pravda – Poptheo Web Portal

Osuditi neprijatelja

Ako ništa drugo, smrt zaključuje sve nepravde i podlosti koje u životu preživimo i zaključuje život onoga koji nam te nepravde i podlosti čini. Čini se nevažnim čiji će život smrt ranije zaključiti, naš ili njegov. Ostati kao žrtva tuđe nepravde i podlosti i uživati ostatak života slobodni od progonitelja čini nam se kao pravda.

Smrt je zaključila život našeg progonitelja, neprijatelja, prekinula ga iznenada u njegovoj podlosti i zloći. U prvi mah smatramo da je pravda zadovoljena, nastojimo razumjeti smrt kao posljednje sudište Pravednosti i dobrima i lošima. Ali kad si postavimo pitanje kad će naš neprijatelj ili progonitelj odgovarati za nepravdu i zlo koju je nama učinio, a za koju nikad nije odgovarao ni pred kim, smrt se više ne čini posljednje sudište Pravednosti, nego posljednje utočište Nepravde. Smrt onoga koji nas je progonio, zlostavljao, činio nam zlo se čini kao najveća nepravda koja nam je učinjena, jer ga je smrt krišom i iznenada nepošteno uzela sebi bez da je odgovarao za svoju podlost i svoje zlo. Naš neprijatelj jednom uzet od nas kroz smrt više ne može biti vraćen da mu sudimo i da ga osudimo za počinjeno. Razmišljamo i tome da ga i mrtvog osudimo zbog svega što nam je učinio, dok se u isto vrijeme pitamo zašto to radimo svjesni da on više ne osjeća ni naš gnjev, ni gorčinu, želju za pravdom. Ako ga mrtvog osuđujemo, pa čak i ako to zaslužuje, nemamo zadovoljstva previše takvom osudom, jer mi želimo da on osjeća, bude svjestan naše osude, svjestan svoje krivnje, ali ništa od toga nije moguće. Osuda mrtvog neprijatelja, pa čak i ako je zaslužena je ponekad borba s vjetrenjačama, jer naš neprijatelj ne osjeća više ništa na način na koji bismo mi željeli. U nemogućnosti da ga uskrisimo i osudimo, svoga neprijatelja proklinjemo i tražimo od Boga osudu. Ali i tu smo svjesni da je Bogu i Njegovoj milosti nemoguće odrediti granicu i ograničiti kome i koga će Bog spasiti u zadnji trenutak. Ako je već smrt spasila našeg neprijatelja u zadnji tren od naše pravedne osude i pravednog gnjeva, čini se još većom nepravdom da i sam Bog učini isto. I Bog i smrt su nepravedni, jer nam oduzimaju pravo da sudimo, presudimo i osudimo onoga koji to zaslužuje. I u Bogu pronalazimo neprijatelja ako nam ne dopušta da osudimo svoga zlostavljača, ubojicu, klevetnika… Naša muka, nemogućnost da osudimo onoga koji po svim ljudskim mjerilima zaslužuje biti osuđen utječe na nas, naš život, živote naših bližnjih. Ako smo ostali živi iza svoga neprijatelja, ta muka nas prati nekako kroz cijeli život. Kao da jedva čekamo umrijeti i sresti ga tamo negdje onkraj svega i izvršiti ili barem izreći osudu koju je zaslužio. Ako smo umrli prije svoga neprijatelja, njegov život se čini kao pljuska u lice našim bližnjima, jer kako takav čovjek još uvijek uopće smije biti među živima? Smrt se opet ne čini pravednom, nego izgleda kao krajnje ishodište nepravde. A ako ga (za one koji vjeruju) susretnemo u vječnosti, recimo u raju među svetim i neporočnim dušama, nije li to nepravda najveća od svih koja nam je ikada učinjena? I kad ga susretnemo što ćemo učiniti? Konačno osuditi? Konačno presuditi? Boga osuditi jer mu se smilovao? Čini se da iako sudimo i presuđujemo u zemaljskim stvarima bilo pravedno ili nepravedno, u vječnim stvarima nismo ni suci, ni tužitelji, ni dželati iako bismo to svom dušom željeli biti…, no kad bismo bili i osudili sve one koje smatramo neprijateljima i koje osuđujemo, možda bi naš raj bio pust, a i pitanje je bismo li Svemogućeg zatekli u takvom raju.

U Sarajevu, 3. 9. 2017.

O. J.

O mučnom osjećaju nepravde

Neobično je tvrditi kako je svatko nevin dok mu se ne dokaže krivnja. Pijani mladić koji ubije dvije mlade osobe automobilom pred velikim brojem svjedoka je nevin sve dok mu se ne dokaže krivnja. Nasilnik koji opljačka banku i ubije zaštitara – koji pokušava s torbom u glavi prehraniti obitelj – i čije lice zabilježe sigurnosne kamere također je nevin dok mu se ne dokaže krivnja. Kriminalac koji pretuče palicom čovjeka na smrt u centru grada pred užasnutim očima žena i djece je nevin dok mu se ne dokaže krivnja.

Što se tu ima dokazivati? Ne bi li bilo logično da se nema što dokazivati kad je stvar očita i svima jasna i vidljiva? Što treba dokazati u slučaju pijanog mladića koji se slobodno i svjesno otišao „urokati“, pa onda pri brzini trostruko većoj od dopuštene odnese dva mlada života? Što treba dokazivati u slučaju „očajnog“ kockara i kladioničara koji je prokockao sve što je imao slobodno i svjesno odlučio da mu treba novaca za klađenje, pa rano ujutro još na početku radnog vremena odlučio „posjetiti“ banku „naoružan do zuba“? Što dokazivati u slučaju poznatog nasilnika višestrukog povratnika u vršenju krivičnih djela koji svjesno, ciljano i planirano čovjeka na smrt prebije palicom za vrijeme popodnevne kave?

Koju poruku društvo šalje očajnim roditeljima dvaju mladih osoba čiji je život nasilno prekinut puštajući na slobodu, a i za volan „mladog pijanca“, jer nije prethodno osuđivan, jer je iz „ugledne“ obitelji i jer mu je ovo prvi put??? Treba li sačekati da to napravi nekoliko puta i oduzme još nekoliko mladih života i djecu njihovim roditeljima??? Koju poruku društvo šalje očajnoj supruzi ubijenog zaštitara i majci dvoje ili troje djece kada ubojicu pušta da se brani sa slobode, jer je uplatio jamčevinu, smanjena mu je bila psihološka ubrojivost, a i sam je to učinio, jer je bio očajan, jer mu je nedostajalo novca za ponovo klađenje?

Treba li čekati da opljačka još nekoliko banaka ubije još nekoliko zaštitara i ostavi još nekoliko obitelji bez zaštite, bez sigurnosti i djecu bez oca??? Koju poruku društvo šalje starici čijega starog i bolesnog muža mladi i nasilni „kabadahija“ prebije palicom na smrt kada mu napiše prekršajnu prijavu i pusti ga da se brani sa slobode jer je već „odležao“ svoje, ali je nepopravljiv, pa mu se mora dopustiti da tako radi??? Koliko staraca treba prebiti da bi ispunio „bonus“ kaznenih prijava???

Čovjek ispada lud, glup i budala kada promatra kako se ubojica njegovog sina ili kćeri studenta ili studentice na sudu brani kako se ne sjeća koliko je popio tu večer, ali eto žao mu je kao da je naletio na komad papira ili plastičnu bocu, a ne ubio dvije mlade osobe!!! Kakav je to sud, pravda, obrana, dokazivanje, pita se supruga ubijenog zaštitara dok nervozno stišće ručice svoje djece s nevjericom slušajući kako se ubojica njezinog supruga šalje na psihološko vještačenje ili liječenje zbog psiholoških smetnji uzrokovanih ovisnošću o kocki!!! Hoće li društvo pomoći ocu ili majci ubijenih studenata i studentica, hoće li pomoći supruzi i djeci ubijenog zaštitara, hoće li pomoći starici koja je ostala bez muža, jedinog oslonca u životu???

Umjesto zaključka

Ima i slučajeva gdje se dokazivanje krivnje ili nevinosti mora provesti zbog pravednosti. I to ne treba zanemariti i odbacivati zbog onih koji kao nevini mogu stradati i biti osuđeni.

Ali ima i slučajeva gdje se dokazivanje krivnje i nevinosti svede i pretvori u nepravdu, hladnu birokratsku nepravdu pred kojom čovjek postaje nemoćan, koja izaziva osjećaje mučnine i koja čovjeka unatoč želji da to ne čini tjera da uzima i uzme „pravdu u svoje ruke“ i sam postane žrtva te iste nepravde i sam se pretvori u onoga koji je nevin dok mu se ne dokaže krivnja.

I tako se vrtimo u začaranom i mučnom krugu „vječnog“ progonjenja i „ganjanja“ pravde samo zato što društvo smatra da je svatko nevin dok mu se ne dokaže krivnja, čak i onda kada je po svim zakonima logike i zdravog razuma osoba apsolutno kriva. Nije uvijek čovjek nevin dok mu se ne dokaže krivnja, ima slučajeva gdje je čovjek kriv i tu se teško može i treba govoriti o nevinosti bez obzira na sve „olakotne“ okolnosti.

U Sarajevu, 10. 7. 2017.

O. J.

NEKA SPECIFIČNO LJUDSKA PRAVDA

Kad bi ljudi bili dovoljno pravedni za vođenje jednog uistinu pravednog rata, tada rata zapravo više ne bi ni bilo …

Nije lako biti uposlenik Međunarodnog suda u Hagu za ratne zločine na području bivše Jugoslavije. Što god dosudili ili ne dosudili, pri tomu radili ozbiljno, temeljito i pravično, ili lakonski fušerili, na kraju će uvijek biti više bijesnih, razočaranih i nezadovoljnih, nego onih spokojnih i zadovoljnih.

Na primjer, ako netko, za koga postoji opravdano i opće uvjerenje da je tijekom rata činio ili barem poticao ratne zločine, na kraju i bude osuđen, ostaje neugodno pitanje kako pravično kazniti osobu odgovornu za tisuće mrtvih, desetke tisuća ranjenih, zarobljenih, mučenih, raseljenih, a da i ne spominjemo svu onu materijalnu štetu na stambenim i gospodarskim objektima, kao i na ostaloj javnoj infrastrukturi? Zar 20, 30, pa i 40 godina boravka u nekom pristojnom zapadnoeuropskom zatvoru može kompenzirati sve one – prethodno – nabrojene štete, patnje i uništene ljudske sudbine? Svakako da ne može! A da ga streljaju ili objese? Smrtne kazne u Europi više nema, a i da ima, opet bi ostalo pitanje da li kratka i brza likvidacija od ruke vještog profesionalnog krvnika može biti dovoljna kompenzacija za sve počinjene ratne strahote, jer mnogi su u ratu usred strašnih muka u Nebo vapili za jednu takvu brzu i laku smrt, a nije bilo nikoga tko bi im se smilovao, jer su njihovi neprijatelji i željeli da ovi pate – što duže i bolnije! Pa onda, da li bi ratne zločince trebalo mučiti, barem približno onako kako su oni mučili svoje žrtve? E to bi bilo još više besmisleno! Normalan i pravedan čovjek zna da se ne smije spuštati na animalnu razinu zločinca, jer kad bi se spustio, to ne bi bila pobjeda pravednika i pravde, nego zločina i zločinca … Njegova bi logika trijumfirala … Epilog bi glasio: zvjerstvo ipak ima smisla i nekad mu se moramo podati! S druge strane, i kad bi zločinac bio mučen na najgori mogući način, to opet ne bi povratilo njegove žrtve među žive, nit’ bi onim preživjelim žrtvama izliječilo njihove nebrojene tjelesne i emocionalne rane. Tako se na koncu susrećemo sa uznemirujućim paradoksom: čovjek može ponekad biti toliko zao i destruktivan da ga se poslije toga više uopće za to ne može adekvatno kazniti! Pravda jednostavno ostaje nezadovoljena i neispunjena, pa ne ostaje ništa drugo nego da konstatiramo ono: „Bog će mu sudit“!

Sljepoća nasilja

Bog će mu uistinu – po logici – vjere suditi, ali sudit će i svakome drugom od nas! Tu tek dolazimo do istinske neugodnosti u svezi ratnih zločina. Naime, nepobitno je da je na ovim prostorima u proteklom ratu zločina bilo na sve strane, međutim, pri tomu se za vlastitu stranu uvijek nađe nekakvo opravdanje, dok se druga strana preko svake mjere demonizira. Navedenu datost svakako nisu izumili osebujni žitelji zapadnog Balkana. Tomu naprotiv, ovo je nešto što zalazi u kontekst prafenomena nasilja. Ponajveći teoretičar nasilja u 20. st., francuski kultur-antropolog René Girard je uočio upravo dvije slijedeće karakteristike nasilja kao temeljne, te kao one koje uopće ne ovise o prostoru i vremenu dešavanja:

1) Nasilnik uvijek čvrsto vjeruje kako je njegovo vlastito nasilje opravdano, dok je nasilje njegovog protivnika lišeno bilo kakvog legitimiteta. Ovo svjedoči u prilog teze kako čovjek – uključen aktivno u čin nasilja – upada u svojevrsno stanje moralnog i razumskog slijepila …

2) Nasilje se nikad ili vrlo rijetko vraća njegovom primarnom inicijatoru, nego se obično sruči na nekog slučajnog i usputnog žrtvenog jarca. Npr. uzmimo „benigan“, tj. čest i svakodnevni primjer: Čovjek se vraća ljut s posla jer ga je šef bezrazložno uvrijedio. On zatim započinje žestoku svađu sa ženom, opet bezrazložno ili zbog nekog sasvim malog i trivijalnog razloga … Žena na kraju opali šamar djetetu … Dakle, kratko i jasno: od šefa je sve krenulo, a on na kraju jedini nije nastradao!

Ovaj vidik hijerarhijskog transfera nasilja odlično je opisao britanski pisac James Clavell u svojem znamenitom djelu King Rat (Kralj pacov). Inspiriran osobnim piščevim iskustvom u japanskom logoru na otoku Javi, te kasnije u zloglasnom Chnagi zatvoru u Singapuru, roman govori o ekstremnom preživljavanju britanskih i američkih ratnih zarobljenika u japanskim logorima tijekom II. svj. rata. Tako se pored ostalog spominje i jedna tragikomična scena, premda po sebi svakako više tragična, nego komična: Jednog dana se zapovjednik logora – japanski pukovnik zbog nečega strašno naljutio te poziva na odgovornost sebi podčinjenog bojnika (majora) i odalami mu šamar. Bojnik zatim hitro poziva sebi podčinjenog satnika (kapetana) i isto mu odalami šamar. Tako redom prema dolje padaju šamari: poručnik, narednik, desetnik, obični vojnik … kako obični japanski vojnik više nije mogao udariti nikoga svoga, on poziva korejskog časnika (Koreanci su ovdje bili kao saveznici, ali podčinjeni u potpunosti Japancima), i niz zatim nastavlja dalje sve do najniže rangiranog Koreanca. Ovaj zatim na kraju uhvati nekog savezničkog logoraša i iskali se na njemu … Ovaj primjer, kao i brojni drugi u navedenom romanu majstorski govore u prilog Girardovoj tezi. Nasilje se nikada, ili vrlo rijetko vraća svojim inicijatorima. Tako se nekako dogodilo i na kraju „Kralja pacova“. Poslije svih mogućih i nemogućih muka, jednog dana Japanci potpisuju kapitulaciju … U logor upadaju američki vojnici. Dojučerašnji japanski krvnici su se vrlo brzo prilagodili situaciji te se počinju ponašati izrazito ponizno i kooperativno prema Amerikancima. Zbog američkih interesa u Japanu vrlo mali broj mučitelja je na kraju bio procesuiran i optužen. S druge strane, pred bivšim logorašima je bio vrlo dug put psihofizičkog oporavka, kao i ponovnog privikavanja na normalan mirnodopski život …

Teorija pravednog rata

Prefinjeni zapadnjački „želuci“ se danas opetovano grče i u muci prevrću pred spoznanjem strahovitih pojedinosti iz ISIL-ovih osvajačkih pothvata. No, ovi potonji se zapravo vode nekim uobičajenim arhaičnim ratničkim ophođenjem prema neprijatelju. Npr. ako čitamo biblijsku Knjigu o Jošui, tu ćemo naći slične strahote kao nešto sasvim uobičajeno u ona stara vremena. Kad se osvoji neprijateljski grad, prvo se u njemu pobije sve što je muškog roda (uključujući nerijetko čak i životinje). Žene i djevojčice se porobe, a grad se do temelja spali kao žrtva paljenica, Bogu na ugodan miris. Kritičko preispitivanje takve ratne prakse započinje već u antičko vrijeme. Platon, Aristotel i Ciceron prvi raspravljaju na tu temu, no istinski začetnik teorije pravednog rata bio je Sv. Augustin (354.-430.). Dosta kasnije svoj obol navedenoj teoriji dat će i Sv. Toma Akvinski, a zatim i Hugo Grotius te Franjo Suarez. U novije vrijeme, osobito je bilo značajno ime austrijsko-američkog pravnika Josefa Kunza. Teorija pravednog rata je dosta kompleksna i obuhvaća po sebi tri zasebna područja: Jus ad bellum (pitanje pravednog postupanja kod početka, tj. proglašenja rata), Jus in bello (…pravda u samom ratu) i Jus post bellum (tiče se pravednog postupanja pri kraju rata i poslije svršetka rata).

Ukratko, po ovome bi pravedan bio onaj rat koji proglašava legalni i kompetentni državni autoritet. On bi morao javno objaviti rat i to nakon što su realno iscrpljene sve mirnodopske mogućnosti rješenja nekog međudržavnog problema. Sam razlog rata mora biti pravedan, a danas se pod tim misli prvenstveno na obrambeni rat kao jedini uistinu pravičan rat. Zatim tijekom samog rata, suprotstavljene vojske se moraju pridržavati predviđenih (Ženevskih) konvencija. To uključuje prvenstveno suzdržavanja od onih vrsta oružja i municije koji se nalaze na zabranjenim popisima (poput Napalma, kemijskog i biološkog oružja). Zatim bi se zaraćene strane morale ponašati humano prema ratnim zarobljenicima; omogućiti im pristojne životne uvjete u zarobljeništvu, a u dogledno vrijeme bi isti trebali biti razmijenjeni, a poslije svršetka sukoba i oslobođeni (ukoliko ne postoje dokazi da su vršili ratne zločine). Naravno, pravedni rat podrazumijeva i humano postupanje prema civilima neprijateljske strane, ta maksimalno suzdržavanje od uništavanja civilnih objekata itd.

U tom smislu, ako bi usporedili neki moderni ratni sukob sa onim arhaičnim ratovima, svakako bi bilo primjetno da je u međuvremenu uglavnom svugdje na svijetu došlo do osjetnog pozitivnog civilizacijskog pomaka. Ali isto tako, da se primijetiti da još uvijek na svijetu nema ratnih sukoba koji bi po sebi bili u potpunosti pravedni. Ratni zločini – nažalost – još uvijek predstavljaju neizostavni folklor svakog ratnog sukoba na svijetu! Zašto je to tako?

Humanost je za ljude, ali tko je u ratu čovjek?

Sovjetska heroina Lyudmila Pavlichenko se s 309 potvrđenih ubojstava smjestila na visoko 5. mjesto top snajperista u povijesti. Poslije II. svj. rata, sovjetska vrhuška ju je često koristila za ambasadorsko-propagandne aktivnosti, te je tako ova opasna djevojka često bila u prilici boraviti na Zapadu. Jednom su je zapadni novinari pitali o tomu da li osjeća grižnju savjesti ili kakav traumatski stres od svog tog silnog ubijanja koje je počinila? Ona je odgovorila potpuno smireno i samouvjereno kako ona nikad u životu nije ubila čovjeka; ona je samo ubijala naciste! Istini za volju, Lyudmila nije ubijala neprijateljske zarobljenike i civile, nego aktivne vojnike usred boja, od toga čak 36 dobro skrivenih neprijateljskih snajperista. No, njen stav ipak pokazuje onu opasnu tendenciju koja na kraju koncept pravednog rata čini neizvedivim. Naime, neprijatelj u ratu vrlo brzo počinje gubiti ljudske odlike i karakteristike u očima ratom pogođenog promatrača. Odnosno, neprijatelj se u ovom smislu vrlo brzo pretvara u životinju, i po sebi su poprilično rijetki ljudi koji tijekom cijeloga rata zadržavaju puni rešpekt prema životima neprijatelja, smatrajući iste od početka do kraja ljudima.

Mogli bi smo reći da je u svakome od nas zakopan nemal’ polog dobrog čovjekoljublja, ali i to kako ono u konačnici važi samo za one koje uistinu smatramo ljudima. U ratnim strahotama se – kako rekosmo – lako dogodi da ljudi počinju gubiti svoje ljudske osobine u očima potresenog promatrača. I zato se onda i događa da se ljudi prema ljudima počinju ponašati kao prema životinjama, pa čak i gore nego prema njima. Tada prorade bičevi, lanci, noževi, logori nalik štalama i sve one moguće strahote … Dehumanizacija protivnika nije samo temelj za činjenje ratnih zločina; moglo bi se reći da ona ujedno stoji u temelju svakog mirnodopskog bigotizma. Npr. bijeli rasisti često opravdavaju svoje rigidne stavove prema crncima uvjerenjem kako ovi potonji uopće nisu ljudi, nego nekakva subhumana niža vrsta, koju je Bog stvorio upravo da budu sluge i robovi bijelcima! Ili, neizostavno za spomenut, nacistička ideologija se uvelike temeljila na teoriji supremacije bijele arijevske rase. Po ovome je ispadalo da je samo arijevac čovjek u punom smislu, i zato je pravog Nijemca i obvezivalo da se ljudski ophodi samo prema drugim čistokrvnim Nijemcima! Opet vidimo, humano ponašanje postoji samo tamo gdje postoji identifikacija čovjeka kao čovjeka. S druge strane, zvjersko ponašanje je uvijek povezano sa izvitoperenom identifikacijom čovjeka kao životinje, ili barem kao nekakvog polu-čovjeka!

Subjektivnost i samoobrana

Kako već rekosmo, danas je obrambeni karakter nekog rata temeljni zahtjev njegove pravednosti. No, prema interpretaciji sudionika ispada da su danas uopće svi ratovi samo i isključivo obrambeni! Tako je to nekako ispalo i na našim prostorima: svi su se isključivo branili! Ako je netko svojom vojskom i zagazio na teritorij tuđe države, opet će reći da je tamo samo branio svoje sunarodnjake u tuđini, a to je u konačnici ustavna obveza skoro svih država na svijetu! Dakle, ako je ljudima za vjerovati, ovdje definitivno nitko nije kriv, a 100.000 ljudi pobijeno (samo u BiH), jedna trećina stanovništva rastjerana, a materijalnu štetu da i ne spominjemo. Ne treba ovdje biti veliki filozof kako bi se došlo do zaključka da nešto opasno ne štima s ljudskom interpretacijom pravde. Za mene je osobno pojam pravednog rata poprilično opasan termin, jer kad bi ljudi bili dovoljno pravedni za vođenje istinski pravednog rata, tada rata zapravo ne bi ni bilo. Zamislimo civilizaciju u kojoj je većina stanovnika stekla kontrolu nad osobnim bigotističkim tendencijama, te gdje su manje-više svi uspjeli kanalizirati svoje niže strasti kroz altruističke i sublimacijske oblike kreativnog izražavanja i ponašanja. U takvoj civilizaciji ne bi se vodili nekakvi pravedni ratovi, nego rata jednostavno ne bi ni bilo! Ako bi na površinu i izbili neki neriješeni problemi i pitanja, takvi ljudi bi se mogli lako dogovoriti i naći već neki – za sve – zadovoljavajući kompromis. Čak i kad ovo potonje po sebi ne bi lako išlo, oni bi i dalje uporno tražili neko mirnodopsko rješenje jer bi u svojoj humanosti i čovjekoljubnosti znali kako je bolje stotinu godina pregovarati nego samo jedan jedini dan ratovati. Premda je ideja pravednog rata svijetu ipak nužno potrebna, ona u konačnici ne može biti ideal i dugoročni cilj civilizacije. Jer to je nešto poput spašavanja onoga što se može spasiti u prevladavajućoj klimi ne spasa; nešto poput pravne legalizacije nepravde; poput idealizacije oksimoronskog „živog mrtvaca“ i njegove sestrice „ljepuškaste rugobe“!

S druge strane, vidimo da ljudima uopće nije problem zapakirati bilo kakvu agresiju u omot pravednog obrambenog rata. Nasilje ih olako dovodi u stanje slijepog samoopravdanja vlastite agresije te nedostatka bilo kakvog suosjećanja prema neprijateljima. Od humanističkog privida svakodnevnice vrlo brzo se stiže do one kaubojske maksime: „Samo mrtav Indijanac je dobar Indijanac“!

Teritorijalnost rata

Države nema bez suvereniteta neke društvene zajednice nad određenim teritorijem. Isto tako, ta društvena zajednica i po Božjem i po ljudskom ima potpuno pravo silom braniti svoj teritorij. Međutim, kad govorimo o jednom takvom legalnom posjedovanju nekog teritorija od strane ljudi, i tu ćemo se u konačnici susresti s nemalim paradoksom: Naime, s obzirom na teško sagledivi broj ratova u ljudskoj povijesti, na kraju ispada da na zemlji apsolutno nema nastanjivog teritorija koji se barem dva puta do sada nije od nekoga nepravedno otimao. Gdje god živjeli kao svoji na svome, nepobitna je činjenica da je taj komad zemlje nebrojeno puta u povijesti bio natapan krvlju. Prvo su se u vlasničkom pravu smjenjivala plemena, zatim kraljevstva i carstva, a na kraju i države. To se neizostavno događa jer je u ljudskoj prirodi uvijek prisutna tendencija da dvoje ili više njih teže za jednom te istom stvari (Girard). Zato bi trebali biti vrlo oprezni kad neki teritorij svojatamo kao svoj vlastiti. Taj komad zemlje je već više puta otiman, a moguće da će ga netko i u buduće ponovno nekome oteti …

Vlasništvo nad samim sobom kao jedino metafizički utemeljeno vlasništvo

Kad se netko ponaša agresivno, neuobičajeno i neprilagođeno, nimalo ne čudi što ljudi za njega kažu kako taj nije pri sebi, ili kako je izvan sebe. Još se kaže: „nije pri pameti“, ili još bolje „ne vlada nad samim sobom“. Gdje god i kad god ljudi ne vladaju samima sobom tu lako dolazi do ruiniranja i svih drugih oblika i tekovina materijalnog i intelektualnog vlasništva. Tada više nitko nije siguran ni u čemu, ni na čemu … Zato bismo mogli pouzdano reći kako je jedini uistinu pravedni rat pod suncem onaj rat koji čovjek vodi za kontrolu nad samim sobom. Bez pobjede na ovom području sve druge ljudske pobjede će biti samo Pirove. Bez stjecanja ovog vlasništva teško će biti ostvariti i bilo koje drugo vlasništvo!

U Sarajevu, 4. 4. 2016.

dr. Mario Bernadić

IZMEĐU MIRA I ISTINSKE POBOŽNOSTI

Viđenje mira iz jedne biblijsko-katoličke perspektive

Težnja prema miru u konačnici predstavlja za čovjeka i jedini pouzdan put prema Božjoj blizini. Gospodin Isus u tom smislu izričito kaže: „Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati“ (Mt 5,9). S druge strane, Isus u Novom zavjetu ne izriče niti jedan „blago“ onima koji odstupaju od puta mira. U tom smislu On samo nadodaje: „Tko se mača laća, od mača i gine“ (Mt 26,51-52)!

U današnje vrijeme često nam zapara uši neka vijest o počinjenom zločinu ili terorističkom aktu u ime vjere. Ateisti tada obično slavodobitno kažu da je religija definitivno kriva za sve, dok vjernici konstatiraju da pravi vjernik tako nešto ne može učiniti. Međutim, ostaje pitanje da se utvrdi tko je to pravi vjernik i što je to prava vjera?

Značenje pojma „mir“:

Starozavjetni pojam šalôm s obzirom na etimologiju riječi mogao bi se prevesti kao cjelovitost, potpunost i netaknutost. Šalôm se također može povezati s dovršenjem ili izvršenjem neke planirane aktivnosti. Dakle, kada neka stvar ili situacija budu dovedene u stanje i oblik cjeline, tada se može govoriti o miru.

U biblijskom kontekstu, ova riječ ne pretpostavlja kao obvezatno neko izvanjsko stanje mira, odnosno, nepostojanje rata, ili nekih sličnih nemira u društvu. Ona se tiče prvenstveno čovjeka pojedinca i njegovog svakodnevnog blagostanja. Tako se u biblijskom kontekstu može reći da je mir stanje čovjeka koji živi u skladu s Bogom, s prirodom, s drugim ljudima, napose sa samim sobom. Stoga je pojam mira po sebi vrlo blizak nekim drugim biblijskim pojmovima kao što su: blagoslov, počinak, slava, bogatstvo, spas i život. Ovim potonjim se izriče da je mir istovremeno i duhovni i materijalni pojam. On podrazumijeva nutarnje zadovoljstvo čovjekova srca, ali također i povoljne izvanjske životne okolnosti. Stoga bismo ovdje mogli u smislu podizanja socijalne svijesti dodati to, da je gladnom čovjeku poprilično besmisleno govoriti o ljepotama i divotama mira. Tomu nasuprot, katolički vjernik jest pozvan činiti (tjelesna) djela milosrđa, a ona po sebi uključuju slijedeće:

Gladna nahranit;
Žedna napojit;
Siromaha odjenuti;
Putnika primiti;
Bolesnika i utamničenika pohoditi;
Zarobljenike i prognanike pomagati;
Mrtve pokopati;

Mir kao pozdrav i kao najveća čovjekova čežnja

U semitskom mentalitetu ljudi su se uobičajeno pozdravljali zazivajući jedni drugima mir (selam, šalom), a tako je tamo i dan danas. U katoličkoj liturgiji biskup na početku misnog slavlja pozdravlja okupljene vjernike s „mir vama“, aludirajući tako na onaj „mir vama“ koji je uskrsli Gospodin izrekao svojim uplašenim učenicima.

Za mir uopće možemo reći da predstavlja najdublju čežnju ljudskoga srca te najljepšu želju koju čovjek može zaželjeti nekom drugom čovjeku. U katoličkom bogoštovlju mirom se pozdravlja, ali mirom se i blagoslivlja. Odnosno, pobožno je djelo zazivati mir na ljude, mjesta, stvari te sva živa bića.

Pravda i istina kao nužni preduvjeti mira i pomirenja

Već smo rekli da čežnja za mirom predstavlja najdublju i najfiniju želju ljudskog srca. Međutim, Biblija jasno upozorava da nije svaki mir pravi mir, kao što ni svako nastojanje oko pomirenja nije pravo nastojanje. Naime, u Izraelu starozavjetnog vremena često se ratovalo. Zemlja se svakih malo nalazila pod udarom moćnih okolnih kraljeva. Kako bi izbjegli pogubne sukobe, izraelski kraljevi su počesto bili spremni na svakojake ustupke, kao i na ishitrena politička savezništva. Zbog toga su nerijetko dolazili na udar prozivke i kritike Božjih proroka. Po ovima se kraljevi nisu smjeli uzdati u bezbožna savezništva, nego u Boga – Jahvu. No, što to znači uzdati se u Boga? Da li je to samo neko mentalno i molitveno: „O Bože, ja se uzdam u Te“? Naravno da nije! Biblija na više mjesta govori da se u Boga uzda onaj koji čuva Njegove zapovjedi (usp. Mt 7,21-27), a zapovjedi su inače tu da uvode i uređuju pravdu i pravednost u društvu. Povredu Zakona Biblija naziva grijehom, a grijeh se po sebi protivi miru. Prorok Jeremija tako sa zaprepaštenjem konstatira za svoje vrijeme i prilike: „Usuđuju se usred grijeha proglašavati trajan mir“ (Jr 14,13).

Ako se malo osvrnemo na Deset Božjih zapovijedi, koje po sebi predstavljaju temelj judeo-kršćanske moralne tradicije, lako ćemo primijetiti da (tek) prve tri uređuju čovjekov odnos prema Bogu, dok ostalih sedam uređuju čovjekov odnos prema drugim ljudima. Tako bi se čovjek trebao klanjati samo jednom Bogu, ne spominjati Njegovo ime uzalud, trebao bi svetkovati dan Božji, koji je ujedno i dan čovjekovog odmora. Zatim, čovjek bi morao poštivati svoje roditelje, suzdržavati se od ubijanja i bludništva; ne bi smio krasti, lažno svjedočiti, kao što ne bi trebao žuditi ni za tuđim stvarima i životnim partnerima. Dakle, Božji proroci su u ovomu potonjem vidjeli temelj istinskog mira, a ne u sumnjivim političkim kompromisima i savezništvima. Ili jednostavno: bez poštivanja Boga u Njegovim pravima, kao ni bez poštivanja ljudi u njihovim pravima, ne može nikada biti mira; barem ne onoga istinskog.

Tako, ovdje sada dolazimo i do uloge istine u izgradnji i očuvanju mira. Već smo čuli kako po Bibliji grijeh i mir ne idu skupa pod ruku, a grijeh opet po sebi ne nastaje samo uslijed bezboštva, nego i uslijed lažne pobožnosti. Odnosno, kako već rekosmo, istinske pobožnosti nema bez čuvanja pravde i pravednosti, a svaka pobožnost koja ne računa sa ovim osuđena je na to da bude lažna. U praksi, to se obično svodi na neko površno baratanje religioznim frazama i simbolima, a može se također raditi i o tome, da religiozni pojedinci ili čitave skupine jednostavno pokušavaju svoje vjerske dužnosti „natovariti“ na vrat nekom drugome (usp. Mt 23,3-4).

Istina po sebi igra osobito važnu ulogu u procesu pomirenja, bez obzira da li se pri tomu radilo o nekom pojedinačnom ili kolektivnom pomirenju. Po katoličkom moralnom nauku nema neoprostivih grijeha. Doslovno, čovjeku sve može biti oprošteno, ali ipak, samo pod određenim i čvrsto utvrđenim uvjetima, a to su:

Priznati počinjeno djelo;
Pokajati se za isto;
Biti spreman nadoknaditi štetu koja je možda uslijed grijeha nastala;
Dati čvrsto obećanje da se počinjeno više neće ponavljati;

Vidimo, ima toga dosta što bi se u tom smislu moralo učiniti, no, priznanje je na prvom mjestu. Glede rata i poraća na našim prostorima, kardinal Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski često zna reći to, kako ovdje nikada neće biti pravog mira sve dok stvari ne budu nazvane pravim imenom. To bi jednostavno značilo da bi društvo trebalo sazrjeti do te mjere kako bi svaki zločin mogao biti jasno proglašen zločinom, te kako bi svaka žrtva mogla biti priznata žrtvom. Bez te hrabrosti i zrelosti, mi vjerujemo, da ne može biti istinskog mira, nego eventualno samo onog političkog mira koji po sebi podrazumijeva slobodno kretanje ljudi i roba… i uglavnom, ništa više od toga.

Umjesto zaključka: Izgradnja mira kao poziv na suradnju

Na svijetu danas postoji 196 država, tisuće različitih Crkava i vjerskih zajednica, mnoštvo ideologija i životnih filozofija, nebrojeno puno vladinih i nevladinih organizacija…, a izgradnja i očuvanje mira ne bi smjela biti zadaća pojedinaca, nego prioritet svih zdravih raspoloživih snaga. Nažalost primjećujemo često kako ove snage ne stoje uvijek u nekom skladnom međusobnom odnosu. Naime, one su često opterećene, bilo aktualnim, bilo prošlim nesporazumima, sukobima i traumama. Kako mir po sebi i nije ništa drugo nego dovođenje stvari u skladnu i nepovredivu cjelinu, tako i svaka mirovna inicijativa po sebi mora podrazumijevati napredak u međusobnoj komunikaciju i dijalogu. Kako već rekosmo, mir i nije ništa drugo nego skladno i sretno zajedništvo, utemeljeno na pravdi i istini.

U Sarajevu, 11. 5. 2015.

M. B.