Mario Bernadić – Stranica 22 – Poptheo Web Portal

RAST I NJEGOVA PRAVILA

Ako ozbiljno radiš na osobnom rastu, sasvim je normalno da će te drugi pokušati adekvatno „pođubriti“.

Što je cvijetu sve potrebno za rast? Reklo bi se iznenađujuće malo: šaka zemlje, nešto vode i dosta sunca. Da, to je sve što mu je potrebno. Ne treba ga uljepšavati, jer mu je ljepota upisana u genima. Ne treba ga ni namirisati, jer mirisat će uzorno – opet – sam po sebi.

Zanimljivo je da je ljepota cvijeća opjevana čak i u svetim knjigama. Tako Isus u Evanđelju (po Mateju) primijeti kako čak ni moćni kralj Salomon u svoj svojoj moći, ljepoti i sjaju opet nije bio ni blizu ljepote običnog poljskog ljiljana (usp. Mt 6,28-29).

No, nije tako s vještačkim cvijećem. Oko njega ima poprilično dosta posla, a opet na kraju, većina će se složiti da to nije to. Razlika se već očituje i na frazeološkoj primjeni spomenutih riječi. Svi znamo da nije isto kad ti kažu da si „cvijet“ ili da si samo nečija „ikebana“.

Ostvareni i neostvareni potencijal

Za neke se kaže da su dobro ostvarili svoje potencijale u životu, a za neke ne. A da bi se nečiji potencijali dobro ostvarili, isti ne smiju biti previše i predugo u sjeni tuđih potencijala.

ako te previše nosaju, noge se ne mogu dovoljno i pravilno razviti;
ako drugi umjesto tebe govore, nikada nećeš znati sam govoriti;
ako drugi umjesto tebe razmišljaju, nećeš znati sam razmišljati;
ako te uvijek drugi moraju braniti, nikad se nećeš sam naučiti braniti;
ukoliko sam ne naučiš prihvaćati odgovornost u životu, nikad nećeš moći biti samostalan i nezavisan;
ukoliko drugi uvijek umjesto tebe moraju obavljati neke neugodne zadatke i razgovore, mnoge lijepe šanse u životu će ti jednostavno promaknuti.

To je to o čemu ovdje zapravo i govorimo. Za pravilan rast neki elementi su neizostavno potrebni, ali nikad previše toga.

Patuljci nastupaju

„Kojeg se vola tuče? Pa onoga koji vuče“! Narodna mudrost je ovom kratkom i jasnom formulacijom odavno prokazala tu nelagodnu datost života, da se oni koji pokušavaju nešto više napraviti od svog života obično nalaze pod najvećom društvenom tlakom. Takve se najviše kritizira, proziva, provocira, ismijava ili opet jednostavno izbjegava, opstruira i ignorira. Ništa strašno… čak, reklo bi se, ovo je zapravo sretna okolnost ukoliko se shvati na pravilan način. Jer ako želiš rasti, normalno je da će te pokušati adekvatno „pođubrit“. Zato, ti rasti i dalje, a njima će kao na naplatu ostati teško pitanje zašto su na kraju u životu ostali tako mali i kržljavi?

U Sarajevu, 25. 6. 2017.

M. B.

Što je to uspjeh?

Općenito govoreći, uspjeh se može definirati kao dostizanje određenog cilja ili ostvarivanje nekog povoljnog životnog ishoda. No, što je to cilj? E, to u životu i kroz život očito moramo sami shvatiti i odabrati.

Stara arapska priča govori o moćnom vladaru koji se jednog dana teško razbolje. Liječnici su se smjenjivali nad njim, isprobavali najrazličitije tehnike liječenja i ljekovite pripravke, ali ovom je bilo samo sve gore i gore. Napokon jednog dana, vladara posjeti jedan vrlo cijenjeni liječnik iz daljine. Ovaj konstatira kako su svi dosadašnji liječnici pogriješili, te kako vladara jedino može spasiti odijevanje košulje sretnog čovjeka. Dvorjani, vojnici, savjetnici rastrčaše se zatim po cijelom kraljevstvu, tražeći tog jednog sretnog čovjeka i njegovu spasonosnu košulju. Potragu su počeli – naravno – od viših društvenih slojeva. Posjećivali su šeike, satrape, bogate trgovce, ali nitko od njih po vlastitom kazivanju nije bio nešto posebno sretan. Obično bi se žalostili što nisu bili najbogatiji na svijetu, a ni neprijatelja im u životu nije falilo. Kad je dvorska ekspedicija već bila skoro odustala od potrage, čuše uz put neki veseli zvonki glas kako bezbrižno pjevuši. Oni tamo, kad ono mlado, veselo pastirče uz svoje malo stado. Oni ga zapitaju da li je sretan? Pastirče samouvjereno, ali krotko odgovori kako stvarno misli da je on najsretniji čovjek na svijetu. Obradova se i dvorska svita, te hitro zatražiše košulju od pastirčeta. Naravno, oni će mu za nju bogato platiti. Tad se pastirče ražalosti. Reče da bi im je rado dao da je ima, ali toliko je siromašan da čak ni košulje nema. Ražalosti se tad i svita. Bez postignutog uspjeha vratiše se na dvor, a vladar se morao pomiriti s neminovnom smrću…

Kad o ovome pišem, ne mogu da se ne prisjetim kako sam u životu jednom susreo čovjeka nevjerojatno sličnog pastirčetu iz spomenute priče. Prije petnaestak godina, radio sam jednom prilikom nešto terenski, i trebao sam posjetiti čovjeka čija se kuća nalazila na kraju jednog srednjobosanskog sela. Zapravo, ne na kraju, nego još malo dalje iza samoga kraja. Ustvari, do te kuće se nije moglo doći ni autom, pa čak tako jednostavno ni pješice. Srećom, jedan drugi seljanin se sam bio ponudio da me odveze do tamo svojim moćnim 4X4 traktorom. Uzbudljiva vožnja je išla do kraja seoskog makadamskom druma, a tada smo na moje iznenađenje traktorom ušli u nabujali potok. No, nismo ga prelazili nego je spretni vozač nastavio stotinjak metara uzvodno po uzburkanom potočnom koritu. Zatim je na jednom mjestu skrenuo udesno, uspeo se na jedva primjetnu šumsku stazu i nakon još možda 50-100 metara bili smo na odredištu. Uđoh u malu skromnu kućicu. Dočeka nas rumeni veseli domaćin. Tu uz njega ženica i „čopor“ djece. Uđosmo u priču, imao je tu po vlastitom kazivanju komadić obradive zemlje, koje živinče, a raduckao je ponešto i u obližnjem gradiću za 400KM mjesečno. „Bogu hvala i Bože podrži… ja sam najsretniji čovjek na svijetu“. Oči su mu tako iskrile radošću da nisam imao nikakvog razloga da posumnjam u njegovu veliku sreću, premda mi je cijela njegova egzistencijalna situacija izgledala posve nespojivo s njegovim izvrsnim duševnim stanjem. Moram priznati da sam bio i ostao nemalo zbunjen…

Ostvariti cilj, ali što je to cilj?

Danas je za mnoge pojam uspjeha tijesno povezan s karijerističkim i materijalnim ostvarenjima. Za neke druge, naglasak je prvenstveno na slavi, pa makar se radilo samo i o onih Warholovih „15 minuta“ instant slave.

Za neke druge, mogli smo prije vidjeti, koncept uspjeha je po sebi znatno jednostavniji, te se bazira prvenstveno na uživanju dobrog zdravlja i življenju jednostavnog i bezbrižnog načina života, daleko od stresnih situacija karijerizma i bilo kakvog ovozemaljskog koncepta slave. I tu ujedno dolazimo moguće i do centralnog problema cjelokupne fame oko uspjeha. Ljudi zacrtavaju visoke ciljeve, upravo kako bi bili sretni. „Mnogo je lijepo, jako mnogo je jako lijepo“ – rek’o bi prije spomenuti Andy Warhol. Međutim, realnost života je u mnogočemu sasvim drugačija, jer sreća ne trpi velike komplikacije i stres. Ona je prijatelj jednostavnosti i mira. Zašto se onda događa da ljudi počesto imaju krivu orijentaciju o „lokaciji“ sreće u svome životu? Razlog vjerojatno leži u našem apstraktnom načinu razmišljanja. Gledajući u nečiji tuđi uspjeh, mi se lako fokusiramo na slatke plodove toga uspjeha, ali pri tome lako smetnemo sa uma strmi put koji do tamo vodi. Neki autori se pri tome služe slikom sante leda. Vidimo samo onu jednu desetinu iste koja strši iznad vode, zaboravljajući onih mračnih 9/10 ispod površine.

Pronaći cilj, ali svoj vlastiti cilj

Francuski kultur-antropolog – René Girard je u međuljudskom mimezisu (oponašanju) vidio svojevrsni korijenski problem ljudske kulture i civilizacije. Za razliku od Freuda koji je nekako cjelokupnu ljudsku požudu vezao uz seksualnost, kao za svoj zadnji utvrđeni objekt, Girard je na tragu Fjodora Dostojevskog bio mišljenja kako ljudska požuda nema svoj zadnji utvrđeni objekt, nego da ljudi jednostavno žele ono što vide da drugi ljudi žele. A kad dvoje ili više njih isto žele, tu se neminovno rađa rivalstvo. S rivalstvom zatim dolazi do gomilanja nasilnih fantazija koje će se već nekako isprazniti ne na inicijatora rivalstva, nego na nekog slučajnog usputnog žrtvenog jarca – i eto, reklo bi se cjelokupne osnove Girardove mimetičke teorije.

O ovome smo već ranije više puta govorili, o specifičnom području gdje se isprepliću i presijecaju brojne znamenite teorije i razmišljanja: spomenuta Girardova mimetička teorija, Franklova logoterapija, Heideggerov koncept navlastitog i nenavlastitog postojanja, duhovnost sv. Ignacija Lojolskog, Jungov koncept individuacije, i još ponešto. Svi spomenuti likovi, bez obzira na brojne međusobne razlike bili su duboko suglasni u jednom: Svaki čovjek je posve jedinstven i ima neku svoju specifičnu zadaću u životu… Ne tuđu, nego baš svoju i samo svoju, a to u startu i nije posve jasno samo po sebi, nego do toga obično tek treba kroz život doći. Najveću prepreku u otkrivanju svojih specifičnih ciljeva i zadaća predstavlja upravo to što smo skloni biti zaslijepljeni i opčinjeni nečijim tuđim ciljem i zadaćom.

Pronaći svoju ljubav

Svi već znamo, kad nekoga ne volimo posebno, pa makar ga pri tome i ne mrzili, neće nam biti drago ako ta osoba bude nešto tražila od nas, osobito ako je u pitanju neka veća i zahtjevnija usluga. S druge strane, za one koje volimo znamo da nam manje-više ništa nije teško.

Tako nekako i ide i sa onim vlastitim specifičnim ciljem u životu. To je nešto za što smo stvoreni, nešto što je duboko kompatibilno s našim mogućnostima, snagama i sposobnostima. Nešto što je tijesno povezano s našom naravi. Zato će na putu do tog cilja biti poprilično trivijalno govoriti o potrebnim naporima i neminovnim povremenim neuspjesima. Bez ljubavi jednostavno ne ide. Za marljiv i pošten rad očekujemo da nas pošteno i plate. No, žrtvovat se u životu možemo samo za ono što istinski volimo!

U Sarajevu, 18. 6. 2017.

M. B.

Kako sebi odgojiti kriminalca?

„Pustite ga na miru, još je dijete“. Na ovakav odgojni pristup jednom je prilikom svoj osvrt pokušala dati teksaška policija. U poprilično čudnoj izjavi za javnost izrecitirali su deset savjeta za što vam je činiti „Ako želite da vam dijete postane kriminalac“.

Spomenutu izjavu je prenio i u svojim izlaganjima rado koristio znameniti američki psiholog John B. Watson (1878.-1958), inače utemeljitelj biheviorističke psihološke škole.

Spomenutu izjavu su vjerojatno sastavili iskusni kriminalisti i forenzičari – nažalost – iz njihovog bogatog radnog iskustva:

Ispunjavajte mu svaku želju;
Slatko se smijte njegovim prostaklucima;
Ni riječi o vjeri, neka samo odluči i bira kad bude punoljetno;
Hvalite ga u njegovoj prisutnosti;
Nikad mu ništa ne zabranjujte;
Ne dajte mu da išta radi u kućanstvu;
Pazite da pije iz čiste čaše, ali ga pustite da čita prljave knjige;
Dajte mu džeparac kad god od vas to zatraži;
Svađajte se s bračnim drugom u njegovoj prisutnosti;
Branite ga uvijek pred profesorima, susjedima, policijom.[1]

E sad, istina da je Watson živio u nekom za nas minulom vremenu. Još veća istina, da poslovično oštra teksaška policija i nije neki vrhunski pedagoški uzor i primjer za roditelje. No, i ovaj prvi, kao i ovi drugi su ozbiljno u životu radili na slučajevima kriminalnog ponašanja, i dobro su znali tko su ti ljudi, te kakve životne priče i kakav kućni odgoj stoje iza njih.

Zato bi jednostavno rekli, isplati se barem pročitati i ozbiljno razmisliti…

Na kraju krajeva, mnogi su i roditelji, a i njihova djeca do sada već platili težak danak jednom takvom pedocentričnom odgoju, u kojem je dijete u strogom središtu, mali bog, uvijek u pravu, uvijek na prvom mjestu, vječito izuzeto i nedodirljivo…

U Sarajevu, 16. 6. 2017.

M. B.

[1] Usp. Ivo ĆURAK, Nepročitana knjiga, Lubešić, Omiš, 2003. 209.

Načelna suglasnost i inflacija značenja riječi

Čovjek u životu može biti zadovoljan, nezadovoljan, ali i ono nešto između ovoga dvoga: biti zadovoljan na nezadovoljan način.

Veliki njemački državnik Otto von Bismarck reče jednom prilikom da „kada kažemo da se s nečim slažemo u načelu, to onda samo znači da nam ne pada na pamet tu ideju provoditi u praksi“. No, načelna suglasnost u životu ipak postoji, s tim da ona obično postoji onda i tamo, odnosno, u situacijama kada uopće ne mislimo da se s nečim ili nekim slažemo. Da bi smo ovo bolje razumjeli razmotrit ćemo nekoliko jednostavnih primjera:

Vjerojatno 90% pjesama koje slušamo na radiju ili posredstvom drugih medija govori o ljubavi. Međutim, danas ljudi – svejedno – nekako imaju dojam da ljubavi nikad nije manje bilo.
Naša društvena stvarnost je duboko ispolitizirana. Političke teme su sveprisutne. Ljudi razgovaraju, raspravljaju, svađaju se, ali opet se stiče dojam kao da dvadeset godina „tapkamo“ u mjestu. Ostaje pitanje, zar ne bi trebalo biti nekakve konkretne koristi od svih tih razgovora i rasprava?
Slično kao u prethodnom slučaju, nogomet je također u žarištu društvenih zbivanja i interesa, no na našim prostorima medalje s međunarodnih natjecanja redovito donose neki drugi – društveno podcijenjeni – sportaši i sportovi.

Što bi rekao J. L. Austin?

Britanski filozof jezika John Langshaw Austin – u svojoj „Teoriji govornih čina“ govorio je o dvije temeljne funkcije jezika: konstativnoj i performativnoj. Ova prva se odnosi na konstatacije: kiša pada, gužva je u gradu, baš sam gladan, danas si posebno lijepa… Dakle, ovdje spadaju svi jezični izričaji i konstrukcije kojima se nastoji opisati stvarnost, a to bi ujedno po Ludwigu Wittgensteinu bila i ona elementarna zadaća jezika uopće – opisivanje stvarnosti.

Performativna funkcija jezika se znatno razlikuje od prethodne, jer ona ne samo da konstatira stvarnost nego je i određuje svojim djelovanjem. Npr., kada vjerski službenik ili općinski matičar zaljubljenom paru kaže ono „Proglašavam vas mužom i ženom“, sa ovom jednostavnom, ali sudbinskom rečenicom formirat će se posve nova egzistencijalna i pravna situacija za spomenuti par. Pred njima se sada otvara potpuno novi život sa specifičnim pravima i obvezama. Ili, drugi primjer: kada sudac nekog osumnjičenika za teški zločin proglasi nevinim, to će za ovoga svakako značiti jednu novu mogućnost života, bez obzira na to je li stvarno nevin ili ne. Dakle, vidimo, izgovorena riječ ponekad uistinu ima moć i snagu da „iz temelja“ promijeni ljudsku stvarnost.

Naravno, performativna upotreba jezika ne podrazumijeva isključivo ovakve sudbinske ili barem pravno nabijene rečenice. Tu bi mogli pribrojati i sve vrste poticajnog govora, koji ne utječe tako hitro i temeljito na promjenu stvarnosti, ali ipak utječe. „Ne boj se“, „samo hrabro“, siguran sam da to možeš učiniti“ … od ovakvih rečenica doduše ne možemo odjedanput postati super učinkoviti, ali u svakom slučaju, puno bolje da nam u životu često ovako govore nego nešto suprotno. Također, ovdje bi spadali i svi oblici kreativnog govora koji se ne zaustavlja samo na imenovanju problema, nego hrabro čini iskorak prema njegovom rješavanju.

Više o temi: http://poptheo.org/problem-solving-…savanju-problema/ ‎

I na kraju onda ostaje pitanje kamo smjestiti onaj inflatorni govor s početka teksta, kada se – svejedno – u društvu ili privatnom životu stalno o nečemu govori, a promjena ni na vidiku? To bi – moguće – bila nekakva konstativna upotreba jezika koja bi rado postala performativna, ali ipak za tako nešto nema dovoljno snage, hrabrosti, strpljenja, kreativnosti i odlučnosti.

Zadovoljni na nezadovoljan način

Mislim da bi se u jednom svi mogli složiti: kad se čovjek u životu susretne sa uistinu neizdrživim problemom, to će ga neminovno pokrenuti na neko djelovanje. Pokušat će riješiti problem, možda čak i pobjeći od problema ili će na kraju ipak promijeniti samog sebe i adaptirati se u smjeru tolerantnog suživota s naznačenim problemom. Međutim, ukoliko nas nešto iritira, ali ipak ne potiče na konkretno djelovanje, to bi onda moglo značiti da se s naznačenom problematičnom stvarnosti u načelu slažemo, ali eto, tek nam je potrebno da se od vremena do vremena nekome dobro izjadamo. U tom smislu, nekako se dogodi da smo u životu mnogo puta zadovoljni na jedan takav nezadovoljan način – zapravo, puno češće nego što inače mislimo.

Naravno, ovo „biti zadovoljan na nezadovoljan način“ nije lako ni nama samima, niti onima oko nas, a opet ni nama samima s onim njihovim „biti zadovoljan na nezadovoljan način“. To je vrlo zamoran i stresan život. To je zapravo jedan korijenski problem koji nerijetko u životu generira i većinu onih drugih problema. Stoga se u svim ozbiljnim – bilo duhovnim, bilo psihološkim – nacrtima i kaže ono da promjene svijeta nema bez promjene samog sebe. A osnovno pitanje pri tome će izgledno glasiti: Što ja zapravo želim i očekujem od života?

Možda zvuči prejednostavno, ali upravo to „prejednostavno“ i predstavlja avanturu života za – po sebi – vrlo komplicirano ljudsko biće.

U Sarajevu, 15. 6. 2017.

M. B.

„Problem solving“ – o rješavanju problema

„Razmišljati je teško. Zato ljudi većinom sude“ (C. G. Jung). Sudeći, često smo uvjereni da razmišljamo. Međutim, svakodnevni ljudski sudovi po sebi više spadaju u područje afektivnog i nesvjesnog. Stvarnost je i suviše kompleksna da bi smo za sve svoje probleme na kraju optužili samo jednog čovjeka ili samo jednu organizaciju. Istinsko rješavanje problema po sebi predstavlja složenu disciplinu koja uključuje osobni napredak i timski rad.

Stvarnost je po sebi vrlo kompleksna i dramatična. Čovjek započinje svoj život kradući kalcij iz majčinih kostiju (prenatalna faza), a kad se rodi, već samim disanjem i održavanjem tjelesne temperature na standardnih 37˚C doprinosit će povećanju sveukupnog kaosa. Naime, termodinamički gledano, toplotna energija je nesređeni oblik energije i tu dolazimo do famoznog načela entropije koje sugerira da kaos unutar jednog termodinamičkog sistema može biti uvijek samo veći i veći, a nikada manji. Reklo bi se, radeći čak i neke sasvim dobre stvari, nesvjesno ostavljamo iza sebe i neke nepredviđene loše posljedice. Dokaz za to je aktualna ekološka situacija, kao i sve vidljivije klimatske promjene. U bližoj prošlosti vjerojatni nitko nije svjesno „rezao granu na kojoj sam sjedi“. Ljudi su mislili na napredak, no, danas znamo da i napredak ima svoju cijenu. Stoga treba tražiti solucije koje su nježnije za društvo i okoliš. A za to treba puno istraživanja i razmišljanja.

„Problem solving“ (rješavanje problema) predstavlja složenu disciplinu koja zahtjeva jako mnogo rada, kako onog individualnog, tako i o onog zajedničkog – timskog. Danas postoji dosta različitih modela rješavanja problema, a možda je najpoznatiji tzv. „IDEAL“ model, osmišljen od strane Bransford & Steina 1984. godine.

Korak po korak

Navedeni model sugerira da bi prvo trebalo identificirati sam problem, a to svakako ne mora biti netko ili nešto tko me i što me najviše nervira. Tako bismo lako skliznuli u spomenuto afektivno područje – područje površnog svakodnevnog suda. Tome nasuprot, prema Bransford & Steinu ovdje bi trebalo odrediti specifičnu razliku-raskorak između onoga što nam se događa i onoga što očekujemo. Unutar te razlike se obično skriva i sam problem.

S drugom točkom, stvari postaju složenije. Definiranje problema pretpostavlja opsežnu analizu istoga. Kad, što, koliko i zašto nam se nešto događa? Pod kojim vidom i koliku nam štetu nanosi?

Iz ovoga slijedi razvoj plana rješenja (3.): Ovo je možda i najkompleksniji dio. Prvo moramo odrediti što s rješenjem želimo postići? Ne primjećujemo li nažalost često u praksi kako neki ljudi kao da ni sami ne znaju što žele? To se ustvari događa svima nama, s tim da to puno bolje primjećujemo kada se radi o drugima. Kad konačno shvatimo što želimo trebali bismo odabrati najbolje rješenje, jer vjerojatno će nam u međuvremenu više njih pasti na pamet. A koje je najbolje? Pa ono koje se čini dovoljno jednostavnim i ostvarivim, a obećava ponajbolje rezultate. Konačni plan bi onda trebalo detaljno razraditi, pri tomu sagledati troškove, vremenske rokove, potrebne ljudske resurse, pokušati odrediti moguće rizike i sl.

Zatim bi trebalo pristupiti implementaciji rješenja (4.). Pod ovom točkom je najvažnije imati odgovarajući nadzor i kontrolu nad samom implementacijom, jer stvari se uvijek mogu početi odvijati mimo naših zacrtanih želja i planova.

Na kraju dolazimo do evaluacije rješenja (5.). Pod ovim se misli na procjenu ostvarenog rješenja: što je u konačnici postignuto; pod koju cijenu; odgovara li to našim početnim planovima; postoje li neželjeni efekti i sl.? Tek tada ćemo definitivno znati jesmo li našli optimalno rješenje ili ipak treba tražiti neko novo? Možda čak dođemo do zaključka da je početna situacija bila najbolja te da ništa ne treba dirati. Ali čak i u tom slučaju, došli smo do kakvog-takvog rješenja. Barem ćemo znati da stvari jednostavno treba prihvatiti onakvima kakve jesu, te da se zbog cijele situacije ne trebamo brinuti.

Lijenost kao izvor svih zala

Albert Einstein reče da ukoliko želimo riješiti neki problem prvo ćemo morati promijeniti logiku koja nas je do njega i dovela. Kako već rekosmo, disciplina rješavanja problema je vrlo složena, i ona uvijek zahtjeva nesebičan i požrtvovan rad na sebi. A u tom radu ćemo zatim najvjerojatnije shvatiti kako tu ipak ne možemo sve sami, te da nam je potrebna pomoć drugih. No, da bi se s drugima uspješno radilo, obično se prvo mora poraditi nešto i na samim međuljudskim odnosima. Timski rad ne trpi veliki broj besmislenih trzavica i uvijek traži pozitivnu atmosferu i relacije.

Teško i komplicirano ovo – reklo bi se. Međutim, čini se da na kraju i nemamo bolje alternative. Tko neće ovako aktivno, kreativno i požrtvovano, uvijek mu ostaje lijenost sa svim svojim nelogičnostima i zlima. Najlakše je svu krivicu prebaciti na nekog drugog: šefa, političara, stranku, naciju, vjersku organizaciju, građanski pokret… Ali, barem smo se mi na ovim prostorima mogli uvjeriti koliko je jedna takva logika u konačnici neučinkovita i destruktivna… Čak toliko da su ‒ nažalost ‒ u međuvremenu mnogi zaključili da je najbolje moguće rješenje pobjeći odavde glavom bez obzira.

U Sarajevu, 8. 6. 2017.

M. B.

Naučena bespomoćnost ili psihologija odustajanja

Začetnik tzv. pozitivne psihologije ‒ američki psiholog Martin Seligman – definira naučenu bespomoćnost (learned helplessness) kao naučenu reakciju odustajanja i pasivnosti u dugotrajnim neugodnim situacijama koje ne možemo promijeniti, niti na njih utjecati. Zapravo, ovdje se u osnovi radi o jednoj prirođenoj biološkoj – po sebi korisnoj – reakciji, koja se zatim kroz život može dodatno naučiti i „uvježbati“, sve do jedne opasne i beskorisne razine. Na primjer, u svojoj korisnoj fazi ova reakcija nam nalaže da odustanemo od neke poduzete aktivnosti ukoliko u međuvremenu shvatimo da je preteška ili preopasna za nas. Narod bi rekao: „Ne može se glavom kroz zid.“ Međutim, problem nastaje kad uslijed višekratnih neuspjeha pasivnost i odustajanje kod nekoga prerastu u uobičajeno, „normalno“ ponašanje. U tom smislu, već se od neke školske djece može čuti: „Nisam ja za škole“, „glup sam za matematiku“ ili „smotan sam za fiskulturu“.

Na formiranje naučene bespomoćnosti utječu – kako rekosmo – neki osobni neuspjesi, međutim, ovdje postoji i značajan društveni faktor, i to u smislu da su često drugi ti koji nas uvjeravaju u našu vlastitu nesposobnost. Ovo itekako važi, osobito u temperamentnim mentalitetima i društvima, gdje je oštar i prijekoran međuljudski vokabular posve normalan i uobičajen; a takvo društvo je izgledno i ovo naše. Čovjek ovdje već od najranije dobi – kroz ljutitu reakciju roditelja – sluša da je „glup“, „majmun“, „stoka“, „budala“, „konj“, „lud“, „idiot“… da od njega „nikad ništa neće bit“, da je „smotan k’o sajla“, „nesposoban“ itd., dok pri tome kletve i psovke nećemo ni spominjati. Što je problem kod ovakve komunikacije? Naime, svi ovi „epiteti“ se naprosto „lijepe“ za čovjekovu osobnost, htio on to ili ne, i na kraju to postaje neotuđivi dio njegove slike o samom sebi. Ovakav „proces učenja“ se nastavlja dalje i izvan obiteljskog doma, a pri tome je međusobnom „čašćenju“ osobito sklon muški krug prijatelja. Tu zapravo izgledno i dolazi do svojevrsnog negativnog obrata: ružni epiteti postaju pozitivni te po sebi međusobni izraz duboke prijateljske naklonosti.

Stoga je danas za psihologiju sasvim jasno da djecu ne treba samo fizički nekažnjavati, nego da se roditelji itekako trebaju suzdržati i od uporabe spomenutih pogrdnih riječi, jer tako se ništa dobro ne postiže. Ako je već zločesto, djetetu se može lijepo reći što je pogriješilo i zašto to ne valja. Ukoliko se pri tome ponaša nerazumno i ne želi ništa od ovoga čuti, može ga se, a i treba sankcionirati, ali na odgovarajući način: npr. oduzimanjem omiljene igračke, uskraćivanjem slatkiša, TV-a, omiljene igrice i sl. Na ovaj način će dijete itekako naučiti lekciju, a da pri tome njegov osobni integritet ne bude izložen bilo kakvoj opasnosti. Reklo bi se, dijete se ne kažnjava izravno po samom djetetu, nego tuda nekud oko djeteta.

Na kraju postavljamo odlučujuće pitanje za ovu temu: Koja je granica, te kako u životu razlikovati između jednog legitimnog i nelegitimnog osjećaja bespomoćnosti? Naime, rekli smo da ponekad u životu od nečega treba odustati, ali kada i zašto? Odgovor je vrlo jasan: Ukoliko smo kroz neko duže vrijeme nešto uporno pokušavali, golem trud uložili, te i od drugih savjet tražili, a svejedno nismo uspjeli, tada je odustajanje potpuno legitiman i razuman izbor. No, ukoliko tendiramo da nešto proglasimo nemogućim ili besperspektivnim u samom startu, a da nismo ni pokušali, pa čak se ni podrobnije raspitali o cijeloj stvari, tada se sigurno može govoriti o naučenoj bespomoćnosti, i samim time o nelegitimnom odustajanju. Lijek je jednostavan: zasukati rukave i barem ozbiljno pokušati!

Kompleks niže vrijednosti i „kompleks niže vrijednosti na steroidima“.

Već smo mogli primijetiti da je tema naučene bespomoćnosti po sebi tijesno povezana s problemom čovjekovih kompleksa. Višekratni osobni neuspjesi, kao i učestali vanjski pritisci s vremenom vode čovjeka prema stanju kronične sumnje u sebe i svoje sposobnosti. Tada obično kažemo kako netko pati od kompleksa niže vrijednosti. Njemu nasuprot, stoji kompleks više vrijednosti. Međutim, i ovaj kompleks često može nositi u korijenu sasvim isti uzrok. Koji će kompleks na kraju prevladati ne ovisi toliko o samom uzroku koliko o čovjekovoj naravi. Melankolične i introvertne osobnosti su sklonije onom prvom, a kolerici i općenito ekstroverti onom drugom. Stoga bi smo proizvoljno mogli reći da kompleks više vrijednosti nije ništa drugo do li kompleks niže vrijednosti „na steroidima“. Ono, kad netko napadno i na silu pokušava uvjeriti i sebe i druge da nešto vrijedi i da je definitivno bolji od drugih, upravo jer duboko u sebi sumnja u samog sebe i svoje sposobnosti.

Društvo bespomoćnih

Kada se čovjek nađe u krajnje bespomoćnoj i bezizlaznoj situaciji, sasvim je normalno da poviče ono univerzalno „Upomoć“! Međutim, normalna i zdrava osoba tijekom života vjerojatno i neće morati puno puta ovako vikati, jer realno gledajući, iz većine poteškoća se možemo i sami izvući, odnosno, one teške pogibli su u životu ipak srećom relativno rijetke.

Međutim, na našim prostorima se izgledno uvuklo dosta one specifične društvene bespomoćnosti. Narod bespomoćno gleda u državu i političare iščekujući neki napredak i rješenje, no i ovi drugi su po sebi jednako tako bespomoćni, gledajući vječito prema novom – tko zna kojem po redu – angažmanu MMF-a. Džabe bahatost, uzalud ego k’o planina, kad oni ne znaju zarađivati nego samo trošiti. Odlika bespomoćnog čovjeka, pa vidimo i cijelog društva je upravo ta, da on ili oni nikada ne mogu samostalno preživjeti, nego im je uvijek potrebna nečija tuđa pomoć.

Zrela i odgovorna osoba nikad ne gleda puno prema drugima nego se uzda u sebe i u svoje sposobnosti i resurse. Ista zakonitost važi i na cjelokupnoj društvenoj razini.

Tko zna, možda je konačno došlo vrijeme da prestanemo biti bespomoćni. Po svim parametrima mi smo izuzetno kršan narod u povlaštenom prirodnom okruženju, gotovo idealnom za život. Treba samo vjerovati i pokušati.

U Sarajevu, 3. 6. 2017.

M. B.

Istina o sebi

„A s ljudima je kao s drvetom. Što bi drvo više htjelo gore, u visinu i svjetlost, utoliko snažnije njegovo korijenje teži k zemlji, naniže, u tamu, dubinu – u zlo“ (F. Nietzsche).

Pokušajte se sjetiti i odrediti tko bi bio najbolja osoba koju ste upoznali u životu? Odgovor samo vi znate, ali generalno bi se moglo kao istinito nadodati da to najvjerojatnije nije bio netko negativan, bahat i umišljen, nego sasvim obratno: netko jednostavan, skroman i pozitivan. U tom smislu bi se trebala shvatiti i uvodna Nietzscheova misao. U konačnici, jedna pozitivna megalomanija ne postoji, premda nam se počesto čini suprotno. Istinska duhovnost, kao niti bilo koja valjana ljudskost nije zamisliva izvan kategorija jednostavnosti, skromnosti, poniznosti i iskrenosti.

Reklo bi se, sve jasno po sebi, međutim, zašto nam je onda tako teško biti jednostavnima, skromnima, iskrenima … Zašto je tako često put do pakla popločan dobrim namjerama, odnosno, zašto čovjek nerijetko slijedeći sasvim dobre i plemenite ideje na kraju postane opasnost i za sebe i za druge? Ili opet u smislu uvodnog citata: zar je čovjek stvarno poput drveta? Moramo li stvarno svako uzdizanje namiriti onim dodatnim mračnim uzemljenjem?

Evolucijsko prtljanje i višeslojni mozak

O ovoj temi bi se svakako moglo govoriti na posve različite načine: duhovno, psihološki, sociološki, književno i kako sve ne. Međutim, ovdje ćemo početi više iz jedne biološke perspektive i tu se odmah susrećemo s neobičnim pojmom biološkog prtljanja. „François Jacob je u svojoj zbirci predavanja objavljenoj godine 1982. donio poglavlje pod naslovom ‘Evolution and Tinkering’, u kojem je sakupio argumente koji pokazuju da biološka evolucija nije poput inženjera koji dijelove svojih strojeva uvijek iznova izmišlja te na crtaćoj dasci izrađuje njihove nacrte, već poput prtljavca, koji svoje izume sastavlja od dijelova koji su mu pri ruci.“[1] Jednostavnije rečeno, u prirodi se ništa ne baca! Priroda s vremenom pronalazi bolja rješenja, ali na temelju starih i ne odbacujući ništa od starog. Npr., čovjekovo tijelo pokreću identični metabolički procesi kakve pronalazimo kod najprimitivnijih jednostaničnih organizmima, i upravo na temelju ove datosti danas je – recimo – moguće uz pomoć ovakvih jednostavnih organizama proizvoditi inzulin ili neke druge čovjeku prijeko potrebne preparate. Miševe da i ne spominjemo. Htjeli ili ne htjeli, upravo su oni „glavne zvijezde“ znanstvenih laboratorija u kojima se prvenstveno nastoje pronaći neke medicinske solucije za čovjeka. Bez stanovite metaboličke i organske kompatibilnosti ovo bi svakako bilo posve uzaludno pokušavati.

E sad, bliže našoj današnjoj temi, slične zakonitosti pronalazimo i u biološkom razvoju ljudskog mozga. Mozak se s vremenom razvijao, i još se razvija, ali na način da se nikad ne odbacuju njegovi primitivni dijelovi, nego da se samo nadovezuju novi i napredniji dijelovi. Na primjer, korijenski dio našeg mozga se zove R-Kompleks i on je po sebi gotovo identičan mozgu reptila i ptica. To u stvari i jest „reptilsko-ptičji“ mozak koji je s vremenom dobio neke nove slojeve: limbički sustav i moždanu koru.

Pored svojih brojnih bioloških funkcija R-Kompleks je odgovoran i za neke fundamentalne instinkte, nagone i ponašanja, kao što su teritorijalnost, agresivnost, nagon za hranom i produljenjem vrste, ritualno ponašanje i sl. Također, u ovom dijelu mozga se kriju i korijeni nekih psihičkih bolesti i poremećaja, kao što su OCD, PTSP, panični poremećaj i sl.

Limbički sustav dijelimo sa ostalim sisavcima. Ovo je područje emocija, motivacije i povezanosti ponašanja i autonomnih funkcija. Naravno, odatle proizlaze i neki problemi i poremećaji povezani s motivacijom i emocijama.

Na vrhu je tanka, ali vrlo kompleksna struktura moždane kore koja unutar svoja četiri režnja krije brojne mehanizme specifične za ljudsku vrstu, kao i neke druge.

Sve u jednom

Ponekad se kolokvijalno za neke neodgovorne i ekscentrične ljude kaže da imaju „pticu u glavi“ ili jednostavno da su „ptice“. Opet, za neke hladne i bezosjećajne ljude se kaže da su „osjećajni poput krokodila“. Ima još puno takvih životinjskih epiteta u životu čovjeka: zmija, crv, šakal, kokoš, ćurka, svinja, konj, pas, mačka, papagaj, magarac, mazga, medvjed (zapravo međed), slon itd., već u zavisnosti od ponašanja i karakteristika pojedinih ljudi. Sve ovo u konačnici – vidimo – i ne mora biti daleko od istine, jer u našim glavama realno i postoji ponešto od svega navedenoga.

Integrativni, ali i iskreni pristup čovjeku

Najbolji način da ne budemo pobijeđeni i osramoćeni od strane svoje prirode jest da je budemo svjesni. Treba imati sve na umu, i dobro i zlo – inkompletnu cjelinu, a to se zove integrativni pristup. Vulgarni materijalist je sklon zaboraviti na više sfere svoga bića, isto kao što je idealist sklon olako uzeti svoje loše strane. A umišljenost nas realno čini slabima i ranjivima. To je onaj sindrom samouvjerenog „Meni se to ne može dogoditi“, koje se prije ili kasnije – znamo – ipak dogodi.

U kršćanskoj literaturi pronalazimo jedno zbunjujuće iskreno priznanje od strane apostola Pavla o vlastitoj nemogućnosti činjenja dobra (naime, nije baš uobičajeno da vjerski autoriteti na ovaj način govore pred svojim vjernicima):

„Zakon je, znamo, duhovan; ja sam pak tjelesan, prodan pod grijeh. Zbilja ne razumijem što radim: ta ne činim ono što bih htio, nego što mrzim – to činim. Ako li pak činim što ne bih htio, slažem se sa Zakonom, priznajem da je dobar. Onda to ne činim više ja, nego grijeh koji prebiva u meni. Doista znam da dobro ne prebiva u meni, to jest u mojem tijelu. Uistinu: htjeti mi ide, ali ne i činiti dobro. Ta ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio – to činim. Ako li pak činim ono što ne bih htio, nipošto to ne radim ja, nego grijeh koji prebiva u meni. Nalazim dakle ovaj zakon: kad bih htio činiti dobro, nameće mi se zlo. Po nutarnjem čovjeku s užitkom se slažem sa Zakonom Božjim, ali opažam u svojim udovima drugi zakon, koji vojuje protiv zakona uma moga i zarobljuje me zakonom grijeha koji je u mojim udovima. Jadan li sam ja čovjek! Tko će me istrgnuti iz ovoga tijela smrtonosnoga? Hvala Bogu po Isusu Kristu Gospodinu našem! Ja, dakle, umom služim zakonu Božjemu, a tijelom zakonu grijeha“ (Rim 7, 14-25).

Nije ovo Pavlu bio jedini put da je bio tako iskren i direktan. Na jednom drugom mjestu u Novom zavjetu hrabro progovara o svojoj progoniteljskoj prošlosti, a na trećem o „trnu u tijelu“. Danas se pod potonjim pretpostavlja da je Pavao vjerojatno patio od neke teške kronične bolesti. Neki autori spominju epilepsiju, a neki drugi učestale napade bubrežnog kamenca; uglavnom ovaj je zbog nečega često padao pred zajednicom što je kod nekih izazivalo sumnju u njegovu apostolsku vjerodostojnost i autoritet – valjda pod pretpostavkom da Božji čovjek mora biti iznad svih problema i uvijek zdrav k’o drijen. Na sve ovo Pavao je imao samo odgovoriti da će se ubuduće još više hvaliti svojim slabostima, jer kad je slab, tad je zapravo jak (usp. 2 Kor 12).

Netko bi rekao da navedeni čovjek zabija sebi autogol za autogolom, no, zanimljivo, na kraju mu ova iskrenost nimalo nije škodila. Čak, po općem sudu i mišljenju Pavao je druga najvažnija osoba kršćanstva, barem kad su u pitanju njegovi teološko-eklezijalni temelji i aspekti.

Emancipacija i sebstvovanje

Njemački filozof Robert Spaemann kaže da je sebstvovanje emancipacija od uvjeta nastanka, što bi značilo da čovjekovo samopotvrđivanje obično podrazumijeva nekakvo odreknuće od realnih uvjeta svoga nastanka. Ali tu se izgledno radi o jednom nespretnom i zlosretnom sebstvovanju. Ustvari, ovu bi temu bilo jednostavnije sagledati psihološki – kroz priču o obrambenim mehanizmima ega koji se teško nosi sa svojim neuspjesima premda su to njegovi vlastiti neuspjesi. Jesu njegovi, ali on ih ne uspijeva prepoznati kao svoje, pa se onda služi potiskivanjem, projekcijom, idealizacijom, racionalizacijom i čim sve ne: „Ma nisam ja to učinio“, „On/ona je to učinila“, „Ma ja sam vam dobar čovjek“, „Učinio sam to iz tog i tog (nepostojećeg) dobrog razloga“ …

Moglo bi se reći da je manje-više cijela ljudska kultura usmjerena prema jednom ovakvom krivom sebstvovanju. To je vidljivo već na razini kozmetike i mode. Pokušavamo izgledati bolje nego što izgledamo, doduše, neki obratno – pokušavaju izgledati gore, tj. barem strašnije nego što izgledaju. Albert Camus bi na ovo jednostavno rekao da je čovjek jedino biće koje ne želi biti ono što jeste. Ali, ovo svakako nije put sreće i uspjeha, nego put praznine i apsurda.

Zašto se ljudi teško nose sa istinom o sebi? Valjda zato jer je ta istina duboko kontraverzna. No, čovjek ipak nema bolje solucije od prihvaćanja ove kontraverze, jer prihvaćajući nju, prihvaća i samog sebe – prihvaća svoju vlastitu cjelinu i jedinstvo. Tek tad uistinu može djelovati, tek tad uistinu može ostavljati traga … stvarno, kad priznamo da smo slabi, tek tada možemo biti jaki.

U Sarajevu, 1. 6. 2017.

M. B.

[1]Peter Schuster, Evolucija i design, u: S. O. Horn i S. Wiedenhofer (Ur.), Stvaranje i evolucija, Verbum, Split, 2008. 56., poziva se na François Jacob, The Actual and the Possible, Pantheon Books, New York, 1982.

O snovima, malodušnosti i adaptivnosti

Čovjek se počesto zna prepustiti malodušnosti jer nije sve ispalo kako je on zamislio. Nekad joj se zna u potpunosti predati i godinama, pa čak i decenijama. A od svega toga nema baš ništa. To se moguće događa i zbog toga što u životu nismo primali dovoljno poticaja za fleksibilnost i adaptivnost. Ljudska kultura je prepuna zadrtih junaka koji uporno tjeraju po svome. Ne prilagođavaju se nikomu i ničemu i sve bi prilagodili sebi, no to je tragičan put.

Svi mi imamo svoje snove. Pod ovim ne mislim toliko na ono što izroni na površinu svijesti tijekom spavanja, nego prvenstveno na one dnevne snove, velike planove i maštanja. Ovo je duboko intimno područje i rijetko o tome pričamo. Svjesni smo da su ti snovi smioni i veliki i bojimo se da ne ispadnemo megalomani u očima drugih. Tako nailazimo već na prvu veliku prepreku pred našim snovima. Nerazvijena društva – nažalost poput našeg – ne trpe velika osobna dostignuća; ne trpe čak ni veliku osobnu sreću. Društveni pritisak nas pokušava ugurati u osrednjost pod geslom „’Ta ćeš ti…“? Tako se nerijetko dogodi da veliki snovi budu srezani u samom startu. Ostaju zaglavljeni u nama, a mi zatim najčešće očekujemo da će se ovi ostvariti nekako sami od sebe. Možda se dogodi čudo, a možda se dogodi i to da netko drugi na sebe preuzme našu odgovornost. Zna se ovo dogoditi, i jedno i drugo, ali moramo priznati, poprilično rijetko.

Uvijek ispadne drugačije

Recimo da smo se ipak odvažili slijediti svoje snove. Početni društveni pritisak će s vremenom oslabiti i na kraju uminuti … valja samo biti uporan, jer velike oluje nikad ne traju odveć dugo. No, tu ćemo se onda morati suočiti s drugom velikom preprekom. Naime, stvari na kraju ispadnu uvijek nešto drugačije nego što smo ih izvorno bili isplanirali. To specifično iskustvo svi već imamo, i naravno, ono ne mora biti nužno negativno, nego stvari jednostavno na kraju ispadnu manje ili više drugačije. Treba se recimo prisjetiti nekih svojih očekivanja prije polaska u odabranu školu, na fakultet ili neko željeno putovanje… Na kraju shvatimo za ono što smo mislili da će biti lako, u stvari bude veoma teško, ali isto tako, dogodi se mnogo i nekih dobrih stvari i susreta koje izvorno uopće nismo pretpostavljali.

Zašto se ovo događa? S jedne strane, plaćamo danak našem apstraktnom načinu razmišljanja. Mi svojom glavom nikada ne možemo zahvatiti cjelinu stvarnosti, nego razmišljamo na način da kalkuliramo s nekim datostima koje smatramo bitnim, dok sve ono što smatramo akcidentalnim (sporednim) jednostavno apstrahiramo (odbacujemo, zanemarujemo). Tu treba pridodati i koju logičku pogrešku – malo tko ih nema, ali i ispriječenost tuđih planova. Jer tako to ide s ljudima: nakon početnog malicioznog „’Ta ćeš ti?“, kad shvate da od nas ipak nešto ima, doći će ono „IMT“ – „Ima li mene tu“?

Dodatni razlog distorzije planova bi mogli tražiti u onome što se naziva analogia entis. Za Platona je analogija bila najljepša od svih veza, „ono što povezuje, posreduje, što stvara jedinstvo i povezanost u stvarnosti. Ta sredina dodjeljuje ekstremima pripadno im mjesto i povezuje ih. Analogija je ovdje dakle kozmički strukturalni princip.“[1] No, analogija je po sebi dijalektička veza koja istovremeno podrazumijeva međusobnu sličnost i otuđenje stvari. Jednostavnije rečeno, priroda se služi sličnim stvaralačkim obrascima, ali nikada identičnima! Valjda tu treba tražiti i onu spomenutu čovjekovu imanentnu sposobnost odstupanja, kao i improvizaciju izvornih planova. Mislio si jedno, i naravno da si na kraju napravio nešto drugo – ta nas pomisao uznemirava, međutim, ona je posve prirodna. Čovjek je zapravo jedino biće u prirodi koje počesto inzistira na identičnosti. Voli proizvoditi po kalupu, voli kad se drugi ponašaju upravo onako kako on očekuje, napose, voli kad sve ispadne baš onako kako je on zamislio i ljuti se kad ne ispadne, a kako već rekosmo, obično ne ispadne…

Loši tragični momci

Varijacije unutar ostvarenih planova počesto mogu biti tolike da čovjek zapravo ozbiljno počne sumnjati da li mu se sve to skupa uopće isplatilo? Budisti su otprilike u tom smislu na kraju zaključili kako su želje i snovi glavni izvor bola u našem životu te da je na kraju najpametnije ništa ne željeti. Ustvari, kao jedina legitimna želja na kraju ostaje ona želja za nutarnjim mirom. Međutim, ni nju samu nije tako lako dohvatiti. Odnosno, i potraga za nutarnjim mirom na kraju rezultira nekim nepredviđenim varijacijama – inače, odlično opisano u Hesseovom „Sidarthi“. No, ovo se svakako tiče i ostalih religioznih i duhovnih nacrta. Kuda god krenuli morat ćemo se nositi s varijacijama, iznenađenjima i nepredviđenim situacijama. Reklo bi se, ništa strašno ukoliko je čovjek dovoljno fleksibilan, adaptivan i otvorena duha.

**Slika 1: Primjer uspješne adaptacije biljnog života u urbanoj sredini – drvo koje raste na kamenim stepenicama.**

O potonjemu svjedoči i cjelokupna evolucionistička ostavština. U dalekoj prošlosti „braća“ sisavci su dugo živjeli u sjeni kršnih dinosaurusa. Stoga su se većinom skrivali od njih po gustim šumama i grmlju. No, kad je prije 65 milijuna godina golemi asteroid tresnuo kod meksičkog Yucatána, pravila igre su se preko noći promijenila. Više nije važilo tko je veći i jači nego tko se bolje adaptira na iznimno teške postapokaliptične životne uvjete i okolnosti, a tu su se sisavci pokazali iznimno boljima, i zato smo danas tu gdje jesmo, dok dinosauruse, tj. ono što je ostalo od njih, tu i tamo znanstvenici danas malo po potrebi sastružu sa stijena … za muzeja da se nađe …

I to bi se onda uvijek trebalo imati na umu: svakodnevnica počesto pripada siledžijama i nasilnicima, no sveukupni pobjednici povijesti jesu oni fleksibilni i adaptivni.

Čovjek se počesto zna prepustiti malodušnosti jer nije sve ispalo kako je on zamislio. Nekad joj se zna u potpunosti predati i godinama, pa čak i decenijama. A od svega toga nema baš ništa. To se moguće događa i zbog toga što u životu nismo primali dovoljno poticaja za fleksibilnost i adaptivnost. Ljudska kultura je prepuna zadrtih junaka koji uporno tjeraju po svome. Ne prilagođavaju se nikomu i ničemu i sve bi prilagodili sebi, no to je tragičan put. Ako si želimo dobro, onda uvijek moramo raditi na obuzdavanju malodušnosti te na jačanju adaptivnog i fleksibilnog razmišljanja i raspoloženja.

U Sarajevu, 23. 5. 2017.

M. B.

[1] W. KASPER, Bog Isusa Krista, Đakovo, UPT, 1994., 155.

Univerzalni zakon trgovine i njegove sveprisutne implikacije

Trgovinu ne treba uzimati olako, a još manje podcjenjivački. Štoviše, treba se itekako čuvati onih koji osuđuju životnu logiku „fifty/fifty“. Jer tko kaže da to nije ljudski, to je obično znak da vam je isti/ista spremio/la neki „eighty/twenty“ ili čak „ninety/ten“ odnos – i to naravno – u vlastitu korist.

Ako je netko studirao ekonomiju, lako će se prisjetiti kako se u okviru traktata „političke ekonomije“ jedna od uopće prvih lekcija odnosila na tzv. univerzalni zakon trgovine, a to nije ništa drugo nego ono sasvim jednostavno „jeftinije kupovati, skuplje prodavati“ pravilo. Ovaj zakon je univerzalan jer nije uvjetovan vremenski i prostorno, što će reći da ako bi ste sad na primjer nekakvim vremeplovom otplovili u staru Kinu 1000 godina pr. Kr., na lokalnoj tržnici biste vidjeli sasvim udomaćene prizore kako trgovci pokušavaju skupo zacijeniti svoju robu dok je kupci istovremeno pokušavaju što jeftinije dobiti. Dakle, tako je oduvijek i svugdje bilo, što će reći da se ovdje radi o nečemu duboko utkanom u našu ljudsku prirodu.

Pozitivni i negativni okvir

Kao i sve drugo na svijetu, i ovaj zakon se može promatrati bilo iz pozitivnog, bilo iz negativnog kuta. Neki bi s obzirom na izneseno ovdje rado počeli govoriti o posvemašnjoj sebičnosti ljudske prirode te o faktičnoj nemogućnosti istinskog međuljudskog altruizma. No, cijela stvar se može i pozitivno sagledati: Svatko je od nas sam sebi najbliži i svatko je od nas jedno zasebno središte svijeta. Stoga je logično da po prirodi stvari sebe cijenimo više od drugih. Naravno, ovo se ne odnosi samo na trgovinske relacije nego i na bilo što drugo u životu. U tom smislu, najtočnije mišljenje je obično ono baš moje osobno mišljenje. Zapravo, nemamo pojma je li naše mišljenje uistinu toliko točno, ali tako barem osjećamo. Slično tome, obično je moja osobna zasluga znatno veća od zasluga drugih ljudi, a isto tako i bol: Naime, gotovo uvijek u konfliktnim situacijama imamo dojam da su nas drugi znatno više povrijedili nego mi njih. Ljudi su u ovo toliko sigurni da bi se zakleli bilo čim, a i zaklinju se… Distorzija percepcije proistekla iz centriranosti u vlastiti svijet ide tako daleko da nam ista stvara privid kako se drugi ljudi zasigurno slažu s našim nutarnjim stavovima, ali eto, kao iz čistog bezobrazluka ne žele to priznati. Stoga, za svakog čovjeka veliki korak u životu predstavlja onaj trenutak kad konačno shvatimo da nam se drugi uglavnom ne protive iz tog nekakvog bezobrazluka nego iz čvrstog subjektivnog uvjerenja kakvo je i naše. I zatim, postupno kroz učenje, diskusiju, raspravu, tj. kroz intenzivnu interakciju s drugim ljudima, čovjek polako dolazi do onih zajedničkih objektivnih istina.

Definitivna neisplativost kriminala

Kako rekosmo na početku, univerzalni zakon trgovine podrazumijeva da je cjenkanje oko proizvoda sasvim normalno i prirodno. Svoj rad, kao i sami sebe obično visoko cijenimo, s tim da drugi imaju prirodno pravo pokušati to osporiti … pa se na kraju nađemo negdje na realnoj i objektivnoj sredini.

Međutim, od kad je svijeta i vijeka u svim kulturama se podrazumijevalo da pored onog poštenog trgovca postoji i onaj nepošten, a slično je vrijedilo i za kupce. Univerzalni zakon trgovine podrazumijeva da svoju robu smiješ zacijeniti nešto više nego što vrijedi, ali zato uopće ne podrazumijeva da smiješ prodavati neispravnu ili pokvarenu robu kao zdravu i ispravnu ili slično, da prodaješ nešto što nije tvoje, ili čak da prodaješ nešto što zapravo ni ne postoji.

Jedan od najstarijih pisanih zakona na svijetu – 37 stoljeća star Hamurabijev zakonik veliku pozornost posvećuje upravo imovinskim odnosima. Od ukupno 282. člana, 121 je posvećen trgovačkim, poslovnim, kao i pitanjima naslijeđa. Ovdje bi osobito mogli podcrtati recimo članke VII. i X. koji pod prijetnjom smrtne kazne potiču trgovce i kupce da svoje poslove ne sklapaju bez pisanog ugovora ili barem ne bez prisustva svjedoka. Očito je da je već u ono vrijeme bilo puno i kupaca i trgovaca koji su se naknadno žalili da su prevareni, pa je pravedni, ali i izrazito okrutni vladar Hamurabi odlučio ovakve stvari sasjeći u korijenu. Cjenkanje da, ali u okvirima poštene i transparentne trgovine!

Vidimo, ljudi su oduvijek pokušavali varati i obmanjivati, no takvi bi se isto tako oduvijek prije ili kasnije nasukali o hridinu neumoljivih prirodnih zakona.

**Slika 1: Jednostavna tržnica s Papue Nove Gvineje**

Debalans uloženog i dobivenog

Univerzalni zakon trgovine nas neminovno podsjeća i na svu ozbiljnost i odgovornost življenja. Kako već rekosmo, ispade da nije grijeh ako nekada iz neke situacije dobijemo nešto više nego što smo uložili, no veliki je i grijeh i problem ukoliko negdje i u nečemu imamo ogromna očekivanja, a nismo uložili ništa konkretno ili smo uložili tek neznatno malo. Ovako nešto jednostavno ne prolazi, jer nije u skladu s prirodom, i što prije to shvatimo priuštit ćemo manje problema i sebi i drugima.

Umjesto zaključka: i ekonomija spasenja je jedna vrsta uzvišene trgovine

Trgovinske implikacije po sebi dotiču čak i čovjekovu relaciju s Bogom. U Kršćanskoj teologiji postoji vrlo važan pojam „ekonomije spasenja“. Njemački teolog Ottmar Fuchs kaže da je i ekonomija spasenja po sebi jedna vrsta ekonomije, ali koja se bazira na načelima milosrđa, pri čemu mi investiramo otprilike jednu kap osobnih zasluga u nepregledno more božanskoga milosrđa. I premda je kap samo kap, ona ipak u svemu tome mora postojati: kap dobrote, kap ljubavi, kap praštanja, kap zahvalnosti … bez nje ne ide!

Pred nama ljudima se kao veliki izazov pokazuje i nezgodna datost po kojoj od dobrih ljudi očekujemo uvijek još više dobrote. S obzirom da su već na neki način bogoliki, od njih se nepravedno očekuje savršenstvo, kažemo nepravedno, jer i dobar čovjek je još uvijek samo čovjek. S druge strane, od onih loših se ne očekuje više ništa dobro, a baš bi njih trebalo malo bolje pričepiti…

U Sarajevu, 21. 5. 2017.

M. B.

Elementarna metodologija molitve: prispodoba o farizeju i cariniku

O optimalnom molitvenom stavu pred Bogom Isus jednom prilikom reče sljedeće:

Nekima pak koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge potcjenjivahu, reče (Isus) zatim ovu prispodobu: “Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik. Farizej se uspravan ovako u sebi molio: `Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik.` Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.` A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: `Bože milostiv budi meni grešniku!` Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen(Lk 18,9-14).

U naznačenoj prispodobi ima nešto duboko zbunjujuće. Zar je pobožni farizej ovdje bio nešto pogrešno rekao!? Pa i nije baš. Dobro, mogli bismo mu pokušati nategnuti kakvu krivicu znajući već unaprijed da se njegov stav ne sviđa Gospodinu, ali idući ‘nako detaljno od riječi do riječi, on jednostavno ovdje niti govori niti čini išta loše. Štoviše, on i ne traži prosjački ništa posebno od Boga nego samo zahvaljuje, a zahvalna molitva se u kršćanskoj duhovnosti poslovično uzima kao uzorna. Jednostavno, čovjek se zahvaljuje Bogu na iskazanoj milosti što nije ispao naopako kako mnogi nažalost kroz život ispadnu … i to je sve, ali vidimo nešto ne štima …

S druge strane, kaže li onaj carinik iz posljednje “magareće klupe” nešto posebno dobro? On to čak ni ne pokušava reći. Svjestan je da je zabrljao i jedino mu ostaje da se pouzda u Božje smilovanje. Koja je onda njegova “strateška” prednost pred dičnim farizejom? Realno, to je zbilja teško uvidjeti. Eventualno, možda je farizej ipak zaboravio da nije uvijek i u svemu na visini zadatka. Sigurno se i njemu tu i tamo zna potkrasti kakva bijeda i nepodopština, ali sad opet … zar bi svemogući milosrdni Bog mogao biti takva cjepidlaka!? Sitničavost svakako nije božanska osobina nego u pravilu ljudska. I tako smo opet na samome početku …

Nezaslužena prednost

Ukoliko je grešni carinik već bio u kakvoj prednosti nad pravednim farizejem, to svakako nije bila neka forma zaslužene nego nezaslužene prednosti. Ovdje bi se radi boljeg shvaćanja cijele situacije bilo dobro osvrnuti ponovno na Pannenbergovu tezu o “Isusovom samorazlikovanju od Oca”: “Što se čovjek više razlikuje od Boga, tim zapravo postaje bliži Bogu, kao i istinskoj čovjekovoj biti”! S druge strane, emancipacijski procesi uvijek nekako manje ili više udaljuju čovjeka od vjere, Boga, ali i samog sebe. Baš kao u onoj biblijskoj priči o kuli babilonskoj (Post 11): epohalni građevinski pothvat s ciljem zadivljenja i samog Boga, završava tako što se Bog rasrdio na graditelje, a oni sami usput izgubili i međusobno razumijevanje. Čudna je sudbina snašla emancipiranog čovjeka: s jedne strane, ovladao je brojnim vještinama i znanjima; no, s druge strane, počinje ga nagrizati radikalna samoća. Ne uspijeva prodrijeti više do Boga, pa nerijetko zna povjerovati da Ovaj ni ne postoji. Isto tako, ne uspijeva prodrijeti ni do drugog čovjeka, te počinje sumnjati u ljubav i općenito ljudskost. Ovo se ne tiče samo neke po sebi grešne i prevratničke emancipiranosti, već možda čak i više one sofisticirane i prefinjene. Tako, onaj jedan Amerikanac nedavno na nekoj od društvenih mreža objavi slijedeći status: “Ljudi me pitaju često imam li nekoga, a ja im odgovorim da nemam i da sam sam. Zatim me oni pitaju kako može biti sam jedan tako lijep, pametan, uspješan i simpatičan mladić, a ja im odgovorim da sam prekvalificiran!” Ili također, čitam nedavno rezultate jednog ispitivanja na temu predavača i predavanja. I tako se došlo do saznanja da ljudi najradije slušaju one predavače koji su s jedne strane stručni, pametni i kompetentni, no koji s druge strane znaju pokazati i pokoju nesavršenost: Npr. slučajno im poispadaju papiri, zapnu za stol, izvale neki lapsus i sl. Izgleda da na ljudsku prirodu nužno spada i ta jedna doza nesavršenosti, i nje se očito ne treba bojati, jer ona je zapravo naša prednost i svojevrsni ključ uspjeha. Gospodin i gospođica “Savršeni/a” obično i ne prođu u životu dobro.

Opet ona dvojica…

Ako bi se pokušali smjestiti u onu Isusovu priču s početka, koji bi nam lik više bio sličan? Možda je najbolje da se povežemo sa obojicom, jer mislim da to ponajviše odgovara našoj ljudskoj istini. U svakome od nas egzistira taj nekakav sofisticirani pravednik koji sve zna, sve može, koji se ne ustručava podići glavu ni pred Bogom, ni pred čovjekom. No, ovaj kako reče Isus ne odlazi kući opravdan, vjerojatno stoga što se već sam po sebi dobro pravda i drži. Na kraju krajeva, i sam Isus reče da nije došao zbog pravednih nego zbog grešnika (Mt 9,13). Zato, ukoliko želimo izreći uspješnu i na kraju uslišanu molitvu trebamo pokušati pronaći onog grešnog carinika u sebi. Treba krenuti odonud gdje smo slabi i nemoćni, a ne iz pravca gdje smo snažni i uspješni. Trebamo se sjetiti područja gdje nam najslabije ide; nečeg što smo pokušavali mnogo puta, a nikad nam nije uspjelo; nečeg što nikako ne razumijemo; nečega gdje nam se drugi smiju i govore nam da se pustimo toga; onog područja gdje nas ne slušaju ili ne uzimaju ozbiljno ili opet onog područja kojeg se toliko plašimo da ni ne pokušavamo nešto poduzeti. Farizej može reći: “Bože, ponizno te molim…”, ali Bog će svejedno znati da je to “ponizno” samo pro forme radi, jer farizej u nama može pokušavati biti ponizan, ali ipak nikad neće biti stvarno ponizan. Zato moramo pronaći onog “carinika” u sebi … on je naš vodič do Boga … njegova slabost jest u konačnici naša snaga.

U Sarajevu, 15. 5. 2017.

M. B.