Oliver Jurišić – Stranica 38

O cigaretama

Među pušačima cigareta obitavaju neki od najvećih altruista na svijetu. To su oni koji kad zatražimo cigaretu uvijek imaju jednu viška. I takvi su većina među pušačima, ako ne i svi. Cigarete su loše za zdravlje. Dokazano, potvrđeno, dokumentirano. Povremeno se susrećemo s drugim pušačima cigareta najčešće uz kavu. Obično tvrdimo kako želimo što prije prestati pušiti, ali do kraja razgovora kutija je već napola prazna. Uz objektivne zdravstvene poteškoće koje pušenje cigareta sigurno uzrokuje, oluja reklama protiv pušenja cigareta nekad ide u krajnost i glupost. Sve vaše bolesti i boljetice, stresovi odjednom svoj jedini uzrok ima u pušenju cigareta. Bilo kakav simptom bilo čega prvo pitanje je jeste li pušač cigareta. Čini vam se ako prestanete pušiti cigarete, prestat će i sve drugo.

Nepušači su povremeno kao militanti prema pušačima cigareta. Javne zabrane u javnim prostorima. Briga za zdravlje dok u isto vrijeme par kilometara dalje tvornica izbacuje u minuti više prljavštine nego svi pušači cigareta u tom gradu za godinu dana. Susretnete nepušača koji vas javno izgrdi kako je nekulturno i nezdravo pušiti cigarete. On živi zdravo, bavi se sportom, trči maratone, pliva, jede organsku hranu. Onda za koji dan naiđete na njegovu osmrtnicu u gradu. Kažu susjedi nikada nije pio ni pušio uvijek je zdravo živio. Gledate osmrtnicu i pitate se što kao pušač cigareta trebam učiniti? Pojačati s pola kutije na kutiju dnevno da živim duže??? Ili možda dvije kutije da doživim stoti rođendan???

Sigurno da postoji objektivna veza i medicinski dokazana o pušenju cigareta i njegovom lošem utjecaju na zdravlje. Ali ta objektivna veza postala je univerzalno pravilo. Tako svaki pušač koji umre od bilo koje bolesti vjerojatno je to bilo zbog cigareta iako bolest objektivno nema veze s cigaretama. Ali ta mantra kako jedino pušenje cigareta uništava zdravlje dok industrijska hrana i kaotičan život u velikom gradu nema s tim ništa ide do te mjere da čak i stradanje pušača cigareta u nekoj prirodnoj katastrofi treba pripisati njegovoj ovisnosti o cigaretama.

Strah od pušača cigareta i štetnosti za zdravlje je postala nova vrsta opijuma i magije za zdravlje. Nitko ne kaže da zdravlje ne treba čuvati, ali pripisivati pušačima tolike uzroke smrti onih koji su blizu njih, a ne puše cigarete ide do magijskih značenja kao da nema ratova i bolesti koje cigarete ne uzrokuju. Za sve je kriva cigareta. Ona je kriva jer čovjek prirodno i biološki slabi, stari i na kraju umire.

Cigareta nije društveni porok kao alkohol ili droga. Nekima je cigareta mitski neprijatelj kojega se može poraziti samo u epskoj borbi biblijskih razmjera u otvorenom ratu i istrjebljenju do zadnje cigarete i zadnjeg čovjeka koji puši cigarete. Pušač cigareta je opet neka vrsta jahača apokalipse, širitelj kuge, zaraze, bolesti. Čak i u nekim manje mitskim situacijama kao što je restoran, stan, kuća, kafić može se ponekad osjetiti nelagoda u zraku kada uđe jahač apokalipse s neotvorenom kutijom i upaljačem u rukama.

Donese se zakon da se u par kvadrata kafića mora napraviti prostor za pušače i nepušače. Onda se možete naći u smiješnoj situaciji da vam bivši pušač cigareta pokazuje kroz staklo do vas kako su cigarete loše za vaše zdravlje. On zna, jer je prestao, ali vam zavidi. Iako je izabrao zdravlje nasuprot bolesti, zavidi vam. Nigdje veze. Prestao si. Nisi više dio klana, grupe, ne spadaš više među altruiste koji zadnju cigaretu daju jedni drugima.

S druge strane, na sve se moguće načine nastoji pušača cigareta odvratiti od njegova poroka. Jedina negativna reklama jest na kutiju cigareta. Slika bolesne osobe i upozorenje crnim boldiranim slovima. To što su kozmetika, hrana, kojekakvi proizvodi za njegu i lica tijela puni opasnijih supstancija po čovjekovo zdravlje se ne spominje. Dok neku kremu, losion, industrijsku paštetu reklamiraju mladi, zdravi i lijepi, dotle cigarete reklamira umirući pacijent koji u komi možda nije ni pristao da se njegovo samrtničko lice nađe u rukama tolikih ljudi koji ga moraju gledati svaki put kad posegne za kutijom.

Dok se javne prostore secira do u detalje koliko i kako moraju biti postavljena stakla, vrata, ventilatori da kojim slučajem mali djelić dima cigarete ne bi kojim slučajem izazvao rak kod nekog osjetljivog nepušača, dotle bez problema prolaze zakoni preko kojih se prodaje i izvozi oružje kojim se ljudi ubijaju, donose se zakoni gdje se ozakonjuje kriminal, krađa i nepravda i ljudima se otima i ono malo što su stekli svojim poštenim radom.

Trebalo bi na svaki komad oružja staviti naljepnicu kako ubija i to daleko brže i efikasnije nego kutija cigareta, ali na oružju nema naljepnica. Na pištolju, puški, raketi, atomskoj bombi ne piše opasno po zdravlje ili ubija. Na nepravednom zakonu koji otima od siromašnih nema naljepnice zakon ubija, jer otima.

Naš najveći civilizacijski doseg je naljepnica polumrtvog čovjeka na kutiji cigareta i upozorenje kako pušenje cigareta ubija. Naš najveći civilizacijski doseg je tvrdo hermetički zatvoreno staklo gdje se bivši pušač cigareta i onaj koji ne želi prestati međusobno gledaju. Ovaj prvi u strahu za svoje zdravlje i u napasti da i on zapali jednu, onaj drugi ravnodušan svjestan da cigareta ubija daleko manje ljudi i daleko sporije nego neka druga sredstva koja je čovjek izmislio.

No pušač cigareta se ipak treba zabrinuti. Dim cigarete je toliko moćan i snažan da se zbog njega donose zakoni, preuređuju prostori, reklamiraju polumrtvi ljudi. Treba se zabrinuti jer sljedeći dim koji povuče može izazvati prirodnu katastrofu u kojoj bi mnogi mogli stradati. Treba se zabrinuti, jer nije svjestan da jednim dimom ubija više ljudi, nego oružje iako na oružju nema upozorenja da ubija niti dolazi kad ga kupujete sa slikama mrtvih ljudi koje je ubilo, ranilo i osakatilo.

U Sarajevu, 24. 7. 2017.

O. J.

O osvetniku

Najopasniji i najpogubniji oblik strpljivosti je osveta. Osveta je strpljivost koja ima poguban kraj, jer kad se osvetnik osveti, strpljivost gubi smisao i prestaje. Kratki trenutak ispunjena osvetom koja je strpljivo dočekala da se ispuni blijedi, prestaje i nestaje. Međutim, ni tad osveta ne prestaje živjeti u mislima osvetnika. On razmišlja o osveti, o onome kome se osvetio, o onome kome bi se još trebao osvetiti. Osveta je smrt svakog iskrenog ljudskog strpljenja s drugim i njegovim slabostima, propustima i grijesima. Osveta je otrovna strpljivost. Izjeda osvetnika iznutra. Hrani se njegovom dušom, hrani se njegovim srcem, njegovom savješću i njegovim karakterom.

Osvetnik samo razmišlja o osveti. Ona je njegova jutarnja molitva i večernja zahvala Bogu. Osveta je otrovna strpljivost do te mjere da zamagljuje čovjeku pogled na molitvu i pogled na Boga i pogled na čovjeka. Osveta je glumljena strpljivost, prividna dobrota ispod koje se kuje zavjernički plan protiv drugoga. Nije dovoljno jednostavno osvetiti se. Odjednom. Udariti. Ubiti. Oklevetati. To je premalo. Osveta mora živjeti u osvetniku. Mora živjeti mjesecima, godinama. Mora dozrjeti u pakleni plan protiv drugoga. Mjeseci i godine su vrijeme kovanja plana. Ne može i ne smije biti jednostavan plan niti na brzinu, niti iznenada.

Plan mora biti prožet nutarnjim stanjem osvetnika. Ljubomorom, zavišću, mržnjom koje sazrijevaju kroz mjesece i godine. I onda napad. Iznenada. Bez najave. Bez pružanja mogućnosti da se drugi brani. Užitak osvete penje se do neslućenih vrhunaca. Mjeseci i godine zavisti, ljubomore i mržnje eksplodirali su u jednom udarcu, jednoj kleveti, jednom odbacivanju, jednom ostavljanju, jednom vrijeđanju, jednom omalovažavanju. Žrtva se ne brani, ne shvaća, ne razumije. Iznenađena je. Osvetnik nije. Mjesecima i godinama gledao je to lice u svojim mislima. Gledao je to tijelo. Te oči. Usta. Glavu. I sada je drugi pred njim. Bespomoćan i iznenađen.

Osvetnik ne udara odmah. On mora objasniti što se ima dogoditi. Objašnjava svojoj žrtvi kao da piše epsku pjesmu ili narodni ep. Osvetnik se osjeća kao pjesnik. Poezijom svoje osvete otvorio je neslućene dubine ponora, tame. I u tome uživa. Prožet osjećajima neopisivog užitka osvetnik odgađa završni čin. Želi uživati. Hoće da čin osvete traje vječno. Ali ne može. Žrtva u jednom trenutku se prestaje boriti, ne uzvraća i prihvaća svoju sudbinu. Osvetnik to ne želi. Prije nego žrtva uspije izgovoriti riječi isprike, žaljenja, osvetnik zadaje udarac i time dostiže svoj otrovni vrhunac. Osveta je izvršena svečano, poetično, a u osvetnikovim mislima još uvijek odzvanja obećanje dano prije nekoliko godina ili mjeseci uobličeno u frazu gdje se čak i Bog spominje: Vidjet ćeš ti svoga Boga!!! Ispada da je i Bog na njegovoj strani. Osveta je izvršena. Užitak osvete polako jenjava. Što sad? Osvetnik razmišlja. Nisam se dovoljno osvetio. Trebao sam više. Ali žrtve više nema. Nestala je. Ali imaju drugi. I oni zaslužuju osvetu. I tako u ludilu vječnog kruga osvetnik traži ponovo žrtvu.

Osveta je otrovna i proždiruća strpljivost. To je gladna strpljivost koju je nemoguće nahraniti i napojiti. To je proždiruća strpljivost koja jede i dušu i srce, ali i kosti i meso. To je otrovna strpljivost koja se ujutro moli, a navečer zahvaljuje Bogu što joj je darovao još jednu žrtvu. To je strpljivost bez Boga, bez milosrđa, bez ljubavi. Osveta je strpljivost mržnje same sa sobom. Strpljivost koja proždire i jede osvetnika u njegovom vječnom traženju žrtve prije nego sam sebe pojede do kosti i pretvori se u kostur. Kostur koji otrovan, proždrt osvetom ne shvaća da uopće više nije čovjek niti liči na čovjeka.

U Sarajevu, 18. 7. 2017.

O. J.

O religioznom neznalici

Nemoguće je u jednom danu pročitati vijesti, a da barem jedna nije kritički usmjerena prema religiji. Uvijek postoji povod za kritiku. Opravdan ili neopravdan… Važnost, popularnost pa i neka intelektualna ozbiljnost, danas se stječe ako ste kritičar religije. Ako imate pozitivan stav prema svojoj religiji i religiji drugoga, onda kažu da sigurno niste intelektualac; sigurno niste važni i definitivno nećete biti popularni.

Ako imate pozitivan stav prema religiji, vaš opis odgovara zaostalom čovjeku srednjeg vijeka koji stoljećima ne prati suvremeni svijet i njegova dostignuća. Bez obzira kojoj religiji pripadate. Vi ste zaostali ako ste religiozni, bilo da ste kršćanin, musliman, Židov… Neznalica koji kritizira religiju ne mora često biti onaj koji javno piše. Njega susrećete uglavnom u svakodnevnici i verbalnom kontaktu. Prepoznajete ga po izjavi kako on sve zna i kako sve religije govore isto samo što nitko to još ne zna. Ali on zna. On zna kako su Crkva, islam, židovstvo krivi za sve što se događalo, događa i ima dogoditi u svijetu. Njegovo poznavanje religija je univerzalno, apsolutno i neprikosnoveno. On ne želi pisati. Smatra da se tu nema što reći. Neznalica samo govori i kada govori smatra da je ono što on kaže božanski nadahnuto. Ne poznaje povijest, ne poznaje teologiju, ne poznaje filozofiju, ne poznaje nauk drugih religija. Smatra da to ne treba znati. Međutim, poznaje kršćanstvo, islam do u detalje, a isto tako i budizam i hinduizam… Kako ih poznaje? Jednostavno. Sve je isto, ali nama drugima je to skriveno i mi to ne znamo. Naravno, on zna. Za neznalicu nema tajni. Ne smatra da je zlo problem svih religioznih ljudi bez obzira kojoj religiji pripadali jer to je naš zajednički problem i pitanje. On ga objašnjava jednostavno, apsolutno i autoritativno. Kršćanstvo, islam, religija… uzrok je svega zla i onoga koje je bilo, i onoga koje se događa i onoga koje se ima dogoditi. Ne smatra da postoje tajne i otajstva. Za njega je sve jasno kao dan. Ako kažete da ni vi sami iako vjerujete ipak ne razumijete sve jer spada u područje misterija, neznalica će vam ukratko sve objasniti. Objasnit će vam i život, i smrt, i patnju i uskrsnuće i Boga, Allaha, Kuran. Sve će vam objasniti samo recite kojoj religiji pripadate. Ako ste kršćanin nema problema, ako ste musliman nema problema, ako ste Židov nema problema, ako ste budist nema problema. Svečano će vas postaviti pred sebe. Vas koji se možda cijeli život trudite i mučite da naučite, dokučite smisao vlastitog život i življenja. Vas koji pokušavate shvatiti pitanja o patnji, o zlu, o terorizmu, o ratu. Vas koji pokušavate razumjeti postoji li Bog, Allah, Jahve i zašto je takav prema vama u vašoj samoći, bolesti, patnji, u umiranju vašeg sina, kćeri, oca ili majke? Svečano će vas uzeti za ruku i reći vam: sve je isto ja sam pročitao knjige svih religija. Nema tajni, nema pitanja na koja se ne može odgovoriti. Jeste li zadovoljnim takvim objašnjenjem svega? Ako jeste, niste daleko da i sami postanete neznalica u vlastitoj religiji. Ako niste, na dobrom ste putu da se na vrijeme odmaknete od čovjeka koji sve zna o Bogu, patnji, smrti, ratu i zlu. Na dobrom ste putu da ne postanete religiozni neznalica. Na dobrom ste putu da postanete ono što trebate biti, čovjek koji se ozbiljno i cijeli život pita o sebi, životu i njegovu smislu nastojeći upoznati prvo svoju religiju a onda i religiju drugoga. Samo tako ćete izbjeći da jednom kažete nema tajni sve je jasno kao dan i sve je isto. Samo tako ćete postati religiozna osoba, ali nećete postati religiozni neznalica.

U Sarajevu, 16. 7. 2017.

O. J.

O diskriminaciji

Mi smo svi uvijek diskriminirani na neki način u odnosu na nekoga i na nešto. Ne možemo živjeti život bez nekakvog oblika diskriminacije. Svi govore o diskriminaciji. Pas je diskriminiran u odnosu na čovjeka, jer ne može govoriti ili pisati, ali i čovjek je diskriminiran u odnosu na psa, jer pas ima bolji njuh, brži je, cvijet je diskriminiran u odnosu na čovjeka, jer ne može razmišljati, opet čovjek je diskriminiran u odnosu na cvijet, jer ponekad cvijet ljepše i miriše i ljepši je od čovjeka. Žena je diskriminirana u odnosu na muškarca, jer je fizički slabija, muškarac je diskriminiran u odnosu na ženu, jer ponekad nije dovoljno osjećajan. I tako bi se moglo nabrajati u nedogled. Gdje god se okrenete i pogledate netko ili nešto je diskriminiran u odnosu na nešto drugo. Kako izgleda jedan običan dan u životu običnog čovjeka koji je recimo diskriminiran, ali to ne zna?

Jutarnja diskriminacija

Već samim buđenjem čovjek je diskriminiran, jer ga leđa diskriminiraju bolovima, koljena ga diskriminiraju klecanjem, oči ga diskriminiraju slabim vidom, zubi ga diskriminiraju lošim zadahom. Zapravo, buđenje ga već diskriminira prekidanjem sna i tjeranjem da ustane. To je još dobro. Pidžama ga diskriminira lošom kvalitetom, krevet ga diskriminira lošim madracem. Već ujutro čovjek je toliko diskriminiran od strane vlastite osobe, pidžame i kreveta da se ne vidi postoji li išta ujutro da čovjeka ne diskriminira na neki način.

Čarapi ga diskriminiraju stezanjem, cipele neudobnošću, odijelo gužvanjem, doručak lošom kvalitetom. Odlazeći na posao supruga ili suprug ga diskriminira pretjeranom ljubaznošću ili gubitkom interesa. Djeca ga diskriminiraju galamom, pitanjima i vikom po kući. Nakon što sjedne u auto, lampica od goriva ga diskriminira pokazujući da je na rezervi, radio ga diskriminira, jer pušta glazbu koju ne voli, drugi ga vozači diskriminiraju u prometu, jer ga zaobilaze žureći na posao, čak ga i semafor diskriminira kad mu određuje da na crveno mora stati, a tek na zeleno može nastaviti. Diskriminaciju na poslu možemo preskočiti o tome ima toliko toga napisanog.

Popodnevna diskriminacija

Nakon svih oblika diskriminacije na poslu, slijedi povratak kući. Čovjeka diskriminiraju vlastite misli koje nosi s posla i ne dopuštaju mu da bude opušten. Glad ga diskriminira i zahtjeva od njega da jede, isto tako i žeđ. Auto ga diskriminira potrošnjom goriva, radio opet lošom glazbom, diskriminiraju ga sposobniji vozači koji bolje poznaju gradi ulice sa manje gužve zbog čega stižu kući prije njega. Umor ga diskriminira, jer mu ne da bude svjež i odmoran, semafor ga ponovno diskriminira, a isto tako i ograničenja brzine. Diskriminiraju ga pješaci kao vozača, jer nekada imaju prednost u odnosu na njega. Čak ga i policija diskriminira povremeno, jer ga zaustavlja i kontrolira. Konačno, nakon nekoliko sati različitih oblika diskriminacije, parkira auto pred kućom.

Večernja diskriminacija

Već na ulazu u kuću djeca ga ponovno diskriminiraju, jer zahtijevaju da im pomogne uraditi zadaću i objasniti nešto iz matematike. Suprug ili supruga opet ga diskriminira ignoriranjem ili pretjeranom ljubaznošću i toplom večerom. Konačno nakon večere hvata malo vremena za sebe i gleda vijesti koje ga diskriminiraju samo lošim i negativnim vijestima bez ijedne dobre i pozitivne vijesti. Film nakon vijesti ga diskriminira lošom pričom i glumcima, a sportski program ga diskriminira dobrom nogometnom utakmicom nakon filma. Konačno, na kraju sat ga diskriminira, jer mu pokazuje ponoć. Kada legne opet ga san diskriminira, jer mu ne dopušta da ostane budan.

Diskriminacija ili ideologija?

Terry Eagleton u svom djelu O ideologiji navodi čak 16 različitih definicija ideologije koje su kao što već pretpostavljamo međusobno suprotstavljene pa čak i kontradiktorne. Eagleton ideologiju naziva tekstom koji je umotan u bezbroj značenja i jedinstvenu definiciju ideologije smatra uzaludnim i iluzornim pokušajem.

Smije li se tako nešto reći ili napisati o terminu diskriminacija? Je li diskriminacija tekst umotan u bezbroj značenja? Prethodno karikiranje diskriminacije samo skriva jedan daleko ozbiljniji i dublji problem koji se može i najčešće treba izreći u obliku pitanja: što je diskriminacija uopće? Tko koga može, treba i smije diskriminirati? Zloupotreba termina diskriminacija ide ponekad do te mjere da se sama ideja diskriminacije teži kao nešto što je za samu diskriminaciju pogubno, a to je u ideologiju.

Bilo kojem obliku diskriminacije prethodi temeljna diskriminacija, a to je prirodna diskriminacija. Prirodna diskriminacija nije ništa drugo nego prihvatiti činjenicu da su određene stvari i bića u prirodi jednostavno različiti, a time i diskriminirani u odnosu jedni na druge. Životinja i čovjek, jer su različiti i međusobno se diskriminiraju bilo da čovjek ne može biti brz kao gepard, jak kao lav, dugovječan kao kornjača, bilo da životinja ne može misliti, pisati i nema samosvijest.

Čak su i ljudi, koliko god to zvučalo nepopularno i šovinistički, prirodno diskriminirani u odnosu na bezbroj stvari koje ih čine ljudima. Zdravi su diskriminirani u odnosu na bolesne i obrnuto, mladi u odnosu na stare, muškarci u odnosu na žene i obrnuto. Ovdje nije riječ o diskriminaciji koja bi vrijeđala i ponižavala, ovdje je riječ o diskriminaciji koja je prirodno gledano prisutna. Samu prirodu ne zanimaju naše pritužbe i žalbe da nije fer, da smo mi i životinje različiti ili muškarci i žene da su različiti, prirodu ne zanima naš stav i ona je jednostavno tako stvari postavila i nju naše tužbe, pritužbe i žalbe ne zanimaju.

Drugi oblik diskriminacije je negativna diskriminacija, ili diskriminacija većine nad manjinom. Ona ima svoje različite aspekte. Tako recimo u političkom životu u parlamentu većina kontrolira parlament i ima moć upravljati državom i negativno diskriminira opoziciju koja je manjina, navijači domaćeg tima diskriminiraju navijače gostiju koji su u manjem broju došli na utakmicu, jedna religijska zajednica koja je većina diskriminira drugu religijsku zajednicu koja je manjina.

Međutim, zbog negativnog značenja samog termina diskriminacija kada je u pitanju odnos većine i manjine, veliki broj ljudi misli da je negativna diskriminacija sama po sebi uvijek zlo koje se treba iskorijeniti što je pogrješno, jer negativna diskriminacija iako se može ponekad i zloupotrijebiti je i neutralna i ona pokazuje stanje stvari.

Čudno bi bilo govoriti kako recimo Kina diskriminira Njemačku, jer ima daleko više stanovnika, ili roditelji diskriminiraju žensku djecu, jer imaju više sinova nego kćerki. Gdje je nastao problem s negativnom diskriminacijom? Ili zašto gotovo svatko kada čuje riječi negativna diskriminacija odmah pomisli da je riječ o nečemu zaista zlom protiv čega se treba svim silama boriti?

Problem je nastao u odbijanju prihvaćanja prirodne diskriminacije, drugim riječima rečeno, problem je nastao kada se počelo govoriti kako niti postoje niti smiju postojati bilo kakve razlike u bilo čemu, nego sve apsolutno ima i mora biti isto bez obzira o čemu ili o komu se radi. Da bi se to pokušalo nekako objasniti uveo se jedan novi pojam, a to je pojam pozitivne diskriminacije. Pojam pozitivne diskriminacije funkcionira na principu toga da je sve identično, isto i uniformirano, odnosno, ako postoji većina, ona nekako mora postati identična ili ista kao manjina ili obrnuto, ako postoji manjina, ona mora postati identična ili ista kao većina. Odnosno, razlike između manjine i većine i obratno bi trebale biti toliko neznatne da se između većine i manjine i ne primijeti razlika.

To bi bilo otprilike kao da većina navijača domaćeg tima mora proizvoditi manji broj decibela svojim navijanjem koji je jednak broju decibela manjine gostujućih navijača, ili ako hoćete obratno, manjina navijača gostiju mora proizvoditi veći broj decibela svojim navijanjem koji je jednak broju decibela domaćih navijača.

Primjer ne služi tome da pokaže kako je praktično moguće postići pozitivnu diskriminaciju, odnosno identičnost decibela navijanja na stadionu. Primjer želi pokazati da pozitivna diskriminacija teži identičnosti. Međutim, kako postići identičnost između manjine i većine? Kako ćete postići identičnost između cijelog i dijela? Jednostavno, tako što ćete ukinuti razliku i reći nema ni cijelog ni dijela, nema ni većine ni manjine. Ono što ćete napraviti jednostavno ćete ukinuti razlike.

Ako želite diskriminirati i imati diskriminaciju, mora postojati neka razlika, nešto što nije isto, jer diskriminacija je samo tako moguća ako postoje stvari koje su različite. Međutim, ako pozitivna diskriminacija teži tome da ukine razlike, ukine većinu i manjinu, i sve proglasi identičnim onda će time ukinuti i samu diskriminaciju, odnosno ukinut će samu sebe, dakle nema diskriminacije uopće. U onom trenutku kada se ukinu sve razlike i kada sve mora biti isto bez iznimke, nastupa ono što Eagleton među 16 različitih opisa naziva jednostavno ideologijom, a pozitivna diskriminacija u nijekanju bilo kakvih razlika povremeno teži postati ništa drugo do puka ideologija.

Pozitivna diskriminacija teoretski teži prema ideologiji, jer ne dopušta ni prirodnu ni negativnu diskriminaciju, nego teži ukidanju ne samo ovih dvaju vrsta diskriminacije, nego i same sebe kroz nijekanje jedinog mogućeg temelja bilo kakve diskriminacije, a to je ne samo kvantitativna razlika (većina i manjina), nego i još više kvalitativna razlika (kao što je recimo razlika između životinje i čovjeka). Ponekad ideologija nije ništa drugo nego ukidanje svih postojećih razlika. Time što bi ukinula sve moguće oblike diskriminacije, pozitivna diskriminacija bi morala ukinuti i samu sebe.

Da bi uopće pokušala opstati kao pozitivna diskriminacija i izbjegla da postane ideologija, ona mora kao uvjet vlastitog postojanja pretpostaviti postojanje razlika, a time i prirodne i negativne diskriminacije, a paradoksalno je da su prirodna i negativna diskriminacija nužni uvjet pozitivne diskriminacije koja ih opet ponekad želi apsolutno ukinuti i zanijekati.

Umjesto zaključka

Kad bi čovjek samo bio svjestan jedan jedini dan od ustajanja na posao, pa do povratka s posla tko, što i kako i na koji ga način diskriminira, bilo bi mu jasno da je diskriminacija jednostavno prisutna kao svakodnevna i prirodna datost – htio on to prihvatiti il’ ne – koja ga upozorava na razlike koje postoje u svijetu i da se treba brinuti da se diskriminacija s jedne strane ne zloupotrebljava i s druge strane da se ne pretvori u ideologiju.

Međutim, kad bi čovjek živio isključivo u stvarnom svijetu pozitivne diskriminacije, živio bi u stvarnoj identičnosti svega, živio bi u stvarnoj ideologiji. No, čovjek čim se probudi, već je diskriminiran buđenjem, ali to i nije tako loše inače se nikad ne bi probudio i otišao na posao koji ga opet diskriminira time što mu ne dopušta odmor, što čak i na ovako banalnom primjeru pokazuje da ukidanje razlika možda se može „propovijedati“ teoretski, ali da u stvarnom životu stvarnost diskriminacije postoji i ne može se ukinuti.

Tek njezina upotreba ili zloupotreba je čini dobrom ili lošom, sama po sebi diskriminacija je neutralna, ona samo opisuje poredak stvari koje je priroda postavila. Jedino možemo pokušati možda diskriminirati samu prirodu i ukinuti je i time potonuti u ideologiju. Onda bi i različito mišljenje također bilo nemoguće i svi bismo, naravno, morali misliti i razmišljati identično i o samoj diskriminaciji. A onda pak u položaju u kojem bismo svi mislili identično, govoriti o diskriminaciji bilo bi nemoguće, jer je ne bi bilo.

U Sarajevu, 13. 7. 2017.

O. J.

O prolaznosti i navici

Prolaznost počinje tamo gdje prestaje važnost. Kada nam ljudi, mjesta, stvari prestaju biti važni, počinje prolaznost. Nenaviknuti na prolaznost, uvijek udubljeni u osjećaj kako konkretna osoba, stvar nikada ne smije proći, prolaznost se javlja nekad kao prijetnja.

Dugotrajni kontakt s nekom osobom ili nekom stvari pretvara nas u ovisnike. Naša ovisnost o drugome zna biti slijepa. Ne vidimo kako je prekid kontakta mogućnost da se progleda i oslobodi. Začahureni u sebe ne želimo promjenu. Zatvoreni u sebe, ne želimo vidjeti slobodu koja nas čeka. Ispunjeni monotonijom, predvidivošću i navikom, gubimo volju za bilo kakav korak. U našem životu se povremeno susreću prolaznost i navika. Naviknuti na osobu, naviknuti na stvar, naviknuti na predmete prolaznost smatramo prijetnjom. Što će biti ako konkretna osoba ode, konkretan predmet izgubimo? Toliko smo navikli na osobu ili predmet da nas njihova prolaznost plaši. Prolaznost postaje prijetnja. Ne želimo da osoba ili predmet prođu. Prolaznost prijeti, a ne postaje mogućnost za slobodu, novi život. Prolaznost postaje lakoća, novi život, sloboda onda kada se oslobodimo naviknutosti, kada prestanemo biti ovisnici o drugom, o predmetu. Prolaznost postaje lakoća onda kada prestaje navika, začahurenost u sebe. Prolaznost postaje lakoća onda kada drugi ili predmet nisu stvar navike, navezanosti, nego stvar moje slobode da ih pustim od sebe kada oni to žele i trebaju. Lakoća prolaznosti nastaje u puštanju drugog da bude slobodan i poštivanju njegove želje da ode kada on to želi, jer ne želi više biti samo dio moje navike. Navika je neprijatelj prolaznosti. Navika je neprijatelj lakoće kojom čovjek povremeno treba prihvatiti prolaznost osobe, predmeta i samog sebe. Živjeti naviknutim životom, monotonim slijedom događaja bez želje, motiva i volje da se nešto promijeni je navika. I tu prolaznost nastupa kao prijetnja, jer prijeti urušiti uhodanu životnu naviku, naviknutost na osobu, na predmet. Gubitak navike nije uvijek gubitak. Prestanak navike na osobu, na predmet podsjeća na prolaznost svih osoba i svih predmeta u životu. Nekad urušavanje navike na osobu, na predmet, ne donosi katastrofu, kraj, nego lakoću prolaznosti, osjećaj novog početka i slobode. Navika zatomljuje u čovjeku mogućnosti novih početaka tako što čovjeka plaši prolaznošću. Predbacuje čovjeku da ako se pokuša osloboditi navike na osobu, na predmet, izgubit će se i pasti u ponor beznađa, jer je sve prolazno i osobe i stvari. Ali nije uvijek tako. Povremeno gubitak i odbacivanje navike na osobu, na predmet, otvara prostor prolaznosti ne kao ponora, nego kao lakoće. Prolaznost kao lakoća dolazi onda kada se čovjek nakon godina navike na osobu ili predmet oslobodi i udahne zrak punim plućima. Slobodan, smiren i lagan. I bude zahvalan što sve prolazi. I ljudi i predmeti. Jer da nema prolaznosti osoba i predmeta, navika bi bila jedina mogućnost. A ima navika bilo da je riječ o osobi ili predmetu koje čovjeku ne daju živjeti, disati, kretati se. I ne moći osloboditi ih se, bilo bi gore za čovjeka, nego spoznaja da sve ima svoj vijek trajanja kroz prolaznost. U prolaznosti čovjek povremeno otkriva dašak slobode, mira i lakoće.

U Sarajevu, 13. 7. 2017.

O. J.

O mučnom osjećaju nepravde

Neobično je tvrditi kako je svatko nevin dok mu se ne dokaže krivnja. Pijani mladić koji ubije dvije mlade osobe automobilom pred velikim brojem svjedoka je nevin sve dok mu se ne dokaže krivnja. Nasilnik koji opljačka banku i ubije zaštitara – koji pokušava s torbom u glavi prehraniti obitelj – i čije lice zabilježe sigurnosne kamere također je nevin dok mu se ne dokaže krivnja. Kriminalac koji pretuče palicom čovjeka na smrt u centru grada pred užasnutim očima žena i djece je nevin dok mu se ne dokaže krivnja.

Što se tu ima dokazivati? Ne bi li bilo logično da se nema što dokazivati kad je stvar očita i svima jasna i vidljiva? Što treba dokazati u slučaju pijanog mladića koji se slobodno i svjesno otišao „urokati“, pa onda pri brzini trostruko većoj od dopuštene odnese dva mlada života? Što treba dokazivati u slučaju „očajnog“ kockara i kladioničara koji je prokockao sve što je imao slobodno i svjesno odlučio da mu treba novaca za klađenje, pa rano ujutro još na početku radnog vremena odlučio „posjetiti“ banku „naoružan do zuba“? Što dokazivati u slučaju poznatog nasilnika višestrukog povratnika u vršenju krivičnih djela koji svjesno, ciljano i planirano čovjeka na smrt prebije palicom za vrijeme popodnevne kave?

Koju poruku društvo šalje očajnim roditeljima dvaju mladih osoba čiji je život nasilno prekinut puštajući na slobodu, a i za volan „mladog pijanca“, jer nije prethodno osuđivan, jer je iz „ugledne“ obitelji i jer mu je ovo prvi put??? Treba li sačekati da to napravi nekoliko puta i oduzme još nekoliko mladih života i djecu njihovim roditeljima??? Koju poruku društvo šalje očajnoj supruzi ubijenog zaštitara i majci dvoje ili troje djece kada ubojicu pušta da se brani sa slobode, jer je uplatio jamčevinu, smanjena mu je bila psihološka ubrojivost, a i sam je to učinio, jer je bio očajan, jer mu je nedostajalo novca za ponovo klađenje?

Treba li čekati da opljačka još nekoliko banaka ubije još nekoliko zaštitara i ostavi još nekoliko obitelji bez zaštite, bez sigurnosti i djecu bez oca??? Koju poruku društvo šalje starici čijega starog i bolesnog muža mladi i nasilni „kabadahija“ prebije palicom na smrt kada mu napiše prekršajnu prijavu i pusti ga da se brani sa slobode jer je već „odležao“ svoje, ali je nepopravljiv, pa mu se mora dopustiti da tako radi??? Koliko staraca treba prebiti da bi ispunio „bonus“ kaznenih prijava???

Čovjek ispada lud, glup i budala kada promatra kako se ubojica njegovog sina ili kćeri studenta ili studentice na sudu brani kako se ne sjeća koliko je popio tu večer, ali eto žao mu je kao da je naletio na komad papira ili plastičnu bocu, a ne ubio dvije mlade osobe!!! Kakav je to sud, pravda, obrana, dokazivanje, pita se supruga ubijenog zaštitara dok nervozno stišće ručice svoje djece s nevjericom slušajući kako se ubojica njezinog supruga šalje na psihološko vještačenje ili liječenje zbog psiholoških smetnji uzrokovanih ovisnošću o kocki!!! Hoće li društvo pomoći ocu ili majci ubijenih studenata i studentica, hoće li pomoći supruzi i djeci ubijenog zaštitara, hoće li pomoći starici koja je ostala bez muža, jedinog oslonca u životu???

Umjesto zaključka

Ima i slučajeva gdje se dokazivanje krivnje ili nevinosti mora provesti zbog pravednosti. I to ne treba zanemariti i odbacivati zbog onih koji kao nevini mogu stradati i biti osuđeni.

Ali ima i slučajeva gdje se dokazivanje krivnje i nevinosti svede i pretvori u nepravdu, hladnu birokratsku nepravdu pred kojom čovjek postaje nemoćan, koja izaziva osjećaje mučnine i koja čovjeka unatoč želji da to ne čini tjera da uzima i uzme „pravdu u svoje ruke“ i sam postane žrtva te iste nepravde i sam se pretvori u onoga koji je nevin dok mu se ne dokaže krivnja.

I tako se vrtimo u začaranom i mučnom krugu „vječnog“ progonjenja i „ganjanja“ pravde samo zato što društvo smatra da je svatko nevin dok mu se ne dokaže krivnja, čak i onda kada je po svim zakonima logike i zdravog razuma osoba apsolutno kriva. Nije uvijek čovjek nevin dok mu se ne dokaže krivnja, ima slučajeva gdje je čovjek kriv i tu se teško može i treba govoriti o nevinosti bez obzira na sve „olakotne“ okolnosti.

U Sarajevu, 10. 7. 2017.

O. J.

O političkoj korektnosti

Talijanski filozof i psiholog Umberto Galimberti u svome djelu Neugodni gost (Nihilizam i mladi) u djelu knjige u kojem piše o mladima u Italiji i utjecaju i korištenju droge piše sljedeće: „Za one koji su već uključeni u svijet rada, ekstazi pak predstavlja oslobođenje od pritiska uloga, funkcija i estetike distance i hladnoće što se u zapadnim navadama imenuje „korektnost“. Ta elegantna riječ izrasla u vrtu ne-komunikacije, gdje je dodir formaliziran, riječ stereotip, pogled neosoban, a sve je skupa u znamenju nepovjerenja što svakome od nas jamči povlačenje bez uvrede bilo koga.“ Ova Galimbertijeva opaska dobro opisuje pozadinu „korektnosti“ kao univerzalne nezainteresiranosti za svijet i čovjeka.

Korektnost

Imamo običaj reći za neku osobu kako je korektna. Nekada to znači kako osobu smatramo poštenom, jasnom, riječ je o osobi koja neće preko „tuđih leđa“ pokušavati ostvariti svoje interese. Korektna osoba označava nekoga s kim znamo „na čemu smo“ i kako „stvari stoje“. Povremeno izjednačavamo poštenje s korektnošću, govorimo o čovjeku kako je pošten tj., korektan. Ponekad korektnost izjednačavamo s jasnoćom, govorimo o čovjeku koji je korektan jer ima jasne i shvatljive stavove i ne mijenja ih prema potrebi. Ponekad korektnost izjednačavamo s plemenitošću, govorimo o čovjeku koji je korektan jer ne iskorištava druge za svoje ciljeve ili nije sebičan. Galimberti opet kada govori o „korektnosti“ cilja prije svega na ono što ovdje možemo opisati kao nezainteresiranost koja je na neki način „uokvirena“ u korektnost.

Politička korektnost kao nezainteresiranost

Paradigmatski primjer korektnosti, onoga što Galimberti naziva „nepovjerenjem što svakome od nas jamči povlačenje bez uvrede bilo koga“ je ono što kolokvijalno zovemo politička korektnost. Ako ostavimo po strani korektnost ponašanja koju nosimo od kuće prema kojoj smo naučeni da ne vrijeđamo, ne psujemo druge ljude, politička korektnost nije ništa drugo nego nezainteresiranost za stvarne i ozbiljne probleme običnih ljudi.

Politička korektnost dopušta da u isto vrijeme budete u žestokom sukobu sa svojim političkim protivnikom o svim mogućim pitanjima, i da u isto vrijeme s njim glasate za povećanje svoje plaće i naknade za odvojeni život. Politička korektnost u isto vrijeme dopušta da raspravljate sa svojim političkim protivnikom do te mjere da ste spremni izazvati rat ako treba na svim razinama, i da u isto vrijeme u dogovoru s njim dijelite mjesta u državnim tvrtkama vašim provjerenim suradnicima, poznanicima i prijateljima.

Politička korektnost liči zapravo na neku vrstu predstave za publiku gdje se svi glumci trude pridobiti simpatije publike, dok u isto vrijeme ti isti glumci u stvarnom životu nemaju nikakvog interesa za vas i vaš stvarni život. Politička korektnost je daleko od pukog načina izlaganja i govora u parlamentu, ona je također – kako to Galimberti primjećuje o korektnosti – nezainteresiranost za stvarnost i stvarnog čovjeka.

Politički korektan čovjek se lako prepoznaje jer se buni kad se treba buniti, slaže se kad se treba slagati, govori ono što je naučio bez bilo kakvih novih izraza. Politički korektan čovjek se uvijek nađe na pravom mjestu u pravo vrijeme i u pravi trenutak. Prepoznat ćete ga po uhodanim izrazima poput recimo „dijalog nema alternativu“ ili „europski put nema alternativu“ ili „usmjerenost i provođenje strukturalnih reformi“ ili „potreban nam je politički dijalog“ ili „europske vrijednosti su univerzalne vrijednosti“. Stvarni problem nije u ovim apstraktnim i nejasnim izričajima. Možda u njima i ima nekakvog sadržaja.

Stvarni je problem što pojedinac koji stoji iza ovih izraza se uglavnom pokazuje kao čovjek potpuno nezainteresiran za stvarne probleme ljudi i njihove sudbine što se zna bolno pokazati u stvarnosti običnog čovjeka odmah nakon dobivenih izbora i mandata. Zapravo politička korektnost izgleda poput nekakvog „staklenog zvona“ odakle oni koji su „siti, rumeni i zadovoljni“ promatraju nezainteresirano stvarni svijet i njegove probleme i ljude. Zato je politička korektnost i više od nezainteresiranosti, ona je za neke postala način života, razmišljanja i djelovanja. Pod političku korektnost se može puno toga skriti i ukloniti bez mogućnosti kritike, promjene, aktivnog sudjelovanja.

Politička korektnost kao „sterilizirani“ govor

Iz političke korektnosti kao nezainteresiranosti za stvarnost, stvarni svijet i stvarne ljude nastao je i razvija se „sterilizirani“ govor korektnosti. Ne misli se na ulični rječnik psovke i vrijeđanja koji nije dostojan nijednog zdravorazumskog čovjeka, nego na govor koji je do te mjere nerazumljiv i nejasan da povremeno vrijeđanje i psovanje recimo u parlamentu dolazi kao pravo osvježenje jer se konačno zna i čuje što i tko i o kome stvarno misli.

Primjera takvog „steriliziranog“ govora susrećemo svakodnevno kao recimo sljedeća formulacija: „S obzirom na visoko razvijene demokracije drugih partnerskih zemalja, naša zemlja stoji pred izazovom uspostave demokratskih institucija i vladavine prava gdje ćemo kroz strukturne reforme i prihvaćajući europske vrijednosti u budućnosti biti ravnopravni s našim demokratskim partnerima u provođenju demokratskih načela kako bi svugdje vladavina prava bila neizostavan faktor političkog života i javnog diskursa“.

Ovakva formulacija je politički korektna ne zato što u njoj nema psovke, vrijeđanja ili slično, nego prije svega jer je nejasna, apstraktna i gotovo nema veze sa stvarnošću i stvarnim životom prosječnog čovjeka. „Sterilizirani“ govor i jezik političke korektnosti inzistira na ovakvim formulacijama i izričajima jer se na taj način pod političku korektnost mogu skriti kao prvo nezainteresiranost za stvarnost i konkretnog čovjeka, i drugo što je daleko i važnije mogu se skriti i skrivaju se vrlo niski i prizemni interesi pojedinaca koji su itekako zainteresirani za svoje privatno dobro i interes.

„Sterilizirani“ govor političke korektnosti kada se oči javnosti sklone ili nakratko okrenu prema nečemu drugom, vrlo brzo se pretvara u vrlo „jasan, konkretan i prizeman“ govor o privatnim potrebama gdje su psovke, svađe, pritisci i vrijeđanja sastavni i obvezni dio i način uvjeravanja drugih i drugačijih.

Prijevod: Charlton Heston: “Politička korektnost je tiranija s nasmiješenim licem.”

Izvor: freedom-articles.toolsforfreedom.com

Politička korektnost kao trajno nepovjerenje

Galimberti također korektnost smješta u područje nepovjerenja. Biti korektan znači ne vjerovati drugom. Politička korektnost na neki način demonstrira upravo tu osobinu korektnosti. S obzirom da politička korektnost znači prije svega nezainteresiranost, „sterilizirani“ govor nejasnoće i apstrakcije, politička obećanja povremeno jesu ništa drugo nego laži umotane u političku korektnost. I površnom promatraču političkog života to je i više nego jasno.

Varanja kod sklapanja koalicija, raspodjele ministarstava, imenovanja veleposlanika samo su vrh ledenog brijega političke korektnosti u čijim dubinama leži nevidljiva i ogromna santa nepovjerenja koju Galimberti smatra bitnim elementom korektnosti.

Jer je politička korektnost i maska iza koje se krije nepovjerenje najčešće u obliku manipulacija javnošću kroz politička obećanja, razumljivo je onda da mnogima politička korektnost smeta a opet drugima služi kao obrambeni mehanizam. Korupciju, kriminal se često ne može i ne smije imenovati tobože zbog političke korektnosti. S druge strane, bilo kakva kritika upućena pojedincu, strancu nailazi na osudu jer politička korektnost ne dopušta kritiku i iznošenje suprotnih stavova bilo javno bilo privatno o trenutnoj politici i načinu vođenja države bilo da je vodi stranka ili pojedinac.

Međutim, politička korektnost kao nepovjerenje je najočitija unutar samog političkog života, gdje se često puta koncept političke korektnosti koristi kao prikriveni mehanizam i oruđe zaštite niskih, pokvarenih i nemoralnih interesa bilo pojedinca bilo grupe, koji na sreću ili nesreću isplivaju u javnosti kroz bezbroj afera, koruptivnih skandala, i političke trgovine.

Tu se stvarno vidi da dok se politička korektnost u javnom prostoru i nastupu zahtjeva kao nužni uvjet da uopće nešto kažemo, dotle se u „tami političkih“ hodnika vodi grčevita borba do političkog uništenja svih i svakoga. Kada je Thomas Hobbes rekao kako je homo homini lupus politička korektnost – koja je u svojoj skrivenoj formi ništa drugo doli duboko nepovjerenje – se pretvara u Hobbesov izričaj kada dođe do sukoba oko pitanja koja su itekako ljudska, konkretna, ali od nas uglavnom skrivena. Biti politički korektan često nije ništa drugo nego homo homini lupus zbog nepovjerenja koje prema Galimbertiju egzistira u temelju „korektnosti“.

Umjesto zaključka

Koncept političke korektnosti i suviše je prisutan da bi ga se moglo i trebalo jednostavno odbaciti. Trenutno možda ne postoji bolji način ili model političke komunikacije. S druge strane, prema Galimbertiju „korektnost“ je često maska za nezainteresiranost, „sterilizirani“ govor i nepovjerenje u što se politička korektnost povremeno savršeno uklapa i što politička korektnost povremeno savršeno predstavlja.

Biti politički korektan povremeno znači doslovce: stvarni ljudi i njihove sudbine me ne zanimaju, ni sam ne razumijem što govorim, ne vjerujem nikome. U „steriliziranom“ govoru političke korektnosti to bi zvučalo: „Potrebne su strukturne reforme da bi se porezna situacija prilagodila poreznim subjektima i jer strukturne reforme nemaju alternativu, potreban je iskreni dijalog s našim političkim partnerima radi usuglašavanja stavova oko ovog vrlo važnog pitanja.“

Sami ne znamo koliko puta smo čuli ove formulacije zbog čega smo gotovo izgubili i osjećaj i volju za bilo kakvo sudjelovanje u bilo kakvim promjenama, jedino što nas povremeno raduje jesu verbalni i fizički sukobi u parlamentima, jer se tu nešto konkretno događa iako će nakon „žestokih, jasnih i otvorenih“ sukoba politički protivnici brzo sjesti zajedno i dogovoriti sebi visoke plaće i ostale beneficije.

Naravno, jer visoke plaće i beneficije su također nekakve „strukturne reforme“ koje „nemaju alternativu“ i one su dio „univerzalnih vrijednosti“. Jedino što nije potrebno za povećanje plaća i beneficija jest ono kako „dijalog nema alternativu“ jer tu nema dijaloga, dovoljno je da se pogledamo i sve je jasno.

Novac i interes govore sve jezike, i već dugo vremena govore jezikom političke korektnosti, to im je primarni i glavni jezik kojim se koriste i kad se „reflektori“ javnosti ugase nema dijaloga ni alternative, nego monolog u kojem se svi razumiju i slažu kao da su jedna osoba i govore sami sa sobom ovaj put bez političke korektnosti, bez „alternativa, reformi i dijaloga“, nego direktno, jasno, razgovijetno i na štetu običnih ljudi: ma briga me za bolesne, umirovljenike, nezaposlene i mlade, daj pare ovamo odmah ako hoćeš da ti onaj zakon sutra bude izglasan!!!

U Sarajevu, 6. 7. 2017.

O. J.

O sudbini

Kada se nešto dogodi zna se reći kako je to bila sudbina. Sudbina je bila da se upoznamo, sudbina je bila da se rastanemo, sudbina je bila da se ne vidimo, da se ne pozdravimo ili obrnuto. Sudbina je privlačna, ona čovjeka oslobađa odgovornosti za ono što radi. U krivim odlukama života uvijek se može pozvati na sudbinu i teret odgovornosti prebaciti na nju.

Sudbina je romantična, ona običnu ljudsku ljubav pretvara u kozmički događaj, u neopisiv događaj u kojem sudjeluju i zvijezde i planeti, cijeli svemir. Sudbina je umirujuća, ona čovjeka potiče da prihvati stanje stvari onakvim kakvo jest, da se ne suprotstavlja, da ne protestira, da ne mijenja i ne pokušava mijenjati. Sudbina je religiozna, čovjeka postavlja u odnos prema Bogu gdje je Bog već sve dogovorio sam sa sobom o čovjeku bez da je čovjeka išta pitao o tome i čovjek može slobodno i bez opterećenja nastaviti kroz život.

Je li Bog dogovorio sam sa sobom da je sudbina nekog čovjeka da cijeli život bude invalid i bolestan i da se treba s tim pomiriti, jer je to naprosto volja Božja? Je li to znači da takav čovjek mora prihvatiti sudbinu i ne pokušavati nikad poboljšati svoje zdravlje i život? Je li Bog dogovorio sam sa sobom da neki roditelji trebaju dobiti bolesno dijete i cijeli život voditi brigu o njemu? Je li se oni trebaju pomiriti sa sudbinom ili se barem pokušati boriti za bolji život svoga djeteta? Je li Bog dogovorio sam sa sobom da netko cijeli život mora biti nesretan, zlostavljan, progonjen i vrijeđan? Ako se Bog dogovorio sam sa sobom bez da je ikoga išta pitao o tome, onda je on vrlo sebičan Bog i ni najmanje nije fer ako to naziva sudbinom i ne dopušta čovjeku da promijeni svoje stanje, svoj život.

Sudbina je dvolična, jer dok čovjeka oslobađa odgovornosti za nešto zašto treba biti odgovoran, u isto vrijeme ga potiče da nastavi jer je to njegova sudbina. Sudbina je surova, jer dok u isto vrijeme govori o čovjeku da mu je takva i takva ljubav bila suđena i odvlači ga od stvarnosti, u isto ga vrijeme potiče da u stvarnom životu bude lijen i neodgovoran jer sudbina će sve voditi, njegovo je samo da se pusti vodstvu sudbine.

Sudbina je nereligiozna, čovjeka pretvara u roba koji pred Bogom ne smije podignuti pogled i postaviti pitanje o vlastitom životu.

Zlo i sudbina

Zašto čovjek vjeruje u sudbinu?

Jer mu vjera u sudbinu pomaže da pokuša životne događaje staviti u određeni red i nositi se s njima.

Jer mu vjera u sudbinu daje mogućnost da bude neodgovoran prema sebi i prema drugima.

Jer mu vjera u sudbinu omogućuje da odgovornost za sve – pogotovo za zlo koje čini – prebaci na Stvoritelja i ljude oko njega.

Ponajviše, sudbina je isprika pred samim sobom za vlastitu neodgovornost, obveze i djela. Alkoholičar, kockar, nasilnik, općenito čovjek kada čini zlo često kaže kako je njegova sudbina da to bude i kako bilo kakav pokušaj da se promijeni ne samo da nije potreban, nego je i protiv njegove sudbine. Raspadnuti brakovi zbog nebrige, neodgovornosti, nasilja i zlostavljanja su valjda također sudbina. Bilo je suđeno ljudima da se razvedu, bez obzira na sav njihov trud i napor da spase svoj brak i ljubav. To je onaj trenutak kad je sudbina tako privlačna, jer skida odgovornost s čovjeka i čovjek će reći kako je bio nemoćan pred sudbinom iako ništa nije pokušao učiniti da sebe promijeni.

Prometna nesreće, iznenadne i nesretne smrti su također momenti sudbine, onog religioznog u sudbini kada se kaže kako je to sigurno bila Božja volja. Zašto bi bila Božja volja da se dvoje ljudi u braku zlostavljaju, mrze i napadaju jedno drugo, zašto bi bila Božja volja da si stvaraju nezacjeljive emocionalne i duhovne rane, kako sebi tako i svojoj djeci? Zašto bi bila Božja volja da u prometnoj nesreći izgubimo mlade živote, zašto bi bila Božja volja da u iznenadnim umiranjima mladih roditelja djeca ostaju siročad, zašto bi ratovi i naša međusobna ubijanja bili Božja volja, odnosno sudbina? Kakav je to Bog onda i kakva je to sudbina?

To je religiozni trenutak sudbine, Bog je sve već odredio i zacrtao bez nas, mi nismo krivi On je. I još više, On je opravdanje čak i za zlo koje činimo jedni drugima, jer i to je dio sudbine koju nam je Bog namijenio i odredio i protiv koje ne možemo učiniti ništa. Njegova je odredba preko sudbine da budemo zli i da činimo zlo, jer On je stvoritelj čovjekove sudbine.

Sudbina je dvolična jer želi čovjeka osloboditi njegove odgovornosti za zlo i prebaciti svu krivnju na Boga. Sudbina je surova jer preko Boga zlo opravdava i dopušta ga da se čini pod izlikom čovjekove nemoći pred božanskom strahotom koju zove sudbina. Sudbina je nereligiozna jer je Bog sudbine strašan bez ikakvog osjećaja za stvorenje koje je stvorio.

Umjesto zaključka

Sudbina se može činiti privlačnom, romantičnom i religioznom, pravim objašnjenjem onoga što čovjek nekada nije sposoban razumijeti i prihvatiti. Ali sudbina ne dopušta čovjeku da bude slobodan, ona ne želi da čovjek pokuša promijeniti nešto, popraviti i učiniti boljim, pred zlom sudbina čovjeka učini rezigniranim i očajnim jer ne može promijeniti sudbinu, ili ga učini hladnim i neosjetljivim jer je činiti zlo njegova sudbina. A u svemu tome ako se ne može drugačije, uvijek se može reći kako je Bog stvorio sudbinu i kako čovjek ima biti poslušan i ne postavljati nikakva pitanja i ne pokušavati biti niti bolji niti odgovorniji prema drugima i nastojati promijeniti barem jedan mali djelić svijeta i učiniti ga manje zlim, a više boljim.

Nitko nije „krojač svoje sudbine“ jer je nema, ali svatko je „krojač svoje slobode“ jer je ima. Odatle proizlazi odgovornost svakoga od nas za ono što činimo ili propuštamo učiniti, a ne iz sudbine koja je iluzija i pokušaj prebacivanja vlastite odgovornosti na Božja „ramena“.

U Sarajevu, 3. 7. 2017.

O. J.

O (ne)brizi

Briga o stvarima

Ima stvari koje su vrijedne i njihova vrijednost s vremenom raste i one postaju dio određene baštine, kulture, turističke ponude. Mostovi, kipovi, zgrade, katedrale, su stvari koje se čuvaju, održavaju, pokazuju i po njima se prepoznaje cijela jedna kultura, nacija, grad, mjesto. Takve stvari se ne procjenjuju u smislu vrijednosti bilo da se hoće prodati ili kupiti, u tom smislu za njih kažemo da im vrijednost neprocjenjiva, jer su od opće važnosti za sve nas.

Ima stvari koje su nam privatno vrijedne i osobno su za nas neprocjenjive. Dok recimo nekome neka crno-bijela fotografija ne znači ništa, nama ona znači sve, jer je ona ostala kao jedini podsjetnik na nama drage ljude i kako su oni izgledali. Čuvamo takve sitnice kao velike vrijednosti naših osobnih povijesti, radosti, sjećanja i zajedničkih trenutaka.

Ima stvari koje su vrijedne prema njihovoj materijalnoj cijeni, i te stvari najčešće mijenjamo, bacamo stare, uzimamo nove, mijenjamo novo za staro. Nije stvar u mijenjaju stvari, neke od njih se moraju mijenjati zbog sigurnosti, potrebe, isteka roka trajanja i drugih razloga. Stvar je prije svega u načinu našeg razumijevanja i brige s jedne strane upravo o stvarima koje često mijenjamo i brige o samima sebi.

Pucanje ekrana na mobitelu izaziva kod čovjeka napade panike ne samo zato što je riječ o skupom uređaju koji smo skupo platili, nego također jer briga o takvoj stvari postaje glavna životna briga. Prolijevanje kave, soka, vode bilo kakve tekućine po laptopu nije samo stvar skupoće i cijene uređaja, nego grozničave brige o laptopu. Nenamjerno grebanje automobila ključem izaziva fizičke sukobe, nabrajanje cijelog rodoslovnog stabla, prljanje blatom i kišom stvara nervozu i proklinjanje kako neba tako i službi za održavanje cesta.

I tako, bezbroj stvari čija vrijednost slabi sa svakim danom njihova trajanja do te mjere da nešto što smo platili s dvije mjesečne plaće nakon pola godine ili čak manje vrijedi manje od jedne prosječne mirovine, uglavnom određuju našu brigu i našu zabrinutost do te mjere da je briga i čuvanje stvari u nekim trenutcima zamijenila sve druge brige i zabrinutosti.

Briga o sebi

Ako pokušamo ostaviti po strani objektivne nemogućnosti brige o samima sebi u zemlji kao što je naša gdje je sustav brige o čovjeku kroz medicinsku pomoć prilično loš i ostavljen pojedincu da se sam snalazi ili umre na ulici od prehlade ako nema novaca za lijekove, treba postaviti pitanje zašto neki simptomi i promjene koje osjetimo u svom i na svom tijelu nisu više toliko važni i ne želimo se njima pozabaviti.

Zašto oštećenje mobitela izaziva ponekad veću brigu i zabrinutost nego recimo bolovi u leđima, glavi, nogama, trbuhu? Je li tome razlog samo strah da ako odemo liječniku, sigurno će pronaći u nama neku bolest i propisati lijekove za koje nemamo novaca unatoč napisanom receptu, jer ih svejedno moramo platiti?

Ili je tome razlog i to što je briga o stvarima čija vrijednost pada svaki dan važnija recimo od brige o vlastitom tjelesnom i psihičkom zdravlju? Zašto je odjednom postalo važno imati masku za mobitel, zaštitnu naljepnicu preko ekrana, zaštitu na automobilu, torbu za laptop, a nije važno toplo se obući zimi zbog zdravlja, brinuti se o higijeni ruku i tijela zbog zdravlja, redovito posjećivati liječnika i provjeravati krvnu sliku zbog zdravlja?

Naša je moralna obveza brinuti se o sebi o vlastitom zdravlju, općenito brinuti se o sebi kao i o drugima. Zašto ne shvaćamo ozbiljno simptome koje nam tijelo i duša povremeno daju i upozoravaju nas da nešto nije u redu, a pravimo dramu kad nam mobitel slučajno ispadne na asfalt iako je zaštićen sa svih strana poput „ličkog medvjeda“? Zašto naš više plaši gubitak kontakata i slika na mobitelu, a ne plaše nas redoviti i česti bolovi u našem tijelu i duši? Što se to dogodilo s nama općenito kao ljudskim bićima, pa nam je briga o stvarima postala važnija od brige o sebi?

Možda je tome razlog što smo i sebi počeli određivati vrijednost i cijenu prema stvarima koje posjedujemo. Posjedovati stari model bilo čega, od gadgeta do odjeće, znači biti out kako se to voli reći, a posjedovati sve najnovije znači biti in.

Zašto ljude koje susrećemo gledamo kroz njihove cipele, satove i druge stvari, a ne obraćamo pažnju na njih kad govore da su umorni, imaju problema sa spavanjem, imaju problema s probavom, već nekoliko dana ih glava žestoko boli, noga im je nateknuta, imaju neobičnu boju kože oko očiju. Ionako će svi ti satovi, mobiteli, cipele i odjela već za par mjeseci biti out, a neki od simptoma će možda dugo vremena ostati in, možda neki od simptoma upozoravaju da uskoro više neće biti važno ni što je in ni što je out, nego će se raditi o samom životu.

Ali svoje simptome ponekad ne shvaćamo ozbiljno i ne zabrinjava nas nateknuta noga, bol u glavi, bol u prsima, nemogućnost normalnog spavanja, gubitak apetita koji traju danima, tjednima možda i mjesecima, više nas brine što nam je ekran pukao ili što nam je automobil slučajno zagreban malo sa strane.

Sigurno da ova slika nije crno-bijela niti se može reći kako se ne brinemo o sebi, a brinemo samo o stvarima koje posjedujemo, no brinemo li se zaista o sebi onoliko koliko o stvarima koje gube vrijednost sa svakim novim danom?

Gubitak zdravlja je sličan gubitku vrijednosti mobitela uz jednu malu, ali prevažnu razliku. Kao i mobitel tako se i zdravlje sa svakim novim danom i upotrebom pomalo troši. Dok mobitel gubi vrijednost i od in postaje out, zdravlje ga ne gubi, ono je uvijek vrijedno, uvijek je in, a gubitak zdravlja ne možemo nadoknaditi novim modelom samih sebe, kao što razbijeni ekran možemo zamijeniti novim uređajem ako to želimo.

O vrijednosti i važnosti brige o samima sebi znaju najbolje oni koji su se samo brinuli o ekranima mobitela i sitnim oštećenjima automobila, a gotovo nikad nisu obraćali pažnju na simptome bolesti koja ih je pokosila, ali su se kroz dugotrajnu borbu s njom izborili. Oni razumiju još ponajbolje što znači brinuti se o sebi, i više se o stvarima gotovo i ne brinu, možda o nekim osnovnim stvarima koje im trebaju za život. Nije im do novog modela bilo čega, nego do brige o sebi koju su toliko dugo zanemarivali.

Sljedeći put kad vam pukne ekran mobitela ili primijetite malu ogrebotinu na suvozačevim vratima, bez puno brige i zabrinutosti makar bio najnoviji model i makar bio skup. Međutim, ako osjetite neke simptome koji dugo traju i ako možete otiđite posjetite liječnika, a ako putem sretnete nekoga tko vam se naruga i kaže vam da ste hipohondar i samo se brinete o sebi i svome zdravlju, recite mu neka skine pogled s ekrana mobitela kojega non-stop drži u rukama, i/li odmakne malo pogled od svog limenog ljubimca. Možda shvati da se odavno prestao brinuti o sebi i da je od ekrana i automobila daleko važnije njegovo duševno i tjelesno zdravlje koje već godinama zanemaruje i čije simptome već mjesecima ne želi otići provjeriti.

Umjesto zaključka

Nije dobro ako brigu o sebi potpuno zamijenimo i nadomjestimo brigom o stvarima, jer stvari su varljive, sad su in već sutra su out, zdravlje nije varljivo i uvijek je in, a gubitak zdravlja je teški i nepopravljivi out, koji može prerasti u daleko ozbiljniji, pa i vječni out ako čovjek ne obraća pažnju i ne brine se o sebi, a trebao bi, jer briga o zdravlju nije kao fakultativni predmet u školi hoćeš ili nećeš, nego čovjekova moralna obveza i prema sebi i prema drugima i Onome koji ga je stvorio i taj život i zdravlje mu darovao.

U Sarajevu, 30. 6. 2017.

O. J.

O pitanju zašto kao mogućem simptomu depresije

Među različitim nagradama postoje i one koje se dodjeljuju određenim ljudima, piscima, redateljima kao što je recimo Alfred Hitchcock proglašen redateljem stoljeća. Među bolestima čovječanstva uz srčani udar i karcinom nagradu za najpoznatiju duhovno-psihološko-somatsku bolest zaslužuje depresija. Nevjerojatno veliki raspon simptoma ove bolesti od psiholoških smetnji poput nesanice pa do tjelesnih simptoma različite vrste čini da svatko od nas bez obzira bolujemo li od te bolesti ili ne posjeduje barem jedan ili više simptoma depresije.

Na kraju krajeva, tko od nas ne dolazi u stanje nervoze, napetosti, bezvoljnosti, ravnodušnosti, stanje napada panike, lupanja srca, osjećaja da će iznenada umrijeti, tjelesne slabosti i iscrpljenosti, kroničnog umora i onoga što se već uvriježilo kao medicinski poremećaj tzv. burnout sindrom, stanje potpune psihofizičke iscrpljenosti zbog posla. Prema ovoj listi, a ovo su na različite načine neki od simptoma depresije i anksioznosti (dva pojma koja ne idu jedno bez drugoga jer su visoko povezani) svi smo žrtve barem jednog, ako ne i više depresivnih i anksioznih simptoma bilo na kratke, bilo na duge staze. Uzroci depresije su toliko raznoliki da njihovo nabrajanje ili barem pokušaj nabrajanja iako ne mora biti osuđeno na propast nikada ne može biti konačno. Sa svakim novim danom i novim čovjekom rađaju se novi simptomi i novi uzroci depresije.

Iako je filozofija za veliki broj ljudi nepotrebna disciplina, nesposobna za bilo kakvu efektivnu zaradu novaca kao što to recimo mogu ekonomija, informatika, managment, itd., postoji jedan specifičan mogući simptom depresije koji je zanimljiv i o kojemu se ne može razmišljati ekonomski, informatički, nego filozofski. Taj simptom je simptom igre pitanja i odgovora, a tiče se jedne riječi koja se izriče kao zašto?

Ozbiljne životne situacije i drame pitaju zašto

Bilo koji čovjek bilo kada se mora naći jednom ili više puta u životnim okolnostima gdje će morati postaviti pitanje zašto. Postoje okolnosti gdje čovjeka neće zadovoljiti odgovor na pitanja kako, kada i gdje, nego isključivo čovjek pita zašto. Zašto je opasno pitanje i nije bezazleno. Ono izgleda kao i sva druga pitanja, ali određene životne situacije će nam relativno dobro pokazati da zašto nije bezazleno pitanje.

Njemački filozof Karl Jaspers govori o nečemu što naziva graničnim situacijama. Granična situacija je trenutak kada se morate pitati zašto htjeli to vi ili ne. Jaspers navodi nekoliko takvih situacija, a mi ćemo ovdje spomenuti tri: strah, krivnja i sram. Kada vas liječnik obavijesti da bolujete od neke bolesti, recimo vaš strah postaje granična situacija, i vi se pitate i postavljate to pitanje zašto? Ali to ne znači da ste zbog straha u depresiji, jer granična situacija u kojoj se nalazite, situacija bolesti traži od vas da se pitate zašto i to je situacija gdje se normalan čovjek i pita.

Kada smo krivi za nešto, neki veliki i težak prekršaj, zločin, neuspjeh, pitanje zašto nam se opet nametne. Kada se muž i žena razvedu, nastaje granična situacija krivnje, pitanja jesam li kriv ili kriva za neuspjeh? Ali to ne znači da ste u depresiji, nego granična situacija u kojoj se nalazite stavlja pred vas pitanje zašto. Ni u slučaju straha ili krivnje ne znači da ste depresivni ili bolesni i da nećete moći nastaviti sa svojim životom za koju godinu.

Kad se o nekome otkrije da je recimo donacije za nečiju operaciju potrošio za vlastiti užitak, javlja se ili bi se bar trebala javiti granična situacija, osjećaj sramote pred zajednicom i društvom gdje se postavlja pitanje prvo samom sebi zašto sam to učinio, ali i društvo također postavlja pitanje zašto si to učinio čime osjećaj sramote postaje jači i teži za izdržati. Ali to ne znači da ste depresivni i da niste sposobni ispraviti učinjenu nepravdu, i da vam društvo nikada neće oprostiti.

Međutim, u sva tri slučaja graničnih situacija pitanje zašto koje se samo nametne bez da ga se traži i poziva postaje neugodno i opasno pitanje. Iz razloga što kada se čovjek u bolesti pita o zašto, to ga pitanje razgoliti pred njim samim, pitajući se zašto čovjek shvaća koliko je slab, nemoćan, i koliki je pritisak na njemu da da smisao svojoj bolesti, a samo zato jer je postavio pitanje zašto.

Kada se čovjek razvede bez obzira na uzroke, pitanje zašto ga također razgoliti pred njim samim otkrivajući mu kako nije bio ni tako dobar, revan, vjeran, kako je mislio o sebi i naravno pitanje zašto ga ovdje podsjeća upravo na njegovu stranu koju želi prije svega od sebe sakriti. I u situaciji srama pitanje zašto opterećuje čovjeka, zašto sam to učinio.

Ono što je važno jest kako pitanje zašto kao simptom depresije ne nastaje u ovim graničnim situacijama ukoliko čovjek ima snage i volje za promjenu, ukoliko se ne boji samog sebe, i ukoliko ima podršku onih koji su mu najbliži. Obično ako uspješno izađe iz graničnih situacija, čovjek drugačije gleda na život, svijet i ljude oko sebe.

Svakodnevna životna rutina ne bi trebala non-stop pitati zašto

Normalan čovjek koji svaki dan ustaje i ide na posao ne postavlja si toliko pitanje zašto ustaje svako jutro, zašto svako jutro ide na posao, trpi gužvu. Uglavnom će čak i ako mu postavite pitanje zašto dati drugačiji odgovor poput recimo imam obitelj radim, jer im trebam. U svakom slučaju, čovjek koji nije depresivan nema potrebe pitati zašto za svaku situaciju u kojoj se nađe tijekom dana počevši od ustajanja, pa do lijeganja u krevet.

Ne želi se reći kako je čovjek nesposoban to pitanje postaviti, nego čovjek koji je zadovoljan rutinom i svakodnevnicom uz sve gužve, probleme, trke i frke na kraju dana zadovoljno odahne i ide na spavanje ne pitajući se zašto je morao danas sve to proći i zašto to mora ponovo ujutro.

Rutina i svakodnevnica ne postavljaju pitanje zašto, jer ni rutina ni svakodnevnica nisu granične situacije, nego normalne i svakodnevne situacije ljudskog života. S druge strane, pitanje zašto postaje zapravo simptom depresije onda kada čovjek od svakodnevnih životnih situacija stvara granične situacije.

Kada se ujutro probudi, postavlja si pitanje zašto moram ustati; kada treba na posao, postavlja si pitanje zašto moram ići na posao; kada zapne u gužvi, postavlja si pitanje zašto moram biti u gužvi i tako kroz cijeli dan, kroz tjedne i mjesece cijeli svoj normalni svakodnevni život i rutinu čovjek polako pretvara u graničnu situaciju bilo straha, krivnje ili srama iako za tim nema stvarno nikakve potrebe.

Kada se čovjek nađe u pravoj i ozbiljnoj životnoj situaciji kao što je bolest i strah, neuspjeh i krivnja, pitanje zašto obično čovjeka natjera da potraži dublji smisao i svojoj bolesti i svom neuspjehu, da potraži utjehu i spas u nečemu što će mu pomoći nositi se s graničnom situacijom.

Međutim, kada se pitate zašto ste upali u gužvu, zašto ujutro morate na posao, zašto se morate uopće probuditi, zašto danas moram uopće bilo što raditi, dovodimo se u situaciju da svakodnevni normalni život postaje za nas nekako i suviše ozbiljan, teret i granična situacija, a to ne može i ne treba biti barem ne uvijek.

U toj nemogućnosti da živimo rutinu na jedan normalan i svakodnevan način ne pitajući se uvijek zašto baš apsolutno moram danas sve od pranja zubi do oblačenja za posao nastaje veza između pitanja zašto i depresije gdje je zašto upravo simptom.

Umjesto zaključka

Razlika između depresivne osobe i ona koja to nije, bar kad je u pitanju riječ zašto, je u tome što osoba koja nije depresivna ne postavlja pitanje zašto svome svakodnevnom i rutinskom životu, nego tek u graničnim situacijama joj se nameće pitanje zašto i tek tu osoba počinje ozbiljno i razmišljati i promišljati.

S druge strane, depresivna osoba svoj svakodnevni rutinski život doživljava i živi kao granične situacije straha, krivnje i srama i neprestano se pita zašto u svakoj situaciji i za svaku sitnicu što je dovodi na jedan određeni način u stanje bezvoljnosti, ravnodušnosti, napetosti i straha, jer je za depresivnu osobu cijeli njezin život granična situacija i više nema u životu nikakve svakodnevne rutine zbog čega više ne može ni uživati u svakodnevnim sitnim radostima, kao što osoba koja nije depresivna bude oduševljena činjenicom da semafor na kojem obično čeka i do pola sata jutros nije čekala više od minute. Za depresivnu osobu i pola sata i pet minuta na semaforu su granične situacije napetosti, anksioznosti i nervoze.

Iako depresija ima različite simptome, i ovo svakako ne treba tretirati kao medicinski prilog njezinom istraživanju, liječenju i otkrivanju, ali na trenutak budimo na neki način svi filozofi i upitajmo se koliko često se pitamo pitanjem zašto, činimo li to zato što je normalno u graničnim situacijama naših života, ili – što je znak depresivnosti – se već ujutro pitamo zašto uopće moramo danas učiniti bilo što čak i ono najjednostavnije – ustati iz kreveta i tako kroz cijeli dan od doručka, semafora, posla, ručka, odlaska s posla, večere – non-stop pitati zašto?

Zašto nije bezazleno i bezopasno pitanje kako izgleda, ono može biti znak hrabrosti, nade i ustrajnosti ili simptom depresije ovisno o tome koliko se često i zbog čega pitamo. A za ovo pitanje smo svi – bez obzira na struku, titulu, dob, poziv, zanimanje i zvanje, dakle bez iznimke – zainteresirani.

U Sarajevu, 27. 6. 2017.

O. J.