Oliver Jurišić – Stranica 37

Kad bi svećenik bio oženjen

Kad bi se svećenici mogli ženiti, nikada ne bi bili mrzovoljni, propovijedali bi točno onoliko koliko treba i točno onako kako vjerničke uši žele čuti. Kad bi se svećenici mogli ženiti, sve bi bilo tako krasno u Crkvi, kad bi se svećenici mogli ženiti, nestalo bi grijeha, vjernici bi bili tako dobri i pobožni, a svećenici bi bili toliko revni i savjesni da ni jednima ni drugima na kraju možda ne bi trebali ni molitva, ni sakramenti, čak ni Crkva. Kad bi se svećenik mogao ženiti, ne bi bio tako frustriran na večernjoj misi iako je taj dan već imao i jedan sprovod i prije toga nekoliko bolesnika u bolnici. Jest, ali da je oženjen on nikada ne bi bio umoran, on bi uvijek svjež radostan i odmoran posjećivao bolesnike, čak bi bio toliko opušten da bi i na sprovodu ispričao vic.

Ovako, jer je neoženjen kada posjećuje bolesnike i sahranjuje mrtve povremeno je nekako dostojanstven i ozbiljan, pa ga svi u bolnici nerado susreću, a i na sprovodima mu znaju prigovoriti koješta. Kad bi se svećenik mogao ženiti, ne bi bio ljut što nedjeljom ima tri mise, ne bi bio nervozan što se mora spremiti za propovijed nedjeljom, ne bi bio umoran što je subotom imao vjeronauk. Da je oženjen, on bi nedjeljom propovijedao fantastično, tako kratko i jasno da bi čak i oni pravi zlobnici u zadnjim klupama koji mu dolaze jednom godišnje na misu ostali ugodno iznenađeni, a možda bi se neki od njih i obratili.

Kad bi se svećenik mogao ženiti, ne bi bio toliko ozbiljan kada pripravlja i tumači mladim parovima narav i smisao braka u Katoličkoj Crkvi, ne bi bio toliko dvoličan govoreći o nečemu o čemu nema pojma, štoviše, mogao bi s mladim parom podijeliti svoje bračne tegobe i pokoju „pikanteriju“ iz svoga braka, a možda čak i prepustiti svojoj ljepšoj polovici da održi jedno predavanje. Da je oženjen, parovi koji žele sklopiti brak hrlili bi u stotinama i tisućama na bračne seminare kod njega kao iskusnog bračnog čovjeka i držali bi se do kraja života svega onoga što ih on uči i pouči o braku u Katoličkoj crkvi.

Kad bi se svećenik mogao ženiti, ne bi bio toliko odbojan mladima kojima stalno trubi o žrtvi, o odricanju, o grijehu, o opasnostima, o propastima, ne bi bio toliko depresivan. Kad bi bio oženjen, mladi bi stalno dolazi na njegove seminare i duhovne obnove i sve bi u životu živjeli i primjenjivali od onoga što im govori on kako Katolička crkva razumije i shvaća život, stvarnost, čovjeka. Kad bi se svećenik mogao ženiti, ne bi bio tako tvrdoglav i uporan trubeći u ispovijedi kako postoji grijeh i kako je čovjeku potrebna Božja milost da bi se grijehu odupro i s njim borio, a definitivno kad bi bio oženjen, on bi u ispovjedi čak ukinuo neke Božje zapovijedi.

Kad bi bio oženjen, redovi i redovi grešnika stajali bi pred njegovom ispovjedaonicom odlazeći sretna i ozarena lica s čvrstom vjerničkom odlukom da više neće krasti, ubijati, činiti zlo. Zapravo, uskoro ni ispovijed ne bi trebala, jer bi se vjernici toliko popravili samo da im je župnik oženjen. Kad bi se svećenik mogao ženiti, ne bi se držao crkvene hijerarhije „k’o pijan plota“, slušao upute Crkve, Pape, Crkvenih sabora, mjesnog biskupa. Nego ovako on stalno nešto trubi o hijerarhiji, o važnosti Crkvenog nauka, Crkvene predaje i Crkvenog učiteljstva.

Da je oženjen, ne bi se toliko držao hijerarhije, a možda ne bi bilo ni potrebe. Vjernici bi toliko pristajali uz nauk Crkve i privatno i javno i u javnom i u privatnom životu samo da im je župnik oženjen. Kad bi bio oženjen, ne bi se svećenik bavio stvarima kojima ne smije, trgovinom, politikom, spletkarenjem, karijerom, seksualnim devijacijama. Kad bi bio oženjen, kako bi samo svećenik molio i postio. Dane i dane bi provodio u molitvi, a postio bi svaki dan o kruhu i vodi, čak bi i nedjeljom postio ako treba. Kad bi bio oženjen, bio bi svet još za života, hodajući kip kojega kad sretneš dodirneš rukama i prekrižiš se koliko je svet.

Kad bi bio oženjen, vjernici bi takvom snagom, voljom i vjerom pristajali uz Crkvu. Mladi se ne bi gubili u životu, u porocima, u grijehu, nikakav rad s njima ne bi bio potreban. Bračni parovi bi bili živi svjedoci ljubavi, žrtve i odricanja, nikakva priprava ne bi trebala. Crkve bi svakodnevno bile pune, u ispovjedaonicama se svjetlo ne bi gasilo ni preko dana ni uvečer, a broj zvanja bio bi toliki da bi uskoro svaki vjernik pojedinačno mogao i trebao dobiti ako ne svoga župnika, a onda barem svoga kapelana. Kad bi svećenik bio oženjen, ne bismo u Crkvi imali više nikad nikakvih problema. Pitanje je čak bi li Krist uopće ponovno trebao dolaziti. Šteta što neoženjen svećenik nije jedini, apsolutni i najveći problem u Crkvi, njegova ženidba bi riješila odmah sve naše crkvene probleme bilo vjerničke bilo svećeničke.

Vidimo to u drugim kršćanskim zajednicama gdje se službenici mogu oženiti, one nemaju nikakvih problema svi njihovi problemi su valjda odavno riješeni, crkve su im dupkom pune, a broj zvanja im je toliki da svaki vjernik ima svoga osobnog župnika, i kod njih više nema zla, grijeha i jedni i drugi su postali sveti ljudi svetog života, svi njihovi crkveni, vjernički, ali i društveni, politički i ekonomski problemi su se odmah riješili sami od sebe, čak ni Svevišnji uopće nije morao intervenirati.

Kada dođete u neku nama „zapadniju“ zemlju, zapljusne vas val vjere i odanosti vjeri, oduševite se koliko mladih dolazi u crkvu, pozitivno vas iznenadi što nitko ne radi nedjeljom, ostanete ugodno šokirani istraživanjima koja pokazuju da broj praktičnih i aktivnih vjernika nedjeljom doseže čak i iznad 100%, a nešto je manji broj onih koji idu svaki dan negdje oko 95%, broj krštenih, krizmanih raste svake godine, a broj razvoda je gotovo zanemariv na razini nevidljive statističke pogreške.

I sve to kako propovijeda jedan strani „zapadni“ kolega po struci, a koji želi ostati anoniman od kako se mogu ženiti. Propovijeda on kako će uskoro morati proširivati mala sjemeništa, bogoslovije i osnivati nove fakultete, jer ne znaju kuda će s tolikim zvanjima. Ostanete doista ugodno šokirani tom „zapadnom“ odanošću vjeri, Crkvi i općenito Bogu i pitate se, pa pobogu što se već jednom svećenici ne žene, ako je već tamo na „zapadu“ to dalo tako dobre i plodonosne rezultate???

Međutim…

Čim ode u mirovinu zaborave ga da je ikada za bilo koga nešto učinio kako njegova rodbina tako i njegovi župljani. Dok je bio mlad, nitko ga nije pitao kako živi i je li mu teško. Podrazumijevalo se do te mjere da mu je toliko lako u životu da su mu se uglavnom čudili ako bi rekao da ima neki problem.

Često su ga znali prozivati da je rastrošan, da troši previše, da je lijenčina i da ništa ne radi, da je škrt, da ne zna s djecom, s mladima niti sa starima. Često su mu govorili da daje i krade da bi dao svojoj rodbini, optuživali ga da ima kuće i vile na moru. On se nije imao kome požaliti. Roditelje nije htio sekirati, biskup ga nije razumio, a njegove kolege nisu imali vremena za njegove probleme jer su imali svojih. Tvrdili su da ima najmanje dvoje djece ako ne i više iako ga nikada nisu vidjeli s njima.

Govorilo se da je postao svećenik jer nije bio sposoban oženiti se, jer je htio namlatiti se para, jer je bio smotan za neki drugi fakultet. Uglavnom nije postao svećenik iz ispravnih motiva, nego pokvarenih planova. I tako to traje cijeli njegov život.

Prvo na jednoj župi, gdje se trudio, napravio uz pomoć vjernika i kuću i crkvu, pokrenuo župu s mrtve točke, ali nije valjao. Ili je se previše molio, pa ga se nikad nije moglo sresti u kavani, ili nije molio uopće, pa je stalno u kavani visio. Ili je previše radio, pa ga smatrali poduzetnikom ili nije radio ništa, pa ga smatrali lopovom i lijenčinom.

Ili je propovijedao dugo, pa ga smatrali dosadnim do zla boga, ili propovijedao kratko da se riješi mise, a uzme pare. Sprovode navodno nije znao voditi, uvijek bi nešto zabrljao koliko god se trudio, a tako i ostale sakramente i sakramentale. I tako od župe do župe, od službe do službe, uvijek optuživan, progonjen i šikaniran uspio je nekako doći do mirovine. Nitko ga ne posjećuje, ne obilazi i ne pita za zdravlje, niti ga se sjeti kad umre…

I sad ne bi bilo loše upitati se a šta da je bio oženjen cijeli svoj život, zar bi to promijenilo sliku o njemu ili kako bi se osjećala recimo njezina supruga i djeca da im za muža stalno govore lopov, lijenčina, prevarant, kradljivac, kurvar, lovator i tako cijeli život bez obzira koliko se trudio i trudio učiniti nešto dobro… Možda je zato i bolje što nije oženjen ako već sebe ne može spasiti od optužbi i progona, bar je spasio sada nečiju obitelj od takvih optužbi i kleveta…

U Sarajevu, 15. 9. 2017.

O. J.

O posjedovanju

Posjedovanje, moć, cijena, vrijednost, utjecaj, prolaznost… Sve od reda vrlo značajni pojmovi za čovjeka. Pokušajmo ih malo bolje upoznati i posložiti…

Posjedovanje je oblik moći koji zahtjeva stalno dokazivanje. Posjedovanje svoju privlačnost nema toliko u posjedovanim stvarima, nego u onome što te stvari u određenom prostoru predstavljaju. Sama posjedovana stvar ima određenu vrijednost ili cijenu koja je određena, ali moć koja se stječe kroz posjedovanu stvar mnogima je daleko važnija. Kroz posjedovanje skupog ili skupocjenog predmeta osoba se nameće kao netko tko posjeduje moć zahvaljujući tom predmetu. Skupocjen sat ne može biti skupocjen jer on ima cijenu koja je visoka za određeni standard, ali ima cijenu i ne može biti neprocjenjiv. Skupocjen auto nije skupocjen nego ima visoku cijenu u odnosu na određeni standard.

Ovo vrijedi i za mnoge druge predmete nazivajući ih skupocjenim, no takvi predmeti nisu od neprocjenjive važnosti ili vrijednosti, oni su samo predmeti i suviše skupi za nekoga tko nema novaca da ih plati. Pa iako su skupi predmeti skupi zbog svoje cijene, ali ne posebno ili specijalno vrijedni, ipak takvi predmeti su objekt posjedovanja zbog njihove skrivene i prešutne moći koju se bezrezervno prihvaća. Posjedovati cijenom skup predmet čovjek promatra kao predmet koji ima moć, a ne cijenu. Zato čovjek i kupuje skupe stvari jer vjeruje da skupe stvari imaju određenu moć nad drugim ljudima. A imati moć nad drugim ljudima kroz posjedovanje skupih stvari znači te ljude posjedovati. Njih se ne posjeduje ropski na silu nego divljenjem i željom da budu poput nekoga tko si može priuštiti skupe stvari.

Slika 1: Simbolični prikaz realma modernog poslovnog čovjeka koji plovi moram novca, održavajući se na površini također uz pomoć novca, tj. na brodu načinjenom od novčanice dolara. Sve ima svoju cijenu i sve se može kupiti, što znači da je novac, a osobito US Dollar postao svojevrsna ontološka suština stvarnosti. Sve je novac i novac je sve; na slici se jedino još nebo drži slobodnim i prirodnim. Izvor fotografije: 123rf.com

Posjedovanje je čovjekova neutažena žeđ i glad za apsolutnom moći nad predmetima i ljudima i skupi predmeti i njihovo posjedovanje jedan su od načina prakticiranja te moći. Čovjek zna da se ljudi dive onome tko posjeduje skupe stvari i čovjek zna da mnogi ljudi žele biti posjednici poput njega. Zato i posjedovanje skupih tvari nema uvijek u pozadini čovjeku želju da posjeduje skup auto, stan, nego da razvije moć nad onima koji mu se dive i koji mu zavide i da ih tako drži pod svojom kontrolom, jer ljudi ponekad slobodno pristaju biti robovi onih koji mogu posjedovati stvari koje su njima nedostižne. Nisu samo skupi predmeti pokušaji kroz koje čovjek nastoji razviti vlastitu moć dominacije nad drugim ljudima, čovjek to nastoji postići i kroz druge oblike moći kao što su ugled, politika…

Zašto posjedovati nešto i zašto posjedovati nekoga? Ako pokušamo ostaviti po strani one stvari, predmete koji su nužni za čovjekov fizički život poput hrane, vode, odjeće, zašto i kad čovjek posjeduje osnovne stvari želi posjedovati nešto drugo? Što ima tako privlačno u posjedovanju? Jedna od stvari, a koja je čovjeku i najprivlačnija koja postoji u temelju posjedovanja je moć. Čak i onda kada je moć sredstvo dobrote i činjenja dobrih djela čak i tada moć ima svoju privlačnu snagu koja se pokazuje onda kada su drugi zahvalni za učinjenu dobrotu.

Daleko privlačnija snaga moći je u moći kao sredstvu kontrole, manipulacije, robovanja, stjecanja ugleda. Provjeren način stjecanja moći kao sredstva nadmoći jest posjedovanje u okolnostima kada drugi ne mogu i nemaju mogućnosti posjedovati ništa približno skupo kao neki moćnik u njihovom društvu i njihovoj sredini. Takav čovjek u želji da nahrani moć suptilno razvija različite načine posjedovanja drugih ljudi, možda ponajviše tako što ih pušta u svoj probrani krug – onih koji se nazivaju elitom i time ih dugoročno posjeduje stječući moć nad njima, a i oni sami nakon početnog odbijanja, pa čak možda i odbojnosti vrlo brzo postaju također posjednici koji kroz skupe predmete također žele posjedovati druge i time imati moć nad njima. Možda je to razlog zbog čega ljudi iako posjeduju sasvim pristojno za normalan život, žele posjedovati puno više i puno skuplje predmete jer se nadaju da će time steći moć u društvu, u politici, nad drugim ljudima. Kod onih koji isključivo žele moć, posjedovanje skupih predmeta je samo sredstvo, čak i određeni predmeti umjetničke i kulturne vrijednosti takvim ljudima imaju cijenu, ali nemaju vrijednost. Željeti isključivo posjedovati i time imati moć nad drugim ljudima se izriče i u frazi kako sve ima svoju cijenu. Za čovjeka koji želi posjedovati sve ima cijenu, ali uglavnom ili gotovo ništa nema vrijednost. Jer sve je podložno mogućnosti da se zadobije moć nad drugim ljudima kroz posjedovanje i zato se sve stavlja na izlog i na prodaju.

Oni koji žele isključivo samo posjedovati i time razvijati moć nad drugim ljudima, najveću opasnost će vidjeti u onim drugim ljudima koji shvaćaju da stvari imaju cijenu, ali samo ljudi istinsku vrijednost. Jer poneki čovjek koji ne želi posjedovati apsolutno sve i ne želi apsolutnu moć, svjestan je kako određeni predmeti i osobe nemaju cijene, ne posjeduje ih se, nego su sami po sebi trajno i neprolazno vrijedni. Samo čovjek koji smisao vlastitog postojanja vidi u posjedovanju i moći koja iz posjedovanja proizlazi teško će ikada shvatiti i prihvatiti kako posjedovanje i moć ne mogu biti apsolutni, jer ni čovjekova moć nikada nije bila apsolutna unatoč svim skupim predmetima i stvarima kojima nastoji posjedovati druge. Uvijek se nađe netko tko na vrijeme shvati da su, ljudski gledano, posjedovanje i moć koja iz njega proizlazi prolazni pa se u pravom trenutku skloni da ne bude dio elite uživajući u svakodnevnim i prolaznim sitnicama.

U Sarajevu, 9. 9. 2017.

O. J.

Osuditi neprijatelja

Ako ništa drugo, smrt zaključuje sve nepravde i podlosti koje u životu preživimo i zaključuje život onoga koji nam te nepravde i podlosti čini. Čini se nevažnim čiji će život smrt ranije zaključiti, naš ili njegov. Ostati kao žrtva tuđe nepravde i podlosti i uživati ostatak života slobodni od progonitelja čini nam se kao pravda.

Smrt je zaključila život našeg progonitelja, neprijatelja, prekinula ga iznenada u njegovoj podlosti i zloći. U prvi mah smatramo da je pravda zadovoljena, nastojimo razumjeti smrt kao posljednje sudište Pravednosti i dobrima i lošima. Ali kad si postavimo pitanje kad će naš neprijatelj ili progonitelj odgovarati za nepravdu i zlo koju je nama učinio, a za koju nikad nije odgovarao ni pred kim, smrt se više ne čini posljednje sudište Pravednosti, nego posljednje utočište Nepravde. Smrt onoga koji nas je progonio, zlostavljao, činio nam zlo se čini kao najveća nepravda koja nam je učinjena, jer ga je smrt krišom i iznenada nepošteno uzela sebi bez da je odgovarao za svoju podlost i svoje zlo. Naš neprijatelj jednom uzet od nas kroz smrt više ne može biti vraćen da mu sudimo i da ga osudimo za počinjeno. Razmišljamo i tome da ga i mrtvog osudimo zbog svega što nam je učinio, dok se u isto vrijeme pitamo zašto to radimo svjesni da on više ne osjeća ni naš gnjev, ni gorčinu, želju za pravdom. Ako ga mrtvog osuđujemo, pa čak i ako to zaslužuje, nemamo zadovoljstva previše takvom osudom, jer mi želimo da on osjeća, bude svjestan naše osude, svjestan svoje krivnje, ali ništa od toga nije moguće. Osuda mrtvog neprijatelja, pa čak i ako je zaslužena je ponekad borba s vjetrenjačama, jer naš neprijatelj ne osjeća više ništa na način na koji bismo mi željeli. U nemogućnosti da ga uskrisimo i osudimo, svoga neprijatelja proklinjemo i tražimo od Boga osudu. Ali i tu smo svjesni da je Bogu i Njegovoj milosti nemoguće odrediti granicu i ograničiti kome i koga će Bog spasiti u zadnji trenutak. Ako je već smrt spasila našeg neprijatelja u zadnji tren od naše pravedne osude i pravednog gnjeva, čini se još većom nepravdom da i sam Bog učini isto. I Bog i smrt su nepravedni, jer nam oduzimaju pravo da sudimo, presudimo i osudimo onoga koji to zaslužuje. I u Bogu pronalazimo neprijatelja ako nam ne dopušta da osudimo svoga zlostavljača, ubojicu, klevetnika… Naša muka, nemogućnost da osudimo onoga koji po svim ljudskim mjerilima zaslužuje biti osuđen utječe na nas, naš život, živote naših bližnjih. Ako smo ostali živi iza svoga neprijatelja, ta muka nas prati nekako kroz cijeli život. Kao da jedva čekamo umrijeti i sresti ga tamo negdje onkraj svega i izvršiti ili barem izreći osudu koju je zaslužio. Ako smo umrli prije svoga neprijatelja, njegov život se čini kao pljuska u lice našim bližnjima, jer kako takav čovjek još uvijek uopće smije biti među živima? Smrt se opet ne čini pravednom, nego izgleda kao krajnje ishodište nepravde. A ako ga (za one koji vjeruju) susretnemo u vječnosti, recimo u raju među svetim i neporočnim dušama, nije li to nepravda najveća od svih koja nam je ikada učinjena? I kad ga susretnemo što ćemo učiniti? Konačno osuditi? Konačno presuditi? Boga osuditi jer mu se smilovao? Čini se da iako sudimo i presuđujemo u zemaljskim stvarima bilo pravedno ili nepravedno, u vječnim stvarima nismo ni suci, ni tužitelji, ni dželati iako bismo to svom dušom željeli biti…, no kad bismo bili i osudili sve one koje smatramo neprijateljima i koje osuđujemo, možda bi naš raj bio pust, a i pitanje je bismo li Svemogućeg zatekli u takvom raju.

U Sarajevu, 3. 9. 2017.

O. J.

Građanski šovinizam

U bosanskohercegovačkom građanskom društvu isticanje bilo kakvog djela nacionalnog identiteta, na bilo koji način i bilo kojem kontekstu opisuje se kao nacionalizam, etnonacionalizam, islamizam, kleronacionalizam, itd. Nedopušteno je govoriti o svom identitetu kao hrvatskom, srpskom ili bošnjačkom čak i onda kada se o tim identitetima govori kao djelu statistike ili kakvog istraživanja. Nacionalni identiteti u BiH su apsolutni krivci za sve, buduće štetočine i uništavatelji svega što bi se u ovoj zemlji moglo napraviti, izgraditi, stvoriti.

Nacionalni identiteti u BiH su navodno potpuno razorili ovu zemlju, i već pomalo postaje „istočni grijeh“ o sebi govoriti kao pripadniku jednog od tih identiteta. Nije dopušteno – barem pokušati – pronaći neke pozitivne elemente unutar tih identiteta, u njihovoj povijesti, kulturi, međusobnom kontaktu kao što nije dopušteno čini se ni poluglasno, a kamoli glasno naznačiti da nacionalni identiteti u BiH imaju barem nešto pozitivno u sebi. Nije dopušteno govoriti o nacionalnim identitetima u BiH kao kulturnim temeljima barem nekih pozitivnih i povijesnih događaja u ovoj zemlji. Reći za sebe Hrvat, Srbin, Bošnjak glasno i javno nije poželjno, nije prihvatljivo, a negdje čini se može biti i pogubno. Redovito se tri nacionalna identiteta optužuju za sve događaje u ovoj zemlji, za loše ekonomsko stanje, za odlazak mladih … za sve su krivi nacionalni identiteti u BiH. Ovakvo razmišljanje nerijetko postaje nametnuti način razmišljanja u okviru identiteta kojega možemo nazvati građanskim šovinizmom.

Građanski šovinizam, iako nije nacionalni jer odbacuje bilo kakvu pomisao o važnosti i konstitutivnosti nacionalnog identiteta za određeni narod, ima elemente kako nacionalizma, tako i određenog obezvrjeđivanja bilo kakvog nacionalnog identiteta kojega određeni narod smatra bitnom sastavnicom vlastite kulture i povijesti. Ako se nacionalizmu prigovara, ponekad s pravom, da se utemeljuje na određenim pseudomesijanskim idejama čistoće krvi, nacije, rase, itd., građanski šovinizam se također utemeljuje na pseudomesijanskoj ideji građanina bez krvi, rase, boje, oblika, odnosno, građanina kao prazne ljušture bez bilo kojeg drugog identiteta osim građanskog. Ako nacionalizam, kao i svaki drugi šovinizam u bilo kojoj formi ima elemente utopije, građanski šovinizam, koji s čovjeka želi svući bilo kakvo spominjanje i podsjećanje na njegov vlastiti nacionalni identitet, također je utopija. Građanski šovinizam je orijentiran isključivo na čovjeka kao homo fabera, kao ekonomsko biće bez ikakvog pokušaja da pokuša shvatiti postoji li nešto drugo što bi čovjeku moglo biti potrebno da svoju ljudskost izgradi i oplemeni.

Građanski šovinizam posebnu averziju ima čini se prema povijestima nacionalnih identiteta i njihovim povijesnim pamćenjima, njihovim kulturama smatrajući ih izvorom svih zala koje su se pojavile ili se imaju pojaviti u ljudskoj povijesti, pri tom bilo ciljano ili ne previđajući i one pozitivne elemente koje su nacionalni identiteti ugradili u kulturu vlastitih naroda kroz književnost, jezik, tradiciju i religiju.

Građanski šovinizam sve nacionalne elemente jednog nacionalnog identiteta smatra barbarizmom i zaostalošću odbacujući pri tom i visoke dosege kulture jednog nacionalnog identiteta koji su konstitutivno odredili razvoj određene nacije. Građanski šovinizam nema posebnog osjećaja za povijesno ili prošlo, usmjerava se isključivo na budućnost koju predviđa sretnijom, boljom i ljepšom, i to samo ukoliko se nacionalni identiteti ukinu ili potpuno marginaliziraju; budućnost u kojoj će temeljna čovjekova ontološka odrednica biti apsolutno i isključivo građanin bez nacionalne prošlosti, jezika, kulture, pa čak i onih povijesnih pamćenja koja iako opterećujuća za nacionalni identitet mogu poslužiti kao izvor priznanja krivice i traženja isprike zbog zla koje je u ime nacionalnog identiteta učinjeno onom drugom.

Građanski šovinizam ima neke svoje karakteristike koje ga često stavljaju u isti rang s nacionalizmima koje navodno želi iskorijeniti te koje smatra zlom protiv kojega se treba boriti. Ako nacionalizmi ne mogu bilo bez stvarnih, bilo bez imaginarnih neprijatelja, građanski šovinizam se od njih ništa ne razlikuje, jer u nacionalnim identitetima, njihovim povijestima i pamćenjima uvijek pronalazi kako stvarne, tako i izmišljene neprijatelje kojima plaši građanina i zatvara ga u njegov građanski geto.

Građanin u strahu od nacionalnih identiteta se čak i ne usudi izići i pokušati s njima komunicirati, nego odmah u strahu od njih ograđuje se na sve moguće načine da ga kojim slučajem kakva nacionalna ideja, pa makar ona bila pozitivna, ne bi zarazila. Ako se nacionalizam stavlja u položaj objektivnog promatrača stvarnosti i na temelju tog promatranja smatra da može i smije činiti i ono što je pogrešno i nedopušteno, građanski šovinizam na sličan način pristupa nacionalnim identitetima stavljajući sebe u položaj objektivnog promatrača čak i onda kada je očito da građanski šovinizam čini nepravdu prema nacionalnom identitetu u određenim područjima njegova postojanja koje se tiču njegove povijesti, jezika i kulture. Svoju objektivnost građanski šovinizam pokazuje na jednostavan, ali poguban način iako povremeno nije svjestan pogubnosti svoga pristupa. Ono što iz nacionalnog identiteta građanski šovinizam ne može uklopiti unutar vlastitih formi i okvira bilo razmišljanja bilo prihvaćanja, građanski šovinizam nastoji ako je moguće ukinuti, zanemariti, marginalizirati.

Građanski šovinizam se naslanja na predviđanja budućnosti ekonomskih, socijalnih i tehnoloških dostignuća predviđajući jednostavnom i banalnom formulom ekonomskog napretka ujedno i napredak samog čovjeka u njegovoj ljudskosti što se pokazalo promašenim u slučaju marksističkog predviđanja kojega je Imre Lakatoš svojevremeno opisao kao „degenerativni znanstveni program“, jer je potpuno zakazao kao znanstvena teorija.

Ali građanski šovinizam vješto skriva vlastite promašaje i greške predviđanja budućnosti, prebacujući odgovornost na nacionalne identitete, optužujući ih kako su oni krivi jer je građanski šovinizam nesposoban predvidjeti bilo kakvo buduće događanje na znanstven način, ali je nacionalni identitet zato uvijek idealna imaginarna greška u znanstvenom predviđanju boljeg sutra kojega građanski nacionalizam stalno obećava nesposoban prihvatiti da je nesposoban predvidjeti budućnost čovjeka. Zato građanskom šovinizmu odgovara konstantno napadanje nacionalnih identiteta kao barbarskih i zaostalih, kao prepreka ekonomskog prosperitetu zemlje jer se onda pogreške građanskog šovinizma mogu gurnuti pod tepih.

Građanski šovinizam je sinkretizam različitih elemenata koji su preuzeti iz nacionalnih identiteta, religije, pozitivnih i društvenih znanosti, ali nema ništa konstitutivno svoje osim ekonomije koju proglašava novom metafizikom i spasiteljicom čovječanstva, svodeći čovjeka na biće zarade i potrošnje.

Marksizam je bio prvi, a možda i posljednji pokušaj građanskog šovinizma da se konkretizira u ljudsku civilizaciju kao mesijanski pokušaj da se čovjeka spasi od njegove povijesti, pamćenja i nacionalnog identiteta, i taj mesijanski pokušaj završio je s katastrofalnim i nesagledivim posljedicama koje se i danas osjećaju i žive čak i u BiH kroz blaže ili ratobornije oblike građanskog nacionalizma, koji se od drugih nacionalizama razlikuje samo time što nema grb, zastavu i himnu ili prisvaja tuđe nacionalne identitete nastojeći ih pretvoriti u građanske, ne poštujući njihove povijesti, prošlosti, ne dopuštajući im barem da u vlastitoj prošlosti nađu negativne elemente koji će im poslužiti kao podloga za mudriju i mirniju budućnost.

Građanski šovinizam stalno plaši čovjeka svojim predviđanjima katastrofalne budućnosti BiH ako se nacionalni identiteti ne ukinu, a nema nijedne objektivne i znanstvene podloge za takav argument i pretvara se polako ali sigurno u „degenerativni znanstveni program“ koji ništa ispravno ne može predvidjeti, ali bi pogrešna predviđanja građanskog šovinizma o budućnosti BiH i njezinih nacionalnih identiteta ipak mogla skupo koštati. Time bi građanski šovinizam barem jednu stvar predvidio kako treba, svoju vlastitu propast i kraj.

U Sarajevu, 31. 8. 2017.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

O odluci

Odluka je nutarnja slomljenost čovjeka za jednu stvar, a protiv druge. Nutarnja slomljenost čije se posljedice ne mogu predviđati i planirati zna se dogoditi iznenada. Kao kada čovjek nešto impulzivno i naglo prelomi u sebi bez puno razmišljanja nesvjestan posljedica vlastitih lomova.

Čovjekovo lomljenje samog sebe za nešto nosi nutarnje ratove koji iscrpljuju nutrinu. Ponekad nakon određene odluke i nakon dugotrajnog lomljenja samog sebe od silnog umora čovjek nema snage za sreću. Ispražnjen od silnog sukoba sa samim sobom gotovo da žali zbog donesene odluke.

Umoran od dugogodišnje borbe i nutarnjih lomova odjednom shvaća da je donesena odluka bila zapravo nepotrebna, jer je vrijeme kada ju je trebao donijeti daleko iza njega i da sadašnji trenutak nema više nikakve povezanosti s odlukom koju je donio. Odluka kao nutarnja slomljenost za nešto, a protiv nečega ima nepredvidivog neprijatelja: Vrijeme.

S jedne strane, vrijeme tjera čovjekovu nutrinu da se lomi i slama govoreći tiho ali uporno, hladno i bezosjećajno: „Nemaš vremena“! S druge strane, vrijeme vara čovjekovu nutrinu produžavajući njegovo nutarnje lomljenje govoreći radosno, toplo, gotovo u ljubavnom zanosu: „Ne brini, imaš vremena!“ I tako se vrijeme naruga čovjeku, bilo da mu kaže da vrijeme za odluku nije došlo ili da je vrijeme za odluku odavno isteklo.

Kako odrediti kada se treba lomiti iznutra? U kojem vremenu? Kako odrediti prema kojoj mjeri i trajanju se treba boriti sa sobom da se odluka i vrijeme susretnu? Prema kojoj formuli izračunati? Odluka kao nutarnja slomljenost se zna opisivati kao dobra ili loša. Možda odluka nije dobra ili loša, možda se samo nije susrela s vremenom u trenutku kad je trebala? Možda vrijeme još nije stiglo kada se nutarnja slomljenost za nešto u životu pojavila. Možda je vrijeme već otišlo svojim putem kad se nutarnja slomljenost nakon iscrpljujućeg sukoba sa sobom konačno jasno pojavila na površini.

Zgodan izraz govori o tempiranju vremena, no kako tempirati nutarnju slomljenost da se pojavi točno onda kada vrijeme naiđe? Je li moguće tempirati sukob sa samim sobom, vlastite dvojbe, pitanja tako precizno da nijedna odluka ne bude pogrešna, kriva, da se nikada u životu ne zažali zbog donesenih odluka? Kako zadovoljiti iscrpljenost, umor nakon dugotrajne nutarnje borbe ako je vrijeme za odluku bilo prerano ili prekasno?

Jer čovjekova nutarnja borba, lomovi oko važnih životnih pitanja zahtijevaju nagradu. I čovjek se osjeća nagrađenim kada njegova nutarnja slomljenost, njegova odluka pogodi točno vrijeme koje upravo nailazi, kada nutarnja slomljenost svoj sukob završi točno na vrijeme, ni prerano ni prekasno. Ali takve nutarnje slomljenosti, odluke su rijetke. Tu i tamo pogodi se točno vrijeme. I obično oko te nutarnje slomljenosti se vrte svi ostali lomovi, odnosno odluke. Kao kada čovjek lomeći se mjesecima i godinama odluči sklopiti brak ili se odlučuje za neku drugu važnu stvar u životu. Kada nutarnja slomljenost, odluka postane konačno odluka za nešto i nekoga, isključujući toliko toga drugoga i kada nutarnja slomljenost pogodi točno vrijeme kao strijela središte mete iz nutarnje slomljenosti, kasnije se rađaju i ako ne sve onda veliki broj drugih odluka.

Ne čini se toliko važna nutarnja borba, dugotrajna iscrpljenost pitanjima i zdvajanjima. Ne čini se toliko važnim sama nutarnja slomljenost, koliko se čini važnim da čovjek sebe slomi u pravom trenutku. A tu je i najveća nepravda izgleda. Netko se slomi u pravom trenutku bez imalo razmišljanja nesvjestan da je bez imalo truda i napora točno pogodio vrijeme odlučivanja. Netko se slomi prerano postajući svjestan tek kasnije da nije bilo vrijeme. Netko se slomi prekasno svjestan da je vrijeme prošlo. Ali koga tužiti za nastalu nutarnju štetu, za iscrpljenost, umor? Sebe, druge? Ili možda vrijeme? Odluka je nutarnja slomljenost za nešto ili nekoga, a protiv nečega ili nekoga drugog. Bar se tako čini. Ili je možda odluka nutarnja slomljenost ne za nešto ili za nekoga, nego pokušaj da se barem jednom u životu čovjek susretne s vremenom u pravom trenutku, ni prekasno ni prerano?

Ali kako znati kada vrijeme nailazi? Zato i odlučivanje jest dugotrajno nutarnje lomljenje samog sebe, jer često ne znamo kada će vrijeme naići. I najviše boli kada lomljenje samog sebe promaši vrijeme, bilo da se čovjek slomi prerano ili prekasno. Odluka nije pitanje vremena, ona je svršetak lomljenja samog sebe u vremenu, ali ne bilo kakvom vremenu. Odluka je nutarnja slomljenost u idealnom i savršenom vremenu. Ali kako ćemo znati kada je vrijeme idealno i savršeno da se lomljenje okonča? Često ne znamo i nastavljamo se lomiti nadajući se da će nam vrijeme dati neki znak kada će naići i kada trebamo okončati borbu sa sobom jer sve iscrpljenosti, umori, nesigurnosti, frustracije postaju smislene i svrhovite kada shvatimo da smo se slomili u pravo vrijeme.

U Sarajevu, 18. 8. 2017.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

Zajednički jezik?

Jezik nije samo sredstvo komunikacije, nakupina riječi i gramatičkih pravila, nego i izričaj identiteta jedne nacije, naroda ili neke druge društvene skupine…

Govoriti jezik znači uglavnom znati gramatička pravila i značenje riječi kojima se govori. Ako netko dobro govori engleski, njemački ili francuski pod tim podrazumijevamo da razumije strukturu rečenice, mjesto glagola, pridjeva, tvorbe i sve ono što nazivamo gramatikom jezika i da sve to zna lijepo uobličiti u rečenicu koja ima smisla kad je se izgovori. To znači govoriti jezik.

Poznavati jezik ne znači samo znati gramatiku jezika i formiranje rečenica nego i znati korijene riječi i gramatičkih pravila nekog jezika. Stoga, govoriti engleski jezik ne znači i nužno poznavati engleski jezik. S druge strane, poznavati neki jezik znači nužno i taj jezik govoriti. Uz ove dvije, postoji još jedna bitna osobina jezika, a to je jezik ne samo kao sustav znanja, pravila, komunikacije, nego i kao mjesto i prostor formiranja identiteta.

Književnost, poezija, znanost pisana na određenom jeziku nije jednostavno skup gramatičkih ili samo jezičnih zakona i uredbi nego je to također izričaj identiteta dotične grupe i cijelog jednog naroda. Jezici nisu jednostavno nakupina pravila, riječi i značenja odakle svatko zahvati ono što mu otprilike odgovara, a odbaci ono što smatra nepotrebnim, nego uzeti ili odbaciti nešto ili dio nekog jezika uključuje i uzimanje ili odbacivanje dijela identiteta.

Kao primjer može poslužiti „hibrid“ koji se nekad zvao srpsko-hrvatski jezik utemeljen na upitnom postojanju srpsko-hrvatskog zajedničkog identiteta, odnosno, upotrijebljen za formiranje „hibridnog“ jugoslavenskog identiteta. Govoriti hrvatski ili srpski jezik nije nikada bilo isključivo jezičko pitanje, niti pitanje gramatike, stila, hoće li netko izgovoriti taraba ili ljestve, opština ili općina, nego je prije svega bilo pitanje identiteta, to jest što uzeti iz jednog od jezika, a što izbaciti da bi se onda formirao zajednički jezik.

Temeljna poteškoća se sastojala u tome što formiranju jezika prethodi određeni – već donekle utvrđeni – identitet koji se onda uz pomoć jezika dalje utvrđuje i potvrđuje kroz jezične izričaje, ponajviše kroz književnost u njezinim različitim oblicima. Stoga, govoriti srpski jezik uključuje srpski identitet koji zahvaćajući književnost zahvaća i povijest srpskog naroda i nacionalnu svijest i nacionalno pamćenje, a isto vrijedi i za hrvatski jezik. Govoriti hrvatski jezik također uključuje nacionalni identitet, nacionalnu svijest i pamćenje. Formiranje srpsko-hrvatskog jezika bila jedna vrsta jezično-identitetskog eksperimenta kojim se već formirane nacionalne identitete nastojalo ako ne ugasiti, onda bar djelomično osiromašiti na račun novoformiranog identiteta koji se nazivao jugoslavenskim.

Slika 1: Iz nekadašnjeg zajedničkog Bukvara. Izvor: http://novi.ba/clanak/22161/bukvar-moja-prva-knjiga-foto

S jedne strane, postojao je – dakle – jezik koji nije pratio novoformirani identitet, i postojao je identitet kojega jezik nije mogao dalje utvrđivati i potvrđivati zbog čega je već u samom nazivlju postojao problem jer se identitet zvao jugoslavenski, a jezik srpsko-hrvatski. I ovdje se zapravo postavlja pitanje koliko je ideja jugoslavenskog identiteta uopće mogla biti utemeljena na jezicima koji su bili nacionalni i utemeljeni na nacionalnim identitetima.

Ako bi se kojim slučajem htjela formirati neka država koja bi uključivala recimo SAD i Australiju, jezik bi se zvao američko-australski engleski jezik i trebao bi uključivati oba identiteta u njihovoj punini sa svim njihovim sadržajima, a to znači i sa američkim i australskim nacionalnim identitetom. Postavlja se pitanje je li moguće formirati novi nacionalni identitet koji bi ih spojio u jedan jedinstveni? Postavlja se pitanje na koji način formirati takav nacionalni identitet?

Ako se želi pomoću jezika, onda je najjednostavnije govoriti o jeziku kao sredstvu komunikacije, govora, i značenja, ali izbjegavati govor o jeziku kao jednom od temeljnih načina, ako ne i najvažnijih načina formiranja identiteta, te povijesti i nacionalnog pamćenja. Engleski jezik se govori i u SAD i u Australiji, ali su ipak u pitanju dva različita nacionalna identiteta, s različitim razumijevanjima vlastite povijesti i teško bi se složili da samo zato jer govore engleski dijele identičan nacionalni identitet.

Ideja srpsko-hrvatskog jezika funkcionirala je na matrici jezika kao običnog instrumenta komunikacije, govora, gramatike i značenja, ali je isključivala i zabranjivala koncept jezika kao konstitutivne snage koja formira nacionalni identitet. Poteškoća je postala očita kad se počelo govoriti o jugoslavenskoj naciji/identitetu kojem je nedostajao jugoslavenski jezik. Ono što je postojalo bio je puki instrument, komunikativno sredstvo, nakupina gramatike i riječi koja se zvala srpsko-hrvatski, ali je nedostajao jezik koji bi bio konstitutivan, to jest kadar biti nositelj i utemeljitelj jugoslavenskog identiteta.

Ono što je nedostajalo bilo je nešto kao jugoslavenski jezik koji bi ne samo bio instrumentalni jezik – sredstvo komunikacije nego prije svega konstitutivni jezik – utemeljitelj jugoslavenskog identiteta, ali takvog jezika nije bilo, nije postojao jer nije postojalo nešto prije jezika što bi se razumijevalo kao jugoslavenski nacionalni identitet. Dakle, ili zajednički identitet prethodi formiranju zajedničkog jezika ili pokatkad zajednički jezik asistira formiranju zajedničkog identiteta. Međutim, ako se i jedno i drugo pokušava istovremeno formirati, što deklarativno, što artificijelno, pa čak i nasilno, tu se slobodno onda može govoriti o hibridnom, političkom ili eksperimentalnom jeziku.

Umjesto zaključka

Dakle, što je to jezik? Sredstvo komunikacije, gramatika, riječi i rečenice – dakle – samo instrument komunikacije? Ili je jezik također kroz svoju konstitutivnu moć utemeljitelj i čuvar nacionalnog identiteta? Reći kako postoji određeni jezik uključuje i tvrdnju kako postoji i nacionalni identitet koji tim jezikom govori i koji je utemeljen tim jezikom. Reći kako ne postoji određeni jezik uključuje i tvrdnju kako ne postoji određeni nacionalni identitet koji govori tim jezikom. Ako postoji zajednički jezik, onda postoji i zajednički identitet, ali je i više nego očito da takvog identiteta u „našem“ slučaju nije bilo. Onda ne postoji zajednički jezik jer nema zajedničkog identiteta koji bi mu prethodio, a ako nema zajedničkog identiteta onda nikad nije ni postojao zajednički jezik koji je imao kao jezik konstitutivnu moć formirati taj identitet. Kad bi tako bilo, danas bi postojao jugoslavenski identitet utemeljen kroz konstitutivnu moć jugoslavenskog jezika. Ali danas nema ni jednoga ni drugoga, pa stoga i deklaracije o zajedničkom jeziku su možda gramatički ispravne, ali identitetski prazne i bez sadržaja.

U Sarajevu, 9. 8. 2017.

O. J.

O Bogu

Nevjerovanje u Boga ponekad svoj izvor ima i u slici Boga koja nije kršćanska. Ne vjerovati u Boga koji je arhitekt svijeta i svemira potpuno odsutan i nezainteresiran za vlastitu arhitekturu kojoj je uzrok ne obvezuje ni kršćanina. Za kršćanina Bog nije ekskluzivno arhitekt čija se veličina i moć očituje u arhitekturi svemira.

Kršćanski Bog nije ni Bog „praznina“, Bog koji služi kao objašnjenje za ona područja gdje znanost još ne zna odgovor gdje bi Bog u nedostatku razumskog objašnjena bio neko objašnjenje koje nam treba, jer ga moramo imati makar ono bilo i iracionalno. Kršćanski Bog nije ni energija, ni sila, ni čestica, ni atom, ni svemirska prašina, ni crna rupa. Kršćanski Bog pretpostavlja komunikaciju s čovjekom. S energijom, silom, česticom, atomom i svemirskom prašinom se ne razgovara. To nisu osobe.

Kršćanski Bog nije ni snop pozitivne energije koju možemo dijeliti kako hoćemo, kome hoćemo i kako hoćemo. Dijeljenje pozitivne energije preko koncerata, skupova, sportskih događaja nema nikakve veze s kršćanskim poimanjem Boga. Kršćanski Bog nije pozitivna energija. Kršćanski Bog nije ni pozitivno nabijena emocija, nije unutrašnji mir, nije pozitivni duh djeljiv sa svakim tko se emotivno osjeća loše. Kršćanski Bog nije pozitivna emocija. Kršćanski Bog nije dobro božanstvo u sukobu s neki zlim božanstvom u vječnom kozmičkom sukobu. Kršćanski Bog nije dobro božanstvo koje egzistira uz neko zlo božanstvo. Kršćanski Bog nije dualist.

Kršćanski Bog nije američko božanstvo i američki „way of life“ kojim bi se trebalo opravdavati sve što nekome padne na pamet. Kršćanski Bog nije „way of life“ Bog. Kršćanski Bog nije popustljivac kojemu je najvažnije kako se osjećamo, bez obzira kako živimo i kako se ponašamo. Kršćanski Bog nije „važno se osjećati dobro“ Bog. Kršćanski Bog nije emotivist. Kršćanski Bog nije čakra, feng-shui, yoga, fitness. Kršćanski Bog nije „instruktor fitnessa i zdravog života“ Bog. Kršćanski Bog nije „ja imam direktnu vezu s Bogom i ne treba mi nikakav posrednik i posrednici“ Bog. Kršćanski Bog nije Bog kojega se može imati na „direktnoj“ liniji po potrebi. Kršćanski Bog nije „iracionalna sila“ koja ne dopušta znanosti razumsko shvaćanje stvarnosti. Kršćanski Bog nije „iracionalni“ Bog.

Kršćanski Bog nije „ljubav je najvažnija“ bez obzira na posljedice i tumačenja što ćemo nazvati ljubavlju. Kršćanski Bog nije „hippy“ Bog ljubavi. Kršćanski Bog nije „svi su mi krivi pogotovo vjernici, jer su oni uzrok svega zla u svijetu“ Bog. Kršćanski Bog nije „zao“ Bog bez obzira što ima kršćana koji u Njegovo ime čine zlo pozivajući se na Njega. Kršćanski Bog nije „ustavni i politički“ Bog gdje se pozivajući se na Njega donose zakoni suprotni shvaćanju kršćanskog Boga. Kršćanski Bog nije „politički“ Bog. Kršćanski Bog nije „europski“ Bog gdje ga se nastoji na svaki mogući način isključiti iz bilo kakvog oblika života. Kršćanski Bog nije „kontinentalni“ Bog omeđen granicama Europske Unije.

Kršćanski Bog nije „ratni“ Bog na kojega se pozivaju često kada opravdavaju ratove, preventivne ratove i napade na druge zbog nafte, profita i prodaje oružja. Kršćanski Bog ne nosi oružje i ne poziva na oružje. Kršćanski Bog nije „modni“ Bog na kojega se povremeno pozivaju „slavni i poznati“ čiji život nema nikakve veze s kršćanskim Bogom. Kršćanski Bog nije „glumac, pjevač, ikona stila“. On nije Bog „mode“. Kršćanski Bog nije Bog na kojega se pozivaju „intelektualci i znanstvenici“ koji smatraju da znaju svu istinu o svemu i svačemu. Kršćanski Bog nije „svaštara“ iz koje može svako zahvatiti kako mu se hoće i kad hoće.

Kršćanski Bog nije Bog na kojega se ponekad pozivaju „analitičari“ nadobudno ističući kako je kršćanska slika Boga prepreka apsolutnoj dominaciji čovjeka. Kršćanski Bog nije „analitičar“ i ne bavi se „analizama“. Kršćanski Bog nije „posvoduša“ koju se može i mora na svakom mjestu i u svakoj prilici pozivati za svjedoka. Kršćanski Bog „ne hoda okolo“. Kršćanski Bog nije Bog kojega se uz najgore psovke uzima u usta kao dokaz vlastite kršćanske pravovjernosti. Kršćanski Bog „ne psuje“ pogotovo ne psuje samog sebe. Kršćanski Bog nije „ateistički“ Bog, jer nekome život nema nikakvog smisla. Kršćanski Bog nije „ja sam za sve kriv vi niste krivi ni zašto“ Bog. Kršćanski Bog nije „svi vjerujemo u isto nema veze i razlike ne znače ništa. Kršćanski Bog nije „sinkretist“.

Vjerovati ili ne vjerovati u Boga se i ne može ako se prije ne zna i ne razumije o kojem i kakvom Bogu uopće govorimo i kako Ga razumijemo, jer često kada netko tko nije kršćanin ne vjeruje u Boga i kršćanin shvati da i on ne vjeruje u takvog Boga, jer to nije kršćanski Bog uopće.

U Sarajevu, 2. 8. 2017.

O. J.

O sekularizaciji i političkoj paradigmi u BiH

Odnos paradigmi

U općem značenju sekularizacija može označavati odvajanje religije i države. Kanadski filozof Charles Taylor u svom monumentalnom djelu „Sekularno doba“ na različite načine pokušava odgonetnuti na koji način je proces počeo i koji se njegovi uzroci i glavne osobine. Čini se da je sekularizacija, ako govorimo o odvajanju, trostruki proces koji se ne događa prvotno na praktičnom planu, nego na misaonom. Sekularizacija nije prvotno praktično odvajanje pozitivnim zakonima države i religije bilo da ti zakoni nešto zabranjuju ili dopuštaju, nego promjena misaone paradigme.

Misaona paradigma je promjena načina razmišljanja koja nastupa u onom trenutku kada stare misaone paradigme više ili nisu dovoljne kao objašnjenje ili su stvorene nove misaone paradigme dovoljno sposobne objasniti stvarnost bez potrebe oslanjanja na prethodne. U onome što se naziva procesom sekularizacije, tri su misaone paradigme bilo zamijenjene, bilo uklonjene.

Metafizička misaona paradigma ili kako je Taylor naziva „veliki lanac bića“ ili „kozmički hijerarhijski poredak“ je paradigma koja prvotno počiva u metafizičkom smislu na ideji finalnog uzroka ili svrhe koja pokreće cijelu stvarnost i na ideji hijerarhije bića prema njihovoj savršenosti u smislu njihove egzistencije. Životinja hijerarhijski je iznad biljke, a čovjek je iznad biljke i životinje. Na taj način se pokazuje da stvarnost egzistira u hijerarhijskom redu. Društveno uređenje u mnogim slučajevima pratilo je tu hijerarhiju bića i finalnost kao motive i objašnjenja zašto je društvo moralo biti podijeljeno na određene grupe međusobno podijeljene, jer je ta podjela odražavala „kozmički hijerarhijski red“.

Nama je danas neshvatljivo i neprihvatljivo da je u srednjem vijeku postojao podanik (kmet) koji je smatrao da je njegova svrha obrađivati zemlju nekog veleposjednika (feudalca) bez plaće, naknade, bilo čega sličnog. Međutim, mi razumijevamo to stanje iz naše suvremene perspektive jednakosti, emancipacije, ljudskih prava, diskriminacije misleći vrlo površno da bi nas i kmet i feudalac lako razumjeli kad bismo im govorili upravo o ovim stvarima, ne shvaćajući da živimo i govorimo o dvije potpuno različite misaone paradigme.

Metafizička misaona paradigma se počinje mijenjati onog trenutka kada efektivnost i kontrola zamjenjuju finalnost. Ideja finalnosti u sebi uključuje jedan bitan element koji možemo nazvati nepromjenjivost. Ta nepromjenjivost označava da su stvari tako uređene da se ne samo ne mogu mijenjati (ono što se nazivalo fatum, usud i sudbina) nego se ne smiju mijenjati zbog mogućnosti da će sva hijerarhija propasti i nestati (društveno uređenje života s kraljem kao centralnom figurom).

S razvojem znanosti dolazi se do spoznaje ne samo da se metafizička misaona paradigma može i smije mijenjati, nego je njezina promjena nužna i potrebna s obzirom da efektivno upravljanje prirodom i prirodnim procesima (a to jest zapravo kontrola) blagotvorno utječe na čovjekov život u smislu poboljšanja toga života kroz industrijalizaciju, medicinu, tehnologiju, itd. Promjenom metafizičke paradigme koja počiva na finalnosti kao djelomično nepromjenjivom „kozmičkom“ stanju stvari u efektivnu misaonu paradigmu kontrole zbog čovjekova blagostanja malo pomalo kroz dugi niz stoljeća metafizičku paradigmu uklanja iz misaonog sklopa čovjeka. Stoga, kada govorimo o čovjeku srednjeg vijeka i postmodernom čovjeku mi govorimo o dvije različite, ako ne i suprotstavljene misaone paradigme.

Moralna misaona paradigma bila je povezana s metafizičkom misaonom paradigmom upravo u shvaćanju kako postoji uređena „kozmička hijerarhija“ stvari koje se ne mogu i ne smiju mijenjati, a manifestacija te veze između moralne i metafizičke paradigme bila je prisutna u ideji prirode, prirodnog i njihovim negacijama protiv prirode i protuprirodno. Moralna misaona paradigma izražavala se idejom prirodnog zakona koji je usađen u čovjeka u njegovu bit.

Međutim, s efektivnom paradigmom praktične promijene i kontrole nad samom prirodom i prirodnim zakonima i moralna paradigma o „kozmičkom redu“ stvari koje se manifestiraju u prirodnim zakonima gube na snazi i na značenju, tako da već i prije dovedena u pitanje metafizička misaona paradigma o finalnosti koja je već gubila na snazi, nije bila kadra poduprijeti moralnu misaonu paradigmu pred naletom efektivne misaone paradigme.

Religiozna misaona paradigma dolazi tek na kraju kao paradigma koja spaja u hijerarhijsku cjelinu metafizičku i moralnu misaonu paradigmu zauzimajući prvo mjesto u „hijerarhiji“ triju paradigmi kroz govor o Stvoritelju. Religiozna misaona paradigma dolazi u krizu u susretu s pozitivnim znanstvenim dostignućima u smislu da koncept Stvoritelja nije više nužan kao jedino moguće objašnjenje stvarnosti, nego nastaju nove znanstvene paradigme sposobne objasniti određene pojave u svijetu i stvarnosti.

Naravno, nije riječ o tome da dolazi do sukoba ili nasilnog uklanjanja religiozne paradigme od strane znanstvene, nego prije je riječ o uvjerljivim znanstvenim objašnjenjima tamo gdje se religiozna paradigma pokazala bilo neuspješnom bilo suvišnom u smislu objašnjenja.

Iako je ovdje pitanje i problematika sekularizacije samo površno i nedovoljno predstavljena, ipak se može zaključiti kako je sekularizacija prije svega teoretski proces koji rađa novim teoretskim paradigmama koje zamjenjujući već postojeće paradigme, uzrokuju pri tom i različite praktične posljedice.

Politička paradigma

U BiH društvu općenito koncept sekularizacije je u najvećoj mjeri reduciran na političko shvaćanje sekularizacije bez dovoljnog, jasnog i sveobuhvatnog shvaćanja uloge različitih paradigmi u tom procesu. Razlog tome treba tražiti i u prethodnom političkom sustavu koji nije shvaćao sekularizaciju (ako je to uopće bilo shvaćeno na taj način) kao krizu i nastanak novih paradigmi, nego radije kao vlastitu zadaću praktične promijene paradigmi uklanjanjem prije svega religiozne paradigme iz javnog života. Kao posljedica takvog shvaćanja ostala je ideja kako vladajuća paradigma u društvu ne treba biti ni religiozna, ni moralna ni metafizička, nego prije svega politička paradigma. Politička paradigma trebala je na neki način biti univerzalna, zamijeniti sve postojeće paradigme i religioznu, i moralnu i filozofsku.

Iz tog razloga danas imamo situaciju gdje se određena politička paradigma uzima kao apsolutna, sposobna zamijeniti i ukloniti sve druge paradigme bez obzira kojem političkom području pripadala. U BiH ne postoji zapravo odnos sekularnog i svetog, to jest recimo znanstvene paradigme na jednoj strani i religiozno-metafizičke na drugoj, nego postoje odnosi političkih paradigmi koje na neki način uzurpiraju područja drugih paradigmi koja bi trebala biti samostalna u vlastitom međusobnom odnosu.

Još uvijek nemamo adekvatnu svjetovnu paradigmu koja bi bila recimo znanstvena, društvena i koja bi funkcionirala kao pokušaj objašnjenja određenih stvarnosti nasuprot recimo religiozno-metafizičkoj paradigmi bilo da je želi zamijeniti ili poduprijeti. Ono što imamo je redukcija stvarnosti na političku paradigmu kao sveobuhvatnog objašnjenja stvarnosti BiH koja pri tom ne pazi i ne poštuje dovoljno specifičnosti religioznih, svjetovnih i moralnih paradigmi jer ih ili nastoji apsorbirati ili prilagoditi vlastitom pogledu na stvarnost.

Zaključak

Kada politička paradigma prestane pretendirati na to da bude sveobuhvatno objašnjenje naše stvarnosti tek se onda otvara prostor da recimo s jedne strane religiozna paradigma i ona koja bi bila svjetovna stupe u jedan iskren i konstruktivan dijalog. Dok je sekularizacija složen proces odnosa različitih paradigmi, u BiH se sekularizacija čini kao odnos političkog prema političkom, izražena u apsolutizaciji odnosa „lijevog“ prema „desnom“, bez previše mogućnosti da druge paradigme uđu u odnos prije svega s političkim, ali i međusobni odnos. Potrebno je još puno vremena da se apsolutizacija političke paradigme promijeni u stav prihvaćanja i drugih paradigmi koje imaju svoju važnost i značenje u procesu sekularizacije.

U Sarajevu, 1. 8. 2017.

O. J.

O intelektualnom proleteru prošlosti

Glavna karakteristika intelektualnog proletera prošlosti jest nostalgija i žaljenje za prošlošću. Kao što modni dizajner reciklira neke modne detalje iz prethodnih vremena i intelektualni proleter reciklira ideje i misli iz prošlih vremena. U modi se to možda zove retro stil koji je vrlo zanimljiv, u intelektualnog proletera bi se moglo nazvati možda retrogradnost.

Kao što modni dizajner diktira trendove odijevanja, tako intelektualni proleter diktira trendove razmišljanja. I jednom i drugom se ne smije oduzeti titula stručnjaka i kritičara, bilo odijevanja, bilo intelektualne klime. Kao što modni dizajner navodno nepogrješivo određuje što i kako trebate obući ovog ljeta tako i intelektualni proleter – navodno – nepogrješivo određuje što je u modi ovoga ljeta što se tiče ideja i misli. Intelektualni proleter je intelektualni modni mačak. Kao što postoje različite vrste modnih dizajnera koji imaju svoje specifične stilove, tako postoje i različite vrste intelektualnih proletera koji diktiraju modne trendove u razmišljanju.

Intelektualni proleter prošlosti ako ga usporedimo s modnim dizajnerom, razmišlja na matrici starih i prevladanih ideja, kao što i modni dizajner dizajnira odjeću na temelju starih modnih izričaja. Karakteristika intelektualnog proletera prošlosti jest nostalgija i žaljenje za prošlošću. Kao što modni dizajner reciklira neke modne detalje iz prethodnih vremena i intelektualni proleter reciklira ideje i misli iz prošlih vremena. U modi se to možda zove retro stil koji je vrlo zanimljiv, u intelektualnog proletera bi se moglo nazvati možda retrogradnost.

U društvenom smislu intelektualni proleter prošlosti uživa određeni ugled kako u društvu tako i u krugu svojih intelektualnih istomišljenika. Ono gdje je osjetljiv jest pojava novih i svježih lica na intelektualnom nebu. Mlada lica koja dolaze i žele se dokazati unaprijed se promatraju kao intelektualni žutokljunci željni slave preko njegovih leđa. Zato ih intelektualni proleter često odbija, kritizira i ne dopušta im da razviju svoj puni intelektualni potencijal. Svojim istomišljenicima koji jednake starosne dobi kao i on sijede u prvim klupama u intelektualnim kružocima objašnjava kako današnji mladi intelektualci nemaju nikakav osjećaj za njegove velebne zasluge za intelektualnu prosvjećenost naroda. Ideje svojih mladih oponenata gleda kao prijetnju i njihove intelektualne ideje kao floskule i gluposti. Intelektualni proleter prošlosti, kao i njegovi istomišljenici, živi u svom zatvorenom svijetu ideja. Nikakvi intelektualni trendovi do njega ne dopiru i ako kojim slučajem dopru do njega, unaprijed ih odbacuje i osuđuje kao nedorasle, nezrele i neozbiljne.

Pod pritiskom novih intelektualnih lica prije ili kasnije intelektualni proleter prošlosti mora promijeniti svoj nastup. Vječno zarobljen u prošlosti, a izazvan od strane mladih nastoji se prilagoditi koliko je to moguće novim trendovima i idejama, ali uvijek zadržava omalovažavajući stav prema mladima, jer su za njega mladi uvijek prijetnja njegovom vječnom vladanju intelektualnim svijetom. I uvijek zadržava većinu svojih ideja i ne mijenja ih nikada. Međutim, svjestan kako će se prije ili kasnije shvatiti da živi na staroj slavi i kako godinama ništa novoga nije unio u svijet intelekta, ljubazno pristupa mladim intelektualnim snagama ne toliko da od njih nešto nauči, nego da povremeno pokrade pokoju njihovu ideju i onda je slavodobitno objavi kao plod vlastitog razmišljanja.

Ali da bi se do toga došlo mora se proći faza indoktrinacije u njegov intelektualni svijet. Jer ako se ne prođe faza indoktrinacije, mogao bi netko od mladih intelektualca shvatiti da njegov stariji kolega ljubazno od njega krade zamisli i ideje predstavljajući ih kao svoje. Ako kojim slučajem neki mladi intelektualac na samom početku shvati o čemu se radi, njega se odmah uklanja s tvrdnjom kako njegov ograničeni intelektualni domet ni blizu nije dorastao jednom narodnom i intelektualnom bardu starog kova. Međutim, ako mladi intelektualac pristane na indoktrinaciju, uskoro će ga se odbaciti i obrisati pod s njim, a intelektualni proleter prošlosti postaje proleter sadašnjosti. Naravno, na pitanje kako je došao na te ideje, intelektualni proleter prošlosti odgovara kako je godinama kritički promišljao stvarnost i kako je došlo vrijeme da nešto o tome napiše. Inače do tad gotovo da ništa nije ni napisao. O njegovom mlađem kolegi ni riječi.

Na taj način stari intelektualni bard navodno izvlači posljednjeg asa iz rukava pun nove intelektualne svježine. Zato se mladi intelektualac ne treba dati indoktrinirati. Ako dopusti, intelektualni proleter prošlosti, koji je odavno trebao završiti svoju karijeru, postaje intelektualni proleter sadašnjosti, koji i nakon nekoliko desetljeća navodno slovi kao intelektualna vertikala i onaj koji diktira što se u intelektualnom smislu mora i treba misliti. I što se više mladi intelektualac dopušta indoktrinirati time sve više i više produžuje vijek trajanja intelektualnom proleteru prošlosti čiji je vijek odavno trebao završiti. I sebi oduzima priliku da barem pokuša postati ozbiljan intelektualac, a ne biti i sam intelektualni proleter prošlosti ili njegova produžena ruka i tako nastavljati vječni krug indoktrinacije, krađe i odbacivanja mladih ljudi. Mlad čovjek ne treba biti intelektualni modni mačak, ta je pozicija već rezervirana za kradljivca njegovih ideja, rada i istraživanja – intelektualnog proletera prošlosti. Treba ga raskrinkati, a ne slijediti.

U Sarajevu, 30. 7. 2017.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

O nepoštivanju Svetog

I kad osoba nije rodbina pokojniku, osjeća da se događa nešto gdje se od čovjeka zahtjeva ozbiljnost i zrelost. Nema dobacivanja, galame i vike. Osjeća se svetost događaja u kojem se dostojanstveno i posljednji put dragoj osobi želi nešto reći. Poštivanje njezine smrti, njezinog tijela, zahtjeva od čovjeka dostojanstveno ponašanje, zrelost i ozbiljnost.

Događaji poput ovoga traže od čovjeka zrelost u ponašanju, odijevanju i ophođenju. Kod nekih događaja čovjek se ne može, ne smije i ne treba ponašati nezrelo i neozbiljno kao da je riječ o svakodnevnom događaju. Neki događaji nisu svakodnevni, nego su takvi da se u njima i preko njih čovjek treba uozbiljiti i sebi osvijestiti da ono što se događa nije svakodnevno, obično nego je jedinstveno, tajanstveno i sveto.

I pred svetim treba biti ozbiljan. Postoje prostori koji su jedinstveni, tajanstveni i sveti i u tim prostorima pred svetim stvarima treba biti ozbiljan i zreo. Zašto čovjek danas nema ponekad osjećaja da je ono što se događa pred njim nešto sveto i da mjesto na kojem stoji je sveto mjesto, ako ne njemu onda nekomu drugom tko vjeruje u svetost i događaja i prostora??? Gubitak osjećaja za svetost događaja i prostora u kojem se taj događaj odvija ima i svoj uzrok u čovjekovom raspolaganju svetim stvarima, prostorima i događajima. Bog mu je povjerio u ruke nešto sveto, neprocjenjivo. Snagom navike i svakodnevnim raspolaganjem svetim bilo stvarima, mjestima ili događajima dolazi se do gubitka osjećaja da je ono što se čini svet događaj.

Mnogima je ulazak u prostor koji je posvećen i u kojem Sveto prebiva ulazak u prostor kao i svaki drugi. Polugoli ljudi koji viču, galame i nadvikuju se ne pokazuju ni najmanje osjećaja da uopće znaju da Sveto prebiva u tom prostoru. Na upozorenje kako njihovo ponašanje, odijevanje, vika i dernjava narušava svetost prostora i kako Sveto koje prebiva ovdje od njih zahtjeva ozbiljnost i tišinu, gledaju vas u čudu i zbunjeno. Oni više i ne shvaćaju da još uvijek postoje prostori, napose crkve, koje su sveti prostori i čuvaju Presveto u svetohraništu. Ono što je najsvetije u bilo kojoj crkvi u kojoj se otajstvo Euharistije slavi. Njima to ne znači gotovo ništa. Možda bi i željeli da im znači kao i vama, ali oni više i ne znaju što znači svet prostor, svet događaj. Kada ih upozorite da je stvar kulture, kućnog odgoja u određenim okolnostima ponašati se pristojno i u skladu s prostorom u kojem se nalazite, gledaju vas s prezirom i podsmjehom.

Kao da nemate pravo čuvati Sveto. Kao da Sveto više ne postoji. Kao da, jer oni ne znaju što je Sveto, ne trebate ni vi znati. I ne trebate se oko Svetog brinuti. Ako kojim slučajem napravite paralelu s nekim drugim prostorima koji zahtijevaju kulturno ophođenje kao što je kazalište, općina ili škola, dobit ćete odgovor otprilike da je općinski šalter ili kazališni balkon nekima od njih svetiji nego Presveto u svetohraništu. Podrazumijeva se da određeni prostori koji nisu sveti niti u njima sveto prebiva kao što je šalter, klupa, bina, zaslužuju strahopoštovanje dok džamija, hram, crkva, svetohranište, oltar i Presveto ne zaslužuju ni kulturno ophođenje niti ponašanje, a kamoli poštovanje i strahopoštovanje.

Nepoštivanju Svetog doprinose i oni kojima je Sveto povjereno i koji s njim raspolažu. I kod njih su ponekad šalter, prvo mjesto, bina svetiji nego prostor koji im je povjeren na čuvanje i upravljanje. I oni se povremeno pred šalterom ili na mediju pojavljuju u stavu, ponašanju i ophođenju koji pokazuju da su im važniji takvi prostori nego prostori i događaji gdje raspolažu i predstavljaju Sveto drugima. I oni imaju odgovore na prigovore. Najčešći je odgovor kako Svetim raspolažu s punim znanjem i pravom. Ili kako Svetom nije bitno kako se odijevate, ponašate i Svetom pristupate, nego je najvažnije vaše srce, vaša nutrina za koju ionako nitko ne zna osim vas kakva je. Ili kako vrijeme u kojem jesmo zahtijeva da Sveto spustimo s trona Njegove svetosti i približimo ga do te mjere drugima da Sveto postane samo jedan od predmeta, stvari, događaja kao i sve druge stvari, predmeti i događaji. I jedni i drugi imamo i odgovore i prigovore jedni drugima oko toga što i kako treba raspolagati sa Svetim.

Ali smo svi pomalo i oni kojima je Sveto povjereno na čuvanje i davanje drugima i oni koji to Sveto primaju i promatraju izgubili osjećaj što je Sveto i kako se prema Njemu treba ponašati, pred Njim odijevati i pred Njim stajati. Šalter, bina, prvo mjesto na nastupu ili sceni su postali sveti prostori pred kojima stojimo u strahopoštovanju, a crkva, džamija, sinagoga, hram, prostori molitve, tišine i susreta sa Svetim postali su prostori gdje je i biti samo kulturan kao u vlastitoj kući za neke prevelik napor. A vaše upozorenje kako se nalaze u svetom prostoru i da je u tijeku svet događaj smatraju napadom na svoj modni izričaj i gledaju vas s podsmjehom i u čudu. Valjda ne znaju da ima ljudi koji znaju i smatraju da postoje prostori i događaji koji su još uvijek privilegirano mjesto susreta sa Svetim, koji nisu ni obični ni svakodnevni nego od čovjeka zahtijevaju ozbiljnost, zrelost i strahopoštovanje, jer u tim događajima i prostorima Sveto prebiva i živi.

U Sarajevu, 27. 7. 2017.

O. J.