Krst

Nepregledna kolona vojnika prolazila je pored kamere. Lica su im bila vesela i opuštena. Pjevali su. O ratu, pobijedi, snazi i hrabrosti. Reporter je užurbanim glasom izvještavao o pobijedi. Vojska je nanijela neprijatelju ogromne gubitke u ljudstvu i tehnici. Reporter se zaustavio kod jednog od vojnika koji je stajao s parohom u mantiji izvan kolone i nešto živo gestikulirao pokazujući na kolonu. Kad ga je kamera zumirala, izgledao je umorno.

– Poštovani gledatelji, uskoro ćemo dobiti više informacija o napadu i osvajanju važne strateške točke.

– Pobili smo sve Turke, e jesmo im se osvetili za sve ono što su nam radili pesto’ godina! – Jedan vojnik razdragano se unio u kameru pjeneći i vičući.

Mikrofon se približio zapovjedniku. Govorio je brzo i odsječno bez zamuckivanja i zastajkivanja. Nije bilo zbunjenosti i nesigurnosti u njegovom glasu.

– Jutros smo prema već zacrtanom planu izveli kontraudar na turske položaje, sinoć smo nadljudskim naporima prebacili preko rijeke tehniku i ljudstvo kako bismo ujutro rano bili spremni za napad i borbeno djelovanje. Napad je izveden prema svim vojnim i profesionalnim standardima, izgubili smo nekoliko vojnika, dok su turski gubitci višestruko veći. Zauzeli smo strateški važno mjesto jer njegovim osvajanjem spajamo teritorij koji smo osvojili i stavljamo ga potpuno pod našu kontrolu.

Paroh je stajao pored njega i gledao u kameru.

– Neki kažu da je mjesto bilo naseljeno uglavnom civilima, žene, starci i djeca?

– Mi nismo naišli ni na kakve civile, nakon borbenih djelovanja kad smo ušli u mjesto već je bilo napušteno.

– Hvala vam. – Zapovjednik kimne.

– Oče, kako vi gledate na ovu pobjedu?

– Dočekali smo veliki historijski trenutak, jedinstven za cijeli srpski narod i svijet da imamo prigodu sve Srbe ujediniti u jednoj državi, taj se trenutak ne smije propustiti, inače ćemo svi mi i Crkva i narod biti odgovorni pred Gospodom i osudit ćemo i sebe i naš srpski narod na vječno prokletstvo ako ne iskoristimo priliku koja nam se pruža. Vojska je hrabra i jaka, sve su to naši srpski sinovi, djeca srpskih majki, neustrašivi i borbeni i dao Gospod da uskoro uživamo hiljadugodišnji mir jedinstva srpskog naroda pod zaštitom Hristosa i svih naših svetih svetitelja. – Paroh se prekrsti krstom koji je držao u desnoj ruci.

– Hvala Vam oče na ohrabrujućim riječima. – Paroh kimne i kamera se vrati na kolonu vojnika koja je prolazila. Kamera je ostala uključena i dalje je snimala. Dvojica reportera pjevali su zajedno s grupom vojnika držeći u rukama zastavu. Jedan vojnik po običaju koji je negdje naučio stane kititi reportere njemačkim markama.

– To Srbi, pjevajte! – Vika se pretvorila u urlanje. Nakon nekoliko trenutaka svjetlo kamere se ugasilo. Ekran je bio crn. I dalje se čula pjesma, mikrofon je ostao uključen. Čulo se stenjanje i teško disanje.

– Odakle vam ovolike pare?

– Od turaka. Opljačkali smo cijelo mjesto i pobili sve koga smo našli jutros i vojnike, i žene i djecu i stare, sve smo ih potamanili. Takva je bila naredba s vrha da se svi likvidiraju. Večeras ih vozimo kamionima zakopat na jednoj uzvisini, vidio sam da su bageri već počeli raskopavati zemlju.

Kamera se opet uključi. Ležala je na zemlji i snimala čizmu nekog vojnika koji je stajao. Kamera se pomjeri. Usmjeri se odozdo prema licu vojnika. Vojnik se naceri.

– Znaš da moraš tu kasetu uništiti, inače ćeš i ti završiti na kamionu? – Kamera se tresla potvrđujući. – Ako ovo negdje ispliva, gotovi ste obojica.

– Neće nigdje ne brini. – Kamera je zumirala vojnikovu desnu ruku. Oko ruke je visjela crna brojanica s malim pozlaćenim krstom.

– ‘Ajmo, idemo da nas gore ne čekaju! I zapamti za kasetu, možda je najbolje da to odmah uništimo daj to ‘vamo! – Slika i zvuk nestadoše.

U Sarajevu 17. 11. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: halfpoint

Društvena kontrola i njezina standardizacija

Kontrola je propisana standardizacija očekivanog ponašanja i djelovanja  u određenim uvjetima i prema određenim pravilima. Najvažniji element kontrole je njezina standardizacija.

Prisilni oblici kontrole zahtijevaju stalni nadzor, sredstva, ljude i uvijek postoji opasnost da će se pojedinac ili grupa pobuniti protiv kontrole. Međutim, standardizacija kontrole nakon početnog nezadovoljstva, mlakih protesta ulazi u društvo kao propisani standard bez velikih previranja, društvenih lomova i postavljanja pitanja. Standardizirane oblike kontrole prihvaćamo bez da se pitamo o njihovoj svrhovitosti, nužnosti ili mogućnosti da ih se promijeni ili čak ukine.

Standardizirani oblici kontrole su raznovrsni, no jedan od nama bližih su kamere na različitim mjestima zbog različitih razloga postavljene na svakom koraku kuda prolazimo. Ulice, stanovi, tržni centri, različite institucije nadziru se kamerama. I dok bi možda u nekom drugom vremenu netko i postavio pitanje zašto kamera mora biti na nekom mjestu, kamera je postala standardizirani kontrolor ljudskog života, kretanja, pa i privatnog života bez da se ponekad postavi pitanje zašto je potrebna i mora li biti baš na svakom mjestu kojim se čovjek kreće i prolazi.

Slika 1: CCTV kamera – garant društvene sigurnosti ili rušitelj privatnosti? 

Standardizacija kontrole nastaje otprilike kada se više ne osjeća neugoda i nelagoda zbog pogleda koji prati svaki čovjekov korak i kada se više ne razmišlja o tome da netko promatra svaki korak, grimasu, gestu. Kamera je standardizirani oblik kontrole jer se više ne registrira kao uljez unutar privatnog života, nego kao nužni instrument kontrole čovjeka. Da bi se standardizacija kontrole učvrstila kao opravdana, nije dovoljno ukloniti osjećaj nelagode u čovjeku jer ga se stalno promatra, nego se osjećaj nelagode mora na određeni način pretvoriti u pozitivni osjećaj sigurnosti i zaštite.

Zato se kameru kao standardizirani oblik kontrole ne objašnjava negativnim terminima kao uljez, rušitelj privatnosti, praćenje,  nego pozitivnim terminima  kao zaštita, sigurnost, zaštita građanina, državna sigurnost, obrana granica… Tek kada osjećaj nelagode preraste u pozitivan osjećaj zaštite i sigurnosti, prelazi se na masovnu standardizaciju kontrole kroz prometnice, institucije, škole, granice, aerodrome. U tom osjećaju nelagode koji se standardizacijom kamere kao nužnim sredstvom zaštite i sigurnosti pretvara u pozitivan osjećaj i stav da je apsolutno nužna se krije i određena opasnost jer standardizacija kontrole povremeno izlazi iz vlastitih standardiziranih okvira i zahvaća daleko više i puno dublje nego bi trebala.

Standardizacija kontrole nije stihijski i slučajni događaj, nego ciljani, organizirani i dugotrajni društveni postupak. Njegova je prednost u tome što kada se jedan dio društva stavi unutar standardiziranog oblika kontrole onda nije teško razviti i druge slične oblike standardizacije kontrole i čovjekova ponašanja i djelovanja. Ako je kamera nekada bila samo privilegija državnih granica ili recimo aerodroma kao standardiziranih oblika kontrole, danas je iz tih standardizacija kontrole kamera postala općeprihvaćeni standardizirani oblik kontrole svugdje, pa i u privatnim domovima ljudi. Kamera je samo jedan od fenomena na koji se način kontrola polako ali sigurno standardizirala i pretvorila u općeprihvaćenu normu razumijevanja što je kontrola i na koji način treba kontrolirati čovjeka iako su postojala vremena ne samo kad kamera nije postojala a ipak se živjelo, nego i vremena kad je bilo neprihvatljivo snimati svaki čovjekov pokret i cijeli njegov život jer je čovjek još uvijek kontrolu doživljavao kao određenu nelagodu i neugodu pogotovo kada je riječ o njegovom privatnom životu.

Različiti programi koji čovjeku nude kao objektivnom gledatelju mogućnost da gleda život drugoga u njegovim najintimnijim sferama gdje ni gledatelj ni gledani više ne osjećaju nikakvu nelagodu nego dapače u takvom programu i uživaju, pokazuje na koji način kamera kao standardizacija kontrole od početnog odbijanja i nepovjerenja prelazi u nužni i nezaobilazni oblik razonode suvremenog čovjeka gdje se pitanje nelagode, opravdanja i potrebe takvih oblika kontrole više uopće i ne postavlja nego se slobodno prihvaća i uživa. Ne samo da se prihvaća i uživa nego se i objašnjava kao nužni element društvenog života, ponašanja i djelovanja pa i pokušaj kritike takve standardizacije kontrole nailazi na podsmijeh, čuđenje i stavljanje u kontekst „teorija zavjera“.

Standardizacija kontrole često stavlja na marginu opravdana i utemeljena pitanja o potrebi apsolutne kontrole čovjeka i njegova ponašanja i to se događa jer standardizacija kontrole nije puki društveni eksperiment nego pokušaj da se čovjek u svojoj čovječnosti privoli pa tu i tamo i prisili ne samo da se ponaša i djeluje nego i promišlja prema propisima standardizacije kontrole, a kao mali ali indikativan pokazatelj je to da se pred kamerom čovjek često ponaša onako kako je propisano kontrolnim standardom ponašanja i govorenja, a ne onako kako bi čovjek stvarno mogao i trebao kada se nalazi sam unutar svoja četiri zida gdje su kamere ugašene… valjda…

 

U Sarajevu, 18. 9. 2017.

O. J.

Exit mobile version