Blog – Stranica 62 – Poptheo Web Portal

O GUŽVI I ŽIVLJENJU UNAPRIJED

Nismo ni zaspali, a planiramo sljedeći dan. Nismo ni doručkovali, već smo mislima na poslu. Na poslu radimo, a mislima smo već kod kuće navečer. Na godišnjem odmoru već mislimo o povratku na posao. Na poslu već mislimo o odmoru bilo godišnjem, bilo vikendu, bilo prazniku. Živimo vrijeme unaprijed. Živjeti vrijeme unaprijed zahtjeva stalno planiranje, planiranje mjeseci, dana, sati. Sve što se ne uklapa u stalno planiranje i što poremeti već zacrtani i isplanirani plan je smetnja. Gužva je smetnja našem nutarnjem življenju vremena unaprijed koje se tek ima dogoditi.

Odlazak na posao u kojem se već razmatra povratak kući ometan je gužvom na semaforu i dva tri automobila više nego je predviđeno. Kao da dva minuta duže na semaforu označuju da nećemo uopće doći kući poslije posla, semafor je smetnja našem življenju vremena unaprijed. Vozač koji samo sekundu duže nego što treba ne kreće na zeleno svjetlo, smetnja je našem življenju vremena unaprijed. Vozač koji staje na žuto i ne prolazi posebna je vrsta smetnje našem življenju vremena unaprijed do te mjere da naoko mirni u društvu, za volanom postajemo grubijani i primitivci. Tramvaj koji kasni ometa življenje našeg vremena unaprijed, autobus koji kasni, avion koji polijeće ranije nego je predviđeno, šalter koji se otvara nakon vremena, a zatvara prije vremena također je smetnja našem življenju vremena unaprijed.

O gužvi obično mislimo kao vanjskom problemu velikog grada s puno automobila i lošim javnim prijevozom. To je samo jedan oblik gužve, objektivni kojega je nemoguće povremeno izbjeći i do kraja iskorijeniti. Drugi oblik gužve je naš nutarnji i rađa se jer smo vrijeme počeli živjeti unaprijed bez ostavljanja mogućnosti da gužvu kao smetnju življenju tog vremena unaprijed pokušamo zamisliti kao dio našeg nutarnjeg stava prema vremenu kojega planiramo.

Što god planiramo u vremenu mi to činimo često unutar vlastitih ideja i misli našeg vlastitog svijeta. Kada nešto isplaniramo kao što je recimo sutrašnji dan od jutra do mraka, od doručka do večere, mi smo na neki način taj dan već proživjeli samo ga trebamo još „odraditi“. U sebi taj dan proživimo bez gužve, jer unutarnje proživljavanje sutrašnjeg dana i sutrašnjih događaja ne može i ne predviđa smetnje nego jedan čisti, neprekinuti, glatki slijed planiranih događaja.

Odrađivanje planiranog dana je prožeto i obilježeno našim nutarnjim planom, a naš nutarnji plan je zacrtani stav kojega nemamo namjeru promijeniti. Tako se gužva ne događa samo na izvana – objektivno bez mogućnosti da je kontroliramo, nego nas zahvaća iznutra u vidu bijesa, stresa, psovke, vike, dernjave zato jer smo dan u kojem se nalazimo već proživjeli u svom nutarnjem vremenu, ali u tom nutarnjem vremenu nije bilo smetnje, odnosno gužve.

Sukob našeg unutarnjeg življenja vremena unaprijed i vanjskih okolnosti, vanjskog svijeta i događaja generiraju jedan oblik osjećaja kojega se može nazvati gužvom, ali to nije fizička gužva kolone auta na semaforu ili reda ljudi na šalteru, nego osjećaj koji nastaje kada vidimo naznačenu gužvu.

To je osjećaj nagle žurbe da se nešto završi što je prije moguće iako znamo da malo duže čekanje neće previše poremetiti naš predviđeni raspored. Ali tome osjećaju iznenadne žurbe se ne možemo oduprijeti, jer dan koji živimo smo već proživjeli unutar sebe tako što smo ga još jučer i dok se nije događao već proživjeli. Gužva je stoga nutarnja smetnja, ona nije samo izvanjska blokada dolaska do željenog cilja bilo autom bilo pješice. Gužva je nutarnji osjećaj kojemu ne dopuštamo da bude dio našeg nutarnjeg življenja dana koji se tek treba dogoditi.

Nema smisla tražiti mir, strpljivost i zadovoljstvo na semaforu, u koloni auta, u koloni ljudi, u hodanju od šaltera do šaltera, što se više nastoji biti miran i strpljiv, to se više postaje ljut, razdražljiv i nemiran. Ako već ne možemo živjeti tako da dan koji se tek treba dogoditi sačekamo nego ga iznutra već proživimo, onda prethodno nutarnje življenje sljedećeg dana treba u sebi kao bitni dio sadržavati smetnju, odnosno gužvu kao nutarnji osjećaj kojega se treba također proživjeti iznutra, unutar sebe zajedno s planiranim danom, možda na taj način postoji mogućnost izbjeći donekle bijes, nervozu, nemir na semaforu, na šalteru, u tramvaju, na poslu.

U Sarajevu, 28. 10. 2017.

O. J.

Izvor (foto): “Busy Street” by Eric Marwick (artuk.com).

O njegovom božanstvu gadgetu

Kada je Auguste Comte razvijao ideju pozitivne religije, odnosno religije koja bi bila utemeljenja na činjenicama pozitivnih znanosti, nije mogao predvidjeti takve proroke poput Gatesa, Jobsa, Zuckeberga, Muska…

Zanimljivo je primijetiti kako nitko od njih nije znanstvenik u akademskom smislu, nego su svi odreda vizionari, neka vrsta proroka budućnosti gdje se o tehnologiji govori ne u znanstvenim, nego u religioznim terminima budućeg ostvarenja tehnološkog kraljevstva na zemlji.

Kada je preminuo Steve Jobs, osnivač Applea, veliki broj osvrta bio je gotovo religiozne naravi kao da je preminuo religiozni vođa određenog kulta, a ne izvršni direktor i vlasnik tehnološke firme.

Među sljedbenicima tehnologije postoje religiozni kultovi koji se međusobno suprotstavljaju, isključuju i grupiraju. Korisnici Apple proizvoda se označavaju određenim terminima koji ih grupiraju u specifičan religiozni tehnološki kult pa je korisnik Apple proizvoda recimo jednostavan, zahtjevan u smislu ukusa i mode, točno zna što želi od sebe i života dok je recimo korisnik Samsung proizvoda opisan nešto drugačije. Na taj način se na razvijaju religiozno-tehnološki kultovi koji imaju svoje sljedbenike, pravila i načine predstavljanja.

Čini se da je pokojni Jobs na neki način prepoznao religioznu moć tehnologije kada je za logo firme uzeo simbol nagrižene jabuke i kada je prvi gadget iphone 3 odlučio predstaviti ne jednostavnim puštanjem televizijskih reklama, nego organiziranjem specifičnog događaja predstavljanja koji se od tada kako je izlazio novi model pretvorio u tehnološki religiozni događaj koji već ima i svoju religioznu tradiciju.

I druge tehnološke firme prepoznale su moć religioznog elementa tehnologije, pa su odlučili slijediti primjer firme kao što je Apple i u predstavljanju i prodaji svojih gadgeta imaju elemente religioznosti.

Slike religioznih sljedbenika koji noćima strpljivo kampiraju u redovima pred trgovinama podsjećaju na religiozna bdijenja i molitve pred neke religiozne blagdane. I datum predstavljanja gadgeta se tempira na taj način kao da oponaša neke religiozne blagdane.

Kao što religiozni blagdani imaju svoje priprave, korizme, došašća i ramazane i predstavljanje njegovog božanstva gadgeta zahtjeva jednu vrstu religiozne priprave, posta, sebi svojstvenog došašća gdje se kroz povremeno puštanje šturih informacija nastoji postići religiozni efekt euforije prije nego se njegovo božanstvo gadget pojavi pred svojim religioznim sljedbenicima.

Njegovo božanstvo gadget je poput religioznog otajstva, misterija, specifikacije uređaja su misteriozne do samog kraja, a o njegovom izgledu se samo nagađa kao što se u religiji nagađa o tome kako je izgledao neki svetac za čiji se blagdan pripravlja.

Predstavljanje bilo kojeg gadgeta iako se govori o tehnološkom događaju se sve više pretvara u religiozni događaj, dok se sajmovi tehnologije pretvaraju u nešto slično kao što su sajmovi predmeta koji se prodaju tijekom nekog religioznog događaja.

Samo predstavljanje njegovog božanstva gadgeta podsjeća na religiozno slavlje, na pijedestalu ili na bini je tehnološki direktor poput religioznog vođe, iza njega kao i u nekoj bogomolji umjesto religioznih slika stoje slike njegovog božanstva gadgeta, a ispred njega sljedbenici kulta.

I samo predstavljanje teče poput religioznog događaja. Sve počinje propovijedanjem direktora o putu spasenja koji je prošao njegovo božanstvo gadget od začeća od sirovih materijala, pa do rođenja u fino brušeni aluminij ili tvrdu plastiku.

Nakon što se predstavi začeće i rođenje njegovog božanstva gadgeta, slijedi predstavljanje njegovih spasenjskih sposobnosti, procesor, kamera, display razvijeni do te mjere da sljedbenicima kulta ne preostaje ništa drugo da priznaju da je njihov spasitelj najjači sve dok se ne pojavi spasitelj – rival u vidu gadgeta neke druge tehnološke firme. Tehnološke firme izgledaju kao nove religiozne ustanove koje nude spasenje i međusobno se bore da privuku što više sljedbenika koje žele spasiti.

Nakon što završi religiozni događaj predstavljanja njegovog božanstva gadgeta, slijedi vrijeme posta, korizme, ramazana, odnosno priprave za izravni susret sa njegovim božanstvom gadgetom, a to je vrijeme od predstavljanja do dolaska u prvu trgovinu. Priprava se odvija u atmosferi iščekivanja kao što se i u budućem religioznom događaju iščekuje dolazak blagdana, priča se, raspravlja se o njegovom božanstvu gadgetu kao kada se u religiji govori o jubilarnim događajima i godinama. Priča se cijela povijest spasenja od iphone 3 do iphone 8 ili od samsunga s3 pa do samsunga s8 i ističe po čemu su novi spasitelji bolji od njihovih prethodnika.

Konačno, oni religiozniji obavljaju čak i neku vrstu trodnevnica ili devetnica i hodočašća bdijući dan i noć u procesijama pred trgovinom, a trgovina je novi oltar, novi žrtvenik s kojega se želi uzeti nešto od božanskog. Konačno, kada se proglasi kraj posta i iščekivanja, žrtvenik i oltar se otvara za novo slavlje i pristupa se i konačno dolazi u stvarni dodir s njegovim božanstvom gadgetom. Slike euforičnih vlasnika njegova novog božanstva gadgeta bio to je iphone, samsung izgledaju kao slike religioznog čovjeka koji se iskusio susret s božanskim.

Zato je i cijena njegovog božanstva gadgeta visoka, jer ne može biti dostupna svim smrtnicima, nego samo izabranima. Oni koji bi željeli pristupiti njegovom božanstvu gadgetu i doći s njim u direktan dodir moraju znati da se moraju odreći toliko toga da bi ga primili, moraju biti svjesni da imati njegovo božanstvo gadget nije više stvar prestiža, tehnologije nego religiozna stvar gdje siromašni vjernik cijeni svoju religioznu muku i odricanje odričući se toliko toga da bi njegovo božanstvo gadget pripadalo njemu. Religiozni sljedbenik njegovog božanstva gadgeta mora proći mukotrpan asketski put i religioznu pripravu do svoga spasitelja koji ga čeka fino upakiran u najnoviji fino brušeni papirni „tabernakul“ s novim i neslućenim spasenjskim sposobnostima.

U Sarajevu, 24. 10. 2017.

O. J.

OD VIŠKA GLAVA BOLI: O INFORMACIJSKIM I INIM PREZASIĆENOSTIMA NAŠEGA VREMENA

„Samodisciplina je jedan od najviših oblika ljubavi prema sebi“ – Morgan S. Peck.

Muškarce često frustrira neumoljivo žensko šopingiranje, jer to vodi prema potpunoj ispeglanosti kartica, no različita istraživanja dokazuju da žene na taj način uistinu uspijevaju zaliječiti nagomilani stres. Pri tome kao da nije toliko važno što se kupuje; važno je da se kupuje, jer dame će se i same složiti da mnogo od onoga što na taj način kupe, trajno završi negdje u mračnim, nepristupačnim dijelovima ormara. Evolucijska psihologija uzroke ovakvog ponašanja pronalazi u ranim fazama ljudskog razvoja, gdje su se muškarci uglavnom bavili lovom i ribolovom, a žene sakupljanjem jestivih plodova kao i drugih eventualno korisnih stvari iz prirode. A kad smo kod toga, ne liječe li muškarci svoj nagomilani stres počesto upravo lovom i ribolovom? A opet, svi skupa zajedno, ne liječe li često stres u prirodnom ambijentu primitivne rodovske zajednice – u krugu oko vatre, uz pečeno meso i neartikuliranu pjesmu i šalu (piknik, roštilj…)? Vidimo, čovjeka danas smiruju svi pozitivni aspekti njegovog nekadašnjeg načina života, kao što ga uznemiruju svi negativni aspekti njegovog aktualnog načina života. O svemu ovome smo već nedavno pisali, kao što smo tada rekli da ljudi ipak najradije ostaju ovdje i sada, gdje jesu, jer nije sve bilo idealno glede primitivnog života u prirodi, kao što niti sve nije crno u današnje vrijeme…

Informacijska prezasićenost

S ljudskim mozgom ide donekle slično kao i s kompjuterima. Dugoročno pamćenje – duboka memorija je praktično neograničena, međutim radna memorija (RAM) je poprilično ograničena. Današnji način života i rada čovjeku često nameće „multitaksing“, a to većinu ljudi dokazano vodi prema konfuziji, stresu i smanjenoj produktivnosti.

Još većim problemom se pokazuje tzv. informacijska prezasićenost (information glut). Međutim, ona nije uvijek poslovno uvjetovana, kao recimo kod menadžera koji u prosjeku dnevno primaju 36 mailova, tko zna koliko poruka, uz par sati telefoniranja i nekoliko važnih brifinga i sastanaka. Naprotiv, izazovnost interneta, a pogotovo društvenih mreža čovjeka danas dovodi do toga da se on potpuno dragovoljno izlaže naznačenoj informacijskoj prezasićenosti premda mu ona itekako škodi.

Previše informacija iscrpljuje moždane kapacitete te on neminovno usporava. Osim toga, ovdje se otvara prostor i za nastanak i razvoj i brojnih drugih poremećaja i oboljenja. U tom smislu, danas se često govori o poremećaju pažnje kod odraslih ljudi (ADHD). Uslijed dugoročne izloženosti velikoj količini informacija, te brojnim drugim dnevnim zadacima i kontaktima, čovjek na kraju dolazi do stanja permanentne dekoncentracije. Znakovi ovoga su, između ostalog, nemogućnost samoorganizacije, vidljiva nemogućnost praćenja sugovornika (slušaš li ti mene?), vječito kašnjenje u svemu i svačemu, sklonost prometnim prekršajima i sl.

Gubitak kontrole

Ljudi su davno zaključili da je znanje moć. Oni s više podataka u glavi su u prosjeku realno superiorniji od onih koji manje znaju i to bez obzira o kojem se području života radilo. To nas realno i potiče na aktivno skupljanje znanja i informacija. No, i tu se svakako može pretjerati, a posrednici informacija – mediji u tome nam uopće ne pomažu. Danas se informacije vješto pakiraju pod bombastične i senzacionalističke naslove u svrhu zgrtanja čitatelja i pratitelja: „Profesor pretukao učenika!“ – a na kraju se u samom tekstu ispostavi da je srednjovječni – umjereno neurotični – profa zvekn’o jedan jedini mali šamar nemogućem adolescentu od učenika; ili: „Pet godina je radila ovo, a onda joj se dogodilo ono“ – a kad pročitaš, nit’ je ona Bog zna što radila, nit’ joj se na kraju nešto posebno dogodilo… Neki opet obećavaju revolucionarno novo znanje ili otkriće: „Konačno riješen misterij Bermudskog trokuta!“ – ja pročitah, kad ono podmetnuli barem 10 godina staru teoriju o metanskim mjehurićima koja je isto tako prije barem 5 godina eksperimentalno opovrgnuta. Neki opet više idu na tajnovitost i buđenje znatiželje: „Nećete vjerovati što je ta i ta starleta uradila svome dragom tajkunu“… Tu je i cijeli niz ponuda ekspresnih rješenja za uobičajeno vrlo teške životne probleme: „Kako se u pet koraka obogatiti“, „Kako u četiri koraka pobijediti karcinom“ ili opet „Kako u tri koraka preboljeti bivšu/bivšeg“…

Svi ovi „neodoljivi“ naslovi se počesto pokazuju kao prevelika napast za našu ljudsku znatiželju, odnosno preciznije, nikog sad baš ne zanima ono sve, ali većina se negdje već upeca.

Na kraju dolazi do toga da mi više ne kontroliramo informacije, nego one kontroliraju nas. Odnosno, više ih ne biramo po važnosti i značaju za nas, nego one neumoljivo biraju nas. A gubitak kontrole je vrlo opasan, i tek on čovjeka dovodi do istinskih problema.

Tako je i s brojnim drugim područjima života. Npr., što čovjeku više rastu prihodi, to mu obično više rastu i prohtjevi. Tako se nerijetko dogodi da većina ljudi na kraju sklapa kraj s krajem: i onaj što zarađuje 3000 eura, jednako kao onaj što ih zaradi samo 300. Sve nas ovo vodi do važnog zaključka: o kojem god području života govorili, uvijek dolazimo do onoga da je u određenom trenutku itekako važno znati stati na loptu. Jednostavno, svekolika stvarnost je sklona dramatičnim enantiodromijskim obratima, ono kad se neko imanje iznenada okrene u neimanje, mogućnost u nemogućnost, sposobnost u nesposobnost… Manje je ponekad uistinu više…

Živimo u vremenu kad anksiozno-depresivni sindrom postaje skoro pa standard, a anksioznost upravo karakterizira snažna tjeskoba uz grozničav strah od gubitka kontrole nad sobom. Međutim, izgledno je da je ovaj strah od gubljenja kontrole zapravo nesvjesni strah zbog već izgubljene kontrole: Ne kontroliramo dobro svoje vrijeme, ne kontroliramo informacije, ne kontroliramo svoje prohtjeve, zahtjeve, apetite i požude … Popustili smo pred višestrukim društvenim izazovima bilo iz domene konformizma ili onih iz domene totalitarizma. Nemate se zašto plašiti, sve je već izgubljeno, ali još uvijek se može uz nešto truda i dobre volje vratiti na svoje mjesto…

Samodisciplina

Završit ćemo sa autorom s početka ovog teksta – američkim psihijatrom Morganom Scott Peckom. Radeći godinama s najrazličitijim ljudima na kraju je pokušao popisati i predstaviti one osobine koje jednog normalnog čovjeka uistinu čine normalnim. Tako je nastala njegova najpoznatija knjiga, psihologijski bestseler „The Road Less Traveled“. Nemamo ovdje dovoljno prostora i vremena pozabaviti se sa svim osobinama normalnog čovjeka, nego ćemo se samo malo zadržati na prvoj osobini u knjizi – samodisciplini. Scott Peck obrazlaže samodisciplinu kroz četiri različita područja/dimenzije:

Odlaganje zadovoljstva: Po ovome, normalan čovjek je onaj koji se zna odreći trenutačnog komfora radi nekog budućeg većeg dobra;
Prihvaćanje odgovornosti: Ovdje se misli na prihvaćanje odgovornosti za svoja vlastita djela, jer prihvaćati odgovornosti za druge je većinom nezdravo, baš kao i samo neprihvaćanje iste („Da, uradio sam to i žao mi je“; neurotik će radije zanijekati „NIIISAAAM“ ili ono sofisticiranije „Vi ste to nešto krivo shvatili“);
Posvećenost istini: misli se na iskrenost kako u riječima, tako i u djelima;
Balansiranje: Ovdje se misli na upravljanje suprotstavljenim zahtjevima, s tim, premda nas riječ „balans“ može asocirati na sklapanje kompromisa, Scott Peckmisli na nešto sasvim suprotno: u prirodi je normalnog čovjeka biti sposoban za određivanje prioriteta. On mora znati što je u njegovom životu broj jedan, što dva i tako dalje. S druge strane, kako se ono kaže: tko veli da voli sve, taj zapravo ne voli nikog i ništa.

Ovaj broj „4“ je moguće i ponajvažniji za našu današnju problematiku. Strah od nesvjesnog koji se počesto javlja zapravo je strah od konkretnog i vidljivog nesvjesnog – od nesvjesnog življenja ili opet, od samih nas. Mislimo da je u našem životu prioritet jedno, a prodangubimo onda cijeli dan na nešto sasvim drugo. Počeo raditi, završio na kavi; počeo pisati izvještaj, završio na Face-u; mislio se vidjeti sa ovima, završio sa onima itd. Nažalost…

U Sarajevu, 24. 10. 2017.

M. B.

IZVORI:

http://www.foxnews.com/health/2011/12/05/information-overload-is-causing-illness-and-costing-money-experts-warn.html

http://psiholog.ba/mozak-se-ne-smije-zatrpati/

http://www.zdravosfera.com/adhd-u-odrasloj-dobi/

https://en.wikipedia.org/wiki/M._Scott_Peck

Foto: http://knowyourmeme.com/memes/events/e-mail-storms

O TJESKOBI

Tjeskoban čovjek kao danas uživa u njoj. Tjeskoban čovjek i kad shvati da je događaj koji je smatrao tjeskobnim prošao sasvim u redu i bez poteškoća, ponovno se vraća i kao da želi prisutnost tjeskobe u svome životu; kao da je žedan tjeskobnog osjećaja od budućnosti, od ljudi, od obveza, od posla, od obitelji. Kao da je tjeskoba postala nužna potreba čovjekove duše. Kao da postoji neko tajno uživanje u tjeskobi koje donose vijesti o budućnosti.

Pretvaramo se povremeno ili trajno u homo anxietatus, čovjeka punog tjeskobe i onda kada nema očitih razloga za to. Tjeskoba se uvukla u svaku žilu čovjekova bića. Ponekad svaka misao, pogled, ideja, dodir pun je tjeskobe, osjećaja straha i neugode pred nepoznatim i budućim. Tjeskoba paralizira čovjeka. Dok se on drži na površini naoko miran, staložen i racionalan, dotle u njemu tjeskoba ruje i razara. Zašto sam postao tjeskoban? Zbog čega je moj pogled na svijet odjednom postao tako mračan, tako taman, zaogrnut u pesimizam i neugodu pred budućim i pred sutrašnjim danom?

Čini se da je čovjek onemoćao pred samim sobom i iz te nemoći i odustajanja od samog sebe predao se posvemašnjoj tjeskobi glede vlastitog života. I određeni „svijetli“ događaji njegova života kao da se uvijek događaju pod plaštem i krinkom tjeskobe. Ako danas uživa i ako je danas radostan, on već misli o tjeskobi sutrašnjeg dana, tjeskobi noći koja je pred njim, tjeskobi sata koja slijedi i sve se teže može osloboditi okova tjeskobe i toga neugodnog osjećaja da se nešto prijeteće nadvilo nad njim; nešto nejasno u tami … nije čak ni siguran da to postoji, ali tvrdi da to osjeća.

I tako živi u nepodnošljivoj lakoći svoje tjeskobne egzistencije, oko koje se – poput osi – vrti sva njegova nutarnja snaga i nutarnji život, do te mjere da već u mladosti shrvan tjeskobom prazna pogleda postaje ravnodušan prema sebi i svijetu oko sebe.

Ako je lako primijetiti da nas je puno tjeskobnih, puno je teže razumjeti zašto odustajemo od borbe s tjeskobom. Što nam se najstrašnije može dogoditi u borbi s tjeskobom, što možemo izgubiti suprotstavljajući se tome mučnom grabežljivom osjećaju kojega opisujemo čudnim osjećajem nelagode u prsima, trncima u rukama, nesvjesticom, neodređenim strahom kojega ne može svladati ni tako sretan događaj kao što je svadba, proslava, koncert, obiteljska ljubav…

Što se najgore može dogoditi u iznenadnom lupanju srca dok stojimo u redu? Toliko smo tjeskobni da mislimo da je to kraj, da umiremo, hvatamo se grčevito za naslon, stolicu, bilo što. I kada tjeskoba prođe više ne stojimo u redu, svakim korakom samo osluškujemo srce kako kuca, hoće li opet ili neće opet i postajemo tjeskobni do te mjere da se socijalno izoliramo od svih, jer nas tjeskoba uvjerava da je sljedeći napad panike – bilo lupanje srca, bilo osjećaj slabosti ili nesvjestice – ujedno i naš kraj.

Tjeskoba nije toliko simptom, koliko je ona pogled na vlastiti život i sve što u taj život spada. Zato je i nemoguće onomu tko je tjeskoban u lijepim događajima života pronaći ohrabrenje, jer je njegov pogled na život tjeskoban. On ne boluje od tjeskobe, kao što netko boluje od psihoze ili neuroze; on tjeskobom gleda život i živi ga tjeskobom. Pogled na život oblikuje i čovjekova htjenja, uživanja i djelovanja; zato se i može dogoditi da tjeskoban čovjek u tjeskobi uživa kao što sretan čovjek uživa u sreći, jer je i sreća ne simptom, nego pogled na život.

Iz nekog čudnog razloga čovjek se predaje tjeskobi. U tjeskobna čovjeka postoji neobično životno usmjerenje, ponekad izabrano kako svjesno tako i slobodno, gdje se tjeskobi ide u susret kao što netko trči za srećom. Tjeskoba postaje način življenja, djelovanja i razumijevanja i kad to postane, ona se pretvara u pogled na svijet i na druge osobe. Zato se kaže da tjeskoban čovjek ništa dobro ne vidi ni u najljepšim i najsretnijim događajima života, jer on ne boluje od bolesti, on živi stvarnost tjeskobom.

Homo anxietatus nije bolestan čovjek, on je čovjek s neobičnim pogledom na život, jer onome tko traži sreću mora biti kako i neobično tako i ludo da čovjek trči u susret nečemu što ga iznutra na kraju razori i ostavi od njega ništa osim bezosjećajne pustinje, bez ijedne pa i najmanje oaze sjećanja na neki sretan ili radostan događaj. Pustinja tjeskobe pretvara se u pogled na život gdje čovjek nije fizički pustinjak, nego duševni.

Sukob s tjeskobom počinje onda kada se spozna da se u tjeskobi uživa. Kao kad čovjek svjestan da nešto više ne može ići dalje u čemu je uživao jer ga to razara, slično vrijedi i za tjeskobu, jer i tjeskoba u kojoj se uživa postaje teški životni uteg kada se shvati da se mora mijenjati: ne tjeskoba kao takva nego življenje života tjeskobom.

Taj se sukob nastavlja do one mjere do koje je čovjek sposoban prekinuti uživanje u tjeskobi, odnosno, do one mjere do koje je čovjek voljan i željan promjene svoga pogleda. Kao i mnogi poroci koji razore čovjeka i njegovu obitelj, tako i tjeskoba zahtjeva susret licem u lice. Taj susret izgleda kao kad netko tko ima strah i napade panike odluči sukobiti se sa svojim paničnim napadom licem u lice da ga pobijedi. Viktor Frankl će takav stav stručno nazvati paradoksnom intencijom, a to je susret licem u lice s grabežljivom tjeskobom koja se kao ogrtač omotala oko čovjeka i duboko zasjekla u njegovu kožu do te mjere da počinje osjećati fizičku bol zbog tjeskobe.

Sukob s tjeskobom je sukob i protest protiv samog sebe i shvaćanja da si je čovjek nezasluženo oduzimao mogućnost da njegov pogled na svijet otkrije i odbljeske sreće u vlastitom životu i u životu drugih u njegovoj prošlosti i njegovoj budućnosti. Sukob s tjeskobom je uzvišen poziv za čovjeka koji iako povremeno nazire i osjeća sveopću tamu i mrak tjeskobe, također jasno i razgovijetno vidi i primjećuje bljeske smisla u tom mraku, od kojih je možda i najvažniji njegov vlastiti život sada i ovdje.

U Sarajevu, 23. 10. 2017.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

O doživljaju: virtualno i prirodno iskustvo stvarnosti

I događa se ponekad čovjeku da gledajući prošlost određenih životnih događaja na slikama nema sjećanja o tome kako se osjećao i kako je doživio taj događaj; naprosto, kao da se dogodilo nešto u čemu nije sudjelovao. I dok je možda davno čovjek živio sadašnjost jer nije imao drugog izbora, danas se čini da živi prošlost – ne zato što ne želi živjeti u sadašnjosti – nego jer se njegovo shvaćanje stvarnosti izmijenilo…

U vrijeme kada nije postojala fotografija čovjek je pisanjem ili pamćenjem čuvao vlastitu prošlost. Rijetko je imao privilegiju da njegova prošlost bude zapisana, osim ako nije ulazio u važne i presudne osobe svoga vremena. Kako je čovjek recimo srednjeg vijeka, neki kmet nekog feudalca pamtio svoju prošlost? Ili neki drevni nepoznati čovjek puno prije? Zapisivati je nije mogao jer nije ni znao pisati, o njemu se nije pisalo niti ga se spominjalo jer je njegovo postojanje bilo beznačajno. Bio je anonimni čovjek svoga vremena o čijim se zemnim ostatcima ne zna ni gdje su.

Danas nema anonimnih ljudi kao što je bio slučaj sa srednjovjekovnim nepoznatim kmetom. Danas je stvarnost postala dostupna svakom čovjeku koji posjeduje smartphone i pristup internetu. Iako uvijek ima pokoji čovjek koji u ovakvom svijetu želi ostati anoniman, većina ljudi postala je dostupna i to svatko svakomu.

Drevni nepoznati čovjek nemajući mogućnost da zapisuje i pamti vlastitu prošlost, oviseći o apsolutnoj samovolji svoga gospodara nije ni planirao niti je mogao planirati svoju budućnost. Njemu je jedino preostala sadašnjost i to ono vrijeme od izlaska do zalaska sunca. Radeći mukotrpno u sadašnjosti pronalazio je motive za vlastito pamćenje. Možda se nije toliko prisjećao svoga tegobnog djetinjstva, nego se prisjećao mirisa polja, trave, njive, sunčevih zraka, rose, boje cvijeća i tako gradio svoje pamćenje.

Možda nije započinjao svoja sjećanja onim „kad sam bio dijete“, nego je radije govorio „onda kada je miris cvijeća pored rijeke bio ugodan … kada je pokrivač od trave bio mekan, kada je jutarnja rosa polako iščezavala pod zrakama jutarnjeg sunca“. Govorio je kao netko tko živi sadašnji trenutak, kao netko tko živi sadašnjost i živeći u njoj te kroz nju stvarao neko svoje pamćenje povezano za zemljom i prirodom.

Svjetlosnim godinama smo daleko od toga čovjeka, ne toliko zbog naše tehnološke superiornosti, nego radije zbog našeg shvaćanja stvarnosti. Danas se stvarnost fotografira, nije da ju se toliko živi. Jutarnja rosa i izlazak sunca ne mora biti doživljen nego fotografiran, odlazak na koncert ne mora biti doživljen nego fotografiran i tako jedan određeni broj životnih događaja koji se žive u stvarnosti više se ne doživljavaju nego se fotografiraju.

Ako je drevni nepoznati čovjek u mirisu cvijeća ili oranju njive tražio načine za izgradnju vlastite prošlosti, činio je to jer je njegov doživljaj sadašnjosti bio prirodan, autentičan. Naravno da čovjek i danas teži prirodnom i autentičnom doživljaju stvarnosti, ali je njegov doživljaj stvarnosti osiromašen digitalizacijom stvarnosti.

A to osiromašenje se javlja u nastojanju da se svaki sadašnji događaj na neki način prvo informatizira ili digitalizira, pa tek onda da se proživi, doživi u svojoj prirodnosti i autentičnosti. Čini se važnijim danas digitalno zabilježiti izlazak sunca nego ga pokušati doživjeti kao osoban i autentičan doživljaj samog sebe, čak i onda kada smo svjesni da ako ga digitalno ne zabilježimo, nećemo možda više nikada biti u situaciji i prilici fotografirati nešto slično.

Stalno nastojanje da se stvarnost doživljava i živi digitalno i informatički, a ne autentično i prirodno nevjerojatno povećava broj uspomena koje se digitalno čuvaju na USB stickovima, hard diskovima, memorijskim karticama, ali paradoksalno smanjuje čovjekove mogućnosti da se uistinu prisjeti svoga osobnog iskustva, svojih osobnih osjećaja dok gleda svu silu digitalnih uspomena.

Naravno, tu i tamo poneka digitalna uspomena na kompjutoru u čovjeku probudi određene osjećaje, ali velika količina osobne prošlosti koju čovjek digitalno čuva u jednom trenutku čovjeka učini neosjetljivim te se gledanje slika pretvori u jedno iskustvo melankolije, tuge, bez obzira o kojim je doživljajima riječ, tako da čovjek gledajući slike vjenčanja, sprovoda, izlaska iz bolnice ima isti osjećaj, a to je da je sve to prošlo i da su svi ti događaji u sebi jednaki.

Ono što digitalizacija stvarnosti stvara od čovjeka jest da prestaje biti sposoban u sebi razlučiti različite osjećaje o događajima iz svoje osobne povijesti, nego se svi ti događaji ponekad spajaju u jednu jednoličnu struju sličica koje prolaze ispred njegovih očiju dok dodiruje tipku na tipkovnici.

Možda uslijed prejake digitalizacije stvarnosti čovjek nastoji povremeno pobjeći u prirodu, potražiti neki prirodni i autentični doživljaj stvarnosti i vlastite sadašnjosti kako bi kroz taj doživljaj mogao graditi svoju osobnu prošlost, prisjećajući se recimo planinarenja po nekom šumskom putu, nekog izvora vode, vjetra što struji kroz grane drveća.

Uslijed digitalizacije stvarnosti gdje se sve događa u slikama i bilježi u slikama čovjek gubi nekako osjećaj da je on konkretna osoba koja doživljava konkretnu sadašnjost, pa nastoji poput drevnog nepoznatog čovjeka kojemu je sadašnjost bila jedina mogućnost izgradnje vlastite prošlosti, pobjeći ako ništa barem u prirodu daleko od digitalnih slika.

I suvremeni čovjek u jutarnjoj rosi, u dodiru hladne vode, u mirisu cvijeća želi na trenutak pobjeći od digitalne stvarnosti ne bi li autentično doživio svoju sadašnjost, bez slikanja i digitaliziranja, nego direktno i konkretno, jer postaje svjestan da digitalizacija stvarnosti krije opasnost osiromašenja autentičnog doživljavanja vlastite stvarnosti i sadašnjosti u čemu je opet drevni nepoznati čovjek bio nadmoćan postmodernom digitalnom čovjeku.

U Sarajevu, 19. 10. 2017.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

ISPLATI LI SE SVAĐATI?

S pravom osobom sve ima smisla, pa čak i posvađat se; no, s pravom osobom se u konačnici može i bez svađe…

S obzirom da je ovdje riječ o isplativosti svađe, mogli bismo možda govoriti i o ekonomiji svađe. Iz iskustva znamo da se zdrava normalna osoba svađa samo zbog točno određenog i po sebi većeg razloga i s tim ona želi nešto promijeniti, popraviti ili ispraviti u narušenim odnosima. S druge strane, neurotik se može posvađati i bez ikakvog razloga, odnosno, radi svađe same kao takve. S tim da i ovdje zapravo postoji nekakav razlog, ali ne vidljivi razlog svađe, nego prikriveni nesvjesni razlog neuroze koja je okidač svađe.

Već smo nekad ranije pisali o problemu transfera nasilja, te o onom – nažalost – svima poznatom scenariju: Npr. šef bez razloga ili s vrlo malim razlogom raspameti čovjeka na poslu; ovaj dođe kući, i bez nekog većeg razloga započinje svađu sa ženom; na kraju žena bez nekog većeg razloga opali djetetu šamar. Problem transfera nasilja nas pokatkad sve tjera na neurotično ponašanje, pa čak ako to i nismo. Uglavnom, u prirodi je nasilja da se ono rijetko vraća na svoj početni izvor. Puno češće, ide dalje i prenosi se na nevine… Mogli bi reći da se i u ovom slučaju suprotnosti privlače …

Međutim, mi ovdje želimo više govoriti o onim „normalnim“ svađama, tj. svađama s nekim konkretnim i jasno uočljivim razlogom i pri tome nas zanima ono inicijalno pitanje iz naslova: „Isplati li se svađati“? Psihologija ovdje daje nedvojben odgovor: Svađa se isplati samo tamo gdje već postoji neka značajna bliskost ili gdje postoje važni zajednički vidici i interesi među ljudima. S druge strane, gdje su ljudi međusobno predaleko, odnosno, ukoliko među njima postoji prevelika razlika u naravima i gledištima, svađa neće moći ništa promijeniti.

Dakle, svađa može pomoći da jedan po sebi dobar odnos postane još bolji, ali ista ne može pomoći lošem i besmislenom odnosu, jer njemu ne mogu pomoći čak niti one dobre stvari. Reklo bi se, s pravom osobom sve ima smisla, pa čak i posvađat se. S druge strane, s krivom osobom uvijek iznova sve ispada krivo i besmisleno. S napomenom, pod „pravim“ i „krivim“ ovdje ne mislimo prvenstveno na ono „dobro“ i „loše“ u moralnom smislu riječi, nego više na komplementarnost i međusobno podudaranje, jer na kraju uvijek proizlazi ono da nije svatko za svakoga.

Dakle, kažemo da se ponekad isplati posvađati u slučaju dobrog odnosa, međutim u slučaju dobrog odnosa stvari se mogu neupitno sređivati i na neki pitomiji način. Ovdje svakako ostaje pitanje zašto je čovjeku toliko potrebno to da shvati. Tko zna, možda bi odgovor trebalo tražiti na tragu one moćne moralne izreke: Smisao dobra uviđamo tek onda kad ga počnemo činiti; s druge strane, besmisao zla uočavamo tek onda kad ga prestanemo činiti!

U Sarajevu, 15. 10. 2017.

M. B.

Izvor (foto): familien-magazin.com

Gramatičari i konstitutivci

Pitanje jezika nikad nije bilo isključivo pitanje lingvistike i pitanje gramatike nego prvorazredno političko pitanje. Razlog tome treba tražiti ondje gdje postoje oni koji jezik ne razumiju isključivo samo kao gramatičko pitanje, nego i kao identitetsko pitanje. Banalan primjer može pokazati zašto je jezik i zašto treba biti također političko pitanje i zašto se ne može prepustiti gramatičarima i jezikoslovcima u apsolutnom smislu. Riječ oluja u hrvatskom i srpskom jeziku za gramatičara i jezikoslovca ni u kom slučaju nije problematična.

Gramatičar i jezikoslovac bez problema dolazi do zaključka o korijenu te riječi, njezinom gramatičkom značenju i mjestu u rečenici. Problem nastaje kada gramatičar i jezikoslovac smatra da je tim tumačenjem i pitanje jezika jednostavno riješeno. Ali što sa riječju oluja recimo u povijesnom značenju tog termina koji se odnosi na vrijeme rata? U hrvatskom i u srpskom jeziku ta riječ u ovakvom kontekstu ima sasvim dva različita i oprečna značenja. Ili što recimo s riječju genocid u srpskom i bosanskom jeziku. Gramatičar i jezikoslovac neće imati problema kao i sa prethodnom riječju što se tiče njezinog korijena, mjesta u rečenici pa čak i njenog općeg značenja ako se tu riječ usporedi s nekom općom definicijom, ali što je sa značenjem te riječi u kontekstu bošnjačkog shvaćanja vlastitog identiteta i srpskog shvaćanja vlastitog identiteta recimo u proteklih dvadeset pet godina?

Teza kako određene izraze treba rasteretiti njihovih opterećenih značenja znači ne dopustiti da određene riječi, rečenice i čitava književna djela imaju bitno značenje za nečiji identitet, njegovu prošlost i tradiciju. To bi bilo kao da tvrdimo da bilo kojeg pisca počevši od Marulića, Karadžića, Dizdara, Selimovića i Andrića treba čitati kao gramatičke priručnike za škole i fakultete bez obzira koje značenje imaju riječi u njihovim djelima, jer jedino dopušteno značenje mora biti samo ono gramatičko, a sva druga se moraju izostaviti ili isključiti. Činjenica da su određeni izrazi u nekom smislu opterećeni prošlošću je važna za izgradnju identiteta određene zajednice, i ta opterećenost prošlošću nije apsolutno kako bi neki htjeli negativna, nego i pozitivna.

Govoriti o zajedničkom jeziku je moguće u gramatici i lingvistici koje se bave jezikom pa čak i njegovom poviješću, ali na jedan neprikladan način za sam identitet zajednice koja govori tim jezikom. Naime jezikoslovac je uvijek u položaju objektivnog promatrača koji riječ gleda samo unutar jezika i njegove povijesti, ali se ne bavi značenjem te iste riječi u jednoj široj perspektivi recimo kulture, tradicije, religije i njezinog značenja u tim elementima identiteta.

Za gramatičara jezik je sredstvo komunikacije, sredstvo pisanja koje se može razvijati, ali samo na način da se mijenja komunikacija, i gramatičara ne zanima promjena identiteta zajednice nastala pod utjecajem promjene jezika, stoga gramatičar ponekad povijest, arheologiju, filozofiju i neke dijelove književnosti smatra nepotrebnim u razumijevanju riječi i njihovog značenja, jer njega zanima riječ u okviru samog jezika, ali ne i u okviru identiteta zajednice. S druge strane, recimo povjesničara neće zanimati gramatika riječi, zanimat će ga značenje riječi kroz povijest razvoja identiteta zajednice i zato će za njega recimo riječ genocid imati drugačije značenje, jer se bavi poviješću zajednice koja je genocid preživjela ili genocid počinila.

Poteškoća s jezikom je što gramatičar koji nije povjesničar, filozof, političar preuzme ulogu univerzalnog tumača riječi, jezika i njihovog značenja i jasno da se ističe samo ono područje u kojem je stručan, a to je gramatika, dok druga važna područja nastanka jezika kao što su povijest zajednice, religiju zajednice, socijalnu strukturu zajednice i njezino političko uređenje smatra nepotrebnim za razumijevanje jezika i značenja riječi.

S gledišta svoje stručnosti, gramatičar je sigurno u pravu kada određenu riječ tumači u njezinom gramatičkom smislu, nastanku i značenju i to je on i pozvan da bude zaista stručnjak drugima koji nisu gramatičari. S gledišta značenja jezika i riječi, gramatičar je samo jedan od onih koji se bave jezikom i on ne može pretendirati na apsolutizam vlastitog pogleda napose na značenje i smisao jezika u njegovoj važnosti za identitet zajednice i izgradnju toga identiteta.

Teza o jeziku kao sredstvu ili instrumentu komunikacije je točna, ali nedovoljna, jer jezik nije isključivo i samo sredstvo komunikacije nego i konstitutivni element izgradnje identiteta zajednice. Ovdje vjerojatno i leži jedan od temeljnih problema pitanja o jeziku kada je riječ o BiH. Zastupnike teze o tome da ih ne zanima kojim jezikom govore bitno je da se razumiju možemo nazvati gramatičarima. Zastupnike teze o tome kako jezik nije samo instrument razumijevanja nego i konstitutivni element izgradnje identiteta nazovimo konstitutivcima.

Gramatičari u tom kontekstu ne bi trebali baviti se pitanjima povijesti, prošlosti, ideologija i nacionalnih pitanja, nego bi se trebali isključivo baviti gramatikom i sadašnjošću. Međutim, gramatičari prelaze okvire vlastitih argumenata pozivajući se na prošlost, na tradiciju, na kulturu, na religiju obilježavajući konstitutivce kao nacionaliste, ideologe, djelitelje društva.

Sami dakle koriste jezik koji ne bi trebali, jer bi temeljna odlika gramatičara trebala biti neutralnost, a temeljni motiv komunikacija bez vrijednosnih kvalifikacija bilo koga i bilo čega. Na taj način gramatičari ne bi trebali iz vlastite perspektive govoriti u vrijednosnim značenjima o riječima kao što su genocid, povijest, prošlost, religija, islam, kršćanstvo, židovstvo, nego čisto gramatički i neutralno, jer je komunikacija ideal društva. Odnosno gramatičar bi trebao čitati recimo Andrića kao gramatički priručnik BHS jezika i ništa više.

S druge strane, konstitutivci u jeziku vide jedno od najvažnijih sredstava izgradnje identiteta, a ne samo nakupinu gramatičkih i jezičnih pravila i zato inzistiraju na jeziku kao konstitutivnom elementu, odnosno čini se da i Ustav BiH prepoznaje konstitutivnost jezika kada govori o tri jezika: hrvatskom, srpskom i bosanskom što ukazuje na to da su Ustav pisali konstitutivci, a ne gramatičari.

Konstitutivcima ne može promaći činjenica da je jezik možda uz religiju najjače sredstvo izgradnje identiteta zajednice napose kroz književnost i zato se ne mogu dogovoriti kome recimo pripada Andrić, jer razumiju važnost njegove književnosti za izgradnju identiteta zajednice i prepoznaju da Andrićeva djela nisu puki gramatički priručnici. A tu onda može doći i do različitih tumačenja, pa i manipulacija i zloupotreba značenja.

Razlika između gramatičara i konstitutivaca nije umjetna niti imaginarna, nego je stvarna što pokazuju i rasprave oko pitanja jezik kao BHS ili tri različita jezika: hrvatski, srpski i bosanski, a ta rasprava ne može i vjerojatno neće biti isključivo gramatička i svoditi se na tvrdnju dovoljno je da se razumijemo, identiteti nisu važni, odnosno, identiteti su važni i tri jezika su nužna.

Ali to je prijepor koji sama gramatika niti rješava niti želi riješiti, jer nju pitanje jezika i identiteta ne opterećuje, ali zato opterećuje prošlost, povijest, a to je područje gdje se politika kao i obično snalazi kao riba u vodi. Ono što je gramatika za jezik kao neka vrsta univerzalnog pokušaja razumijevanja cjelokupnog jezika to je isto i politika kada je riječ o značenju jezika i riječi za identitet zajednice. Obje pozicije polaze od tvrdnje o vlastitoj objektivnosti i stručnosti ne primjećujući povremenu uzurpaciju onog drugog područja od strane prvog i obrnuto.

Tako i politika uzurpira povijest, tradiciju i religiju, pa i gramatiku, dok samu gramatiku ova područja ne zanimaju, iako ima gramatičara koji pokazuju daleko veći interes za politiku u ovakvom značenju nego li za gramatiku. Zato je pitanje jezika prvorazredno političko pitanje, jer politika uzurpira ponekad sva ona područja koja su važna za jezik i identitet koji se razvija kroz jezik iako za to ne posjeduje stručnost, ali razumljiv je politički interes za pitanje jezika, jer gramatiku politika ne zanima.

Ali s obzirom da gramatika glumi nezainteresiranost i objektivnost kada je riječ o jeziku, nije ni čudno da ponekad političari odjednom postaju stručni gramatičari, a gramatičari političari, jer je uzurpacija područja onog drugog postala pravilo, a ne izuzetak. I jedni i drugi uzurpiraju jezik i identitet misleći da je njihovo tumačenje apsolutno univerzalno i hladno objektivno i da povjesničari, filozofi, sociolozi, pisci i pjesnici tu nemaju što tražiti osim da njihova djela budu tumačena kao čisti gramatički priručnici koje svi razumijemo bez problema, ili djela koja su nužna i prevažna za izgradnju identiteta zajednice.

A o tome koje značenje imaju riječi poput genocida, oluje, rata, hrvatski, srpski i bosanski gramatičari i konstitutivci imaju uglavnom oprečna mišljenja i nemaju isti ni konceptualni ni jezični okvir razumijevanja ovako opterećenih riječi, pa će njihov prijepor još dugo, dugo trajati jer jedni jezik shvaćaju isključivo kao instrument, a drugi isključivo kao identitet, a mi još nemamo jednog ili više stručnih gramatičkih političara ili političkih gramatičara koji će ukazati da su obje ove stvari bitne za jezik i mogućnost sporazumijevanja i mogućnost izgradnje identiteta zajednice i da ne moraju biti međusobno isključive, nego uključive čak i onda kada postoje pored nas i druge zajednice koje imaju i svoju vlastitu gramatiku i svoj vlastiti identitet, odnosno, svoj vlastiti jezik.

Sarajevo, 13. 10. 2017.

O. J.

Izvor (foto): http://www.index.hr

Izazov i njegova procjena

Adekvatan izazov je poziv, poriv ili poticaj za ostvarivanjem nečega što realno i možemo ostvariti na temelju korištenja – recimo – 80-100% svojih mogućnosti. Ispod te granice, izazov nestaje; iznad te granice, ulazimo u područje pogibli i ludosti…

Ako bi vam npr. sad netko na euforičan način uputio izazov u vidu vlastitog slobodnog pada s vrha lokalne osmokatnice na tvrdu asfaltnu podlogu, naravno da biste mu odgovorili da još uvijek niste sišli s pameti. Međutim, ukoliko bi vas sad netko izazvao idejom da s jednim razumnim trudom i kroz razumno vrijeme možete početi zarađivati 50% više, vjerojatno biste „zagrizli“.

Izazov se obično definira kao ono što privlači i potiče na okušavanje snaga te jača želju za duhovnim ili fizičkim pustolovinama, a iz prethodnih primjera smo vidjeli kako svaki izazov ima neke svoje jasne granice. Pri tome će se na prevelik i preopasan izazov gledati kao na čistu ludost; s druge strane, na premali izazov se neće ni gledati kao na izazov. Npr., nitko neće reći za poslijepodnevno izležavanje na trosjedu uz TV program da je to neki izazov. Ali, ukoliko bi netko tako pokušao neprekidno ležati 15 dana u svrhu obaranja nekog rekorda u izležavanju, onda bismo rekli da je to ne samo izazov, nego i svojevrsna ludost.

Izazov i granična napetost

Kao i brojne druge stvari u prirodi, svaki izazov po sebi tendira da se ostvari unutar područja tzv. granične napetosti. Što bi to značilo? Cornellski profesor fizike Robert Thorne u ovom smislu navodi primjer ljudskog sluha: Uho je organ koji funkcionira u okvirima područja granične napetosti. Kad bi čuli malo slabije, bili bismo hendikepirani. Da čujemo malo više nego uobičajeno, preosjetljiv sluh bi nam uz određene blagodati donio i mnoštvo problema. Mnogo toga bi bilo preglasno, a čuli bismo i konstantan šum uslijed djelovanja slobodnih subatomskih čestica iz okoline na našu bubnu opnu. Jedini način da se izborimo s viškom sluha bila bi drugačija konstrukcija ušnih školjki. Naime, znamo iz prirode kako brojni sisavci imaju sposobnost podizanja ušiju kad žele nešto bolje čuti, kao i njihovog spuštanja kad im puni sluh nije potreban. No, i u njihovom slučaju ponovno vidimo kako sluh uvijek ima tendenciju razvijati se unutar spomenutog područja granične napetosti, tj. do one točke: Da ga je više, bilo bi ga previše; da ga je manje, bilo bi ga premalo!

Slično je i sa izazovom: adekvatan izazov je poziv, poriv ili poticaj za ostvarivanjem nečega što realno i možemo ostvariti na temelju korištenja – recimo – 80-100% svojih mogućnosti. Ispod te granice, kako rekosmo, izazov nestaje; iznad te granice, ulazimo u područje pogibli i ludosti. Po ovome vidimo da je izazov po sebi pozitivan proces koji nas potiče na potpuno ostvarenje naših urođenih mogućnosti i sposobnosti, a samim tim i na neminovni napredak. Jer naše sposobnosti mogu jačati i napredovati samo ukoliko iste koristimo u potpunosti. S druge strane, sve što se zapusti, sklono je stagnaciji i propadanju.

Kako prepoznati adekvatan izazov?

Puno je toga što nas u životu vodi prema krivim, pa ponekad i prema onim pogibeljnim izazovima.

Kao prvo, tu bismo mogli imenovati problem mimezisa/oponašanja. Erich Fromm reče kako “moderni čovjek živi u obmani da zna što želi, dok u stvari želi ono što se od njega očekuje da želi.” Dakle, s jedne strane, ovdje se radi o globalnim kulturološkim i marketinškim pritiscima; s druge strane, preostaje i onaj općeniti problem oponašanja kad pokušavamo biti poput nekih uspješnih ljudi iz bliže okoline, ne pitajući se pri tome koji su naši talenti i što bi na osnovu njih trebali pokušavati i raditi.

Drugi problem u svezi krivih i pogibeljnih izazova je moguće i posve prirodnog porijekla, a mogli bismo ga nazvati varkom snažne privlačnosti. Naime, kod većine ljudi se događa to da će strast za ostvarivanjem nekog izazova biti veća što je i sam izazov veći. Priroda nam izgledno na taj način želi pomoći. Tamo gdje će biti potrebno proliti veće količine krvi, znoja i suza obično dolazi i to jedno ogromno htijenje koje pokušava anulirati učinke nužne žrtve. Ali mi to ne znamo, pa uglavnom pomislimo suprotno: htijenje je silno, jer je stvar na dohvat ruke … a ona je u stvari jako, jako daleko! Bilo bi dobro kad bismo to znali odmah na početku života, ali eto, obično se to shvati tek kroz osobno iskustvo i brojne promašaje. Međutim, nije zgoreg to često sebi ponoviti: Što je strast veća, izazov je zasigurno teži i pogibeljniji!

Umjesto zaključka: reciprocitet strasti i uspjeha…

Moglo bi se još puno toga govoriti o svim našim promašajima, jer stvar je takva: krivih puteva je uvijek više od onih pravih.

Stoga nas više zanima na koji način pronaći onaj vlastiti adekvatni izazov? O tome smo već pisali i odgovor je vrlo jednostavan: Treba ustrajavati u onim stvarima i situacijama gdje osjećamo strast izazova, ali gdje istovremeno vidimo jasne i relativno brze pozitivne pomake. Također, treba ustrajavati tamo gdje se usprkos velikom trudu i naporu na kraju dana osjećamo sretno i ugodno, i kad jedva čekamo novi dan kako bi nastavili sa ostvarivanjem svoga dragog izazova. S druge strane, gdje je očaj, bolesna iscrpljenost, sekiracija, dvojnosti, sumnje, stres, niski udarci, ponižavanje … jasno: spašavajte se dok možete!

U Sarajevu, 8. 10. 2017.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com

Diktator možeš bit’ i ti: O pretjeranim zahtjevima našega vremena…

Samo jednostavna i kompaktna struktura može biti jaka struktura…

Svaki diktator živi u uvjerenju da je neizmjerno ljubljen od strane svoga naroda. Međutim, svaki diktator jednako je tako duboko zabrinut za vlastitu sigurnost. Deseci, pa i stotine naoružanih čuvara, veći broj dobro utvrđenih rezidencija, nekolicina predsjedničkih blindiranih kolona koje neprestano špartaju između njih, tako da nitko nikad sa sigurnošću ne zna gdje je on, osim par ljudi od najvećeg povjerenja. Tu je svakako i pokoji kušač jela i pića, za svaki slučaj da nešto nije zatrovano, a iza svega toga stoje sigurnosne službe koje se trude da spriječe svaku potencijalnu opasnost za diktatora – prije nego se i dogode. Tu se čak nađe pokoja vračara ili samozvani guru, kako bi zaštitili diktatora od kletvi i uroka, jer diktatori se skoro pa redovito plaše takvih stvari.

Pitamo se čemu tolika predostrožnost ukoliko te tvoj narod neizmjerno voli; ukoliko si uvjeren da bi te oni sumanuto štitili svojim tijelima? Ovdje očito udaramo na samu srž narcisoidnog poremećaja! Što si čovjek neutemeljeno daje veću važnost, s tim on postaje sve manje siguran u samog sebe. Obuzima ga prvo anksioznost, a zatim i prava paranoja. Nekako se dolazi do proturječnog stava: „Svi mi se dive, ali svi me i mrze“.

Psihologija ovdje počesto koristi sliku napuhanog balona. Što je balon napuhaniji, on je bliže svome pucanju. Strah koji se javlja od drugih zapravo je projicirani strah od samog sebe, tj. strah od skorašnjeg vlastitog „pucanja“. Druga teorija bi rekla da navedeni strah dolazi od stanovitih nutarnjih zaštitnih mehanizama koji nas čuvaju od navale zavodljivih nesvjesnih sadržaja. Po ovome bi anksioznost bila upravo brana od totalnog ludila. Međutim, kao takav, strah istovremeno ima i upozoravajuću ulogu. Po ovome bi duševna bol imala istovjetnu ulogu kao i bilo koja fizička bol: biološko upozorenje da nešto u nama ne funkcionira kako bi trebalo!

Samrtno proljeće

Možda i najtragičniji ljubavni roman ikad napisan ljudskom rukom – „Samrtno proljeće“ – mađarskog majstora Lajosa Zilahy-ja govori o mladiću, bogatom obrazovanom veleposjedniku koji iz provincije dolazi u Peštu s velikim političkim i životnim ambicijama. U zgradi, u kojoj živi, upoznaje prekrasnu Evitu, kći visokog vojnog časnika, u koju se ubrzo zaljubljuje. Priča se poprilično dugo drži u idiličnim okvirima: mladi, lijepi, bogati, uspješni, a ipak ono još uvijek neiskvareni, nadasve ludo zaljubljeni… No, zatim dolazi do naglog obrata. Poslije odmora, Evita nestaje; nit’ se javlja, nit’ dolazi. Mladić saznaje da ga ona zapravo nikad nešto nije posebno ni voljela, a da katastrofa bude potpuna, tijekom njezinog samostalnog odmora u igru je uletio netko drugi, i eto oni već sretni i zaručeni… Tu počinje emocionalno i svako drugo propadanje glavnog junaka. U moru alkohola, te između dvije partije karata on ubrzano uviđa koliko je slab i ništavan. Namjerno gubi, namjerno rasipa svoje imanje; mrzi ga, jer uviđa da ga je ono učinilo tako mekoputnim i nespremnim za život. Njemu je u životu sve bilo servirano, nikad se ni zašto nije morao boriti, pa kad se na kraju ipak trebao boriti, niti je mogao, niti znao. Sada se prisjeća svojih školskih drugova iz nižeg društvenog sloja… Nekoć ih je s prijezirom gledao kako iz svojih radionica i rudnika nakon posla prljavi svraćaju u lokalnu krčmu, ne bi li s kojom čašicom uspjeli razblažiti svoj vječito teški život. Međutim, sad im je u vlastitoj agoniji počeo zavidjet. Oni su se na vrijeme učili preživljavati na ovom trpkom svijetu, dok za njega više nije bilo nikakve šanse…

Jurodivi

S jurodivijima ovaj cijeli tekst pokušava poprimiti određeni zaokret. Oni predstavljaju potpunu suprotnost svim prethodnim likovima. Nastali su na prostoru carskog Bizanta, ali najvećeg traga će ostaviti u povijesnoj Rusiji. Ime im znači „Božje budale“ ili „sveti luđaci“. Teško ih je nazvati redovnicima; bolje reći da se radilo o proročkom pokretu. Živjeli su u najradikalnijem mogućem siromaštvu. Spavali su po štalama, hranili se otpacima, oskudno odjeveni, pa čak nerijetko i potpuno goli, izlažući nezaštićena pothranjena tijela okrutnim ruskim zimama. Tek im je ponašanje bilo priča za sebe… No, iza njihove prividne ludosti krilo se nešto puno dublje. Prividnom ludošću oni su zapravo raskrinkavali prividnu normalnost ovoga svijeta. Zanimljivo je da su oni bili izgledno jedini likovi od kojih je zazirao okrutni ruski car Ivan Grozni (1530.-1584.). Jedan od njih, imenom Nikola Salas ga je osobito volio „meziti“. Jašući na metli oko kićenog Kremlja, te izvodeći i brojne druge nepodopštine, nerijetko je znao počastiti cara raznoraznim uvredama, a nemilosrdni car se na sveopće zaprepaštenje bojao te lude. Nakon počinjenog masakra u Novgorodu, Salas je uspio uvjeriti cara (opet jednom ludom gestom) da ne počini isto i u Pskovu.

Umjesto zaključka

Ovaj mali, moguće naizgled nepovezani tekst, pokušava biti svjedokom svoga vremena. Živimo u poprilično narcisoidnom periodu povijesti. Počesto nas sve obuzima zamisao o velikoj vlastitoj važnosti i neponovljivosti. Uvjereni smo da zaslužujemo više, da možemo više, da je život nepravedan prema nama. Nerijetko govorimo da volimo sve ljude na svijetu, ali istovremeno kao da nemamo povjerenja u nikoga. Ne vjerujemo u suradnju i zajedništvo jer ne vjerujemo u ljude, ali dovoljno ni u sami sebe. Očekujemo neki vanjski zaokret, neku posebnu priliku, namjesto da mijenjamo sebe. Što bi se mijenjali kad se osjećamo savršenima, a opet, ako smo toliko savršeni zašto nas onda nagrizaju neraspoloženje i tjeskoba? Gdje god su prevelika očekivanja, tu je uvijek i znatna opasnost raspadanja na komadiće koji se više nikada neće moći adekvatno posložiti. Treba se smiriti i malo poniziti. Samo jednostavna i kompaktna struktura može biti jaka struktura …

U Sarajevu, 6. 10. 2017.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com

O čitanju

Pisac Aleksandar Hemon u svom “Povratku u Hemonwood”: kolumne opisuje jedan zanimljiv fenomen u jednoj od kolumni pod naslovom Ispovijed ovisnika. Opisujući kako je prestao pušiti cigarete, kako je cigareta često bila jedna vrsta prekida vremena. Piješ kavu s cigaretom, čekaš tramvaj s cigaretom, čekaš u redu u nekom uredu s cigaretom, čitaš knjigu i praviš pauzu s cigaretom.

Prisjećajući se toga vremena zapisuje jedan novi način prekidanja vremena kroz internet. Piješ kavu, malo surfaš, čekaš tramvaj malo surfaš, čekaš u redu malo surfaš, čitaš pa malo surfaš. Hemon zapisuje kako je nekada dok je bio mlađi znao sate i sate provoditi čitajući bez prekidanja, dok danas svako čitanje prekida surfanjem i gledanjem recimo sportskih rezultata na internetu. Hemon u svojoj kratkoj kolumni točnog naziva Ispovijed ovisnika zapisujući vlastito iskustvo opisuje jedan rasprostranjeni suvremeni fenomen dekoncentracije.

Koncentrirati se na određeni posao kao što je čitanje čini se daleko teže nego prije. Tome nije razlog tvrdnja kako ljudi danas ne čitaju. Čitaju, ali čitanje je postalo isprekidano, presječeno povremenim pogledom u svijet interneta, vijesti, sport, gdje samo pola sata surfanja po internetu zahtjeva daleko više vremena koncentracije da se vrati na prvotni posao kao što je to recimo čitanje. Svi imamo donekle to iskustvo gdje čitanje neke zahtjevne knjige koje traži napor i koncentraciju ukoliko se u određenim intervalima prekida stalnim pa i vrlo kratkim surfanjem po virtualnom svijetu ne dostiže onaj željeni rezultat, a to je da razumijemo knjigu ne na onoj stranici na kojoj se nalazimo nego od samog njezinog početka. Ponekad je rezultat čitanja koje može potrajati i nekoliko sati pa i dana uz stalni „kratki spoj“ s internetom određena zbunjenost pa i nerazumijevanje onoga što se pročitalo.

Čini se da je moguće jako puno čitati, ali vrlo malo razumjeti. Tome nije razlog čovjekova pamet i nedostatak pameti, nego je riječ o stalnom prekidanju jednog bitnog elementa razvoja čovjekove inteligencije redovitim i kratkotrajnim „kontaktom“ s internetom čija je moć u tome da ono što se pročitalo pa čak i razumjelo nestane nakon pola sata ili sat vremena surfanja kada se pogled ponovo vrati na knjigu i određenu stranicu. Prva reakcija je ili pokušaj prisjećanja što smo pročitali prije dva tri sata ili jednostavno nastavak čitanja bez razmišljanja kako je ovaj dio knjige povezan s onim prethodnim koji smo već pročitali. Ne odnosi se to samo na „teške“ knjige stručnih i specifičnih sadržaja, nego i na knjige koje se inače brzo i bez teškoće čitaju poput romana gdje je čak i u čitanju romana čovjek u situaciji da se mora sjetiti tko su likovi romana o kojima čita već nekoliko dana. Ne radi se o tome i ne čini se opravdanim tvrditi kako ljudi danas ne čitaju. Bolje je reći kako danas čitamo isprekidano bez dugotrajnog misaonog mosta koji naše čitanje knjige povezuje u jednu misaonu cjelinu u našoj glavi o kojoj onda možemo govoriti jer smo je u potpunosti razumjeli. O ovome se može još toliko toga reći, ali kako to Hemon satirično zapisuje: Mogao bi Tata o ovome još štošta reći, ali evo mu iz Twittera upravo javljaju kako Cholo Simeone insistira da se igrači Atletica u ovom trenutku koncentrišu isključivo na susret sa Deportivom. Tko zna što je Hemon čitao u tom trenutku kada ga je Twitter prekinuo i je li kad je nastavio čitati bio u onoj zbunjujućoj situaciji da ne pita gdje sam stao, nego što ja to uopće trenutno čitam?

U Sarajevu, 6. 10. 2017.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com