O diskriminaciji

Mi smo svi uvijek diskriminirani na neki način u odnosu na nekoga i na nešto. Ne možemo živjeti život bez nekakvog oblika diskriminacije. Svi govore o diskriminaciji. Pas je diskriminiran u odnosu na čovjeka, jer ne može govoriti ili pisati, ali i čovjek je diskriminiran u odnosu na psa, jer pas ima bolji njuh, brži je, cvijet je diskriminiran u odnosu na čovjeka, jer ne može razmišljati, opet čovjek je diskriminiran u odnosu na cvijet, jer ponekad cvijet ljepše i miriše i ljepši je od čovjeka. Žena je diskriminirana u odnosu na muškarca, jer je fizički slabija, muškarac je diskriminiran u odnosu na ženu, jer ponekad nije dovoljno osjećajan. I tako bi se moglo nabrajati u nedogled. Gdje god se okrenete i pogledate netko ili nešto je diskriminiran u odnosu na nešto drugo. Kako izgleda jedan običan dan u životu običnog čovjeka koji  je recimo diskriminiran, ali to ne zna?

Jutarnja diskriminacija

Već samim buđenjem čovjek je diskriminiran, jer ga leđa diskriminiraju bolovima, koljena ga diskriminiraju klecanjem, oči ga diskriminiraju slabim vidom, zubi ga diskriminiraju lošim zadahom. Zapravo, buđenje ga već diskriminira prekidanjem sna i tjeranjem da ustane. To je još dobro. Pidžama ga diskriminira lošom kvalitetom, krevet ga diskriminira lošim madracem. Već ujutro čovjek je toliko diskriminiran od strane vlastite osobe, pidžame i kreveta da se ne vidi postoji li išta ujutro da čovjeka ne diskriminira na neki način.

Čarapi ga diskriminiraju stezanjem, cipele neudobnošću, odijelo gužvanjem, doručak lošom kvalitetom. Odlazeći na posao supruga ili suprug ga diskriminira pretjeranom ljubaznošću ili gubitkom interesa. Djeca ga diskriminiraju galamom, pitanjima i vikom po kući. Nakon što sjedne u auto, lampica od goriva ga diskriminira pokazujući da je na rezervi, radio ga diskriminira, jer pušta glazbu koju ne voli, drugi ga vozači diskriminiraju u prometu, jer ga zaobilaze žureći na posao, čak ga i semafor diskriminira kad mu određuje da na crveno mora stati, a tek na zeleno može nastaviti. Diskriminaciju na poslu možemo preskočiti o tome ima toliko toga napisanog.

Popodnevna diskriminacija

Nakon svih oblika diskriminacije na poslu, slijedi povratak kući. Čovjeka diskriminiraju vlastite misli koje nosi s posla i ne dopuštaju mu da bude opušten. Glad ga diskriminira i zahtjeva od njega da jede, isto tako i žeđ. Auto ga diskriminira potrošnjom goriva, radio opet lošom glazbom, diskriminiraju ga sposobniji vozači koji bolje poznaju gradi ulice sa manje gužve zbog čega stižu kući prije njega. Umor ga diskriminira, jer mu ne da bude svjež i odmoran, semafor ga ponovno diskriminira, a isto tako i ograničenja brzine. Diskriminiraju ga pješaci kao vozača, jer nekada imaju prednost u odnosu na njega. Čak ga i policija diskriminira povremeno, jer ga zaustavlja i kontrolira. Konačno, nakon nekoliko sati različitih oblika diskriminacije, parkira auto pred kućom.

Večernja diskriminacija

Već na ulazu u kuću djeca ga ponovno diskriminiraju, jer zahtijevaju da im pomogne uraditi zadaću i objasniti nešto iz matematike. Suprug ili supruga opet ga diskriminira ignoriranjem ili pretjeranom ljubaznošću i toplom večerom. Konačno nakon večere hvata malo vremena za sebe i gleda vijesti koje ga diskriminiraju samo lošim i negativnim vijestima bez ijedne dobre i pozitivne vijesti. Film nakon vijesti ga diskriminira lošom pričom i glumcima, a sportski program ga diskriminira dobrom nogometnom utakmicom nakon filma. Konačno, na kraju sat ga diskriminira, jer mu pokazuje ponoć. Kada legne opet ga san diskriminira, jer mu ne dopušta da ostane budan.

Diskriminacija ili ideologija?

Terry Eagleton u svom djelu O ideologiji navodi čak 16 različitih definicija ideologije koje su kao što već pretpostavljamo međusobno suprotstavljene pa čak i kontradiktorne. Eagleton ideologiju naziva tekstom koji je umotan u bezbroj značenja i jedinstvenu definiciju ideologije smatra uzaludnim i iluzornim pokušajem.

Smije li se tako nešto reći ili napisati o terminu diskriminacija? Je li diskriminacija tekst umotan u bezbroj značenja? Prethodno karikiranje diskriminacije samo skriva jedan daleko ozbiljniji i dublji problem koji se može i najčešće treba izreći u obliku pitanja: što je diskriminacija uopće? Tko koga može, treba i smije diskriminirati? Zloupotreba termina diskriminacija ide ponekad do te mjere da se sama ideja diskriminacije teži kao nešto što je za samu diskriminaciju pogubno, a to je u ideologiju.

Bilo kojem obliku diskriminacije prethodi temeljna diskriminacija, a to je prirodna diskriminacija. Prirodna diskriminacija nije ništa drugo nego prihvatiti činjenicu da su određene stvari i bića u prirodi jednostavno različiti, a time i diskriminirani u odnosu jedni na druge. Životinja i čovjek, jer su različiti i međusobno se diskriminiraju bilo da čovjek ne može biti brz kao gepard, jak kao lav, dugovječan kao kornjača, bilo da životinja ne može misliti, pisati i nema samosvijest.

Čak su i ljudi, koliko god to zvučalo nepopularno i šovinistički, prirodno diskriminirani u odnosu na bezbroj stvari koje ih čine ljudima. Zdravi su diskriminirani u odnosu na bolesne i obrnuto, mladi u odnosu na stare, muškarci u odnosu na žene i obrnuto. Ovdje nije riječ o diskriminaciji koja bi vrijeđala i ponižavala, ovdje je riječ o diskriminaciji koja je prirodno gledano prisutna. Samu prirodu ne zanimaju naše pritužbe i žalbe da nije fer, da smo mi i životinje različiti ili muškarci i žene da su različiti, prirodu ne zanima naš stav i ona je jednostavno tako stvari postavila i nju naše tužbe, pritužbe i žalbe ne zanimaju.

Drugi oblik diskriminacije je negativna diskriminacija, ili diskriminacija većine nad manjinom. Ona ima svoje različite aspekte. Tako recimo u političkom životu u parlamentu većina kontrolira parlament i ima moć upravljati državom i negativno diskriminira opoziciju koja je manjina, navijači domaćeg tima diskriminiraju navijače gostiju koji su u manjem broju došli na utakmicu, jedna religijska zajednica koja je većina diskriminira drugu religijsku zajednicu koja je manjina.

Međutim, zbog negativnog značenja samog termina diskriminacija kada je u pitanju odnos većine i manjine, veliki broj ljudi misli da je negativna diskriminacija sama po sebi uvijek zlo koje se treba iskorijeniti što je pogrješno, jer negativna diskriminacija iako se može ponekad i zloupotrijebiti je i neutralna i ona pokazuje stanje stvari.

Čudno bi bilo govoriti kako recimo Kina diskriminira Njemačku, jer ima daleko više stanovnika, ili roditelji diskriminiraju žensku djecu, jer imaju više sinova nego kćerki. Gdje je nastao problem s negativnom diskriminacijom? Ili zašto gotovo svatko kada čuje riječi negativna diskriminacija odmah pomisli da je riječ o nečemu zaista zlom protiv čega se treba svim silama boriti?

Problem je nastao u odbijanju prihvaćanja prirodne diskriminacije, drugim riječima rečeno, problem je nastao kada se počelo govoriti kako niti postoje niti smiju postojati bilo kakve razlike u bilo čemu, nego sve apsolutno ima i mora biti isto bez obzira o čemu ili o komu se radi. Da bi se to pokušalo nekako objasniti uveo se jedan novi pojam, a to je pojam pozitivne diskriminacije. Pojam pozitivne diskriminacije funkcionira na principu toga da je sve identično, isto i uniformirano, odnosno, ako postoji većina, ona nekako mora postati identična ili ista kao manjina ili obrnuto, ako postoji manjina, ona mora postati identična ili ista kao većina. Odnosno, razlike između manjine i većine i obratno bi trebale biti toliko neznatne da se između većine i manjine i ne primijeti razlika.

To bi bilo otprilike kao da većina navijača domaćeg tima mora proizvoditi manji broj decibela svojim navijanjem koji je jednak broju decibela  manjine gostujućih navijača, ili ako hoćete obratno, manjina navijača gostiju mora proizvoditi veći broj decibela svojim navijanjem koji je jednak broju decibela domaćih navijača.

Primjer ne služi tome da pokaže kako je praktično moguće postići pozitivnu diskriminaciju, odnosno identičnost decibela navijanja na stadionu. Primjer želi pokazati da pozitivna diskriminacija teži identičnosti. Međutim, kako postići identičnost između manjine i većine? Kako ćete postići identičnost između cijelog i dijela? Jednostavno, tako što ćete ukinuti razliku i reći nema ni cijelog ni dijela, nema ni većine ni manjine. Ono što ćete napraviti jednostavno ćete ukinuti razlike.

Ako želite diskriminirati i imati diskriminaciju, mora postojati neka razlika, nešto što nije isto, jer diskriminacija je samo tako moguća ako postoje stvari koje su različite. Međutim, ako pozitivna diskriminacija teži tome da ukine razlike, ukine većinu i manjinu, i sve proglasi identičnim onda će time ukinuti i samu diskriminaciju, odnosno ukinut će samu sebe, dakle nema diskriminacije uopće. U onom trenutku kada se ukinu sve razlike i kada sve mora biti isto bez iznimke, nastupa ono što Eagleton među 16 različitih opisa naziva jednostavno ideologijom, a pozitivna diskriminacija u nijekanju bilo kakvih razlika povremeno teži postati ništa drugo do puka ideologija.

Pozitivna diskriminacija teoretski teži prema ideologiji, jer ne dopušta ni prirodnu ni negativnu diskriminaciju, nego teži ukidanju ne samo ovih dvaju vrsta diskriminacije, nego i same sebe kroz nijekanje jedinog mogućeg temelja bilo kakve diskriminacije, a to je ne samo kvantitativna razlika (većina i manjina), nego i još više kvalitativna razlika (kao što je recimo razlika između životinje i čovjeka). Ponekad ideologija nije ništa drugo nego ukidanje svih postojećih razlika. Time što bi ukinula sve moguće oblike diskriminacije, pozitivna diskriminacija bi morala ukinuti i samu sebe.

Da bi uopće pokušala opstati kao pozitivna diskriminacija i izbjegla da postane ideologija, ona mora kao uvjet vlastitog postojanja pretpostaviti postojanje razlika, a time i prirodne i negativne diskriminacije, a paradoksalno je da su prirodna i negativna diskriminacija nužni uvjet pozitivne diskriminacije koja ih opet ponekad želi apsolutno ukinuti i zanijekati.

Umjesto zaključka

Kad bi čovjek samo bio svjestan jedan jedini dan od ustajanja na posao, pa do povratka s posla tko, što i kako i na koji ga način diskriminira, bilo bi mu jasno da je diskriminacija jednostavno prisutna kao svakodnevna i prirodna datost – htio on to prihvatiti il’ ne – koja ga upozorava na razlike koje postoje u svijetu i da se treba brinuti da se diskriminacija s jedne strane ne zloupotrebljava i s druge strane da se ne pretvori u ideologiju.

Međutim, kad bi čovjek živio isključivo u stvarnom svijetu pozitivne diskriminacije, živio bi u stvarnoj identičnosti svega, živio bi u stvarnoj ideologiji. No, čovjek čim se probudi, već je diskriminiran buđenjem, ali to i nije tako loše inače se nikad ne bi probudio i otišao na posao koji ga opet diskriminira time što mu ne dopušta odmor, što čak i na ovako banalnom primjeru pokazuje da ukidanje razlika možda se može „propovijedati“ teoretski, ali da u stvarnom životu stvarnost diskriminacije postoji i ne može se ukinuti.

Tek njezina upotreba ili zloupotreba je čini dobrom ili lošom, sama po sebi diskriminacija je neutralna, ona samo opisuje poredak stvari koje je priroda postavila. Jedino možemo pokušati možda diskriminirati samu prirodu i ukinuti je i time potonuti u ideologiju. Onda bi i različito mišljenje također bilo nemoguće i svi bismo, naravno, morali misliti i razmišljati identično i o samoj diskriminaciji. A onda pak u položaju u kojem bismo svi mislili identično, govoriti o diskriminaciji bilo bi nemoguće, jer je ne bi bilo.

 

U Sarajevu, 13. 7. 2017.

O. J.