Blog – Stranica 67 – Poptheo Web Portal

RAST I NJEGOVA PRAVILA

Ako ozbiljno radiš na osobnom rastu, sasvim je normalno da će te drugi pokušati adekvatno „pođubriti“.

Što je cvijetu sve potrebno za rast? Reklo bi se iznenađujuće malo: šaka zemlje, nešto vode i dosta sunca. Da, to je sve što mu je potrebno. Ne treba ga uljepšavati, jer mu je ljepota upisana u genima. Ne treba ga ni namirisati, jer mirisat će uzorno – opet – sam po sebi.

Zanimljivo je da je ljepota cvijeća opjevana čak i u svetim knjigama. Tako Isus u Evanđelju (po Mateju) primijeti kako čak ni moćni kralj Salomon u svoj svojoj moći, ljepoti i sjaju opet nije bio ni blizu ljepote običnog poljskog ljiljana (usp. Mt 6,28-29).

No, nije tako s vještačkim cvijećem. Oko njega ima poprilično dosta posla, a opet na kraju, većina će se složiti da to nije to. Razlika se već očituje i na frazeološkoj primjeni spomenutih riječi. Svi znamo da nije isto kad ti kažu da si „cvijet“ ili da si samo nečija „ikebana“.

Ostvareni i neostvareni potencijal

Za neke se kaže da su dobro ostvarili svoje potencijale u životu, a za neke ne. A da bi se nečiji potencijali dobro ostvarili, isti ne smiju biti previše i predugo u sjeni tuđih potencijala.

ako te previše nosaju, noge se ne mogu dovoljno i pravilno razviti;
ako drugi umjesto tebe govore, nikada nećeš znati sam govoriti;
ako drugi umjesto tebe razmišljaju, nećeš znati sam razmišljati;
ako te uvijek drugi moraju braniti, nikad se nećeš sam naučiti braniti;
ukoliko sam ne naučiš prihvaćati odgovornost u životu, nikad nećeš moći biti samostalan i nezavisan;
ukoliko drugi uvijek umjesto tebe moraju obavljati neke neugodne zadatke i razgovore, mnoge lijepe šanse u životu će ti jednostavno promaknuti.

To je to o čemu ovdje zapravo i govorimo. Za pravilan rast neki elementi su neizostavno potrebni, ali nikad previše toga.

Patuljci nastupaju

„Kojeg se vola tuče? Pa onoga koji vuče“! Narodna mudrost je ovom kratkom i jasnom formulacijom odavno prokazala tu nelagodnu datost života, da se oni koji pokušavaju nešto više napraviti od svog života obično nalaze pod najvećom društvenom tlakom. Takve se najviše kritizira, proziva, provocira, ismijava ili opet jednostavno izbjegava, opstruira i ignorira. Ništa strašno… čak, reklo bi se, ovo je zapravo sretna okolnost ukoliko se shvati na pravilan način. Jer ako želiš rasti, normalno je da će te pokušati adekvatno „pođubrit“. Zato, ti rasti i dalje, a njima će kao na naplatu ostati teško pitanje zašto su na kraju u životu ostali tako mali i kržljavi?

U Sarajevu, 25. 6. 2017.

M. B.

O samoći i usamljenosti

Sva snaga ljubavi kopni pred usamljenošću i jedan dodir usamljenosti potpuno i trajno gasi ljubav i zato se ljubav od nje sklanja. Ljubav može obuhvatiti sve, ljubav može podnijeti sve, ljubav može ljubiti sve, pa čak i samu smrt, ali ne može ljubiti usamljenost. Jer usamljenost pretpostavlja dokidanje svake relacije u ljudskom životu, bez koje nije moguće ni prijateljstvo, niti ljubav, pa čak ni mržnja.

Samoća

Samoća nam je važna u životu. Samoća nam pruža priliku za odmor, daje nam prostor za razmišljanje, samoća nas odmara i mudar je čovjek koji je sposoban i spreman biti sam. Samoća je potrebna za donošenje velikih i ispravnih životnih odluka i one se ne donose u buci i nadvikivanju, nego u samoći. Za dijalog se kaže da je razgovor s drugom osobom. Samoća je dijalog sa samim sobom, razgovor čovjeka s vlastitim životom, nadanjima, budućim planovima.

Samoću se nerijetko gleda negativno, kao jednu vrstu opasnog dijaloga u kojem se čovjek boji što bi sam sebi mogao reći. No, samoća je i prostor istraživanja samog sebe, prilika da se nešto novo o sebi kaže i otkrije. Samoća je fizička odsutnost drugih ljudi iz našeg života i vidokruga, prostor kojega obilježimo poput kružnice u čijem smo centru i na čijim rubovima stoje svi drugi, ali nitko osim nas samih ne stoji unutar kruga.

Samoća nam je potrebna, jer iz središta kruga svoje samoće možemo objektivno promatrati rubove kruga, gledati druge ljude koje smo na trenutak stavili na rub i vidjeti gdje su oni raspoređeni i koja je njihova uloga i važnost u našem životu. Bez povremenog povlačenja u centar kruga vlastitog života ne možemo dobro vidjeti i procijeniti ne samo ljude koje kratko ostavljamo na rubu, nego i donesene životne odluke kao i odluke koje se spremamo donijeti.

Čovjek sposoban povremeno biti sam nije narcisoidan, nego mudar i razuman, jer mudar čovjek povremeno se odvaja od drugih ljudi, od stvari pa čak i od svijeta. Ne povlači se da bi glumio čudaka i luđaka, nego se povlači kako bi razmotrio svoj život, ozbiljnost životnih situacija, ljude o kojima ovisi kao čovjek.

Samoća pretpostavlja napor i zahtjeva hrabrost. Pretpostavlja napor jer u nadvikivanju sa svijetom i drugima čovjek sve teže pronalazi prostor za samoću. Zahtijeva hrabrost jer čovjek riskira biti proglašen čudnim ili „uvrnutim“ i jer u njemu postoji strah da ako se malo odmakne od drugih, može trajno ili dugo vremena ostati sam. Samoća zahtjeva čvrstu volju jer su svijet i drugi uvijek privlačniji nego čovjek sam sebi, te zahtjeva poniznost jer je čovjek po naravi ljubitelj slave, časti i hvalospjeva koje mu pružaju drugi. Biti sam nije tragično ili katastrofalno koliko je teško i povremeno skoro nemoguće.

Usamljenost

Usamljenost je naša osobna, duhovna odsutnost onda kada su drugi oko nas fizički prisutni i onda kada smo fizički s njima i pred njima. Usamljenost je krug u čijem smo središtu i u čijem su središtu i svi drugi ljudi s nama, ali mi ne osjećamo i ne promatramo druge, nego promatramo sebe.

Kada je čovjek usamljen, ne vidi druge ljude na rubu njegove kružnice života, ali ih ne vidi ni u središtu kruga, uz sebe samoga. Usamljenost nije dijalog, ona je monolog. Trenutak u kojem je čovjek nesposoban za dijalog s drugima, ali i sa samim sobom. Usamljenost je tragični monolog, jer usamljenost ne otvara prostor šutnje u kojem bi čovjek mogao razgovarati sa sobom ili s drugim. Usamljenost je dijalog šutnje sa samom šutnjom, koja čovjeka isključuje, nemogućnost čovjeka da bilo što kaže bilo komu pa čak i samom sebi.

Usamljenost je duhovna paraliza i koma. Paraliziran i u komi, usamljeni čovjek je možda svjestan svega oko sebe i fizički i duhovno, ali je nesposoban dati znak kako još uvijek živi i diše dok ga drugi nemoćno i sa sažaljenjem gledaju, promatraju žalosno kimajući glavom. Usamljenost ne osjeća ništa. Usamljenost nezainteresirano promatra sve oko sebe i razgovara sama sobom. Usamljenosti nije nitko potreban, ona je sebi samodostatna. Ne prihvaća i odbija sugovornike. Ne želi razgovarati, ne želi govoriti o sebi.

Usamljenost nije tajnovita, mistična. Usamljenost je prazan prostor vječne šutnje čiji je ideal vječna dosada bez titraja života, ljubavi, radosti, mržnje i smrti. Usamljenost ne poznaje dobro i zlo i nije s njima opterećena. Usamljenost se ne opire, ona se ne bori. Usamljenost nema nada, strahova. Usamljenost ne poznaje i ne osjeća ni one najtanje i najnježnije titraje čovjekove duše i njegova bića. Usamljenost nije hladna kao kamen jer ona ne poznaje hladnoću, niti je strašna kao smrt jer ne poznaje strah. Smrt se ne boji nikoga jer ima vlast nad svime, ali i smrt drhti pred usamljenošću, pred tim nepreglednim ponorom praznine i šutnje.

Smrt barem poznaje strah, usamljenost ne poznaje. Usamljen čovjek se ne boji smrti jer ne osjeća strah, ne boji se hladnoće jer ne osjeća ništa. Usamljen čovjek je apsolutna praznina šutnje gdje sve stoji i gdje titraji života ne prodiru i ne dopiru. Pred usamljenošću se sklanjaju i ljubav, i dobrota, i napetost i muka. Svi se oni sklanjaju pred usamljenošću jer svi oni mogu pobijediti sve drugo pa čak i smrt, ali pred usamljenošću su nemoćni.

Sva snaga ljubavi kopni pred usamljenošću i jedan dodir usamljenosti potpuno i trajno gasi ljubav i zato se ljubav od nje sklanja. Ljubav može obuhvatiti sve, ljubav može podnijeti sve, ljubav može ljubiti i samu smrt, ali ne može usamljenost. Tolika je moć usamljenosti da čak i pokretačka sila cjelokupne stvarnosti ljubav pred njom se pretvara u prašinu i zaborav ako je usamljenost zahvati čak i po rubovima. Biti usamljen nije tragedija i katastrofa, nego kraj prije kraja.

Umjesto zaključka

Čovjek se ne treba bojati biti sam, ali biti usamljen je praznina postojanja. Biti sam nije poraz, ali biti usamljen nije ni poraz jer se čak i u porazu nešto osjeća. Biti sam nije neuspjeh, ali biti usamljen nije ni neuspjeh jer se čak i u neuspjehu nešto osjeća. Biti sam u trenutku vlastitog pada, nemoći, nije samoća ni svršetak, ali biti usamljen u trenutku pada i nemoći nije ni nemoć ni pad, jer se čak i u nemoći i padu nešto osjeća. Biti usamljen znači ne postojati i biti jednostavno samo ništa, ni krug, ni središte, ni rub.

Jesmo li danas ove sekunde, ove minute, u ovom satu, u ovom jutru ili večeri, u ovom danu, tjednu, mjesecu, godini… jesmo li u životu sami ili smo usamljeni? Živimo li još uvijek u kružnici svoga života, vidimo li središte, osjećamo li druge na rubu životne kružnice, u središtu kružnice života, ili nema više ničega? Ako ima bilo što, barem dio kruga, barem mali rub, barem mali ostatak središta, onda smo samo sami i ne treba se plašiti.

Ako nema ništa više, ni kruga ni središta ni ruba, onda usamljenost razgovara sa sobom u neprekinutom dijalogu šutnje sa šutnjom, u beskrajnom ponoru i praznini čovjekovog postojanja gdje sam čovjek kao i usamljenost više nisu sposobni za bilo kakav razgovor. Dok se usamljen čovjek nemoćno osvrće oko sebe tražeći sugovornika, dotle usamljenost nezainteresirana za njega nastavlja svoj dijalog sa šutnjom. Možda bi se i sama šutnja smilovala usamljenom čovjeku i progovorila s njim kad ne bi bilo usamljenosti. Usamljenost čak ni šutnji ne dopušta da progovori.

U Sarajevu, 24. 6. 2017.

O. J.

O boli

Poznati kršćanski pisac C. S. Lewis autor popularnih Narnijskih Kronika u svojoj knjizi O boli napisat će na jednom mjestu kako kada bismo vidjeli duha mi se ne bismo bojali onoga što bi nam duh mogao stvarno učiniti, nego se bojimo samog duha i njegove pojave. Govoreći o boli, Lewis često ponavlja kako naš strah od boli nije strah od fizičke boli koja se stvarno događa, nego strah od onoga kako bi ona mogla izgledati i što bi nam mogla učiniti. Mi se za Lewisa bojimo buduće boli, onoga što bi nas moglo boljeti, a manje se bojimo trenutka kada stvarno osjećamo bol.

Strah od boli

Ako počnemo s jednostavnim svima znanim iskustvom odlaska zubaru, razumjet ćemo o čemu Lewis govori. Prije nego sjednemo na zubarsku stolicu, pred sam odlazak imamo osjećaj da bi nas vađenje, popravak, svrdlanje, bušenje, umetanje, rezanje moglo itekako boljeti. Međutim, tek nakon zahvata i često uz anesteziju shvaćamo da smo strahovali uzalud, jer kao što volimo reći i pohvaliti stručnost zubara „nismo osjetili ništa“, bilo je bezbolno.

Ponekad naše zamišljanje i maštanje o boli ne odgovara stvarnom osjećaju i stvarnom iskustvu boli. Ako je stvarno i fizičko iskustvo boli daleko slabije i manje nego što smo ga zamišljali, u nama se razvija snažan osjeća moći, snage i oslobođenja od straha od boli. Ako je stvarno iskustvo boli bilo daleko intenzivnije od onoga što smo se nadali i zamišljali, strah se u nama pojačava do te mjere da nas i samo pomišljanje na odlazak zubaru, vađenje krvi, primanje infuzije, injekcije čini fobičnima.

Lewisova tvrdnja kako nas nije strah boli koju stvarno osjećamo, nego prije svega onoga osjećaja kojega sebi umislimo o tome na koji način bi nas nešto moglo boljeti, javlja se u bezbroj okolnosti našega života. Strah od gubitka voljene osobe, strah od prekida dugogodišnje veze, strah od smrti bilo vlastite bilo bližnjih je strah da nećemo imati snage izdržati takvu bol.

S druge strane, kad nas takvi strahovi u stvarnom životu pogode, to jest kada stvarno osjećamo bol, onda kroz jedan vremenski period, nekada i duži, postajemo svjesni da je naš strah od boli ponekad gotovo nepremostiva prepreka koja nam ne dopušta normalno živjeti. Čovjek se ne može osloboditi boli bilo fizičke bilo duševne kada ga stvarno pogodi, ali može li se čovjek osloboditi straha od boli, može li ne razmišljati o boli?

Lewis na jednom mjestu piše u svojoj knjizi kako je „Bog kao padobran kojega nosimo sa sobom, ali se nadamo da ga nikad nećemo morati stvarno upotrijebiti“. Je li strah od boli „kao padobran kojega uvijek nosimo sa sobom, ali za kojega se nadamo da ga nikada nećemo morati otvoriti“? Strah od boli kod suvremenog čovjeka povezan je s nedostižnom težnjom o životu koji je na neki način „sterilan“ život, poput života u vakuumu ili epruveti.

Dijete se ne smije nimalo uprljati prašinom, ne smije se jesti ovo ili ono, svugdje na svakom koraku su upozorenja kako izbjegavati bolesti, zaraze, simptome. Na čovjeku je nevjerojatan pritisak da ako želi izbjeći bol, posebno fizičku, mora izbjegavati svaku moguću priliku da do te boli ne bi došlo. Međutim, ono gdje je čovjeka ne moguće „sterilizirati“ je sam čovjek, njegova nutrina, čovjeka je nemoguće „sterilizirati“ od straha od boli, unatoč tolikim pokušajima da ga se „umrtvi“ jednostavno ne ide.

Jer se čovjeka pokušava na mnoge načine „sterilizirati“ od boli, iz toga razloga čovjeku više problema u životu stvara sam strah od boli, nego sama fizička ili duševna bol. Ako želimo shvatiti Lewisa na drugačiji način i u suvremenom duhu, strah od boli „je padobran kojega smo otvorili i upotrijebili iako uopće ne padamo“ barem ne trenutno i barem ne sada.

I kad se strah od boli „otvori kao padobran i kada ga moramo upotrijebiti“, često shvatimo da smo bez problema dodirnuli „sigurno tlo“, jer je bol koju smo osjećali bilo fizička bilo duhovna ipak nešto blaža i slabija od našeg straha.

Sudeći po Lewisu, iako postoje trenutci fizičkih i duhovnih boli kada čovjek poželi radije umrijeti nego živjeti, ponekad strah od same boli do te mjere čovjeka paralizira da čovjek na samu pomisao da bi ga nešto moglo, trebalo i moralo boljeti bježi glavom bez obzira kao da se unaprijed želi liječiti i izliječiti od bolesti koje još nema i od koje još ne boluje.

Umjesto zaključka

Lewis ne obezvrjeđuje ljudsku bol, niti se ljudsku bol smije i može obezvrijediti i omalovažavati, no svakako je zanimljivo razmišljati čega je nas nekada stvarno strah, je li nas strah boli koju zaista u ovom trenutku osjećamo ili neke buduće boli koja nije tu i za koju ne znamo hoće li se ikada dogoditi?

Kako Lewis tvrdi, mi se ne bojimo onoga što bi nam duh mogao stvarno učiniti, nego njegove pojave. Možda se mi ponekad više bojimo nekog budućeg iskustva boli koja bi nas mogla zadesiti, ali i ne mora, nego same trenutke fizičke ili duhovne boli koju osjećamo.

U Sarajevu, 22. 6. 2017.

O. J.

O kršćanskom individualcu

Društveni individualac

Biti individualan danas je najzastupljeniji način razmišljanja. Imati hrabrosti pomjerati granice, rušiti stereotipe, biti svoj u svemu, ne dopustiti da te društvo određuje, formira, ograničava. Biti individualac znači smjeti dekonstruirati (razgraditi) sve što želite ako vam to smeta zbog vašeg osobnog individualnog cilja, želje, zadovoljstva ili čega kod hoćete.

Smeta vam obitelj kao zastarjela društvena arheološka iskopina, dekonstruirajte je – recite da vama ne treba da vas ni otac, ni majka, ni brat, ni sestra ne smiju sprječavati u vašem samoostvarenju. Smeta vam brak između jednog muškarca i jedne žene – dekonstruirajte ga, zar da vam komad papira i zastarjele društvene norme određuje koga ćete voljeti, tko će biti vaša životna ljubav. Smeta vam političko uređenje zemlje u kojoj živite, jer morate ispunjavati neke društvene zakone koji vas obvezuju na plaćanje poreza, taksi i računa – dekonstruirajte takvo uređenje, zar da vam netko određuje što morate, a što ne morate platiti. Zašto biste se vi ispričavali bilo kome?

Smeta vam religija u vašem uspinjanju u visine i samoostvarenju vaše individualnosti – dekonstruirajte je, zar da vam čudno obučeni muškarci i žene koji nešto vračaju i mantraju kao da zazivaju kišu određuju tko ste vi i kome trebate vjerovati i koga se trebate bojati. Smeta vam društveni moral, norme kojih se svi drugi u vašem društvu drže kao pijani plota bez obzira je li vjeruju ili ne vjeruju – dekonstrurirajte ga, zar da vam netko određuje koja su vaša zadovoljstva dobra, a koja su zla. Zašto biste se vi ispričavali bilo kome?

Smetaju vam žene koje se stalno lijepo oblače, uređuju i lijepo izgledaju – dekonsturirajte ih, zar da vam žene određuju jeste li vi ili niste žena, vi ćete biti ono što vi želite biti, a ne ono što većina žena misli. Smetaju vam muškarci koji govore da je biti otac prekrasno iskustvo, da je imati obitelj ženu i djecu nešto što je u isto vrijeme najljepše i najteže – dekonstruirajte ih, zar da vam muškarci određuju jeste li vi ili niste muškarac, vi ćete izabrati što želite biti. Zašto biste se vi ispričavali bilo kome?

Smetaju vam borci protiv pobačaja, ta dosadna skupina srednjovjekovnih mozgova – dekonstruirajte ih, molim vas lijepo tko će vama odrediti kad život počinje, a kad završava, vi ćete to odrediti. Smeta vam na kraju cijela stvarnost koja vas okružuje sve te društvene norme – dekonstrurirajte je, do kraja nitko vama neće određivati što je stvarnost i što su norme, vi ćete odrediti i izabrati što je žena, muškarac, život, norma, moral, vi ste društveni individualac, i ne želite da vas se klasificira, selektira, stavlja u bilo kakve kalupe. Vi imate pravo, snagu i odvažnost biti ono što želite biti, živo vas briga za bilo kakve norme i pravila i nikome ne dugujete ispriku za sve što se ikada javno rekli ili napisali.

Kršćanski individualac

Ne smeta vam obitelj kao zajednica muškarca i žene, štoviše, obiteljski ste čovjek i uživate u obiteljskom životu. Dekonstruirajte društvenog individualca činjenicom da nije lijepo odricati se vlastitih roditelja, braće i sestara, pogotovo ako su vam omogućili da postante to što jeste.

Ne smeta vam brak, štoviše, uživate u braku sa svojim mužem i svojom ženom i osjećate da brak ima zaista veliku i uzvišenu svrhu kroz davanje novog života. Dekonstruirajte društvenog individualca zbog njegovog stava, jer su njegovi roditelji bili u braku svojevremeno i njega dobili kao plod bračne ljubavi. Ako nije lijep kao vi ili vaša supruga, pa si ne može naći muža ili ženu, ni slučajno se nemojte ispričavati zbog toga, nemojte ga vrijeđati javnim sažalijevanjem, ali ni slučajno da se javno ispričate, jer nije lijep ili zgodan kao vi. Neka mu se priroda ispriča.

Smatrate da je političko uređenje zemlje prikladno iako uvijek može biti bolje, prihvaćate zakone svoje zemlje, jer su potrebni za normalno odvijanje društvenog života, sigurnosti, ekonomije. Dekonstruirajte društvenog individualca što mu ne smeta uzimati novac i plaću i zdravstveno i socijalno od te iste države. I nemojte mu se ispričivati zbog toga što uzima državni novac, liječi se i uzima socijalno. Kao kršćanski individualac vi ste onaj koji plaćate za njega i porez i prirez i takse. Neka mu se država ispriča.

Kršćanski ste individualac, religiozan, nastojite živjeti svoju vjeru, nastojite biti aktivni i praktični, trudite se učiniti nešto dobra u župi u kojoj živite. Dekonstrurirajte društvenog individualca, jer mu ne smeta sjesti na prva mjesta tijekom bilo kojeg religioznog javnog čina, obreda i manifestacije. I nemojte ga vrijeđati kasnije na svečanom ručku nakon mise, ali nemojte mu se ispričavati što je samostalno bez pitanja sjeo u prvu klupu bez da je ikoga pitao. Možda čovjek ima drugačiji osjećaj za kulturno ophođenje. Neka mu se kultura i bonton ispričaju.

Poštujete moralne norme kako svoje religije to jest kršćanstva, tako i drugih religija, društva i smatrate da su potrebne, jer usmjeravaju vaše djelovanje prema dobru kako vas i vaše obitelji tako i cijelog društva, smatrate da je moralni zahtjev izbjegavati zlo, a činiti dobro te poštujete i vjerujete u Deset Božjih zapovijedi, Isusove zapovijedi ljubavi.

Dekonstruirajte društvenog individualca jer od vas traži da ga ljubite, poštujete i da mu se ispričavate, iako ne vidite razloga zašto biste to činili prema nekome tko s druge strane te iste norme prezire, odbacuje i naziva srednjovjekovnim inkivizitorskim zapovijedima i seoskim folklorom koji je karakterističan za ruralne i tradicionalne sredine. I nemojte se ispričavati, jer smatrate da čovjeka treba poštivati, ljubiti i činiti mu dobro. Možda se smijete ponekad ispričati kad vam to ne ide od ruke, ali budite štedljivi sa isprikama, niste krivi za sve. Neka mu se prirodni moral i Božanski zakonodavac ispričaju.

Poštujete i cijenite žene, vjerujete kao kršćanski individualac da ih je Bog stvorio jednake vama, štoviše, s jednom od njih imate obitelj i djecu, lijepo vam je s njom, niste ni znali njezinu važnost i ulogu dok niste vidjeli što i za nju, a i za vas kao oca ili muža, znači ona kao majka i supruga. Dekonstrurirajte društvenog individualca, jer mu ne smeta vrijeđati, prezirati i mrziti žene jer jednostavno nije zgodan kao vi i nijedna žena ga ne smatra dovoljno privlačnim da bi se udala za njega. U obrnutom slučaju ako ste žena kršćanka, učinite isto. I molimo vas nemojte se ovaj put ispričati što tako mislite, niste vi kriv ili kriva što ste opet od nekoga ljepši, zgodniji, volite svoga muža, suprugu i djecu i sretni ste i zadovoljni svojim obiteljskim životom. Neka mu se priroda opet ispriča ako nije bilo dovoljno prvi put.

Poštujete ljudski život od začeća do prirodne smrti, gledate svoju malu bebu te nježne ručice, radoznale oči, to malo sitno i nježno tijelo. Ne možete vjerovati da je Bog dopustio vama da sudjelujete u stvaranju preko prenošenja i davanja novog života. Razmišljate dok gledate svoga malog anđela, to čudo nad čudima, što možete sve učiniti i postići kada bude odrastao ili odrastala. Dekonstruirajte društvenog individualca činjenicom da je društveni individualac samo zato jer je nekad i on bio ništa drugo nego mala beba, bespomoćno dijete i jer su njegovi roditelji Bogu rekli DA kad mu je mama ostala trudna i rekla svome mužu o tome. Da je bilo po njegovom, naravno ne bi ni postojao. Nemojte se ispričavati kad mu to kažete, valjda je dovoljno sposoban shvatiti da je se rodio zato što nije pobačen. Neka mu se opet priroda, a i život ispričaju.

Kršćanin i kršćanski individualac

S druge strane, kršćanin se danas non-stop za nešto i zbog nečega ispričava. Kršćanin se ispričava za lošu ekonomsku situaciju u zemlji, za niske plaće i visoke račune. Kršćanin se ispričava za ratove, ubojstva, čak se počeo ispričavati i za ubojstva samih kršćana po svijetu. Kršćanin se ispričava, jer nema mira u svijetu, jer su mirovine male, jer nema vode u zgradi, jer je grijanje preskupo zimi, jer međureligijski dijalog ne ide uvijek kako treba. Bilo koja situacija, prilika, nastup, manifestacija kršćanin se odmah prije nego kaže bilo što, ispriča. Naravno, kršćanin se danas ispričava i zato što je kršćanin.

S druge strane, kršćanski individualac se također zna ispričati kad pogriješi. Jedina razlika između kršćanina i kršćanskog individualca jest što se kršćanski individualac nema potrebe ispričavati zato što je kršćanin, i tek onda kada pogriješi i kada ga drugi ozbiljno upozore na to pod uvjetom da su također prvo kršćanski individualci, a ne isključivo i samo društveni individualci. Kršćanski individualac se ne ispričava unaprijed, pogotovo se ne ispričava unaprijed društvenom individualcu za ono što će javno reći i napisati o braku, obitelji, životu, moralu.

Kada javno nastupa, kršćanski individualac pobačaj naziva ubojstvom nerođenog djeteta, ubojstvo kršćana po svijetu zločinom, loše političko uređenje zemlje korupcijom, jednoumljem i ideologijom, ženu i muškarca smatra različitima, a ne identičnima, djecu smatra darom, a ne tvorničkim proizvodom, društvenog individualca smatra zabavnim, ali ga ne shvaća ozbiljno, niti mu se da s njim ozbiljno raspravljati, niti vidi zašto mu je društveni individualac potreban za miran kršćanski život, ali ga kao kršćanskog individualca zanima postojanje jednog takvog neobičnog čovjeka kao što je društveni individualac, koji u isto vrijeme dekonstruira samog sebe i sve oko sebe, ali nekim čudom i dalje nastavlja postojati kao čovjek i to kao stvarni čovjek.

Kršćanski individualac nije dao ni pismenu ni usmenu dozvolu kršćaninu da se ispriča za sve ono što on kaže, izrekne i napiše, a kršćanin će se naravno uglavnom bez dozvole i pitanja uvijek ispričati za sve što je kršćanski individualac javno rekao ili napisao bez obzira što isprika nije potrebna. Kršćanski individualac će se ispričati kad ga upozore da je pogriješio, ali svoja predavanja, nastupe i govore nikada ne počinje sa: Hm… ovaj… ispričavam se, ja sam kršćanski individualac.

Umjesto zaključka

Kršćanin se danas apsolutno ispričava gdje god se pojavi. Dok se društveni individualac smatra nadčovjekom koji nikome nije dužan ispriku, dotle se kršćanin ne smatra čovjekom i po njemu svi i svatko imaju pravo udarati koliko hoće, kad hoće i dokle hoće. Društveni individualac se ne boji javno ismijavati kršćanina, jer zna da jedina stvar koju će ovaj učiniti i reći jest da se ispričava što ga društveni individualac ismijava, vrijeđa i obezvrjeđuje.

S druge strane, kršćanski individualac nema potrebu svaki put za isprikom bilo kome, i nervira ga često kad se kršćanin hoće u njegovo ime ispričati za ono što je javno rekao i napisao kad za tim stvarno nema potrebe. Jednostavno, kršćanski individualac se ne boji javno kritizirati društvenog individualca, a dok se u društvenom individualcu ne probudi barem svijest (za savjest ostaje vidjeti) da se i on mora ispričati kršćanskom individualcu, bilo bi lijepo i da se kršćanin prestane non-stop ispričavati i podrži kršćanskog individualca u njegovom zahtjevu da mu društveni individualac duguje ispriku i da nema što s njim ozbiljno razgovarati dok se ovaj barem jedan put – ako ne smije javno da ne prekrši ne daj Bože kakvu društveno nametnutu normu – onda barem privatno ispriča.

Dok se to ne dogodi, neka i kršćanin sačeka sa svojom isprikom, a ne da svaki put svoj nastup, govor, izlaganje, predavanje, propovijed počinje s neugodom, kašljanjem rastežući kragnu od pritiska i muke, jer prva rečenica obvezno počinje sa: Hm… ovaj… ispričavam se, ja sam kršćanin.

P.S. Kratka poruka kršćaninu:

Dragi kršćanine, prestani se više non-stop ispričavati u moje ime. Znam se sam ispričati kad pogriješim. I molim te, ubuduće se u moje ime ne ispričavaj društvenom individualcu dok se i on ne ispriča meni. Ako to učiniš javno, nisi korektan prema meni. Ako to učiniš privatno, nemoj me obavijestiti o tome, ne zanima me, jer jedina norma koju sam spreman prekršiti jest tvoje stalno i konstantno ispričavanje svima i svakome bez moje usmene i pismene dozvole i bez dogovora sa mnom.

Hvala unaprijed.

Kršćanski individualac.

U Sarajevu, 20. 6. 2017.

O. J.

Što je to uspjeh?

Općenito govoreći, uspjeh se može definirati kao dostizanje određenog cilja ili ostvarivanje nekog povoljnog životnog ishoda. No, što je to cilj? E, to u životu i kroz život očito moramo sami shvatiti i odabrati.

Stara arapska priča govori o moćnom vladaru koji se jednog dana teško razbolje. Liječnici su se smjenjivali nad njim, isprobavali najrazličitije tehnike liječenja i ljekovite pripravke, ali ovom je bilo samo sve gore i gore. Napokon jednog dana, vladara posjeti jedan vrlo cijenjeni liječnik iz daljine. Ovaj konstatira kako su svi dosadašnji liječnici pogriješili, te kako vladara jedino može spasiti odijevanje košulje sretnog čovjeka. Dvorjani, vojnici, savjetnici rastrčaše se zatim po cijelom kraljevstvu, tražeći tog jednog sretnog čovjeka i njegovu spasonosnu košulju. Potragu su počeli – naravno – od viših društvenih slojeva. Posjećivali su šeike, satrape, bogate trgovce, ali nitko od njih po vlastitom kazivanju nije bio nešto posebno sretan. Obično bi se žalostili što nisu bili najbogatiji na svijetu, a ni neprijatelja im u životu nije falilo. Kad je dvorska ekspedicija već bila skoro odustala od potrage, čuše uz put neki veseli zvonki glas kako bezbrižno pjevuši. Oni tamo, kad ono mlado, veselo pastirče uz svoje malo stado. Oni ga zapitaju da li je sretan? Pastirče samouvjereno, ali krotko odgovori kako stvarno misli da je on najsretniji čovjek na svijetu. Obradova se i dvorska svita, te hitro zatražiše košulju od pastirčeta. Naravno, oni će mu za nju bogato platiti. Tad se pastirče ražalosti. Reče da bi im je rado dao da je ima, ali toliko je siromašan da čak ni košulje nema. Ražalosti se tad i svita. Bez postignutog uspjeha vratiše se na dvor, a vladar se morao pomiriti s neminovnom smrću…

Kad o ovome pišem, ne mogu da se ne prisjetim kako sam u životu jednom susreo čovjeka nevjerojatno sličnog pastirčetu iz spomenute priče. Prije petnaestak godina, radio sam jednom prilikom nešto terenski, i trebao sam posjetiti čovjeka čija se kuća nalazila na kraju jednog srednjobosanskog sela. Zapravo, ne na kraju, nego još malo dalje iza samoga kraja. Ustvari, do te kuće se nije moglo doći ni autom, pa čak tako jednostavno ni pješice. Srećom, jedan drugi seljanin se sam bio ponudio da me odveze do tamo svojim moćnim 4X4 traktorom. Uzbudljiva vožnja je išla do kraja seoskog makadamskom druma, a tada smo na moje iznenađenje traktorom ušli u nabujali potok. No, nismo ga prelazili nego je spretni vozač nastavio stotinjak metara uzvodno po uzburkanom potočnom koritu. Zatim je na jednom mjestu skrenuo udesno, uspeo se na jedva primjetnu šumsku stazu i nakon još možda 50-100 metara bili smo na odredištu. Uđoh u malu skromnu kućicu. Dočeka nas rumeni veseli domaćin. Tu uz njega ženica i „čopor“ djece. Uđosmo u priču, imao je tu po vlastitom kazivanju komadić obradive zemlje, koje živinče, a raduckao je ponešto i u obližnjem gradiću za 400KM mjesečno. „Bogu hvala i Bože podrži… ja sam najsretniji čovjek na svijetu“. Oči su mu tako iskrile radošću da nisam imao nikakvog razloga da posumnjam u njegovu veliku sreću, premda mi je cijela njegova egzistencijalna situacija izgledala posve nespojivo s njegovim izvrsnim duševnim stanjem. Moram priznati da sam bio i ostao nemalo zbunjen…

Ostvariti cilj, ali što je to cilj?

Danas je za mnoge pojam uspjeha tijesno povezan s karijerističkim i materijalnim ostvarenjima. Za neke druge, naglasak je prvenstveno na slavi, pa makar se radilo samo i o onih Warholovih „15 minuta“ instant slave.

Za neke druge, mogli smo prije vidjeti, koncept uspjeha je po sebi znatno jednostavniji, te se bazira prvenstveno na uživanju dobrog zdravlja i življenju jednostavnog i bezbrižnog načina života, daleko od stresnih situacija karijerizma i bilo kakvog ovozemaljskog koncepta slave. I tu ujedno dolazimo moguće i do centralnog problema cjelokupne fame oko uspjeha. Ljudi zacrtavaju visoke ciljeve, upravo kako bi bili sretni. „Mnogo je lijepo, jako mnogo je jako lijepo“ – rek’o bi prije spomenuti Andy Warhol. Međutim, realnost života je u mnogočemu sasvim drugačija, jer sreća ne trpi velike komplikacije i stres. Ona je prijatelj jednostavnosti i mira. Zašto se onda događa da ljudi počesto imaju krivu orijentaciju o „lokaciji“ sreće u svome životu? Razlog vjerojatno leži u našem apstraktnom načinu razmišljanja. Gledajući u nečiji tuđi uspjeh, mi se lako fokusiramo na slatke plodove toga uspjeha, ali pri tome lako smetnemo sa uma strmi put koji do tamo vodi. Neki autori se pri tome služe slikom sante leda. Vidimo samo onu jednu desetinu iste koja strši iznad vode, zaboravljajući onih mračnih 9/10 ispod površine.

Pronaći cilj, ali svoj vlastiti cilj

Francuski kultur-antropolog – René Girard je u međuljudskom mimezisu (oponašanju) vidio svojevrsni korijenski problem ljudske kulture i civilizacije. Za razliku od Freuda koji je nekako cjelokupnu ljudsku požudu vezao uz seksualnost, kao za svoj zadnji utvrđeni objekt, Girard je na tragu Fjodora Dostojevskog bio mišljenja kako ljudska požuda nema svoj zadnji utvrđeni objekt, nego da ljudi jednostavno žele ono što vide da drugi ljudi žele. A kad dvoje ili više njih isto žele, tu se neminovno rađa rivalstvo. S rivalstvom zatim dolazi do gomilanja nasilnih fantazija koje će se već nekako isprazniti ne na inicijatora rivalstva, nego na nekog slučajnog usputnog žrtvenog jarca – i eto, reklo bi se cjelokupne osnove Girardove mimetičke teorije.

O ovome smo već ranije više puta govorili, o specifičnom području gdje se isprepliću i presijecaju brojne znamenite teorije i razmišljanja: spomenuta Girardova mimetička teorija, Franklova logoterapija, Heideggerov koncept navlastitog i nenavlastitog postojanja, duhovnost sv. Ignacija Lojolskog, Jungov koncept individuacije, i još ponešto. Svi spomenuti likovi, bez obzira na brojne međusobne razlike bili su duboko suglasni u jednom: Svaki čovjek je posve jedinstven i ima neku svoju specifičnu zadaću u životu… Ne tuđu, nego baš svoju i samo svoju, a to u startu i nije posve jasno samo po sebi, nego do toga obično tek treba kroz život doći. Najveću prepreku u otkrivanju svojih specifičnih ciljeva i zadaća predstavlja upravo to što smo skloni biti zaslijepljeni i opčinjeni nečijim tuđim ciljem i zadaćom.

Pronaći svoju ljubav

Svi već znamo, kad nekoga ne volimo posebno, pa makar ga pri tome i ne mrzili, neće nam biti drago ako ta osoba bude nešto tražila od nas, osobito ako je u pitanju neka veća i zahtjevnija usluga. S druge strane, za one koje volimo znamo da nam manje-više ništa nije teško.

Tako nekako i ide i sa onim vlastitim specifičnim ciljem u životu. To je nešto za što smo stvoreni, nešto što je duboko kompatibilno s našim mogućnostima, snagama i sposobnostima. Nešto što je tijesno povezano s našom naravi. Zato će na putu do tog cilja biti poprilično trivijalno govoriti o potrebnim naporima i neminovnim povremenim neuspjesima. Bez ljubavi jednostavno ne ide. Za marljiv i pošten rad očekujemo da nas pošteno i plate. No, žrtvovat se u životu možemo samo za ono što istinski volimo!

U Sarajevu, 18. 6. 2017.

M. B.

O zlostavljanju preko interneta

Suvremeni način života, kao i njegove brojne tehničke mogućnosti opasno je pomutio granicu između stvarnog i virtualnog svijeta, fenomena i noumena. Postavlja se realno pitanje gdje smo mi uistinu mi? Čovjek ili čovjekov profil – pitanje je sada?

Iako je ovo izvan konteksta onoga što je njemački filozof Immanuel Kant imao na umu i vjerojatno će se neki ozbiljan filozof možda i požaliti da je ovo bagatelizacija tako ozbiljnog mislioca, Kant je podijelio stvarnost, svijet ili kako vam se sviđa na dva djela. Postoji ono što je Kant nazivao „noumen“ ili kako se to u filozofiji kaže stvar u sebi ili stvar po sebi, ono što ta stvar jest.

No, postoji i ono što se naziva „fenomenon“ ili fenomen – odnosno – ono kako mi stvari doživljavamo, vidimo i kako nam se stvari predstavljaju. Postoji li neka veza između Kanta i Facebooka? Možda, ali bolje je početi s jednim drugim elementom prije Facebooka.

Photoshop kao fenomen

Photoshop ili ako želite virtualno uređivanje, sređivanje i dotjerivanje ljudi, stvari i cijele stvarnosti nije samo stvar tehnike, informatike, crtanja i fotografiranja. Mi ili neki od nas koji nemaju adekvatno znanje o blagodatima photoshopa ili virtualnog izgleda uvijek se divimo kako određeni ljudi izgledaju savršeno, utegnuto, dotjerano, i to ne samo oni koji su slavni, nego čak i neki najbliži poznanici.

Fascinira nas kako netko može imati tako dobru liniju par dana nakon poroda, kako netko nema sijedih, kako opet netko drugi ima savršen torzo, nema bora, ima blistave zube. Ta fascinacija prolazi ne samo onda kada određenu osobu, a pogotovo poznanika koji se redovito virtualno uređuje sretnemo uživo i vidimo sve one silne nedostatke, nego fascinacija zna prijeći u pravo razočarenje kada osobu upoznamo u onom pravom „ljudskom“ smislu, misleći pri tome prvenstveno na njezinu osobnosti i karakter.

Kantovski rečeno, gledajući virtualni izgled i predstavljanje naših poznanika mi vidimo ono što nam se predstavlja i kako nam se predstavlja, ali stvarnu osobu, njezinu „ljudskost“ ili kantovski rečeno – noumen, ono što ta osoba stvarno jest u smislu svojih ljudskih kvaliteta, ponekad nam ostaje potpuno nepoznato.

Povremeno i mi sami promatrajući virtualni izgled čovjeka stvaramo predstavu o njegovim ljudskim kvalitetama, iako zapravo ne znamo tko je ta osoba. Zanimljivo je primijetiti, a možda je to i neki psihološki mehanizam, kako osoba lijepog izgleda – odnosno, kada je riječ o virtualnom izgledu, govori se o „savršenom“ izgledu iako ga u stvarnosti zapravo nema – u čovjeku stvara na neki način napast da takvoj osobi – iako je ne poznaje – pripiše ono što o čovjeku možemo znati samo ako smo stvarno i dugo u osobnom kontaktu s njim, a to su konkretne i bitne ljudske kvalitete, odnosno, karakterne osobine. Isto vrijedi i u obrnutom slučaju ako se nekoga ne smatra lijepim.

Facebook kao fenomen

Ne treba odbacivati koristi društvenih mreža u onome gdje su od velike pomoći u smislu kontakta i komunikacije, razmjene korisnih informacija, te ostalih mogućnosti koje se mogu ponuditi suvremenom čovjeku.

S druge strane, recimo, društvena mreža Facebook koju manje-više svi koristimo iz različitih razloga i potreba, donekle je kao jedan veliki nepregledni svijet fenomena gdje mi kroz fotografije, objave, „lajkove“ susrećemo jedni druge. Ne može se reći kako kada netko objavi sliku, post, video na Facebooku da to nije stvarno, no ovdje se zadržimo na jednom specifičnom fenomenu kojega isto tako svi koristimo, premda psiholozi kažu da upućuje na psiholške poteškoće pojedinaca koji ga praktikuju, a to je fenomen onoga što se kolokvijalno zove „selfie“.

Premda, kako rekosmo, neki smatraju psihološkim poremećajem često slikanje samog sebe ili s grupom drugih ljudi, selfie je zanimljiv jer on postavlja jedno zanimljivo, a opet neodgovoreno pitanje: tko je stvarno ta osoba koju gledam, tko je stvarno taj moj virtualni prijatelj? Ne radi se toliko o tome da podaci o njoj nisu točni ili da to nije ona u smislu pukih informacija.

Radi se o tome koji su njezini snovi i nadanja, što nju ili njega čini osobom iznutra, koje su njegove karakterne crte, odnosno, jednom riječju kako on doživljava svoju ljudskost? Opet, kantovski rečeno, selfie je jedna vrsta suvremenog fenomena, ono kako se netko predstavlja ili kako ga mi doživljavamo preko slike ili videa, ali taj noumen tko je ta osoba u sebi, što su njezine ljudske kvalitete, povremeno ostaje skriveno i nepoznato.

Ima jedno važno pitanje koje muči sve nas na ovaj ili onaj način, a to je kako se može dogoditi i nažalost često se događa da ono što nije stvarno, na neki način što je samo fenomen na kraju izazove stvarne posljedice?

„Cyber bullying“ i problem stvarnosti

Zlostavljanje na internetu ili kolokvijalno Cyber bullying je pojava epidemijskih razmjera, od komentara, pisanja, članaka, videa… To je ogromna praznina i tama. Jedno od pitanja recimo vezano upravo za ovu nažalost jako raširenu pojavu jest kako je protumačiti. Je li internetsko zlostavljanje fenomen?

Generalno nije riječ o fizičkom zlostavljanju i tu već postoji velika razlika, jer fizičko zlostavljanje uključuje fizičko osjećanje određene boli. Fizičko zlostavljanje bi bilo noumen na neki način, jer fizičku bol se zaista osjeća. Cyber bullying je neka vrsta psihološkog zlostavljanja ili virtualnog zlostavljanja čovjeka i naravno postavlja se pitanje je li to samo fenomen ili noumen?

S obzirom na posljedice koje Cyber bullying ostavlja na stvarni i fizički život pogotovo kod mladih, izazivajući i ne tako zanemariv broj samoubojstava zbog zlostavljanja na internetu, ne može se reći kako je to samo nekakav virtualni fenomen koji ne bi imao nikakvog utjecaja na stvarnost ljudskog života. No, kako ga dokazati recimo u slučajevima uvredljivih komentara? Je li dovoljno samo pronaći virtualnog korisnika mreže ili se mora pronaći i stvarnog čovjeka-osobu koji iza toga stoji?

Internetsko zlostavljanje je vrlo uznemirujuća pojava jer pokazuje da postoji nevjerojatno veliki jaz između recimo osobe koja se virtualno dotjera i uredi bilo kroz photoshop, bilo kroz „savršen“ selfie i te iste osobe od krvi i mesa dok sjedi za stolom negdje u kući, uredu, vlaku, metrou i tipka nekakav uvredljiv komentar i nekoga zlostavlja.

To pokazuje da čovjek koji je u isto vrijeme fenomen, dakle kantovski rečeno – ono kako se predstavlja, i noumen ono što on stvarno jest u svom karakteru i ljudskim osobinama podijeljen gotovo na dvije osobe: jednu izmišljenu i drugu stvarnu, gdje ponekad virtualna osoba nema ništa zajedničko sa stvarnom osobom osim malo dotjerane fotografije.

Problem internetskog zlostavljanja je i u tome što oni koji to rade pokatkada jako dobro znaju – upravo – tu razliku koja mnogima od nas izmiče, oni dobro uočavaju da bilo koja društvena mreža nije jednostavno virtualni svijet – fenomen, nego nešto što ima direktan, konkretan – mogli bismo reći fizički utjecaj na stvarnost i stvarne ljude te su sposobni na taj način realno uništavati stvarne ljudske živote.

Postoje mnogi načini, sigurnosti, ograničenja kojim se nastoji doskočiti Cyber bullyingu, i tu svakako treba dodati i razmišljanje o tome tko su ljudi s kojima komuniciramo, čije slike i statuse gledamo? A to je moguće ako smo uvijek svjesni da virtualni svijet, iako prikazuje (kao) stvarne ljude u stvarnim životnim situacijama, zapravo prikazuje samo fenomen, najobičniju predstavu.

Internetska anonimnost kao bijeg od sebe i od ljudi

Ono po čemu je noumen, stvarni svijet, a time i stvarni ljudi postao danas za nas problematičan nije samo prečesto sjedenje pred kompjuterom ili korištenje interneta, nego i zato što mogućnost internetske anonimnosti nas same pretvara u fenomene i mi sami počinjemo prema slikama, lajkovima i postovima formirati predstavu o samima sebi, i susret sa stvarnošću i stvarnim ljudima time postaje teži ili predmet izbjegavanja.

Anonimnost je termin kojim želimo reći kako ne želimo da nas drugi poznaju u našoj ljudskosti, nego im dopuštamo da nas drugi samo vide kao virtualne predstave. A to isto često očekujemo i tražimo od drugih, ne da se susrećemo uživo kao ljudske osobe, nego da se susrećemo kao fenomeni preko društvenih mreža čime stvarni svijet i stvarni ljudi dolaze u opasnost da prestanu imati za nas važnost i postojanje.

Anonimnost stoji u temelju Cyber bullyinga iz razloga što kao prvo, virtualni svijet koji nije stvaran ne nameće čovjeku osjećaj krivnje i moralne odgovornosti, dok u stvarnom svijetu i među stvarnim ljudima to se ne može izbjeći. Drugo, s obzirom da je virtualni svijet na neki način nestvaran, onda se i zlostavljanje preko interneta čini kao nešto što nije stvarno.

Kao da ne zlostavljamo žive osobe od krvi i mesa, nego njihove predstave koje vidimo u slikama, videima, komentarima. Na taj način sebe oslobađamo od neugodnog osjećaja moralne krivnje i odgovornosti, jer uvijek možemo reći to je samo fenomen, to nije stvarno, to ne postoji, dok u stvarnom svijetu, svijetu noumena osjećaj moralne krivnje i odgovornosti se itekako osjeća i doživljava, jer su u pitanju stvarni ljudi od krvi i mesa te njihova bol i patnja zbog zlostavljanja nije fenomen, nego noumen koji ih razara i tjera na uništavanje vlastitih života.

Umjesto zaključka

Zlostavljanje preko interneta upozorava na dva rascjepa koji postaju sve veći i sve teže ih je vratiti u određeno normalno stanje. Tu je rascjep čovjeka, ne nekog univerzalnog čovjeka nego konkretne ljudske osobe koja s jedne strane kao fenomen „obrađen“ u photoshopu i selfiu izgleda „savršeno“, dok je u svojoj konkretnoj ljudskosti, dakle, kao noumen moralno neosjetljiva i hladna te ne osjeća krivicu zbog zlostavljanja kojim uništava stvarne ljudske živote.

S druge strane, dogodio se rascjep stvarnosti – ne neke izmišljene nego konkretne svakodnevne stvarnosti – koja se polako utopila u virtualni svijet i prestala postojati. Iz ova dva rascjepa gdje fenomen ili predstava sve više preuzima maha na neki način se razvio i rodio Cyber bullying kao specifična negativna pojava.

Internetsko zlostavljanje je stoga i fizički i psihološki oblik zlostavljanja stvarnog čovjeka koji je odlučio iza zastora anonimnosti zanijekati bilo kakvu stvarnu konkretnu odgovornost; koji je jednostavno odlučio zanijekati stvarni svijet i njegovo postojanje, svodeći cjelokupnu ljudsku stvarnost na puki fenomen, pojavu, predstavu. Međutim, iza svake tipkovnice koja piše uvredljive riječi, komentare i zlostavlja druge stoji konkretan čovjek od krvi i mesa – noumen – koji niječe samom sebi činjenicu da on stvarno postoji u stvarnom svijetu i da njegovo tipkanje nije nepostojeći fenomen, nego stvarnost vrlo konkretna, fizička i opasna čije posljedice odjekuju u stvarnom svijetu među stvarnim ljudima i stvarnim životima.

Stoga se recimo samoubojstvo adolescenata zbog Cyber bullyinga ni na koji način ne može i ne smije promatrati kao fenomen, nego kao vrlo stvaran, bolan i razarajući noumen koji svoje početke ima u vrlo opasnoj tvrdnji kako ne postoji ništa izvan photoshopa, lajkova i postova… Kako samo fenomen postoji, a za noumen nas nije briga, jer smo ionako svi anonimni, ali ustvari nismo jer stvarne posljedice samoubojstva samo jedne mlade osobe itekako stvarno svi osjećamo napose njihove obitelji i prijatelji.

U Sarajevu, 17. 6. 2017.

O. J.

O “prijatelju”

Prema onoj biblijskoj izreci da tko stekne prijatelja stekao je blago, koga danas smatramo svojim prijateljem od ljudi koje poznajemo, koje susrećemo svakodnevno? Tko nam je danas prijatelj i za koga ćemo se usuditi reći on ili ona je zaista moj prijatelj? Postoje različiti ljudski odnosi koji se kamufliraju kao prijateljstvo i njihovo trajanje je kratka vijeka, izmišljeno, vještačko i kako je brzo počelo tako još brže prestaje i nestaje.

„Ekonomski“ prijatelj

Ekonomski prijatelj vas cijeni, obožava vas, ne vidi na vama ni u vama ni jednu manu. Vi ste za njega božanstvo sve dok ste korisni. Nije važno kakva je korist u pitanju, novčana, ugled, moć, vi ste njemu ili njoj najbolji prijatelj dok imate položaj, dok ste moćni, imate ugled i novac.

Vaš prijatelj svoj odnos zasniva na čistoj ekonomskoj računici, dobiti, odnosno prihodu. Ekonomski prijatelj vas gleda kao hodajuću devizu, vip ulaznicu, žiranta, sredstvo za dostizanje položaja i ugleda. Iako kao čovjek znate da niste u ljudskom smislu najbolje i najčestitije ljudsko stvorenje, ekonomski prijatelj je tu da vas uzdigne na postolje i tron koji ne zaslužujete i sami ste toga svjesni da ne zaslužujete takvo mjesto i takvu čast.

Međutim, ekonomski prijatelj ne vidi vaše nedostatke, ne vidi vaše slabosti. Ekonomski prijatelj gledajući vas zapravo i ne vidi ljudsku osobu pred sobom, on vidi stvar, sredstvo. Za ekonomskog prijatelja vi vjerojatno niste čak ni ljudsko biće. Na kavi s ekonomskim prijateljem ne postoji neslaganje, kritička razmjena mišljenja, razmjena povjerenja, teških životnih trenutaka nego postoji njegovo klimanje glavom u znak slaganja sa svakom vašom riječju, rečenicom i gestom sve dokle imate otvoren novčanik.

Privlačnost ekonomskog prijatelja je u jednostavnosti odnosa s njim. Njemu ne morate puno objašnjavati, odnos s njim je čisto ekonomsko pitanje, jer vi imate i vi častite i stoga će te ako tako nastavite biti prijatelji do kraja života sve dok vi plaćate.

Ekonomski prijatelj nema čak ni neku sposobnost da vas kao čovjeka razumije, prihvati i cijeni. On ne cijeni vas uopće, vi ste mu kao čovjek, kao ljudska osoba uglavnom nevažni. Dapače, ekonomskom prijatelju se gadi vaša uspješnost u poslu, zarada, sposobnosti, sve što ste uspjeli steći, ali tu gadljivost prema vama prikriva prije svega laskanjem.

Ekonomski prijatelj je laskavac, čovjek koji vam laže da vas cijeni i poštuje, čovjek koji vam laska da ste najuspješniji, da ste apsolutni naj što god to bilo među ljudima, i poznat je po tome da vam se nikad neće suprotstaviti, kritizirati vas, upozoriti na vaše mane i pogrješke, krive poteze, neuspjehe.

Ekonomski prijatelj vam nikad neće reći ništa loše o vama, zato ljudi i ponekad vole imati ekonomske prijatelje, jer iako svjesni da ih ovi iskorištavaju, ipak na neki način uživaju u njihovu laskanju. Kada propadnete ekonomski, onda vas ekonomski prijatelj napušta i tek tada se usuđuje reći vam što stvarno misli o vama, a to često zvuči tako tužno, neugodno i prostački da se i sami pitate zašto sam sebi dopustio i pomisliti da mi je ovaj muškarac ili žena prijatelj ili prijateljica?

„Vampirski“ prijatelj

Ne znamo koliko je stvarno prikladno govoriti o čovjeku kao vampiru, međutim postoje prijatelji koji su nešto poput emocionalnih vampira. Ne znamo koliko su stvarno prisutni među muškarcima i ženama, ali nekoliko primjera može poslužiti da ga barem pokušamo opisati. Vampirski prijatelj je osoba koja vam je bliska, jako bliska, čak ste godinama prijatelji, ali se ne razlikuje u jednoj stvari od ekonomskog prijatelja. Kao što ekonomski prijatelj u čovjeku vidi hodajuću devizu, vampirski prijatelj u čovjeku, možda i u vama, vidi emocionalno nabijenu vreću koju treba polako i dugo gristi i iz nje isisati svu radost, toplinu i emocije.

Vampirski prijatelj ili prijateljica funkcionira tako što na svakom susretu, na kavi, bilo gdje jednostavno isključivo i samo govori o sebi i osjeća se uvijek suprotno od onoga kako se vi osjećate, pogotovo ako se osjećate dobro i zadovoljno i radosno. Ako ste izišli na kavu i samo naznačite da je lijep dan, da se danas osjećate dobro, vampirski prijatelj ili prijateljica odmah počinje s pričom o lošem danu, lošem mjesecu, depresiji, lošoj vezi, sve je kod nje ili kod njega crno, nema tračka, a kamoli zrake sunca, sve je nekakva tama, mrak i noć.

Ne samo da je vampirskom prijatelju sve loše i očajno, nego to nastoji i na vas prenijeti pa se poslije kave, večere, ručka i susreta osjećate tako jadno i bolesno da bi najradije išli u bolnicu od muke. Zato ga i možemo nazvati makar malo neobičnim imenom vampirski prijatelj, on iz vas izvlači sve što je radosno i sretno i unosi vas zarazu žalosti, nervoze i očaja.

S vampirskim prijateljem bilo koji susret uvijek završava s činjenicom da je iz vas za tako kratko vrijeme isisao sve dobro i svu radost koju ste imali. Za vampirskog prijatelja vi ste samo prigoda da hrani svoju ljutnju, nervozu, općenito loše raspoloženje i depresivno stanje, čim postanete očajni kao i on odbaci vas i traži novu svježu žrtvu koju će zaraziti svojim neraspoloženjem.

„Narcis“ prijatelj

Nije važno jeste li upravo izašli iz bolnice s terapije, jeste li umorni od dugotrajnog leta, jeste li ljuti zbog problema kod kuće ili na poslu, narcis prijatelj još dok sjedate počinje pričati, a o kome drugom nego o sebi.

Njega ne zanima što se s vama događa, kroz što ste prošli u proteklom periodu koji je za vas možda bio težak, narcis prijatelj je poznat po tome i što nakon deset godina što se niste vidjeli čim sjednete on odmah počinje priču o sebi i ne obraća pažnju na vas, čak nije ni svjestan da se niste vidjeli deset godina.

Ako ste za ekonomskog prijatelja hodajuća deviza, za vampirskog prijatelja emocionalni nektar dobrih emocija koje treba isisati, za narcis prijatelja ste vi, a što drugo nego ogledalo, zrcalo ili kako se to kaže kolokvijalno špigla.

Naravno, zrcalo ima dvije sposobnosti od kojih je jedna puno važnija narcis prijatelju, a to je uz to što ogledalo pokazuje izgled, ono također šuti. Sa zrcalom nema dijaloga, nego je u pitanju čisti monolog i vi ste uglavnom svom narcis prijatelju zrcalo.

Naravno, čak i kad je u pitanju druga osobina zrcala, a to je da pokazuje sliku i izgled i u tom smislu možete poslužiti kao zrcalo pod uvjetom da se slažete sa izgledom svoga narcis prijatelja, štoviše, morali biste biti takvo zrcalo da prikazujete puno bolje, ljepše i zgodnije ono što stvarno ispred vas izgleda zapravo prosječno, a na nekim mjestima i ne tako dobro.

Umjesto zaključka

Zajednička karakteristika i ekonomskog, vampirskog i narcis prijatelja jest da vas nitko od njih stvarno ne gleda kao prijatelja niti vam stvarno želi biti prijatelj, nego je prije riječ o ljudima koji vas trebaju za svoje potrebe, bilo da im treba novac, ugled, moć, emocionalno manipuliranje i potvrda njihove narcisoidnosti, vi ste za njih deviza, svježa krv koju treba emocionalno popiti, iscrpiti i dotući i ogledalo koje treba šutjeti, ali za njih niste prijatelj niti vas oni takvim smatraju.

Ali sve dok imate, dok ste sretni i radosni i dok volite komunicirati s ljudima, uvijek ćete uza se imati prijatelja koji je ponekad u jednoj osobi i ekonomski, i vampir i narcis prijatelj koji će vas iskorištavati, piti vam krv na slamku i tražiti od vas da budete i glumite njegovo ogledalo i privatno, a još više u javnosti bez obzira morate li samo šutjeli ili lagati kako prekrasno izgleda.

U Sarajevu, 16. 6. 2017.

O. J.

Kako sebi odgojiti kriminalca?

„Pustite ga na miru, još je dijete“. Na ovakav odgojni pristup jednom je prilikom svoj osvrt pokušala dati teksaška policija. U poprilično čudnoj izjavi za javnost izrecitirali su deset savjeta za što vam je činiti „Ako želite da vam dijete postane kriminalac“.

Spomenutu izjavu je prenio i u svojim izlaganjima rado koristio znameniti američki psiholog John B. Watson (1878.-1958), inače utemeljitelj biheviorističke psihološke škole.

Spomenutu izjavu su vjerojatno sastavili iskusni kriminalisti i forenzičari – nažalost – iz njihovog bogatog radnog iskustva:

Ispunjavajte mu svaku želju;
Slatko se smijte njegovim prostaklucima;
Ni riječi o vjeri, neka samo odluči i bira kad bude punoljetno;
Hvalite ga u njegovoj prisutnosti;
Nikad mu ništa ne zabranjujte;
Ne dajte mu da išta radi u kućanstvu;
Pazite da pije iz čiste čaše, ali ga pustite da čita prljave knjige;
Dajte mu džeparac kad god od vas to zatraži;
Svađajte se s bračnim drugom u njegovoj prisutnosti;
Branite ga uvijek pred profesorima, susjedima, policijom.[1]

E sad, istina da je Watson živio u nekom za nas minulom vremenu. Još veća istina, da poslovično oštra teksaška policija i nije neki vrhunski pedagoški uzor i primjer za roditelje. No, i ovaj prvi, kao i ovi drugi su ozbiljno u životu radili na slučajevima kriminalnog ponašanja, i dobro su znali tko su ti ljudi, te kakve životne priče i kakav kućni odgoj stoje iza njih.

Zato bi jednostavno rekli, isplati se barem pročitati i ozbiljno razmisliti…

Na kraju krajeva, mnogi su i roditelji, a i njihova djeca do sada već platili težak danak jednom takvom pedocentričnom odgoju, u kojem je dijete u strogom središtu, mali bog, uvijek u pravu, uvijek na prvom mjestu, vječito izuzeto i nedodirljivo…

U Sarajevu, 16. 6. 2017.

M. B.

[1] Usp. Ivo ĆURAK, Nepročitana knjiga, Lubešić, Omiš, 2003. 209.

Načelna suglasnost i inflacija značenja riječi

Čovjek u životu može biti zadovoljan, nezadovoljan, ali i ono nešto između ovoga dvoga: biti zadovoljan na nezadovoljan način.

Veliki njemački državnik Otto von Bismarck reče jednom prilikom da „kada kažemo da se s nečim slažemo u načelu, to onda samo znači da nam ne pada na pamet tu ideju provoditi u praksi“. No, načelna suglasnost u životu ipak postoji, s tim da ona obično postoji onda i tamo, odnosno, u situacijama kada uopće ne mislimo da se s nečim ili nekim slažemo. Da bi smo ovo bolje razumjeli razmotrit ćemo nekoliko jednostavnih primjera:

Vjerojatno 90% pjesama koje slušamo na radiju ili posredstvom drugih medija govori o ljubavi. Međutim, danas ljudi – svejedno – nekako imaju dojam da ljubavi nikad nije manje bilo.
Naša društvena stvarnost je duboko ispolitizirana. Političke teme su sveprisutne. Ljudi razgovaraju, raspravljaju, svađaju se, ali opet se stiče dojam kao da dvadeset godina „tapkamo“ u mjestu. Ostaje pitanje, zar ne bi trebalo biti nekakve konkretne koristi od svih tih razgovora i rasprava?
Slično kao u prethodnom slučaju, nogomet je također u žarištu društvenih zbivanja i interesa, no na našim prostorima medalje s međunarodnih natjecanja redovito donose neki drugi – društveno podcijenjeni – sportaši i sportovi.

Što bi rekao J. L. Austin?

Britanski filozof jezika John Langshaw Austin – u svojoj „Teoriji govornih čina“ govorio je o dvije temeljne funkcije jezika: konstativnoj i performativnoj. Ova prva se odnosi na konstatacije: kiša pada, gužva je u gradu, baš sam gladan, danas si posebno lijepa… Dakle, ovdje spadaju svi jezični izričaji i konstrukcije kojima se nastoji opisati stvarnost, a to bi ujedno po Ludwigu Wittgensteinu bila i ona elementarna zadaća jezika uopće – opisivanje stvarnosti.

Performativna funkcija jezika se znatno razlikuje od prethodne, jer ona ne samo da konstatira stvarnost nego je i određuje svojim djelovanjem. Npr., kada vjerski službenik ili općinski matičar zaljubljenom paru kaže ono „Proglašavam vas mužom i ženom“, sa ovom jednostavnom, ali sudbinskom rečenicom formirat će se posve nova egzistencijalna i pravna situacija za spomenuti par. Pred njima se sada otvara potpuno novi život sa specifičnim pravima i obvezama. Ili, drugi primjer: kada sudac nekog osumnjičenika za teški zločin proglasi nevinim, to će za ovoga svakako značiti jednu novu mogućnost života, bez obzira na to je li stvarno nevin ili ne. Dakle, vidimo, izgovorena riječ ponekad uistinu ima moć i snagu da „iz temelja“ promijeni ljudsku stvarnost.

Naravno, performativna upotreba jezika ne podrazumijeva isključivo ovakve sudbinske ili barem pravno nabijene rečenice. Tu bi mogli pribrojati i sve vrste poticajnog govora, koji ne utječe tako hitro i temeljito na promjenu stvarnosti, ali ipak utječe. „Ne boj se“, „samo hrabro“, siguran sam da to možeš učiniti“ … od ovakvih rečenica doduše ne možemo odjedanput postati super učinkoviti, ali u svakom slučaju, puno bolje da nam u životu često ovako govore nego nešto suprotno. Također, ovdje bi spadali i svi oblici kreativnog govora koji se ne zaustavlja samo na imenovanju problema, nego hrabro čini iskorak prema njegovom rješavanju.

Više o temi: http://poptheo.org/problem-solving-…savanju-problema/ ‎

I na kraju onda ostaje pitanje kamo smjestiti onaj inflatorni govor s početka teksta, kada se – svejedno – u društvu ili privatnom životu stalno o nečemu govori, a promjena ni na vidiku? To bi – moguće – bila nekakva konstativna upotreba jezika koja bi rado postala performativna, ali ipak za tako nešto nema dovoljno snage, hrabrosti, strpljenja, kreativnosti i odlučnosti.

Zadovoljni na nezadovoljan način

Mislim da bi se u jednom svi mogli složiti: kad se čovjek u životu susretne sa uistinu neizdrživim problemom, to će ga neminovno pokrenuti na neko djelovanje. Pokušat će riješiti problem, možda čak i pobjeći od problema ili će na kraju ipak promijeniti samog sebe i adaptirati se u smjeru tolerantnog suživota s naznačenim problemom. Međutim, ukoliko nas nešto iritira, ali ipak ne potiče na konkretno djelovanje, to bi onda moglo značiti da se s naznačenom problematičnom stvarnosti u načelu slažemo, ali eto, tek nam je potrebno da se od vremena do vremena nekome dobro izjadamo. U tom smislu, nekako se dogodi da smo u životu mnogo puta zadovoljni na jedan takav nezadovoljan način – zapravo, puno češće nego što inače mislimo.

Naravno, ovo „biti zadovoljan na nezadovoljan način“ nije lako ni nama samima, niti onima oko nas, a opet ni nama samima s onim njihovim „biti zadovoljan na nezadovoljan način“. To je vrlo zamoran i stresan život. To je zapravo jedan korijenski problem koji nerijetko u životu generira i većinu onih drugih problema. Stoga se u svim ozbiljnim – bilo duhovnim, bilo psihološkim – nacrtima i kaže ono da promjene svijeta nema bez promjene samog sebe. A osnovno pitanje pri tome će izgledno glasiti: Što ja zapravo želim i očekujem od života?

Možda zvuči prejednostavno, ali upravo to „prejednostavno“ i predstavlja avanturu života za – po sebi – vrlo komplicirano ljudsko biće.

U Sarajevu, 15. 6. 2017.

M. B.

O demagogu

U svojim Izvorima totalitarizma Hana Arendt će napisati sljedeće opisujući Lenjina: „Iako nije imao instinkt vođe masa bio je loš govornik, a uz to je volio i da javno priznaje i analizira vlastite greške, što je protivno elementarnim pravilima demagogije.“

Prema Arendt, dok čovjek razmišlja o danima i mjestima, demagog razmišlja u vjekovima i kontinentima. Prema Arendt, demagog ne može zavesti mase ako pokuša priznati da je samo čovjek, nego se uvijek mora predstavljati kao polubožanstvo, spasitelj i mesija. Zbog čega masa pristaje uz demagoga i zbog čega i kako demagog uspijeva nagovoriti mase da čine zločine i strašne stvari?

Čovjek mase

Arendt polazi od tvrdnje kako čovjek koji teži idealima uvijek prema njima teži iz osobnog uvjerenja, i njegovi ideali su uvijek podložni provjeri iskustva. Međutim, čak i onda kada ideali padnu na provjeri iskustva, za čovjeka ostaje nada kako njegovi ideali ipak imaju mogućnost prije ili kasnije proći test iskustva i pokazati se točnima, opravdanima, odnosno, za Arendt ideal kojemu čovjek teži uvijek ostavlja prostor nade. Jer čovjek koji ima ideale živi u nadi, prema Arendt on nikada ne može postati divljak ili životinja koja čini zlo, jer nada u ostvarenje ideala ne dopušta da se spusti na tu razinu.

S druge strane, čovjek prema Arendt postaje dio mase onda kada postane ravnodušan prema svojim idealima, kada potpuno izgubi interes, kada se stavi u položaj u kojemu ga ništa ne zanima i ne može potaknuti na djelovanje. Iz ove ravnodušnosti prema Arendt rađa se potpuna odsutnost empatije, brige i zabrinutosti što je odlika svakog normalnog ljudskog života i življenja.

Ravnodušan čovjek bez ideala postaje čovjek mase, jer za njega apsolutno sve gubi vrijednost, i njegov život i život drugih, ili kako Arendt piše čovjek mase ne gubi samo nekakve okove, on, jer se prestaje brinuti za dobrobit bilo koga, gubi bilo kakav normalan i ljudski osjećaj za zabrinutost, gubeći pri tom i osjećaj za stvarnost i kako Arendt zaključuje jedan monah u samostanu u odnosu na čovjeka mase izgleda kao netko tko je opsjednut svjetovnim stvarima.

Čovjeka mase karakterizira odsutnost bilo kakvog ljudskog osjećaja, njegova ravnodušnost za bilo kakve normalne svakodnevne ljudske probleme pretvara ga u umišljenog spasitelja i mesiju, onoga koji smatra da razmišljanje o svakodnevnim ljudskim problemima i poteškoćama nije dostojno jedne takve veličine. Treba biti ravnodušan prema svim tim ljudskim tričarijama i razmišljati samo o vjekovima i kontinentima, razmišljati i izvan vremena i izvan bilo kakve ljudske zajednice. Sve ljudsko ono obično i svakodnevno nije dostojno uma čovjeka mase i njegove veličine i on se na taj način pretvara u fanatika, odnosno demagoga.

Demagog

Demagog se uzima iz mase i za masu, demagog je čovjek mase koji je ravnodušnost prema običnom čovjeku, njegovom životu i problemima pretvorio u fanatizam prema kojem sve što ne pomaže emancipaciji mase treba biti apsolutno uklonjeno bez obzira koja će sredstva biti upotrijebljena.

Demagog je svjestan da isticanje bilo kakvih ljudskih grješaka, grijeha i slabosti može biti opasno za njegov fanatizam, stoga demagog nikada ne govori o sebi u negativnim terminima, niti se o masi izražava prezrivo i s omalovažavanjem, nego smatrajući sebe mesijom, nadčovjekom on i masu zavodi tako što je naziva mesijanskom i određuje joj spasiteljsku ulogu u društvu mimo svih drugih ljudi koje čine društvo. Da bi došao do takvog stupnja vlastite veličine i zavođenja mase, demagog sve društvene norme i institucije i religiozne, i političke i socijalne proglašava poljem sukoba do zadnje kape krvi, poljem koje mora biti do kraja očišćeno od svih ljudskih natruha.

Ono što demagoga posebno živcira jest stalno pozivanje ljudi na svakodnevne poteškoće s kojima se susreću. Demagog s jedne strane fanatično obećava bolje plaće, bolje mirovine, bolje zdravstvo, bolje uvjete za mlade, bolje uvjete zapošljavanja dok u isto vrijeme prezire sve te zahtjeve i sve ljude koji to traže smatrajući ih uglavnom nedostojnima njegova mesijanskog genija.

Demagog ne tolerira bilo kakvo kritičko mišljenje o njegovom djelovanju, bilo kakva upozorenja o slabosti njegovog programa, nastupa i vođenja države, politike i zajednice. Iz jednostavnog razloga jer njegova ravnodušnost prema običnom čovjeku stoji u temelju njegovog nastupa i njegovog programa. Demagog nije samo ravnodušan prema običnom čovjeku, on je ravnodušan i prema masi koju bez problema žrtvuje za svoj fanatizam u stotinama, tisućama i milijunima. Na oltar vlastite veličine potpuno ravnodušan prema bilo kakvoj ljudskoj patnji, žrtvi, umiranju demagog žrtvuje sve i svakog čovjeka uvjeren u svoje mesijansko poslanje.

Vjerojatno se u njegovom fanatizmu i ravnodušnosti prema običnom čovjeku krije njegova privlačnost kojima privlači mase, jer demagog masama ne govori o tome što se mora svaki dan raditi da bi se živjelo, on masama tumači kako je pod njegovim vodstvom raj na zemlji na dohvat ruku i kako između njega kao mesije i mase kao izabranog naroda na tom putu ostvarenja raja stoji obični čovjek, obični ljudi, oni kojima je stalo da svakodnevno žive svoj obični i normalni ljudski život.

I kako takav život nije dostojan življenja kako njegove veličine tako i veličine mase koju demagog proglašava izabranim narodom koji će jedini nastanjivati raj u koji će ih on povesti. Mase zavedene njegovom porukom, porukom kako trebaju biti prema svemu ravnodušni i težiti apsolutno zacrtanom cilju, obećanom raju na svom putu mogu srušiti i ruše sve pred sobom.

Sve ono što obični, svakodnevni ljudi svojim radom, trudom i naporom izgrade, mase ili masa predvođena demagogom će srušiti u tren oka i zauvijek uništiti, a pri tom će stradati i obični čovjek zajedno ne samo sa svojom obitelji, nego cijelom svojom zajednicom, narodom i državom, jer demagog ne poznaje i ne priznaje prihvaćene ljudske uzuse i granice, čak je i nebo za njega prepreka koju treba svladati.

Umjesto zaključka

Obični čovjek u susretu s drugim čovjekom se nikada neće do kraja s njim složiti oko mnogih pitanja, obojica će biti i samokritični, ali i kritični jedan prema drugome. Možda neće imati ni iste ideale, ali će i jednoga i drugoga ti ideali držati kroz nadu da će jednog dana makar suprotstavljenih mišljenja i stavova izgraditi ne raj na zemlji, ne zlatno doba od tisuću godina, nego bolje sutra ili prekosutra za sebe i svoju djecu. Iz te nade u bolje sutra iz vjere u svoje ideale trudit će se da ne potonu u divljaštvo i životinjsko ponašanje jedan prema drugome.

Demagog misli s masom i za masu i umjesto mase, kod demagoga ne postoji pitanje slaganja ili neslaganja kritike ili nečega sličnog. Demagog zavodi masu mesijanskim obećanjima ne o boljem sutra ili prekosutra, nego o obećanjima o zlatnoj i rajskoj vječnosti, idealnom društvu spašenih i zato je tako prihvatljiv i drag masama jer obećava ono što masa isključivo želi čuti i jer ih pretvara u ravnodušne poslušnike koji zarad nepostojećeg zemaljskog raja spremno uništavaju i ruše i ono malo dobrog i lijepog što je običan čovjek, obični ljudi stvorili i stvaraju svojim svakodnevnim radom i trudom.

Jer običan čovjek nije nikada ravnodušan na patnju, na brigu i zabrinutost i uvijek je njima opterećen i zato je sposoban suosjećati, pomagati i učiniti i činiti dobro za drugog čovjeka. Demagog je zajedno s masom potpuno ravnodušan prema svemu i svakomu, kako zaključuje Arendt, i zato i jest privlačan ne zato što je samo sposoban zavesti mase, nego još više što je sposoban učiniti ravnodušnim ljude prema bilo kakvom zločinu, ubijanju, patnji i žrtvi ističući ravnodušnost kao temelj da se postigne zemaljski raj.

U Sarajevu, 13. 6. 2017.

O. J.