Snijeg

Ona podiže pogled. Pahulje. Bezbroj!!! Razmišlja. Ima nešto u snijegu i pahuljama? Ima. Njezin život. Njezina sjećanja. Njezina bolest. Njezina sreća. Njezina obitelj. Sve je skriveno u snijegu i sve se otkriva u pahuljama… 

Razmišlja. Pahulja dodiruje lice. Kao nježan dodir. Još jedna pahulja. Pa još jedna. Misli. Nedostaje joj. Ali što? Sve. Toplina vatre. Majčin smijeh. Očev strogi pogled. Sestrin zagrljaj. Razmišlja. Otvara oči. Noć. Mjesec. Prigušeno svjetlo ulične svjetiljke. Smijeh djece u blizini. Krošnja velikog bora prekrivena snijegom. Klupa na kojoj sjedi. Gleda u nebo. Gdje su? Osluškuje. Pahulja. Velika. Prelijepa. Lagan dodir. Hladan, ali ugodan. Pahulja nestaje. Prebire pamćenje. Majčin osmijeh? Davno. Slabo se sjeća. Otac? Bila je mala. Ne pamti. Samo pogled. Sestra? Donekle pamti. Njezin zagrljaj. Miris kose. Miris odjeće. Tupa bol u prsima. Nedostaju. Pahulja. Spušta pogled. Prekrasna, velika. Misao. Sjećanje. Majčino lice. Prekrasno. Prelijepo. Blago. Nasmijano. Spušta glavu. Dodir vjetra. Hladan. Otac. Hladan, dalek, nepoznat? Možda. Nova pahulja. Neobična. Oblik čudan. Ipak savršen. Sestra? Čudna? Ipak savršena? Možda. Nečiji glasan smijeh u blizini. Ustane. Ljudi. Troje. Čeznutljiv pogled. Nisu oni. Sjeda. Nervoza polako. Gdje su? Koliko je prošlo? Puno. Godine. Svijetlo ulične lampe. Prigušeno. Zlatno. Sjećanje. Miris kruha zlatne boje? Majčine tople ruke? Toplo. Iznutra. Gleda oko sebe. Borovi. Snijeg u krošnjama. Ulične svjetiljke. Klupe prekrivene snijegom. Park. Čarobno. Nešto. Večeras. Sat. Spušta pogled. Još malo. Misao. Sjećanje. Otac? Pokušava. Strogi pogled. Zagrljaj? Možda. Ne sjeća se. Ponovo sjećanje. Sestra? Zvonak smijeh. Trčanje po kući. Vriska. Veselo. Razdragano. Majčin glas. Prijekoran. Ormar. Pažnja. Skupo. Vrijedno.

Prolaznik. Zastaje. Zamišljena. Pogled prema nebu. Pahulje. Bezbroj. Sve u redu? Da. Odlazi. Spušta pogled. Ulična svjetiljka. Zlatna boja. Opet sjećanje. Pomiješano. Majka koja je drži u naručju. Otac sjedi. Sestra spava. Toplina. Njezin dlan. Gleda. Pahulja. Savršen oblik. Ne topi se. Gleda. Opet sjećanje. Kuća. Veliki prozor. Pogled na ulicu. Djeca trče. Viču. Želi ići s njima. Očev glas. Ne. Plakanje. Očev zagrljaj. Obećanje. Sigurnost. Hrabrost. Snaga. Pogled na sat. Skoro. Koliko je prošlo? Previše. Predugo. Nedostaju. Glasovi. Ustaje. Nisu oni. Ljudi. Petero. Veseli. Pjevaju. Galame. Glasan smijeh. Raspoloženi. Razmišlja. Snijeg? Nešto ima. U snijegu. Čarobno. Magično. Privlačno. Što? Možda sjećanja? Kakva? Prošla. Roditelji. Braća. Sestre. Prijatelji. Topao stan. Bor koji svijetli. Obitelj. Ljubav? Mir? Sreća? Voli snijeg. Snijeg čuva. Što? Njezina sjećanja. Diže pogled. Pahulje. Lagane. Baršunaste. Tople. Snijeg kao more sjećanja. Pahulje kao događaji. Prati veliku pahulju pogledom. Pahulja kao događaj. Koji? Bilo koji. Koji želi. Kojeg se sjeća. Velika pahulja važan događaj. Koji? Kad je diplomirala. Druga pahulja. Pored njenog lica. Događaj. Koji? Kad je bila sretna. Zašto je bila sretna? Nije važno. Bila je. Treća pahulja. Treći događaj. Koji? Kad je pobijedila bolest. Pogled prema nebu. Bezbroj pahulja. Bezbroj događaja.

Glasovi. Osluškivanje. Možda su oni. Ustaje. Troje ljudi. Sjene. Glas progovara. Sjećanje. Glas poznat. Sestra! Uzdah. Radost, euforija, mir? Sve!!! Zagrljaj. Miris sestrine kose. Miris njezine odjeće. Isti. Pahulje pomiješane sa suzama. Ne govori. Šuti. Sjećanje. Sestra? Vesela. Vragolasta. Zaigrana. Odmiče se. Pogled. Isti! Veseo, zaigran, vragolast. Kao da su još uvijek djeca. Nisu odrasle. Drugi glas. Hladan. Dubok. Malo napuknut. Otac? Zagrljaj. Konačno!!! Sigurnost, hrabrost, šutnja. Očev glas ponovo. Topao. Ljubav. Sjećanje. Na oca. Više ne treba. Otac je tu. Grli. Dugo. Čvrsto. Muški. Pravi otac. Ponovo pahulje. Suze. Otac plače. Velike oči. Nisu hladne. Blage su. Preplašene. Sretne. Treći glas. Poznat glas. Pazi! Past ćeš! Slomit ćeš! Brinem se! Kuda ćeš? Što se ne javljaš? Majka. Miris toplog kruha. Toplina vatre. Njezine nježne ruke. Njezine tople ruke. Ljubi. Lice. Obraz. Oči. Čelo. Jak zagrljaj. Gotovo nestaje zraka. Jecaj. Pahulje pomiješane sa suzama. Opet. Zbrka. Pitanja. Puno pitanja. Odgovori. Toliko ih je. Odakle početi? Od početka? Trajat će. I treba. Prošle su godine. Konačno. Gleda. Sestru. Oca. Majku. Konačno! Svi zajedno! Još ne vjeruje. Gleda sestru. Smijeh. Gleda majku. Smijeh. Gleda oca. Smijeh. Sanja? Možda. Otac progovara. Snijeg. Da. Majka gleda pahulje. Gleda nebo. Spušta pogled. Gleda nju. Velika pahulja između njezinog i majčinog pogleda. Obje gledaju. Pahulja nestaje u snijegu. Nije važno. Konačno! Tu su! Godine čekanja i iščekivanja!!! Stoje. Gledaju se. Četvoro. Obitelj.

Ima nešto magično u snijegu? Možda. Ima nešto neobično u pahuljama? Sigurno. Ima nešto čudnovato u krošnji bora prekrivenoj snijegom? Ima. Ima nešto privlačno u zlatnom svijetlu ulične lampe? Hm? Ima? Ali što? Ne zna. Ne može objasniti. Gleda. Osjeća. Dodiruje. Sestrine ruke. Očevo lice. Majčin topao dah. Negdje duboko u sebi govori. Snijeg? Ima nešto magično u njemu. Pahulje? Ima nešto neobično u njima. Ali što? Ne može dati odgovor. Nije važno. Konačno svi su tu! Zajedno! Obitelj! Šute. Odlaze.

Ona podiže pogled. Pahulje. Bezbroj!!! Razmišlja. Ima nešto u snijegu i pahuljama??? Ima. Njezin život. Njezina sjećanja. Njezina bolest. Njezina sreća. Njezina obitelj. Sve je skriveno u snijegu i sve se otkriva u pahuljama. Tri velike savršene pahulje. Otac, majka, sestra. Četvrta pahulja. Ona. Krhka, nemoćna pahulja. Pada. Ne topi se. Traje. Dugo. Vječno. Razmišlja. Snijeg krije. Skriva. Bezbroj pahulja. Bezbroj priča. Bezbroj sudbina. Snijeg šuti. Ali pahulje pričaju. Svaka za sebe. Savršena. Prekrasna. Priča. Svoju priču. Traži? Sreću? Mir? Tišinu? Smisao? Svrhu? Obitelj? Tko zna? Ni ona ne zna. Ali osluškuje. Pahulje pričaju…

 

U Sarajevu, 12. 12. 2017.

O. J.

 

Izvor (Foto): 123rf.com

O očekivanjima drugih

Očekivanja su uvijek u opasnosti da budu iznevjerena. Očekivanja nikada do kraja nisu ostvarena. Iznevjerenost i neostvarenost očekivanja stvaraju napetost. Napetost stvara nezadovoljstvo, a nezadovoljstvo stvara bijeg u sebe. Čovjek nesposoban prihvatiti da neka očekivanja niti mora ispuniti niti trebaju biti ostvarena sklanja se u svoju nutrinu. Ali tu ne pronalazi mir.

Tu pronalazi sukob sa samim sobom, jer drugi zahtijevaju da očekivanja budu ostvarena i ispunjena, a za to čovjek više nema ni volje, ni snage, ni želje. Kako se oduprijeti zahtjevima drugih koji nam nameću očekivanja koja ne želimo, očekivanja koja nisu naša, očekivanja koja osobno čovjeku ne znače ništa? Možda je dobro početi od drugoga koji pred nas postavlja zahtjev i traži da se njegova očekivanja ispune. Ukoliko drugi pred nas stavlja određena očekivanja, treba ponovno preispitati vlastitu slobodu pred očekivanjima drugog. Mogu li i smijem li slobodno odlučiti da očekivanja drugoga nisu moja očekivanja i da očekivanja drugoga ne mogu nametnuti nutarnju obvezu čovjeku tako da očekivanjima drugih ne može, ne smije i ne treba reći ne? Sloboda čovjeka u odnosu na očekivanja drugih nije isključiva sloboda koja uvijek govori ne, nego uključujuća sloboda koja slobodno bira između onih očekivanja kojima sloboda kaže da i onih kojima sloboda kaže ne. Čovjek je iznutra slobodan reći da onim očekivanjima drugih za koja odluči da ih može i treba prihvatiti ne zato jer ih i on želi, nego jer je iznutra slobodan reći da tim očekivanjima bez obzira kako ta očekivanja doživljava onaj drugi koji ih postavlja, traži, zahtjeva. Samo ukoliko je čovjek slobodan iznutra, oslobođen izvanjskih obveza, nametanja, zahtjeva, uvjeta, samo iznutra slobodan čovjek može reći da očekivanjima drugih, kao što im može reći i ne. Frustracija koja nastaje u čovjekovoj nutrini kad mu drugi nameću očekivanja koja ne želi i ne smatra svojima je osjećaj da čovjek nije slobodan iznutra odlučiti se kako želi ili ne želi ispuniti očekivanja drugog, nego izvana osjeća pritisak obveze koja sputava njegovu nutarnju slobodu tjerajući ga pri tom da izvana daje obećanja, a iznutra se puni jalom i gnjevom što je obećanja dao. Ukoliko odgovara sa da na očekivanja drugih iz svoje nutarnje slobode ne osjeća poteškoću ni teret radi očekivanja drugih. Iz svoje nutarnje slobode on se odlučuje ispuniti očekivanja drugih jer je to sam slobodno odlučio učiniti. Tada čovjek ne osjeća jal i gnjev što drugi od njega nešto očekuje. Iznutra slobodan čovjek shvaća da očekivanja drugih ne mogu biti nametnuta kao izvanjska obveza njegovoj nutarnjoj slobodi. Uvijek slobodan iznutra čovjek može reći ne želim, ne smatram, ne trebam ispuniti očekivanja drugoga. Ovakav stav nutarnje slobode pred očekivanjima drugih često se smatra individualističkim stavom čovjeka kojega ništa ne zanima, koji živi kako hoće i kako želi i koji ne registrira postojanje drugih oko njega. Ali to je tako samo u očima drugih koji mu izvana nameću očekivanja koja nisu njegova. Drugome je najteže prihvatiti da njegova očekivanja kao i njihovo ispunjenje nisu važna i potrebna čovjeku koji je iznutra slobodan da im kaže ne. Iznutra slobodan čovjek u odnosu na očekivanja drugih je čovjek koji je svjestan da očekivanjima drugoga nekad može, treba i smije jednostavno reći ne.

 

Sarajevo, 8. 12. 2017.

O. J.

SVAĐA

Počinje s najgorim. Vrijeđa. Osjećam bijes. Muka mi. Zna gdje sam najslabiji. Udara nemilice. Ne štedi. Kao da ne bira riječi. Ali bira. Zna što govori. Zna prvu riječ. Propalica!!! Nastavlja nešto nižim tonom, ali nesmiljenom žestinom. Bezvrijedan! Gubitnik! Kukavica! Slabić! Šutim. Počinje govor o prošlosti. Kakav sam bio. Kakvog me pronašla. Gdje sam mogao sve završiti. Što sam mogao postati, a u što me je ona pretvorila. Čovjek! Muškarac! Poštuju te! Ugled! Posao! Šutim i dalje. Nastavlja. Ton je niži. Ali je i dalje glasno da se ne bih mogao praviti da nisam čuo. Fakultet. Odustao bih da nije bilo nje. Novac. Nikad nisam s njim znao. Ona sve vodi. O svemu brine. Već joj je dosta. Ponovno podiže glas. Nezahvalnost! Nemam vremena za nju. Glas se stišava i počinje normalniji ton. Ne komuniciram. Udaljen sam. Mislim da je intelektualno glupa. Nema pameti. Glava u propuhu. Naslađujem se. Nesigurna je. Ja sam kriv. Preda mnom ne može biti ono što jest. Uvijek prigovaram. Ne valja. Ne može. Neću. Ne ide tako. Nisi dovoljno dobra. Ne trudiš se. Odsutan sam. Iskorištavam. Kad je loše, treba mi. Ako je dobro, nema me nigdje. Bježim. Skrivam se. Ne shvaćam probleme. Ne shvaćam nju. Opet argument iz prošlosti. Zaboravio sam važan datum. Ne znam. Ali njoj je bio važan. Opet argument. Malo jačim glasom. Kukavica! Idiot! Đubre! Ton se pojačava. Još uvijek šutim. Srce ubrzava. U glavi tutnji. Dlanovi su vreli. Želudac. Muka. Ružan osjećaj. Kad iščekuješ, a ne znaš što. Razmišljam. Uzvratiti? Obvezno. Na koji način? Maksimalno najgori način. Niskim udarcima. Ne popuštati. Slomiti je. Neka padne. Nastaviti istim ritmom. Glas se stišava. Nešto o kreditu. Loša odluka. Nisam pitao. Sjeda. Pogled. Ne znam. Ne mogu odrediti. Mržnja, ljutnja, tuga, patnja, ljubav, nesigurnost, strah, sve zajedno? Oči ugašene. Gledaju prazno. Umor. Oči i lice među dlanovima. Jecaj. Prisjećam se. Stari govorio. Ne vjeruj suzama. Ne vjerujem. Počinjem. Podiže glavu i oči. Nekoliko suza. Dlanovi se opuštaju. Srce ubrzava. Glava eksplodira. Osjećaj nadmoći. Zavodnički i bolestan. Razoran. Ja sam nadčovjek. Osjećam žestinu i bol. Udaram najniže. Biram riječi. Ne psujem. Ali ću početi. Ne sad. Kasnije. Oduzela mi godine života. Oduzela mi radost. Oduzela mi zadovoljstvo. Zbog nje sve. Nesretan. Nezadovoljan. Promašio život. Stojim u mjestu. Ništa nisam ostvario. Propao sam. Jesam. Zbog nje. Ništa. Prazan život. Nervozan. Čangrizav. Ljut. Napet. Sve zbog nje. Već godinama tako. Hladna. Bešćutna. Nedodirljiva. Ohola. Zlobna. Pokvarena. Krije od mene. Puno. Iskorištava. Bubnjanje u glavi pojačava. Srce udara u ušima. Dlanovi se znoje. Muka iznutra. Negdje u dubini duše. Tama. Mračno. Krik iz dubine. Otrov. Grize dušu. Kosti. Sve. Mrzim. Iz dna duše. Ne mogu je gledati. Zamišljam. Moglo je bez nje. Muka se pojačava. Otrov prodire u ruke. Razbijam. Staklo na stolu puca. Dlan topao. Posjekotina. Ustaje. Odlazi. Otrov se nakratko povlači. Bubnjanje u glavi stišava. Dlan na lijevoj ruci malo hladniji. I dalje mrzim. Prilazi. Miris šampona. Dodir ruke. Topao. Drhti. Strah. Tresem se. Muka i gnjev. Progovara. Tiho. Šutim. Muka drži. Čvrsto. Želudac u grču. Pokušava zamotati. Odbijam. Odlazim. Govori. Plače. U glavi odzvanja „ne vjeruj suzama“. Tresak vrata. Kupatilo. Ogledalo. Lice. Izobličeno. Strašno. Pakosno i pakleno. Ne prepoznajem. Bubnjanje traje. Ritmički, ali slabije. Kucanje. Bubnjanje se pojačava. Srce ubrzava. Opet muka. Nešto u meni. Negdje duboko. Tamno. Ružno. Mračno. Njezin glas. Gledam ogledalo. U sebi. Govorim nekomu. Tolike godine. Vrijeme. Živci. Zdravlje. Načeto ili potrošeno. Zbog nje. Smišljam. Uvrede. Optužbe. Mogao sam biti sretan. Kriva za sve. Strelovita misao u glavi. Paklena. Napasti. Ne može imati djecu. Kažnjena. Jalova. Bolesna. Prokleta. Lice se opet izobličuje. Ne prepoznajem čovjeka u ogledalu. Oči zlobne, lice zlokobno. Sprema nešto. Nešto opako. Kucanje opet. Jesam li dobro? Strah i kod mene. Netko drugi je u ogledalu. Nisam ja. Kao da dolazim k sebi. Oči normalne. Lice bez gnjeva. Dlanovi hladni. Bubnjanje u daljini isprekidano. Puls normalan. Odzivam se. Dolazim. Neka sačeka. Ruka zamotana. Razmišljam. Ogledalo. Ovo sam ja. Oči mirne. Lice normalno. Tko je bio maloprije u ogledalu? Ne znam. Izlazim. Oči crne. Boja u očima. Nejaka i slabašna. Tragovi pepela u pogledu. Ruka. Dlan mekan i topao. Još uvijek drhti. Dodiruje lice. Godi. Bubnjanje prestaje. Dodirujem lice. Obraz vlažan. Brišem. Drugi obraz. Opet brišem. Sklanjam kosu. Miris šampona. Ljubim čelo. Grli oko vrata. Grlim struk. Plače. Šutim. Negdje. U dubini. Nešto. Toplo. Privlačno. Ugodno. Mirno. Svijetlo. Grlim jače. Drhtaj. U njoj. Oboje. Dokle ovako? Pita. Ne znam. Grli jače. Grlim jače. Ljubim obraz. Miris šampona. Ljubim obraz. Ljubim oči. Oči otvorene. Crne. Sjajne. Tragovi pepela nestali. Negdje duboko. Nešto. Dobro. Osjećaj ugodan. Svijetlo. Dokle? Tiho. Ne zna. Glas slabašan. Gledam lice. Umorna. Prestrašena. Nesigurna. Izmučena. Previše pitanja. Premalo zajedno. Previše svega. Posla. Prijatelja. Rodbine. Briga. Obveza. Odlučujemo. Vikend. Sami. Definitivno. Nigdje se ne ide. Osmijeh. Gladan? Svakako. I ona. Jedemo. Sjećamo se. Prošlost. Smiješne stvari. Spačke i fore. Smijemo se. Ustaje. Bit će u sobi. Treba me. I ja nju. Ustajem. Kupatilo. Ogledalo. Sve normalno. Tko je bio maloprije u ogledalu? Strah u meni. Ja? Ne znam. Ne bih volio. Ogledalo. Misao u glavi. Nešto. Maloprije. U dubini bića. Strašno. Zloguko. Pakleno. Drhtaj. Jeza. Ne želim misliti. Izlazim. Hodam. Soba. Nešto u dubini. Ugodno. Mirno. Dobro. Svijetlo. Osmijeh. Dodirujem lice. Ljubim oči. Ljubim čelo. Drhti. Nešto u dubini. Pojačava. Glazba? Moguće. Simfonija ljubavi? Anđeoski orkestar? Ne znam. U dubini. Svijetlo. Jarko.

 

U Sarajevu, 4. 12. 2017.

O. J.

NAJTEŽI DIO ODRASTANJA

„Ako mu i razum klone, budi blag s njime i ne grdi ga ti, koji si u punoj snazi“ (Sir 3,13).

Nažalost, i ne tako rijetko možemo pročitati ili čuti u medijima o slučajevima zlostavljanja starih ljudi i to od strane njihove rođene djece, a pokatkada se o tome ponešto čuje i mimo medija. Ono, govorka se po susjedstvu ili čujemo preko prijatelja kako se tamo netko strašno loše ophodi prema svojem starom ocu ili majci. U susretu sa ovakvim vijestima i govorkanjima prirodno se pitamo kakav to nečovjek moraš biti da bi radio tako loše stvari onima koji su te rodili, othranili podigli!?

Opet, svatko tko ima sreće da mu roditelji požive i polako stignu do one „treće dobi“, susrest će se prije ili kasnije s teškim osjećanjima koja sljeduju čovjeka uz starenje njegovih roditelja. Kako ono netko mudro primijeti, najteži dio odrastanja i jest gledati roditelje kako ti stare. Čovjeka to sve skupa zna strahovito iznervirati, da ti onda poslije nije jasno ni kako ni zašto. S jedne strane, čovjek se prepadne samog sebe zbog tog bijesa, ali opet s druge strane, nekako ga smatra opravdanim, jer eto, kao roditelji su stvarno bili nemogući i zločesti…

Ova uznemirujuća raspoloženja zapravo vuku korijene iz djetinjaste dobi ili bolje rečeno iz djeteta koje je trajno prisutno u nama. Dolaze iz one psihološke zone dok je tata bio najjači tata na svijetu, a mama najljepša i najbolja moguća mama. Oni su nam tada značili siguran izvor egzistencije i zaštitu. Oni su tada bili nepogrešiv glas razuma, ali još više, bili su nam nepresušni izvor nježnosti i ljubavi. Zato je tata i bio toliko jak i pametan, a mama tako lijepa i dobra. Kada govori takve stvari, dijete uopće ne laže; ono izriče svoje istine, doduše poprilično subjektivne, ali ipak stvarne i životne istine. I onda jednog dana, puno godina kasnije, čovjek se počne susretati sa spoznajom da oni  (roditelji) nisu više toliko ni pametni, a ni lijepi, snažni, dobri… I tako dolazi do svojevrsne uzbune. Sav djetinji bijes – sada već velikog djeteta u tridesetim, četrdesetim ili čak pedesetim – nije ništa drugo nego pokušaj očuvanja one prije stečene sjajne slike o svojim roditeljima.

Prihvatiti starenje svojih roditelja je psihološki puno zahtjevniji čin nego što nam se na prvu može učiniti. Teško im priznajemo pravo na slabost upravo zbog predodžbe velike snage koja dolazi iz one naznačene nutarnje slike. U našoj podsvijesti oni su toliko veliki da im se zapravo i ne može ništa loše dogoditi. Govorimo ovdje o svojevrsnoj slici nadčovjeka. I zato onda kad oni ipak u skladu sa svojim godinama jednom počnu pokazivati ozbiljne znakove psihofizičke slabosti, mi to nećemo moći prihvatiti kao sasvim prirodan ritam prirode, nego ćemo gledati na to kao na njihovu zloću – nekakvo svjesno i namjerno činjenje teških gluposti. Čovjek se tada obično počne s njima energično svađati i dokazivati. Pitanje je zašto? Odgovor je sasvim jednostavan i jasan: jer očekuje da će se roditelji ostaviti svoje slabosti i da će opet postati mladi, snažni, lijepi, požrtvovni… Naravno, ovdje govorimo o podsvjesnim očekivanjima. S jedne strane, na svjesnoj razini čovjeku je itekako jasno da su mu roditelji ostarjeli te da se od njih više ne može očekivati kao prije. Međutim, s druge strane, podsvjesno u nama ima svoju logiku i pokušava i dalje tjerati po svome. Ono kao da misli da roditelji ne stare, nego samo izigravaju da su ostarjeli, pa ih valjda zbog toga pod hitno i treba naučiti pameti.

Zato je izlazak iz ove dramatične faze zapravo vrlo jednostavan i bezbolan. Čovjek treba sebi što češće posvješćivati to da su mu roditelji jednostavno ostarjeli te da oni nikad više neće biti ono što su nekad bili. Nema se tu šta s njima posebno prepirati i uvjeravati, jer oni nemaju šta više novo da shvate. Dani i godine prolaze, i njima će sve teže biti razumjeti i shvatiti, pa čak i neke sasvim jednostavne stvari. Njihov put na ovom svijetu se polako bliži kraju, a na nama kao na djeci ostaje da im tu njihovu jesen života pokušamo učiniti što smirenijom i udobnijom, a ne nešto – kako rekosmo – da ih ponovno na silu pokušavamo učiniti mladima i snažnima.

Dvosmjerno razumijevanje

Kako prema roditeljima, tako i prema samima sebi… I mi smo također svaki dan za jedan dan stariji, i svakog dana za još jedan dan bliži vlastitom kraju. Za mnoge ove je uznemirujuća misao, međutim, to je i oslobađajuća misao, te jedini mogući način da se stari prirodno, bezbolno i dostojanstveno, te da se i sama životna vitalnost očuva što duže, jer ništa čovjeka ne čini tako ekspresno i ubrzano starim kao sam strah od starenja. Znamo i sami iz iskustva, kad se staro čeljade na silu pokušava prikazati mladim i vitalnim, jedino što će postići jest to da će nam na kraju izgledati još senilnije i samim tim – starije.

I zato, za kraj, priroda je najviše naklonjena onima koji poštuju njezina pravila. Tko je pokuša prevariti, bolno će iskusiti da ona vara ipak malo bolje…

 

U Sarajevu, 3. 12. 2017.

M. B.

 

Izvor (foto): seniori.hr

ZAČIN ŽIVOTA

Samo jedan običan rad. Četvrtak. Radni dan. Obveze sve ispunila kako sam i planirala, ali ipak na kraju radnog dana nikakav osjećaj. Ni toplo ni hladno. Samo još jedan dan. Još jedno završeno radno vrijeme. Tijekom dana pao je dogovor za kavu s najboljim prijateljem. Uobičajena satnica, isto mjesto. Pozdrav s dragom osobom i mehanički odlazak do poznatog odredišta. Naše omiljeno mjesto za kavu.

Mjesto koje omogućava iskren razgovor i razmjenu ideja, ali i dijeljenje životnih mudrosti. Nekako ni malo iznenađujuća priča, ali iznova svaki put jednako draga. I riječ po riječ, razgovor nas odvede do kuhanja. Tema posta kuhanje, a glavna konstatacija je bila da nema dobrog jela bez debelog kuhara. I mahinalno se s tom izjavom složih, ali jedna rečenica me duboku dirnu. Ne razmišljah previše o njoj, ali nekako prostrujala je mojih tijelom, mislima, cjelokupnim bićem. Nema dobrog jela bez ljubavi. Sve što se kuha treba se kuhati s ljubavlju i tek će onda jelo valjati. Sve što se radi bez ljubavi nekako nije to to, nastavila se priča dalje. Bez polemika složila sam se s tim, jer onako općim znanjem smatram da bez ljubavi ništa nije kako treba. Razgovor se nastavio, ali ja sam bila na nekom svom nebu. Susret polako privodimo kraju i svatko odlazi do toaleta, naredu, kao i obično. Ovaj put ja prva odoh u toalet i eno… Idealna situacija za nerviranje. Puče štrampla po sred noge, ni manje ni više, baš na dijelu koljena koje sijeva ispod suknje. Malo zgrmih u sebi i iziđem iz toaleta, jer što ću sada. Ostaje mi pronađi prvi dm, a zatim i toalet da kako treba dođem kući. Uredna, kako sam i izišla jutros iz kuće. Nakon rastanka odlučim se za duž Titove, skrivajući sitnim korakom poredanu štramplu. Naredni tržni centar, ulijetanje u njega i potraga za dm-om. Međutim, u mislima je bilo Moram platiti račun za televiziju i internet. I bez imalo dileme produžim do blagajne. Vadim račun i novac. Sve uredno privodim kraju kad eno ga opet. Idealna situacija za novo nerviranje. Neke administrativne začkoljice današnjeg vremena. Izgubih 15 minuta bez ikakve veze dogovarajući prigovor i reklamaciju za zadnji obračun. Ali nekako čudan osjećaj je kolao mojim venama. Bez imalo uzbuđenja i napetosti riješih i to i krenuh dalje glavnom ulicom. Zrak je tako bio mio, nekako odisao je svježinom kao proljetno sušenje rublja na toplom povjetarcu. A zrak oko mene, nekako je bio čist kao suza. Hodajući tako mirnim korakom pitala sam se jesam li očistila naočale, pa se sve tako kristalno jasno i čisto. Sve blješti. Svjetla na sve strane. U tom zanosu, opijena mirisom svježine i bistrinom oka mahinalno izvadih slušalice  iz torbe. Prebacih torbu u siguran položaj (poštarski položaj) stavih slušalice i začuh prve note Dolly Bell i ne pitajući se hoću li to šetajući do doma. I tada… Ne znam ni kako, ni kada dođoh do narednog tržnog centra. Na tren zastadoh u razmišljanju hoću li svoju šetnju nastaviti uobičajenim putom kroz šetalište ili ću po prvi put nastaviti glavnom ulicom do kuće. Kad pomislih na šetalište, uhvati me neka sjeta i čudan osjećaj i nastavih putom svjetla. To blještavilo rasvjete, reklama, automobila me je opijalo. Ne znam zašto, uopće mi nije bilo hladno. I provjeravajući koliko je stupnjeva, vidjeh da je 8 i začuh taktove Voljela me nije ni jedna. Nasmiješim se i moji prsti u čizmicama lagano zaplesaše prolazeći pokraj zgrade u kojoj sam provela pet dugih godina. Pet godina učenja i rada. Ali ta misao tako klizeći prođe mojom glavom i nesta poput dječjih saonica. Uz sav pokušaj da čujem samo taktove odabrane glazbe, iza mene je dolazio snažan zvuk iskrenom smijeha. Skupina mladića i djevojaka su nemareći prošli pokraj mene, ali svojim smijehom su nadglasali i svaku misao u mojoj glavi, kamo li glazbu u ušima. Hodajući laganim korakom bistra pogleda spazih kako dijete snažno zagrli oca, a on gotovo klečeći pred njim iskreno se nasmija. Oči mu zacakliše, a mene od tog osjećaja obuhvati sva milina ovoga svijeta. Naprosto krasan osjećaj to i vidjeti, kamo li doživjeti. Uz zvuk Nepopravljive sretoh drago lice koje mi klimnu glavom, osmjehnu se i iskreno pozdravi. Ozdravila sam s baš velikom dozom sreće. Gledajući dalje svjetla velegrada, spazih svoga školskog druga, koji me nije primijetio. Drago mi je i da nije, ne što se nisam morala pozdraviti, već što sam ponovno vidjela koliko umije smotan i smušen biti, ali na tako drag način što me uvijek činilo sretnom. Pomislila sam samo da se nikada promijeniti neće. Smotan i smušen, ali uvijek tako drag i jednostavno drug za pamćenje. Korak mi je bivao sve lakši i mekši kada iza velike svjetleće reklame ugledah i to malo stvorenje na nebu. Mjesec, bistar, sjajan, a tako mali. U obliku kifle dičio se nebom. Uzdizao sebe u visine i svojom pojavom izmamio mi osmijeh na lice. Osmijeh, koji je mjesec izazvao, je izmamio i osmijeh mladiću koji mi je išao u susret. Gledajući me milo, osmjehnuo se, a meni ne bi krivo. U tom zanosu sam nastavila koračati dalje. Uz zvuke Woman in love promatrala sam niz uredno posloženih zgrada i ulične rasvjete. Sve je bilo tako blještavo i sjajno, naprosto zadivljujuće. I opet zvuk u ušima prekide smijeh, začuh ga neposredno pokraj sebe. Dolazio je od zaljubljenog para koji se tako slatko smijao da je i meni srce zaigralo. Bila sam sretna zbog njihove sreće. Toliko je blaženi bio taj osjećaj, da se nisam, kao svaki put do sada, pitala, a zašto ja ovakvo nešto nemam. Ta mi misao nije bila ni na kraju uma. Tek sada kao ovo pišem, shvaćam da se te misli nisam sjetila. Sjećam se i taktova Sve je isto, inače pjesme koja me svaki put stavi u drugu dimenziju. Smijeh od obližnje skupine žena srednje dobi nije dopustio da uz taktove te pjesme pređem u drugu dimenziju. Nekako ostavili su me tu, gdje jesam, tu i sada. Uz zvuke smijeha, koji su i mene činili sretnom. Koračajući bez ikakvog opterećenja, odmjerenim korakom stigla sam u neposrednu blizinu svoga naselja, ali zastadoh. Pogledah opet to malo stvorenje na nebu koje je kao iz inata pojačavalo svoj sjaj, a u neposrednoj trgovina cvijeća spazih kako djevojka srednjovječnoj ženi kupuje Božićnu zvijezdu. E tek te miline. Naprosto sam stala, gledala i uživala, kao na reklamama pred Božić. Sve je tako blještavo i sjajno, a srce veliko kao svemir. Mojom glavom su se protezale misli o kupovini Božićne zvijezde i za moj mali skromni dom, ali nekako nisam željela pokvariti tu idilu u pogledu. Ostala sam gledajući u njih i prateći njihov veseli izlazak iz cvjećare. Zadovoljna srca nastavila sam dalje i za nekoliko minuta ugledala i svoje naselje. Kao i uobičajeno svjetla u mome domu nije bilo, ali u srcu jest i to velika količina svjetla koju sam začinila svraćanjem u dm. Da, ipak sam svratila u dm, ali ne, ne kupih štrample. Nego prilikom ulaska s namjerom krenuh prema polici s mirisnim svijećama i redom pođoh mirisati. Osobito one svijeće koje su tek stigle. Moja čula su bila veća i dublja. Jednostavno, upijala sam svaki trag mirisne note. Izabrah nekoliko njih i izađoh sretna kao malo dijete s omiljenom igračkom.

Nedugo nakon toga stigla sam u svoj dom. Uslijedili su rituali presvlačenja, večere, pripreme za sutrašnji dan, kupanja i na kraju paljenje mirisnih svijeća. A sada, sada me čeka nastavak čitanja knjige. Jedna od mojih omiljenih radnji s kojom završavam svaki dan.

I pred kraj dana ipak spoznah jedno – ja sam svoj dan začinila začinom života, ljubavlju.

I sve je tako magično, naprosto savršeno.

Blještavo, sjajno, bistro i svježe, jednostavno voljeno.

P. S. A za naredne dane ostaje mi s ljubavlju kupiti i ovogodišnju Božićnu zvijezdu. Gdje ćeš veće sreće osobi poput mene?

 

Sarajevo, 23. 11. 2017.

B. K.

O AMERIKANIZACIJI DOBRA I ZLA

Lako je biti super-junak, teško je biti čovjek… 

Gledati film u kinu o super-junaku ili grupi super-junaka je slično gledanju sapunica. Pogledate prvu epizodu i onda sačekate nekoliko mjeseci i odgledate posljednju epizodu i manje je više svo vrijeme jasno tko su dobri, a tko zli. U sapunici na kraju sve završava uglavnom vjenčanjem para kojega su cijelu seriju pokušavali razdvojiti uz sliku djeteta koje je plod zabranjene ljubavi.

Gledati film o super-junacima je slično. Odgledate prvih par minuta, a onda mirno prespavate do zadnjih pet minuta filma kada super-junak baca pogled na porušene zgrade i trgove, i obvezno s američkom zastavom na napola srušenoj Bijeloj kući, dok u punom kadru izgovara legendarnu rečenicu „kako ćemo uskoro iz pepela i kaosa izgraditi novi bolji i naravno – pod moranje – slobodni svijet“. „Privlačnost“ sapunica i filmova o super-junacima je u vrlo jasnom i određenom razdvajanju dobrih od zlih.

U sapunici glavnom junaku i junakinji sve je dopušteno učiniti, varati, bježati, otimati, jer su oni jednostavno kao takvi dobri. Sve što čine ne može biti zlo. Isto tako, i super-junaci su strogo odvojeni od zlikovaca. Super-junak je dobar po naravi od samog početka i to što iza njega ostaju stradali nevini i srušeni gradovi ne može biti nazvano zlim. Sve to rušenje i razaranje je takoreći dobro. Superman, Captain America, Batman, Justice League, Optimus Prime… svi su oni jednostavno dobri. Propitivati njihove moralne odluke kao i  njihove likove je besmisleno. Nikada i nigdje ne mogu učiniti ništa loše.

Ako je Hana Arendt nekad promišljala banalnost zla u smislu njegove – recimo to tako – normalnosti, treba promišljati i ovu svojevrsnu „amerikanizaciju zla“ bilo da je riječ o filmovima ili ako je riječ o sapunicama. Super-junaci i likovi iz sapunica možda mogu tu i tamo imati povremenu dilemu oko toga što kane učiniti, bilo da je riječ o par minuta filma ili par epizoda u seriji, tek toliko da se naglasi kako i oni nekad znaju pokazati svoju ljudsku stranu, pa se zapitati o dobroti ili zloći onoga što čine. Međutim, sve se to vrlo brzo potroši u svoj sili specijalnih efekata u filmu  ili suza i ljubavnih scena u sapunici.

Oni utječu i na ljude u stvarnom svijetu.  Amerikanizacija dobra i zla kroz filmove i kroz serije bez ikakvih pitanja uklanja nijanse, pitanja, moralne dvojbe, teškoće i posljedice odluka koje čovjek donosi u stvarnom svijetu u odnosu prema stvarnim ljudima, kada se nađe pred stvarnim zlom koje se može učiniti ili ga treba spriječiti ili izbjeći. Super-junaci i likovi sapunica uvijek pred sobom imaju svijet oslikan crno-bijelim tonovima, dobrom koje oni predstavljaju te zlom koje predstavljaju svi drugi.

Pitati zašto bi Captain America u svom plemenitom pohodu razorio nekoliko gradova i greškom pobio nekoliko nevinih se ne postavlja. Ili zašto glavni lik sapunice u svom plemenitom pohodu u ime ljubavi pri tom greškom ili smišljeno ubije nekog bližeg ili daljeg člana svoje obitelji od brata, sestre, oca pa do punice, svekrve se također ne postavlja. Njihovi postupci se opravdavaju zadnjim minutama filma ili posljednjom epizodom serije. Američka zastava u koju gleda ponosni super-junak ili mlada u vjenčanici u koju zaljubljeno gleda markantni mladoženja s njegovanom bradom i plamenim crnim očima, dovoljno su opravdanje i dovoljno su privlačni da im oprostite sve što su u prethodnim epizodama serije ili minutama filma učinili.

“Avengers” –  Izvor (Photo): http://popspoken.com/arts/2015/04/avengers-age-of-ultron

Valjda se u svemu tome i skriva ta neodoljivost američke kulture za prosječnog gledatelja. Tu mu se omogućuje da se lako i ekspresno identificira s likovima koji su „super“, a osim toga što su obdareni posebnim moćima i sposobnostima, možda još važnije, oni su slobodni od bilo kakvih nasrtljivih i neugodnih moralnih dvojbi, jer oni su jednostavno sami po sebi dobri, kao što su drugi slično tako sami po sebi zli. Kako, zašto, ne zna se i ne pita se… Ta oni se i ne kreću u obzoru neke zahtjevne artističke drame koja ima beskonačno mnogo vremena za takva moralna i filozofska pitanja. Naprotiv, oni ne mogu čekati, jer ni njihovi neprijatelji ne čekaju. Oni moraju razarati, jer eto, ispada da pored lošeg razaranja postoji i to neko dobro razaranje te ono još bolje i moralnije ubijanje…

Što na kraju reći nego da je nepodnošljivo lako biti super-junak, no pri tome ostaje ono andrićevsko da je teško biti čovjek… onaj istinski čovječni čovjek.

 

U Sarajevu, 25. 11. 2017.

O. J.

ISTRESTI SEBE NA PAPIR

Usprkos vremenu mikročipova, za čisti bijeli papir se još uvijek općenito može reći da je najvažniji čovjekov izum poslije vatre… 

Čudna su stvar te ideje. Zapravo, tamo još nekad od Platona i nije ih se držalo za stvar, nego za dvodimenzionalna živa bića s vlastitim realmom. A da ne bi sve ostalo na eteričnoj klasičnoj filozofiji, možda je važno pripomenuti da je i jedan suvremeni znanstveno-pozitivistički tvrdolinijaš kalibra Richarda Dawkinsa vrlo sklon naznačenoj platonističkoj tezi.

Elem, da ne duljimo s filozofijom, neke ideje tako dobro funkcioniraju u našoj glavi, da na kraju skroz zaboravimo na njihovu realizaciju. Sanjarimo, promišljamo, maštamo … ispunja nas slatkoća … nije da ne priželjkujemo to i na javi, ali nekako, valjda baš zato što se stvar čini toliko realnom, uopće ne osjećamo da bi tu sad nešto trebalo posebno upirati. Radije smatramo da će se dogoditi nekako samo od sebe, a eto, onda nikako da se dogodi.

S tim smo valjda već iznijeli prvi razlog zašto je sebe barem ponekad dobro istresti na papir. Zapisivanje ideje je poput njezinog porođaja. S tim činom ona je napustila svoj svijet i tamošnja pravila, te je ušla u naš svijet i postala podložna našim pravilima. Njezino zapisivanje je često prvi i najispravniji korak do njezine konačne realizacije.

Kako izgleda na papiru?

Već rekosmo da neke ideje fantastično funkcioniraju u našoj glavi, ali često se ispostavi da je naša glava ujedno jedino mjesto gdje te ideje uopće mogu funkcionirati. Događa se, barem meni, kad tako nešto zapišem da se zastidim. Ne mora to biti ništa besramno, štoviše, često se radi o vrlo plemenitoj zamisli, ali tek kad je zapišeš i smjestiš u okvire realnog svijeta, osjetiš koliko je nadobudna, ohola i preambiciozna. Tada shvatiš da ta ideja nema budućnosti, ali sada barem znaš da nema, i stvoriš si prostor za neke nove ideje koje tamo negdje strpljivo čekaju na svoju šansu.

Planiranje

Ako je ideja uspješno prošla spomenuti prvi test, te izgleda sasvim obećavajuće na papiru, trebalo bi onda pristupiti i izradi nekog osnovnog plana. Želim nešto, ali do kad, kako, s kojim sredstvima, pod koju cijenu…? Sve su ovo vrlo jednostavna, ali prevažna pitanja. S jedne strane, ono što bi rekao Benjamin Franklin: „Ne planirati znači planirati neuspjeh“! Već rekosmo, ideja se može u glavi činiti koliko god hoće realnom, ali do njezine aktualizacije u realnom svijetu je još jako dug put. S druge strane, ova stavka predstavlja svojevrsni drugotni prevažni filter za samu ideju. Jer upravo tek kad počnemo planirati, lako se dogodi da shvatimo koliko je nešto teško ostvarivo. Međutim, isto tako, za neke druge ideje ćemo tek kroz planiranje i shvatiti da je to itekako ostvarivo, samo se trebamo malo potruditi i povući neke promišljene i smislene poteze.

Ideje kao ljudi

Ideje su zapravo jako slične nama ljudima. Često se one koje puno obećavaju vrlo brzo pokažu sasvim jalovima, slično kao što one skromne i nenametljive znaju iznenaditi svojim prikrivenim neiscrpnim bogatstvom. Ali to ćeš tek saznati kad ih sručiš na papir…

Ideje i loša sjećanja

I ovo isto treba zapisivati, jer su loša sjećanja općenito poput eha. Odzvanjaju u glavi uvijek iznova … nanovo i nanovo ih duboko proživljavamo, osjećajući ponovno sva ona loša i teška osjećanja. Ljutimo se na sebe, ili se ljutimo na one koji su nas povrijedili … ma na nekog se svakako tada ljutimo … Zapisivanje toga sjećanja će prekinuti eho. „Sjećanje moje drago, eto te sad na papiru, pa da vidimo dalje što ćemo s tobom. Da, dogodilo se to i to, i što sad s tim? Trebam li na temelju toga nešto naučiti ili shvatiti; trebam li nekom nešto zbog svega toga reći; trebam li se promijeniti … sve može, ali nećeš mi više odzvanjati po glavi stotinu i prvi put.“

Međutim, tendencija besmislenog odzvanjanja, tj. ponavljanja često prati i one dobre ideje, a i to se kad-tad mora prekinuti … stisnuti je na papir i upitati se konačno „što dalje sa ovim“?

Nešto kao zaključak

Živimo u vrijeme mikročipova, ali nitko ne treba podcjenjivati stari dobri papir. Čak bi se moglo reći da je on vjerojatno najvažnije čovjekovo otkriće poslije vatre. Ta čista bijela dvodimenzionalna površina zanemarive debljine se već poodavno etablirala kao najbolji posrednik između čudesnog svijeta ideja i našega svijeta. On je doslovno poput kakvog egzotičnog portala iz SF filmova: preko njega izvanjske ideje ulaze u naš nutarnji svijet, preko njega naše nutarnje ideje izlaze u stvarnost, osuđene na to da prođu kušnju objektivnih prigovora života i svijeta.

 

U Sarajevu, 20. 11. 2017.

M. B.

 

Izvor (foto): 123rf.com

O LIJEPOM I RUŽNOM

Ljepota je možda sposobnost čovjeka da pokloni sam sebe i sve ono što ga čini čovjekom, sposobnost i hrabrost da sam sebe daruje, da u isto vrijeme dariva sebe kao i onaj prsten i njegovu ljepotu zajedno, te u isto vrijeme.

Ne možete nekom pokloniti prsten, a ljepotu prstena ostaviti tamo gdje ste prsten kupili. Ne možete nekom pokloniti ogrlicu, a ljepotu ogrlice ostaviti u skupoj kutiji. Ne možete nekom pokloniti dar za rođendan, a svoju radost i sreću ostaviti tamo gdje ste poklon uzeli. Ne možete poklanjati, a ono što osjećate prema osobi ostaviti u trgovini ili na kasi. Ljepota prstena ide zajedno s njim, privlačnost ogrlice dolazi zajedno s njom, radost i sreća dara kojega darujete ide zajedno s vama.

Razdvajati ljepotu i prsten, privlačnost i ogrlicu, radost i dar je kao pokušati sebe predstaviti drugome, a u isto vrijeme svoju dušu ostaviti kod kuće. Ali ne možete ni darovati ljepotu prstena bez prstena, ne možete dočarati privlačnost ogrlice bez ogrlice, ne možete dočarati radost bez dara, to bi bilo kao da sebe pokušate predstaviti drugome kroz svoju dušu, a da svoje tijelo, boju svojih očiju, miris svoje kose, privlačnost svoga osmijeha ostavite kod kuće. Kada poklanjate ili kada se predstavljate potrebno je oboje i da tu bude prisutna i vaša duša i vaše tijelo, i prsten i njegova ljepota, i ogrlica i njezina privlačnost i vaša radost i vaš dar.

Puno se govori o ljepoti. Što je ljepota, zašto nešto i nekoga nazvati lijepim? Odakle ljepota dolazi, tko je ovlašten definirati ljepotu i reći ti si lijepa, a ti nisi. Ti imaš lijepe oči, a ti nemaš. Ti imaš lijep osmijeh, a ti nemaš. Ljepota je ideja kako prsten i njegova ljepota uvijek idu zajedno i kako se ne mogu nikada razdvojiti jedno od drugog. Isto tako, ljepota je čovjekova svijest kako ne može ostaviti svoje tijelo kući, a okolo nosati samo svoju dušu ili ostaviti dušu kod kuće, a hodati okolo samo s tijelom.

Ako čovjek ostavi svoje tijelo kući, a okolo hoda samo s dušom, nitko ga neće primijetiti, jer je duh onaj kojega se ne primjećuje. Ako čovjek ostavi svoju dušu kući, a okolo hoda samo s tijelom, bit će prazna ljuštura. Lijep čovjek hoda okolo i s dušom i s tijelom, kad daruje i poklanja on unosi oboje, i svoju dušu i svoje tijelo. Kad poklanja prsten, poklanja svoj osmijeh i radost duše, kada poklanja ogrlicu, poklanja svoj šarm i svoje nutarnje zadovoljstvo. Kad poklanja dar za rođendan, poklanja topao stisak ruke i nutarnju sreću.  Ljepota je možda sposobnost čovjeka da pokloni sam sebe i sve ono što ga čini čovjekom, sposobnost i hrabrost da sam sebe daruje, da u isto vrijeme dariva sebe kao i onaj prsten i njegovu ljepotu zajedno, te u isto vrijeme.

Ne smatramo lijepima osmijehe nekih ljudi; ne smatramo lijepima njihove oči, njihov stas i boju glasa. Štoviše, izmislili smo i riječ za to: ružan, ružnoća. Bolesnik nam je ružan, osoba s viškom kilograma nam je ružna, netko s velikim nosom nam je ružan, netko s klempavim ušima nam je ružan. Netko nizak nam je ružan, netko ćelav nam je ružan. I ne samo da smo izmislili riječ, izmislili smo jedan cijeli svijet ljepote gdje ponekad starac, ćelavac, klempav, nema svoje mjesto i postao je predmet ismijavanja. Do ružnog smo došli jer smo ljepotu strogo podijelili na dvoje. Prsten smo odvojili od njegove ljepote, ogrlicu od njezine privlačnosti, dar od radosti darivanja, čovjekovo tijelo od njegove duše i dušu od njegova tijela.

Danas smo fokusirani na tijelo. Koncentrirani smo na prsten, ogrlicu i dar i na njihovu cijenu, ali ne više na njihovu ljepotu. Tako smo i čovjeku odredili cijenu i odredili smo cijenu i njegovoj ljepoti. Njegovu smo dušu negdje putem zaboravili. Zato i prezrivo govorimo o nekom muškarcu ili ženi da je ružan ili ružna jer smo odlučili da on ili ona svoju dušu mora ostaviti kod kuće. Okolo mora samo hodati tijelom, u praznoj ljušturi bez duše. Zato i prezrivo govorimo jedni o drugima jer tražimo jedni od drugih da duše ostavimo kod kuće i da ih ne nosimo. A toliko je lijepih duša skrivenih u uglovima stanova i kuća, tolikih plemenitosti, tolikih dobrota, tolikih radosti…

Zabranjujemo prstenu da nosi sa sobom svoju ljepotu i ogrlici da nosi sa sobom svoju privlačnost, daru da nosi sa sobom svoju radost. Zabranili smo čovjeku da bude lijep, da bude i tijelo i duša, nego mu određujemo da bude samo tijelo, da bude ružan, da ne nosi svoju dušu sa sobom. Ne možemo odvojiti prsten od njegove ljepote i ogrlicu od njezine privlačnosti, i ne možemo odvojiti čovjeka od njegove duše. Možemo li zabraniti prstenu da bude lijep i ogrlici da bude privlačna?

Pokušali smo i pokušavamo čovjeka razdvojiti na dvoje, to razdvajanje čovjeka od njegove duše, od njegove nutrine zove se ružnoća i nazvali smo to ružnim. Ali nema ružnih ljudi i ružni ljudi ne postoje, postoji tek poneki čovjek koji se bezuspješno trudi razdvojiti prsten i ljepotu, ogrlicu i privlačnost, dar i radost, jer je odavno svoju dušu ostavio kod kuće i zabranio joj da hoda zajedno s njim. Zato i ne vidi ljepotu u drugom jer je više nema čime vidjeti, i druge kao i sebe smatra praznim ljušturama koje okolo hodaju i prezrivo govori drugima kako su ružni ne shvaćajući da je on najružniji čovjek na svijetu jer je odvojio svoje tijelo od svoje duše, i samog sebe pretvorio je u prsten bez ljepote, ogrlicu bez privlačnosti, dar bez radosti.

 

U Sarajevu, 20. 11. 2017.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

Sarajevo

Jutro. Hladno i maglovito. Sitna kiša pomiješana sa snijegom ne prestaje. Tramvajska stanica je puna ljudi. Zabrinuti pogled starice dok steže torbicu i gleda račun za struju. Nervozni pogled srednjoškolca dok klizi prstom po mobitelu. Ljutit pogled oca na sat. Dijete ga stalno pita, a kad će tramvaj.

Djevojka se nezainteresirano okreće oko sebe. Tramvaj kasni. Po običaju. Gledam promjene na licima. Starica spušta pogled i gleda u lokvu ispred sebe. Nema za taksi. Srednjoškolac s nekim glasno priča na mobitel. Psuje državu, politiku, grad, tramvaje, revizore. Ljutito odlazi i sudara se usput sa mnom. Nema isprike. Otac nezadovoljno vadi mobitel iz džepa. Zove. Supruga s druge strane. Viče i galami. Dijete počinje plakati. Djevojka sjeda u taksi. Naprijed. Taksist je odmjerava i smiješi se. Djevojka ne registrira nezainteresirano gleda naprijed. Ljudi se polako razilaze. Ljuti, nervozni.

Pođem pješice do sljedeće stanice. Trotoar je mokar, neravan i loš. Mnoštvo auta guši se u gužvi. Dva policajca na raskršću. Zaustavljaju djevojku. Traže nešto. Dok ona pretura po torbi, drugi prelaze cestu iako je crveno za pješake. Vozač dobacuje iz auta u prolazu da ih treba biti sram što pljačkaju obične ljude i studente. Policajac mu sočno psuje i prijeti kaznom. Srednji prst i zeleno za prolaz. Vozač odlazi psujući policajcu. Sudaram se s čovjekom koji žuri. Baloner, kravata i odijelo. Skupe cipele i kožna torba. Pogleda me prezrivo. Uzvratim istom mjeru. Nešto govori o kulturi i ponašanju. Uzvraćam o lopovluku i korumpiranim političarima kojima pripada. Odlazi gestikulirajući prstom. Prijetnja. On je negdje glavni naći će me i dovesti mi policiju na vrata. Zakon se mora poštivati u ovoj zemlji. Opsujem i njega i zakon. Zastane se i okrene. Bujica prostačkih riječi iz njegovih usta. Ljudi zastaju i gledaju u čudu. Odijelo i kravata koji bljuju. Ne osvrćem se. Umirovljenik mi odobrava. Neka si mu rekao svi su oni lopovi i pokvareni. Slažem se kimanjem glavom.

Druga stanica. Gužva. Ako tramvaj dođe, ni pola nas neće moći ući. Dvije starije gospođe stoje. Komentiraju stalne redukcije vode. Ne mogu kuhati. Slažu se da je i ratu bilo više vode. Žale se na račune. Računi visoki, mirovine premale. Pomažu djeca izvana. Sin u Kanadi, kćer u Americi. Snašli se. Na vrijeme pobjegli. Pomognu kad mogu. I njima je teško samo rade, a ne zarađuju puno. Mladić i djevojka raspravljaju. Ona prigovara što je lajkao status drugoj. On hladno odgovara da je samo prijatelj s njom i ništa više. Ona ne vjeruje. Predugo traje njegovo dopisivanje s njom preko facebooka. Ako je voli, blokirat će je i neće još više lajkati statuse. On obećava. Zagrle se. Mladić vadi slušalice iz ušiju. Pruža ruku. Čvrst i srdačan stisak iz zagrljaj. Školski kolega kojega nije dugo vidio. Upravo stigao izvana. Majka umrla. Prodaje stan. Ne misli se vratiti u grad. Nema života u ovom gradu, ne može se živjeti od stare slave niti ona može plaćati račune i kupiti kruh. Dobro mu je vani. Zadovoljan. Ima dobar posao. Informatika i menagment. Kod njih u Švedskoj je sve puno bolje i uređenije. Već ima svoj stan. Puno se radi, ali se isplati. Planira otvoriti firmu uskoro. Pozdravlja se. Žuri u pokopno. Mamlazi ne znaju ništa i boji se da bi se dženaza mogla odgoditi za dva dana. Psuje administraciju, općinu i ženu na šalteru u općini. Bila je osorna i bezobrazna. Otpilila ga kao ublehu. U Švedskoj kod njim toga nema, a općinska šalteruša bi tamo odmah dobila otkaz. Tramvaj ne dolazi. Ljudi se razilaze. Netko pita zna li se što je. Netko odgovara da je nestalo struje u centrali i da popravljaju kvar. Netko odgovara uz sočnu psovku centrali i direktoru i načelniku općine. Zna načelnika iz srednje, zajedno se igrali u haustoru i ganjali trebe po gradu. Sad se pravi da ga ne zna. A zna da je jedva završio srednju i kupio fakultet poslije rata. Ne bi mu dao ni da mu životinje čuva, a kamoli da vodi općinu. Nepravda, netko progovara rezignirano u masi. Svi su oni isti, netko ljutito dodaje. Lopovi samo sebi uzimaju, a narod nema što jesti.

Odlazim dalje. Treća stanica. Puno srednjoškolaca. Čekaju. Drago im što kasne na prvi sat. Netko glasno odobrava nečiji uzvik dabogda škola propala. Neki pljeskaju. Imaju kontrolni iz matematike prvi sat. Taman ga neće pisati. Nisu učili. Bili vani sinoć do kasno. Neki dečko među njima prima prijateljski udarac po leđima. Zbario neku curu sinoć, starija, nije loša, radi, imao posao. Kad maturira, plaćat će mu fakultet. Dvije djevojke razgovaraju. Jedna ljuta. Kupio je krivi poklon. Htjela je cipele iz Zare, on kupio cipele u Borovu. Još mu doslovce nacrtala koje hoće. Konstatacija kako su muškarci idioti koji ne slušaju žene kad im govore nailazi na potvrđivanje kod druge. I njezin je takav. Za rođendan joj kupio mobitel samsung, a rekla mu da hoće iphone. On rekao da je isto. Kako može biti isto ako se ovo zove samsung, a ono iphone, pokazuje drugoj. Logično, druga potvrđuje. Nikad me ne sluša. A kad mu trebam, onda se pretvori u uho druga nastavlja. Ma svi su oni isti. Obje kimaju glavom i krenu prema cesti. Ljube se usiljeno. Obećavaju se vidjeti večeras. Svirka uživo i degustacija vina. Ići će same. Da se odmore od svojih momaka. Jedna ulazi u taksi, druga se vraća na stanicu. Čeprka po torbi. Vadi mobitel. Halo ljubavi, gdje si, nedostaješ mi. Namješten osmijeh i boja glasa. Baš lijepo. Večeras sam planirala malo do svojih, pa da dogovor za večeras prebacimo za sutra navečer. Kima glavom. Može. Srce si. Volim te. Ćao. Okreće se prema meni. Gledam nezainteresirano u stranu. Nije sigurna jesam li je čuo. Odlazi koji metar od mene. Ne pomičem se. Nije me briga. Netko iz mase govori kako u ovom gradu ništa ne funkcionira. Sinoć mu žena upalila mašinu da opere veš. Izgorjeli grijači. Nestalo vode. Sto pedeset maraka popravak. Psuje kantonalnog premijera i direktora vodovoda. Nekoliko ljudi mu odobrava. I kod njih nema vode. Netko postavlja pitanje kako u zemlji gdje ima poplava nema vode za piti. Stare cijevi, odgovara netko iz mase. Još iz austrougarskog vremena. Netko hvali titino vrijeme. Živjelo se bogovski, imalo se para i svega. Netko provocira da ide u Beograd i tamo umre na njegovom grobu. Netko dobacuje da je tito bio manga i maher, pravi haver. Netko odbacuje da je bio obični kriminalac i bravar, zločinac i ubojica. U glasnoj svađi mišljenja se razilaze. Netko glasno psuje i titu, i bakira, i čovića i dodika i bosnu i hercegovinu, jer ljudi nemaju šta jesti i odakle platiti račune. Koga briga kako se živjelo, sad se ne može živjeti. Ljudi odoše vani, jer nemaju posla. Sin mu otišao prije tri mjeseca u Njemačku. Dobio posao u struci. Ovdje završio fakultet i dvije godine čekao da dobije neki posao. Ništa. Nije član političke stranke na vlasti. Nije se htio učlaniti. Mogao je dobiti posao u općini. Netko priča na mobitel. Objašnjava da je cijena fiksna i da auto nije za zamjenu. Neće na rate. Samo keš. Auto registriran i uredno servisiran. Prvi vlasnik i prva ruka. Kilometraža originalna. Nove univerzalne gume. Dizel. Sto pedeset konja. Troši ko upaljač. Garažiran. Nema packe. Dogovor pada. Dvaest iljada. Tramvaj ne dolazi. Većina ljudi odlazi, poneko još čeka. Nastavim dalje.

Četvrta stanica.  Dijete hoda i prosi marku. Netko ga odguruje od sebe. Netko vadi marku. Pruža. Dijete nastavlja dalje. Student razgovara na mobitel. Težak ispit jučer. Sve ih oborio. Dao pitanja o kojima ništa nije govorio na predavanjima. Dvaput došao na predavanja na početku da im kaže da moraju kupiti njegovu knjigu i na kraju da moraju kopirati skriptu koju je napravio. Laže. Asistentica sve odradila umjesto njega. Pričala nam. On hoda po svijetu i predaje na privatnim fakultetima, ne zna koliko mjesečno para ubije. Bio ministar. I sad se bavi više politikom. Ma znam, nastavlja student. Čim završim odoh odavde. Jaran mi ima malu firmu u Irskoj nešto oko kompjutera i dizajna, treba im web dizajner. Ako je pametan, i on će otići odavde čim završi. Starija gospođa nezadovoljno govori. Grad je loš. Zapušten. Prljav. Stalno nešto opljačkaju ili autom nekoga udare. Kultura ispod svakog nivoa, potvrđuje starac. Odijelo staro i malo pohabano, ali uredno ispeglano. Nema više one fine gospode i kulture od prije. Nekultura na svakom koraku, starica govori. Mladić se okreće prema njima. Generacija tranzistora. Ne znaju ništa, zapeli u nekom vremenu. Ispada da smo svi nekulturni i bezobrazni. Hajd’ sjašite više s tom pričom o kulturi. Ima i sad kulturnih i finih ljudi. Tko vam je kriv što ne izlazite malo češće nego od prvog do prvog po penziju. Gledaju ga. Odmiču se. Tapšanje po ramenu. Neka si im rekao. I treba im. Samo trkeljaju o nekoj kulturi i kulturnom ponašanju ko da smo svi mi stoka neka. Mladić se okreće. Jaranski zagrljaj. Trenerka, patike i zimska jakna s ženskom kapuljačom s vunom iznutra. Lanac oko vrata. Frizura i brada dotjerane do u detalje. Crta na jednom djelu glave uz kosu. Drugi dio kose prebačen na drugu stranu. Teška narukvica na ruci. Srebro. Iphone sa okvirom. Imitacija poznate marke. Razmjena iskustava od prošlog vikenda. Dobra koka, samo pametuje previše i hoće fol nešto sad ona ko fol da sad mi to nešto tamo. Drugi se slaže. Pada dogovor za vikend. Planina. Ima vikendica od jarana. Dovest će onu koku što mu se svidjela prošli put. Opet jaranski zagrljaj. Odlazi. Okreće se. Gleda me. Ne obraćam pažnju. Prilazi. Jarane da nemaš cigaru. Stavljam ruku u džep. Vadim kutiju. Uzima. Pripalim. Hvala jarane. Metalna ogrlica se njiše oko vrata. Odlazi. Tramvaj ne dolazi. Odlazim.

Peta stanica. Kupujem cigarete na kiosku. Djevojka prilazi. Pita za tramvaj. Ova iz kioska hladno i bezbojno odgovara da ne zna. Djevojka se osvrće. Odlazi na rub trotoara. Diže ruku. Taxi. Dva starija čovjeka. Povjerljivo govore. Bio na prijemu. Bili i političari i ovi religiozni predstavnici. Dobra meza i piće. Uspio uhvatiti ministra na stranu. Obećao pare. Treba samo službeno poslati, ali je sto posto riješeno. Ministar rekao da ga pritišću oni drugi i da oni ne daju pare, hoće pare sebi. On ne da. Pare su naše. Neka sebi traže. Neka podignu porez i poskupe cigare i gorivo. Ministar već dao privatno par hiljada da to glatko prođe. Traži da mu se vrati. Nema problema, dobit će čim zakon prođe. Pozdravljaju se. Još će se čuti. Neka ne zaboravi danas na ručak u restoranu na planini. Bit će i ministar i još neki. Obećava obvezno doći. Treba se vidjeti i sa načelnikom. Zapelo oko izgradnje parkinga. Neki se bune za park. Treba to progurati u općini. On zna neke novinare. Dogovorit će razgovor s načelnikom i s nekim iz općine. Ove što se bune za park njima neće dati da dođu i da nešto kažu. Bagra, treba ih sve pohapsit i u zatvor. Da je tito živ, ne bi smjeli ni zucnut. Jedan odlazi. Drugi prilazi kiosku. Cigare. Dvije kutije i upaljač. Pali cigaru. Mobitel. Halo. Sad pričali. Sve smo dogovorili. Nema problema. Dobit će pare, reci mu. Spušta mobitel. Teški kaput. Kožne čizme. Kravata. Naočale bez okvira. Šešir. Sive i zlobne oči. Ciničan osmijeh dok dijete što prosi traži marku. Novi zubi. Skupi. Kragna tamnoplave košulje viri. Okreće se prema meni. Bezobrazno i neuljudno. Šta gledaš jarane. Ništa. U meni naglo bijes. Lopova. Prilazi mi. Prijeti. Lako izbjegnem njegovo hvatanje za vrat. Ljudi prilaze. Razdvajaju. Zna me. Zna čiji sam. Zna tko su mi roditelji. Zna mi sestru i brata. Balavac. Ubleha. Reda sočne psovke i uvrede. Odmičem se dalje. Netko pored mene govori. Predstavlja našu zemlju negdje. Sramota, bruka i jad. Ljudi odobravaju. Odlazi. Još jednom se osvrće. Ponavlja koga mi sve zna. Ljudi psuju. Netko baca neki predmet prema njemu. Razmišljam. Ići pješice. Još nekoliko stanica. Odustajem. Dižem ruku. Taxi. Kuda? Na posao? Kamo sreće. U bolnicu. Bolest? Nešto ozbiljno? Mater. Moždani udar. Taksist šuti. Jarane, svi smo mi danas bolesni. Znam. I ovaj grad je bolestan. Ne znam, možda. Nebo sivo, magla. Kiša i snijeg stalno padaju. Hladno.

 

U Sarajevu, 16. 11. 2017.

O. J.

O pesimistu kao slikaru

Pesimizam je odbijanje prihvaćanja mogućnosti da će barem jedna stvar u cijelom čovjekovu životu imati pozitivan ishod. Pesimizam je trajni stav kako svi osobni događaji vode u određenu katastrofu bez obzira na njezine razmjere i kako sve u životu te katastrofe pospješuje, produžuje, ali ih neće spriječiti i ne može ih zaustaviti.

Pesimizam nije pasivno promatranje, nego aktivno bojanje slike života crnim i sivim bojama. Pesimist nije pasivni promatrač slike, nego stvarni slikar života koji bira boje koje želi i stavlja ih na platno. Kao i svaka umjetnička slika i slika života onako kako ju pesimist crta ima svoje neobičnosti.

Platno koje pesimist bira za slikanje života je veliko, veće nego sva druga platna u njegovu ateljeu. Već izborom platna i njegove veličine pesimist naglašava važnost te slike. Ona mora biti najveća u njegovu ateljeu, kad bude završena stajat će na najvidnijem mjestu i bit će najvažnija slika njegove životne izložbe. Nije li to onaj pesimist-slikar koji kaže kako je sve turobno, nesigurno i miriše na katastrofu? Nije li nam poznat takav čovjek? Nije li to čovjek koji je već svoju sliku naslikao i postavio je na najvažnije mjesto u svojoj galeriji?

Nije li to učinjeno smišljeno da kada kao gost galerije uđete na izložbu prvo što primijetite ogromnu, groteskno ogromnu sliku u crnim i sivim tonovima s velikom pločicom u podnožju na kojoj piše: PESIMIZAM. Iako ima i drugih, pa i puno zanimljivijih slika sve su one suviše male da biste ih primijetili. I sam pesimist-slikar ističe samo tu jednu sliku kao svoje životno remek-djelo. Sve ostale proglašava neuspjelim kopijama iako vidite da tu ima prekrasnih originala u jarkim i veselim bojama.

I kod izbora boja i kistova pesimist teži jednostavnosti i minimalizmu. Nema umjetničke zaigranosti, igre svjetla i sjene, igre bojama ili tehnikama. Sve je vrlo jednostavno, crte slike života su vrlo oštre, grube, precizno ocrtane. Dominira crna boja, s malim detaljima sive. Poteze kista je radio umjetnik koji je već unaprijed stvorio u glavi samu sliku što i kako treba izgledati. Slika ne nudi neka iznenađenja, neke novine, zapravo je prilično jednostavna. Nije li nam opet poznat takav čovjek? Nije li nam poznat čovjek koji slika život crno-bijelom tehnikom, koji je zaboravio tehniku slikanja bijelom bojom i u glavnom koristi crnu? Nije li nam poznat čovjek koji jednostavnim potezima kista crta jedne kao loše, a druge kao dobre uvijek ističući samo loše i samo zlo?

I kod izbora ateljea za slikanje pesimist bira ciljano. Atelje mora biti zatamnjen, ne smije dopirati puno svjetla. Tijekom crtanja slike posjete su strogo zabranjene. Ukoliko neki poznanik i ljubitelj umjetnosti slučajno naiđe i prokomentira kako je i samoj slici, ali i ateljeu potrebno malo svjetla, pesimist će odbiti takvu mogućnost, jer umjetničko djelo koje stvara zahtjeva baš takav atelje i takav polumrak jer pravi efekt umjetničkog djela će se osjetiti tek kad se ono suprotstavi svjetlu kao svojoj suprotnosti.

I kod izbora galerije pesimist bira ciljano. Galerija ne mora biti takva da on prvi put u njoj izlaže, ali galerija mora biti takva da njom mora dominirati njegovo glavno djelo na taj način da svi posjetitelji galerije isključivo vide i komentiraju samo tu sliku. Stoga je vrlo važno uređenje svijetla u galeriji. Na veliki prednji glavni zid mora biti uperen jak snop reflektora koji će osvijetliti glavnu sliku. Zidovi sa strane na kojima se nalaze male i nevažne slike mogu imati samo prigušeno svjetlo i ne smiju odvlačiti pažnju s glavnog djela.

I dan izložbe mora biti izabran prikladno. Morao bi to biti hladan, prohladan dan, po mogućnosti s kišom, ali ne previše i bez snijega. Vrijeme bi trebalo biti ne samo oblačno, nego i s dosta magle po mogućnosti sa sitnom kišom koja dosadno, ali uporno pada. Tek kad se svi ovi elementi zajedno poklope kako treba, izložba se može otvoriti, ali nikako prije. Sve mora biti usklađeno, umjetnikovo raspoloženje, tehnika slikanja, platno, kistovi, boje, galerija i izložba. Samo onda se izložba može smatrati uspješnom.

Ostaje se pitati tko bi želio ići na izložbu po kiši, hladnoći i magli, znajući da glavno djelo renomiranog umjetnika koje predstavlja sav njegov umjetnički opus predstavljaju crne i sive boje grubo i jednostavno ocrtane na najvećem platnu u galeriji gdje su sva svjetla pogašena osim snopova reflektora koji osvjetljuju sliku na kojoj se ne vidi ništa osim crne boje? Pesimist je umjetnik kojega bi bilo mudro nekad zaobići i preskočiti njegovu izložbu kada dobiješ pozivnicu.

 

U Sarajevu, 15. 11. 2017.

O. J.

Exit mobile version