju isključivo kao instrument, a drugi isključivo kao identitet, a mi još nemamo jednog ili više stručnih gramatičkih političara ili političkih gramatičara koji će ukazati da su obje ove stvari bitne za jezik i mogućnost sporazumijevanja i mogućnost izgradnje identiteta zajednice i da ne moraju biti međusobno isključive, nego uključive čak i onda kada postoje pored nas i druge zajednice koje imaju i svoju vlastitu gramatiku i svoj vlastiti identitet, odnosno, svoj vlastiti jezik.
Adekvatan izazov je poziv, poriv ili poticaj za ostvarivanjem nečega što realno i možemo ostvariti na temelju korištenja – recimo – 80-100% svojih mogućnosti. Ispod te granice, izazov nestaje; iznad te granice, ulazimo u područje pogibli i ludosti…
Ako bi vam npr. sad netko na euforičan način uputio izazov u vidu vlastitog slobodnog pada s vrha lokalne osmokatnice na tvrdu asfaltnu podlogu, naravno da biste mu odgovorili da još uvijek niste sišli s pameti. Međutim, ukoliko bi vas sad netko izazvao idejom da s jednim razumnim trudom i kroz razumno vrijeme možete početi zarađivati 50% više, vjerojatno biste „zagrizli“.
Izazov se obično definira kao ono što privlači i potiče na okušavanje snaga te jača želju za duhovnim ili fizičkim pustolovinama, a iz prethodnih primjera smo vidjeli kako svaki izazov ima neke svoje jasne granice. Pri tome će se na prevelik i preopasan izazov gledati kao na čistu ludost; s druge strane, na premali izazov se neće ni gledati kao na izazov. Npr., nitko neće reći za poslijepodnevno izležavanje na trosjedu uz TV program da je to neki izazov. Ali, ukoliko bi netko tako pokušao neprekidno ležati 15 dana u svrhu obaranja nekog rekorda u izležavanju, onda bismo rekli da je to ne samo izazov, nego i svojevrsna ludost.
Izazov i granična napetost
Kao i brojne druge stvari u prirodi, svaki izazov po sebi tendira da se ostvari unutar područja tzv. granične napetosti. Što bi to značilo? Cornellski profesor fizike Robert Thorne u ovom smislu navodi primjer ljudskog sluha: Uho je organ koji funkcionira u okvirima područja granične napetosti. Kad bi čuli malo slabije, bili bismo hendikepirani. Da čujemo malo više nego uobičajeno, preosjetljiv sluh bi nam uz određene blagodati donio i mnoštvo problema. Mnogo toga bi bilo preglasno, a čuli bismo i konstantan šum uslijed djelovanja slobodnih subatomskih čestica iz okoline na našu bubnu opnu. Jedini način da se izborimo s viškom sluha bila bi drugačija konstrukcija ušnih školjki. Naime, znamo iz prirode kako brojni sisavci imaju sposobnost podizanja ušiju kad žele nešto bolje čuti, kao i njihovog spuštanja kad im puni sluh nije potreban. No, i u njihovom slučaju ponovno vidimo kako sluh uvijek ima tendenciju razvijati se unutar spomenutog područja granične napetosti, tj. do one točke: Da ga je više, bilo bi ga previše; da ga je manje, bilo bi ga premalo!
Slično je i sa izazovom: adekvatan izazov je poziv, poriv ili poticaj za ostvarivanjem nečega što realno i možemo ostvariti na temelju korištenja – recimo – 80-100% svojih mogućnosti. Ispod te granice, kako rekosmo, izazov nestaje; iznad te granice, ulazimo u područje pogibli i ludosti. Po ovome vidimo da je izazov po sebi pozitivan proces koji nas potiče na potpuno ostvarenje naših urođenih mogućnosti i sposobnosti, a samim tim i na neminovni napredak. Jer naše sposobnosti mogu jačati i napredovati samo ukoliko iste koristimo u potpunosti. S druge strane, sve što se zapusti, sklono je stagnaciji i propadanju.
Kako prepoznati adekvatan izazov?
Puno je toga što nas u životu vodi prema krivim, pa ponekad i prema onim pogibeljnim izazovima.
Kao prvo, tu bismo mogli imenovati problem mimezisa/oponašanja. Erich Fromm reče kako “moderni čovjek živi u obmani da zna što želi, dok u stvari želi ono što se od njega očekuje da želi.” Dakle, s jedne strane, ovdje se radi o globalnim kulturološkim i marketinškim pritiscima; s druge strane, preostaje i onaj općeniti problem oponašanja kad pokušavamo biti poput nekih uspješnih ljudi iz bliže okoline, ne pitajući se pri tome koji su naši talenti i što bi na osnovu njih trebali pokušavati i raditi.
Drugi problem u svezi krivih i pogibeljnih izazova je moguće i posve prirodnog porijekla, a mogli bismo ga nazvati varkom snažne privlačnosti. Naime, kod većine ljudi se događa to da će strast za ostvarivanjem nekog izazova biti veća što je i sam izazov veći. Priroda nam izgledno na taj način želi pomoći. Tamo gdje će biti potrebno proliti veće količine krvi, znoja i suza obično dolazi i to jedno ogromno htijenje koje pokušava anulirati učinke nužne žrtve. Ali mi to ne znamo, pa uglavnom pomislimo suprotno: htijenje je silno, jer je stvar na dohvat ruke … a ona je u stvari jako, jako daleko! Bilo bi dobro kad bismo to znali odmah na početku života, ali eto, obično se to shvati tek kroz osobno iskustvo i brojne promašaje. Međutim, nije zgoreg to često sebi ponoviti: Što je strast veća, izazov je zasigurno teži i pogibeljniji!
Umjesto zaključka: reciprocitet strasti i uspjeha…
Moglo bi se još puno toga govoriti o svim našim promašajima, jer stvar je takva: krivih puteva je uvijek više od onih pravih.
Stoga nas više zanima na koji način pronaći onaj vlastiti adekvatni izazov? O tome smo već pisali i odgovor je vrlo jednostavan: Treba ustrajavati u onim stvarima i situacijama gdje osjećamo strast izazova, ali gdje istovremeno vidimo jasne i relativno brze pozitivne pomake. Također, treba ustrajavati tamo gdje se usprkos velikom trudu i naporu na kraju dana osjećamo sretno i ugodno, i kad jedva čekamo novi dan kako bi nastavili sa ostvarivanjem svoga dragog izazova. S druge strane, gdje je očaj, bolesna iscrpljenost, sekiracija, dvojnosti, sumnje, stres, niski udarci, ponižavanje … jasno: spašavajte se dok možete!
Samo jednostavna i kompaktna struktura može biti jaka struktura…
Svaki diktator živi u uvjerenju da je neizmjerno ljubljen od strane svoga naroda. Međutim, svaki diktator jednako je tako duboko zabrinut za vlastitu sigurnost. Deseci, pa i stotine naoružanih čuvara, veći broj dobro utvrđenih rezidencija, nekolicina predsjedničkih blindiranih kolona koje neprestano špartaju između njih, tako da nitko nikad sa sigurnošću ne zna gdje je on, osim par ljudi od najvećeg povjerenja. Tu je svakako i pokoji kušač jela i pića, za svaki slučaj da nešto nije zatrovano, a iza svega toga stoje sigurnosne službe koje se trude da spriječe svaku potencijalnu opasnost za diktatora – prije nego se i dogode. Tu se čak nađe pokoja vračara ili samozvani guru, kako bi zaštitili diktatora od kletvi i uroka, jer diktatori se skoro pa redovito plaše takvih stvari.
Pitamo se čemu tolika predostrožnost ukoliko te tvoj narod neizmjerno voli; ukoliko si uvjeren da bi te oni sumanuto štitili svojim tijelima? Ovdje očito udaramo na samu srž narcisoidnog poremećaja! Što si čovjek neutemeljeno daje veću važnost, s tim on postaje sve manje siguran u samog sebe. Obuzima ga prvo anksioznost, a zatim i prava paranoja. Nekako se dolazi do proturječnog stava: „Svi mi se dive, ali svi me i mrze“.
Psihologija ovdje počesto koristi sliku napuhanog balona. Što je balon napuhaniji, on je bliže svome pucanju. Strah koji se javlja od drugih zapravo je projicirani strah od samog sebe, tj. strah od skorašnjeg vlastitog „pucanja“. Druga teorija bi rekla da navedeni strah dolazi od stanovitih nutarnjih zaštitnih mehanizama koji nas čuvaju od navale zavodljivih nesvjesnih sadržaja. Po ovome bi anksioznost bila upravo brana od totalnog ludila. Međutim, kao takav, strah istovremeno ima i upozoravajuću ulogu. Po ovome bi duševna bol imala istovjetnu ulogu kao i bilo koja fizička bol: biološko upozorenje da nešto u nama ne funkcionira kako bi trebalo!
Samrtno proljeće
Možda i najtragičniji ljubavni roman ikad napisan ljudskom rukom – „Samrtno proljeće“ – mađarskog majstora Lajosa Zilahy-ja govori o mladiću, bogatom obrazovanom veleposjedniku koji iz provincije dolazi u Peštu s velikim političkim i životnim ambicijama. U zgradi, u kojoj živi, upoznaje prekrasnu Evitu, kći visokog vojnog časnika, u koju se ubrzo zaljubljuje. Priča se poprilično dugo drži u idiličnim okvirima: mladi, lijepi, bogati, uspješni, a ipak ono još uvijek neiskvareni, nadasve ludo zaljubljeni… No, zatim dolazi do naglog obrata. Poslije odmora, Evita nestaje; nit’ se javlja, nit’ dolazi. Mladić saznaje da ga ona zapravo nikad nešto nije posebno ni voljela, a da katastrofa bude potpuna, tijekom njezinog samostalnog odmora u igru je uletio netko drugi, i eto oni već sretni i zaručeni… Tu počinje emocionalno i svako drugo propadanje glavnog junaka. U moru alkohola, te između dvije partije karata on ubrzano uviđa koliko je slab i ništavan. Namjerno gubi, namjerno rasipa svoje imanje; mrzi ga, jer uviđa da ga je ono učinilo tako mekoputnim i nespremnim za život. Njemu je u životu sve bilo servirano, nikad se ni zašto nije morao boriti, pa kad se na kraju ipak trebao boriti, niti je mogao, niti znao. Sada se prisjeća svojih školskih drugova iz nižeg društvenog sloja… Nekoć ih je s prijezirom gledao kako iz svojih radionica i rudnika nakon posla prljavi svraćaju u lokalnu krčmu, ne bi li s kojom čašicom uspjeli razblažiti svoj vječito teški život. Međutim, sad im je u vlastitoj agoniji počeo zavidjet. Oni su se na vrijeme učili preživljavati na ovom trpkom svijetu, dok za njega više nije bilo nikakve šanse…
Jurodivi
S jurodivijima ovaj cijeli tekst pokušava poprimiti određeni zaokret. Oni predstavljaju potpunu suprotnost svim prethodnim likovima. Nastali su na prostoru carskog Bizanta, ali najvećeg traga će ostaviti u povijesnoj Rusiji. Ime im znači „Božje budale“ ili „sveti luđaci“. Teško ih je nazvati redovnicima; bolje reći da se radilo o proročkom pokretu. Živjeli su u najradikalnijem mogućem siromaštvu. Spavali su po štalama, hranili se otpacima, oskudno odjeveni, pa čak nerijetko i potpuno goli, izlažući nezaštićena pothranjena tijela okrutnim ruskim zimama. Tek im je ponašanje bilo priča za sebe… No, iza njihove prividne ludosti krilo se nešto puno dublje. Prividnom ludošću oni su zapravo raskrinkavali prividnu normalnost ovoga svijeta. Zanimljivo je da su oni bili izgledno jedini likovi od kojih je zazirao okrutni ruski car Ivan Grozni (1530.-1584.). Jedan od njih, imenom Nikola Salas ga je osobito volio „meziti“. Jašući na metli oko kićenog Kremlja, te izvodeći i brojne druge nepodopštine, nerijetko je znao počastiti cara raznoraznim uvredama, a nemilosrdni car se na sveopće zaprepaštenje bojao te lude. Nakon počinjenog masakra u Novgorodu, Salas je uspio uvjeriti cara (opet jednom ludom gestom) da ne počini isto i u Pskovu.
Umjesto zaključka
Ovaj mali, moguće naizgled nepovezani tekst, pokušava biti svjedokom svoga vremena. Živimo u poprilično narcisoidnom periodu povijesti. Počesto nas sve obuzima zamisao o velikoj vlastitoj važnosti i neponovljivosti. Uvjereni smo da zaslužujemo više, da možemo više, da je život nepravedan prema nama. Nerijetko govorimo da volimo sve ljude na svijetu, ali istovremeno kao da nemamo povjerenja u nikoga. Ne vjerujemo u suradnju i zajedništvo jer ne vjerujemo u ljude, ali dovoljno ni u sami sebe. Očekujemo neki vanjski zaokret, neku posebnu priliku, namjesto da mijenjamo sebe. Što bi se mijenjali kad se osjećamo savršenima, a opet, ako smo toliko savršeni zašto nas onda nagrizaju neraspoloženje i tjeskoba? Gdje god su prevelika očekivanja, tu je uvijek i znatna opasnost raspadanja na komadiće koji se više nikada neće moći adekvatno posložiti. Treba se smiriti i malo poniziti. Samo jednostavna i kompaktna struktura može biti jaka struktura …
Pisac Aleksandar Hemon u svom “Povratku u Hemonwood”: kolumne opisuje jedan zanimljiv fenomen u jednoj od kolumni pod naslovom Ispovijed ovisnika. Opisujući kako je prestao pušiti cigarete, kako je cigareta često bila jedna vrsta prekida vremena. Piješ kavu s cigaretom, čekaš tramvaj s cigaretom, čekaš u redu u nekom uredu s cigaretom, čitaš knjigu i praviš pauzu s cigaretom.
Prisjećajući se toga vremena zapisuje jedan novi način prekidanja vremena kroz internet. Piješ kavu, malo surfaš, čekaš tramvaj malo surfaš, čekaš u redu malo surfaš, čitaš pa malo surfaš. Hemon zapisuje kako je nekada dok je bio mlađi znao sate i sate provoditi čitajući bez prekidanja, dok danas svako čitanje prekida surfanjem i gledanjem recimo sportskih rezultata na internetu. Hemon u svojoj kratkoj kolumni točnog naziva Ispovijed ovisnika zapisujući vlastito iskustvo opisuje jedan rasprostranjeni suvremeni fenomen dekoncentracije.
Koncentrirati se na određeni posao kao što je čitanje čini se daleko teže nego prije. Tome nije razlog tvrdnja kako ljudi danas ne čitaju. Čitaju, ali čitanje je postalo isprekidano, presječeno povremenim pogledom u svijet interneta, vijesti, sport, gdje samo pola sata surfanja po internetu zahtjeva daleko više vremena koncentracije da se vrati na prvotni posao kao što je to recimo čitanje. Svi imamo donekle to iskustvo gdje čitanje neke zahtjevne knjige koje traži napor i koncentraciju ukoliko se u određenim intervalima prekida stalnim pa i vrlo kratkim surfanjem po virtualnom svijetu ne dostiže onaj željeni rezultat, a to je da razumijemo knjigu ne na onoj stranici na kojoj se nalazimo nego od samog njezinog početka. Ponekad je rezultat čitanja koje može potrajati i nekoliko sati pa i dana uz stalni „kratki spoj“ s internetom određena zbunjenost pa i nerazumijevanje onoga što se pročitalo.
Čini se da je moguće jako puno čitati, ali vrlo malo razumjeti. Tome nije razlog čovjekova pamet i nedostatak pameti, nego je riječ o stalnom prekidanju jednog bitnog elementa razvoja čovjekove inteligencije redovitim i kratkotrajnim „kontaktom“ s internetom čija je moć u tome da ono što se pročitalo pa čak i razumjelo nestane nakon pola sata ili sat vremena surfanja kada se pogled ponovo vrati na knjigu i određenu stranicu. Prva reakcija je ili pokušaj prisjećanja što smo pročitali prije dva tri sata ili jednostavno nastavak čitanja bez razmišljanja kako je ovaj dio knjige povezan s onim prethodnim koji smo već pročitali. Ne odnosi se to samo na „teške“ knjige stručnih i specifičnih sadržaja, nego i na knjige koje se inače brzo i bez teškoće čitaju poput romana gdje je čak i u čitanju romana čovjek u situaciji da se mora sjetiti tko su likovi romana o kojima čita već nekoliko dana. Ne radi se o tome i ne čini se opravdanim tvrditi kako ljudi danas ne čitaju. Bolje je reći kako danas čitamo isprekidano bez dugotrajnog misaonog mosta koji naše čitanje knjige povezuje u jednu misaonu cjelinu u našoj glavi o kojoj onda možemo govoriti jer smo je u potpunosti razumjeli. O ovome se može još toliko toga reći, ali kako to Hemon satirično zapisuje: Mogao bi Tata o ovome još štošta reći, ali evo mu iz Twittera upravo javljaju kako Cholo Simeone insistira da se igrači Atletica u ovom trenutku koncentrišu isključivo na susret sa Deportivom. Tko zna što je Hemon čitao u tom trenutku kada ga je Twitter prekinuo i je li kad je nastavio čitati bio u onoj zbunjujućoj situaciji da ne pita gdje sam stao, nego što ja to uopće trenutno čitam?
U ovom radu želimo se posvetiti psihološko-sociološkim aspektima pojma identiteta. Identitet svakog pojedinca je redovito manje ili više povezan sa identitetom zajednice (čak i više njih) kojoj pripada. Ona utječe na pojedinca kao što pojedinci povratno utječu i na zajednicu. Međutim, postoje i druge odrednice čovjekovog identiteta kao što su životno iskustvo, razvojna dob i okolina. Zatim ćemo se posvetiti pojmu samopoštovanja kao svojevrsnom ključu razvoja identiteta. Na kraju ponešto govorimo i o problemu suprotstavljenih disonantnih identiteta, te o fenomenu etnonacionalizma kao učestalom obliku socijalnog identiteta.
Pojam identiteta
Identitet označava doživljaj vlastitog „ja“. Predstavlja pojam koji pojedinac ima o samome sebi i kontinuiranom postojanju vlastite ličnosti, čije se bitne karakteristike ne mijenjaju s obzirom na vrijeme, mjesto ili situaciju u kojoj se nalazi (Petz, 2005).
Jung je pod identitetom podrazumijevao nesvjesni fenomen kao neraznolikost subjekta od drugih objekata, za razliku od drugih mislioca svoga vremena koji su pod pojmom identiteta smatrali da je netko našao osobnu usporedbu veličine i ravnotežu u životu (Hark, 1998).
Identitet je uvijek nesvjestan fenomen, jer bi svjesna jednakost uvijek predstavljala svijest o dvjema stvarima koje su među sobom jednake pa, prema tome, i razdvajanje subjekta i objekta, a time bi fenomen identiteta već bio ukinut. Psihološki identitet predstavlja vlastitu nesvjesnost.
Identitet bismo laički mogli nazvati poimanje čovjeka u svjetlu relativne određenosti, onako da usred svega oko nas poimamo sebe i vlastito ja. Danas su prisutni različiti teorijski pravci, ali se u većini slučajeva oni znatno ne razlikuju, već podupiru jedan drugoga kako bi u što boljem svjetlu prikazali što je to identitet, na koji način, te kada se on doista formira. Svaki pravac, shodno svojoj specifičnosti, ima prednosti u objašnjavanju pojedinog dijela psihičkog života. Budući da ni jedan pravac nije sveobuhvatan, moglo bi se reći da je najprihvatljiviji integrativni pristup, odnosno ono, „od svega uzmi pomalo“ i promatraj kroz prizmu koja je sastavljena od svega pomalo. Takav pristup nam daje bolju sliku identiteta kao odrednice bez koje čovjek ne bi nikada ni postojao. Identitet je ono što jesmo, što mislimo da jesmo, što osjećamo, što mislimo da osjećamo, identitet je sve o nama i sve u nama.
Od samog rođenja čovjek je stalno u situaciji da reagira na nešto. Svi ti naši pokušaji da reagiramo na nešto dovode do stvaranja nas. Pokušavamo mijenjati sebe, ovisno od dobi, okolini, situaciji.
Svi imamo pravo misliti od čega, kako, i zbog čega smo nastali i kako trenutno djelujemo. Sve je to bit našeg identiteta.
Za svaki identitet ključno je iskustvo koje čovjek stječe kroz svoj život. Svako novo iskustvo, saznanje, utječe na noviju, izmijenjenu spoznaju. Uzastopni neuspjesi će nečije mišljenje o sebi mijenjati iz nivoa sposobnog ka nivou nesposobnog. Neke aktivnosti će utjecati na mijenjanje spoznaje o vlastitoj moralnosti ka vlastitoj grješnosti (Tuce, 2009).
Kao druga, a ne manje bitna odrednica svakog identiteta je razvojna dob. Ona je bitna odrednica, jer ne mislimo o sebi isto sa sedam, sedamnaest i sedamdeset godina.
Treća, i također bitna odrednica svakog identiteta je okolina koja doprinosi da se osoba doživljava važnom ili beznačajnom, ovisno od toga hvale li je i cijene ili joj se rugaju i podcjenjuju je.
Vrste identiteta
Kada govorimo o vrstama identiteta tada govorimo o svim ulogama koje osoba može imati u životu. Svaka uloga koja nas sustigne tijekom života, formira i naš identitet. Dopunjuje ga, mijenja i za sebe formira svaki dio našeg poimanja o sebi.
Svaki pojedinac sebe doživljava jedinstvenim i po nekim karakteristikama različitim od svih drugih ljudi. S druge strane, svaki čovjek svjestan je i vlastite sličnosti s drugim ljudima što posebno dolazi do izražaja kada oni pripadaju istoj socijalnoj grupi kao i on. Onakvi smo kakvo nam je društvo, odnosno kakve su naše socijalne grupe. Iz svijesti o tome da je pripadnik određene socijalne kategorije i emocionalne važnosti koju ta pripadnost za njega ima, pojedinac gradi svoj socijalni identitet. Proces socijalne identifikacije povezan je s grupnim ponašanjem koje uključuje: etnocentrizam, preferiranje vlastite grupe, razlikovanje među grupama i privlačnost vlastite grupe i percepciju sebe.
Socijalna identifikacija dovodi do tih efekata, jer je povezna sa socijalnom kategorizacijom (Franceško i sur., 2002). Kroz proces socijalne kategorizacije ljude, stvari i pojave u okolini smještamo u određene kategorije na temelju njihovih zajedničkih obilježja. Na taj način pojednostavljujemo informacije koje primamo iz okoline i olakšavamo si spoznaju svijeta. Kategorizacija naglašava sličnost ljudi unutar iste kategorije te njihovu različitost od pripadnika drugih kategorija. Upravo zbog procesa socijalne kategorizacije dolazi do formiranja stereotipa i predrasuda, tj. stavova prema pripadnicima drugih kategorija ili grupa (Jelić, 2003). Činjenica da se ljudi identificiraju sa svojim socijalnim grupama postala je gotovo ključna u objašnjenju različitih unutargrupnih i međugrupnih pojava, kao što su npr. sukobi među različitim narodima (Huić, 2004).
Prema Tajfelu i Turneru, socijalni identitet definiran je kao onaj dio pojedinčevog pojma o sebi koji proizlazi iz njegove svijesti o tome da je pripadnik određene grupe (ili grupa), ali i iz emocionalne važnosti koju za njega ta pripadnost ima (Tajfel, 1981, str. 255).
Teorija socijalnog identiteta kaže da pojedinac socijalni identitet stječe na temelju pripadnosti pojedinim grupama tj. njegov socijalni identitet sastoji se od onih aspekata vlastite slike o sebi koji proizlaze iz onih grupa kojima pripada. Dakle, kada osoba o sebi počne misliti kao o pripadniku određene socijalne kategorije tj. grupe možemo reći da je kod nje pobuđen socijalni identitet (Jelić, 2003).
Važno je naglasiti da pojedinac može imati onoliko socijalnih identiteta koliko u njegovom životu postoji grupa s kojima se identificira. Oni variraju u svojoj važnosti za pojedinčevu sliku o sebi ovisno o situaciji u kojoj se pojedinac nalazi. Na primjer, kada je u krugu obitelji, kod mladića će dominirati identitet sina, a dok je s prijateljima na utakmici istaknutiji je identitet navijača.
Teorija salijentnosti navodi da se pojedinac više identificira s onim grupama koje su u svakodnevnom životu istaknutije.
U nekoj socijalnoj situaciji istaknutiji će biti onaj identitet koji uključuje odnose s više bliskih osoba. Tako, npr., nečija svakodnevna uloga majke je istaknutija od uloge članice radničkog sindikata (Huić, 2004).
Teorija socijalnog identiteta naglašava postojanje razlike između osobnog i socijalnog identiteta. Osobni identitet temelji se na ideji jedinstvenosti svakog pojedinca i na njegovoj različitosti od svih drugih ljudi. On proizlazi iz osobina ličnosti pojedinca i iz njegovih odnosa s drugim ljudima.
Osobni identitet temelji se na pojedinčevim vrijednostima, idejama, emocijama, ciljevima, te na tome kako pojedinac vidi sebe. Međutim, za osobni identitet nužna je i usporedba s drugima, tj. činjenica da svatko vidi sebe različitim od drugih ljudi. Svi smo zasebna jedinka i unikatni baš onakvi kakvi jesmo.
Socijalni identitet, kao što je već ranije spomenuto, odnosi se na to kako pojedinac vidi sebe kao člana grupe kojoj pripada. No, pripadanje grupi i socijalna identifikacija moguća je samo u usporedbi s grupama kojima ne pripadamo, pa se socijalni identitet odnosi i na razlikovanje od drugih grupa. Uključena je dakle sličnost unutar vlastite grupe i razlikovanje od drugih grupa (Franceško i sur., 2002).
Prema teoriji socijalnog identiteta, ljudi su pristrani prema vlastitoj grupi, jer na taj način postižu pozitivnu različitost vlastite grupe, pozitivan socijalni identitet, a time povećavaju vlastito samopoštovanje. Unutar ove teorije samopoštovanje je dobilo centralnu ulogu u objašnjenju međugrupne diskriminacije. Pod pojmom samopoštovanje podrazumijevamo evaluaciju sebe, odnosno, osjećaj vlastite vrijednosti i poštovanja prema samom sebi.
Samopoštovanje kao ključ razvoja identiteta
Istraživanja su pokazala da je kod ljudi samopoštovanje važan faktor za subjektivni osjećaj zadovoljstva i za uspješnost u različitim područjima djelovanja. Ono je zapravo primarni indikator pozitivne psihološke prilagodbe. Posljednjih godina porastao je interes za koncept samopoštovanja u različitim područjima kliničke i socijalne psihologije. Samopoštovanje može biti osobno i socijalno, ovisno o tome evaluiramo li sebe kao pojedinca ili pripadnika neke skupine ljudi (Jelić, 2003).
U literaturi se koncept osobnog samopoštovanja često spominje, a različiti autori ga definiraju na različite načine. Coopersmith (1967) osobno samopoštovanje definira kao stupanj uvjerenja pojedinca u vlastite sposobnosti, važnost, uspješnost ili vrijednost, te ga tretira kao višedimenzionalni konstrukt. U Maslowljevoj teoriji samopoštovanje se nalazi na četvrtoj razini hijerarhijski organiziranih potreba (motiva) pojedinca, a sastoji se od dvije komponente: želje za kompetentnošću i želje za prestižem. Rosenberg ga definira kao globalnu vrijednosnu orijentaciju prema sebi (Lacković i Grgin, 1994). Luhtanenova i Crockerova (1992) navode da mnogi autori osobno samopoštovanje shvaćaju kao evaluativnu dimenziju pojma o sebi, te je kao takvo često mjereno i istraživano.
Pretpostavka teorije socijalnog identiteta jest da postoji povezanost između osobnog i kolektivnog samopoštovanja, jer imaju zajedničku jezgru u slici o sebi (opći osjećaj vrijednosti, pozitivnost slike o sebi u cjelini). Jelić (2003) kaže da su dosadašnja istraživanja podržala ideju o međudjelovanju ova dva tipa samopoštovanja. U nekima od njih se pokazalo da pristranost prema vlastitoj grupi ili međugrupna diferencijacija povećavaju osobno samopoštovanje. Cialdini i Richardson (1980) u svom su istraživanju pokazali da neuspjeh na testu, za koji je pretpostavka da će više ugroziti osobno nego kolektivno samopoštovanje, kod sudionika dovodi do uzdizanja kvalitete vlastitog fakulteta i omalovažavanja kvalitete konkurentskog fakulteta što ima direktniji utjecaj na povećanje kolektivnog nego osobnog samopoštovanja (Luhtanen i Crocker, 1992; Jelić, 2003). Dakle, pokazalo se da jedan tip samopoštovanja ponekad može kompenzirati drugi i stoga nam mogućnost mjerenja kolektivnog samopoštovanja zajedno s osobnim daje priliku da te procese promotrimo pod novim svjetlom (Luhtanen i Crocker 1992).
Identitetska disonanca
Već smo u prethodnom poglavlju naglasili da pojedinac može imati onoliko socijalnih identiteta koliko u njegovom životu postoji grupa s kojima se identificira. Sve ovo čovjeka može dovesti i u stanovitu paradoksalnu situaciju, odnosno, do toga da su neki njegovi identiteti međusobno suprotstavljeni. Na primjer, osoba N. N. istovremeno posjeduje identitet oca, supruga, radnika, praktičnog vjernika, etnonacionalista i alkoholičara. Na kraju će prevladati onaj identitet koji uključuje relacije s većim brojem bliskih osoba. U slučaju postojanja težeg stupnja alkoholizma to nažalost znači da će ovaj identitet izgledno i prevladati kod osobe N. N. Zašto? Poznato je da dugogodišnja neumjerena konzumacija alkohola dovodi do znatne promjene osobnosti kod alkoholičara. Jedna od tih promjena uključuje i tendenciju naglašenog poštovanja sebi sličnih te prijezira prema svim drugačijima. Tako će se alkoholičar s vremenom sve više vezivati uz svoje kavansko društvo, dok će se naspram ostalih, uključujući tu i svoje najbliže, otuđivati. Pri tome se osobi N. N. neće biti lako promijeniti na bolje, jer je u međuvremenu njegov alkoholizam prestao biti samo navika, to je sada cjelovit način života. Ponekad sam sebi stvarno obeća da više neće piti, međutim, socijalna potreba ga odvlači među „najbolje prijatelje“, a tamo je samo pitanje trenutka kad će ponovno početi konzumirati alkohol.
Ipak, iz potonjeg barem otprilike možemo razaznati i rješenje. Osobu N. N. neće spasiti jednokratna kritika, pa čak ni dobronamjeran savjet. Tome naprotiv, uz čvrstu osobnu odluku i postojanu volju, njemu će biti potrebno i jedno iskreno prihvaćanje te snažna podrška koji će biti veći, topliji i iskreniji od onoga što mu se inače pruža u kavani. U ovim stvarima jednostavno ne pomaže nikakav blef: obiteljski identitet prevladava tamo gdje obitelj pruža dostatnu socijalnu bliskost i emocionalnu satisfakciju svojim pojedinim članovima, a slično tako i u kontekstu vjerske zajednice: samo topla, bliska i iskrena zajednica može potaknuti dominaciju vjerskog identiteta u životu svojih pojedinih članova.
Etnonacionalizam kao vrsta socijalnog identiteta
Nacionalni identitet je, od svih vrsti socijalnog identiteta, imao najveći utjecaj na povijesne događaje. Posljedice za ljudski rod, kroz povijest, bile su i pozitivne i negativne. Razumijevanje važnosti tog fenomena nema samo teorijsku nego i praktičnu vrijednost poticanja međunarodne tolerancije. Posljednjih godina nacionalni identitet je tema interesa mnogih istraživanja prvenstveno zbog političkih zbivanja i čestih sukoba koji su povezani s nacionalnom pripadnošću.
Šiber (1998) psihologijski aspekt nacije definira kao osjećaj pripadnosti, zajedništva, te kao sustav stavova prema vlastitoj nacionalnoj grupi.
Nacionalni osjećaj je osjećaj pripadnosti koji se oblikuje unutar jedne određene društvene grupe. Pojedinac preuzima kulturu, oblike ponašanja i vrednovanja, te se osjeća kao jedan od pripadnika grupe. Ipak, osim toga što je nacionalni osjećaj subjektivna kategorija, on u velikoj mjeri ovisi o ponašanju drugih prema nama te o njihovom vrednovanju naše nacionalne identifikacije. Nacionalni identitet i s njim povezani fenomeni do sada su uglavnom bili istraživani u sklopu sociologije, antropologije i politologije, dok se psihologija njima manje bavila.
Psihologijska istraživanja nacionalne identifikacije uglavnom su rađena na manjinskim grupama. U novije vrijeme, zbog geopolitičkih promjena u Europi, raste interes psihologije za nacionalni identitet, a time i broj raznolikih istraživanja u tom podruju. Većina dosadašnjih radova svoje rezultate objašnjava unutar jednog od tri teorijska okvira: teorije socijalnog identiteta, teorije akulturacijei kulturnog konflikta, te razvojne teorije formiranja identiteta (Phinney, 1990).
Prema teoriji socijalnog identiteta, samim članstvom u grupi kod pojedinca se javlja osjećaj pripadnosti i izgrađuje se pozitivni socijalni identitet. Teorija socijalnog identiteta nacionalnu grupu promatra kao i svaku drugu socijalnu grupu pa možemo zaključiti da nacionalni identitet proizlazi iz osjećaja pripadnosti određenoj naciji tj. nacionalnoj grupi. Pojedinac sa svojom nacionalnom grupom dijeli zajednička vjerovanja, stavove, vrijednosti, običaje, jezik, religiju.
Nacionalni identitet također podrazumijeva i samoodređenje osobe kao člana nacionalne grupe (Čorkalo i Kamenov, 1998).
Jelić (2003) navodi da je nacionalni identitet važan dio socijalnog identiteta koji proizlazi iz osjećaja pripadnosti određenoj nacionalnoj skupini uz koju se veže i izrazita emocionalna važnost.
Prema Milošević Đorđević (2003), razlikovanje „nas“ od „njih“ dovodi do učvršćivanja nacionalnog identiteta, koji se neprestano mijenja te nastaje kroz interakciju i povlačenje granica prema drugim grupama. Za nacionalni identitet bitna je subjektivna identifikacija pojedinca s grupom, ali i prepoznavanje dotične grupe od strane vanjskih klanova (Huić, 2004).
U mnogim istraživanjima postavljalo se pitanje o tome pojačava li snažna identifikacija s nacionalnom grupom pozitivnu sliku o sebi i pridonosi li samopoštovanju, no malo istraživanja ispitivalo je vezu samopoštovanja i nacionalnog identiteta na odraslim sudionicima. Dobiveni rezultati su malobrojni i nejednoznačni te ne dopuštaju izvođenje jasnih zaključaka.
Kao što je ranije spomenuto, pojedinci kroz članstvo u grupi stječu pozitivni identitet. No, Tajfel (1978) navodi da nacionalne grupe imaju poseban status u određenju grupnog identiteta. Kada dominantna grupa u društvu podcjenjuje ili ponižava manjinsku grupu, kod članova manjinske grupe može se razviti negativni socijalni identitet (Phinney, 1990). U dodiru s većinskom grupom kod pripadnika manjinske grupe može doći do razvoja niskog samopoštovanja, jer se percipiraju kao članovi inferiorne grupe. Prema Tajfelu (1978), postoji više različitih načina „obrane“ od inferiorne grupe.
Tajfel i Turner (1986) kažu da je identifikacija s vlastitom grupom najizrazitija kad su granice među grupama nepropusne, statusni odnosi nestabilni i kad se razlike percipiraju kao nelegitimne (Ellemersi dr., 1988). Prema Phinney (1990), identifikacija s dvije različite grupe može se javiti kod ljudi koji žive pod utjecajem dviju kultura. Ona može nepovoljno utjecati na razvoj nacionalnog identiteta kod pripadnika manjinske grupe zbog konflikta vrijednosti, stavova i normi ponašanja između njihove i većinske grupe. Utjecaj dvije kulture u nekim situacijama može imati i pozitivne posljedice na kulturalni identitet pojedinca. To se najčešće događa kad su kulture skladne, sličnih normi, vrijednosti i stavova.
Jedno od osnovnih pitanja vezanih uz konstrukt nacionalnog identiteta jest utvrđivanje i mjerenje njegovih različitih komponenti.
Phinneyeva (1990) govori o četiri osnovne komponente za koje se pretpostavlja da čine nacionalni identitet:
Samoidentifikacija ili samodefiniranje pojedinca kao člana nacionalne grupe. Samoidentifikacija može biti određena porijeklom osobe, ali je moguća i kao iskaz vlastitog opredjeljenja neovisno o porijeklu. Feather (1994) (prema Čorkalo i Kamenov, 1998) je proveo niz istraživanja na australskom sudionicima i pokazao da je snažnija identifikacija s nacionalnom grupom povezana s izraženijim favoriziranjem vlastite grupe, većom grupnom pristranošću te izraženijim kolektivističkim
Osjećaj pripadnosti određenoj etničkoj skupini. Njegov intenzitet može varirati od snažnog do osjećaja samo formalne pripadnosti grupi bez emocionalne vezanosti. S obzirom da se ova komponenta odnosi na emocionalne procese, zbog njihove promjenjivosti, teško je mjerljiva. U većini istraživanja ispituje se preko vezanosti za vlastitu grupu, a katkada i kao osjećaj različitosti i izdvojenosti vlastite u odnosu na druge grupe (Phinney,1990).
Stavovi prema članstvu u grupi koji mogu biti pozitivni ili negativni. Pozitivni stavovi se najčešće iskazuju i istražuju kroz pozitivne afektivne reakcije kao što su ponosi zadovoljstvo pripadnošću, te prihvaćanje vlastite grupe. Izostanak pozitivnih stavova i/ili izražavanje negativnih stavova prema vlastitoj nacionalnoj skupini može se promatrati kao poricanje vlastitog nacionalnog identiteta. Negativni stavovi mogu se manifestirati i kao želja za time da se postane član neke druge nacionalne skupine (Phinney, 1990). Analiza rezultata istraživanja, koje je 1995. godine proveo International Social Survey Programme (ISSP) u 22 europske zemlje, pokazala je da je nacionalni ponos povezan s osjećajem nacionalne pripadnosti. Višu razinu nacionalnog ponosa pokazuju oni koji imaju snažan osjećaj nacionalne pripadnosti tj. osjećaju se „bliski“ svojoj zemlji. Pokazalo se da stariji i slabije obrazovani sudionici iskazuju veći nacionalni ponos, dok razlika s obzirom na spol nije utvrđena (ČorkaloiKamenov, 1998).
Uključenost u rad i život vlastite nacionalne skupine odnosi se na to koliko pojedinci sudjeluju u održavanju tradicije i kulture svoga naroda. U istraživanjima najčešće korišteni indikatori uključenosti su: upotreba nacionalnogjezika, način sklapanja prijateljstava i intimnih veza, je li za njih važna pripadnost istoj etničkoj skupini, pripadnost određenoj vjeri i njeno prakticiranje, sudjelovanje u radu i formiranju socio-nacionalnih institucija (zavičajni klubovi, društva), uključenost u politike aktivnosti vezane za boljitak vlastite nacionalne grupe, odabir mjesta stanovanja s obzirom na nacionalnu pripadnost, njegovanje nacionalnih vrijednosti, interes za zemlju porijekla, te poznavanje nacionalne povijesti i kulture (Phinney,1990).
Zaključak:
Pojam identiteta je vrlo kompleksan jer uključuje manje-više sve sfere i aspekte čovjekovog života, i ono što on jest, čak i ono što će tek biti. Stoga ovaj pojam neminovno zavrjeđuje i pozornost kako znanstvene zajednice, tako i misaono usmjerenih pojedinaca.
Boljim razumijevanjem i poznavanjem ovoga pojma stvaramo preduvjete i za bolje poznavanje samih sebe, kao i socijalnih grupa kojima pripadamo. Ovakvo promišljanje nas može osposobiti i za nadvladavanje nekih negativnih aspekata onih uobičajenih puteva formiranja ljudskog identiteta. Tu osobito mislimo na naznačenu problematiku izgradnje samopoštovanja na temelju prijezira prema drugima i drugačijima. Naime, današnje vrijeme itekako nalaže formiranje jednog drugačijeg samopoštovanja koje će se bazirati na poštovanju onih drugih i drugačijih. S druge strane, postojanje višestrukih identiteta kod pojedinca jasno nalaže potrebu aktivnog i svjesnog određivanja prioriteta u vlastitom životu, ali i više od toga, čovjek bi također trebao prepoznavati i nadvladavati sve one identitete koji mu proturječe kao osobi u cjelini.
U Sarajevu, 3. 10. 2017.
B. K.
Literatura:
Čorkalo, D. i Kamenov, Ž. (1998). Nacionalni identitet i međunacionalna tolerancija. Izvještaj s VIII. Ljetne psihologijske škole, Odsjek za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Franceško, M., Kodžopeljić, J., Majstorović, N. i Mihić, V. (2002). Aspekti Evropskog identiteta operacionalizovani skalom EUROID2002, Ličnost u višekulturnom društvu, Vol. 4, str. 105-114.
Hark, H. (1998). Leksikon osnovnih jungovskih pojmova. Beograd: Dereta.
Huić, A. (2004). Nacionalni i Europski identitet građana Zagreba i Novog Sada, Diplomski rad, Filozofski fakultet u Zagrebu.
Jelić, M. (2003). Provjera postavki teorije socijalnog identiteta na etničkim grupama, Magistarski rad, Filozofski fakultet u Zagrebu.
Lacković-Grgin K. (1994). Samopoimanje mladih. Naklada Slap, Jastrebarsko.
Milošević Đorđević, J. (2003). Jedan pokušaj klasifikacije teorijskih razmatranja nacionalnog identiteta. Psihologija, Vol. 36 (2).
Petz, B (2005). Psihologijski rječnik. Jastrebarsko: Naklada slap.
Phinney, J. S. (1990). Ethnic identity in adolescents and adults: review of research. Psychological Bulletin. No. 108. pp. 499-514.
Rosenberg, M. (1965). Society and Adolescent Self-Image. Princeton, New Yersey, Princeton University Press.
Šiber, I. (1998). Psihologijski aspekti međunacionalnih odnosa. Zagreb: Kulturno prosvjetni sabor Hrvatske.
Šiber, I. (1998). Osnove politike psihologije. Politika kultura, Zagreb.
Tajfel, H. (1981). Human groups and social categories: Studies in Social Psychology. Cambridge, UK: Cambridge University Press.
Tuce, P. (2009). Terapija identiteta. Zenica: Minex.
Određeni broj bolesti kao što su visok tlak, dijabetes, kod malo starijih ljudi izvjesno je uzrokovan i višekratnim gledanjem dnevnika od pola sata svaki dan. Gadljivost i ogorčenje koja se u čovjeku rađa u tih pola sata gledanja može stvoriti tjelesne bolesti ne figurativno, nego doslovce. Gadljivost i ogorčenje se odnosi i na vijesti koje se tiču politike.
Zanimljiv fenomen koji se već dugo prakticira u politici, i ne događa se slučajno je potpuna odvojenost politike i ljudi koji su u politici od ljudi izvan politike. Ta odvojenost nije slučajna, neplanirana, nego ciljanja i planska kako bi se čovjeka izvan politike naviklo da apsolutnu odvojenost sebe od onih koji ga predstavljaju prihvati kao sastavni i nužni dio života.
Odvojenost politike od ostatka ljudskog života nije toliko u onima koji se politikom bave, nego ponajviše u donošenju zakona koji su potpuno odvojeni od stvarnog čovjeka i njegovih bilo potreba bilo zahtjeva. Jedini dodir kojim stvarni čovjek dolazi u kontakt s politikom su izbori, ali vrlo kratko na jedan dan i to samo jednom u nekoliko godina.
Odvojenost stvarnog čovjeka od politike se ogleda u onim zakonima koji često nemaju nikakve podloge u stvarnom životu čovjeka, nego su često plod fantazija, iluzija i neobičnih ideja onih ljudi koji su se stvarno odvojili od stvarnog čovjeka i u politici izgradili vlastiti svijet za sebe i nastavili živjeti život koji više nije ni u kakvom kontaktu sa stvarnošću i sa stvarnim čovjekom.
Riječ je o svijetu koji više ne razlikuje stvarnost od fantazije, stvarnost od iluzija i zabluda, nego nudeći obećanja vrijedna čuđenja samo demonstrira svoju odvojenost od stvarnosti. Obećanja o tisućama radnih mjesta, stotinama kilometara autocesta, većim mirovinama odraz su rascjepa između stvarne stvarnosti i politike koja sve više postaje jedan neobičan i čudan svijet potpuno zatvoren u sebe, kao nekakav svijet bajki i znanstvene fantastike gdje oni koji se bave politikom sve manje liče na stvarne ljude, a sve više na pisce znanstvene fantastike, pjesnike i trubadure, koji putuju svijetom te propovijedaju i pišu, ali taj isti svijet kojim prolaze smatraju nestvarnim.
Stvarnog čovjeka od krvi i mesa, sa stvarnim problemima vide kao duha ili utvaru, a ono što im on priopćava kao svoje stvarne probleme slušaju kao da je riječ o materijalu za novu izmišljenu priču ili fantastični roman, koji trebaju napisati i ponuditi publici na čitanje.
Odvojenost stvarnog svijeta od svijeta politike nije samo materijalna, financijska, ekonomska, nego još više stvarna do te mjere da poneki političar stvarni svijet oko sebe registrira kao fatamorganu, poput oaze u pustinji misleći da kad malo bolje protrlja oči nestat će stvarnog čovjeka, stvarnih problema ali i same stvarnosti.
Rascjep između politike i stvarnosti je napredovao toliko da za određenog čovjeka koji se bavi politikom ne postoje više kao kod drugih ljudi dvije stvarnosti koje se međusobno trebaju nadopunjavati – stvarnost običnog čovjeka i ona politička, nego postoji samo politička stvarnost koja je toliko realna da sve izvan politike se pretvara u čistu fantaziju, gdje nema stvarnosti koja je tu, nego političar sam stvara stvarnost izvan politike na temelju toga što je sve izvan politike nestvarno i iluzija.
Činjenica da poneki političar ne zna cijenu kruha, mlijeka, lijekova, visinu prosječne plaće i mirovine nije plod samo njegovih većih primanja, pa se time ne bavi, nego je i plod njegovog shvaćanja kako te stvari uopće ne spadaju više u red ljudske i konkretne stvarnosti, nego su to iluzije, zablude i fantazije kojima se bavi onaj čovjek, konkretni i stvarni čovjek koji ionako izvan politike postoji, ali samo kao duh i utvara koji se neprestano javlja političaru u snovima i ne da mu mirno spavati. Međutim, kada nastupi buđenje i java taj čovjek za političara ponovno prestaje postojati.
Zbog toga kod stvarnog čovjeka nastaje određena gadljivost i ogorčenje prema politici i političaru, ne samo jer ga se ne sluša, nego jer ga se ne doživljava kao stvarnost. I dok stvarni čovjek gledajući onih pola sata dnevnika kada dođu političke vijesti raste mu tlak i šećer u krvi, dotle političari u studiju funkcioniraju kao grupa ljudi koja zaziva duhove nadajući se da će im se stvarni čovjek javiti s one strane stvarnosti. Možda bi se to i dogodilo kad bi se uhvatili za ruke i onda pokušali zazvati stvarnog čovjeka da im se javi i kaže im kako se živi s one strane njihove političke stvarnosti, u svijetu stvarnih i konkretnih duhova, u svijetu utvara kao što su kruh, mlijeko i lijekovi.
Osobno shvaćanje bismo mogli identificirati kao jedan od najviše podcijenjenih psihosocijalnih problema. Radi se o onom neugodnom osjećaju potištenosti, posramljenosti i odbačenosti uslijed neke primljene kritike, a koja po sebi može biti posve dobronamjerna.
Američka terapeutkinja i stručnjak za obiteljske i poslovne odnose – Elayne Savage smatra da uzroke preosobnog shvaćanja treba tražiti u čovjekovom djetinjstvu. Navedeni osjećaj je izgledno povezan s nekim roditeljskim inhibicijama i zabranama, kao i s našim djetinjim reakcijama na sve to.
Odatle bi se moglo krenuti i s dubljim psihološkim analizama. Prema Freudu, cjelokupni čovjekov psihološki razvoj je takoreći povezan s pokušajima našeg Ega da se izbori s pritiscima nesvjesnog hirovitog impulsivnog Ida – s jedne strane, te glasa odgojitelja (Superega) koji sadrži sve nametnute društvene konvencije, običaje i zabrane – s druge strane. Pronalazak ravnoteže između ovih suprotstavljenih zahtjeva je upravo ono što će psihički zdravu osobu činiti zdravom, kao što je i nedostatak ravnoteže ono što će neurotičnu osobu činiti neurotičnom.
Za preosobno shvaćanje bi se baš moglo reći da gotovo uvijek stoji u vezi s nekim nedostatkom ravnoteže u osobnom životu. Npr., ljudi su skloni ovakvim preosjetljivim reakcijama ako se dovodi u pitanje nešto u čemu su vrlo stručni. Ciceron – između ostalog i profesionalni govornik – reče da je govornik sličan lijepoj ženi: naime, oboje su vrlo tašti. Ako pogledamo malo bolje, govornik je uložio puno truda u svoju vještinu, baš kao što se i lijepa žena u svojem trudi. Dakle, tamo gdje postoji jedno iznimno ulaganje psihičke energije u neku aktivnosti ili sposobnost, tu će izgledno biti i dosta osobne osjetljivosti. Međutim, isto tako i sasvim suprotno, preosobno shvaćanje se javlja tamo gdje se uložilo premalo psihičke energije. Ljudi su redovito preosjetljivi vezano za ono područje života gdje su izgubili kontrolu. Tako će se alkoholičar redovito ljutiti ako mu se prijateljski kaže da je to ipak malo previše pića za jednu jetru ili korpulentna osoba će burno reagirati ako joj se s najboljom namjerom kaže da bi trebala malo „probušiti kašiku“. Dakle, osjetljivost osobnog shvaćanja dolazi najčešće tamo gdje je ili previše ili premalo kontrole, odnosno, premalo ili previše investiranja psihičke energije.
Posao prvi strada
Premda će se članovi neke obitelji morati često susretati i boriti s problemom preosobnog shvaćanja, u obitelji se obično sve ovo nekako i prebrodi. Ipak se tu radi o snažnim emotivno-krvnim vezama kao i o čvrstoj navici zajedničkog života. S tim u vezi je i došlo do toga da se problem preosobnog shvaćanja danas promatra prvenstveno kao poslovni problem. Kolegijalne veze su puno slabije od onih obiteljskih, te se tako nerijetko dogodi da je i jedna jedina dobronamjerna kritika posve dovoljna da zapečati neku poslovnu suradnju ili relaciju.
Međutim, i na obiteljskoj razini navedenu problematiku ne bi trebalo olako shvaćati. Premda su obiteljske veze po sebi jake, ishitrena kritika kao i preosjetljiva reakcija na nju su nešto što dugoročno ubija ideale ljubavi. U trajno napetim okolnostima ljubav za čovjeka definitivno prestaje biti božanska veličina te se promeće u lukavu obmanu prirode što nas zavede mlade i naivne.
Preosobno shvaćanje i vjera
Tamo gdje se stvari preosobno shvaćaju i doživljavaju, tu će se Bog uvijek više shvaćati kao djelatni, a ne kao svršni uzrok, odnosno, neće Ga se promatrati kao ontološkog pokretača i temelj svekolike stvarnosti, nego prije kao sveprisutnog „deus ex machina“ koji izravno, direktno i samovoljno započinje te završava svaki konflikt i situaciju u našem životu.
Tu opet nekako stižemo do onoga da korijene preosobnog shvaćanja treba tražiti u čovjekovom djetinjstvu, u onoj kontraverznoj djetinjoj situaciji koju – s jedne strane – karakterizira velika povlaštenost i neodgovornost za vlastite postupke, kao i posvemašnja bespomoćnost i nadzor – s druge strane. Dijete u nama – i dan danas u odrasloj dobi -. od drugih uvijek očekuje ono najbolje, ali se istovremeno boji njihovog fokusa i kritike, miješajući ih izgledno s prevelikom roditeljskom pažnjom i brigom.
U tom smislu, i u teološkom kontekstu možemo govoriti o dvije posve različite slike Boga: o djetinjoj slici moćnog starca nebesnika, te o zreloj slici posve nevidljivog i otajstvenog Boga, s kojim smo ipak povezani po svojoj nutrini, odnosno, „srcu“. Dijete nema drugog izbora do li pokušati ostvarivati svoje želje preko drugih ljudi – prvenstveno svojih roditelja. S druge strane, odrasla zrela osoba zna da je prvenstveno odgovorna sama za sebe, pa tako i neće davati uvijek previše značenja onome što misle drugi ljudi.
Umijeće davanja i primanja kritike
Na početku smo rekli da je problem preosobnoga shvaćanja jedan od najviše podcijenjenih psihosocijalnih problema. U suštini, velika je mudrost kako ispravno dati, ali također i od drugih primiti kritiku. Glede davanja, definitivno bi se trebalo držati onog Pascalovog poučka koji nalaže da bi svaku kritiku ponajbolje bilo započeti nekom pohvalom: čovjeku prvo dati do znanja da ga cijenimo, da prepoznajemo njegove kvalitete kao i dobra ostvarenja i zalaganja, a zatim reći i ono što nas smeta ili što jednostavno smatramo da bi moglo i trebalo biti bolje. U suštini, ovo i jest jedini način da netko u potpunosti te bezbrižno i prihvati tuđu kritiku. Ne prihvaćam ni jedno zlo o sebi ukoliko se ne prizna i ono dobro o meni!
S druge strane, ako u međuvremenu doživimo i onu neku nezgrapnu i loše formuliranu kritiku, i u njoj se ipak na kraju može pronaći ponešto pozitivno i konstruktivno. U takvoj situaciji najbolje je pustiti da nas prođe onaj prvi negativni nalet emocija, a zatim se čisto racionalno pitati ima li to što smo čuli uistinu neke veze s nama samima? Ovako gledajući, vrlo ćemo često shvatiti i da je ona naizgled negativna kritika u svojoj biti zapravo bila pozitivna. Istina je uvijek istina, premda počesto dolazi u ružnom pakovanju.
Čovjek mase kad se nađe pred problemom, zadovoljan je mišlju o prvoj stvari koja mu padne na pamet, tako piše španjolski filozof Ortega Y Gasset u svom eseju “Pobuna masa”.
Gasset opisuje i osobnost koju naziva čovjekom mase. Ali nije riječ o političkom opisu, o opisu čovjeka koji izlazi na izbore i glasa. Gasset opisuje određeno stanje duha, određeno stanje nutrine bilo kojega čovjeka koji na određeni način postaje čovjekom mase. Gasset tu osobnost opisuje kao statičnu, nespremnu na promijene, proširenje pogleda, promjenu ideja i mišljenja.
Čovjeka maseGasset opisuje kao samozadovoljnog duha koji uživa u slici o vlastitoj savršenosti hermetički zatvorenog u sebe i potpuno inertnog. Čovjek mase za Gasseta je potpuno nezainteresiran za svijet izvan vlastitih ideja i vlastitih misli što zvuči neobično s obzirom da masu i čovjeka kao dio mase zamišljamo drugačije, počesto kao nasilnog čovjeka koji vođen masom uništava sve pred sobom.
Gasset čovjeka mase promatra kao ljudskog duha koji imajući određeni depozitorij predrasuda, općih fraza, lažnih svrha i praznih riječi taj depozitorij nameće svugdje i svakome s apsolutnom sigurnošću i čvrstinom. Čovjek mase prema Gassetu je ljudski duh koji se jedini nikad ne propituje o vlastitim idejama, djelima i mišljenjima. U pozadini takvog ljudskog duha prema Gassetu stoji taština i uvjerenje u vlastitu savršenost do te mjere da ljudski duh postaje nesposoban umno uvidjeti vlastite nesavršenosti.
Za Gassetavulgarnost je temeljna oznaka ljudskog duha koji se pretvorio u čovjeka mase. Ta vulgarnost nije iznimka nego se zahtjeva kao ljudsko i političko pravo, premda ovdje nije riječ o vulgarnosti u kolokvijalnom značenju vulgarnosti kao psovke, nego je riječ o vulgarnosti kao obezvrjeđivanju dostignuća ljudskog duha kroz kulturu, umjetnost, književnost, arhitekturu. Takav stav čovjeka mase prema dostignućima kulture plod je njegove hermetičke zatvorenosti u vlastite predrasude i mišljenja.
Zato Ortega y Gasset ističe da čovjek mase ne poznaje i ne priznaje povijest; čovjek mase je u potpunosti ahistoričan zbog zatvorenosti u vlastite okvire iz kojih ne treba istupiti na pozornicu povijesti jer je dovoljan sam sebi. Ako i nastupa izvan vlastite individualne hermeneutike u kojoj je on sam krajnji horizont stapanja i dosega povijesti, čovjek mase nastupa samo kao nezainteresirani promatrač povijesti i povijesnih zbivanja, a u krajnjoj mjeri ako i nastupa rušilački prema prošlosti i povijesti, opravdanje svoga rušilačkog pohoda nalazi u vlastitoj predrasudi o nepostojanju drugih mišljenja te o nepotrebnosti poznavanja povijesti drugačijih ideja, mišljenja i stavova.
Čovjek mase se pretvara u rušitelja prema Gassetu, jer zbog vlastite hermetičke zatvorenosti prestaje biti sposoban teoretizirati o drugim idejama i idejama drugih ljudi, zapravo prema Gassetučovjek mase počinje razmišljati kako ni on sam ne posjeduje određene ideje i mišljenja vrijedna teoretske razrade i umnog napora nego se zadržava u vlastitim – uglavnom – okoštalim uvjerenjima, tradicijama, i intelektualnim navikama.
Iz te pozicije čovjek mase prema Gassetu gubi sluh za slušanje drugih mišljenja, i zaključuje da ne postoji ni racionalno opravdanje i utemeljenje o slušanju drugih. Ono što njemu preostaje i čega se drži jest intelektualna gluhoća i sljepoća za mišljenje drugih, dok u isto vrijeme svojim hermetički zatvorenim predrasudama uglavnom sudi, izjavljuje i odlučuje o mišljenju drugih. S obzirom da je čovjek mase nesklon intelektualnim naporima i teorijskim razradama vlastitih ideja, čini se jednostavnijim rješenjem ideje i mišljenja nametnuti silom pa čak i nasiljem prema drugim mišljenjima i idejama.
S obzirom da čovjek mase ne priznaje kulturne, političke i intelektualne autoritete, prema Gassetu njemu i ne preostaje ništa drugo nego nasilno srušiti one autoritete na kojima počiva kultura i intelektualna baština koju su ljudi izgradili. Prema Gassetu, tamo gdje čovjek mase ne prihvaća intelektualni i kulturni autoritet, gdje čovjek mase ne propituje politiku i ekonomsko upravljanje dobrima, gdje čovjek mase ne postavlja pitanja o važnosti i opravdanosti umjetnosti i njezinih izričaja – nema ni kulture, nego nastaje barbarizam.
Prema Gassetu,čovjek mase ne priznaje istinu ni njezine standarde, i tamo gdje je čovjek okupiran da istinu prilagodi sebi, tamo gdje čovjek nema nikakve intelektualne gladi za istinom, on je -kako ga Gasset naziva – intelektualni barbarin. Odnosno, piše Gasset,čovjek mase je čovjek koji piše, predaje i govori bez ikakve potrebe za istinom ili pred problemom intelektualno misli ono što mu prvo padne na pamet bez shvaćanja da su mu potrebni i važni drugi ljudi i njihove ideje i mišljenja jer se tako izgrađuje kultura. Čovjek mase je čini se za Gasseta čovjek bez standarda za bilo što izvan vlastitih predrasuda, mišljenja i uvjerenja.
Kontrola je propisana standardizacija očekivanog ponašanja i djelovanja u određenim uvjetima i prema određenim pravilima. Najvažniji element kontrole je njezina standardizacija.
Prisilni oblici kontrole zahtijevaju stalni nadzor, sredstva, ljude i uvijek postoji opasnost da će se pojedinac ili grupa pobuniti protiv kontrole. Međutim, standardizacija kontrole nakon početnog nezadovoljstva, mlakih protesta ulazi u društvo kao propisani standard bez velikih previranja, društvenih lomova i postavljanja pitanja. Standardizirane oblike kontrole prihvaćamo bez da se pitamo o njihovoj svrhovitosti, nužnosti ili mogućnosti da ih se promijeni ili čak ukine.
Standardizirani oblici kontrole su raznovrsni, no jedan od nama bližih su kamere na različitim mjestima zbog različitih razloga postavljene na svakom koraku kuda prolazimo. Ulice, stanovi, tržni centri, različite institucije nadziru se kamerama. I dok bi možda u nekom drugom vremenu netko i postavio pitanje zašto kamera mora biti na nekom mjestu, kamera je postala standardizirani kontrolor ljudskog života, kretanja, pa i privatnog života bez da se ponekad postavi pitanje zašto je potrebna i mora li biti baš na svakom mjestu kojim se čovjek kreće i prolazi.
Slika 1: CCTV kamera – garant društvene sigurnosti ili rušitelj privatnosti?
Standardizacija kontrole nastaje otprilike kada se više ne osjeća neugoda i nelagoda zbog pogleda koji prati svaki čovjekov korak i kada se više ne razmišlja o tome da netko promatra svaki korak, grimasu, gestu. Kamera je standardizirani oblik kontrole jer se više ne registrira kao uljez unutar privatnog života, nego kao nužni instrument kontrole čovjeka. Da bi se standardizacija kontrole učvrstila kao opravdana, nije dovoljno ukloniti osjećaj nelagode u čovjeku jer ga se stalno promatra, nego se osjećaj nelagode mora na određeni način pretvoriti u pozitivni osjećaj sigurnosti i zaštite.
Zato se kameru kao standardizirani oblik kontrole ne objašnjava negativnim terminima kao uljez, rušitelj privatnosti, praćenje, nego pozitivnim terminima kao zaštita, sigurnost, zaštita građanina, državna sigurnost, obrana granica… Tek kada osjećaj nelagode preraste u pozitivan osjećaj zaštite i sigurnosti, prelazi se na masovnu standardizaciju kontrole kroz prometnice, institucije, škole, granice, aerodrome. U tom osjećaju nelagode koji se standardizacijom kamere kao nužnim sredstvom zaštite i sigurnosti pretvara u pozitivan osjećaj i stav da je apsolutno nužna se krije i određena opasnost jer standardizacija kontrole povremeno izlazi iz vlastitih standardiziranih okvira i zahvaća daleko više i puno dublje nego bi trebala.
Standardizacija kontrole nije stihijski i slučajni događaj, nego ciljani, organizirani i dugotrajni društveni postupak. Njegova je prednost u tome što kada se jedan dio društva stavi unutar standardiziranog oblika kontrole onda nije teško razviti i druge slične oblike standardizacije kontrole i čovjekova ponašanja i djelovanja. Ako je kamera nekada bila samo privilegija državnih granica ili recimo aerodroma kao standardiziranih oblika kontrole, danas je iz tih standardizacija kontrole kamera postala općeprihvaćeni standardizirani oblik kontrole svugdje, pa i u privatnim domovima ljudi. Kamera je samo jedan od fenomena na koji se način kontrola polako ali sigurno standardizirala i pretvorila u općeprihvaćenu normu razumijevanja što je kontrola i na koji način treba kontrolirati čovjeka iako su postojala vremena ne samo kad kamera nije postojala a ipak se živjelo, nego i vremena kad je bilo neprihvatljivo snimati svaki čovjekov pokret i cijeli njegov život jer je čovjek još uvijek kontrolu doživljavao kao određenu nelagodu i neugodu pogotovo kada je riječ o njegovom privatnom životu.
Različiti programi koji čovjeku nude kao objektivnom gledatelju mogućnost da gleda život drugoga u njegovim najintimnijim sferama gdje ni gledatelj ni gledani više ne osjećaju nikakvu nelagodu nego dapače u takvom programu i uživaju, pokazuje na koji način kamera kao standardizacija kontrole od početnog odbijanja i nepovjerenja prelazi u nužni i nezaobilazni oblik razonode suvremenog čovjeka gdje se pitanje nelagode, opravdanja i potrebe takvih oblika kontrole više uopće i ne postavlja nego se slobodno prihvaća i uživa. Ne samo da se prihvaća i uživa nego se i objašnjava kao nužni element društvenog života, ponašanja i djelovanja pa i pokušaj kritike takve standardizacije kontrole nailazi na podsmijeh, čuđenje i stavljanje u kontekst „teorija zavjera“.
Standardizacija kontrole često stavlja na marginu opravdana i utemeljena pitanja o potrebi apsolutne kontrole čovjeka i njegova ponašanja i to se događa jer standardizacija kontrole nije puki društveni eksperiment nego pokušaj da se čovjek u svojoj čovječnosti privoli pa tu i tamo i prisili ne samo da se ponaša i djeluje nego i promišlja prema propisima standardizacije kontrole, a kao mali ali indikativan pokazatelj je to da se pred kamerom čovjek često ponaša onako kako je propisano kontrolnim standardom ponašanja i govorenja, a ne onako kako bi čovjek stvarno mogao i trebao kada se nalazi sam unutar svoja četiri zida gdje su kamere ugašene… valjda…
