Oliver Jurišić – Stranica 10

O traganju

Ponekad tragamo za nečim što je nemoguće dobiti natrag, ali nas svijest da smo traženo nekad imali tjera da tragamo. Kao kad iznenada pronađemo staru fotografiju iz djetinjstva. Pokušavamo pronaći i druge fotografije ako ih ima. Svjesni smo da se djetinjstvo dogodilo, međutim puno toga s njim povezanog je nestalo. Tragamo za onim što se dogodilo i ne možemo ga vratiti. Tragamo i za onim čega nema, ali smo ga izmislili da nam bude lakše. Češće tragamo za onim što smo izmislili. U nama se nerijetko preklapaju stvarnost prošlog i maštanje o prošlom. Ne možemo uvijek utvrditi sa sigurnošću što se od prošlog dogodilo, a što smo izmislili. Naša zbunjenost i čekanje dok tragamo svoj uzrok ima u tom miješanju zbilje i fikcije o onome što je prošlo i što se dogodilo. Kad smo prilično udaljeni od nečega prošlog, pitamo se je li ono čega se sjećamo stvarno ili smo nešto i izmislili. Jesmo li stvarno negdje putovali s roditeljima ili smo kasnije dodali putovanje kao olakotnu okolnost nesređenom obiteljskom životu? Je li nam obitelj bila sretna ili smo peglali roditeljske biografije stvarajući ih drugačijima od onoga kakvi su stvarno bili? Beskrajan je niz prošlosti koje više ne možemo strogo razdvojiti na dogođene i izmišljene. S odmicanjem prema zrelosti fikcija i zbilja prošlog u našoj glavi sve manje imaju jasne i precizne granice i njihovo miješanje nas potiče na traganje. Traganje za prošlim, onim što smo bili je poput kriminalističke priče s elementima misterioznog. Na početku sve nam je jasno. S vremenom, kako nas priča uvlači u sebe, teže je uočiti što je točno ono što se dogodilo, a što nije. Tko se još sjeća svih mogućih detalja djetinjstva i odrastanja do te mjere da uvijek zna što je bilo stvarno, a što je izmislio i dodao o sebi i svojoj okolini i ljudima koji su ga okruživali. Tragati za prošlim odvija se kroz naslage maglovite stvarnosti čije rupe i praznine mašta jedva čeka popuniti. U traganju za prošlim svojim fikcijama dodajemo ružičaste boje i slikamo uvijek sretniju i bolju prošlost kako bismo lakše podnijeli sadašnjost. Nema ništa teže kada u traganju za prošlim otkrijemo stvarnost onakvom kakva je bila bez uljepšavanja i bilo bi neizdrživo gledati prošlost u svoj njezinoj jasnoći. Dok tragamo za prošlim, tu i tamo dodajemo kozmetičke promjene u naš prošli život kako bismo ga učinili prihvatljivijim nama samima. Prošlost nije bila tako katastrofalna i loša, maštom se uvijek može nešto preinačiti i drugačije interpretirati da bude ugodnije i podnošljivije. Tragati za prošlim od početka djetinjstva do prvih trenutaka odrastanja traganje je za nevinom slikom svijeta i savršenom slikom sebe. Negdje tamo daleko u prošlosti svijet je bio puno bolje mjesto i mi smo bili puno bolji ljudi. Sve oko nas bilo je, u pozitivnom smislu, drugačije. Pokušaji traganja za vlastitom prošlošću i njezinog ponovnog otkrivanja mnogima signalizira da je riječ o nekome tko je nepovratno zarobljen i nesposoban za život u sadašnjosti. Možda nisu dovoljno domislili vlastitu optužbu? Moguće je isto tako da onaj koji traga za onim što je u njemu prošlost želi u njezinom otkrivanju pronaći razloge da prihvati sadašnjost. Prošlost se može graditi i fantazijama, dok sadašnjost ne može.

Mogu li nekome fantazije o prošlosti, ono što se nije dogodilo, nego je izmišljeno pomoći podnijeti sadašnjost? Moguće. Možda. Ne treba brzati s osudom onoga koji izgleda zaokupljen prošlim počevši od djetinjstva pa do školskih godina. Tko zna što u prošlosti pronalazi i kako je interpretira? Ako mu to pomaže da prebrodi sadašnjost, neka. Ako je način svladavanja sadašnjosti razmišljanje o prošlosti i pokušaj rekonstrukcije jedne drugačije prošlosti s više boljeg i ugodnijeg, treba dopustiti čovjeku da nastavi tragati. Neka traži prošlost. Neka otkriva prošlo. Neka fantazira i dodaje prošlosti ono čega u njoj nije bilo. Zašto ga osuditi ako svom djetinjstvu doda pokoji sretan mjesec, i svom odrastanju pokoju ugodnu godinu? Ne tražimo li i sami nešto slično u svojim prošlostima? Brutalna i surova prošlost oslobođena mogućnosti da na nju utječemo maštom i fikcijama redovito je teška za podnošenje u sadašnjosti. U njoj nema ništa maštovito i čudesno. Ona podsjeća na surovost kako smo se rodili, živjeli i umrli. Kada tragamo kroz prošlost za onim koji smo nekad bili dodajući joj naše povremene fikcije i maštovite interpretacije, onda život ne izgleda da smo se samo rodili, živjeli i umrli. Život izgleda kao nešto drugo. Tragamo za prošlim i mislimo o prošlom. O prošlom maštamo. Ne jer smo zarobljeni. Radije traganjem za našom prošlošću barem na trenutak svladavamo brutalnost onoga koji nam kaže da smo se rodili, živjeli i umrli. Nismo se samo rodili. Imali smo djetinjstvo kojemu možemo dodati što god želimo jer, na kraju krajeva, to je naš prošli svijet i ničiji drugi i mi u njemu stvaramo pravila. Nismo samo živjeli. Imali smo razdoblje odrastanja kojemu možemo dodati što god želimo kako bismo ga učinili čudesnim i neobičnim. Nismo samo umrli. Traganje za prošlim i pokušaji da svojoj prošlosti dodamo puno mašte je naš način da se suprotstavimo suhoparnosti i nužnosti umiranja. Tragati za svojom prošlošću i pokušati je obogatiti izmišljenim događajima, iskustvima i ljudima naša je reakcija na hladnoću rečenice: Rodio se živio i umro. Nije baš tako. Zahvaćajući u ono što smo bili i prenoseći to u sadašnjost i eventualnu budućnost, želimo sebe uvjeriti da je naš život daleko veća misterija i tajna od bezlične fraze koja o nama ništa ne govori. Jer reći za čovjeka da se rodio, živio i umro je najgori način da se odmah potone u zaborav. Protiv nužnosti zaborava borimo se traganjem za prošlim sobom i što ako pri tom volimo dodati maštovite i izmišljene stvari i događaje o sebi, pa čak i ono da ćemo živjeti zauvijek jer smo jednom davno, dok smo bili djeca, poželjeli da djetinjstvo nikad ne prestane i nestane. Bili smo tako sretni! Je li važno ako smo dodatak o sreći izmislili kasnije kad smo odrasli? Ne želimo li, ako ne isto, onda barem slično i sada kad smo veliki i odrasli i ne dogodi li nam se i kao velikima da se uljuljamo u prošlost i pustimo mašti na volju tragajući za onim vječnim i sretnim mjestom o kojem su nam čitali u bajkama?

U Sarajevu 4. 9. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: soloway

O posjedovanju

Bolesno posjedovanje svrha je samo sebi. Iz njega proizlaze i neke druge čovjekove frustracije. Bolesna ljubomora, pretjerano nezadovoljstvo, stalno prisutni i duboki strah od napuštanja i ostavljanja. Bolesno posjedovanje je opasno. Ono ne poznaje nikakve granice, svakako ne granice nečije slobode, mišljenja, čak i tuđeg tijela. Posjedovanje koje proždire samo sebe prethodno proždire sve i svakoga oko sebe. Ono guši čovjeka i ne da mu da dođe do zraka. Onaj tko boluje od posjedovanja živi u trajnom strahu i napetosti da će nekoga ili nešto izgubiti. Iz plemenite želje da sačuva i očuva razvija bolesnu fobiju posjedovanja. Spreman je na sve i svašta i u trenutcima kada nema nikakvih znakova da bi nešto ili nekoga mogao izgubiti. Poremećeno je navezan na nekoga i nesvjestan ogromnog pritiska kojega stvara drugom. Nepotrebno kupuje i poklanja ne bi li spriječio odlazak. Ne uviđa kako time drugoga sputava i zarobljava. Drugoga vidi kao onoga kojega mu nešto iznenada može oduzeti i želi se zaštititi od gubitka. U nastojanju da se zaštiti nesvjestan je pretjerivanja i simptoma bolesti posjedovanja kao što ne primjećuje da se drugi guši i jedva diše pritisnut njegovom pretjeranom pažnjom i brigom koja graniči s uhođenjem, ponekad čak i voajerstvom. Želeći posjedovati drugoga, iz straha od gubitka drugoga nastoji upoznati koliko je god to moguće prelazeći odavno granice tuđe slobode, dobrog ukusa, pristojnosti i intimnosti. U bolesnom posjedovanju drugi ništa ne smije imati skriveno i mora biti dokraja razgolićen. Toliko da ako treba drugoga zarobiti i držati svezanog da bi se o njemu sve otkrilo i saznalo, sve ono što bi moglo baciti i najmanju sumnju na drugog i njegove moguće planove za bijeg i odlazak. Bolesno posjedovanje stanje je duševnog rastrojstva. Fenomen izmišljanja i podmetanja drugom bilo čega i bilo koga kako bi ga se moglo optužiti da vara, da želi pobjeći, da želi izdati. Kod bolesnog posjednika stvarnost i fikcija su pomiješani, pa se rukovanje drugoga s nekim trećim tretira kao izdaja i prevara. Neki drugi uglavnom svakodnevni ljudski događaji poput kakve s grupom prijatelja ili telefonskog poziva nekoga od rodbine tretira se kao moguća zavjera kako bi drugi pokušao pobjeći i otići. Onaj tko bolesno posjeduje ne može dopustiti drugom nikakav kontakt s drugima čak i ako su poznati. Komunikacija i susret odvijaju se samo na relaciji njih dvoje gdje je onaj koji je bolesno navezan na drugoga nesposoban uvidjeti buduću tragediju koja se polako približava. Tragediju koja će sastojati u ponekad neželjenim i žalosnim posljedicama u kojima drugi ne tako rijetko strada kao nevin, kao žrtva psihološkog poremećaja onoga koji želi apsolutno posjedovati.

Bolesnog posjednika nijedan argument ne može uvjeriti u stvarnost jer je njegov pogled na stvarnost suviše iskrivljen fikcijama koje je izmislio kako bi opravdao motive zbog čega drugom ne dopušta da živi i slobodno diše. Podrum kao simbol bolesnog posjedovanja nije tek simbol. Onaj tko želi bolesno posjedovati skriva se u tamu i mrak. Traži mjesto gdje je manje svjetla jer njegov pogled ne može podnijeti stvarnost, ali ni prisutnost drugoga. U podrumu u tami drugi je bezličan, nema jasnih ljudskih kontura, on je fikcija kojoj se u tami podruma može sigurno približiti da se ne uništi morbidna slika stvarnosti onoga koji želi drugoga posjedovati. U tami podruma nema jasnih granica između dobra i zla, svijest i savjest su pomućeni i otupljeni za normalnu ljudsku reakciju, i u tami je moguće uvijek izmisliti nove razloge, nove motive i nova opravdanja zašto je potrebno i dobro bolesno posjedovati drugoga. Zato oni koji žele bolesno posjedovati svoje žrtve zatvaraju i drže u podrumima jer im je nesnosno vidjeti i sebe i drugoga na danjem svjetlu surove stvarnosti jedne patologije koja je opasna. Slika podruma slika je samog čovjeka koji boluje od patologije posjedovanja. On je zatvoren u sebe. Živi u mraku svojih bolesnih želja i planova. Ne pravi razliku između fikcije i stvarnosti, između dobra i zla. Svijest i savjest o vlastitoj zloći je oslabljena ili potpuno ugašena. I bolesno posjedovanje može se zamisliti kao mračni podrum pred kojim normalan i zdrav čovjek ustukne i zastane jer osjeća da to mjesto nije dobro za njega. Iako ne vidi ništa osim silueta, intuicija mu govori da tu u tom mraku i tami za njega nije dobro i da se treba okrenuti i izići na svjetlo. Ponekad čovjek može intuitivno osjetiti u drugome tragove bolesti posjedovanja. Nema čvrstih dokaza. Nema argumenata. Ipak intuicija ili neki unutarnji čuvar njegove slobode i mišljenja upozori ga da se na vrijeme treba odmaknuti. Ponekad je to upozorenje neprimijećeno ili prođe nezapaženo i tek kasnije, kada se čovjek nađe u velikim problemima i sukobima, prisjeti se da mu je neki unutarnji glas rekao: Trebaš pripaziti jer osjećam da ovaj ili ova preko puta tebe ima u sebi neki skriveni podrum koji bi za tebe mogao biti poguban i opasan, možda bi bilo dobro skloniti se na vrijeme prije nego se u njemu nađeš sputan i zatvoren… iz njega neće biti lako izići… ako uopće iziđeš… Treba ponekad mudro osluhnuti sebe i svoj nutarnji glas umjesto nečijih riječi i gesti. Nitko nam ne želi više dobro nego mi sami sebi.

U Sarajevu 2. 9. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Aleksandr Elesin

O muškarcima i ženama

Muškarac želi proizvedenu ženu. Njezin karakter i izgled bi trebali biti na neki način poput dodataka kod kupovine automobila. Oni dubljeg džepa žele ženu s „full“ opremom. Ona mora biti dovršena prema muškarčevoj zamisli. I žena želi proizvedenog muškaraca. I on mora imati „full“ opremu. Ona mora biti čedna, vamp, privlačna, atraktivna, šutljiva, razdragana, pametna, ponizna, autonomna, poslušna. Žena mora funkcionirati kao mehanizam međusobno odvojenih karakternih osobina tako da se istovremeno njezine osobine mogu po potrebi uključiti ovisno što muškarcu treba u trenutku. Atraktivnost, čednost, slobodan duh, povučenost moraju istovremeno biti spojeni i razdvojeni kako bi muškarac mogao sebi ugoditi već prema vlastitim željama. On mora biti zgodan, markantan, dobro građen, po mogućnosti situiran, drvosječa sa zavidnom spisateljskom karijerom i pjesničkim ugledom, nenametljiv, nježan, brižan, intelektualac, ratnik, junak, princ na konju koji dok osvaja voljenu ženu nekim mudrim citatom iz teške knjige, spremno udara toljagom ljubomorne prinčeve koji se sumnjičavo vrzmaju oko njegove dragane. Njegove osobine moraju biti istovremeno i razdvojene i spojene kako bi žena po potrebi mogla sebi ugoditi ovisno o njezinim trenutnim potrebama. Nedostataka ne smije biti. Oboje žele gotov proizvod koji ukoliko ima jedan nedostatak, neće biti uzet u razmatranje. Oboje žele novo s proizvodne trake. Nema govora o bilo kakvom trudu, naporu, borbi. Muškarac ženi mora doći nov, umotan u foliju, zapakovan i testiran na moguće greške i po mogućnosti s garancijom na mnogo stvari. Garancija na izgled, garancija na godine, garancija na financije, garancija na karakter, garancija na ljubavne sposobnosti i domete, garancija na intelektualne moći. Lista garancija je povelika, skoro veličine jednog povećeg romana od nekoliko stotina stranica. Žena muškarcu mora doći nova, umotana u foliju, zapakovana i testirana na moguće greške i naravno s garancijom čija lista je također prilična. Garancija na izgled, na godine, na rađanje, na ljubavne čarolije, na fizičku snagu u kući i izvan kuće, na zvučnu izolaciju da ne prelazi određeni broj decibela kad govori, na mogućnost da bude uključena kad treba i isključena kad ne treba. Nijedno ne želi nesavršenu osobu oko koje se mora truditi i za koju se mora boriti. Oboje žele proizvod. Opravdanje zašto im je dopušteno tražiti gotov proizvod kao i kod svakog proizvoda pronalaze u plaćanju. Muškarac kaže kako je platio za ženu svojom karijerom, odricanjem, zarađivanjem, dok žena kaže kako je platila za muškarca svojim izgledom, mladošću, zaradom, karijerom. Oboje su uvjereni da im ono što su uložili u sebe daje puno pravo da sebi kupe muškarca ili ženu. Kada se proizvod nabavlja, glavni motiv nabavke proizvoda je moje apsolutno zadovoljstvo. Muškarac i žena kada kupuju gotov proizvod, na umu imaju isključivo sebe. Onaj drugi kojega kupuju ih ne zanima. On ili ona je stvar. Predmet. Nema osobnost. Tu su da ispune egoističku potrebu.

Muškarci i žene ponekad smatraju jedni druge proizvodima koji moraju imati sve što treba kako bi se mogli koristiti za osobnu upotrebu korisnika. Bilo kakva greška, ponekad i najmanja u proizvodu, razlog je da se proizvod baci ili vrati, odnosno ostavi. Savršeni konzumenti ne toleriraju nikakve pa ni najmanje nedostatke proizvoda kojega žele imati i koristiti. Sve mora biti na svom mjestu savršeno i besprijekorno složeno. Muškarci i žene s nedostatcima ne ulaze u uži izbor. Oni koji se još nadaju kakvom takvom proizvodnom uspjehu na ljestvici upotrebe uvijek imaju blagodat plastičnih poboljšanja, to jest ugradnje i nadogradnje opreme kako bi se bolje predstavili u lancu kupovine, proizvodnje i potrošnje. Nitko ne želi nesavršenu osobu s kojom bi se u zajedničkom naporu i nastojanju gradila osobnost s više ljudskog lica. Muškarac i žena nerijetko hoće samo proizvod koji još svježe miriše na tvornicu snova i iluzija iz koje je izišao jer nemaju nikakvu namjeru zajednički ulagati, truditi se i boriti. Oni žele probati, potrošiti i odbaciti što se inače radi s proizvedenim stvarima, ali se počelo raditi nerijetko i sa živim ljudima, odnosno muškarcima i ženama. Nesavršen muškarac i žena nisu opcija jer traže zajednički trud, napor i borbu. Savršeno proizvedeni muškarci i žene koji u sebi spajaju nemoguće i nedostižno su tražena roba na tržištu. Oko njih se ne treba truditi i za njih se ne treba boriti jer i sami traže savršene proizvode koji ispunjavaju svaku želju i svaki prohtjev bez zajedničkog napora. Osobina stvari ili predmeta je njegova izdvojenost od svega ostalog. Svaki predmet i stvar možemo odvojiti od svega, promatrati ga izolirano sa svim njegovim osobinama. Muškarac i žena kao proizvodi su predmeti koji su izloženi za promatranje, kupovinu i potrošnju ovisno o ukusu kupaca kao usamljeni otoci koji moraju pokazivati svu svoju ljepotu, ali ne smiju govoriti o svojoj usamljenosti. Kada su proizvodi onda i muškarci i žene nemaju nikakvo pravo niti dopuštenje biti „roba s greškom“ makar te „greške“ bile duboko ljudske potrebe za blizinom, brigom, sigurnošću i toplinom. Takve „greške“ nisu dopuštene i mogu ozbiljno ugroziti prodajnu privlačnost muškarca i žene i znatno im oboriti cijenu na tržištu gdje savršeni konzumenti oba spola traže gotove proizvode čija je najvažnija oznaka da se oko njih i s njima ne treba truditi i zajednički rasti, nego kupiti, probati, potrošiti i baciti ukoliko proizvod ne odgovara korisniku. Muškarci i žene danas nerijetko traže proizvode. Ne žele i mrsko im je živjeti s osobama. Osoba je naporna. Ima svoje zahtjeve. Traži razumijevanje. Hoće za sebe dio slobode. Traži da sudjeluje u zajedničkim odlukama. Ima stavove. Ima mišljenja. Osoba govori. Pita. Ispituje. Protestira. Buni se. Ne slaže se. Ali osoba je i nešto drugo. Požrtvovna. Razumna. Oslonac. Spremna pomoći. Pruža podršku. Ljubi. Voli. Pruža nježnost. Proizvod ne bi trebao imati ništa od osobe. Kao proizvod bio bi oslobođen „tvorničkih greški“ koje čine ljudskost i došao bi kao savršen mehanizam koji ispunjava sve želje i prohtjeve bez pogovora, pitanja i pobune. Muškarci i žene nerijetko tragaju i trče za proizvodima. Sve manje ih privlači i sve im je teže tragati i tražiti osobu. Svi žele gotov proizvod. Žele muškarca ili ženu koji u sebi nema nijednu kvalitetu osobe osim onih koje sami odrede da proizvod mora imati. Riječ je o puno „dodatne opreme“ koji proizvod čine korisnim, upotrebljivim, mogućim za trošiti i odbaciti jer to je i svrha proizvoda. Korisnost, upotrebljivost, trošenje i odbacivanje. Svrha osobe je nešto drugo i što god to bilo to nisu korisnost, upotrebljivost, trošenje i odbacivanje. Muškarac ili žena koji sebe smatraju osobama s pravom odbacuju da ih se u tom pogledu smatra proizvodima s određenim paketom opreme koji će služiti nečijem isključivom zadovoljstvu i želji.

U Sarajevu 31. 8. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Roman Samborskyi

O žrtvovanju

Žrtvovanje za drugog može biti mučno i teško. Obećanje o žrtvovanju još nije pravo iskustvo. Žrtvovanje za drugog završava kao konkretnost i stvarnost. Ako ste obećali da ćete se žrtvovati, dolazi trenutak kada će se od vas tražiti da ispunite obećano. Obećano žrtvovanje koje bježi od konkretnog zahtjeva bezočna je i podmukla laž. Drugi će se osloniti na vaše obećanje da ćete se žrtvovati ne znajući da tako ne mislite. Kada odustanete od konkretnog žrtvovanja, s pravom će se vaš postupak protumačiti kao izdaja, bijeg, kukavičluk i dvoličnost. Ako niste spremni konkretno se žrtvovati, nemojte obećavati. Drugog ćete unaprijed osloboditi razočarenja i ogorčenosti, a sebe straha i napetosti dok iščekujete da se vaše obećanje konkretizira u nekom stvarnom životnom problemu kojemu nikada niste bili ni dorasli. Ružno je igrati se s tuđim nadama i pouzdanjima. Obećajte se žrtvovati za ono u što ste sigurni da možete makar to bilo nešto svakodnevno i neznatno. Nemojte drugom obećavati nemoguće žrtve koje ste spremni za njega učiniti samo da biste dobili njegovu naklonost, stekli njegovo ili njezino divljenje. Čovjek bi morao naučiti kako obećanje da će se žrtvovati može postaviti pred njega vrlo nezgodne i nezahvalne zahtjeve koje ne može ispuniti i od kojih će preplašen pobjeći. Lako je obećati žrtvovanje. Najlakše je. Ne izgleda skupo reći drugom: Obećavam da sve ću učiniti za tebe, žrtvovat ću sve što imam i sve što jesam. Na prvu dobiva se puno više davanjem velikih i megalomanskih obećanja o žrtvovanju nego što se gubi. Ali kad se nađemo u konkretnoj životnoj okolnosti koja od nas traži stvarnu žrtvu za drugog, velika obećanja se rasplinu kao prašina na vjetru. Moguće da će se netko osjećati povrijeđenim i uvrijeđenim ako ne obećamo da ćemo se u svemu žrtvovati za njega. Oprezni smo. Realni. Relativno dobro svjesni naših mogućnosti i sposobnosti da se žrtvujemo za drugog i ne želimo preći granicu i sebe pretvoriti u lašce i laskavce. Neugodno je kada netko kaže: Neću učiniti sve za tebe, učinit ću ono što mogu i to može biti malo u tvojim očima, ali će biti učinjeno za tebe, više od toga ne mogu obećati koliko god ti očekivao/očekivala. Skloni smo odbacivati ljude koji nisu spremni obećati da će žrtvovati sve jer mislimo da nisu dovoljno ljudi, kao što smo spremni nasjesti na obećanje da će netko žrtvovati sve za nas iako možemo procijeniti da laže ili nam laska. Kad je riječ o žrtvovanju za drugog, draže nam je laganje i laskanje nego stvarne mogućnosti nečijeg žrtvovanja za nas. Maštamo da će se za nas žrtvovati od krajnjih granica, dok u stvarnosti nije spreman/spremna učiniti ništa i ništa ne čini. Ovdje ne govorimo o izvanrednim ljudima, izvanrednim okolnostima i njihovim izvanrednim žrtvama kojih uvijek ima među nama. Riječ je o nama. Svakodnevnim ljudima s našim svakodnevnim životnim pričama i okolnostima čiji se život ne odvija u sjeni velikih žrtvovanja za druge, nego u sjeni svakodnevnih i običnih žrtvica za drugog od kojih odustajemo.

Nije nikakvo žrtvovanje maštati o tome što će sve učiniti za svoju ženu dok muškarac neće u svakodnevnom životu žrtvovati se za nju kroz obične i svakodnevne stvari kao što su pomoć u kući, oko djece. Nije nikakvo žrtvovanje maštati o tome što će sve učiniti za muškarca dok žena u svakodnevnom životu nije spremna žrtvovati se u onome što im je oboma obično i svakodnevno. Uvijek smo skloniji maštati o žrtvovanju za drugog nego se konkretno i stvarno žrtvovati u nečemu ne tako zahtjevnom i teškom što se od nas danas traži. Nismo ponekad svjesni opasnosti i posljedica davanja velikih i snažnih obećanja kako ćemo se žrtvovati dokraja za drugog. Ponekad ne znamo koliko takvo obećanje može biti teško i zahtjevno i natjerati nas u bijeg i ostavljanje drugog na cjedilu. Onaj koji ne želi obećati da će učiniti sve i žrtvovati se za drugog dokraja, uvijek će biti označen kao kukavica, izdajica, netko tko je neljudski i nečovječno usmjeren. Njegov ugled bi spasilo prazno obećanje da će učiniti sve makar zna da ne može i neće. Što je čovjek koji obeća velika žrtvovanja za drugoga i od njih pobjegne u odnosu na čovjeka koji ne obeća toliko i prizna da ne može i neće obećati sve, nego tek neznatno? Je li bolji onaj koji obeća naveliko i ostavi drugog na cjedilu samog od onoga koji je obećao puno manje, ali se žrtvovao i nije slagao? Nije popularno priznati da niste spremni žrtvovati se dokraja za drugog, nego samo ono što znate da možete izvršiti. Nekako ostavljate dojam slabića i jadnika i vaša nespremnost da obećavate na temelju laganja i laskanja doživljava se kao neljudsko ponašanje. Kako samo možete i kako se usuđujete priznati da niste spremni dokraja žrtvovati se za drugoga? Gdje vam je ljudskost? Gdje vam je čovječnost? Teško je odgovoriti na ovakve objede i optužbe. Vrlo teško. Ponekad kad se žrtvujete nevidljivo, ali ustrajno, strpljivo i svakodnevno za drugog koji vam je prigovorio da niste čovjek, možda se njegovo mišljenje promijeni. Ali možda. Bilo kako bilo, pitanje žrtvovanja za drugog je pitanje i iskrenosti prema samom sebi i vlastitim mogućnostima. Pred sobom uvijek treba imati misao kako će se obećanje da se žrtvujemo za drugog prije ili kasnije javiti kao vrlo konkretan i opipljiv zahtjev. Po nekakvom nepisanom pravilu obećanje da ćemo se žrtvovati za drugog pronaći će put do nas kroz stvarne i sasvim ljudske potrebe drugoga kojima smo se obećali žrtvovati. Ako pobjegnemo iako smo prethodno megalomanski obećali žrtvovati se dokraja, pokazat ćemo se lašcima i izdajicama i drugi će zbog nas izgubiti nadu, pouzdanje i oslonac u druge. Ako ne pobjegnemo iako smo prethodno obećali da ne možemo i nećemo se moći žrtvovati dokraja, ali ćemo ispuniti ono što smo obećali, pokazat ćemo se iskrenima i poštenima. Zaboravljamo da naše žrtvovanje za drugoga ne mora uvijek riješiti sve njegove muke i patnje jer smo pred njima nemoćni. Ali drugi nikada neće zaboraviti da nismo obećali apsolutno sve, da smo obećali malo i neznatno, ali to malo smo ispunili i žrtvovali se, nismo ga spasili, nismo mu pomogli u svemu, ali smo učinili nešto što je jedva osjetno i vidljivo. I to je ponekad naš domet. Nismo sposobni za velike žrtve. Strah nas je velikih obećanja i žrtvovanja svega za drugog. Ne možemo. Nismo sposobni. Ali možemo neznatno i svakodnevno. Možda je to nekad drugom potrebnije i važnije. Potrebnije i važnije od naših silnih i velikih obećanja i spremnosti na žrtvu dok neznatno i svakodnevno ne činimo ništa i mirno promatramo drugog kako se trudi, bori i muči.

U Sarajevu 26. 8. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: buntewelt

O taštini

Taština je prazno samo-hvalisanje. Tašti su najbolji, najpametniji i najhrabriji. Ponavljaju kako su mogli postići sve ono što su neki drugi dobri, pametni i hrabri postigli. Mogli su i više od njih, ali im se nije dalo. Taštima je sve prelagano. Odatle izmišljaju o sebi ono što nisu učinili, a ono što je netko uspio rado podcjenjuju. Lijenost, nemar i nedostatke tašti prekrivaju vanjštinom. Precjenjuju svoj intelekt i stečeno znanje. Pametnije od sebe omalovažavaju, ponekad i vrijeđaju. Tašt misli da se vrlina može kupiti i onda ulaže u ono što je čovjeku izvanjsko. Tašt vjeruje da je vrlina kao stvar dostupna za prodaju samo treba ponuditi pravu cijenu. Taština je skrivanje. Skrivanje neuspjeha i nedostataka koji su nastali zbog lijenosti i nemara. Tašt precjenjuje svoje uspjehe i podvige. Razgovor u društvu počinje s rečenicom: Da sam htio mogao sam, ili: Kad sam ja u ono vrijeme. Tašt ne podnosi realni pogled na samog sebe. Pribjegava izmišljanjima. Taština je nezadovoljstvo, ogorčenje, prijezir što se nije uspjelo ili ne uspijeva u nečemu u čemu je čovjek imao ili ima sve mogućnosti i predispozicije. Kao kada se lijen student hvali kako je studirao na prestižnom sveučilištu uz sve moguće pogodnosti i privilegije na kojem nikad nije završio studij niti se trudio steći ozbiljno znanje. Taština mu neće dopustiti da to nazove neuspjehom iako to jest neuspjeh. Taština je ogorčenost i ljutnja na vrijeme i mladost koji su prošli, ali ih nismo iskoristili kako treba zbog nemara i lijenosti iako smo imali sve uvjete. Taština je osobina umišljenih. Često onih koji su dospjeli negdje visoko bez truda, rada i napora. Taština ne dopušta kritiku. Nikada. Nikakvu. Tašt ne može zamisliti bilo kakvu kritiku. Ako se kritika i dogodi, tašt će je prezrivo i svisoka odbaciti bez razmišljanja. Taština je bolest prijestolja i trona. Taština stoluje u nečijoj glavi koji je za sebe umislio da je neko više biće u odnosu na ostale. Taština je mjerna jedinica kojom se nečija ljudskost mjeri je li ili nije dostojna. Taština čovječnost mjeri odjećom, novcem, društvenim položajem, bogatstvom, računom u restoranu, računom s ljetovanja, kvadraturom stana, voznim parkom… Taština je gubitak osjećaja za bilo kakvu mjeru i tašt nerijetko biva prepoznat kao onaj koji nema mjere u sebeljublju i određivanju vrijednosti ljudima i stvarima. Taština ne poznaje jednakost jer proizlazi iz potrebe da se uvijek i svugdje u svemu bude glavni i prvi. I onda kada nije potrebno dokazivati snagu, hrabrost i moć, tašt ima potrebu biti glavni i prvi. Taština je bolesna potreba za dokazivanjem i pokazivanjem. Tašt nam uvijek nešto želi dokazati ili pokazati od imanja do karaktera. Taština je pretjerivanje i preuveličavanje. Tašt uvijek pretjeruje i preuveličava, posebno kad je riječ o njemu i njegovom posjedu. Taština je neprekinuto sebeljublje kako u imanju tako i činjenju. Taštom je uvijek potrebno istaknuti što ima i što je učinio makar su njegovi podvizi i posjedovanja ni po čemu drugačiji od drugih.

Taština je mržnja prema dobroj i stabilnoj prosječnosti, ona je i sklonost prema ekscesima i čudaštvima. Tašt kada primjećuje da se utapa u prosjek i svakodnevnost, pribjegava ekscentričnostima i iracionalnim djelima i ponašanjima. Tašt mora uvijek biti i ostati u centru pažnje i ponekad mu normalno ljudsko ponašanje neće biti dovoljno. Tašt mora sebe izdvojiti od svih i svega makar od sebe morao napraviti budalu i idiota. Sve će učiniti za taštinu, ako treba i vlastitu ljudskost srozati na razinu groteske i kretenizma. Taština se uzda u čovjekovu sklonost da vlada i bude kralj nad svima. Da mu se klanjanju i prigibaju pred njim glave, tijela i mišljenja. Taštu nema ništa draže kad mu se šuteći klanjaju i mrzi kad mu se netko otvoreno podsmjehuje pretvarajući ga u običnog i svakodnevnog čovjeka. Tašt ne podnosi biti običan i ljudski jer ga to podsjeća na normalan život. Taština je isto-mišljenje i tašt oko sebe okuplja one koji misle kao on, koji mu povlađuju i koji mu laskaju, koji se ne protive i suprotstavljaju. Tašt može ispasti budala kada ne uviđa da se netko dovoljno hrabar i pametan ismijava s njegovim likom i djelom. Ali taština je najvažnija, čak i onda kada skoro svi izvode komediju od njegovog lika, djelovanja i života. Taštom je najvažnije da mu se ulaguju i laskaju makar pri tom bio žrtva poruga i podsmijeha. Ne moraju iskreno misliti svoja ulagivanja i laskanja. Dovoljno je da ih izgovaraju. Tašt voli pohvale, slave i junačke govorancije na svoj račun i onda kada u njima nema ništa stvarno. Taština je stvaranje karakterne mitologije od samog sebe. Tašt nema ništa protiv toga da se o njegovim djelima i riječima govori kao o mitskim događajima. Iako su svi odreda lažni i izmišljeni. Tašt je egoistični mitoman. Jedan od onih koji za cjelokupnu stvarnost kaže: Stvarnost to sam ja! Koji za bilo koji dio stvarnosti kaže: E to o čemu govoriš, to sam ja! Taština je pokušaj pojedinca da cjelokupnu stvarnost uzurpira za sebe podlažući je sebi i svojim slikama pri čemu izmišljanja, laganja i fantaziranja čine prijeko potreban repertoar prekrajanja stvarnosti. Taština je diktatura narcisoidnosti nad nekim tko se slobodno i svjesno predaje da svojoj slici koju je izmislio bude sluga. Taština je služenje isključivo samom sebi i istovremeno nastojanje da se nad drugima vlada i da im se zabranjuje da narušavaju savršeno izgrađenu sliku. Taština ne podnosi one koji razmišljaju drugačije ili protiv nje. Taština je jednoumlje samohvale. Jednoumlje obožavanja samog sebe, svoga lika i djela koji je nerijetko izgrađen od bezočnog laganja i još bezočnijeg izmišljanja. Taštinu nikada nije zanimala stvarnost i tašt čovjek nerijetko se kreće u sferama svog privatnog nerealnog koje sa svakodnevnom ljudskom stvarnošću nema nikakve povezanosti. Tašt čovjek ne registrira stvarnost i ljude oko sebe. On primjećuje samog sebe, vlastitu pamet i znanje, stvari koje posjeduje, dvorac koji je za sebe izgradio kako nitko običan, svakodnevan i ljudski ne bi kojim slučajem ušao i konstatirao da je sve unutra prilično jadno, glupavo i na momente groteskno. Taština i tašt užasno se plaše stvarnosti i običnog čovjeka koji iz stvarnosti dolazi. Ili ga zaobilaze ili mu ne dopuštaju pristup. Taština je poremećaj percepcije stvarnosti i vlastitih dometa i sposobnosti. Tašt uvijek bira živjeti u svom poremećaju i osvetoljubiv je ako mu netko pokuša uništiti iluzije o njegovoj veličini i važnosti.

U Sarajevu 24. 8. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: prazis

O krhkosti

Reći za ženu da je krhka može biti simpatičan kompliment. Ali opisati je u onome što jest kao krhku, nije točno. Krhkost nije fizička osobina. Krhkost nije emotivna karakteristika. Krhkost je iskustvo nezaštićenosti. Osjećaj iznenadne bespomoćnosti pred događajem u kojem bez objašnjenja nekoga gubimo. Iako su stvari lomljive i podložne propadanju, nećemo zbog njih govoriti kako smo krhki. Svjesni smo da nas nikakav automobil i njegova najnovija zaštita ne može zaštiti od prebrzog udarca u betonski stup, kao što nas nikakva sigurnost aviona ne može zaštiti od posljedica naglog pada s velike visine. Naše iskustvo krhkosti nije povezano sa stvarima. Usmjereno je na ljude. Krhkost je nezaštićenost našeg života pred događajem koji dolazi. Iskustvo bespomoćnosti pred naglim i iznenadnim gubitkom. Krhkost opisujemo skoro pjesnički s određenom čežnjom: Eh, što ti je čovjek, danas te ima, sutra te nema. Krhki smo pred katastrofama, krhki smo pred bolestima, krhki smo pred neuspjesima, krhki smo pred porazima. U svemu gdje iznenada i nepredviđeno gubimo pomislit ćemo: Eh, što ti je čovjek, jučer imao sve, danas nema ništa. Ne govorimo o stvarima: Eh, što ti je auto, danas ga preplatiš, sutra ne vrijedi ni upola cijene. Kao da se slažemo s iskustvom da su stvari predviđene da budu potrošene, zastarjele, odbačene, zamjenjive novima. Ali ne i čovjek. Ali ne i osoba iz naše blizine. Nju se ne zamjenjuje. I što je u nama jača svijest da smo izgubili nekog nenadoknadivog za naš život, krhkost kao iskustvo postaje u nama jače i jasnije. I naše shvaćanje krhkosti kulminirat će u čežnji za onim koga više nema: Eh, što ti je čovjek, danas te ima, sutra te nema.

Krhkost sazrijeva u nama. Ona ne nastaje onda kada sebi ne možemo objasniti zašto smo bez nekoga ostali. Još smo u razdobljima pitanja, sumnje, gnjeva, mržnje i ogorčenosti na nekoga tko možda upravlja sudbinama svih nas. Događa se da treba poprilično vremena proći da se krhkost pojavi pred nama i da je osjećamo jasno i opipljivo kao iskustvo bespomoćnosti i nezaštićenosti. Iskustvo krhkosti kao da stvara u nama nepotpuni osjećaj pomirenja s gubitkom kao da smo negdje duboko u sebi prihvatili bolnu istinu rečenice: Eh, što ti je čovjek, danas te ima, sutra te nema. O tome razmišljamo i kad naglo izgubimo nekoga tko nam je jako blizak obiteljski, rodbinski, prijateljski. Kao da u iskustvu krhkosti prihvaćamo i svoju u tuđu i prolaznost svih nas koji se međusobno susrećemo i poznajemo. Krhkost nije iskustvo očaja. Krhkost nije neugodna i tragična bespomoćnost. Ona nas ne opterećuje. Ona se javlja kao mirno razmišljanje o tome da smo svi na svoj način bespomoćni i nezaštićeni pred iznenadnim i nepredviđenim. Ali svjesni svoje krhkosti, živimo, trudimo se, borimo se, radujemo se, čak smo i životom zadovoljni u sjenci krhkosti. Kao da nas iskustvo i osjećaj krhkosti upućuje na misao da unaprijed treba pokušati živjeti unutar svijeta i stvarnosti u kojima smo prolazni, u kojima nam stvari ne mogu pružiti zaštitu pred iznenadnim događajem ili situacijom koja nam oduzima sve što imamo ili jesmo. Krhkost je mirenje s osobnom prolaznošću, prihvaćanje stanja nezaštićenosti i bespomoćnosti ne kao stanja očaja, depresije i malodušnosti. I muškarci i žene su jednako krhki i ništa ih u tome ne razlikuje. Niti njihov izgled, niti njihova snaga, niti njihove mogućnosti, sposobnosti. Svi smo jednako krhki pred iznenađenjima života i nepredviđenim događajima koji, nažalost, mogu oduzeti što smo mislili da je najsigurnije i najzaštićenije i nedostupno tragediji i gubitku. Krhkost je naše zajedničko iskustvo. Međusobno nas prožima iako se ne poznajemo i ne susrećemo, ali ga prepoznajemo bez suvišnih objašnjenja kad bilo kada ili bilo gdje čujemo rečenicu: Eh, što ti je čovjek, danas te ima, sutra te nema. Ili: Eh, što ti je čovjek, ništa doli krhkost kao nezaštićenost i bespomoćnost pred onim što mu iznenada oduzima sve što je smatrao najsigurnijim i najzaštićenijim uključujući i njega samoga…

U Sarajevu 20. 8. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Romolo Tavani

O melankoliji

Melankolija je emotivna utučenost zbog onoga što se može izgubiti iako ga trenutno posjedujemo. Melankolija je žalovanje koje ne prestaje jer je onaj za kojim se žali još uvijek tu ili je živ. Kao zaljubljen čovjek koji je uplašen jer, iako uživa u ljubavi, predviđa da će se jednom u budućnosti ugasiti. Melankolik nastoji ugasiti ljubav svojim depresivnim predviđanjima o njezinom krahu dok još uživa u njoj. Melankolik nastoji izgubiti ono što još nije izgubljeno jer svemu predviđa rđav kraj. Tako je i melankolija potištenost duha koji predviđa da će sve izgubiti jednog dana iako još uvijek sve posjeduje. Moto melankolije i melankolika je kratak: svemu jednom dođe kraj/svemu jednom mora doći kraj. Prirodno je kako svemu dođe kraj, ali čovjek ne očajava nad tim, nego izvlači maksimum za sebe bilo da je riječ o ljubavi ili životu. Melankolik neumoljivo predviđa da svemu mora doći kraj i zašto se truditi oko nečega što će uskoro biti izgubljeno. Melankolik stalno živi s osjećajem da mu sve izmiče iz ruku iako zapravo sve čvrsto drži u svojim rukama. Odatle je melankolija nekakav fatalizam koji odlučuje unaprijed da je sve izgubljeno iako se izgubljeno još uvijek nalazi u posjedu melankoličnog. Ljubavnici koji uživaju vrhunac teško stečene ljubavi i razmišljaju kako njihovoj ljubavi jednom mora doći kraj iako je ona upravo na vrhuncu su melankolici. Posjeduju ljubav, ona im pripada dok istovremeno razmišljaju o njezinom kraju. Melankolija je žalovanje za onim što još nije izgubljeno. Neuspješno žalovanje koje prethodi gubitku. I prije nego se nešto izgubi, već se počinje za tim žaliti. Kako se u čovjeku melankolija rađa i kako postaje melankolik? Melankolija počinje željom. Jačina želje može donijeti rezignaciju. Rezignacija će generirati razočarenje. Razočarenje će donijeti nezadovoljstvo koje nijedna ispunjenja želja ne može izliječiti. Muškarac i žena mogu željeti jedno drugo željom koja nadilazi njezin uobičajeni intenzitet. Čine sve da je ispune. Kad to učine, postoji mogućnost razočarenja. Željeni muškarac ili željena žena nisu ispunili zahtjeve intenziteta želje. Možda su ispunili neke druge zahtjeve, ali ne i zahtjev želje. Intenzitet želje jači je od bilo kojeg ispunjenog zahtjeva. Želja je bila prejaka, muškarac ili žena nisu trebali biti toliko željeni jer ne odgovaraju intenzitetu želje. Osjećaj da se dalo previše, a dobilo se daleko manje. Intenzitet želje zbog kojega su muškarac i žena bili spremni proći sve i svašta slabi i prelazi u razočarenje. Razočarenje će s vremenom prijeći u rezignaciju. Rezignacija u nezadovoljstvo. Iz ovog procesa rodit će se melankolija. Melankolija će biti žalovanje za izgubljenim koje se posjeduje jer izgubljeno nije zadovoljilo intenzitet želje. Kao kada su muškarac i žena u najkvalitetnijem razdoblju ljubavnog života nezadovoljni i žale za izgubljenim koje posjeduju jer ni jedno ni drugo nisu ispunili očekivanja koja je intenzitet želje probudio u svakom od njih.

Melankolija će biti istovremeno i nezadovoljstvo i rezignacija iako se nalaze u najboljem razdoblju međusobnog odnosa. Tako će melankolija postati u isto vrijeme nekoliko različitih stvari. Melankolija će biti neizlječivo nezadovoljstvo. Melankolija će biti rezignacija. Melankolija će biti razočarenje. Melankolija će biti fatalizam koji unaprijed odustaje od željenog i gubi ga iako ga još uvijek posjeduje. Melankolija na kraju prelazi u stvarni čin odustajanja od drugog. Melankolija se kao emotivno iskustvo kreće između nekontrolirane i nerealne želje na početku do odustajanja od nekoga koga se još uvijek ima kao objekt ljubavi. Melankolik će reći: Volio sam ili sam ljubio previše, ali moram odustati iako smo sada u razdoblju najboljeg ljubavnog odnosa, jer jednom svemu mora doći kraj. Melankolija nije nikakav pogled na prošlost osim kao prigovor drugom da je bio toliko željen da ništa što čini ne može nadomjestiti intenzitet te želje. Melankolija koja gleda u prošlost, u sadašnjost se vraća kao prigovor, prijekor i optužba. Melankoličan ponavlja: Da samo znaš kako sam te volio/voljela, želio/željela. Ali i već u toj prvotnoj strastvenoj želji melankolija je postojala kao misao: ali svemu jednom mora doći kraj. Zato je melankolik fatalist. Svemu jednom mora doći kraj, čak i intenzivnoj želji koja na početku spaja dvoje ljubavnika. Melankolik trajno živi i osjeća u sjeni tog za njega poraznog fatalizma: svemu jednom mora doći kraj. I ako svemu treba doći kraj, što onda i treba li išta činiti ili se prepustiti? Melankolik se najradije prepušta struji izgubljenosti koja se još ne događa, ali je on neumoljivo predviđa. Unaprijed potajno odustaje od svega jer je njegov životni pokretač misao o kraju svega što sad ima. Sve će to jednom biti izgubljeno za njega. Melankolik ne živi u sadašnjosti. Sadašnjost je uvijek uvod u kraj i završetak. Prošlost mu treba kao podsjetnik na intenzitet želje kojom je volio ili ljubio kako bi iz toga nastao prigovor ili optužba ili nezadovoljstvo. Budućnosti nema, ona je već završena i prije nego se dogodila. Melankolik svemu predviđa kraj iako taj kraj još ne dolazi. Na vrhuncu ljubavi, moći, zdravlja, uspjeha fatalistički gleda naprijed prema završetku onoga što još uvijek čvrsto drži u svojim rukama. Melankolik je uvijek pesimist. Ako svemu mora doći kraj, onda ništa ne može zadovoljiti melankolika, osim nečega što nikada ne bi imalo završetka. Melankolik ne zna uživati u sadašnjem. On je poput unaprijed ožalošćenog čovjeka koji je pošao na sahranu koja se još nije dogodila i nema se još za kim žaliti jer nitko još nije umro. Ali jer je smrt neizbježna, znači bit će žalosti, stoga treba početi žalovati iako je pokojnik još uvijek vedar, čio i zdrav. Žaliti unaprijed za onim što će biti izgubljeno dok se to posjeduje potpuno i stvarno melankolika odvaja od mogućnosti da istinski bude sretan, zadovoljan i ispunjen. Melankolik je uvijek pomalo nezadovoljan, prazan i zabrinut jer ne može umaći vlastitom fatalizmu: svemu jednom mora doći kraj. Možda je tako. Ali i ne mora. Ako već mora doći svemu kraj, neće ovdje odmah i sada sve završiti. Melankolik ne vjeruje jer ne vjeruje u trajanje bilo čega. I prije nego se nešto dogodilo ili dok se događa, za njega je već sve okončano iako zapravo još uvijek traje. On je već krenuo na sahranu dok drugi s živim pokojnikom još uvijek razgovaraju.

U Sarajevu 18. 8. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Ann-Christine Höglund

O traču

Grupa nepoznatih stranaca brzo će barem privremeno postati prijatelji ako netko od njih prekine šutnju rečenicom: Čuo sam da je taj/ta neki dan… Brzina bliskosti koja nastaje nakon te rečenice ocrtava privlačnost i moć trača. Uz sve negativnosti i loše posljedice ne možemo ne priznati da je trač privlačan barem iz dva razloga. Pomaže nam da uspostavimo komunikaciju i socijalnu povezanost na najlakši i najbezbolniji način jer se lako ujedinimo oko „opanjkavanja“ odsutnog. Ukoliko smo objekt trača, pretvaramo se u legendu ili nekakav mit što nam ponekad čak i godi. Proći ulicom i čuti tolike glasove koji nas pitaju: Je li točno da si… Ili slušati došaptavanja poput: Je li to onaj/ona o kojem… Trač nas stavlja u središte interesa, u žižu tuđih misli i razgovora. U traču koji o nama kruži narastemo do mitskih proporcija. Onaj muškarac nije samo razveden nego je, prema tračevima, pravi „Casanova“ u ljubavi. Ona žena nije se samo dobro udala, ona je zavela bezbroj bogatih i slavnih. Trač nam nudi mogućnost da ne budemo odgovorni za ono za što bi inače bili. Umjesto da prijetimo drugom i otvoreno izražavamo mržnju, sigurnije je u nekoj grupi „istomišljenika“ izreći poneki „sočan“ trač na njegov/njezin račun i time smo postigli i više od mržnje i prijetnje. Trač je privlačan jer kao oni koji u njemu sudjelujemo bez odgovornosti možemo oštetiti koga želimo ili ne podnosimo. Trač je privlačan jer kao oni koji su objekt trača nadrastamo svoju običnu osobnost i postajemo legenda, car, mit, kralj ili carica, kraljica. Ja se nisam samo razveo, ja sam, kažu „sočni“ tračevi, najbolji ljubavnik u gradu. Iako je neistinito, zar to ne godi čovjekovom egu? Ja se nisam samo udala za utjecajnog, ja sam, kažu „sočni“ tračevi, prava „vamp“ žena kojoj nijedan muškarac nije odolio, svi su klečali pred mnom. Zar i to ne godi našem egu? Teško je odoljeti privlačnostima i mogućnostima trača. Bez opasnosti možemo ukloniti tolike koje ne podnosimo, koji nam se ne sviđaju, koji nam idu „na jetra“. Bez dokazivanja i truda možemo postati netko tko nikada nismo bili. Naša osobnost, naše sposobnosti i naše mogućnosti putem „sočnih“ tračeva rastu do neba. Iako možda obični i svakodnevni svojim sposobnostima i mogućnostima zahvaljujući blagoslovu „sočnih“ tračeva, postajemo gotovo nadnaravni i nadzemaljski. I nije tajna da takve tračeve podržavamo tako što ih ne pobijamo, nego, ako ništa drugo, o njima šutimo i ne odgovaramo na njih. Proći ulicom ili sjesti u društvo gdje su svi pogledi uprti u nas kao da očekuju nešto nevjerojatno jer su tračevi o nama obišli cijeli kvart ili naselje nije uvijek neugodno, negativno i porazno, nego je oblik moći koju imamo nad drugima. Oni su čuli tračeve o nama. O nama se priča. I sad čekaju odgovor. Mi šutimo i ne odgovaramo. Potajno želimo da trač traje i da se širi jer tako dominiramo nad umovima i mislima drugih kao i nad njihovim razgovorima. Postoji jedna dimenzija naše ljudskosti koja uživa u mogućnostima i dometima trača kada su ti tračevi usmjereni na rast i veličinu našeg ega i naše narcisoidnosti.

Bogat, moćna, ljubavnik, opasna, utjecajan, moćna su osobine koje uvećane tračevima nećemo umanjiti i oslabiti govorenjem istine o sebi jer to svjesno i slobodno ne želimo. Želimo da se „perje rasuto niz vjetar“ u kojem se govori o našim izmišljenim moćima i nezasluženim sposobnostima rasipa unedogled i svugdje. Želimo da nam se dive. Da budemo u središtu njihovih razmišljanja i privatnih druženja i sijela. Želimo da se o nama priča. I ponekad namjerno puštamo da „sočni“ trač o nama ide okolo jer ne želimo upropastiti izmišljenu sliku koju je trač o nama stvorio. Ako već „sočni“ tračevi govore o našoj moći, ugledu i ljubavnim snagama i financijskim mogućnostima, zašto se traču suprotstaviti istinom i tvrditi da ništa od toga nismo i nemamo? Ne možemo se oduprijeti i onda kada znamo da su „sočni“ tračevi jako udaljeni od istine i onoga što stvarno jesmo i možemo. Ponekad suviše volimo sebe da bismo trač koji nas pretvara u legendu pobijali stvarnom istinom o sebi. Ima i naše odgovornosti u „sočnom“ traču kada šutimo o sebi i ne želimo govoriti istinu o sebi, nego uživamo u „perju“ izmišljenih pohvala, pridjeva i naslova u koje se slavodobitno zaogrnemo kako bismo i pred sobom i pred drugima bili netko jer ne možemo prihvatiti sami sebe. Nije tajna da iz potrebe da budemo netko drugi i nešto više i veće sami odriješimo vreću „perja“ i pustimo ga niz vjetar niz ulicu kako bismo uskoro mogli proći dok nas drugi gledaju, o nama šapuću i u nas upiru prstom. Zar nismo osjetili strast, slast i privlačnost onog došaptavanja: Je li to onaj/ona što se priča da… Čovjek bi puno manje i rjeđe sudjelovao u „sočnim“ tračevima kada bi bio kadar uvidjeti i prihvatiti istinu o sebi kao o običnom, prosječnom i svakodnevnom ljudskom biću. U tom je privlačnost „sočnog“ trača čija smo ponekad žrtva. Ono obično, svakodnevno i prosječno u nama pretvara u fantastično, iznenađujuće, dramsko i nadljudsko u čemu kada nitko ne vidi neskriveno uživamo jer smo postali objekt i predmet tuđih misli i razgovora. Takvo zadovoljstvo i slast, tu i tamo, pokoji ljudski ego je sposoban sebi uskratiti i odbiti. Većina nas nije. Zato volimo i sudjelujemo u „sočnim“ tračevima. Iz zavisti prema onom za koga znamo da je običan i svakodnevan, a sada je postao važan, moćan i nadljudski. Mi želimo njegovo mjesto. Želimo da se o nama „sočno“ trača kao o njemu. Njega ćemo smijeniti nekim zlim i zlonamjernim tračevima kako bi sebe ustoličili. Kad se pojavi netko novi tko nas želi ukloniti, i on će se poslužiti istim metodom. Nas će smijeniti zlobnim tračevima kako bi se dočepao našeg mjesta. Kao da svi tračevi odreda nisu zli jer su svi uvijek lažni i izmišljeni čak i onda kada mislimo da su dobri i korisni? I tako se vrtimo u krug i međusobno smjenjujemo u začaranom krugu „sočnih“ tračeva smjenjujući jedni druge s naših nezasluženih i nepostojećih prijestolja. Možda trač kao forma ljudskog odnosa i ne bi opstao tako dugo među nama da se nismo svi barem jednom potajno nadali da ćemo biti predmet „sočnog“ trača koji će nas uzdignuti i uzvisiti iznad svih drugih ljudi. Možda trač ne bi opstao tako dugo da ne maštamo o osveti jer nas je netko razobličio istinom kao prosjek i mediokritet, s tim što mi istinu o sebi više ne prepoznajemo, nego stvarnu istinu o sebi doživljavamo kao zli i podao trač nečijeg „poganog i lažljivog“ jezika. U začaranom krugu trača istina prestane potpuno egzistirati i sve se vrlo brzo pretvori u nadmetanje izmišljotinama i lažima koje su zauzele mjesto istine i nije iznenađenje da „sočne“ tračeve utemeljene na lažima prihvaćamo kao najočevidnije i najjasnije istine. Drugo i ne možemo učiniti jer u stvaranju i izmišljanju „sočnih“ tračeva o sebi i o drugima i da hoćemo više se ne možemo prisjetiti što je stvarna istina o nama i o drugima. Volimo tračeve i u njima rado sudjelujemo iz razloga što nam pomažu da zaboravimo neugodne istine o sebi i da o sebi izmislimo privlačne i ugodne istine kojih nema. Trač je najkreativnija forma izmišljanja i laganja u kojem ponekad dosežemo zavidno savršenstvo jer želimo biti savršeni nasuprot bolno nesavršenoj stvarnoj istini o sebi i o drugima koji su s nama povezani.

U Sarajevu 15. 8. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: bowie 15

O pripadanju

I kad smo najusamljeniji, želimo pripadati. Ako nas nitko neće, pripadat ćemo sebi. To uvijek možemo. Kad smo dovoljno očajni, pustit ćemo se i pripadati stvarima iako su mrtve i nepokretne. I stvar nas može vezati uza se jače nego čovjek. Teško je pripadati ljudima ili čovjeku. Nismo sigurni koliko smijemo pripadati. Posve ili polovično. Pripadati jednim dijelom sebe? Drugim dijelom biti odsutni i ne pripadati nikomu? Zadržati za sebe ono najskrivenije i pripadati isključivo sebi? Nikada se ne otkrivati dokraja i ne razgolititi sebe do konačne neskrivenosti? Teško je pripadati. Nestabilno. Podložno promjenama i odlascima. Prolascima kroz život. Danas mi pripadaš. Sutra te već nema. Danas ti pripadam. Uskoro me nema. Ne znam te. Ne prepoznaješ me. Pripadanje nam izmiče. Ili nas razočara. Jer je djelomično. Nepotpuno. Polovično. Ponekad i dvolično. Glumljeno. Može li nam išta pripadati dokraja? Možemo li pripadati bez rezerve? Bez računice? Neka naša pripadanja su uvjetovana. Nismo ih birali. Dogodila su se. Nismo pitani. Ne znači da su time loša. Neka su dobra. Vrijedna. Važna. Korisna. Neka pripadanja su opterećujuća. Nametnuta. Teretna. Teško ih se osloboditi. Vuku se za nama. Slobodno i izabrano pripadanje je rijetko. Ali je istinsko. Rijetko jer se događa kada smo dovoljno slobodni i svjesni da biramo. Istinska jer tek tu i tamo slobodno odlučujemo pripadati. Izabrati slobodnu pripadnost može biti opasno. Neće nas svi razumjeti. Neki će nas osuditi. Neki će se podsmjehivati. Bit će i onih koji nas optužuju. Možda se isplati sve to izdržati za jedan udah slobode i zadovoljstva koji nas ispunjava u trenutku spoznaje da smo mi sami odlučili pripadati negdje ili nekomu. Kao što nas ta ista sloboda ispuni ponosom kada odbijemo pripadati tamo gdje ne želimo i nećemo jer imamo svoje razloge. Kome čovjek može istinski pripadati? Sebi? Možda, jer nikada sebe neće do kraja upoznati. Slobodno i istinski se pripada onomu što do kraja spoznajemo, nečemu što u sebi apsolutno ništa ne skriva od nas, nečemu što je pred nama dokraja otkriveno. Drugima ne možemo pripadati na taj način jer ni drugi sam ne zna sve o sebi. Ne možemo pripadati ni neživim stvarima jer one ne znaju niti skrivati niti otkrivati. Ne možemo ni sebi pripadati jer smo i sebi nepoznanica.

Pa kome onda možemo pripadati? Nikome i svakome. Nikome potpuno, svakome pomalo. Takvo pripadanje ne ispunjava i ne zadovoljava, ne čini sretnim. Stalno smo pod prismotrom i sumnjom ili nadziremo drugog. Je li mi pripada dokraja? Pripadam li ja njemu u potpunosti? Međusobno se ispitujemo i odmjeravamo. Tko kome više pripada i tko više krije ili otkriva? Najbezbolnije je pripadati sebi makar je monotono i mrtvo. Iznenaditi možemo samo sebe, ali i razočarati samo sebe i sebe dovesti u opasnost i stanje dvoličnosti. Sva ta loša skrivanja od sebe i od nastojanja da pripadamo sebi nama će se razbiti o glavu. Drugoga neće pogoditi i razočarati, drugi neće trpjeti, neće nam biti neugodno zbog naše dvoličnosti pred drugim. Sva muka potrebe da se pripada ostat će skrivena u nama i samo će nas razočarati jer ne pripadamo sebi dovoljno i kako treba. S drugima je teže. I opasnije. I za njih. I za nas. Pripadanje može biti spasonosno i iskreno. Može biti porazno. Ne ovisi o nama. Koliko god prošli neuspjeha u pripadanju, uvijek ćemo željeti pripadati. Bilo kada. Bilo kome. Svugdje. Svakome. I drugima. I sebi. Ne možemo biti i ne pripadati. Biti i ne pripadati ne postoji. I kada mislimo da smo najslobodniji jer ne pripadamo nikome i nigdje, još uvijek pripadamo sebi. Čovjek ne može postojati da barem sebi ne pripada kako može, zna i umije. Jer biti i živjeti, a ne pripadati čak ni sebi je nemoguće. Neizvedivo. Pripadati moramo. Nužno. Htjeli ili ne htjeli, pripadanju je svejedno. Pripadanje je nužni zakon koji nad nama vlada i onda kada smo odlučili ne pripadati nikome i nigdje, nego isključivo svom postojanju i svom življenju. Pripadanje suvereno nad nam vlada. Ne možemo ga se osloboditi. Kad bismo uspjeli, ne bi nas bilo. Onaj koji postoji i živi uvijek pripada. Onaj kojega nema ne pripada. Mi jesmo. Postojimo. I pripadamo. Nije važno kome. Kada. Gdje. Koliko dugo. Pripadamo ako ništa samima sebi. Odvojeni od svih i svega. Ali pripadamo…

U Sarajevu 14. 8. 2020

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: photogranary

O sigurnosti

Štedimo novac jer se bojimo siromaštva i neimaštine. Gradimo kuću ili kupujemo stan jer se bojimo hladnoće, dana i noći pod otvorenim nebom bez ikakve zaštite. Četiri zida koja smo teškom mukom izgradili sigurna su zaštita. Rađamo djecu jer se bojimo smrti i strah nas je da će nas zaboraviti kad umremo. Djeca su zaštita od zaborava. Živimo i radimo imajući stalno pred očima to blagoslovljeno stanje: biti siguran/biti sigurna. Život se nažalost nekad pokazuje toliko nesigurnim da ni štednja, ni četiri zida ni djeca ne mogu dati stupanj sigurnosti za kojim čeznemo. Banka propadne i s njom zajedno naš novac. Netko je bez ikakvog osjećaja odgovornosti trošio naš novac na sumnjive investicije i ulaganja. Rat plane i naša kuća ili stan s tisućama tuđih „četiri zida“ biva razoren. Neki su starci duboko skriveni unutar svoja četiri zida zavaljeni u ugodnim naslonjačima uz pun stol „ića i pića“ odlučili da trebamo ostati bez krova nad glavom. Djeca odrastu i ponekad zaborave i ne javljaju se. Sve dok nešto imamo za što se možemo držati, koliko god bilo slabašno, vjerovat ćemo da smo sigurni. Čovjek se drži snažno za život bolesnog djeteta i sve dok se za njega bori, osjeća prisutnost sigurnosti: Izborit će se, pobijedit će bolest, jak je/jaka je. Nastupa li ikada trenutak u našem životu kada prestajemo biti sigurni? Mladi ljubavnici kada se nađu u vrtlogu međusobnih sukoba i optužbi za prevaru, dvoličnost i pretvaranje znaju sebi reći: Više ni u što nisam siguran/sigurna. Čovjek koji iznenada ostane bez svega od novca do krova nad glavom i obitelji također će s puno više prava nego mladi ljubavnici ustvrditi: Više nisam siguran jer nemam više ništa. Sigurnost povezujemo s imanjem ili nemanjem. Imati izgleda jest biti siguran. Nemati jest živjeti bez sigurnosti. Međutim, dosežemo li stanje apsolutne sigurnosti kada imamo? Ne. Inače ne bismo i dalje nastojali imati više, podebljati bankovni račun, proširiti kuću ili stan i slično. Radimo i borimo se ne samo jer želimo imati i izbjeći siromaštvo i neimaštinu nego još više jer želimo biti sigurni. Osigurati i zaštiti budućnost. Starost. Bolest. Samoću. Gubitke. Razočarenja. Gubitak posla. Ratovi. Ekonomske krize i obiteljski lomovi. Sve su to stanja i iskustva koja želimo preduhitriti. Biti zaštićeni kada dođu. Nekako se osigurati kako bismo se, ako ih već ne možemo izbjeći, od njih zaštitili. Mučno je iskusiti na vlastitoj koži urušavanje i gubitak sigurnosti. I oni koji govore kako su iz svega izišli jači, nisu do kraja iskreni. Jer su izišli s jasnom spoznajom da je sigurnost nemoguća na način na koji su planirali, dok nesigurnost vreba skrivena iza svakog sata i dana života i teško ju je predvidjeti.

Sigurnost nije ideal koji je nedostižan kao da je riječ o nečemu božanskom. Sigurnost je stanje stvari našeg konkretnog života. Međutim, jer je život često nepredviđen i životne okolnosti ponekad produbljuju našu nesposobnost da predvidimo budućnost, sigurnost ne može biti postignuta na način kako zamišljamo. Maštamo o sigurnosti bez kataklizmi i gubitaka, ali sve što postižemo jesu krhke sigurnosti kojima prijeti nepredvidivost svakodnevnog života i njegovih ponekad iznenađujućih i neplaniranih okolnosti. I novac u banci jest sigurnost, ali ne ona koja je trajna i vječna, kao što je to i krov nad glavom. Život se ne jednom pokazao nesigurnim i nezaštićenim i onda kada je novca bilo koliko smo htjeli, a krov nad glavom činio se neuništivim. Svejedno ćemo nastaviti živjeti i boriti se. Ne možemo zamisliti život u kojem smo potpuno nesigurni i nezaštićeni. Iz tog osjećaja da ne želimo živjeti na takav način živimo stvarajući krhke, kratkotrajne, ali stvarne i opipljive sigurnosti. I kada pogledamo veliki grad u kojem živimo, sve njegove zgrade, kuće i ulice, pred nama iskrsne misao o sigurnosti i zaštićenosti. Nekad je taj grad bio skoro cijeli razoren. Svi su krovovi nad glavom bili uništeni, sav novac nestao, mladi i djeca su poginuli ili ubijeni. Nitko nije bio siguran. Nitko nije bio zaštićen. Ali opet je izgrađen, kao što su se rodila druga djeca i drugi mladi. I nakon svega čovjek nije izgubio volju i želju za sigurnošću. I nakon svega želimo biti sigurni. Zaštićeni. I čovjek nikada neće prestati težiti tome da bude siguran. I koliko god sve bilo spaljeno do temelja i pretvoreno u pepeo, čovjek će iznova štedjeti, graditi i rađati. Čovjek ne može zamisliti svoj život živeći ga u trajnoj i vječnoj nesigurnosti i nezaštićenosti. Uvijek će štedjeti. Nikada neće prestati graditi i uvijek će biti onih koji će roditi novi život. Čovjek zna kakav je osjećaj, makar je prolazan i kratkotrajan, kad si siguran i zaštićen. I radi tog osjećaja spreman je učiniti sve što može. Ponekad je spreman učiniti nemoguće. Sigurnost je za čovjeka najprivlačnija ideja i za tu ideju izgradit će ponekad cijeli grad, stvaran i opipljiv da se zaštiti od nesigurnosti. U svemu što gradimo, činimo i borimo se kroz život pred očima nam je uvijek još nedosegnuti osjećaj mira i stabilnosti, osjećaj da više neće biti negativnih i loših okolnosti i promjena. Sve je to međusobno pomiješano. I nada da ćemo dosegnuti mir. I potreba da imamo stabilnost. I zadovoljstvo jer više nema loših životnih okolnosti. I sreća jer više nikada neće stvari ići prema lošem. Sve se to svakodnevno miješa u nama dok štedimo, gradimo i rađamo. Kao da svi radimo isto, kao da svi želimo isto, kao da svi maštamo i sanjamo o istom: sigurnost.

U Sarajevu 13. 8. 2020.

O. J.