Autor: Oliver Jurišić

O samoći i usamljenosti

Sva snaga ljubavi kopni pred usamljenošću i jedan dodir usamljenosti potpuno i trajno gasi ljubav i zato se ljubav od nje sklanja. Ljubav može obuhvatiti sve, ljubav može podnijeti sve, ljubav može ljubiti sve, pa čak i samu smrt, ali ne može ljubiti usamljenost. Jer usamljenost pretpostavlja dokidanje svake relacije u ljudskom životu, bez koje nije moguće ni prijateljstvo, niti ljubav, pa čak ni mržnja.

Samoća

Samoća nam je važna u životu. Samoća nam pruža priliku za odmor, daje nam prostor za razmišljanje, samoća nas odmara i mudar je čovjek koji je sposoban i spreman biti sam. Samoća je potrebna za donošenje velikih i ispravnih životnih odluka i one se ne donose u buci i nadvikivanju, nego u samoći. Za dijalog se kaže da je razgovor s drugom osobom. Samoća je dijalog sa samim sobom, razgovor čovjeka s vlastitim životom, nadanjima, budućim planovima.

Samoću se nerijetko gleda negativno, kao jednu vrstu opasnog dijaloga u kojem se čovjek boji što bi sam sebi mogao reći. No, samoća je i prostor istraživanja samog sebe, prilika da se nešto novo o sebi kaže i otkrije. Samoća je fizička odsutnost drugih ljudi iz našeg života i vidokruga, prostor kojega obilježimo poput kružnice u čijem smo centru i na čijim rubovima stoje svi drugi, ali nitko osim nas samih ne stoji unutar kruga.

Samoća nam je potrebna, jer iz središta kruga svoje samoće možemo objektivno promatrati rubove kruga, gledati druge ljude koje smo na trenutak stavili na rub i vidjeti gdje su oni raspoređeni i koja je njihova uloga i važnost u našem životu. Bez povremenog povlačenja u centar kruga vlastitog života ne možemo dobro vidjeti i procijeniti ne samo ljude koje kratko ostavljamo na rubu, nego i donesene životne odluke kao i odluke koje se spremamo donijeti.

Čovjek sposoban povremeno biti sam nije narcisoidan, nego mudar i razuman, jer mudar čovjek povremeno se odvaja od drugih ljudi, od stvari pa čak i od svijeta. Ne povlači se da bi glumio čudaka i luđaka, nego se povlači kako bi razmotrio svoj život, ozbiljnost životnih situacija, ljude o kojima ovisi kao čovjek.

Samoća pretpostavlja napor i zahtjeva hrabrost. Pretpostavlja napor jer u nadvikivanju sa svijetom i drugima čovjek sve teže pronalazi prostor za samoću. Zahtijeva hrabrost jer čovjek riskira biti proglašen čudnim ili „uvrnutim“ i jer u njemu postoji strah da ako se malo odmakne od drugih, može trajno ili dugo vremena ostati sam. Samoća zahtjeva čvrstu volju jer su svijet i drugi uvijek privlačniji nego čovjek sam sebi, te zahtjeva poniznost jer je čovjek po naravi ljubitelj slave, časti i hvalospjeva koje mu pružaju drugi. Biti sam nije tragično ili katastrofalno koliko je teško i povremeno skoro nemoguće.

Usamljenost

Usamljenost je naša osobna, duhovna odsutnost onda kada su drugi oko nas fizički prisutni i onda kada smo fizički s njima i pred njima. Usamljenost je krug u čijem smo središtu i u čijem su središtu i svi drugi ljudi s nama, ali mi ne osjećamo i ne promatramo druge, nego promatramo sebe.

Kada je čovjek usamljen, ne vidi druge ljude na rubu njegove kružnice života, ali ih ne vidi ni u središtu kruga, uz sebe samoga. Usamljenost nije dijalog, ona je monolog. Trenutak u kojem je čovjek nesposoban za dijalog s drugima, ali i sa samim sobom. Usamljenost je tragični monolog, jer usamljenost ne otvara prostor šutnje u kojem bi čovjek mogao razgovarati sa sobom ili s drugim. Usamljenost je dijalog šutnje sa samom šutnjom, koja čovjeka isključuje, nemogućnost čovjeka da bilo što kaže bilo komu pa čak i samom sebi.

Usamljenost je duhovna paraliza i koma. Paraliziran i u komi, usamljeni čovjek je možda svjestan svega oko sebe i fizički i duhovno, ali je nesposoban dati znak kako još uvijek živi i diše dok ga drugi nemoćno i sa sažaljenjem gledaju, promatraju žalosno kimajući glavom. Usamljenost ne osjeća ništa. Usamljenost nezainteresirano promatra sve oko sebe i razgovara sama sobom. Usamljenosti nije nitko potreban, ona je sebi samodostatna. Ne prihvaća i odbija sugovornike. Ne želi razgovarati, ne želi govoriti o sebi.

Usamljenost nije tajnovita, mistična. Usamljenost je prazan prostor vječne šutnje čiji je ideal vječna dosada bez titraja života, ljubavi, radosti, mržnje i smrti. Usamljenost ne poznaje dobro i zlo i nije s njima opterećena. Usamljenost se ne opire, ona se ne bori. Usamljenost nema nada, strahova. Usamljenost ne poznaje i ne osjeća ni one najtanje i najnježnije titraje čovjekove duše i njegova bića. Usamljenost nije hladna kao kamen jer ona ne poznaje hladnoću, niti je strašna kao smrt jer ne poznaje strah. Smrt se ne boji nikoga jer ima vlast nad svime, ali i smrt drhti pred usamljenošću, pred tim nepreglednim ponorom praznine i šutnje.

Smrt barem poznaje strah, usamljenost ne poznaje. Usamljen čovjek se ne boji smrti jer ne osjeća strah, ne boji se hladnoće jer ne osjeća ništa. Usamljen čovjek je apsolutna praznina šutnje gdje sve stoji i gdje titraji života ne prodiru i ne dopiru. Pred usamljenošću se sklanjaju i ljubav, i dobrota, i napetost i muka. Svi se oni sklanjaju pred usamljenošću jer svi oni mogu pobijediti sve drugo pa čak i smrt, ali pred usamljenošću su nemoćni.

Sva snaga ljubavi kopni pred usamljenošću i jedan dodir usamljenosti potpuno i trajno gasi ljubav i zato se ljubav od nje sklanja. Ljubav može obuhvatiti sve, ljubav može podnijeti sve, ljubav može ljubiti i samu smrt, ali ne može usamljenost. Tolika je moć usamljenosti da čak i pokretačka sila cjelokupne stvarnosti ljubav pred njom se pretvara u prašinu i zaborav ako je usamljenost zahvati čak i po rubovima. Biti usamljen nije tragedija i katastrofa, nego kraj prije kraja.

Umjesto zaključka

Čovjek se ne treba bojati biti sam, ali biti usamljen je praznina postojanja. Biti sam nije poraz, ali biti usamljen nije ni poraz jer se čak i u porazu nešto osjeća. Biti sam nije neuspjeh, ali biti usamljen nije ni neuspjeh jer se čak i u neuspjehu nešto osjeća. Biti sam u trenutku vlastitog pada, nemoći, nije samoća ni svršetak, ali biti usamljen u trenutku pada i nemoći nije ni nemoć ni pad, jer se čak i u nemoći i padu nešto osjeća. Biti usamljen znači ne postojati i biti jednostavno samo ništa, ni krug, ni središte, ni rub.

Jesmo li danas ove sekunde, ove minute, u ovom satu, u ovom jutru ili večeri, u ovom danu, tjednu, mjesecu, godini… jesmo li u životu sami ili smo usamljeni? Živimo li još uvijek u kružnici svoga života, vidimo li središte, osjećamo li druge na rubu životne kružnice, u središtu kružnice života, ili nema više ničega? Ako ima bilo što, barem dio kruga, barem mali rub, barem mali ostatak središta, onda smo samo sami i ne treba se plašiti.

Ako nema ništa više, ni kruga ni središta ni ruba, onda usamljenost razgovara sa sobom u neprekinutom dijalogu šutnje sa šutnjom, u beskrajnom ponoru i praznini čovjekovog postojanja gdje sam čovjek kao i usamljenost više nisu sposobni za bilo kakav razgovor. Dok se usamljen čovjek nemoćno osvrće oko sebe tražeći sugovornika, dotle usamljenost nezainteresirana za njega nastavlja svoj dijalog sa šutnjom. Možda bi se i sama šutnja smilovala usamljenom čovjeku i progovorila s njim kad ne bi bilo usamljenosti. Usamljenost čak ni šutnji ne dopušta da progovori.

 

U Sarajevu, 24. 6. 2017.

O. J.

O boli

Poznati kršćanski pisac C. S. Lewis autor popularnih Narnijskih Kronika u svojoj knjizi O boli napisat će na jednom mjestu kako kada bismo vidjeli duha mi se ne bismo bojali onoga što bi nam duh mogao stvarno učiniti, nego se bojimo samog duha i njegove pojave. Govoreći o boli, Lewis često ponavlja kako naš strah od boli nije strah od fizičke boli koja se stvarno događa, nego strah od onoga kako bi ona mogla izgledati i što bi nam mogla učiniti. Mi se za Lewisa bojimo buduće boli, onoga što bi nas moglo boljeti, a manje se bojimo trenutka kada stvarno osjećamo bol.

Strah od boli

Ako počnemo s jednostavnim svima znanim iskustvom odlaska zubaru, razumjet ćemo o čemu Lewis govori. Prije nego sjednemo na zubarsku stolicu, pred sam odlazak imamo osjećaj da bi nas vađenje, popravak, svrdlanje, bušenje, umetanje, rezanje moglo itekako boljeti. Međutim, tek nakon zahvata i često uz anesteziju shvaćamo da smo strahovali uzalud, jer kao što volimo reći i pohvaliti stručnost zubara „nismo osjetili ništa“, bilo je bezbolno.

Ponekad naše zamišljanje i maštanje o boli ne odgovara stvarnom osjećaju i stvarnom iskustvu boli. Ako je stvarno i fizičko iskustvo boli daleko slabije i manje nego što smo ga zamišljali, u nama se razvija snažan osjeća moći, snage i oslobođenja od straha od boli. Ako je stvarno iskustvo boli bilo daleko intenzivnije od onoga što smo se nadali i zamišljali, strah se u nama pojačava do te mjere da nas i samo pomišljanje na odlazak zubaru, vađenje krvi, primanje infuzije, injekcije čini fobičnima.

Lewisova tvrdnja kako nas nije strah boli koju stvarno osjećamo, nego prije svega onoga osjećaja kojega sebi umislimo o tome na koji način bi nas nešto moglo boljeti, javlja se u bezbroj okolnosti našega života. Strah od gubitka voljene osobe, strah od prekida dugogodišnje veze, strah od smrti bilo vlastite bilo bližnjih je strah da nećemo imati snage izdržati takvu bol.

S druge strane, kad nas takvi strahovi u stvarnom životu pogode, to jest kada stvarno osjećamo bol, onda kroz jedan vremenski period, nekada i duži, postajemo svjesni da je naš strah od boli ponekad gotovo nepremostiva prepreka koja nam ne dopušta normalno živjeti. Čovjek se ne može osloboditi boli bilo fizičke bilo duševne kada ga stvarno pogodi, ali može li se čovjek osloboditi straha od boli, može li ne razmišljati o boli?

Lewis na jednom mjestu piše u svojoj knjizi kako je „Bog kao padobran kojega nosimo sa sobom, ali se nadamo da ga nikad nećemo morati stvarno upotrijebiti“. Je li strah od boli „kao padobran kojega uvijek nosimo sa sobom, ali za kojega se nadamo da ga nikada nećemo morati otvoriti“? Strah od boli kod suvremenog čovjeka povezan je s nedostižnom težnjom o životu koji je na neki način „sterilan“ život, poput života u vakuumu ili epruveti.

Dijete se ne smije nimalo uprljati prašinom, ne smije se jesti ovo ili ono, svugdje na svakom koraku su upozorenja kako izbjegavati bolesti, zaraze, simptome. Na čovjeku je nevjerojatan pritisak da ako želi izbjeći bol, posebno fizičku, mora izbjegavati svaku moguću priliku da do te boli ne bi došlo. Međutim, ono gdje je čovjeka ne moguće „sterilizirati“ je sam čovjek, njegova nutrina, čovjeka je nemoguće „sterilizirati“ od straha od boli, unatoč tolikim pokušajima da ga se „umrtvi“ jednostavno ne ide.

Jer se čovjeka pokušava na mnoge načine „sterilizirati“ od boli, iz toga razloga čovjeku više problema u životu stvara sam strah od boli, nego sama fizička ili duševna bol. Ako želimo shvatiti Lewisa na drugačiji način i u suvremenom duhu, strah od boli „je padobran kojega smo otvorili i upotrijebili iako uopće ne padamo“ barem ne trenutno i barem ne sada.

I kad se strah od boli „otvori kao padobran i kada ga moramo upotrijebiti“, često shvatimo da smo bez problema dodirnuli „sigurno tlo“, jer je bol koju smo osjećali bilo fizička bilo duhovna ipak nešto blaža i slabija od našeg straha.

Sudeći po Lewisu, iako postoje trenutci fizičkih i duhovnih boli kada čovjek poželi radije umrijeti nego živjeti, ponekad strah od same boli do te mjere čovjeka paralizira da čovjek na samu pomisao da bi ga nešto moglo, trebalo i moralo boljeti bježi glavom bez obzira kao da se unaprijed želi liječiti i izliječiti od bolesti koje još nema i od koje još ne boluje.

Umjesto zaključka

Lewis ne obezvrjeđuje ljudsku bol, niti se ljudsku bol smije i može obezvrijediti i omalovažavati, no svakako je zanimljivo razmišljati čega je nas nekada stvarno strah, je li nas strah boli koju zaista u ovom trenutku osjećamo ili neke buduće boli koja nije tu i za koju ne znamo hoće li se ikada dogoditi?

Kako Lewis tvrdi, mi se ne bojimo onoga što bi nam duh mogao stvarno učiniti, nego njegove pojave. Možda se mi ponekad više bojimo nekog budućeg iskustva boli koja bi nas mogla zadesiti, ali i ne mora, nego same trenutke fizičke ili duhovne boli koju osjećamo.

 

U Sarajevu, 22. 6. 2017.

O. J.

O kršćanskom individualcu

Društveni individualac

Biti individualan danas je najzastupljeniji način razmišljanja. Imati hrabrosti pomjerati granice, rušiti stereotipe, biti svoj u svemu, ne dopustiti da te društvo određuje, formira, ograničava. Biti individualac znači smjeti dekonstruirati (razgraditi) sve što želite ako vam to smeta zbog vašeg osobnog individualnog cilja, želje, zadovoljstva ili čega kod hoćete.

Smeta vam obitelj kao zastarjela društvena arheološka iskopina, dekonstruirajte je – recite da vama ne treba da vas ni otac, ni majka, ni brat, ni sestra ne smiju sprječavati u vašem samoostvarenju. Smeta vam brak između jednog muškarca i jedne žene – dekonstruirajte ga, zar da vam komad papira i zastarjele društvene norme određuje koga ćete voljeti, tko će biti vaša životna ljubav. Smeta vam političko uređenje zemlje u kojoj živite, jer morate ispunjavati neke društvene zakone koji vas obvezuju na plaćanje poreza, taksi i računa – dekonstruirajte takvo uređenje, zar da vam netko određuje što morate, a što ne morate platiti. Zašto biste se vi ispričavali bilo kome?

Smeta vam religija u vašem uspinjanju u visine i samoostvarenju vaše individualnosti – dekonstruirajte je, zar da vam čudno obučeni muškarci i žene koji nešto vračaju i mantraju kao da zazivaju kišu određuju tko ste vi i kome trebate vjerovati i koga se trebate bojati. Smeta vam društveni moral, norme kojih se svi drugi u vašem društvu drže kao pijani plota bez obzira je li vjeruju ili ne vjeruju – dekonstrurirajte ga, zar da vam netko određuje koja su vaša zadovoljstva dobra, a koja su zla. Zašto biste se vi ispričavali bilo kome?

Smetaju vam žene koje se stalno lijepo oblače, uređuju i lijepo izgledaju – dekonsturirajte ih, zar da vam žene određuju jeste li vi ili niste žena, vi ćete biti ono što vi želite biti, a ne ono što većina žena misli. Smetaju vam muškarci koji govore da je biti otac prekrasno iskustvo, da je imati obitelj ženu i djecu nešto što je u isto vrijeme najljepše i najteže – dekonstruirajte ih, zar da vam muškarci određuju jeste li vi ili niste muškarac, vi ćete izabrati što želite biti. Zašto biste se vi ispričavali bilo kome?

Smetaju vam borci protiv pobačaja, ta dosadna skupina srednjovjekovnih mozgova – dekonstruirajte ih, molim vas lijepo tko će vama odrediti kad život počinje, a kad završava, vi ćete to odrediti. Smeta vam na kraju cijela stvarnost koja vas okružuje sve te društvene norme – dekonstrurirajte je, do kraja nitko vama neće određivati što je stvarnost i što su norme, vi ćete odrediti i izabrati što je žena, muškarac, život, norma, moral, vi ste društveni individualac, i ne želite da vas se klasificira, selektira, stavlja u bilo kakve kalupe. Vi imate pravo, snagu i odvažnost biti ono što želite biti, živo vas briga za bilo kakve norme i pravila i nikome ne dugujete ispriku za sve što se ikada javno rekli ili napisali.

Kršćanski individualac

Ne smeta vam obitelj kao zajednica muškarca i žene, štoviše, obiteljski ste čovjek i uživate u obiteljskom životu. Dekonstruirajte društvenog individualca činjenicom da nije lijepo odricati se vlastitih roditelja, braće i sestara, pogotovo ako su vam omogućili da postante to što jeste.

Ne smeta vam brak, štoviše, uživate u braku sa svojim mužem i svojom ženom i osjećate da brak ima zaista veliku i uzvišenu svrhu kroz davanje novog života. Dekonstruirajte društvenog individualca zbog njegovog stava, jer su njegovi roditelji bili u braku svojevremeno i njega dobili kao plod bračne ljubavi. Ako nije lijep kao vi ili vaša supruga, pa si ne može naći muža ili ženu, ni slučajno se nemojte ispričavati zbog toga, nemojte ga vrijeđati javnim sažalijevanjem, ali ni slučajno da se javno ispričate, jer nije lijep ili zgodan kao vi. Neka mu se priroda ispriča.

Smatrate da je političko uređenje zemlje prikladno iako uvijek može biti bolje, prihvaćate zakone svoje zemlje, jer su potrebni za normalno odvijanje društvenog života, sigurnosti, ekonomije. Dekonstruirajte društvenog individualca što mu ne smeta uzimati novac i plaću i zdravstveno i socijalno od te iste države. I nemojte mu se ispričivati zbog toga što uzima državni novac, liječi se i uzima socijalno. Kao kršćanski individualac vi ste onaj koji plaćate za njega i porez i prirez i takse. Neka mu se država ispriča.

Kršćanski ste individualac, religiozan, nastojite živjeti svoju vjeru, nastojite biti aktivni i praktični, trudite se učiniti nešto dobra u župi u kojoj živite. Dekonstrurirajte društvenog individualca, jer mu ne smeta sjesti na prva mjesta tijekom bilo kojeg religioznog javnog čina, obreda i manifestacije. I nemojte ga vrijeđati kasnije na svečanom ručku nakon mise, ali nemojte mu se ispričavati što je samostalno bez pitanja sjeo u prvu klupu bez da je ikoga pitao. Možda čovjek ima drugačiji osjećaj za kulturno ophođenje. Neka mu se kultura  i bonton ispričaju.

Poštujete moralne norme kako svoje religije to jest kršćanstva, tako i drugih religija, društva i  smatrate da su potrebne, jer usmjeravaju vaše djelovanje prema dobru kako vas i vaše obitelji tako i cijelog društva, smatrate da je moralni zahtjev izbjegavati zlo, a činiti dobro  te poštujete i vjerujete u Deset Božjih zapovijedi, Isusove zapovijedi ljubavi.

Dekonstruirajte društvenog individualca jer od vas traži da ga ljubite, poštujete i da mu se ispričavate, iako ne vidite razloga zašto biste to činili prema nekome tko s druge strane te iste norme prezire, odbacuje i naziva srednjovjekovnim inkivizitorskim zapovijedima i seoskim folklorom koji je karakterističan za ruralne i tradicionalne sredine. I nemojte se ispričavati, jer smatrate da čovjeka treba poštivati, ljubiti i činiti mu dobro. Možda se smijete ponekad ispričati kad vam to ne ide od ruke, ali budite štedljivi sa isprikama, niste krivi za sve. Neka mu se prirodni moral i Božanski zakonodavac ispričaju.

Poštujete i cijenite žene, vjerujete kao kršćanski individualac da ih je Bog stvorio jednake vama, štoviše, s jednom od njih imate obitelj i djecu, lijepo vam je s njom, niste ni znali njezinu važnost i ulogu dok niste vidjeli što i za nju, a i za vas kao oca ili muža, znači ona kao majka i supruga. Dekonstrurirajte društvenog individualca, jer mu ne smeta vrijeđati, prezirati i mrziti žene jer jednostavno nije zgodan kao vi i nijedna žena ga ne smatra dovoljno privlačnim da bi se udala za njega. U obrnutom slučaju ako ste žena kršćanka, učinite isto. I molimo vas nemojte se ovaj put ispričati što tako mislite, niste vi kriv ili kriva što ste opet od nekoga ljepši, zgodniji, volite svoga muža, suprugu i djecu i sretni ste i zadovoljni svojim obiteljskim životom. Neka mu se priroda opet ispriča ako nije bilo dovoljno prvi put.

Poštujete ljudski život od začeća do prirodne smrti, gledate svoju malu bebu te nježne ručice, radoznale oči, to malo sitno i nježno tijelo. Ne možete vjerovati da je Bog dopustio vama da sudjelujete u stvaranju preko prenošenja i davanja novog života. Razmišljate dok gledate svoga malog anđela, to čudo nad čudima, što možete sve učiniti i postići kada bude odrastao ili odrastala. Dekonstruirajte društvenog individualca činjenicom da je društveni individualac samo zato jer je nekad i on bio ništa drugo nego mala beba, bespomoćno dijete i jer su njegovi roditelji Bogu rekli DA kad mu je mama ostala trudna i rekla svome mužu o tome. Da je bilo po njegovom, naravno ne bi ni postojao. Nemojte se ispričavati kad mu to kažete, valjda je dovoljno sposoban shvatiti da je se rodio zato što nije pobačen. Neka mu se opet priroda, a i život ispričaju.

Kršćanin i kršćanski individualac

S druge strane, kršćanin se danas non-stop za nešto i zbog nečega ispričava. Kršćanin se ispričava za lošu ekonomsku situaciju u zemlji, za niske plaće i visoke račune. Kršćanin se ispričava za ratove, ubojstva, čak se počeo ispričavati i za ubojstva samih kršćana po svijetu. Kršćanin se ispričava, jer nema mira u svijetu, jer su mirovine male, jer nema vode u zgradi, jer je grijanje preskupo zimi, jer međureligijski dijalog ne ide uvijek kako treba. Bilo koja situacija, prilika, nastup, manifestacija kršćanin se odmah prije nego kaže bilo što, ispriča. Naravno, kršćanin se danas ispričava i zato što je kršćanin.

S druge strane, kršćanski individualac se također zna ispričati kad pogriješi. Jedina razlika između kršćanina i kršćanskog individualca jest što se kršćanski individualac nema potrebe ispričavati zato što je kršćanin, i tek onda kada pogriješi i kada ga drugi ozbiljno upozore na to pod uvjetom da su također prvo kršćanski individualci, a ne isključivo i samo društveni individualci. Kršćanski individualac se ne ispričava unaprijed, pogotovo se ne ispričava unaprijed društvenom individualcu za ono što će javno reći i napisati o braku, obitelji, životu, moralu.

Kada javno nastupa, kršćanski individualac pobačaj naziva ubojstvom nerođenog djeteta, ubojstvo kršćana po svijetu zločinom, loše političko uređenje zemlje korupcijom, jednoumljem i ideologijom, ženu i muškarca smatra različitima, a ne identičnima, djecu smatra darom, a ne tvorničkim proizvodom, društvenog individualca smatra zabavnim, ali ga ne shvaća ozbiljno, niti mu se da s njim ozbiljno raspravljati, niti vidi zašto mu je društveni individualac potreban za miran kršćanski život, ali ga kao kršćanskog individualca zanima postojanje jednog takvog neobičnog čovjeka kao što je društveni individualac, koji u isto vrijeme dekonstruira samog sebe i sve oko sebe, ali nekim čudom i dalje nastavlja postojati kao čovjek i to kao stvarni čovjek.

Kršćanski individualac nije dao ni pismenu ni usmenu dozvolu kršćaninu da se ispriča za sve ono što on kaže, izrekne i napiše, a kršćanin će se naravno uglavnom bez dozvole i pitanja uvijek ispričati za sve što je kršćanski individualac javno rekao ili napisao bez obzira što isprika nije potrebna. Kršćanski individualac će se ispričati kad ga upozore da je pogriješio, ali svoja predavanja, nastupe i govore nikada ne počinje sa: Hm… ovaj… ispričavam se, ja sam kršćanski individualac.

Umjesto zaključka

Kršćanin se danas apsolutno ispričava gdje god se pojavi. Dok se društveni individualac smatra nadčovjekom koji nikome nije dužan ispriku, dotle se kršćanin ne smatra čovjekom i po njemu svi i svatko imaju pravo udarati koliko hoće, kad hoće i dokle hoće. Društveni individualac se ne boji javno ismijavati kršćanina, jer zna da jedina stvar koju će ovaj učiniti i reći jest da se ispričava što ga društveni individualac ismijava, vrijeđa i obezvrjeđuje.

S druge strane, kršćanski individualac nema potrebu svaki put za isprikom bilo kome, i nervira ga često kad se kršćanin hoće u njegovo ime ispričati za ono što je javno rekao i napisao kad za tim stvarno nema potrebe. Jednostavno, kršćanski individualac se ne boji javno kritizirati društvenog individualca, a dok se u društvenom individualcu ne probudi barem svijest (za savjest ostaje vidjeti) da se i on mora ispričati kršćanskom individualcu, bilo bi lijepo i da se kršćanin prestane non-stop ispričavati i podrži kršćanskog individualca u njegovom zahtjevu da mu društveni individualac duguje ispriku i da nema što s njim ozbiljno razgovarati dok se ovaj barem jedan put – ako ne smije javno da ne prekrši ne daj Bože kakvu društveno nametnutu normu –  onda barem privatno ispriča.

Dok se to ne dogodi, neka i kršćanin sačeka sa svojom isprikom, a ne da svaki put svoj nastup, govor, izlaganje, predavanje, propovijed počinje s neugodom, kašljanjem rastežući kragnu od pritiska i muke, jer prva rečenica obvezno počinje sa: Hm… ovaj… ispričavam se, ja sam kršćanin.

P.S. Kratka poruka kršćaninu:

Dragi kršćanine, prestani se više non-stop ispričavati u moje ime. Znam se sam ispričati kad pogriješim. I molim te, ubuduće se u moje ime ne ispričavaj društvenom individualcu dok se i on ne ispriča meni. Ako to učiniš javno, nisi korektan prema meni. Ako to učiniš privatno, nemoj me obavijestiti o tome, ne zanima me, jer jedina norma koju sam spreman prekršiti jest tvoje stalno i konstantno ispričavanje svima i svakome bez moje usmene i pismene dozvole i bez dogovora sa mnom.

Hvala unaprijed.

Kršćanski individualac.

 

U Sarajevu, 20. 6. 2017.

O. J.

O zlostavljanju preko interneta

Suvremeni način života, kao i njegove brojne tehničke mogućnosti opasno je pomutio granicu između stvarnog i virtualnog svijeta, fenomena i noumena. Postavlja se realno pitanje gdje smo mi uistinu mi? Čovjek ili čovjekov profil – pitanje je sada?

Iako je ovo izvan konteksta onoga što je njemački filozof Immanuel Kant imao na umu i vjerojatno će se neki ozbiljan filozof možda i požaliti da je ovo bagatelizacija tako ozbiljnog mislioca, Kant je podijelio stvarnost, svijet ili kako vam se sviđa na dva djela. Postoji ono što je Kant nazivao „noumen“ ili kako se to u filozofiji kaže stvar u sebi ili stvar po sebi, ono što ta stvar jest.

No, postoji i ono što se naziva „fenomenon“ ili fenomen – odnosno – ono kako mi stvari doživljavamo, vidimo i kako nam se stvari predstavljaju. Postoji li neka veza između Kanta i Facebooka? Možda, ali bolje je početi s jednim drugim elementom prije Facebooka.

Photoshop kao fenomen

Photoshop ili ako želite virtualno uređivanje, sređivanje i dotjerivanje ljudi, stvari i cijele stvarnosti nije samo stvar tehnike, informatike, crtanja i fotografiranja. Mi ili neki od nas koji nemaju adekvatno znanje o blagodatima photoshopa ili virtualnog izgleda uvijek se divimo kako određeni ljudi izgledaju savršeno, utegnuto, dotjerano, i to ne samo oni koji su slavni, nego čak i neki najbliži poznanici.

Fascinira nas kako netko može imati tako dobru liniju par dana nakon poroda, kako netko nema sijedih, kako opet netko drugi ima savršen torzo, nema bora, ima blistave zube. Ta fascinacija prolazi ne samo onda kada određenu osobu, a pogotovo poznanika koji se redovito virtualno uređuje sretnemo uživo i vidimo sve one silne nedostatke, nego fascinacija zna prijeći u pravo razočarenje kada osobu upoznamo u onom pravom „ljudskom“ smislu, misleći pri tome prvenstveno na njezinu osobnosti i karakter.

Kantovski rečeno, gledajući virtualni izgled i predstavljanje naših poznanika mi vidimo ono što nam se predstavlja i kako nam se predstavlja, ali stvarnu osobu, njezinu „ljudskost“ ili kantovski rečeno – noumen, ono što ta osoba stvarno jest u smislu svojih ljudskih kvaliteta, ponekad nam ostaje potpuno nepoznato.

Povremeno i mi sami promatrajući virtualni izgled čovjeka stvaramo predstavu o njegovim ljudskim kvalitetama, iako zapravo ne znamo tko je ta osoba. Zanimljivo je primijetiti, a možda je to i neki psihološki mehanizam, kako osoba lijepog izgleda – odnosno, kada je riječ o virtualnom izgledu, govori se o „savršenom“ izgledu iako ga u stvarnosti zapravo nema – u čovjeku stvara na neki način napast da takvoj osobi – iako je ne poznaje –  pripiše ono što o čovjeku možemo znati samo ako smo stvarno i dugo u osobnom kontaktu s njim, a to su konkretne i bitne ljudske kvalitete, odnosno, karakterne osobine. Isto vrijedi i u obrnutom slučaju ako se nekoga ne smatra lijepim.

Facebook kao fenomen

Ne treba odbacivati koristi društvenih mreža u onome gdje su od velike pomoći u smislu kontakta i komunikacije, razmjene korisnih informacija, te ostalih mogućnosti koje se mogu ponuditi suvremenom čovjeku.

S druge strane, recimo, društvena mreža Facebook koju manje-više svi koristimo iz različitih razloga i potreba, donekle je kao jedan veliki nepregledni svijet fenomena gdje mi kroz fotografije, objave, „lajkove“ susrećemo jedni druge. Ne može se reći kako kada netko objavi sliku, post, video na Facebooku da to nije stvarno, no ovdje se zadržimo na jednom specifičnom fenomenu kojega isto tako svi koristimo, premda psiholozi kažu da upućuje na psiholške poteškoće pojedinaca koji ga praktikuju, a to je fenomen onoga što se kolokvijalno zove „selfie“.

Premda, kako rekosmo, neki smatraju psihološkim poremećajem često slikanje samog sebe ili s grupom drugih ljudi, selfie je zanimljiv jer on postavlja jedno zanimljivo, a opet neodgovoreno pitanje: tko je stvarno ta osoba koju gledam, tko je stvarno taj moj virtualni prijatelj? Ne radi se toliko o tome da podaci o njoj nisu točni ili da to nije ona u smislu pukih informacija.

Radi se o tome koji su njezini snovi i nadanja, što nju ili njega čini osobom iznutra, koje su njegove karakterne crte, odnosno, jednom riječju kako on doživljava svoju ljudskost? Opet, kantovski rečeno, selfie je jedna vrsta suvremenog fenomena, ono kako se netko predstavlja ili kako ga mi doživljavamo preko slike ili videa, ali taj noumen tko je ta osoba u sebi, što su njezine ljudske kvalitete, povremeno ostaje skriveno i nepoznato.

Ima jedno važno pitanje koje muči sve nas na ovaj ili onaj način, a to je kako se može dogoditi i nažalost često se događa da ono što nije stvarno, na neki način što je samo fenomen na kraju izazove stvarne posljedice?

„Cyber bullying“ i problem stvarnosti

Zlostavljanje na internetu ili kolokvijalno Cyber bullying je pojava epidemijskih razmjera, od komentara, pisanja, članaka, videa… To je ogromna praznina i tama. Jedno od pitanja recimo vezano upravo za ovu nažalost jako raširenu pojavu jest kako je protumačiti. Je li internetsko zlostavljanje fenomen?

Generalno nije riječ o fizičkom zlostavljanju i tu već postoji velika razlika, jer fizičko zlostavljanje uključuje fizičko osjećanje određene boli. Fizičko zlostavljanje bi bilo noumen na neki način, jer fizičku bol se zaista osjeća. Cyber bullying je neka vrsta psihološkog zlostavljanja ili virtualnog zlostavljanja čovjeka i naravno postavlja se pitanje je li to samo fenomen ili noumen?

S obzirom na posljedice koje Cyber bullying ostavlja na stvarni i fizički život pogotovo kod mladih, izazivajući i ne tako zanemariv broj samoubojstava zbog zlostavljanja na internetu, ne može se reći kako je to samo nekakav virtualni fenomen koji ne bi imao nikakvog utjecaja na stvarnost ljudskog života. No, kako ga dokazati recimo u slučajevima uvredljivih komentara? Je li dovoljno samo pronaći virtualnog korisnika mreže ili se mora pronaći i stvarnog čovjeka-osobu koji iza toga stoji?

Internetsko zlostavljanje je vrlo uznemirujuća pojava jer pokazuje da postoji nevjerojatno veliki jaz između recimo osobe koja se virtualno dotjera i uredi bilo kroz photoshop, bilo kroz „savršen“ selfie i te iste osobe od krvi i mesa dok sjedi za stolom negdje u kući, uredu, vlaku, metrou i tipka nekakav uvredljiv komentar i nekoga zlostavlja.

To pokazuje da čovjek koji je u isto vrijeme fenomen, dakle kantovski rečeno – ono kako se predstavlja, i noumen ono što on stvarno jest u svom karakteru i ljudskim osobinama podijeljen gotovo na dvije osobe: jednu izmišljenu i drugu stvarnu, gdje ponekad virtualna osoba nema ništa zajedničko sa stvarnom osobom osim malo dotjerane fotografije.

Problem internetskog zlostavljanja je i u tome što oni koji to rade pokatkada jako dobro znaju – upravo – tu razliku koja mnogima od nas izmiče, oni dobro uočavaju da bilo koja društvena mreža nije jednostavno virtualni svijet – fenomen, nego nešto što ima direktan, konkretan – mogli bismo reći fizički utjecaj na stvarnost i stvarne ljude te su sposobni na taj način realno uništavati stvarne ljudske živote.

Postoje mnogi načini, sigurnosti, ograničenja kojim se nastoji doskočiti Cyber bullyingu, i tu svakako treba dodati i razmišljanje o tome tko su ljudi s kojima komuniciramo, čije slike i statuse gledamo? A to je moguće ako smo uvijek svjesni da virtualni svijet, iako prikazuje (kao) stvarne ljude u stvarnim životnim situacijama, zapravo prikazuje samo fenomen, najobičniju predstavu.

Internetska anonimnost kao bijeg od sebe i od ljudi

Ono po čemu je noumen, stvarni svijet, a time i stvarni ljudi postao danas za nas problematičan nije samo prečesto sjedenje pred kompjuterom ili korištenje interneta, nego i zato što mogućnost internetske anonimnosti nas same pretvara u fenomene i mi sami počinjemo prema slikama, lajkovima i postovima formirati predstavu o samima sebi, i susret sa stvarnošću i stvarnim ljudima time postaje teži ili predmet izbjegavanja.

Anonimnost je termin kojim želimo reći kako ne želimo da nas drugi poznaju u našoj ljudskosti, nego im dopuštamo da nas drugi samo vide kao virtualne predstave. A to isto često očekujemo i tražimo od drugih, ne da se susrećemo uživo kao ljudske osobe, nego da se susrećemo kao fenomeni preko društvenih mreža čime stvarni svijet i stvarni ljudi dolaze u opasnost da prestanu imati za nas važnost i postojanje.

Anonimnost stoji u temelju Cyber bullyinga iz razloga što kao prvo, virtualni svijet koji nije stvaran ne nameće čovjeku osjećaj krivnje i moralne odgovornosti, dok u stvarnom svijetu i među stvarnim ljudima to se ne može izbjeći. Drugo, s obzirom da je virtualni svijet na neki način nestvaran, onda se i zlostavljanje preko interneta čini kao nešto što nije stvarno.

Kao da ne zlostavljamo žive osobe od krvi i mesa, nego njihove predstave koje vidimo u slikama, videima, komentarima. Na taj način sebe oslobađamo od neugodnog osjećaja moralne krivnje i odgovornosti, jer uvijek možemo reći to je samo fenomen, to nije stvarno, to ne postoji, dok u stvarnom svijetu, svijetu noumena osjećaj moralne krivnje i odgovornosti se itekako osjeća i doživljava, jer su u pitanju stvarni ljudi od krvi i mesa te njihova bol i patnja zbog zlostavljanja nije fenomen, nego noumen koji ih razara i tjera na uništavanje vlastitih života.

Umjesto zaključka

Zlostavljanje preko interneta upozorava na dva rascjepa koji postaju sve veći i sve teže ih je vratiti u određeno normalno stanje. Tu je rascjep čovjeka, ne nekog univerzalnog čovjeka nego konkretne ljudske osobe koja s jedne strane kao fenomen „obrađen“ u photoshopu i selfiu izgleda „savršeno“, dok je u svojoj konkretnoj ljudskosti, dakle, kao noumen moralno neosjetljiva i hladna te ne osjeća krivicu zbog zlostavljanja kojim uništava stvarne ljudske živote.

S druge strane, dogodio se rascjep stvarnosti – ne neke izmišljene nego konkretne svakodnevne stvarnosti – koja se polako utopila u virtualni svijet i prestala postojati. Iz ova dva rascjepa  gdje fenomen ili predstava sve više preuzima maha na neki način se razvio i rodio Cyber bullying kao specifična negativna pojava.

Internetsko zlostavljanje je stoga i fizički i psihološki oblik zlostavljanja stvarnog čovjeka koji je odlučio iza zastora anonimnosti zanijekati bilo kakvu stvarnu konkretnu odgovornost; koji je jednostavno odlučio zanijekati stvarni svijet i njegovo postojanje, svodeći cjelokupnu ljudsku stvarnost na puki fenomen, pojavu, predstavu. Međutim, iza svake tipkovnice koja piše uvredljive riječi, komentare i zlostavlja druge stoji konkretan čovjek od krvi i mesa – noumen – koji niječe samom sebi činjenicu da on stvarno postoji u stvarnom svijetu i da njegovo tipkanje nije nepostojeći fenomen, nego stvarnost vrlo konkretna, fizička i opasna čije posljedice odjekuju u stvarnom svijetu među stvarnim ljudima i stvarnim životima.

Stoga se recimo samoubojstvo adolescenata zbog Cyber bullyinga ni na koji način ne može i ne smije promatrati kao fenomen, nego kao vrlo stvaran, bolan i razarajući noumen koji svoje početke ima u vrlo opasnoj tvrdnji kako ne postoji ništa izvan photoshopa, lajkova i postova… Kako samo fenomen postoji, a za noumen nas nije briga, jer smo ionako svi anonimni, ali ustvari nismo jer stvarne posljedice samoubojstva samo jedne mlade osobe itekako stvarno svi osjećamo napose njihove obitelji i prijatelji.

 

U Sarajevu, 17. 6. 2017.

O. J.

O “prijatelju”

Prema onoj biblijskoj izreci da tko stekne prijatelja stekao je blago, koga danas smatramo svojim prijateljem od ljudi koje poznajemo, koje susrećemo svakodnevno? Tko nam je danas prijatelj i za koga ćemo se usuditi reći on ili ona je zaista moj prijatelj? Postoje različiti ljudski odnosi koji se kamufliraju kao prijateljstvo i njihovo trajanje je kratka vijeka, izmišljeno, vještačko i kako je brzo počelo tako još brže prestaje i nestaje.

„Ekonomski“ prijatelj

Ekonomski prijatelj vas cijeni, obožava vas, ne vidi na vama ni u vama ni jednu manu. Vi ste za njega božanstvo sve dok ste korisni. Nije važno kakva je korist u pitanju, novčana, ugled, moć, vi ste njemu ili njoj najbolji prijatelj dok imate položaj, dok ste moćni, imate ugled i novac.

Vaš prijatelj svoj odnos zasniva na čistoj ekonomskoj računici, dobiti, odnosno prihodu. Ekonomski prijatelj vas gleda kao hodajuću devizu, vip ulaznicu, žiranta, sredstvo za dostizanje položaja i ugleda. Iako kao čovjek znate da niste u ljudskom smislu najbolje i najčestitije ljudsko stvorenje, ekonomski prijatelj je tu da vas uzdigne na postolje i tron koji ne zaslužujete i sami ste toga svjesni da ne zaslužujete takvo mjesto i takvu čast.

Međutim, ekonomski prijatelj ne vidi vaše nedostatke, ne vidi vaše slabosti. Ekonomski prijatelj gledajući vas zapravo i ne vidi ljudsku osobu pred sobom, on vidi stvar, sredstvo. Za ekonomskog prijatelja vi vjerojatno niste čak ni ljudsko biće. Na kavi s ekonomskim prijateljem ne postoji neslaganje, kritička razmjena mišljenja, razmjena povjerenja, teških životnih trenutaka nego postoji njegovo klimanje glavom u znak slaganja sa svakom vašom riječju, rečenicom i gestom sve dokle imate otvoren novčanik.

Privlačnost ekonomskog prijatelja je u jednostavnosti odnosa s njim. Njemu ne morate puno objašnjavati, odnos s njim je čisto ekonomsko pitanje, jer vi imate i vi častite i stoga će te ako tako nastavite biti prijatelji do kraja života sve dok vi plaćate.

Ekonomski prijatelj nema čak ni neku sposobnost da vas kao čovjeka razumije, prihvati i cijeni. On ne cijeni vas uopće, vi ste mu kao čovjek, kao ljudska osoba uglavnom nevažni. Dapače, ekonomskom prijatelju se gadi vaša uspješnost u poslu, zarada, sposobnosti, sve što ste uspjeli steći, ali tu gadljivost prema vama prikriva prije svega laskanjem.

Ekonomski prijatelj je laskavac, čovjek koji vam laže da vas cijeni i poštuje, čovjek koji vam laska da ste najuspješniji, da ste apsolutni naj što god to bilo među ljudima, i poznat je po tome da vam se nikad neće suprotstaviti, kritizirati vas, upozoriti na vaše mane i pogrješke, krive poteze, neuspjehe.

Ekonomski prijatelj vam nikad neće reći ništa loše o vama, zato ljudi i ponekad vole imati ekonomske prijatelje, jer iako svjesni da ih ovi iskorištavaju, ipak na neki način uživaju u njihovu laskanju. Kada propadnete ekonomski, onda vas ekonomski prijatelj napušta i tek tada se usuđuje reći vam što stvarno misli o vama, a to često zvuči tako tužno, neugodno i prostački da se i sami pitate zašto sam sebi dopustio i pomisliti da mi je ovaj muškarac ili žena prijatelj ili prijateljica?

„Vampirski“ prijatelj

Ne znamo koliko je stvarno prikladno govoriti o čovjeku kao vampiru, međutim postoje prijatelji koji su nešto poput emocionalnih vampira. Ne znamo koliko su stvarno prisutni među muškarcima i ženama, ali nekoliko primjera može poslužiti da ga barem pokušamo opisati. Vampirski prijatelj je osoba koja vam je bliska, jako bliska, čak ste godinama prijatelji, ali se ne razlikuje u jednoj stvari od ekonomskog prijatelja. Kao što ekonomski prijatelj u čovjeku vidi hodajuću devizu, vampirski prijatelj u čovjeku, možda i u vama, vidi emocionalno nabijenu vreću koju treba polako i dugo gristi i iz nje isisati svu radost, toplinu i emocije.

Vampirski prijatelj ili prijateljica funkcionira tako što na svakom susretu, na kavi, bilo gdje jednostavno isključivo i samo govori o sebi i osjeća se uvijek suprotno od onoga kako se vi osjećate, pogotovo ako se osjećate dobro i zadovoljno i radosno. Ako ste izišli na kavu i samo naznačite da je lijep dan, da se danas osjećate dobro, vampirski prijatelj ili prijateljica odmah počinje s pričom o lošem danu, lošem mjesecu, depresiji, lošoj vezi, sve je kod nje ili kod njega crno, nema tračka, a kamoli zrake sunca, sve je nekakva tama, mrak i noć.

Ne samo da je vampirskom prijatelju sve loše i očajno, nego to nastoji i na vas prenijeti pa se poslije kave, večere, ručka i susreta osjećate tako jadno i bolesno da bi najradije išli u bolnicu od muke. Zato ga i možemo nazvati makar malo neobičnim imenom vampirski prijatelj, on iz vas izvlači sve što je radosno i sretno i unosi vas zarazu žalosti, nervoze i očaja.

S vampirskim prijateljem bilo koji susret uvijek završava s činjenicom da je iz vas za tako kratko vrijeme isisao sve dobro i svu radost koju ste imali. Za vampirskog prijatelja vi ste samo prigoda da hrani svoju ljutnju, nervozu, općenito loše raspoloženje i depresivno stanje, čim postanete očajni kao i on odbaci vas i traži novu svježu žrtvu koju će zaraziti svojim neraspoloženjem.

„Narcis“ prijatelj

Nije važno jeste li upravo izašli iz bolnice s terapije, jeste li umorni od dugotrajnog leta, jeste li ljuti zbog problema kod kuće ili na poslu, narcis prijatelj još dok sjedate počinje pričati, a o kome drugom nego o sebi.

Njega ne zanima što se s vama događa, kroz što ste prošli u proteklom periodu koji je za vas možda bio težak, narcis prijatelj je poznat po tome i što nakon deset godina što se niste vidjeli čim sjednete on odmah počinje priču o sebi i ne obraća pažnju na vas, čak nije ni svjestan da se niste vidjeli deset godina.

Ako ste za ekonomskog prijatelja hodajuća deviza, za vampirskog prijatelja emocionalni nektar dobrih emocija koje treba isisati, za narcis prijatelja ste vi, a što drugo nego ogledalo, zrcalo ili kako se to kaže kolokvijalno špigla.

Naravno, zrcalo ima dvije sposobnosti od kojih je jedna puno važnija narcis prijatelju, a to je uz to što ogledalo pokazuje izgled, ono također šuti. Sa zrcalom nema dijaloga, nego je u pitanju čisti monolog i vi ste uglavnom svom narcis prijatelju zrcalo.

Naravno, čak i kad je u pitanju druga osobina zrcala, a to je da pokazuje sliku i izgled i u tom smislu možete poslužiti kao zrcalo pod uvjetom da se slažete sa izgledom svoga narcis prijatelja, štoviše, morali biste biti takvo zrcalo da prikazujete puno bolje, ljepše i zgodnije ono što stvarno ispred vas izgleda zapravo prosječno, a na nekim mjestima i ne tako dobro.

Umjesto zaključka

Zajednička karakteristika i ekonomskog, vampirskog i narcis prijatelja jest da vas nitko od njih stvarno ne gleda kao prijatelja niti vam stvarno želi biti prijatelj, nego je prije riječ o ljudima koji vas trebaju za svoje potrebe, bilo da im treba novac, ugled, moć, emocionalno manipuliranje i potvrda njihove narcisoidnosti, vi ste za njih deviza, svježa krv koju treba emocionalno popiti, iscrpiti i dotući i ogledalo koje treba šutjeti, ali za njih niste prijatelj niti vas oni takvim smatraju.

Ali sve dok imate, dok ste sretni i radosni i dok volite komunicirati s ljudima, uvijek ćete uza se imati prijatelja koji je ponekad u jednoj osobi i ekonomski, i vampir i narcis prijatelj koji će vas iskorištavati, piti vam krv na slamku i tražiti od vas da budete i glumite njegovo ogledalo i privatno, a još više u javnosti bez obzira morate li samo šutjeli ili lagati kako prekrasno izgleda.

 

U Sarajevu, 16. 6. 2017.

O. J.

O demagogu

U svojim Izvorima totalitarizma Hana Arendt će napisati sljedeće opisujući Lenjina: „Iako nije imao instinkt vođe masa bio je loš govornik, a uz to je volio i da javno priznaje i analizira vlastite greške, što je protivno elementarnim pravilima demagogije.“

Prema Arendt, dok čovjek razmišlja o danima i mjestima, demagog razmišlja u vjekovima i kontinentima. Prema Arendt, demagog ne može zavesti mase ako pokuša priznati da je samo čovjek, nego se uvijek mora predstavljati kao polubožanstvo, spasitelj i mesija. Zbog čega masa pristaje uz demagoga i zbog čega i kako demagog uspijeva nagovoriti mase da čine zločine i strašne stvari?

Čovjek mase

Arendt polazi od tvrdnje kako čovjek koji teži idealima uvijek prema njima teži iz osobnog uvjerenja, i njegovi ideali su uvijek podložni provjeri iskustva. Međutim, čak i onda kada ideali padnu na provjeri iskustva, za čovjeka ostaje nada kako njegovi ideali ipak imaju mogućnost prije ili kasnije proći test iskustva i pokazati se točnima, opravdanima, odnosno, za Arendt ideal kojemu čovjek teži uvijek ostavlja prostor nade. Jer čovjek koji ima ideale živi u nadi, prema Arendt on nikada ne može postati divljak ili životinja koja čini zlo, jer nada u ostvarenje ideala ne dopušta da se spusti na tu razinu.

S druge strane, čovjek prema Arendt postaje dio mase onda kada postane ravnodušan prema svojim idealima, kada potpuno izgubi interes, kada se stavi u položaj u kojemu ga ništa ne zanima i ne može potaknuti na djelovanje. Iz ove ravnodušnosti prema Arendt rađa se potpuna odsutnost empatije, brige i zabrinutosti što je odlika svakog normalnog ljudskog života i življenja.

Ravnodušan čovjek bez ideala postaje čovjek mase, jer za njega apsolutno sve gubi vrijednost, i njegov život i život drugih, ili kako Arendt piše čovjek mase ne gubi samo nekakve okove, on, jer se prestaje brinuti za dobrobit bilo koga, gubi bilo kakav normalan i ljudski osjećaj za zabrinutost, gubeći pri tom i osjećaj za stvarnost i kako Arendt zaključuje jedan monah u samostanu u odnosu na čovjeka mase izgleda kao netko tko je opsjednut svjetovnim stvarima.

Čovjeka mase karakterizira odsutnost bilo kakvog ljudskog osjećaja, njegova ravnodušnost za bilo kakve normalne svakodnevne ljudske probleme pretvara ga u umišljenog spasitelja i mesiju, onoga koji smatra da razmišljanje o svakodnevnim ljudskim problemima i poteškoćama nije dostojno jedne takve veličine. Treba biti ravnodušan prema svim tim ljudskim tričarijama i razmišljati samo o vjekovima i kontinentima, razmišljati i izvan vremena i izvan bilo kakve ljudske zajednice. Sve ljudsko ono obično i svakodnevno nije dostojno uma čovjeka mase i njegove veličine i on se na taj način pretvara u fanatika, odnosno demagoga.

Demagog

Demagog se uzima iz mase i za masu, demagog je čovjek mase koji je ravnodušnost prema običnom čovjeku, njegovom životu i problemima pretvorio u fanatizam prema kojem sve što ne pomaže emancipaciji mase treba biti apsolutno uklonjeno bez obzira koja će sredstva biti upotrijebljena.

Demagog je svjestan da isticanje bilo kakvih ljudskih grješaka, grijeha i slabosti može biti opasno za njegov fanatizam, stoga demagog nikada ne govori o sebi u negativnim terminima, niti se o masi izražava prezrivo i s omalovažavanjem, nego smatrajući sebe mesijom, nadčovjekom on i masu zavodi tako što je naziva mesijanskom i određuje joj spasiteljsku ulogu u društvu mimo svih drugih ljudi koje čine društvo. Da bi došao do takvog stupnja vlastite veličine i zavođenja mase, demagog sve društvene norme i institucije i religiozne, i političke i socijalne proglašava poljem sukoba do zadnje kape krvi, poljem koje mora biti do kraja očišćeno od svih ljudskih natruha.

Ono što demagoga posebno živcira jest stalno pozivanje ljudi na svakodnevne poteškoće s kojima se susreću. Demagog s jedne strane fanatično obećava bolje plaće, bolje mirovine, bolje zdravstvo, bolje uvjete za mlade, bolje uvjete zapošljavanja dok u isto vrijeme prezire sve te zahtjeve i sve ljude koji to traže smatrajući ih uglavnom nedostojnima njegova mesijanskog genija.

Demagog ne tolerira bilo kakvo kritičko mišljenje o njegovom djelovanju, bilo kakva upozorenja o slabosti njegovog programa, nastupa i vođenja države, politike i zajednice. Iz jednostavnog razloga jer njegova ravnodušnost prema običnom čovjeku stoji u temelju njegovog nastupa i njegovog programa. Demagog nije samo ravnodušan prema običnom čovjeku, on je ravnodušan i prema masi koju bez problema žrtvuje za svoj fanatizam u stotinama, tisućama i milijunima. Na oltar vlastite veličine potpuno ravnodušan prema bilo kakvoj ljudskoj patnji, žrtvi, umiranju demagog žrtvuje sve i svakog čovjeka uvjeren u svoje mesijansko poslanje.

Vjerojatno se u njegovom fanatizmu i ravnodušnosti prema običnom čovjeku krije njegova privlačnost kojima privlači mase, jer demagog masama ne govori o tome što se mora svaki dan raditi da bi se živjelo, on masama tumači kako je pod njegovim vodstvom raj na zemlji na dohvat ruku i kako između njega kao mesije i mase kao izabranog naroda na tom putu ostvarenja raja stoji obični čovjek, obični ljudi, oni kojima je stalo da svakodnevno žive svoj obični i normalni ljudski život.

I kako takav život nije dostojan življenja kako njegove veličine tako i veličine mase koju demagog proglašava izabranim narodom koji će jedini nastanjivati raj u koji će ih on povesti. Mase zavedene njegovom porukom, porukom kako trebaju biti prema svemu ravnodušni i težiti apsolutno zacrtanom cilju, obećanom raju na svom putu mogu srušiti i ruše sve pred sobom.

Sve ono što obični, svakodnevni ljudi svojim radom, trudom i naporom izgrade, mase ili masa predvođena demagogom će srušiti u tren oka i zauvijek uništiti, a pri tom će stradati i obični čovjek zajedno ne samo sa svojom obitelji, nego cijelom svojom zajednicom, narodom i državom, jer demagog ne poznaje i ne priznaje prihvaćene ljudske uzuse i granice, čak je i nebo za njega prepreka koju treba svladati.

Umjesto zaključka

Obični čovjek u susretu s drugim čovjekom se nikada neće do kraja s njim složiti oko mnogih pitanja, obojica će biti i samokritični, ali i kritični jedan prema drugome. Možda neće imati ni iste ideale, ali će i jednoga i drugoga ti ideali držati kroz nadu da će jednog dana makar suprotstavljenih mišljenja i stavova izgraditi ne raj na zemlji, ne zlatno doba od tisuću godina, nego bolje sutra ili prekosutra za sebe i svoju djecu. Iz te nade u bolje sutra iz vjere u svoje ideale trudit će se da ne potonu u divljaštvo i životinjsko ponašanje jedan prema drugome.

Demagog misli s masom i za masu i umjesto mase, kod demagoga ne postoji pitanje slaganja ili neslaganja kritike ili nečega sličnog. Demagog zavodi masu mesijanskim obećanjima ne o boljem sutra ili prekosutra, nego o obećanjima o zlatnoj i rajskoj vječnosti, idealnom društvu spašenih i zato je tako prihvatljiv i drag masama jer obećava ono što masa isključivo želi čuti i jer ih pretvara u ravnodušne poslušnike koji zarad nepostojećeg zemaljskog raja spremno uništavaju i ruše i ono malo dobrog i lijepog što je običan čovjek, obični ljudi stvorili i stvaraju svojim svakodnevnim radom i trudom.

Jer običan čovjek nije nikada ravnodušan na patnju, na brigu i zabrinutost i uvijek je njima opterećen i zato je sposoban suosjećati, pomagati i učiniti i činiti dobro za drugog čovjeka. Demagog je zajedno s masom potpuno ravnodušan prema svemu i svakomu, kako zaključuje Arendt, i zato i jest privlačan ne zato što je samo sposoban zavesti mase, nego još više što je sposoban učiniti ravnodušnim ljude prema bilo kakvom zločinu, ubijanju, patnji i žrtvi ističući ravnodušnost kao temelj da se postigne zemaljski raj.

 

U Sarajevu, 13. 6. 2017.

O. J.

O shopping-u

Trebat će puno vremena da se uklone stereotipi o ljudima koji idu u kupovinu. Jedan od njih je kako to čine samo žene, dok muškarci to ne rade i drugi kako ljudi kojima je dosadno, koji nemaju što raditi i koji su intelektualno površni idu u kupovinu. Činjenica da svi idemo redovito u kupovinu već dovoljno govori o pogrješnosti tih stereotipa, a ima ih još. Ovdje nećemo pisati o stereotipima.

Trgovački centar je kao kazalište, za njega se sređujemo i uređujemo. Ne želimo biti viđeni u „lošem“ izdanju. Izlozi trgovačkih centara i van i unutra su kao kazališne kulise, tu su da nam privlače i zadržavaju pažnju. Prodavači su poput sporednih glumaca u predstavi. Smješkaju nam se, pristojno pozdravljaju, koriste različite glumačke tehnike bilo govora bilo gesta, ali cijelo to kupovno ili prodajno kazalište bilo bi prazno i napušteno da nije nas glavnih glumaca. Mi smo glavni likovi u toj predstavi, glavni glumci zbog kojih je cijela predstava, zajedno s kulisama, mi smo glumci zbog kojih je cijelo to kazalište i napravljeno.

Kao da smo svjesni da je trgovački centar poput kazališta. Pristojno se oblačimo, nastojimo se pristojno ponašati (ne uvijek uspješno), odlično igramo svoje uloge uspješnih ljudi, poslovnih ljudi, ljudi punog novčanika. Čak i rekviziti, kazališnim rječnikom rečeno, služe našoj glumi: mobiteli, torbe i torbice, jakne, hlače, cipele, način hodanja, govora, način gestikuliranja. Naš susret s prodavačicom može svakako ući u antologije glumačkog umijeća.

U onom trenutku kad znaš i osjećaš da je prodavačica umorna i da joj nije ni do čega i kada joj želiš malo napakostiti kao da te zanimaju cipele u izlogu, a zapravo joj samo malo želiš zagorčiti kraj radnog dana. I to izgleda sve tako ljubazno i pristojno da zaslužuje mjesto u antologiji najbolje odglumljenih scena. A o glumačkim vještinama u susretima s prijateljima i poznanicima koje ne volimo da ne govorimo. U ovom prodajnom kazalištu se grlimo i ljubimo do iznemoglosti, žalimo se kako se nismo dugo vidjeli i kako se obvezno moramo sresti, a zapravo se ne podnosimo.

Povremeni glumac koji otvoreno pokazuje da mu u ovom kazalištu ne odgovara predstava i da mu je predstava pomalo i dosadna i jednolična u drugim glumcima zna izazvati osjećaj neugode. Od njega se na brzinu sklonimo, a i sporedni glumci, odnosno, prodavači vrlo brzo sa scene komedije i smijeha, kad je takav glumac u pitanju, prebace se na scene drame i tragedije. Trgovački centar je tip otvorenog kazališta koje radi svaki dan i gdje svatko igra ulogu glavnog glumca, svaki od nas koji kupuje glavni je glumac u svojoj predstavi, nitko nije i nema sporednih glumaca osim prodavača. Naša posjeta prodajnom kazalištu uvijek se odvija u četiri čina koji mogu početi bilo kao komedija bilo kao drama, ali uvijek imaju tragičan završetak.

Prvi čin: Odlazak u trgovački centar kao početak komedije ili drame

Odlazak u trgovački centar zahtjeva dugotrajne glumačke pripreme, izbor garderobe koja odgovara sceni je li kiša, hladno toplo ili vruće. Izbor rekvizita za posjet prodajnom kazalištu, samo mobitel bez torbe, manja ili veće torba, šal ili bez njega. Izbor glumačke šminke, jaka ili slaba šminka, samo brada ili skroz brijanje, ili brada stara par dana. Kosu u rep ili raspušteno, šišanje na kratko ili samo skraćivanje na zatiljku i oko ušiju. Nismo ni svjesni koliko često traju naše glumačke pripreme za prodajne kazališne daske na kojima želimo nastupiti.

Nakon odabira garderobe slijedi izbor drugog glavnog glumca, ili više njih. Ako smo obiteljski ljudi i imamo djecu, glumačke pripreme mogu potrajati dugo, često izazivaju nervozu, dernjavu i plakanje, pa se odlazak u prodajno kazalište umjesto opuštene komedije može pretvoriti u pravu dramu. Ako smo samci, a imamo najboljeg prijatelja i prijateljicu, onda glumačke pripreme uglavnom teku mirno tek s povremenom usporedbom glumačke garderobe i rekvizita. Ako smo se tek vjenčali, komedija bi trebala biti valjda zagarantirana!

Posebno mjesto u prvom činu našeg posjeta prodajnom kazalištu zauzima proizvod kojega želimo. Ako nam je prodavačica već javila da nas proizvod čeka i da ne trebamo žuriti, onda prvi čin našeg odlaska u prodajno kazalište traje kao opuštena komedija, ne žurimo, čak ponekad zbog glumačkog uzbuđenja dolazimo skoro kad se kazalište treba zatvoriti samo da uzbuđenje traje što duže, osjećamo leptiriće u trbuhu kao da smo prvi put zaljubljeni ili ćemo dobiti nagradu za najboljeg glumca. Međutim, ako nam je prodavačica javila da trebamo požuriti jer će proizvod nestati, onda se odlazak u prodajno kazalište pretvara u dramu, a zna završiti i kao tragedija. Prvi čin našeg odlaska u prodajno kazalište hoće li biti komedija ili drama ne ovisi o nama kao glumcima, nego o proizvodu kojega žudno vrebamo i želimo imati.

Drugi čin: kupovina ili nastavak komedije ili drame

Ovisno o proizvodi kojega želimo ako je dostupan i čeka nas, naš ulazak u prodajno kazalište je samouvjeren. Opušteno se smješkamo, čavrljamo, dobacujemo i pažljivo i precizno, ali nevidljivo svojim izvanrednim glumačkim talentom ciljamo očima na izlog gdje nas čeka naš omiljeni proizvod: novi mobitel, parfem, torba, cipele, laptop, tablet. Uzbuđenje je do te mjere na razini da nas preplavljuje nevjerojatna toplina. Na trenutak pomislimo da je ovaj lagani filmski prilazak izlogu i željenom proizvodu uzbudljiviji od vođenja ljubavi. Međutim iznenada nas nešto presiječe u našem zanosu. Novac. Grozničavo tražimo po torbi i džepovima i onda napipamo spasonosni komad tvrde plastike. Kartica. Brišemo znoj s čela, hvala Bogu spašeni smo! (Doduše, nismo spašeni od minusa na kartici, ali to trenutno nema veze, time ćemo se baviti kasnije).

Gledamo proizvod, nestrpljivo gledamo kutiju na pultu, čekamo puni uzbuđenja, konačno kartica je provučena. Prodavačica s najljepšim osmijehom na svijetu nam kaže: „Izvolite!“. Uzimamo vrećicu. Neopisiv osjećaj uzbuđenja je na vrhuncu!

Ako proizvod nije dostupan i ako nam je prodavačica javila da možda neće biti proizvoda dok mi stignemo u posjet prodajnom kazalištu, zamislite se u obrnutoj slici od ove gore opisane sa svim najgorim mogućim negativnostima, i bit će dovoljno da shvatite da vam predstoji prvo drama, a onda vjerojatno i tragedija s elementima kozmičke katastrofe. To će biti dovoljno!

Treći čin: Završetak kupovine i odlazak iz prodajnog kazališta

Proizvod je u vašim sigurnim rukama ili duboko u vašoj torbi. Sada možete uživati malo i u drugim sadržajima kazalištima. Ne smeta vam što vam djeca stalno nešto galame i traže i oni su vješti mali glumci, a kako ne bi bili kad uče od najboljih u tom poslu, to jest od vas. Gledajući vaše uzbuđenje, radost i blistav osmijeh jer ste neku vrećicu stavili u torbu, i ona žele vrećicu možda više zbog vašeg osmijeha i radosti, jer im to nedostaje kod kuće, nego zbog nekog proizvoda kojega ćete im uzeti.

Ne smeta vam što je vaša najbolja prijateljica ili prijatelj s vama Štoviše, nastojite da to uzbuđenje pretočite u riječi, objasnite koliko su vam značili u ovom glumačkom poslu danas, njihova podrška, njihovo iskustvo u kupovini su vam bili od velike važnosti. Sada vas već pomalo uzbuđenje popušta i konačno počinjete primjećivati i druge glumce, veliki broj njih koji kao i vi s izgledom uzbuđenja i sjaja u očima grčevito drže vrećice u rukama i idu bilo na kavu bilo prema izlazu. Vi želite prije završnog čina malo odmoriti, popiti kavu, pročavrljati s drugim glumcima koji su s vama. Sjedate u bar opušteno, nezainteresirani ste zato hoće li i drugi glumci uspjeti postići ono što ste vi, doći do svoga žuđenog proizvoda danas. Vi ste svoju glumačku zadaću za danas obavili.

U trenutcima čak pomišljate da više ne treba glumiti, čin je odigran, scena je gotova, ali iz solidarnosti prema drugim glumcima još ćete malo igrati svoju ulogu. Konačno, vrijeme je za odlazak sa scene. Odlazite zadovoljni, pomalo emotivno iscrpljeni od uzbuđenja, gledate u izlazna vrata prodajnog kazališta i nije vas strah. Prodajno kazalište će i sutra biti otvoreno, a i idućih 365 dana koji su pred vama.

Četvrti čin: otvaranje kutije i tragični svršetak

Jedan od prijatelja, prijateljica, muž, supruga koji je išao s vama želi da još malo prođete gradom na večeru i druženje. Vi ne želite. Nestrpljivi ste. Želite otvoriti kutiju što prije i kažete njoj ili njemu kako vas boli glava, umorni ste, sutra morate na posao, i bez ikakve rasprave naređujete taksisti da vas vozi kući. Ako imate djecu, već ste malo nervozni što ćete morati sačekati malo duže dok djeca zaspu da ostanete sami sa svojom kutijom.

Nakon minuta ili sati, ovisno koliko vam je trebalo, konačno ste sami i kutija je pred vama! Više niste glumac, u pidžami ste, nemate šminke na sebi, nemate rekvizita, sad ste samo potrošač koji zaluđeno gleda u kutiju pred sobom. Sada uzbuđenje također doseže vrhunac veći i od same kupovine. Dodirujete kutiju polako uklanjate najlon, ljepljive, trake i otvarate! Pred vama je zaslužena nagrada! Gledate novi mobitel zaluđeno, tako je lijep, savršen, ne želite ga ni dodirnuti samo ga gledate i uživate. Nije važno što je prethodni model kojega već imate izašao samo prije pola godine. Gledate novi laptop, nove cipele, novu jaknu, novi parfem, novu igračku, novi tablet. Nije važno koji proizvod gledate, ali ne možete skinuti svoj pogled. Konačno, kao da dodirujete nešto sveto, vadite proizvod iz kutije i tada počinje tragični svršetak posjeta prodajnom kazalištu. Još uvijek ste uzbuđeni, ali uzbuđenje je sad prožeto razočaranjem što već ujutro neće biti uzbuđenja, mobitel će biti samo mobitel, cipele samo cipele, tablet samo tablet, a minus na kartici će vas dočekati na kraju mjeseca kao i prošlog mjeseca i tolikih mjeseci prije.

Umjesto zaključka

Ima i onih koji se neće složiti kako je posjeta prodajnom kazalištu osuđena na tragični završetak uvijek i svaki put, ali ono što je uvijek tragično za nas kao glumce je gubitak uzbuđenja kad proizvod izgubi svoju privlačnost kao i nastali osjećaj razočaranja zbog samog proizvoda kada nas prestane zanimati. Tada ni mi više ne želimo glumiti i prestajemo glumiti. Tada postajemo tek obični ljudi, radnici, potrošači, umorni od posla, minusa na karticama, ljuti na sebe što smo se dali zavesti, ljuti što imamo kuću punu stvari koje više nikada nećemo upotrijebiti.

Stalno pokušavanje da se uzbuđenje vrati kroz kupovinu čini se kao uzaludan posao, jer se ne kupuje više zbog samih proizvoda od kojih neke moramo kupovati jer su nam potrebni za praktični život, nego zbog uzbuđenja same kupovine koja se uvijek odvija otprilike u ova četiri čina i uvijek nakon što otvorimo kutiju uzbuđenje polako prestaje i nastavlja se naš trud da ga ponovno pronađemo u prodajnom kazalištu gdje smo mi glavni glumci i gdje je cijela scena postavljena samo za nas. U prodajnom kazalištu jedini koji trajno osjeća uzbuđenje i trlja ruke i ne treba glumiti je redatelj predstave, a mi iako glavni glumci, nažalost nismo redatelji, tako da često glumimo u predstavi koja je napisana i režirana za svakoga od nas pojedinačno.

 

U Sarajevu, 9. 6. 2017.

O. J.

O vjerničkoj autentičnosti, vjerničkoj gladi i cinizmu kao grobaru vjere

Koga nazivamo autentičnim? Što znači biti autentičan u određenom području života?  Nazvat ćemo nekoga autentičnim onda kada recimo živi u skladu sa svojim karakterom, izborom i idejama. Sportaša ćemo nazvat autentičnim jer sve svoje snage i napore ulaže da postigne nešto u sportu kojim se bavi. Čini se neobično govoriti o autentičnom sportašu, autentičnom liječniku ili autentičnom glumcu, ali i oni su na neki način autentični ukoliko su predani svome poslu svojim idealima.

Koga nazivamo autentičnim? Što znači biti autentičan u određenom području života?  Nazvat ćemo nekoga autentičnim onda kada recimo živi u skladu sa svojim karakterom, izborom i idejama. Sportaša ćemo nazvat autentičnim jer sve svoje snage i napore ulaže da postigne nešto u sportu kojim se bavi. Čini se neobično govoriti o autentičnom sportašu, autentičnom liječniku ili autentičnom glumcu, ali i oni su na neki način autentični ukoliko su predani svome poslu svojim idealima.

Najviše se govori o autentičnom vjerniku, nekome čija autentičnost ovisi o njegovom načinu života i njegovu odnosu prema Bogu o kojem govori. Nikada nismo pokušali možda razmišljati da biti i živjeti autentičnim vjerničkim životom ima isuviše nejasnih i zloupotrebljenih načina shvaćanja što znači biti autentičan vjernik, zbog čega često biti autentičan vjernik izaziva više problema i spoticanja, nego rješenja i obraćenja drugih.  Jedan od žalosnih oblika zloupotrebe toga što je autentičan vjernički život i što je autentičan vjernik jesu prilagodljiva autentičnost i cinizam.

Prilagodljiva autentičnost i njezina zloupotreba

Nešto ili nekoga prilagoditi obično znači nešto ili nekoga usmjeriti ili formirati ili naučiti tako da odgovara nama ili našim željama. I to nije nešto što uvijek treba gledati loše i negativno. Kada neki glazbenik, kojega možemo nazvati autentičnim jer je predan potpuno svome poslu, zanimanju i radu, recimo nekog mladog glazbenika poduči i nastoji ga usmjeriti i formirati tako da bude bolji i od samog učitelja i to postane, možemo reći da je uspio od mladog glazbenika napraviti autentičnog glazbenika u pozitivnom smislu, koji je nadvisio i nadmašio svoga glazbenog učitelja.

Ako je učitelj sposoban radovati se i uživati u tome da ga je učenik nadvisio u autentičnom izvođenju i bavljenju glazbom, onda zaista možemo reći da je učitelj ne samo prilagodio učenika sebi nego ga je tako prilagodio da je ovaj postao još bolji od njega u glazbi. Na taj način i sam učitelj postiže te produbljuje vlastitu autentičnost kroz svoga učenika.

Naravno moglo se dogoditi da je učitelj bio takav da nije htio da njegov učenik bude bolji, sposobniji i jači od njega u glazbi, pa ga prilagoditi sebi na taj način da učenik nikada ne smije biti bolji i sposobniji od svoga učitelja, iako je recimo učenik bio i imao sve kvalitete i odlike nekoga tko je mogao biti bolji od svoga glazbenog učitelja. Na taj način učitelj gubi svoju autentičnost.

Kada čovjek nije spreman priznati da je netko koga odgaja bolji i sposobniji od njega i kada nije spreman nekoga tako odgajati ili barem usmjeriti da se razvija i bude bolji od njega, nastupa zloupotreba autentičnosti jer čovjek se svim silama trudi nekoga prilagoditi isključivo sebi i potpuno zaboravlja i ostavlja po strani autentičnost kao ideal i ono što se treba zapravo na kraju postići, a to je biti u slučaju primjera učitelja glazbe i njegovog učenika, autentičan glazbenik do samog kraja pod cijenu da će učenik nadmašiti učitelja, ali će time i on postati autentičan zahvaljujući autentičnom učitelju. To je nešto poput principa, autentičan stvara i rađa autentičnog, obrnuto kad ga ne stvara i ne rađa, autentičan gubi autentičnost i ne nastaje nova autentična osoba i svi gube.

Vjernička autentičnost i duhovna glad

I vjernička autentičnost je prilagodljiva jer se – bar je takav zahtjev pred nas stavljen –  treba prilagoditi Bogu, odnosno Kristu i u tom smislu nastojati truditi se biti autentičan vjernik. Mnogo je načina i modela kako mi kao vjernici zloupotrebljavamo vjerničku autentičnost i nemoguće ih je sve nabrojati i opisati.

Ovdje se hoćemo osvrnuti na samo jedan model zloputrebe preko duhovne gladi ljudi koji nam prilaze i traže od nas ili preko nas susret s Bogom. Duhovna glad koju možemo opisati kao glad za božanskim, onostranim, smislom, svrhom života u konačnici Bogom nije u svakom čovjeku ni ista ni jednaka. Neće, niti treba očekivati i nadati se da će svaki čovjek koji je duhovno gladan isključivo prići samo tebi jer vjeruješ u Boga iz jednostavnog razloga jer duhovna glad nema isti intenzitet, rok trajanja, usmjerenje, potrebe. Onoliko koliko je pojedinačnih ljudi koji traže Boga toliko je različitih vrsta duhovne gladi.

Da bismo izbjegli posvemašnju zbunjenost i zloupotrebu ili moguće optužbe za nekakav sinkretizam, ne trebamo se bojati na trenutak razmišljati i vidjeti ovo u samoj Crkvi. Iako svi što se tiče vjere vjerujemo u isto u smislu istina vjere, čak ni u Crkvi nismo svi jednako duhovno gladni niti smo svi jednako autentični.

Neće svaki vjernik u Crkvi imati potrebu recimo za ispovijedanjem, misom ili molitvom u odnosu na nekog drugoga koji pored njega sjedi u klupi, kao što neće svaki svećenik, redovnik i redovnica biti uvijek isto raspoložen, radostan i autentičan u svome životu u odnosu na nekog svoga kolegu, subrata i sestru.

Gdje počinje problem autentičnosti i sukob? Kad je svećenik, redovnik ili redovnica u pitanju, problem nastaje kada on ili ona duhovnu glad vjernika mjeri razinom vlastite autentičnosti pa se zna dogoditi, što nije rijedak slučaj, da svojom autentičnošću jednostavno nije kadar zadovoljiti duhovnu glad vjernika jer njihova duhovna glad svojim intenzitetom nadilazi njegovu ili njezinu autentičnost. Svi znamo i svjesni smo da nam se ovo događa. Ovdje se ne želi govoriti negativno, nego samo ukazati na problem.

S druge strane i kod samih vjernika nastaje poteškoća jer ponekad smatraju da svi svećenici, redovnice i redovnici jesu, trebaju, i moraju biti identično i uniformirano autentični što opet nije slučaj. I tu zapravo nastaje jedan od problema s kojim se danas nastojimo nositi a to je da kao što svećenici, redovnici, redovnice i općenito oni koji su pozvani svjedočiti vjernicima trebaju biti svjesni da postoje različite razine duhovne gladi, ali i isto tako sami vjernici trebaju ponekad biti svjesni da postoje različite razine autentičnosti života jednog svećenika, redovnika i redovnice.

 U Crkvi postoji onoliko razina duhovne gladi koliko je samih vjernika, i postoji onoliko razina autentičnosti koliko je njezinih službenika. Sv. Pavao je to lijepo formulirao kroz postojanje jednog Duha, ali različiti su darovi. I autentičnost i duhovna glad počivaju na jednom te istom izvoru za one koji vjeruju, a to je Bog, odnosno Krist. Međutim, to ne znači da izvor ne dopušta različite stupnjeve bilo autentičnosti bilo gladi.

Zloupotreba

Zloupotreba vlastite autentičnosti uglavnom počiva na tri pogrešna pristupa, i treći je od njih najrazorniji. Prvi je pristup rijedak, ali se tu i tamo može susresti i pronaći i u Crkvi, a to je kada netko sebe samoproglasi jedinim i apsolutnim mjerilom autentičnosti. Takva zloupotreba ne stvara veliku štetu, jer se rijetko nekoga tko tako nastupa može i treba ozbiljno shvatiti.

Drugi oblik zloupotrebe autentičnosti jest ono što smo gore maloprije nastojali opisati: kada učitelj glazbe ne želi svoga učenika uputiti da postane bolji glazbenik nego ga nastoji prilagoditi samo sebi i ne želi mu pokazati i uputiti ga dalje da se usavršava i napreduje. Ovaj, tako reći, oblik zloupotrebe vlastite autentičnosti u Crkvi je daleko rašireniji i daleko više štete može stvoriti.

On počiva na našem odbijanju da one čija duhovna glad svojom snagom i intenzitetom daleko premašuje našu osobnu autentičnost, ispravno i jasno uputimo onima među nama koji su od nas autentičniji u svojem poslanju, pozivu i svjedočenju i čija je duhovna autentičnost kadra zadovoljiti duhovnu glad vjernika koji nam prilaze.

I ne samo da je kadra zadovoljiti njihovu duhovnu glad nego je autentičnost takvih među nama potrebna i nužna i nama koji radimo isti posao kao i oni, ali smo daleko od njihovog življenja autentičnosti na koju smo pozvani i ne upućujemo duhovno gladne takvima onda kada bi trebali jer sami nismo kadri biti dovoljno autentični za njih.

Na taj način ne stvaramo i ne rađamo autentične vjernike, a i gasimo vlastitu autentičnost i pogotovo autentičnost naše subraće i sestara. Međutim oba ova oblika zloupotrebe autentičnosti i nisu neizlječivi jer će prije ili kasnije priznati činjenicu da nismo svi jednako autentični, a ni duhovno gladni. Treći i najgori i najpogubniji oblik zloupotrebe autentičnosti je cinizam.

Cinizam kao grobar autentičnosti

Cinizam, kako ga razumijemo u ovom kontekstu, odaje nesposobnost čovjeka za prihvaćanje kako su drugi od njega autentičniji u svome zvanju i poslanju i koji zbog nemogućnosti prihvaćanja takve činjenice obezvrjeđuje autentičnijeg od sebe. Njemački filozof Peter Sloterdijk posvetio je cijelo jedno filozofsko djelo cinizmu pod naslovom „Kritika ciničnog razuma“. Pa iako Sloterdijk na neki način cinizam vidi kao lijek zapadnoj ravnodušnosti prema svemu, i u njegovoj kritici ravnodušnosti preko cinizma itekako ima istine, u vjerničkom životu cinizam je početak ravnodušnosti i rastakanja vjerničkog života.

Specifičnost cinizma je njegova katastrofalna sposobnost da ljude i stvari koji međusobno ne bi mogli i trebali biti jednaki na neki način stavi u isti odnos i položaj prema onoj latinskoj quod licet Jovi non licet bovi odnosno cinički rečeno quod licet bovi licet Jovi. Naravno, uvijek je pitanje vremena i trenutka kada će se cinizam nekog autentičnog svjedoka vjere prvo pretočiti u cinizam prema Crkvi, sakramentima, pa onda naravno prema Bogu, odnosno Kristu. Kada cinizam zahvati autentičnog svjedoka ili onoga koji bi to bar trebao biti, tek tada nastupa ravnodušnost kao posljedica cinizma jer ono što je dopušteno Bogu, Kristu, Crkvi zašto ne bi bilo dopušteno i njemu odnosno njoj?

Iz tog cinizma koji se kroz određeni period pretvori u ravnodušnost nastaje ne samo određeni negativan stav prema vlastitoj autentičnosti, nego i duhovna glad vjernika koji stvarno traže Boga postaje predmet cinizma i ravnodušnosti i na kraju se za nju gubi interes, odnosno, duhovna glad postaje dosadna, naporna, gnjavež i davež, a vjernici površni, nepismeni, glupi i naivni.

Mi nismo ponekad ni svjesni razorne moći cinizma koji se uvukao i među autentične s jedne strane i duhovno gladne s druge strane. Cinizam je grobar autentičnosti ali i duhovne gladi jer ih smatra nečim neozbiljnim, jer i autentične ili bar one koji se trude to biti kao i duhovno gladne naziva površnima, šarlatanima i naravno gle paradoksa neautentičnima!

Cinizam  će uvijek nastojati preuzeti mjesto autentičnosti proglašavajući sebe jedinim mjerilom i pravilom autentičnosti i duhovne gladi. Cinizam je zbog toga i razoran jer cinizam ne poznaje i ne priznaje da postoje i mogu biti različiti ljudi i biti različiti u njihovoj autentičnosti i duhovoj gladi ponajviše zbog svojih ljudskih slabosti i nedostataka, a ne zato jer ne žele i ne trude se biti autentični ili utažiti svoju duhovnu glad.

Za cinizam ne postoje autentični i duhovno gladni, ne postoje slabosti i nesavršenosti kod autentičnih i onih koji to nastoje biti, za cinizam ne postoje duhovno gladni postoje samo površni, glupi i neozbiljni. Cinizam je razorno sebičan jer sebe postavlja kao mjerilo autentičnosti i duhovne gladi, ali kad  i ako  pokušate podijeliti cinizam da bi i drugi bili više autentični i da biste zadovoljili duhovnu glad onih koji vam prilaze, tada možete osjetiti snažnu moć cinizma i njegovu snagu rastakanja i uništavanja svakog pokušaja i vaše i tuđe autentičnosti i ozbiljnog shvaćanja duhovne gladi.

Cinizam je jedan oblik ideologije kada zahvati veći broj bilo autentičnih bilo duhovno gladnih jer ne priznaje drugima niti pravo niti mogućnost da budu ili bar pokušaju biti autentični svjedoci vjere onima koji su duhovno gladni na jedan drugačiji ili noviji način. Za cinizam jedina autentičnost i duhovna glad je sam ciničan stav, ponašanje, govor i držanje prema svemu i svakomu bez obzira na njegovo zvanje, poslanje i poziv u Crkvi, odnosno  za cinizam ni Bog ni Krist  nisu autentični niti sposobni utažiti duhovnu glad tolikog broja onih koji ih traže ako nisu i sami božanski cinici.

Cinizam je zato razoran jer dopušta i opravdava ono što se ne bi moglo i ne bi smjelo i ne bi trebalo niti dopuštati niti opravdavati. Cinizam je bijeg od odgovornosti koju imamo za autentičnost koju ponekad ne živimo, i ismijavanje duhovne gladi koju ne priznajemo i ne želimo utažiti kad je osjećamo i kada drugi od nas očekuju da je utažimo. Cinizam je ponekad teološko-duhovno-vjernička ideologija, koja razara Crkvu prije svega iznutra i ne ostavlja prostor ni onima koji svjedoče ni onima koji su duhovno gladni da stvarno priznaju kako nismo svi i ne možemo biti jednako autentični i jednako duhovno gladni.

Umjesto zaključka

Ona Pavlova misao o tome kako je jedan Duh, a različiti su darovi ili u ovom kontekstu različiti su stupnjevi autentičnosti i duhovne gladi, ali svima je isti izvor i kraj, a to je Bog odnosno Krist.

Kad bi Duh Sveti bio cinik bio bi ideolog, ali vjerujemo i iskustvo života u Crkvi nas uči da Duh Sveti nije cinik, inače nitko ne bi ni znao ni razumio ni shvatio da smo i kao autentični i kao duhovno gladni različiti i u svojoj autentičnosti i svojoj gladi i to je istinsko bogatstvo i vrijednost i slika Crkve, a ne apsolutna mana i  sramota. Vjerojatno malo drugačije o ovome razmišljaju vjernički cinici, odnosno vjernički ideolozi.

 

U Sarajevu, 6. 6. 2017.

O. J.

O majci

Neugodan je i težak osjećaj kada vam jave kako vam je majka umrla. Neugodan je osjećaj jer je to ipak vaša majka, ali je još neugodniji i stid vas je jer ste je se sjetili kad su vam javili da je umrla i da joj trebate poći na sprovod. Progoni vas vrijeme koje ste trebali imati s njom, ali niste; uvijek vam je nešto drugo bilo važno.

Progoni vas lakoća s kojom ste sebe tješili riječima: ima vremena vidjet ćemo se, posjetit ću je. Progoni vas prebacivanje odgovornosti za nju na braću, sestre, doktore, medicinske sestre. Progoni vas što niste bili u dobrim odnosima s njom, što ste je smatrali teškom i čangrizavom staricom.

Sad kada je više nema, voljeli biste tu čangrizavu staricu zagrliti, željeli biste da se ta nemoćna, čangrizava starica izgalami na vas. Voljeli biste da – iako već pomalo izgubljena pamćenja – dodirne vaše lice, kosu i prepozna vas. Nema veze što će vas zaboraviti čim iziđete iz bolničke sobe. Sad biste voljeli doživjeti sve ono što kod nje niste podnosili, niste tolerirali od čega ste bježali, njezinu samoživost, dug jezik, povremenu zlobu, batine, tvrdoglavost.

Voljeli biste da se sada kada je nema u onome u čemu je bila loša majka pred vama pojavi i sve to učini. Sad biste voljeli da bude nezainteresirana za vas, da vas zapostavlja, da ne obraća pažnju, sad bi joj sve to oprostili iako to što bi vam učinila nije baš uvijek bilo dobro i fer s njezine strane. Bez obzira, samo da vam je čuti njezin osuđujući glas, njezinu kritiku, njezin šamar, njezinu viku, njezino nezadovoljstvo, njezinu ljutnju i bijes. Sad kad je nema voljeli biste da vas ta starica, kako je inače radila dok ste bili mali utješi, pomiluje po kosi, uzme vas za ruku, poljubi vas.

Dok se spremate na sprovod svojoj majci o čemu razmišljate? Razmišljate o svemu dokle vaše pamćenje može ići natrag, do prvog sjećanja na nju. Mislite na nju kako je izgledala dok je bila mlada, pokušavate dozvati u sjećanje njezin glas, njezine geste, miris njezine kose dok vas je nosila u naručju, dok vas je milovala i šaputala vam na uho, sine ili kćeri moja. Razmišljate o svojim prvim nestašlucima njezinim ozbiljnim upozorenjima, namrgođenim obrvama, a vi znate da vas cijelo vrijeme voli.

Razmišljate o svojim prvim poteškoćama i školskim problemima i njezinoj strpljivosti, pomoći, brizi oko vas. Razmišljate o odlasku na fakultet u drugi grad i njezinom pogledu ispunjenom suzama. Razmišljate o svom odlasku od kuće, izvan zemlje, njezinim rukama koje vas grle, njezinom glasu koji vas drhtavo i molećivo moli da se javite i da navratite kući jer će vas ona čekati kada dođete.

Razmišljate o njoj dok se nakon toliko godina vraćate majci, ali ovaj put ne da je vidite, da vas zagrli, da čujete njezin glas, da vam se raduje, nego da posljednji put vidite mrtvo tijelo, lice, oči i usta koje vas nikada više neće pogledati, zagrliti i reći vam sine ili kćeri. I to vas boli, boli vas jer ne razmišljate samo o svojoj majci, razmišljate o sebi.

Razmišljate kako ste mislili da vam je uvijek nešto branila, da vam nikada ništa nije dopuštala i da vas je držala u kući kao u zatvoru. Možda pomišljate da vas nikada nije dovoljno voljela, bila nježna prema vama. Razmišljate kako ste mislili da se uvijek protivila vašim planovima, odlukama i vašoj budućnosti. Ako je bila takva kakvom je zamišljate, zašto sada čeznete za njezinim zagrljajem, poljupcem, riječju, njezinim glasom, smijehom, kritikom, vikom, galamom, šamarom?

Razmišljate i o svojim isprikama zbog čega joj se niste javljali, niste komunicirali s njom, niste uzvraćali na njezine pozive da navratite kući, da je posjetite. Tješite se da niste jedini koji nije dugo vremena mislio ili mislila na majku, tješite se da ste bili daleko, niste imali vremena, nije bilo potrebe … Tješite se kako je sve imala i kako joj vi kao sin ili kćer zapravo niste toliko ni trebali, i kako joj je kad sve saberete ili oduzmete bilo lijepo i bez vas. Bilo bi vam kud i kamo lakše da imate priliku sve joj to reći o čemu sada mislite o svim svojim isprikama i propustima, ali nažalost prilika je nepovratno prošla i neće vam se ponovo ponuditi. Ne možete joj se ispričati jer nje više nema.

Konačno ste stigli na sprovod. Nijemo gledate sliku svoje majke iznad lijesa. Gledate te poznate oči koje su vas toliko puta nasmijale, ohrabrile i podigle. Gledate ta staračka usta koja su vas toliko puta poljubila, hvalila, kritizirala. Gledate te staračke ruke, ruke svoje majke koje su vas prve primile i podigle kad ste došli na ovaj svijet, koje su vas učile hodati, pazile na vas i pridizale vas kad biste padali. Skupilo vam se nešto u dubini vašega bića, nešto čemu ne znate razlog, čemu ne možete odgonetnuti uzroka, ali to nešto u vama budi osjećaj od čega vam se steže grlo, oči pune suzama i glas vam se gubi.

Je li to osuda samog ili same sebe zbog onoga što ste ili niste učinili za nju? Je li vas to osuđuje njezina ljubav, njezina žrtva, njezina bolest, starost i samoća kojima niste uzvratili? Što vam se događa i što je s vama dok plačete gledajući njezinu sliku i njezin lijes? To je vaš intimni susret s ljubavlju, ljubavlju koja vas je ljubila do samog kraja, ljubavlju koja vam se nadala, ljubavlju koja vas nije osuđivala jer niste došli, niste se javljali, ljubavlju koja vas je razumjela čak i onda kada vi niste nju razumjeli i na nju ste zaboravili.

To je vaš intimni susret s ljubavlju koju biste tako žarko željeli zagrliti, dodirnuti, tu sijedu kosu, naborano lice, istrošene i naborane ruke, čuti taj starački glas koji vam umorno šapuće „sine“ ili „kćeri“ … „dobro došli natrag“. Koja vam radosno šapuće „sine“ ili „kćeri ne osuđujem te, ne prigovaram ti, ne zamjerim ti, nisam povrijeđena, nisam ljuta, ne osjećam se izdano i ostavljeno, ne osjećam se zaboravljeno“. Tako biste željeli to čuti, zar ne? Ali oko vas je tišina, ne čujete glas, nema zagrljaja, nema dodira, nema poljupca.

I plačete, gorko svjesni veličine i snage njezine ljubavi, svjesni svojih stranputica, izdaja i zaboravljanja njezine ljubavi, plačete jer ste sjetili ponovo svoje majke tek kad su vam javili da je umrla i da trebate doći na sprovod, plačete jer ste sada svjesni da vremena više nema i da ga barem vi više nećete imati za susret sa svojom majkom. Stoga podsjećate one kojima su majke žive da ne zaborave na njih i da ih se barem nekad sjete i posjete ih, da i oni kao i vi ne bi plakali s gorčinom u sebi kada im jave da im je majka umrla i da trebaju doći majci na sprovod, svjesni da su trebali i morali svojoj majci dati više vremena, a ne poklanjati joj vrijeme kao na kapaljku.

 

U Sarajevu, 4. 6. 2017.

O. J.

O zaboravu

 

Najviše bi voljeli kad bismo mogli izbrisali dio svoga pamćenja ne prepuštajući ništa zaboravu, jer i zaborav je zapravo oblik pamćenja koji se povremeno javlja i budi, podsjećajući nas da smo mi ljudi jedina bića koja zapravo ne mogu zaboraviti.

 

Zaborav je polagano i svjesno nestajanje protiv kojega se bunimo i borimo. Spomenici su naša pobuna protiv zaborava, način da kažemo vremenu kako ga možemo pobijediti. Spomenici su naš pokušaj da kažemo vremenu da nas ostavi na miru, jer kroz spomenike želimo reći vremenu da ne zaboravljamo jedni druge. Kada vidimo ili promatramo bilo koji spomenik, što zapravo vidimo ako ne naš pokušaj da se nosimo sa zaboravom onih kojih više nema i da se nosimo sa vlastitim strahom da ćemo i mi jednog dana biti zaboravljeni. Svijet u kojem se krećemo puno brže zaboravlja nego neka prethodna vremena i stoljeća. Nekada se određene događaje pamtilo, prenosilo i usmeno i pismeno da bi ih se sačuvalo od zaborava.

 

Loše pamćenje    

Ne volimo pamtiti zle događaje i ljude i time što ih ne pamtimo nastojimo ubrzati njihov zaborav i takvima ne želimo stavljati bilo kakve spomenike. Ne želimo da nas podsjećaju na ono što su nam učinili i njihovo postojanje živi samo u onim trenutcima kada mislimo sa strahom, tjeskobom, pa i mržnjom na njih. Najviše bi voljeli kad bismo mogli izbrisali dio svoga pamćenja ne prepuštajući ništa zaboravu, jer i zaborav je zapravo oblik pamćenja koji se povremeno javlja i budi podsjećajući nas da smo mi ljudi jedina bića koja zapravo ne mogu zaboraviti. Ponekad bi nam bilo dobro biti nešto poput kompjutera, imati mogućnost za kompletno brisanje sustava i svih programa i instaliranje potpuno novog sustava s novim programima bez ikakvih tragova staroga, pogotovo ako je stari sustav opterećen lošim pamćenjima.

Međutim, ako bi to bilo moguće za nas da se možemo svakih nekoliko godina resetirati sa potpuno novim pamćenjima ili barem samo onim dobrima brišući ona loša i zla, bi li bili sposobni shvatiti i svoju osobnu prošlost i prošlost društva ozbiljno nastojeći učiti iz naših zlih iskustava koja proizvode zatim loša i tjeskobna pamćenja i zaborave? Ako bismo brisali samo loša i zla iskustva ostavljajući samo ona dobra, ne bi li nas to učinilo pomalo neosjetljivima na recimo patnje i stradanja drugih?

 

Slika 1: Monumenti ponekad nisu tu samo da bi podsjećali na ljude, nego i na cijele epohe, kao i na slavne povijesne događaje.

Možemo razumjeti patnju i stradanje i tjeskobu drugoga zato jer čuvamo pamćenje na slična iskustva koja smo prošli te iako ponekad mislimo da je najbolje takva iskustva ne samo prepustiti zaboravu, nego ih potpuno – ako je moguće – izbrisati iz pamćenja, ona su – koliko god bilo bolno prisjećati ih se – vrijedna iskustva kojima otvaramo prostor empatije za razumijevanje zlog i lošeg iskustva koje je drugi prošao.

 

Neopterećenost zaboravom

Danas zaboravljamo događaje od jučer, zaboravljamo ljude koje smo upoznali, previše je stvari, događaja, ljudi da bismo ih sve pamtili i ne trudimo se pamtiti, zaborav je postao način življenja i stil života. Nije da ne bismo htjeli pamtiti, pogotovo ona dobra i radosna iskustva, nego zaborav više nije svjesna odluka. Kao da više ne odlučujemo svjesno zaboraviti ono što ne želimo pamtiti … zaborav je za nas nešto što više ne primjećujemo kao nešto što se događa, nešto na što ne obraćamo pažnju.

U toj neopterećenosti zaboravom polako je nestao i strah i tjeskoba da smo zaboravili druge i da će i drugi nas jednom zaboraviti. Možda zato nekad ne volimo vidjeti spomenike. Iako su spomenici naš način da kažemo kako ne zaboravljamo nikoga, povremeno se radije od njih sklanjamo jer nas podsjete nevjerojatnom snagom da smo možda zaboravili druge ljude, svoje bližnje, prijatelje i da će i nas sutra drugi, naši bližnji također zaboraviti, prolazeći pored nas kao pored spomenika, ponekad, da se podsjete da su nas zaboravili ili da se podsjete na to da će i oni biti zaboravljeni.

 

Umjesto zaključka

Zaborav je sastavni dio naše egzistencije, mi zaboravljamo druge ljude i drugi zaboravljaju nas. Zato se ne trebamo plašiti spomenika, oni nas podsjećaju na nešto što je normalno u ljudskom postojanju, a to je da je prošlost i zaborav sastavni dio našeg života. Spomenik je samo podsjetnik na to, ali i znak prkosa i nade da ipak neke važne ljude i događaje iz našeg života nećemo i nismo voljni prepustiti zaboravu te da ti ljudi i događaji kroz spomenike žive među nama i s nama.

 

 

U Sarajevu, 11. 5. 2017.

O. J.

Exit mobile version