Prolaznost počinje tamo gdje prestaje važnost. Kada nam ljudi, mjesta, stvari prestaju biti važni, počinje prolaznost. Nenaviknuti na prolaznost, uvijek udubljeni u osjećaj kako konkretna osoba, stvar nikada ne smije proći, prolaznost se javlja nekad kao prijetnja.
Dugotrajni kontakt s nekom osobom ili nekom stvari pretvara nas u ovisnike. Naša ovisnost o drugome zna biti slijepa. Ne vidimo kako je prekid kontakta mogućnost da se progleda i oslobodi. Začahureni u sebe ne želimo promjenu. Zatvoreni u sebe, ne želimo vidjeti slobodu koja nas čeka. Ispunjeni monotonijom, predvidivošću i navikom, gubimo volju za bilo kakav korak. U našem životu se povremeno susreću prolaznost i navika. Naviknuti na osobu, naviknuti na stvar, naviknuti na predmete prolaznost smatramo prijetnjom. Što će biti ako konkretna osoba ode, konkretan predmet izgubimo? Toliko smo navikli na osobu ili predmet da nas njihova prolaznost plaši. Prolaznost postaje prijetnja. Ne želimo da osoba ili predmet prođu. Prolaznost prijeti, a ne postaje mogućnost za slobodu, novi život. Prolaznost postaje lakoća, novi život, sloboda onda kada se oslobodimo naviknutosti, kada prestanemo biti ovisnici o drugom, o predmetu. Prolaznost postaje lakoća onda kada prestaje navika, začahurenost u sebe. Prolaznost postaje lakoća onda kada drugi ili predmet nisu stvar navike, navezanosti, nego stvar moje slobode da ih pustim od sebe kada oni to žele i trebaju. Lakoća prolaznosti nastaje u puštanju drugog da bude slobodan i poštivanju njegove želje da ode kada on to želi, jer ne želi više biti samo dio moje navike. Navika je neprijatelj prolaznosti. Navika je neprijatelj lakoće kojom čovjek povremeno treba prihvatiti prolaznost osobe, predmeta i samog sebe. Živjeti naviknutim životom, monotonim slijedom događaja bez želje, motiva i volje da se nešto promijeni je navika. I tu prolaznost nastupa kao prijetnja, jer prijeti urušiti uhodanu životnu naviku, naviknutost na osobu, na predmet. Gubitak navike nije uvijek gubitak. Prestanak navike na osobu, na predmet podsjeća na prolaznost svih osoba i svih predmeta u životu. Nekad urušavanje navike na osobu, na predmet, ne donosi katastrofu, kraj, nego lakoću prolaznosti, osjećaj novog početka i slobode. Navika zatomljuje u čovjeku mogućnosti novih početaka tako što čovjeka plaši prolaznošću. Predbacuje čovjeku da ako se pokuša osloboditi navike na osobu, na predmet, izgubit će se i pasti u ponor beznađa, jer je sve prolazno i osobe i stvari. Ali nije uvijek tako. Povremeno gubitak i odbacivanje navike na osobu, na predmet, otvara prostor prolaznosti ne kao ponora, nego kao lakoće. Prolaznost kao lakoća dolazi onda kada se čovjek nakon godina navike na osobu ili predmet oslobodi i udahne zrak punim plućima. Slobodan, smiren i lagan. I bude zahvalan što sve prolazi. I ljudi i predmeti. Jer da nema prolaznosti osoba i predmeta, navika bi bila jedina mogućnost. A ima navika bilo da je riječ o osobi ili predmetu koje čovjeku ne daju živjeti, disati, kretati se. I ne moći osloboditi ih se, bilo bi gore za čovjeka, nego spoznaja da sve ima svoj vijek trajanja kroz prolaznost. U prolaznosti čovjek povremeno otkriva dašak slobode, mira i lakoće.
U Sarajevu, 13. 7. 2017.
O. J.