Oliver Jurišić – Stranica 9 – Poptheo Web Portal

O odlučivanju

Ne znamo s čime ćemo morti živjeti nakon što donesemo odluku. Nitko to ne zna. Predviđamo. Očekujemo. Nadamo se. Dvoje mladih obeća da će se voljeti i poštivati cijelog života. Odluka. Čvrsta. Jaka. Stabilna. I opet se dogodi da ne bude onako kako se odlučilo. Nijedan/nijedna od nas ne može predvidjeti što će biti život, kakvo će biti življenje, što je budućnost nakon odluke. Obilježava nas ono s čime moramo živjeti nakon što odlučimo. Ono što moramo proživjeti jer smo nekad u prošlosti nešto odlučili. Sve posljedice i dalekosežnost odlučivanja nikada se ne događaju odmah. Ovdje i sada. Ne. Odlučujemo sada. Ono s čim ćemo živjeti kao posljedicom doći će kasnije i dugo se zadržati u našem životu. Možda kroz cijeli život. Ponekad uspijevamo odlučiti tako da ono s čime moramo živjeti biva dobro, bivamo ispunjeni, u ljudskim poimanjima sreće i zadovoljstva odgovorit ćemo potvrdno i na jesmo li sretni i na jesmo li zadovoljni. Događa se da odlučimo i ono što dolazi i s čime moramo živjeti postaje teret, pritisak, osjećaj gubitka, osjećaj neuspjeha, osjećaj izgubljenosti, strah od promašenog života. Treba primijetiti kako određena odluka ne kaže puno ili govori vrlo malo o onome s čime će trebati živjeti nakon odluke. Odlučimo sve ostaviti. Sve napustiti. S čim ćemo morati živjeti još ne znamo. Zasad promatramo horizont slobode i oslobođenja i vjerujemo da nas uskoro očekuju nepregledna prostranstva slobodnog života. Ne znamo s čime ćemo morati živjeti. Horizont slobode može biti lako izbrisan kao i pomisao na oslobođenje. Nađemo se u novim okovima i zatvorima. Nađemo se manje slobodnima i oslobođenima nego smo bili. Kako spoznati unaprijed ono s čim moram živjeti cijelog života na temelju odluke koju donosim sada i ovdje? Ne mogu. Život je prepreden. Pomislimo da ga odlukom možemo privoljeti da nam otkrije s čim ćemo živjeti nakon što donesemo odluku? Život ponudi neke slike, snove, ideje, planove. Svi se oni mogu ostvariti. Mogu se izjaloviti. Možemo biti nagrađeni. Možemo sami sebe kazniti. Odlučivanje nam ništa ne kazuje o onome s čim ćemo živjeti u nekom budućem životnom periodu. Kada? Koliko dugo? Hoće li biti drugih i novih prilika? Ne znamo.

U odlučivanju kao da dodirujemo nejasne sjene. Nazire se sreća. Nazire se uspjeh. Nazire se sigurnost. Nazire se neuspjeh. I bol. I nesigurnost. I tjeskoba. Ali gdje? U kom trenutku odlučivanja ovdje i sada odlučujemo i izabiremo bolje za sebe i odbacujemo lošije i opasnije? U odlučivanju pokušavamo razriješiti cijeli život i postojanje. Brak? Samoća? Obitelj? Bez obitelji? Odlazak? Ostanak? Fakultet? Posao? Karijera? S čim moramo i trebamo živjeti nakon što je odlučivanje okončano? Počinjemo otkrivati živeći ono što smo odlučili. Trenutak je odlučio možda cijeli naš život? Ili ga je trajno obilježio? Ili ne možemo odlučiti ništa novo za sebe jer se još borimo i nosimo s nečim starim i prije odlučenim? Lijepo je živjeti, dobro je živjeti s onim što si odlučio/odlučila. Zvuči kao blagoslov i zahvala jer s onim s čime živimo smo ispunjeni. Ali što kada čuješ: Moraš živjeti s tim nema drugog izbora, odlučio/odlučila si. Zvuči kao prokletstvo ili, još gore, kao da nas netko sažalijeva. Jadan/jadna moraš živjeti i trpjeti jer si tako odlučio/odlučila. Jesam li? Mogu li nešto promijeniti? Mora li me odlučivanje obilježiti zauvijek? Obilježiti me kao nekoga koga drugi sažaljivo promatraju govoreći iza leđa: Tako je odlučio/odlučila i sad mora s tim živjeti i trpjeti. Najgore je kad se pretvorimo u fataliste. Odlučeno je. Gotovo je. Mora se prihvatiti. S tim se mora živjeti. To je moj/tvoj usud. Od pamtivijeka zapisana sudbina. Mora li zaista biti tako ili se može nešto učiniti? Nešto promijeniti? Iako odlučivanjem ne možemo znati s čim ćemo morati kasnije živjeti, još uvijek nam ostaje prostor slobode i oslobođenja, ponekad jedva dostupan, kroz kojega možemo odlučiti drugačije. Odlučiti iznova. Sanjati i nadati se da ono s čim moramo živjeti ne mora uvijek biti nepromjenjivo, neupitno, sudbinsko i vječno. I kada odlučujemo, u nama ponekad ostaje skriveni i maleni horizont slobode i oslobođenja makar ga nitko drugi ne vidio i ne osjećao osim nas samih. Ako smo na njega slijepi, živimo kao fatalisti koji ne vide da u životu nikada i ništa nije odlučeno… do kraja…

U Sarajevu 5. 10. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: tomertu

O neoproštenju

Oprostiti sebi? Oprostiti što? Koga? Zašto? Ponekad je lista neoproštenjâ preduga, pa se ne usuđujemo ni pokušati. Povremeno nam se drugi javljaju s visoka i ucjenjuju: Tko si ti da sebi oprostiš i tko ti je dao vlast i moć? Zaista, kako je moguće oprostiti sebi i što to znači? Ne oprostiti sebi znak je dubokog kajanja koje ne možemo izreći i izmoliti. Riječi oprosti sebi nikako neće preko naših usta. Ne oprostiti sebi znak je nevjere. Ne vjerujem u svoje vlastito kajanje. Ima smisla. Oprostiti sebi je vrlo grub i brutalan potez kao da čovjek reže vlastito meso koje je bolesno. Ako ga ne odreže, umrijet će, ali nema hrabrosti i snage za rez. Najgore je pustiti i promatrati kako cijeli čovjek pomalo obolijeva sve do opasne granice sepse i trovanja. Ne moći oprostiti sebi je poput gangrene koja prijeti da se raširi cijelim čovjekom. I najgore što učinimo u takvim trenutcima jest tupo i besmisleno čekanje da se neoproštenje kao opasna i smrtonosna zaraza proširi u nama. Stojimo u mjestu. Natrag ne možemo, naprijed ne želimo. Mrtvi i mrzovoljni sve više mrzimo sami sebe i svu krivicu na sebe prebacujemo. Sami potičemo bolest neoproštenja i puštamo je da nas shrva do nepokretnosti i gubitka volje za životom. Oprostiti sebi promašaj, neuspjeh, krivi izbor, glupost koja je koštala jako puno zbog koje smo izgubili dobar dio najboljih godina života je surova sječa nutrine vrlo tupim nožem koji ostavlja nove rane i ožiljke. Oprostiti sebi je jako teško iskustvo jer je identično spoznaji i znanju da smo za nešto krivi ili smo krivo učinili i nema nikoga drugog na koga bismo mogli prenijeti osjećaj krivice. Kao kada neki mladić ostavi djevojku nezadovoljan njome jer nije zadovoljan sobom, onda ga nakon nekoliko godina susretnete kao čovjeka koji se kaje, ali nema snage i hrabrosti oprostiti sebi i priznati da je promašio, pa ga nesposobnost istinskog kajanja i neodlučnost da si oprosti još više grize i progoni zbog čega mu život stagnira i on se nigdje ne vidi u životu, bezvoljan i nezainteresiran ponavlja da je promašio i da si to ne može oprostiti. Ili kada djevojka učini isto. Godinama kasnije susretnemo je kao ženu koja stalno žali, nije sretna i zadovoljna iako joj je život kasnije pružio puno više nego je očekivala. Ne oprostiti sebi siguran je i brz put u nesigurnost o samom sebi, nezadovoljstvo sobom, mržnju prema sebi i antagonizam i nepovjerenje prema drugima. Stalno zarobljen u onome što je prošlo ili što se dogodilo, čovjek nikako ne uspijeva otvoriti oči na pravi način i vidjeti dobro i ljepotu u svijetu i onima oko sebe. U svemu što promatra vidi kaznu, opasnost, novu priliku za stalni osjećaj krivice i osjećaj neuspjeha. Neoproštenje sebi je najgora stvar koju čovjek može sebi učiniti ako se želi kazniti žestokom i surovom kaznom, nešto slično možemo čuti kada netko nekoga opominje: Kajat ćeš se cijeli život. Nije u pitanju uvijek opomena da pazimo na životne izbore i buduće planove. Ponekad više zvuči kao proklinjanje: Dabogda nikad sebi ne oprostio/oprostila. Strašna kletva čiju zluradu snagu i intenzivnu zloću potvrđuju oni koje godinama susrećemo kao žive mumije jer ne mogu krenuti naprijed. Živi, ali kao da nisu. Ne oprostiti sebi je kao pristajanje na nutarnju i duševnu smrt, kao psihičko samoubojstvo duše koja prestaje osjećati kontakt s tijelom i svijetom. Duša se povlači u sebe ako i ne umire ona vegetira i polako zamire u čovjekovom tijelu cijelo vrijeme kontrolirajući tijelo i čovjeka svojim kricima i upozorenjima: Ne možeš naprijed, ne smiješ naprijed, nemaš hrabrosti za naprijed, nesposoban si oprostiti sebi, ne smiješ to učiniti. Svi ovi krici koji dopiru iznutra toliko čovjeka ubiju i umrtve da se čovjek doista osjeća nevrijednim i bezvrijednim bilo kakve pa i najmanje ljubavi, pažnje, nježnosti, plemenitosti, ljudskosti. Ne oprostiti sebi je teška optužba i potrebno je vrijeme i hrabrost da je čovjek pobije.

Ako se ne oprostiti sebi pretvori u presudu koju čovjek izrekne nad sobom, nikakvo oproštenje ni njegovo ni drugoga ne mogu mu pomoći da se vrati natrag u svijet gdje ima dobrih ljudi koji će u njemu prepoznati dobrotu i ljudskost. Ne oprostiti sebi užasan je teret za nositi. Pretežak. Sa svih strana poput klupka bodljikave žice iznutra probada i ranjava i ne da čovjeku mira ni kad nije budan. Čak i u snu čovjek ima osjećaj da ga neoproštenje progoni i nemilosrdno ubada. Oprostiti sebi mukotrpan je posao. Dugotrajan. Mogli bismo simbolički reći na momente i „krvav“. Iza sebe valja ostaviti sve ono što si nismo mogli oprostiti, ali to nije kao skidanje odjeće, više izgleda kao „guljenje“ kože iznutra, kao da čovjek dušu pomalo „guli“ sloj po sloj. Oprostiti sebi ponekad može biti i opasno. Ne zna čovjek što će ostati kada na kraju svu kožu „skine“ s duše, savjesti i srca. Možda ne ostane ništa. Tijelo bez duše. Ipak se čini da je prednost na strani oproštenja sebi kao spasenja i novog života i novog početka. Nerijetko susretnete ljude koji su nešto ili nekoga oprostili sebi i nastavili dalje živjeti bez osvrtanja. Obično vam kažu kako se osjećaju kao novi ljudi, kao da su dobili drugu dušu, a i sami na njima možemo vidjeti promijene jer pred sobom umjesto prošlog živog mrtvaca vidite uskrsnulog čovjeka. Oprostiti sebi je moguće jedan od najljepših, najboljih, najskupljih, najvažnijih i najpotrebnijih darova koje bi čovjek sebi trebao i morao pokloniti ponekad u životu. Početi iznova. Ostaviti sve. Ožiljke. Rane. Ubode. Ostaviti „starog“ sebe sa svim njegovim nutarnjim bolestima, zarazama i sepsama koje ga uporno i neprekidno truju i ne daju mu živjeti. Oprostiti sebi je presijecanje čovjeka na dvojicu koji se više ne trebaju nikada susresti. Ostaviti „starog“ negdje iza neka čeka svoj kraj nesposoban oprostiti sebi i krenuti konačno naprijed. Prigrliti „novoga“ i otići naprijed bez osvrtanja. Kako god čovjek učinio ne oprostiti sebi i ostati zarobljen ili oprostiti sebi i krenuti oslobođen okova neće ići bez bolne spoznaje da mora samog sebe „izrezati“ do kraja. Kako bi ono što je nezdravo i bolesno izbacio iz sebe pri čemu osjećaj i iskustvo oproštenja sebi može biti intenzivno bolno kao da čovjek stvarno negdje u sebi nešto fizički „sječe i reže“. To je ozdravljujuće i spasonosno iako iskustvo može biti jako neugodno i mučno kada čovjek pokuša. Ima smisla. Jer ne oprostiti sebi toliko sraste i uraste čovjeka da se ponekad sa zebnjom pita hoće li preživjeti. I hoće. I preživi. I tek onda kao novi i drugi čovjek prihvati i bude zahvalan što je morao sebe iznutra osloboditi oboljelog i bolesnog „ja“ kako bi mogao shvatiti da je ne oprostiti sebi nešto najgore što je sebi ikada u životu učinio. I naravno obećati sebi da više nikada neće tako dugo oklijevati i čekati da si oprosti.

U Sarajevu 28. 9. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Iakov Filimonov

O pozivu

Ne osjećamo i ne primjećujemo odsutnost stranca. Odsutnost je iskustvo nedostatka ili gubitka bliskosti i duboke povezanosti. Biti odsutan je identično onome ne biti više u kontaktu, u odnosu, u vezi. Odsutnost je egzistencijalno iskustvo. Na mjestu odsutnog otvara se golemi prostor praznine. Praznina nije fizička. Nije opipljiva. Praznina je u nama. Odsutnost je osobni doživljaj praznine koju je jednom netko ispunjavao. Nedodirljivo. Netko je živio u nama, bivao egzistencijalno prisutan. Netko je bio ja. Nije bio/bila identičan meni, ali opet je bio u meni/u nama kao prisutnost. Toliki nepoznati su svakodnevno odsutni iz prostora u kojem se krećemo, živimo i radimo. Ali ne primjećujemo njihovu odsutnost. Ne primjećujemo da je prostor veći i da se slobodnije diše i da sad imamo više prostora za sebe. Odsutnost je svakodnevna. Ljudi su stalno odsutni iz svojih domova, a prisutni na poslu. Odsutni su iz života djece koja su prisutna u školi. Odsutnost je univerzalni fenomen kojega i ne vidimo. Jer uz njega nismo egzistencijalno vezani, svejedno nam je što svakodnevno na tisuće i tisuće ljudi bivaju odsutni da bi negdje drugo bili prisutni. Drugačije stoji kada u nama postoji svijest kako je netko prisutan u našem životu. Njegovu/njezinu odsutnost odmah primjećujemo. Osjećamo. Svaki i najmanji trag odsutnosti dolazi pred oči. Kao kada strastveno zaljubljeni dvoje osjećaju odsutnost onoga drugoga. Nakon nekoliko trenutaka nakon susreta već jedno ili drugo osjeća odsutnost i traži i zove: Gdje si? Gdje si je izričaj naše svijesti i spoznaje o odsutnosti onoga koji naše postojanje ispunjava do te mjere da nam je njegova odsutnost nezamisliva i neprihvatljiva. Sve možemo zamisliti, ali ne i da je i na jedan jedini trenutak odsutan/odsutna. Pitanje gdje si podsjeća na onaj religiozni događaj kada božansko pita čovjeka gdje si Adame? Primijećeno je da je čovjek odsutan jer ga je netko izuzetno ljubio da nije mogao niti jednog trenutka bez njega. Božansko ljubi ljudsko do mjere da primjećuje njegovu najmanju odsutnost. Iz ovog iskustva božanskog koje ljubi čovjeka i primjećuje da ga nema čini se da je odsutnost najrazornija kada je odsutan onaj koji je voljen i ljubljen. Odsutnost najčešće biva nepodnošljiva kada ljubimo ili volimo prazan prostor, prazno mjesto, praznu kuću, prazan krevet, odakle je ljubljeni ili voljeni odsutan. Nije odsutnost samo nepodnošljiva jer je prazno nešto gdje je drugi nekada bio prisutan. Još je više nepodnošljiva jer je iz nas samih drugi odsutan. Nemamo više kome pružiti i darovati sebe jer naša strast, ljubav i želja se ne može darovati onomu čega nema, nečemu odsutnom i ispražnjeni od njegove/njezine prisutnosti obolijevamo od goleme praznine koja se otvara u nama. Nepodnošljivo je, mučno i nemoguće voljeti ili ljubiti odsutnost jer nitko ne može ljubiti prazninu. Postajemo odsutni samima sebi što ponekad drugi vide kao našu tjelesnu i duhovnu nemoć, nezainteresiranost, apatiju i ravnodušnost. U sebi nijemo i bez glasa postavljamo pitanje. Kao što je božansko pitalo za čovjekom gdje si Adame tako i mi pitamo za odsutnim gdje si. Izgleda da tek u ljubavi pitanje gdje si ima najveću i najdublju težinu koja čovjeka pritišće do granice fizičkog i duhovnog pucanja. Pogotovo kada na našu molbu, krik i poziv gdje si odsutni više ne daje odgovor. Još je gore kada je odsutni tu pred nama i s nama ali na naš zov gdje si šuti i ne želi odgovoriti. Odsutnost i gdje si idu zajedno i identični su jedno drugom. Pitati gdje si isto je što i potvrditi odsutan/odsutna si. Gdje si Adame odjekuje kao eho u našim međuljudskim odnosima i pozivima drugom kada ga zovemo na ljubav i pitamo gdje si. Ili kad on/ona poziva nas i pita nas gdje si. U odsutnosti koja se u nama otvori ima nečega nepodnošljivog, kao i u što u našem zovu gdje si ima toliko čežnje, potrebe i nade da će nam biti odgovoreno i da ćemo čuti odgovor tu sam i da drugi jednom kad odgovori i sebe učini prisutnim s nama i u nama nikada neće biti odsutan od nas i iz nas. Gdje si je možda i najvažnije pitanje kojega plašljivo postavljamo i nervozno i napeto čekamo odgovor kao što je i odsutnost jedno od najtežih iskustava za čovjeka kada je svjestan da drugi nije bio stranac koji je odsutan, nego netko identičan u njemu koji je svojom odsutnošću stvorio za početak ogromnu prazninu. Možda bi i ljudsko u božanskom ostavilo ogromnu prazninu da na ljubavni zov božanskog gdje si Adame nije bilo plašljivog odgovora tu sam Stvoritelju koji se unatoč strahu i drhtanju nadao da će ga božansko ljubiti i nakon njegove odsutnosti. I onaj koji ponovo odgovara na naš poziv gdje si i odgovara s velike egzistencijalne udaljenosti od nas tu sam biva nekad u strahu i napetosti hoćemo li ga primiti natrag. Kao što je i božansko primilo čovjeka natrag, možda ni nama ne preostaje ništa drugo nego drugoga primiti natrag. Učiniti ga ponovno prisutnim s nama i u nama. Čini se smislenijim živjeti kada naše gdje si dobije odgovor tu sam makar smo već jednom bili izigrani, zapostavljeni, zaboravljeni i ostavljeni od toga tu sam kao što je i božansko često puta bilo izigrano i prevareno od ljudskog tu sam, ali ga nikad nije prestalo voljeti i ljubiti svojim upornim i stalnim gdje si.

U Sarajevu 26. 9. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Wanuttapong Suwannasilp

O trenucima

Jeste li ikad osjetili intenzivan osjećaj potrebe da neki trenutak koji vam se događa potraje malo duže? Ili vječno? Ne oni veliki životni trenutci, nego svakodnevni. Nepoznati drugima, a i vama obični. Iskustvo svakodnevnice i prosječnosti. Iskustvo ni po čemu zanimljivog i uzbudljivog života. Trenutak kada ujutro, dok svi spavaju, hvatamo nekoliko trenutaka mira i tišine uz kavu prije nego potonemo u kaos stresa, gužve, vike i egzistencijalnih borbi. Trenutak kada navečer uspijevamo ostati nakratko sami sa sobom isključeni iz problema koje ne možemo riješiti. Intenzivan osjećaj potrebe za produženjem trenutka bude poput bljeska ili teško razumljivog sna. Sjećamo se da smo nešto sanjali, ali ne možemo opisati. Vjerujemo da smo očima vidjeli, ali bilo je iznenadno i brzo. Osjetili smo potrebu da trenutak traje, ali nepredviđeno i iznenada. Nije se činilo uvjerljivim da bi trenutak koji nam se svaki dan događa i ponavlja u nama mogao izazvati tako intenzivan osjećaj želje da ga produžimo. Negdje u tim iznenadnim svakodnevnim trenucima događa se spoj naše čežnje, žudnje i nostalgije. U njima se čovjek osjeti drugačijim, kao da pripada nekom višem i dubljem poretku svijeta i stvarnosti, kao da pripada nečemu što ga kudikamo nadilazi, kao da čovjek tapka u mraku pred vratima iza kojih se nalaze odgovori. Ima ljudi koji vole ujutro sami prije svih ustati i u tišini sjediti. Razmišljati. Možda vole i kavu. Ili čaj. Nije važno. Zamišljamo jednog takvog čovjeka kako u osvit novog dana sjedi na terasi svoje kuće ili stana dok je svuda oko njega mir. Uskoro će izići sunce i već se naziru obrisi novog dana. Dan pred njim je možda težak. Neugodan. Možda nije. U nekom trenutku, dok tako sjedi i čeka dan, možemo ga zamisliti kako ga iznenada prožima čudan i ugodan osjećaj. Sve je savršeno uređeno. Tišina. Vrijeme. Pogled. Položaj u kojem sjedi ili stoji i promatra. Tek u nekom nepredvidivom trenutku snažne koncentracije na samog sebe i na povezanost sa svim što ga okružuje preplavi ga iznenadan i snažan osjećaj. Potreba da trenutak u kojem se nalazi traje duže. Ili barem vječno.

U bljesku trenutka u njemu se miješaju potreba, želja, čežnja, žudnja, nostalgija, tuga. Za čim? Trenutkom koji prolazi, kojega ne može zaustaviti? Iskustvo nemoći jer ne može zaustaviti vrijeme? Potreba za nadom jer vjeruje da se trenutak može ponoviti kao neprekinut i vječan? Kasnije ne uspijeva opisati iskustvo trenutka. Sjeća se onoga što je osjetio, ali ne uspijeva, barem ne uvijek, pronaći odgovarajući način da ga izrazi ni sebi ni drugima. Iskustvo trenutka vječnosti, ako ga možemo tako nazvati, čovjeku se dogodi nepredviđeno i iznenada. Najčešće u onom što svakodnevno radi i živi. Sličan je živopisnom snu. Jak je. Snažan. Svjesni smo da nam se događa. Kad prođe, brzo izblijedi i, nažalost, teško ga možemo dozvati u sjećanje. U nama ostane neki maglovit trag da su to jutro, ili to popodne, ili ta večer, inače uvijek obični, bili izvanredni po nečemu čega se ne možemo sjetiti. Ali je ostao trag osjećaja. Trag proživljenog iskustva. Trag potrebe, želje, čežnje, tuge i nostalgije za proživljenim trenutkom. Što znači iskustvo trenutaka vječnosti? Govori li nam ono nešto? Šalje poruku koju ne možemo prevesti u naše jezike i komunikacije? Jesu li oni samoobmana? Nema konačnog i sveobuhvatnog objašnjenja. Kao da smo „zapeli“ negdje u međuprostoru između fizičkog postojanja i onostranosti. U živom iskustvu svakodnevnog trenutka koji u nama rađa izuzetno živu i jaku potrebu i želju da traje vječno jer je u njemu (barem za mene i za tebe) sve savršeno posloženo i ništa ne nedostaje i ništa nam ne prijeti susrećemo se s pitanjem koje se javlja i poslije neobjašnjivih snova. Što znači ovaj trenutak vječnosti sada i ovdje dok me u svakodnevnom i običnom iskustvu čekanja jutra u miru i tišini prožimaju mješavine žudnje, čežnje, nostalgije i žalosti za tim trenutkom? Ima li vječnosti? Ili je samoobmana? Ne znam. Neka trenutak vječnosti potraje. Kasnije ćemo razmišljati o tome kada ne budemo mogli opisati što smo osjetili…

U Sarajevu 25. 9. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: anyaberkut

O nesigurnosti i spoznaji

Što nas čini nesigurnima? Rekli bismo sve i ništa. Nesigurnost je neodređeno iskustvo s mnoštvom emotivnih lica i odgovor ne može biti definitivan. Nema konačne nesigurnosti, nekakve nesigurnosti svih nesigurnosti koja jednom svladana trajno oslobađa čovjeka. Nesigurnosti su raznolike, neprimjetne, nejasne, iznenadne, nove. One su mozaik nepovezanih djelića koji se ne može složiti u jasnu sliku jer svaka od njih izbjegava i ne dopušta biti dokraja razjašnjenja. Nesigurnost može iznenada prestati iako je prethodno bila stabilno iskustvo za koje smo bili uvijek pripremljeni. Prestala je i nestala bez objašnjenja i racionalnog utemeljenja. Više nismo nesigurni. Njezino mjesto je zauzela neka nova, neplanirana, iznenadna na koju nismo računali jer se nikad nije javljala. Nesigurni smo tamo gdje nismo očekivali i ne očekujemo da ćemo biti. Zašto? Nitko ne zna. Razjasniti sve skrivene izvore naših nesigurnosti značilo bi potpuno spoznati sebe. Čovjek sebe spoznaje kroz nesigurnost. Kroz nesigurnost promatra svoje mogućnosti i sposobnosti, može li ih nadmašiti ili pasti ispod njih. Kroz nesigurnost otkriva neželjene granice koje ne može prijeći, ali i ograde za koje je mislio da su previsoke da bi se preskočile. Jedna nesigurnost postavi neprobojnu granicu, drugu svlada i preskoči s lakoćom kao da ne postoji kao prepreka ili zid. Zašto uspijemo iznenada svladati neku nesigurnost ili iznenada budemo zarobljeni i sputani nekom novom onda kada nema razumskog objašnjenja niti fizičkih i psiholoških razloga za nesigurnost? Zašto netko tko uživa biti u centru pažnje iznenada postaje nesiguran u sebe i izbjegava društvo drugih? Zašto netko tko je nadaleko čuven po ludoj hrabrosti iznenada postaje nesiguran odnosno odbojno oprezan i pažljiv? Zašto netko tko se osjeća zadovoljno i ugodno u svom fizičkom izgledu iznenada biva nesigurnim i plaši se pogledati u ogledalo? Nesigurnost se doima kao beskonačan niz nepovezanih slika čovjeka o samom sebi i drugima koje su neodređene i nesređene. U tom kaosu slika svako malo izroni neki novi lik ili image koji nas izbaci iz sigurnosti. Nesigurnost nema definiciju jer nije konačna. Nema početak. Nema završetak. Ona je kaotično kretanje čovjeka oko sebe samog, čovjeka koji je sam sebi nepoznanica i ne zna tko je. Osjećamo određenu istinitost kada mislimo o nesigurnosti kao nepoznanici, nepoznatom, kaosu, nečemu što iz nas izranja iznenada i bez najave.

Najjači strah kojega čovjek osjeća uvijek će biti strah od nepoznatog jer je to strah koji nema objekt i ne može biti usmjeren. Nesigurnost je nepoznatost samog sebe i pomiješana je sa strahom jer najteže i najneugodnije su one nesigurnosti za koje ne znamo na što se odnose. Nesigurnosti koje nemaju svoj objekt i ne mogu biti usmjerene nego ostaju razbacane oko nas kao okovi straha koji nas plaše, a ne znamo konkretno što je to čega se plašimo. Nesigurnost je blaga forma straha koja može, s vremena na vrijeme, prijeći u nepodnošljiv strah od nepoznatog. Svakome je od nas lakše egzistirati kad možemo uprijeti u objekt koji nas čini nesigurnim, što god taj objekt bio. Imati pred sobom objekt nesigurnosti znači mogućnost da se nesigurnosti oslobodimo ukoliko je moguće. Objekt nesigurnosti definira nesigurnost i uči nas o tome tko smo. Kao kada je čovjek nesiguran u svoje sposobnosti vožnje automobila gdje automobil predstavlja objekt nesigurnosti. Jednom kada svladamo vožnju, automobil prestaje biti prijetnja, a čovjek prelazi u kategoriju sigurnog i iskusnog vozača. Ali što kada svugdje u sebi i oko sebe osjećamo nesigurnost, ali objekta te nesigurnosti nema nigdje na vidiku? Ne možemo usmjeriti nesigurnost, ne možemo spoznati sebe i nesigurnost i mi postajemo još dublja nepoznanica. Nesigurnost koja nema objekt je ona koja nas najviše plaši. Nepoznata. Iznenadna. Nova. Može se pojaviti u bilo kojem trenutku i zahvatiti bilo koji dio nas što produbljuje našu svijest da sebe ne poznajemo dovoljno i dobro. Ne znati sebe je nesigurnost. I jer nitko od nas ne zna sebe, nikada nećemo biti sigurni. Utješno je što s vremena na vrijeme neka od naših nesigurnosti ima konkretan objekt i kad uklonimo nesigurnost, kao da smo uz njezino uklanjanje otkrili i dio sebe. Ono kada sebi kažemo: Nisam znao/znala da ja to mogu i znam. Znati objekt vlastite nesigurnosti je istovremeno mogućnost spoznaje samog sebe. Ne znati i nemati objekt nesigurnosti isto je što i ne moći znati nešto o sebi što je skriveno i nepoznato. Postojimo između nesigurnosti koja nas plaši i onih nesigurnosti koje možemo svladati jer znamo na što se odnose. Možda smo pogriješili kada na početku pišemo da ne postoji nesigurnost svih nesigurnosti. Možda postoji. I ako postoji, njezino razotkrivanje je istovjetno apsolutnoj spoznaji onoga što sam ja kao čovjek. Nesigurnost svih nesigurnosti je pokušaj da sebe potpuno upoznamo i da nam ništa o nama samima ne ostane tajno. Dotad ostaju nam stvarni i opipljivi susreti s nesigurnostima za koje znamo na što se odnose i odakle dolaze i sa svakom od njih, bilo da je uklonimo ili otkrijemo o sebi, otkrivamo i učimo nešto novo što o sebi nismo znali. Iskustvo ili osjećaj nesigurnosti je trenutak samosvijesti o tome što sam i tko sam kao ljudsko biće.

U Sarajevu 21. 9. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Mr.Smith Chetanachan

O preispitivanju

Život rijetko i povremeno preispituje. Ne postavljamo svaki dan pitanja o životu i zašto ga živimo. Događaji utječu na naša preispitivanja. Kako nastaviti živjeti nakon tragičnog gubitka? Što je zapravo život nakon sto iznenada i bez najave ostanemo bez vida ili sluha? Preispitivanje života i što je život i ako se događa rijetko može trajati dugo. Tragični gubitak nekoga stalno će nas preispitivati. Život ne pušta tako lako iz ruku onoga koji pristane na razgovor s njim. Život je povremeno ugodan sugovornik. Ponekad je neugodan. Predugo preispituje nas, naše odluke, smislove koje mu želimo dati. Jesi li siguran ili sigurna je pitanje kojim nas život počinje preispitivati. Mi smo sigurni. Uvjereni. Onda se dogodi nešto i sigurnost i uvjerenja se poljuljaju. Pretvore se u nesigurnosti i sumnje. Poželimo da nismo popustili životu da preispita zašto i kako živimo. Ugodnije je kad mu ne dopuštamo da nas zapitkuje. Volimo kad život šuti i ne postavlja pitanja i ide naprijed bez glasa. Neka šuti i neka odživi sam sebe. Zaboravljamo da postoje životi drugih. Onih koji su s našim životom neraskidivo povezani. Kada netko od njih iznenada nestane i neće se vratiti kao da se dio našeg života od njega vrati nama. I taj dio koji se vrati biva na trenutke nesnosan i nepodnošljiv kao kada izgubite člana obitelji i odjednom vas život za koji niste znali da postoji u drugom se vrati s pitanjima i počne propitivati smisao vašeg života i življenja. Što je to život sada kada njega ili nje nema i slična pitanja otežavaju življenje s mišlju kako su naši životi povezani isključivo s nama i isključuju druge živote. Iako odgađamo, valja se probuditi u novom i drugačijem životu koji će moguće do kraja življenja biti vrijeme propitivanja.

Život ne propituje unaprijed jer se sami dadnemo zavesti mišlju kako život treba uzeti zdravo za gotovo. Protiv ovakve neozbiljnosti život ne protestira. Ne čujemo ga da kritizira našu površnost. Ne osjećamo da se od svega što imamo o njemu najmanje brinemo. Život će nas preispitati bilo da se nama nešto dogodi ili životu nekog drugog. Preispitivanje života uvijek je posljedica. Nije uzrok. Život propituje nakon, a ne prije. Nezgodno je ako to preispitivanje traje za čovjeka predugo. Ne pronalazi odgovor dok se pitanja svakodnevno gomilaju, što ga čini nervoznim i nezadovoljnim. Uvijek smo gubitnici u nadmetanju s životom u igri propitivanja. Niti će nam dati sve odgovore niti će odustati od svojih pitanja. Život je svojeglav kada nas propituje. Nije ga briga za naše planove i što bismo mi htjeli. Život za koji mislimo da nam pripada kradom ode do nekog groba ili mjesta tragedije dok sanjamo ili smo nepažljivi. Uzalud nam je proklinjati sebe zbog nesmotrenosti. Izdaleka vidimo svoj život kako nam se vraća zamišljen i znamo da slijedi propitivanje i postavljanje pitanja što, kako, i zašto. Nema svrhe protestirati o potrebi mira i šutnje. Život je nesmotren i nema osjećaja za naša osjetljiva stanja i razdoblja. Htjeli ili ne htjeli, on će nas preispitati, postaviti pitanja na koja ni život ni mi nemamo odgovor. Život sebe takvim doživljava. Smatra da je njegov posao da nas pita i preispituje bez obzira na to što mi o tome mislili. Život je slobodan i ponaša se slobodno kao da nas ne treba iako bez nas ne može postojati. Svoju aroganciju, surovost i nemilosrdnost demonstrira onda kada nas preispituje i postavlja nam pitanja u trenutku kada želimo biti sami i šutjeti jer ne znamo kako živjeti dalje. Život ne mari. Preispituje i postavlja pitanja kao da se ništa ne događa s nama i u nama. Ponekad je toliko slobodan i odvojen od nas da se čovjek dok s njim razgovara i sluša njegova preispitivanja i pitanja, upita je li to moj život ili nečiji drugi? Kao da smo ponekad moj život i ja stranci koji jedan drugog muče pitanjima na koje nijedan od nas nema odgovore. Zasad…

U Sarajevu 19. 9. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Sebastien Decoret

O oproštenju II

Oproštenje nije trenutno. Nije bezuvjetno. Nije privatno. Laž i nepravda su zloupotreba oproštenja kada smo prisiljeni na temelju laži i nepravde oprostiti. Time se nepravda i laž produbljuju. Kada opraštamo? Opraštamo onda kada je drugi u našoj potpunoj vlasti. Kada drugi prizna istinu o onome što nam je učinio i traži od nas da budemo pravedni prema njemu i preda se potpuno našem sudištu. Osveta je naša prirodna potreba u takvom trenutku. Osveta bi mogla izbalansirati našu bol i patnju na jednoj strani s onim koji je uzrok boli i patnje. Osveta neće donijeti oproštenje. Ona će se širiti poput spirale zla jer će netko drugi u ime onoga kojemu smo se osvetili tražiti nas da nam se osveti za bol i patnju koju sada on osjeća. Oproštenje nije mehanizam zaborava niti je povezano sa zaboravom. Oproštenje je mehanizam mira i njegova autentičnost proizlazi iz mira. Oprostiti i ne zaboraviti nije stvar oproštenja, nego pitanje neke nove i buduće osvete. Bezuvjetnost oproštenja je ponekad pogrešna. Ne postoji imperativ oproštenja koji je bezuvjetan zahtjev koji isključuje pravednost i istinu. Oproštenje je uvjetan događaj temeljno ovisan i povezan s istinom i pravednošću koji mu prethode. Oproštenje kao proces počinje priznanjem istine onoga koji nas je uvrijedio. On priznaje da nam je učinio zlo. Nije dovoljna istina. Potrebno je da onaj koji je učinio zlo pristane slobodno na zahtjeve pravednosti, odnosno da prihvati odgovornost za ono što nam je učinio. Iz prihvaćanja odgovornosti slijedi prihvaćanje pravedne kazne i nadoknade za ono što nam je učinio. Bezuvjetno oproštenje je zamka u koju upadamo zanoseći se iluzijom da istina i pravednost nisu uvjeti trajnog oproštenja koje donosi mir i konačno isključuje osvetu. Ukoliko želite istinski oprostiti, istinu i pravednost morate postaviti kao zahtjev. Zašto? Jer kada netko prizna što vam je učinio i dopušta da budete pravedni prema njemu i spreman je prihvatiti nadoknadu ili kaznu, tek tada možete odustati od osvete i reći mu: Prihvaćaš istinu učinjenog zla i dopuštaš pravednosti da bude izvršitelj pravedne nadoknade ili kazne, ali ne želim te kazniti niti se želim osvetiti, želim se pomiriti s tobom i stoga ti opraštam. Njegovo priznanje učinjenog zla i spremnost da bude pravedno kažnjen daje vam mogućnost stvarnog oproštenja. Bez slobodnog i svjesnog pristanka na istinu i pravednost onoga koji vam je učinio zlo, ne možete darovati oproštenje i oproštenje ne može biti autentičan i moralni čin vaše ljubavi, ljudskosti i čovječnosti. Kao što je njegovo priznanje istine i pristanak da bude pravedno kažnjen izraz njegove ljubavi, ljudskosti i čovječnosti koja se manifestira kao istina i pravednost, tako je i vaše oproštenje izraz vaše ljudskosti i čovječnosti.

Stvarnost i autentičnost oproštenja nije bezuvjetnost i neispunjeni imperativ istine i pravednosti, nego mogućnost istinskog oproštenja proizlazi iz prethodno iskrenog i stvarnog priznanja istine (povrijedio/povrijedila sam te) i pristajanja na uvjete i zahtjeve pravednosti (odgovoran/odgovorna sam, slobodno biram pravedno odgovarati za ono što sam ti učinio). Pristupiti površno i koristoljubivo oproštenju, zloupotrebljavati njegove zahtjeve u bilo kakve nemoralne svrhe pretvorit će oproštenje u farsu i predmet ismijavanja i nanijeti neprocjenjivu štetu onomu koji je istinski htio i bio spreman oprostiti. Iako se oproštenje tiče često odnosa čovjeka prema čovjeku, ono nikada nije privatna stvar. Onaj koji želi oprostiti ponekad je nemoćan i ne može samostalno dosegnuti istinu i pravednost kao uvjet oproštenja. Spreman je oprostiti, ali nema snage, utjecaja i moći kako bi osigurao istinu i pravednost kao uvjete oproštenja. U situacijama nemoći postoje drugi. Drugi koji su jači, moćniji i snažniji i mogu pomoći pojedincu da se pravednost i istina ispune kao uvjeti oproštenja. Oproštenje time postaje zajednički napor zajednice. Pojedinac koji je spreman oprostiti i zajednica koja u njegovo ime nastoji osigurati da se istina i pravednost ispune su jedno tijelo koje će uživati plodove oproštenja kao iskustvo mira. Na drugoj strani, onaj koji je učinio zlo ponekad ne želi ispuniti zahtjeve pravednosti i istine, nego umjesto njih nudi nepravdu i laž kao nemoralnu zamjenu i još nemoralniju ponudu kako bi ne samo izbjegao oproštenje nego kako bi pravednost istina prestali biti uvjeti oproštenja. Kao da vas netko tko vas je povrijedio potapša po ramenu i kaže vam: Hajde nisam ti ništa učinio i ništa se nije dogodilo. Tako nastaje perverzija i zloupotreba pravednosti i istine što u onome koji je spreman oprostiti prirodno stvara područje pogodno za rađanje neke buduće osvete. Onaj koji ne želi ispuniti zahtjeve istine i pravednosti može biti potaknut vlastitom zajednicom da to učini i time i sebi i zajednici dozvoli konačno mogućnost oslobađanja od moralnog utega počinjenog zla koje nikada istinski nije stalo na svjetlo istine i priznalo nedvosmisleno: Istina je, ja sam taj koji je tebi učinio zlo. Pravednost i istina kao uvjeti oproštenja nisu privatne stvari, nego događaji u kojima su pojedinac i zajednica neraskidivo povezani i u odnosu na koje pojedinac i zajednica pokazuju svoj istinski ljudski karakter i stanje bilo da pravednost i istinu skrivaju nepravdom i lažima, bilo da ih priznaju i prihvaćaju kao iskustvo pročišćavanja samih sebe i međuljudskih odnosa s drugima.

U Sarajevu 14. 9. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Aleksandr Davydov

O strpljivosti

Strpljivost nikad ne zna kad će biti pobijeđena. Onaj koji je strpljiv ne može predvidjeti gdje će mjeseci šutnje, povlačenja, odobravanja eksplodirati u razornom bijesu. Strpljivost je teško prepoznati. Vidimo snagu srdžbe, moć ljutnje kada se ona izgubi. Ono što ne vidimo su tjedni i mjeseci strpljivog podnošenja života, životnih napora i problema. Strpljivost se ne ističe. Kao što se šutnja ne ističe u vici i galami, ni strpljivost se ne može uočiti tamo gdje smo svi srditi, bijesni i spremni na sukob zbog najmanje sitnice. Strpljivost se rađa i odgaja daleko od sukoba i svađe. Ona je poput dugogodišnje pripreme za neki događaj. Kao što se netko godinama priprema za uspon na vrh planine koji možda traje tek nekoliko dana i strpljivo se priprema i sprema mjesecima za sukob na parkingu koji može potrajati tek nekoliko sekundi i čiji ishod može rezultirati posljedicama koje će ga trajno obilježiti. Strpljivost se ne da dokraja spoznati kao što ni onaj koji se penje na planinu ne može znati hoće li se vrijeme naglo promijeniti i izazvati maglu, snijeg, oluju, lavinu. Koliko god se vježbao za sve moguće uvjete, planinar je na kraju ipak prepušten na milost i ne milost prevrtljivostima i ćudi vremena i vremenskih prilika. Koliko god se čovjek pripremao u strpljivosti, na kraju je i on prepušten prevrtljivostima i ćudima okolnosti i ljudi koje susreće. Bio i savršeno strpljiv, čovjek ne može znati tko je onaj drugi s kojim komunicira oko prednosti skretanja u susjednu ulicu ili oko pitanja tko je prije trebao doći na red na šalteru, on ili onaj drugi. Strpljivost u sebi nosi element nepravde prema strpljivom. Mjesecima biti strpljiv i sve podnositi i onda na kratko izgubiti živce zbog mjesta u redu za plaćanje računa čovjeka pretvara u nasilnika koji i kada ne učini ništa, biva označen kao netko tko je bezobrazan, nasilan i bez kućnog odgoja. Uzalud njegova objašnjenja da je mjesecima strpljiv jer mu je žena bolesna, jer su mu djeca malena, jer je upravo ostao bez posla. Ništa od toga neće biti uvaženo kao argument. Možda je bolje onda privatno divljati, bjesniti i razbijati sve oko sebe tako da nikoga ne oštetimo osim sami sebe da bi se nekoliko sekundi moglo mirno slušati kako vam se netko unosi u lice i dok vas nekontrolirano pljuje psuje vam i prijeti?

Strpljivost je nezahvalna. Kada je zbog trenutka srdžbe izgubimo, ona sama ništa ne čini da nam pomogne niti su njezini argumenti bilo kome važni. I da sama u naše ime progovori i kaže: Pustite ga na miru mjesecima me trpi i šuti i podnosi sve probleme i poteškoće, nitko je ne bi slušao. Nezahvalno je kako jedan dug period strpljivosti kojega smo s velikim naporima i mukama gradili i podnosili biva pobijeđen od nekoliko sekundi ljutnje, srdžbe, bijesa, vike, psovanja, vrijeđanja. Lakše bismo podnijeli optužbu da smo bezobrazni, arogantni, grubi i nasilni kada bi nam priznali zasluge onih tjedana i mjeseci strpljivosti koji su nam bili izuzetno teški. Prihvatili bismo da nas optuže za nestrpljivost kada bi istinski i iskreno razumjeli sve napore i patnje postizanja i čuvanja strpljivosti u odnosu prema ljudima i svijetu oko nas. Nitko od nas ne zna kontekst tuđe strpljivosti i koliko ona već traje. Strpljivost je skrivena. Ponekad je prepoznamo u onome koji dok čeka u redu, mirno podnosi i šuti tiradu uvreda i vrijeđanja od strane drugoga zbog neke potpuno beznačajne stvari. Tko zna je li taj koji je miran i šuti dosegao savršenstvo u strpljivosti ili je privatno odabrao ljutnju i bijes kako bi javno mogao biti strpljiv? Dok kao stranci stojimo u redu ili tražimo parking ili čekamo zeleno na semaforu pomislimo na sve te ljude oko sebe koji također čekaju i šute. Tko zna tko je od njih već mjesecima i tjednima strpljiv sa svojim problemima i mukama kod kuće, na poslu, s rodbinom, s obitelji. Najmanje što možemo učiniti jest u trenutku kada pomislimo nekome opsovati, izvrijeđati ga i biti nasilni prema njemu, da se sjetimo kako je strpljivost skrivena i nezahvalna. Nikad ne znamo koliko već dugo čovjek koji pred nama stoji šuti, trpi, podnosi u svojoj strpljivosti. Možda možemo pokazati zahvalnost njegovoj strpljivosti tako što ćemo i mi u tom trenutku u tom vremenskom prostoru od nekoliko sekundi šutjeti i biti strpljivi zajedno s njim.

U Sarajevu 12. 9. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: tomertu

O razotkrivanju

Razumljivo je da se pred drugima nećemo razotkriti. I u odnosu na one s kojima smo bliski zadržavamo skriveni dio sebe. Ali što se događa s nama kad smo pred samima sobom? Sami smo. Skriveni smo. Razotkrivanje neće otići dalje od nas samih. Nitko neće doznati ništa o nama. I pred sobom smo skloni skrivanju. Ne želimo promijeniti sliku o sebi. Trudimo se ostati onakvima kakvima smo sebe zamislili. U susretu sa sobom više se skrivamo nego razotkrivamo. Teškom mukom izgrađene iluzije o sebi ne mogu tek tako pasti kao žrtve razotkrivanja. Razotkrivanje se mora nekako izbjeći. Izvući ćemo se na zamisao kako imamo puno vremena da otkrijemo zaista kakvi smo. Uvući ćemo druge uvjeravajući sebe kako su drugi zlonamjerni i izmišljaju o nama. Blokirat ćemo razotkrivanje jer se plašimo otkrića. Nigdje ne postoji tako puno isprika i izbjegavanja kao kada se čovjek treba razotkriti samom sebi bez uljepšavanja i izmišljanja.

Što bi čovjek pronašao ako bi sebe dokraja ogolio? Mijenja li se nešto nekim novim otkrićem o sebi? Ako se smatramo hrabrima, kukavičluk će se lijepo uklopiti u tu sliku o našoj hrabrosti kao trezvenost i razumnost jer kukavičluk se opravdava mišlju kako i u hrabrosti treba biti umjeren i razuman i ne biti uvijek i svugdje hrabar. Ako se vidimo kao ljubitelji istine, laž će se lijepo uklopiti jer se laž opravdava mišlju kako se i u izricanju istine treba biti umjeren, praktičan i znati kad istinu treba prilagoditi okolnostima. Razotkrivanje otkriva o nama ono što je ružno i neugodno, obično ono što o sebi krijemo od drugih. Razotkrivajući sebe, riskiramo prikazati se stvarnima što i nama i drugima može biti nepodnošljivo za gledati.

Pribjegavamo mimikriji. Oponašamo razotkrivanje. Mislimo i govorimo ono što nismo kako bismo zadržali razotkrivanje u granicama koje smo postavili kako se ne bismo predstavili u onome što je za nas neugodno i ružno. Razumljiva je naša mimikrija pred drugima. Bilo bi strašno kada bismo jedni druge susretali sposobni vidjeti sve što je u nama i fizički i duhovno. Od čovjeka čija bi koža bila naopako postavljena da se unutarnji dio sa svim svojim žilama i krvlju vidi očima s užasom bismo odvratili pogled. I on bi od nas kada bi naša koža bila izložena poput njegove. Što bi bilo tek kad bismo mogli gledati jedni drugima u misli, želje i skrivene nagone? Susresti čovjeka čije dvoličnosti, podcjenjivanja, zlobe, pakosti možemo čuti kao njegov glas kad nam govori? Čovjek misli da bi puno toga bilo bolje kada bi mogao pročitati misli onoga do kojeg mu je stalo. Kao što zaljubljen muškarac mašta o tome da „ima na dlanu“ misli žene u koju je zaljubljen jer misli da bi njihov odnos postao iskreniji i dublji. Ali što ako se ne može napraviti izbor iz tuđih misli, nego ih moramo bez prebiranja sve čitati? Želimo li stvarno vidjeti apsolutno sve njezine misli? Možda i žena misli isto kao i muškarac. Tajno znanje o njegovim mislima daje joj moć nad njim? Ali što kada otkrije sve njegove misli i pročita da nje nema među njima ili ima, ali ne na način kako je ona zamišljala?

Čovjek zna kako razotkrivanje samog sebe može biti strašno i neugodno. Onda kada brana koja je držala njegove misli i želje pukne i bujica sve preplavi i potopi. Onda kada sila nutarnjih pitanja, sumnji, optužbi, napada, udaraca njega samog paraliziraju zbog čega se čovjek šokira pitajući se u nevjerici: Zar sam to zaista ja? I brže-bolje pokušava zakrpiti i samog sebe i spriječiti bujicu da odnese svaki tračak dobrog, ljudskog i razumnog u njemu. Iako je vrijeme razotkrivanja samog sebe danas popularno i samorazumljivo, od „uradi sam“ psihoanalize do društvenih mreža i različitih oblika kontrole, uvijek se može neki dio sebe sakriti i ostaviti po strani skriven. Pod uvjetom da on nije za čovjeka štetan i razarajući. Kao čovjek koji ima neki hobi kojemu se drugi smiju, ali koji je bezopasan i ispunjava ga zadovoljstvom, kao što je netko ljubitelj rijetkih biljaka koje voli fotografirati i njihove slike držati negdje skrivene. Kao žena koja voli slikati i svoje slike skriva od drugih jer drugi nemaju razumijevanja za njezine umjetničke sklonosti, kao muškarac koji voli pisati pjesme jer drugi nemaju razumijevanja za njegovu ljubav prema poeziji.

Ono što nas usrećuje i ispunjava ponekad treba ostati skriveno od drugih jer neće razumjeti. I nema ništa ružno i neugodno u tom skrivanju. Razotkriti samog sebe sebi samom neće uvijek na površinu izbaciti ono čega se plašimo i užasavamo, ponekad otkrijemo i nešto dobro i ispunjavajuće, nešto što nas usrećuje, neki neznatan talent ili dar. Zbog svijeta u kojem se krećemo i ljudi među kojima se krećemo, ponekad smo žrtve nezdravog straha da sve što otkrijemo o sebi morat će biti užasno i strašno čime talenti i darovi koji negdje u nama čekaju da se razotkriju ostaju trajno nepronađeni i zakržljaju bez da su ikada dobili mogućnost da se razviju i pokažu svoju snagu. Kada stojimo pred sobom u želji da se razotkrijemo sebi i zaronimo u svoje privatne dubine, strah nas je da nećemo pronaći ništa dobro, nego samo nekakav bezimeni užas od kojega nam neće biti dobro i od kojega se nikada nećemo oporaviti. Svjesni smo da smo dvolični, zlobni, skloni niskim udarcima, užasavamo se pomisli da hodamo i mislimo tako da svatko živ vidi kako izgledamo iznutra i fizički i psihički, ali neće li razotkrivanje sebe donijeti i nešto dobro i bolje o čemu nismo znali da ga u sebi imamo. Kao kada se čovjek zaljubi u slikanje i pođe slikati iako po standardima slikarstva njegovo slikanje nije slikanje. Ali on je ispod naslaga svoga straha, isprepadan od drugih kako se treba okaniti samog sebe jer je u njemu sve nešto strašno i užasno, poput skrivenog blaga otkrio talent koji je nevin i koji ga usrećuje. Slikanje. I taj dar ga pomalo čak i pročišćava od njegovih strahova i loših mišljenja o samom sebi.

Ono čega se čovjek plaši je nemogućnost da unaprijed predvidi što će pronaći u sebi ako pokuša skinuti sa sebe sloj po sloj bića da bi vidio od čega se sastoji. Može naići i na strahote i na užase za koje je bilo bolje da ih nije dirao, ali može naići i na talente i darove koji sve njegove ružnoće mogu donekle prenamijeniti da služe onomu dobrom u njemu i tako sami postanu dobri kao što se strah od neuspjeha, osjećaj bezvrijednosti, malodušnost svladavaju usavršavanjem u talentu za slikanje, pisanje, učenje, studiranje, praktični rad na nečemu.

S razotkrivanjem samog sebe treba oprezno i postupno. Uranjamo u svijet koji je i nama nepoznat i koji je još manje poznat drugima. Uranjamo oprezno jer ne znamo što ćemo otkriti o sebi. Uranjamo postupno jer ako o sebi otkrijemo nešto loše i negativno, to još nije konačni sadržaj onoga što jesmo jer možda u nama postoji još nešto što je dobro i pozitivno i treba pokušati zaroniti dublje u sebe. Ne treba potajno željeti da sebe imamo kao „na dlanu“, neskrivene i potpuno ogoljene, a još manje to treba željeti kada su u pitanju drugi i ono što misle i osjećaju. Netko je nas je htio takvima. Da se cijeli život razotkrivamo više sebi i manje drugima. Netko nas je htio takvima da nikada sebe ne upoznamo, a još manje da upoznamo druge u cjelokupnosti njihovog bića. Netko je htio da djelomično i sebi i drugima budemo stranci i najbolje je da tako i ostane. Oprezno i postupno sebe razotkrivati neće nanijeti previše štete ako o sebi otkrijemo nešto loše, i neće nas učiniti oholima kada o sebi otkrijemo nešto dobro ili neki skriveni dar. Biti djelomično stranac i sebi i drugima čini se najbezbolnijim načinom kako da budemo ono što jesmo. Niti se užasavati sebe i drugih zbog svojih i njihovih nedostataka. Niti oholo i umišljeno precjenjivati svoje i tuđe talente i darove.

Razotkrivanje sebe i drugih je uvijek nezavršen posao kada prestanemo postojati. Niti smo sebe niti druge do kraja upoznali, a vrijeme nam je isteklo. Međutim, netko tko nas je htio takvima možda negdje drugo razotkrije sve o nama i o drugima na jedan nama zasad nepoznat i nedostupan način. I možda je tako bolje za nas dok smo zajedno i zajedno živimo i dišemo. Jer naš je najveći strah o tome što bismo pronašli ako bismo dokraja razotkrili sebe ili drugoga. Jesmo li stvarno znali što tražimo kada smo poželjeli dokraja razotkriti sve o čovjeku? Jednom razotkriveno, više se ne može sakriti. U slučajevima dobrog, talenta i darova koji usrećuju i ispunjavaju, ne žalimo. Ali tko će nas zaštiti od straha kada uz dobro otkrijemo i dubine zlog u čovjeku?

Ne možemo izabrati što ćemo razotkriti. Jednom kada počnemo razotkrivati sebe i drugog, moramo biti spremni na ispunjena, euforije sreće i zadovoljstva, ali i na užase i strahote onoga što se skriva u neistraženim predjelima našeg ljudskog bića. S razotkrivanjem treba biti oprezan i postupan. Netko daleko mudriji od nas htio je tako. Da se odmah na početku našeg postojanja ne bismo međusobno prvo proglasili bogovima koliko smo dobri, a onda se međusobno poubijali jer toliko bogovi mogu mrziti jedni druge kada otkriju zlo u sebi da su spremni jedni druge istrijebiti i brzo zaboraviti kako su do maloprije jedni druge obožavali koliko su se smatrali plemenitima, dobrima i savršenima.

Razotkrivanje je spoznaja da nikada nismo ono što o sebi znamo i osjećamo, promatranje sebe kroz zamagljeno staklo kroz koje vidimo siluetu čovjeka mutno i nejasno pitajući se jesam li to ja ili netko drugi i oprezno i postupno brišemo prljavštinu kako bismo jasnije vidjeli u lice s druge strane stakla i kome pripada: meni ili nekom nepoznatom…

U Sarajevu 7. 9. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Andrii Yalanskyi

O odsutnosti

Sve što smo izgubili ili što je prošlo uskoro će okupirati naš život. Javit će nam se u mislima. Sanjat ćemo. Razmišljat ćemo u trenutcima tišine i mira. Nikako se čovjek ne može natjerati da cijeni i vrednuje ono što je prisutno, ono što uzimamo zdravo za gotovo ili ga podrazumijevamo. Ljudi kojih više nema zauzimaju prostor u našem životu. Odnosi i veze koji su se izgubili i nestali okupiraju naše misli i naše potrebe. Čega nema vratit će se kao okupator našeg života. Zašto ne možemo prestati misliti na ono čega više nema ili onoga koga više nema? S vremenom se cijeli životni prostor ispuni ljudima, stvarima i događajima koji su prošli ili su nepovratno nestali. Čovjek kao da živi protivno samom sebi. Sazrijevajući, sve ga manje interesira ono što je prisutno u njegovom životu, a više je opčinjen onim što više nije prisutno. Ne može se osloboditi tog načina odnosa prema životu. Razdoblja žalosti traju ne samo odmah nakon nečije smrti nego se ona vraćaju u nepredviđenim intervalima. Dovoljna je sitnica da čovjeka preplavi misao i potreba za prošlim, za osobom koja više nije tu. Razdoblja prekida ljubavnih odnosa ne traju samo u onom traumatičnom periodu burnih i nekontroliranih sukoba. Ona se vraćaju s vremena na vrijeme. Čovjek nikako ne može raskinuti s odsutnošću, s prošlim, s mrtvima, s ostavljenima, s lošim ljubavima i lošim brakovima. Odsutnost svih tih ljudi i s njima povezanih iskustava s vremenom počinje zauzimati sadašnjost. Tako se odsutnost počinje sagledati kao neuspješna varka ili neuspjeli bijeg. Nitko nikada ne uspije pobjeći od svih odsutnosti kojima je sebi opteretio život. Uvijek neka odsutnost iznenada i bez najave, nekulturno, jer je nitko nije pitao niti molio da se vrati, uleti u život i napravi nemalu pometnju ili barem određenu neugodu. Zašto mi se sad on ili ona mota po glavi? Zašto? Nema povoda niti smo dali ikakvog povoda. Ipak, iznenada eto nekoga koji putuje godinama i tisućama kilometara kroz naše sjećanje i stvori se pred nama. Što je najgore, ne šuti. Postavlja pitanja i traži odgovore. Zašto si to učinio/učinila? Zašto si otišao/otišla? Gdje si bio/bila? Zašto nas odsutnost ne ostavi na miru i bude što ona u stvari jest: zaborav svega prošlog; nemogućnost i nesposobnost da se prisjetimo. Silne odsutnosti koje odjednom postaju žive, imaju tijela i kreću se, imaju glas i usta te govore, viču, mole, optužuju, zaklinju, preklinju, čovjeka natjeraju na spasonosnu misao kako bi bilo lijepo nemati sposobnost prisjećanja.

Međutim, kada nečija odsutnost iznenada izroni pred nama kao nova i drugačija prisutnost, ponekad ne želimo da ode. Želimo da ostane. U nečijoj odsutnosti koja nas zarobljava ne vidimo i ne osjećamo prijetnju i opasnost, nego uživamo u miru i tišini. Što bismo bili kad ne bi bilo tolikih odsutnih koji nas s vremena na vrijeme posjete i obiđu u našem zatvoru od uspomena i unesu malo života i svježine u naše sumorne i umorne svakodnevne misli? Odsutnosti onih kojih nema ili koji su otišli su nepredvidive. Ne znamo što će onaj koji je odsutan reći ili učiniti kad se pojavi u našem umu. Kao da odsutnosti tolikih na koje smo zaboravili, koje smo zapostavili, na koje ne mislimo imaju svoj vlastiti život i način razmišljanja neovisno o nama. Opet, kako je neobično da iako imaju svoj život, dolaze od nas, rađaju se u nama i nestaju u nama. Kao kad se povede živa rasprava između neke žene i njezine odsutne ljubavi, nekog odsutnog muškarca kojega nema. Rasprava bude tako žučna, otvorena i brutalno iskrena da se stekne dojam kako je riječ bila o stvarno prisutnom muškarcu. Isto vrijedi i obrnuto. Odsutnosti drugih su ponekad tako žive, živopisne i bliske zbog čega se čovjek ne može ne zapitati: „Jesu li svi ti ljudi stvarno otišli iz mog života? Jesu li odsutni ili su prisutni“? Kroz život odsutnosti postaju jednako važne i snažne ako ne snažnije i važnije od prisutnosti sadašnjosti, ponekad na takav način da čovjek puno više vremena provede razgovarajući i slušajući odsutnosti kojih nema, ali koje su nekako još uvijek žive i prisutne u njemu, nego li što razgovara i komunicira sa svijetom i ljudima oko sebe. Kao kada se netko uhvati kako razgovara (ponekad čak i na glas) s nekim pokojnikom, bivšim dečkom, bivšom suprugom, starim prijateljem dok svi misle da je lud. Međutim, ne mora se događati često i svakodnevno, ali ne dogodi li se da razgovaramo s odsutnima kao da su prisutni i ne ispovijedamo li im svoje probleme, tajne i skrivene misli? Iznenadili bi se kad bismo saznali koliko puno ljudi prakticira susrete s odsutnošću dok živo i živahno u sebi raspravljaju ili samo mirno razgovaraju s nekim koga nema. I kako to obično biva, u onome što je za nas neobično, ne osjećamo li nakon susreta s odsutnošću kao da smo razgovarali s živim i prisutnim čovjekom, a ne s nekim koga nema ili tko je bivši. Odsutnost je teško objašnjiva, jer kako odsutnost može zauzeti toliko prostora u našem životu da postane življa i prisutnija od stvarnog, sadašnjeg i prisutnog čovjeka pred nama i stvarnosti oko nas?

U Sarajevu 5. 9. 2020.

O. J.