Prvo lice množine (II. Dio): zadnje utemeljenje stvari je uvijek bez temelja…

„Ako na putu do cilja staneš zastajkivati i kamenjem gađati svakog psa koji na tebe laje, nikad nećeš stići do cilja“  – Fjodor Dostojevski.

Uvodna napomena – onako – više za muške čitatelje: kad je 80-tih godina XX. st. krenuo sav taj spektakularni rašomon s mješovitim borilačkim sportovima, mnogi su mislili da će brutalni MMA turniri samo dokazati neprikosnovenu dominaciju „stand up“ boraca nad tzv. „parterašima“. Jednostavnije rečeno – a da i dame koliko toliko mogu razumjeti – nekako se mislilo da jedan solidan hrvač nikad neće imati šanse protiv solidnog boksera, jer postojalo je općenito uvjerenje da ništa nije toliko moćno kao „štos u nos“. Međutim, vrijeme je pokazalo sasvim suprotno: Hrvači ne da nisu bili lošiji od boksera u međusobnom srazu, nego se pokazalo da čak posjeduju i stanovitu premoć. Kao da su ovi i boksače, ali i svekoliku mušku javnost željnu krvi podsjetili na elementarnu fiziku stvari: lakše je drugog čovjeka izbaciti iz ravnoteže nego što će se ovaj na silu moći održati u istoj. A kad jednom obojica padnu (u) na parter, a past će, tad počinje neprikosnovena dominacija hrvača.

Naš način kretanja na dvije noge je zapravo vrlo ekscentričan i ne smijemo zaboraviti da se ne rađamo sa ovom vještinom, nego je naporno svladavamo i učimo. Djetetu treba prvo oko godinu dana da ikako prohoda, a zatim još desetak da postane posve stabilno na nogama, jer svi znamo da djeca lako padaju, osobito kad pokušavaju trčati.

Mala – čudna – uvodna napomena nas dovodi do nečega o čemu smo već ranije govorili/pisali. Uopće, sve stvari u prirodi je lakše dovoditi iz stanja višeg reda u niže, nego obratno. Potresi su kroz povijest porušili milijune kuća, te od njih napravili gomilu šuta, ali nikad nisu od gomile šuta kojim slučajem stvorili jednu jedinu funkcionalnu kuću. Priroda jednostavno tako funkcionira: uvijek se lakše kretati nizvodno nego uzvodno; uvijek je lakše razarati nego graditi… Isto tako, na ljudskoj razini, uvijek je lakše biti lijen, negativan i bezidejan, nego vrijedan, pozitivan i kreativan. Ili u duhu onoga što reče veliki komičar Jerry Lewis: „Ljude je puno lakše rasplakati nego nasmijati … najteže je biti glumac-komičar“.

Mnogi su mišljenja da je upravo zbog ove datosti ljudska vrsta osuđena – ako već ne na potpunu propast – onda barem na neki relativni neuspjeh. Kako često čujem, odnosno vidim, u raspravama po kojekakvim forumima, pesimisti me upozoravaju da od mojeg poslovičnog optimizma na kraju neće biti ništa, jer s ljudima je tako kako jest: pozitivci će uvijek biti u manjini i oni nikad neće moći nadoknaditi svu onu štetu koju počine negativci, ma koliko god se ovi trudili… Sličnu je stvar jednom izrekao i Ivo Andrić: “Ima u nekim ljudima bezrazložnih mržnji i zavisti, koje su veće i jače od svega što drugi ljudi mogu da stvore i izmisle.” U tom smislu se i cijela povijest čovječanstva upriličuje kao povijest rušenja i naknadnog popravljanja srušenog.

Dokle sam „Ja“, ja – a gdje počinju drugi?

„Pakao, to su drugi (ljudi)“ – povika prvak filozofskog pesimizma J. P. Sartre! Kako već rekosmo, suživot i različiti oblici suradnje se na kraju često pokažu kao potpuno razočarenje.

Neki proračuni pokazuju da će navedena situacija s ljudima vremenom postajati sve teža. Već smo u prethodnom tekstu spominjali Dawkinsa i njegov famozni „Sebični gen“. Ovaj znanstvenik je mišljenja da će s vremenom među ljudima prevladati sebične jedinke. Zašto? U pitanju je sasvim jednostavna računica: altruisti se često ne uspijevaju „razmnožiti“ i to upravo stoga jer su altruisti. Heroji ginu, nesebično dajući sebe za više ciljeve, ideale i opće dobro. Drugi se opet posvećuju do kraja nekom zahtjevnom radu i poslanju. S druge strane, sebičnjaci se drže onog mizernog, ali biološki učinkovitog „u se’, na se’, poda se’“, i tako njihovi geni postupno postaju sve učestaliji, dok altruisti polagano izumiru. Naravno, ovdje ostaje pitanje što je to uistinu sebičnost? Neki bi rekli da su sebični baš oni koji ne podižu sebi potomstvo, a ne ovi drugi … I sam bi se složio da istinski sebičnjaci nisu sposobni za roditeljstvo, međutim, to nisu altruisti nego neke sasvim beznačajne ljudske spodobe. No, ovdje opet kao činjenica ostaje problem da ono vjerojatno najbolje među ljudima počesto ne ostavlja iza sebe potomstvo, i to je za čovječanstvo u cjelini svakako problem ili možda ipak nije problem. Kako smo ono nedavno već pisali, možda je konačno vrijeme da se okonča vrijeme heroizma. Baš kao nekakav apokaliptički scenarij i rasplet: da se svako konačno suoči sam sa sobom, svojim promašajima, zabludama, ali i svojim dobrim potencijalima…

No, vratimo se još malo demotivacijskoj dimenziji ljudske mizerije… Ljudi, kako rekosmo, počesto izgube motivaciju kad spoznaju da na kraju neće biti moguće popraviti sve ono što će negativci u međuvremenu pokvarit. Kako ono netko mudro primijeti: „Čuvajte se negativaca, oni nađu problem za svako rješenje!“

S jedne strane, sasvim je normalno da nas takve civilizacijske tekovine potresu i pogode. Međutim, s druge strane, jesam li ja onda uistinu ja ukoliko moje raspoloženje i motivacija u potpunosti ovise o drugim ljudima. Ima li onda uopće ono nešto što ja želim, ili je sve što ja želim samo ono što drugi žele? I tako opet dolazimo do problema individuacije. Po Jungu, ona je nužno povezana sa distanciranjem pojedinca od logike mase, da ne kažemo „stada“. Dozrijevanja osobnosti nema bez ovog odvajanja od onog pitanja kakvi su „oni“ i što „oni“ žele? Nasuprot tome, mora doći ono tko sam „ja“ i što „ja“ želim? Kako to prekrasno primijeti Dostojevski: „Ako na putu do cilja staneš zastajkivati i kamenjem gađati svakog psa koji na tebe laje, nikad nećeš stići do cilja.“

Bez razloga

„Kako da budem dobar ako za to u ovakvom svijetu i među ovakvim ljudima ne pronalazim dovoljno razloga“ – neko je često pitanje današnjice, ali slobodno možemo primijetiti – i svakog drugog pokoljenja!?

S jednim u životu sigurno moramo računati – kad-tad ćemo ostati bez razloga i to bez bilo kakvog razloga. Život se prije ili kasnije pobrine da do temelja protrese sve ono u što smo vjerovali i za što smo se borili. Logika potrebnih razloga, jednostavno rečeno, osuđena je na propast i onda čovjeku ostaje samo par opcija: neka blaža ili teža forma nihilizma, možda kakav raspojasani vulgarni materijalizam ili ono abrahamovsko – „u nadi protiv svake nade vjerovati“ (Rim 4, 16-25).

Kad-tad moramo iskusiti to odurno izrugivanje sudbine nad svim našim prethodnim razlozima, kao i prateću radikalnu samoću koja uz to ide. Tek tad, kad popucaju svi šavovi i čvorovi koji su nas vezivali uz bliži i daljnji svijet, tek tad mogu vidjeti tko sam zapravo „ja“ i što mi je činiti na ovom svijetu…

Apostazija ili istinski skok vjere?

Nije bilo dobro prihvaćeno u kršćanskoj teologiji niti kad je to izrekao Rudolf Bultmann, niti kad je to s katoličke strane ponovio Karl Rahner. Nešto, što bi se otprilike moglo sažeti s riječima: Prihvaćam živjeti po evanđelju čak i kad bi sigurno znao da iza smrti nema ništa! Mnogi su ovo doživjeli kao nekakav grešni manifest bezreligioznog kršćanstva; neki su ovo čak doživjeli kao nesumnjivu apostaziju, ali neki su u ovome također vidjeli definitivni skok vjere, te neosporni trijumf ljudskoga duha. „Biram dobro jer je dobro i zato što ne znam drugačije, a ne prvenstveno stoga što mi ono eventualno može donijeti kakvu basnoslovnu nagradu i plaću…“. Tko zna, ovo nadilazi uobičajene ljudske standarde mudrosti i logike; ovdje se svatko mora sam opredijeliti…

Samoća kao preduvjet istinskog zajedništva

Netko pametno reče da smo za istinsku ljubav sposobni tek onda kada umijemo funkcionirati i samostalno. Ovisnost o drugima se uvijek pokazuje kao izvor problema, kako za „njih“, tako i za nas same. To bi uopće bio i nekakav dekonstrukcijski nacrt izgradnje novog zajedništva o kojem smo počeli pisati u prethodnom nastavku. Mora se prvo nekako izaći na kraj sa samim sobom da bi se onda moglo i s drugima lijepo živjeti i raditi. Kako ono okrutno, ali smisleno primijeti Arthur Schopenhauer u svojim Aforizmima: „Zašto su obični ljudi tako društveni i prilagodljivi? Zato što lakše podnose druge nego sami sebe.”

Za kraj, možda ću zvučati otrcano i paušalno, čak i naivno, ali stvarno mislim da će nas krenuti nabolje kad prvo naučimo podnositi sami sebe…

 

 

U Sarajevu, 3. 8. 2017.

M. B.

 

Izvor (foto): 123rf.com

Prvo lice množine

Je li čovjek individualno ili kolektivno biće? Premda ovo pitanje ne izgleda toliko bremenito na prvi pogled, valja se prisjetiti da je ono bilo jedno od centralnih spornih točki krvavih ideoloških sukoba 20. st.

Kapitalistička ideologija, osobito u svojoj liberalnoj inačici se bazira na uvjerenju da je čovjek individualno biće. Sam svoj gospodar i gazda, puno mu je toga dopušteno. Međutim, ovaj treba računati s tim da su i drugi isto tako slobodni, te da se i njima puno toga može i hoće. Na osnovu toga, na kraju se nekako došlo do onoga kako moraš od sviju naplatiti sve da bi mogao svima platiti sve. Da, to je sustav u kome je važno imati puno novca, jer bez toga te nema nigdje. Svejedno, želiš li biti lijep ili samo zdrav, i jedno i drugo ozbiljno košta, jer ljudi cijene sebe i svoj rad, pa izvoli…  I osobne relacije se odvijaju također pod monetarnom sjenom. Kako reče jedan prijatelj iz Amerike: „Ovdje sve ima svoju cijenu i rok trajanja!“

Dakle, kapitalizam je potpuno drugačije uređenje od recimo komunizma, odnosno, real-socijalizma i njihovih marksističkih osnova. Ovdje se čovjek u osnovi ne promišlja kao pojedinac, nego kao dio šireg društvenog kolektiva. Danas je većina suglasna kako je bilo nešto jako pozitivno u toj okvirnoj socijalnoj jednakosti, gdje je svatko imao nekakav posao i stan i skoro svatko nekakav auto, te gdje si mogao slobodno računati da ćeš steći mirovinu na prvom radnom mjestu koje si u životu dobio. Međutim, mnogi kao da zaboravljaju kako se u tom sustavu moglo dobiti 5 godina zatvora zbog najobičnijeg vica. Čak, nisi ga morao ni ispričati… bilo je dovoljno da se nasmiješ dok netko drugi priča… Upravo, jer čovjek ovdje nije pojedinac, nego dio kolektiva, od njega se najozbiljnije očekivalo da se odrekne svojih mišljenja i stavova ukoliko ovi osjetnije odstupaju od doktrine kolektiva.

I je li čovjek na kraju individualno ili kolektivno biće? Pa puno je dokaza da je on to i jedno, i drugo. Kad smo već kod ideoloških razmirica, nije nimalo slučajno da danas kao najbolja mjesta za život (službeno) važe zemlje poput Norveške, Finske, Austrije… a to su upravo zemlje svojevrsnog „socijalnog kapitalizma“. S jedne strane, tržištem ravnaju liberalno-kapitalistički zakoni, no s druge strane, u ovim zemljama postoji i izuzetno nježna i čovjeku posvećena socijalna politika.

Slika 1: Koncept timskog rada kao puta do uspjeha. Izvor: 123rf.com

Bez čovjeka nema čovjeka

Sami dolazimo na ovaj svijet, sami s njega odlazimo. Također, individualna odgovornost je uvijek teža od one kolektivne. Međutim, nikad se ne smije zaboraviti, a kao da se zaboravlja, da ljudi postajemo isključivo po drugim ljudima, uključujući tu već onu biološku dimenziju, ali i svaku drugu. Čovjek ne može sam sebe roditi, a kad se i rodi potpuno je bespomoćan. I ne samo da je bespomoćan nego i smeta… Potrebno je puno brige, truda, ljubavi, ali također i vještine i znanja da bi se dobio jedan jedini dobar, pametan i zreo čovjek.

Da, ovo se lako zaboravlja, osobito onda kad se pokušavamo promijeniti sami od sebe. Kako postajemo ljudi po drugima, isto tako, nešto drugačiji ljudi opet možemo postati isključivo po drugima. Niti je moguće neko ozbiljnije bavljenje sportom bez osobe trenera, niti je moguća neka validna psihoterapija bez osobe psihoterapeuta, niti je moguća normalna duhovnost bez duhovnog vodstva.

Često nam se učini da možemo tako nešto važno i epohalno ostvariti i bez tuđe pomoći. To nam se događa jer nas zarazi neka ideja. No, ideje i jesu neka vrlo čudna „zarazna“ bića. One inficiraju čovjeka na način da ih on može širiti dalje, ali ne na način da bi mu u nečemu puno pomogle, jer ideje nisu tu u konačnici radi nas, nego radi samih sebe. Naravno, ovo izričemo isključivo pod pretpostavkom eventualne točnosti teorije o memovima – informacijskim genima (eng. meme). No, bilo kako bilo, moglo bi se reći da u konačnici ničega ljudskog mimo čovjeka nema, tj. mimo ljudi, a sve ostalo je manje ili više ideologija.

Šupljikavi čovjek i „mi“ perspektiva

Nije lako čovjeku biti svjestan svojim mana, jer samim manama to očito nije niti najmanje važno. One su tu, bili mi toga svjesni ili ne. Tko ih negira, svejedno će ga sustići s nesvjesne razine. Štoviše, tad su najmoćnije. One našu negaciju doživljavaju kao vlastitu afirmaciju. Čovjek se boji takvih priznanja već stoga što su takva priznanja za njega obično stresna i emotivno teška, a samo priznanje pokatkada može učiniti to da se mana čini i znatno većom nego što jest. Zapravo, potrebno je jako puno vremena u životu da dođemo na tu razinu da smo ih svjesni na objektivan, razuman i smiren način. Naravno, to važi i za ono drugo, za sve naše vrline i dobre potencijale. Ovdje ciljamo na objektivnu sliku o samome sebi. Svakako, upitno je koliko čovjek u konačnici može biti objektivan na ovaj način, ali svejedno, čak i u neznanju postoje sasvim različite razine. Ima ono plemenito učeno neznanje (docta ignorantia – iliti „znam da ne znam“), a ima i ono potpuno, pejorativno da se izrazimo „idiotsko“ neznanje koje je uvjereno da sve zna premda i dalje ništa ne zna.

Na što ovdje ustvari ciljamo? Pa objektivna slika o samome sebi je uobičajeno jedna šupljikava slika o samome sebi. Na kraju, a baš nekako na tragu analogije entis dolazimo do te veze velike sličnosti, uz istovremenu različitost među svim ljudima. Usudio bih se reći da smo svi mi u nekim aspektima života vrlo pametni mudri, baš kao što smo u nekim drugim glupi ludi. Također, svi smo u nekim područjima smioni hrabri, kao što s druge strane možemo razaznati vlastitu kukavnost i bojazan. Isto tako, može se prepoznati kako smo svi u nekim aspektima vrlo konzervativni i tradicionalni, a u nekim drugim opet moderni liberalni itd. E sad, jedino pitanje ostaje: tko, što, kako i u čemu? Odnosno, i na primjer, na mjesto jedne moje mane često dolazi nečija tuđa vrlina, ali i obratno…

Životno iskustvo nas neminovno utvrđuje u onoj svijesti kako „nije dobro da čovjek bude sam“ (usp. Post 2,18). Također, to će nas dovoditi do jedne nove „mi“ perspektive, ne one stihijske i kolektivističke, nego humane i nadopunjujuće.

Nastavit će se …

 

U Sarajevu, 28. 7. 2017.

M. B.

Suptilna receptura života: važno je ne pretjerati!

Prosječan čovjek za života objeduje 82.000 puta. Zato je itekako važno što se jede, ali i ono kako se kuha…

Krenut ćemo od jednostavne i svakodnevne slike koju ama baš svatko može razumjeti. Nešto spremate za jelo… Niste posolili, ispadne bljutavo. Slučajno presolili? Ispadne neugodno, pa čak i nezdravo za jesti! Premda zvuči jednostavno, u stvari sa začinima i nije lako potrefiti. Treba dosta vježbe i kulinarskog iskustva, s tim da neki nikad tom vještinom ne ovladaju. Za takve se kaže jednostavno: „Nemaju osjećaja“.

Doći do idealnog okusa uopće nije lako, a slično vrijedi i u nekim drugim industrijama. Brojni proizvođači sasvim ljubomorno čuvaju recepturu nekih svojih popularnih proizvoda i ukoliko netko ipak „provali“ tajnu, ovi će osvetoljubljivo nahuškati na njega cijelu hordu neumoljivih odvjetnika i tužitelja. Nema šale, do dobrog se recepta dolazi vrlo teško i zato za „izdajnike“ nema milosti…

Kuhinja života

Dok su na našim prostorima, u ostalom kao i u većini svijeta, profesionalni kuhari tradicionalno bili potplaćeni i podcijenjeni, u Francuskoj su ovi već odavno istinske zvijezde. Da, s njima se rado fotografira, moljaka ih se za autogram i sl. Također, tamo je sasvim prirodno i normalno da vrhunski kuhari masno naplaćuju svoje usluge te da zbog toga jesu bogataši. Valjda su se Francuzi prvi sjetili da čovjek za prosječnog ljudskog vijeka objeduje čak 82.000 puta i zato je itekako važno da se jede ukusno, uravnoteženo i zdravo. Tko zna, možda je začetnik moderne francuske kuhinje Auguste Escoffier ipak malo pretjerao sa onim da je dobra hrana temelj istinske sreće, no, ako i jeste pretjerao, svakako nije previše pretjerao.

Slika 1: Auguste Escoffier i njegova čuvena pečena breskva sa sladoledom. Izvor: https://www.finedininglovers.com/stories/escoffier-famous-chef/

Zapravo, novija istraživanja pokazuju kako postoji duboka analoška veza između kuhinje i same tajne života. Objašnjavajući zadaću i način djelovanja gena prosječnom neznanstvenom čitatelju, Richard Dawkins u svojem „Sebičnom genu“ kaže da je djelovanje gena puno sličnije kulinarskom receptu nego recimo arhitektonskom nacrtu, što će reći, tu se ne diktira točno gdje će koji životni sastojak doći i što će činiti, nego baš poput recepta: sastojci se zakuhavaju na određeni način i određenim redom, a što će na kraju ispasti, to ni sami geni ne znaju.

Treba biti ovakav, ali istovremeno i onakav…

U svakodnevnici se susrećemo s puno dobronamjernih savjeta koje bi najbolje bilo zaboraviti. I sami ih nekada drugima dijelimo, dobronamjerno – svakako, ali opet od toga i nema puno koristi. „Budi takav i takav“, dok netko drugi tome proturječi: „Ma ne, budi onakav i onakav“! Na kraju, istini je najbliže ono da treba biti istovremeno i takav i onakav, važno je samo naći pravilan omjer i zdravu granicu. O tome smo već pisali kako se svaka krijepost kao optimum moralnog djelovanja, mišljenja i odlučivanja sastoji od barem dvije suprotstavljene vrline. Npr. ono, previše hrabrosti vodi u agresivnost i pogibao, ukoliko s druge strane nema ponešto i od blagosti nježnosti. Ili, previše pričljivosti je jednako loše kao i previše šutljivosti. Sasvim jednostavno, za ispravan život i djelovanje treba puno toga, i još važnije, onda to „puno“ treba znati posložiti na adekvatan i uravnotežen način.

Ne znam, možda me je već dobrano zahvatio i svladao onaj neugodni racionalizam srednjih godina, ali stvarno mi se čini da živimo u nekakvo doba pretjerivanja. Samo ih zaprepašteno gledam naokolo: sole i papre „lopatom“ i što je najčudnije, u očima im se da zapaziti onaj pobjednički sjaj, potpuna samouvjerenost da su na dobrom putu, a ustvari srljaju u propast k’o one „Radićeve guske“ u maglu. A čini mi se da ima i onda druga sorta „pretjerivača“: oni što strpljivo zure nad praznim loncem i ništa im jasno kako se još ništa ne događa.

Ponavljamo: uvijek i za sve je potrebno više sastojaka, i to različitih sastojaka, kao i pravilan omjer među njima…

 

U Sarajevu, 26. 7. 2017.

M. B.

Potpuno odrasli, previše odrasli: Pokidani idealizmi u raspravi između sadašnjeg i budućeg trenutka

“Kuga je svima otela mogućnost ljubavi, pa i moć prijateljstva. Jer ljubav zahtijeva nešto i od budućnosti, a nama su preostali samo trenuci“ – Albert Camus (“Kuga”).

Prije par godina u posjetu mi dođe najbolji prijatelj iz djetinjstva. Nismo se bili vidjeli 20 godina. Rat nas rastavio… Ja se tu bio ukopao, ostao i opstao. On je otišao, i nakon dosta potucanja naokolo, ustrajnosti i borbe danas je ugledni odvjetnik sa unosnom privatnom praksom u SAD-u.

Postalo je vrlo brzo jasno da smo bili poprilično različito formirani i „nasađeni“ nakon svih tih godina i događanja, ali opet ono, još uvijek smo mogli razgovarati tečno i satima, bez ikakvih tabua i zadrške. U jednom trenutku prijatelj me je upitao kako sebe vidim u narednih 10 godina, i moram priznati da sam bio u potpunosti zatečen njegovim pitanjem. Pa nikad me nitko ovdje to nije upitao! Je li vas? „Kako misliš 10 godina“ – uzvratih mu zbunjeno? „Pa ono, poslovno, ali i osobno“- opet će on? Onda mi se malo razbistrilo: „Aha, bit će da je to tamo nekakvo vaše američko pitanje… To se nas ovdje ne može pitati. Mi ti živimo od danas do sutra, i najdalje od prvog do prvog“ – zaključih ja. Sad je i on bio skroz zbunjen sa svoje strane… Konačno smo malo bili zastali i ustuknuli u komunikaciji…

Spomenuto pitanje mi je dugo vremena bilo čudno i jednostavno neprikladno i trebalo mi je poprilično puno da shvatim da je ono u konačnici duboko plemenito i ljudsko. Najsličnije tome, ovdje se jedino pita malu djecu što će biti kad odrastu? Odrasle se to nikada ne pita, i tako sam možda i nabasao do suštine problema. Mi ovdje kad odrastemo valjda previše i u potpunosti odrastemo, gubeći pri tomu onu malu, ali zdravu dozu sanjivog i idealističnog dječjeg duha; lišavajući se tako istinske čovječnosti, kao da se pretvaramo u lukave i prepredene životinje, ali ipak uz opstanak jedne suptilne moralne distinkcije, pri čemu „niži“ tipovi nastoje hitro i ishitreno prevariti i iskoristiti, dok oni „viši“ tipovi čine sve kako ne bi bili iskorišteni i prevareni.

Rasprava o sadašnjem trenutku

Ljudski duh već dugo raspravlja o moći i vrijednosti sadašnjeg trenutka. Već je stara istočnjačka mudrost dosegnula ono kako su ljudi koji žive u prošlosti skloni depresiji. Opet, oni koji žive u budućnosti skloni su anksioznosti. U konačnici, samo je sadašnjost rezervirana za zdrave i sretne! U današnje vrijeme ova je rasprava opet aktualizirana, osobito kroz djela Eckharta Tollea  i drugih sličnih psiho-duhovnih učitelja današnjice. Ima tu nešto svakako… Jučer smo bili, sutra ćemo tek biti, a samo danas uistinu jesmo! Međutim, čovjek je takvo biće da mu je ona mala suptilna doza ludosti itekako potrebna. Kako ono primijeti veliki slikar Vincent van Gogh: „Normalnost je utaban put, ali na tom putu nećete vidjeti da raste cvijeće.“ I eto, ukoliko normalnost pripada sadašnjem trenutku, nada i ideali svakako pripadaju onom budućem. Možda je to uistinu ludost, ali potrebna ludost.

Dehumanizacija na domaći način

Zapravo, sve mi je ovo skupa palo napamet ponovno prelistavajući Camusovu „Kugu“. Tamo negdje na 90. stranici, narator – nad kugom devastiranim gradom – Oranom sažimlje: „Valja priznati da je kuga svima otela mogućnost ljubavi, pa i moć prijateljstva. Jer ljubav zahtijeva nešto i od budućnosti, a nama su preostali samo trenuci“. Ili nešto prije, na 45. stranici (izdanja koje posjedujem): „…kuga je njihovu duhu dala poseban smjer, pa su bili jednako daleko od nehaja i od zanosa, a njihovo držanje moglo bi se označiti dosta dobro izrazom ‘objektivnost’.“

To je otprilike to: živimo u društvu u kojem je teško promišljati budućnost, a bez ove nema ni ljubavi, ni napretka, ni prijateljstva. Svi su odrasli, oprezni, prefrigani i nadasve objektivni. I tko nije, pravi se da jest, jer sanjivost i idealizam će ti zaračunati kao slabost i ludost prve kategorije.

Ne mislim na kraju izvoditi nikakve velike zaključke. Ovo je sve skupa više jedno veliko otvoreno pitanje. Hoćemo li se ipak na kraju malo spustiti i opustiti ili sa ovom ružnom objektivnošću treba započeti nešto novo? Možda više i ne treba računati na kontinuitet; možda treba početi uživati u lijepim trenucima koji su nam ostali. Možda je upravo to put i način da se ponovno izgradi jedan nužno potrebni osjećaj zajedničke budućnosti…

 

U Sarajevu, 24. 7. 2017.

M. B.

Budućnost, hedonizam, skromnost i ekstremofilija: Što preostaje?

Da li je došlo vrijeme da se učimo kolektivnoj skromnosti i jednostavnosti?

Ako bi vas sad netko upitao koji je bolji auto: neki moderni zapadni koji naspram svojih 97kW (130KS) troši 5 litara goriva na 100km ili neki sovjetski „dragulj“ koji je naspram svojih 59,7kW (80KS) trošio 10-15, a zimi pod „saugom“ i preko 20 litara goriva (znam iz iskustva), sigurno biste se bez svake sumnje odlučili za onaj prvi – moderno/zapadnjački. A zašto je bolji? Znatno manja potrošnja goriva uz osjetno veću snagu upućuje na tehnološki napredniji motor, višu energetsku učinkovitost i iskoristivost, niže troškove korištenja vozila, uz – dodatno – neusporedivo manju emisiju štetnih plinova. No, svejedno ostaje pitanje, zašto je to sve skupa bolje od onoga prvog?  Na osnovu čega smo sigurni da nije dobro drndati se naokolo u tehnološko traljavom autu te uzalud prolijevati gorivo i zagađivati okolinu? Pitanje je zapravo mnogo kompleksnije nego što izgleda. Mi poznajemo trendove kakvi jesu; usvajamo ih na temelju zahtjeva javnosti i pomodarstva, ali se rijetko pitamo na filozofski način o njihovom smislu i suštini. Ako bi smo tražili zadnji razlog zašto je manje ponekad veće i bolje, vjerojatno bismo nabasali na sam način funkcioniranja prirode. Kako smo i nedavno o tome pisali, priroda je vrlo racionalna glede potrošnje resursa. U prirodi se ništa ne baca. Što ne pojedu lavovi, pojest će hijene. Što ne pojedu hijene, pojest će lešinari. Što od ovih preostane, dovršit će mravi i bakterije. Premda nam neke prehrambene navike životinja mogu izgledati vrlo uznemirujuće, one su po sebi puno skromnijih potreba nego ljudi.

Mi smo ti koji puno trošimo i usput stvaramo nevjerojatne količine smeća. Na primjer, u BiH jedan stanovnik u prosjeku stvara 352kg komunalnog otpada godišnje. Ako bi se pri tome računala i sveukupna količina otpada (industrijski, posebni…), u EU na godišnjoj razini on iznosi gotovo 5 tona po stanovniku. Dakle, ako uzmemo u obzir jednu prosječnu četveročlanu obitelj, na kraju godine ne bi bio dostatan standardni šleper nosivosti 15t da odnese sve što su ovi uspjeli tijekom godine nabacati.

Slika 1: Deponije smeća – nusprodukt civilizacije. Izvor: youtube.com

 

Kralj i lopov

Tako dolazimo do činjenice da se ljudi u prosjeku i ne uklapaju u onu prirodnu racionalnu računicu „da se ništa ne baca te da se troši isključivo po potrebi“. Odnosno, kako rekosmo na početku, dobro slijedimo tu logiku u procjeni pojedinih stvarnosti, ali generalno gledajući, među ljudima su oduvijek bili veći i važniji oni koji imaju više i više troše. Nekako se dogodilo u našem razvoju da su ljudi nerijetko čak puni udivljenja prema onima koji žive preraskošno i to na njihov (društveni) račun.

Ovaj problem je prisutan već i u bibliji Staroga zavjeta. Nakon što su ušli u „Zemlju obećanja“ (Palestinu/Izrael), Izraelci su oko 200 godina bili organizirani kao svojevrsni „labavi“ plemenski savez. To je značilo da je 12 izraelskih plemena bilo međusobno neovisno, a ujedinjavali bi se samo u slučaju izvanjske opasnosti, tj. rata. Međutim, živeći u blizini drugih naroda i Izraelci su poželjeli biti poput njih. Poželjeli su imati svoga kralja. Prorok Samuel koji se vodio teokratskom idejom da je JAHVE jedini kralj nad Izraelom pokušao je razuvjeriti narod slijedećim argumentima:

 „Ovo će biti pravo kralja koji će kraljevati nad vama: uzimat će vaše sinove da mu služe kod bojnih kola i kod konja i oni će trčati pred njegovim bojnim kolima. Postavljat će ih za tisućnike i pedesetnike; orat će oni njegovu zemlju, žeti njegovu žetvu, izrađivati mu bojno oružje i opremu za njegova bojna kola. Uzimat će kralj vaše kćeri da mu priređuju mirisne pomasti, da mu kuhaju i peku. Uzimat će najbolja vaša polja, vaše vinograde i vaše maslinike i poklanjat će ih svojim dvoranima. Uzimat će desetinu od vaših usjeva i vaših vinograda i davat će je svojim dvoranima i svojim službenicima. Uzimat će vaše sluge i vaše sluškinje, vaše najljepše volove i magarce i upotrebljavat će ih za svoj posao. Uzimat će desetinu od vaše sitne stoke, a vi sami postat ćete mu robovi. I kad jednoga dana budete vapili za pomoć zbog kralja koga ste sami izabrali, Jahve vas neće uslišati u onaj dan!“ (1 Sam 8,11-18).

Dakle, dok je narod bio naprosto opčinjen osobom kralja, prorok Božji u njemu vidi samo svojevrsnu parazitsku tvorevinu. Dok normalnom čovjeku za život treba jedna žena, jedna njiva, jedan voćnjak i krava, kralju treba sve to skupa puta stotinu ili čak i više od toga!  Argumenti su bili više nego jasni, ali narod će na kraju ipak sebi ustoličiti kralja… Tko će znati, osnova naše ljudske psihe je formirana nekoć davno, a u korijenu svake civilizacije stoji nasilje. Drznici i silnici su se u jednom trenutku uspjeli nametnuti kao neprikosnoveni društveni uzori. To je moguće osobito dobro vidljivo u našim slavenskim jezicima. Riječi „bogatstvo“ i „bogataš“ u svojem korijenu nose riječ „Bog“, što će reći da je za naše pretke bogataš bio netko (skoro) poput Boga.

Promjena logike

Tamo nekad prije desetak godina, dobri prijatelji su se suočili s nemalim problemom. Njihov sin, premda još dječačić, postao je jako agresivan i nasilan. Strah i trepet u svojoj školi! Prijateljica, njegova majka, odlučila je dati otkaz na poslu kako bi se više posvetila njegovom odgoju. Premda je „pater familias“ solidno zarađivao, naravno, plašili su se kako će izgurati bez njezine plaće. Međutim, nakon nekog vremena su konstatirali da im apsolutno ništa ne fali. Kako je sad kao kućanica imala više vremena, tako je pažljivije birala što kupuje, kad kupuje, gdje i koliko kupuje. Premda zvuči skoro nevjerojatno, u tom periodu su uspjeli čak kupiti i jedan lijep plac izvan grada te izgraditi malu vikendicu. Ne kaže uzalud ona narodna poslovica da dobra domaćica od jednog dinara zna napraviti dva.

Problem sustava u kojem živi cijeli današnji svijet jest taj što se on bazira na osmišljavanju, održavanju i podržavanju hiperprodukcije. Puno se toga proizvodi i da bi se moglo dalje proizvoditi, sve proizvedeno se mora prodati. Ukoliko ljudi nešto ne žele kupovati ili barem procjenjuju kako to treba pričekati, marketing domišlja načine kako da ih „stimulira“ prema hitroj i nepromišljenoj kupovini. Već smo nedavno pisali o tome kako čovjek danas živi u stanju – bolje rečeno – logici kronične oskudice (Brené Brown). Ne samo da smo uvjereni kako ne zarađujemo i ne posjedujemo dovoljno, nego smo čak uvjereni u to da nemamo dovoljno vremena, odmora, prijateljstva itd. Budimo se s mišlju kako se nismo dovoljno naspavali, liježemo s mišlju kako taj dan nismo dovoljno uradili… Uvijek i sve nam nešto fali. No, kako već rekosmo, to je samo mišljenje ili ustvari već mentalitet. Kako god, to se može promijeniti. Itekako se može živjeti skromnije, jednostavnije i samim tim ležernije.

Yucatan poučak

Dinosaurusi su dugo harali površinom zemlje. Sisavci tada bijahu vrlo mali i kržljavi, te su se uglavnom po grmlju i šikarama skrivali pred spomenutim grdosijama. Međutim, prije 65 milijuna godina veliki asteroid je udario u zemlju na području meksičkog Yucatana te stvorio globalnu klimatsku krizu koja će dugo potrajati. Uglavnom, sve teže od 35kg moralo je izumrijeti. Iz toga se može nešto sasvim jasno zaključiti. Megalomanija je donekle isplativa samo na kraće staze. Dugoročno, prije ili kasnije dolazi do izbijanja ekstremnih kriza koje mogu preživjeti samo oni kojima za preživljavanje ne treba mnogo.

Ljudi su danas apsolutni gospodari zemlje, ali u slučaju neke opće kataklizme znanost kaže kako se ne bi proveli dobro. S druge strane, najbolji kandidati za preživljavanje bi bili insekti iz reda žohara (Blattodea). Jednostavno, mogu jesti i svariti bilo što, ne trebaju puno prostora, dobro podnose kako ekstremne hladnoće tako i vatrene vreline, a također i najrazličitije otrove. Skoro ih je nemoguće iskorijeniti. No, ni oni nisu najizdržljiviji koji postoje. Tako na zemlji postoji cijeli razred tzv. ekstremofila. Tu se radi obično o sićušnim biljnim i životinjskim organizmima koji preživljavaju u najekstremnijim uvjetima: u kiselim ključalim vulkanskim barama, u stijenama duboko ispod površine zemlje, u antarktičkom ledu, pa čak – poput dugoživaca (Tardigrada) – i u kozmičkom vakumu. Ekstremofili uvelike zbunjuju znanstvenike te ih doslovno tjeraju da ponovno promisle neke detalje o nastanku života na zemlji. Život se po sebi pokazao znatno životnijim nego što se prije mislilo i po sebi može opstajati i razvijati se u posve neuvjetnim okolnostima.

Slika 2: Mali čudesni neuništivi stvor zvani dugoživac (Tardigrada). Izvor: http://znano.st/znanost-biljke-i-zivotinje/7/prve-zivotinje-koje-mogu-podnijeti-uvjete-zivota-u-svemiru-bez-zastite/1241

 

Perspektive za skoru budućnost

Broj svjetskog stanovništva će i dalje rasti, a životnih resursa će biti sve manje. Današnji globalni gospodarski sustav se pokazuje sve manje održivim. Čak i neki okorjeli američki liberalni ekonomisti sve češće „procijede“ da je Marx ipak u nekim stvarima bio u pravu, te da će se kapitalizam – barem u postojećem obliku – uskoro neminovno urušiti.

Moćne marketinške kampanje su nam kronično uvrtjele u glavu kako „pod mus“ moramo početi više zarađivati da bismo mogli još više trošiti. No, kad-tad će se morati stati na loptu. Koncept „da se od puno učini da vrijedi malo“ jednostavno ne može imati budućnost. Što prije morat će se početi razmišljati u obrnutom smjeru – kako od nečega malo dobiti puno.

Ova tendencija vjerojatno neće pratiti samo ekonomske relacije nego i sve druge. Čak i u pogledu osobnih međuljudskih odnosa moramo računati s pozitivnim posljedicama emancipacije. Čovječanstvo se već predugo i previše oslanja na fenomene heroizma i žrtve. „Ajd umri za nas da nama bude fino, a ako nećeš, mi ćemo ti pomoći u tome!“ Papa Franjo to lijepo reče kako ne može biti progresivna ona ideja koja pretpostavlja uništavanje ljudskih života. Naprotiv, to bi bilo posve arhaično i primitivno, jer uništavanje ili barem iskorištavanje drugih za svoje dobro je prastari koncept. Izgledno je kako se i tu trebamo učiti na ono malo i skromno. Treba biti zadovoljan i sa onim malim prijateljstvom i malom dobrohotnošću. Na kraju krajeva, životno iskustvo nepogrešivo pokazuje kako oni koji ne znaju cijeniti ono malo obično ne znaju cijeniti ni ono puno. Zahvalnost nije ekonomski entitet nego stanje duha!

 

U Sarajevu, 22. 7. 2017.

M. B.

O ljubavi, Bogu i smrti (II. Dio) – Uvijek nam se prisjetiti da je ljubav zapravo dobra stvar

Nasuprot kršćanske maksime „Bog je ljubav“ (1 Iv 4,8), Nietzsche izgovara ono svoje vrlo slično, ali ipak prevratničko i potpuno drugačije „Ljubav je Bog“. No, izgleda da su ova dva pojma konačno ipak međusobno nerazdvojiva, čak i na način da se danas počesto i za jedno i za drugo tvrdi da uopće ne postoji…

Prethodni dio: http://poptheo.org/o-ljubavi-bogu-i-smrti/ ‎

Solaris: kad blagoslov postane prokletstvo

Dječja je već velika želja imati kakav čarobni štapić ili onog „Aladinovog“ duha iz čarobne svjetiljke, pa da ti stvore i prirede sve što ti srce želi. Dobro, kako čovjek raste, shvaća polako da takve stvari ne postoje – barem ne za sad, te da se oko svojih potreba treba dobrano potruditi, pa i napatiti. Međutim, i kod najzrelijeg čovjeka kroz život opstane ponešto od one dječje čežnje: Što bi bilo dobro kad bi mi se sve moglo!

No, iole ozbiljnija analiza pokazuje da bi čarobni štapić, a i Aladinova lampa za čovjeka bili zapravo vrlo opasni predmeti. Jednom takvom analizom se bavi i znameniti sovjetski znanstveno-fantastični  film „Solaris“ od redatelja Andreja Tarkovskog iz 1972. godine. Da nekog ne zbuni ovo „sovjetski“, radi se o službeno najboljem SF filmu svih vremena – barem što se službene filmske kritike tiče… Prosječni današnji gledatelj bi svakako ostao razočaran kompleksnom i usporenom radnjom, te kroničnim nedostatkom svemirske pucnjave u filmu. Ako bi netko želio pogledati nešto slično, ali ipak na „zanimljiviji“ način, mogla bi mu se preporučiti „Sfera“ Barry-ja Levinsona iz 1998. g. Da ne dužimo, Tarkovski priča o tri kozmonauta koji rotiraju u svemirskoj postaji oko fiktivnog vodenog planeta Solarisa. Ovi uskoro počinju panično tražiti pomoć sa zemlje, a vodstvo misije shvaća da su se oni našli u nekakvim neobičnim i vrlo teškim emocionalnim poteškoćama. Zato im šalju u pomoć jednog vrhunskog psihologa. Međutim, i on će sam vrlo brzo zapasti u krizu nakon dolaska. Kompleksni i asinkroni razvoj radnje pokazuje kako sam planet Solaris (ili napredna vrsta koja ga možda nastanjuje) ima sposobnost da materijalizira misli i želje kod ljudi u njegovoj blizini. Zvuči dobro, ali nije nikako dobro, jer ljudske misli su tako često loše, opterećene brigama, strahovima, zlopamćenjima, kompleksima, pa možete mislit kad se onda sve to odjednom počne konkretizirati te zalaziti u čovjekovu realnost…

Ako ljubavi budete imali…

U jednom intervjuu radio voditelj je upitao velikog filozofa Martina Heideggera što bi moglo pomoći svijetu i svim njegovim aktualnim problemima? Filozof je otprilike odgovorio kako nam samo Bog može pomoći, međutim, da ljudi uopće ne bi primijetili da On dođe. Mnogi su tumačili ovaj odgovor kroz zaokupljenost (post)modernog čovjeka svim i svačim osim Bogom, no, ovdje se ipak vjerojatno mislilo na nešto drugo: Na koji bi način mali i ograničeni čovjek uopće mogao vidjeti neizmjernu Božju veličinu, odnosno, što bi od SVEGA toga na kraju uspio vidjeti? Ono u stilu, kad stojiš na planinskom vrhuncu po dobrim vremenskim uvjetima, može se vidjeti i 30-40km u daljinu, ali ne 300-400 ili još dalje, koliko inače i ima… Ovaj problem je već prisutan i u biblijskoj misli. Pobožni Židovi Starog zavjeta su prvotno iščekivali Dan Jahvin, tj. Dan potpunog očitovanja Božjeg, kao i njegove definitivne pobjede nad svim neprijateljima. Ali s vremenom, ovaj dan će se sve više vezivati uz mesijansku nadu, tj. uz osobu mesije, dakle uz čovjekoliku stvarnost koja je kadra istinski zastupati Boga pred ljudima, te istovremeno ljude pred Bogom. Ovakav jedan lik je bio prijeko potreban jer se očito nadošlo da se božanska veličina jednostavno nikad ne može „strpati“ u ograničenu čovjekovu stvarnost. Zbog toga se Boga čovjeku nikad ne može adekvatno predočiti niti egzaktno dokazati; On je naspram ljudi bio i ostao predmetom vjere ili nevjere.

Vraćamo se opet povezanosti Boga i ljubavi. “Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge” (Iv 13,35). Naime, sam Isus Krist jasno ističe ljubav kao definitivni i istinski kršćanski identitet. Kao identitet oko kojeg nema varanja i prevare. Ne dakle „ako budete dobro glumili ljubav“, nego samo i isključivo ukoliko „budete živjeli“ ljubav… „to vas dovodi u izravnu vezu sa mnom“, a sve ostale veze i sadržaji, naravno, ne moraju biti nevažeće, ali su u svakom slučaju drugotne u odnosu na ono prvo.

Ovo nam svakako može dati stanoviti odgovor i na pitanje o Božjoj zagonetnoj prisutnosti u ovom svijetu.  Naime, kao bitak i kao Stvoritelj, Bog mora imati neminovnu vezu sa svakom stvarnošću na svijetu. Svidjelo se to kome ili ne… i sa onim što je ružno, i sa onim što je beznačajno, pa čak i sa onim što mu se izričito protivi. No, Božja punina se da osjetiti i doživjeti tamo gdje se očituju istina, praštanje, pomirenje, dobrota, a napose ljubav. Tu ga treba tražiti i radovati mu se, a ne u višoj ionosferi ili nekom drugom kutku nebeskog svoda.

Tamo gdje si Ga izgubio…

Jedna stara izreka kaže da se Boga može naći samo tamo gdje smo ga i izgubili. I u tom smislu bismo onda mogli reći da ćemo ga sigurno naći u ljubavi, jer u ljubavi ga najčešće i izgubimo. Kako to? Pa baš slično kao maloprije kod „Solarisa“, upravo jer je božanska, ljubav je životvorni i kreativni princip. Ona je u stanju pobuditi u nama sve ono što je dobro, ali također i ono što nije toliko dobro. Tada se obično dogodi da ožive i naše sumnje, naši strahovi, kompleksi, strepnje, ljubomora, zavist i što sve ne. I tako se onda zlosretni čovjek nađe u situaciji da od stanja raja upadne u ono šekspirijansko uvjerenje: „Pakao je prazan, svi vragovi su ovdje“. Pitaš se gdje više taj Bog, a njega si se zapravo i uplašio.

I na kraju… dug je to put, na kojem se često ustaje i pada. Ali ipak, prevažno je prisjetit se da ljubav od Boga dolazi, te da je ona nekakav generalni odgovor i rješenje za sva naša ljudska pitanja i brige. Što više budemo rasli u svijesti kako je ona od Boga, za Boga i prema Bogu, to će sve manje biti i onih negativnih i uznemirujućih senzacija.

 

U Sarajevu, 16. 7. 2017.

M. B.

Myth is not dead – o mitu, mitomaniji i mitološkom načinu razmišljanja

Prema Klaićevom „Velikom rječniku stranih riječi“ (1968.), Mit (grč. mŷthos) predstavlja priču, predajno vjerovanje starih naroda o podrijetlu svijeta, o prirodnim pojavama, o bogovima i legendarnim herojima. U prenesenom značenju, mit naznačuje bajku, priču, izmišljotinu, odnosno, nevjerodostojan prikaz nekih događaja. Uz potonje bi se dobro nadovezao i pojam mitomanije. Radi se o sklonosti lažnomu pretjerivanju u opisivanju nekih događaja. U djece do neke dobi to je normalna fiziološka pojava, a kod odraslih može biti prisutna kao posljedica nekih poremećaja i bolesti.

Mit predstavlja dosta kompleksnu pojavu i o njemu je napisan veliki broj studija, hipoteza i teorija. Ovdje nam nije cilj pokušavati sve to predstaviti na jedan sustavan i iscrpan način. Pristupamo više esejistički, posvećujući pozornost nekim specifičnostima i natuknicama.

Kad čujemo riječ mit, vjerojatno ćemo prvo pomisliti na antičke mitove i to osobito one helenističke. Međutim, svi narodi i kulture kroz povijest su iznjedrili neke svoje mitove. Tako bismo odmah mogli istaći prvu značajku mita, a to je da on nije toliko uvjetovan prostorno nego više vremenski. Danas bi se reklo da mit predstavlja svojevrsni predznanstveni  način razmišljanja, pokušaj interpretacije svijeta i različitih značajki čovjekovog života na temelju arhaičnog kozmološkog načina razmišljanja. U naznačenom kozmološkom obzoru pojedinac se nalazio poprilično daleko od emancipacijskih procesa Novog vijeka. Tako, on sebe ne pokušava shvatiti kao individuu već prvenstveno kao dio šire društvene zajednice, ali i cijelog kozmosa. S jedne strane, činilo se da čovjek-pojedinac sam po sebi i ne znači mnogo. On tek počinje nešto vrijediti ukoliko je dio veće društvene strukture: porodice, plemena i naroda. Iznimku predstavlja lik vladarajunaka i još poneko… S druge strane, ni zajednica nije značila mnogo bez naklonosti bogova. Naime, cijeli svijet se sagledavao kao pozornica djelovanja ovih superiornih svemoćnih, ali i samovoljnih, te hirovitih bića. Kroz religiozne rituale i osobito praksu žrtvovanja, zajednica je nastojala osigurati njihovu naklonost, pomoć i zaštitu. Tako dolazimo do projekcijske dimenzije svakog mita, kao i mitološkog načina razmišljanja. Bilo uspjeh ili neuspjeh, zasluga ili krivica, oni su uvijek negdje izvan pojedinca. Kako već rekosmo, pojedinac je nevažan. Stoga će on poslovično vjerovati da je za svako dobro u njegovom životu zaslužan netko drugi, ali isto tako i za zlo… U tom smislu se kalkulira s dobrim i lošim bogovima, zlom i dobrom srećom, napose sudbinom itd. Npr. u Sofoklovom mitu (tragediji) o Edipu želi se istaći kako pojedinac ne može pobjeći od svoje sudbine. Proklet kod rođenja, za Edipa je predskazano da će ubiti oca i oženiti majku. Želeći izbjeći zloj sudbini, Edipov  otac Laj pokušava ubiti sina koji ipak uspijeva preživjeti te pronalazi sigurno utočište kod korintskog kralja Poliba koji ga posinjuje. Kad je već bio odrastao, Edipu se jednom prilikom narugao neki pijanac tvrdeći da nije pravi sin Polibov. Želeći saznati istinu, Edip odlazi u Delfijsko proročište i tamo saznaje jedino to da će na kraju ubiti oca i oženiti svoju majku. Ne želeći nauditi Polibu odlučuje da se više nikad ne vrati u Korint. Na putu za Tebu slučajno ubija Laja ne znajući da mu je to otac, a zatim se ženi  Lajevom ženom Jukastom, ne znajući da mu je to zapravo majka. Uglavnom, nimalo ne čudi što je Platon još prije 2500 godina govorio o pogubnosti mitskih kazivanja, i to u smislu kako čovjek iz svega toga i nema što dobro za naučit.

Na kraju ovog dijela mogli bismo reći kako mitološki način razmišljanja stoji upravo nasuprot svih individuacijskih stremljenja i procesa. Tu nema mjesta za osobnu inicijativu i odgovornost. Mitološki nastrojenom čovjeku je najvažnije „što će selo reći“, a za sve ostalo kriva je slijepa sudbina.

Zla sudbina, tj. osuda bogova je bila pogodila još jednog slavnog antičkog junaka. Kralj Sizif je tako poradi svojih zločina bio osuđen da cijelu vječnost kotrlja veliku kamenu gromadu do vrha jednog nesavladivog uzvišenja. Uvijek bi donekle uspio doći, pa sve iz početka… Sizif se oduvijek uzimao kao primjer čovjekovog mukotrpnog posla i života. Kod Camusa on postaje i simbolom apsurda, no ovdje bi ga možda bilo bolje shvatiti kao simbol čovjekove nemogućnosti povezivanja uzroka i posljedice. Već smo ranije govorili o onoj fascinantnoj Einsteinovoj definiciji ludila: „Raditi uvijek jedno te isto te očekivati pri tome da će se dogoditi nešto novo“. Mitološki nastrojen čovjek radi upravo to, uvijek jedno te isto, te duboko vjeruje da mora i dalje tako raditi. Međutim, pri tome je ipak sklon vjerovati da će se jednog dana dogoditi nešto novo, nekakva sreća, nekakav čudesan obrat, a vidimo, samo je trebalo promijeniti način rada i djelovanja. „Ukoliko želimo riješiti neki problem, bit će potrebno prvo promijeniti način razmišljanja koji nas je doveo do njega“ – nadodao bi Einstein.

Slika 1: Sizif “u elementu” – Izvor: thefifthestate.com.au

 

Progoniteljska perspektiva

Moguće najkraća, a ipak najopsežnija definicija mita dolazi od francuskog kultur-antropologa – Renéa Girarda. Po njemu mitovi jednostavno predstavljaju progoniteljske tekstove pisane iz perspektive progonitelja. Girard je bio mišljenja kako u korijenu svakog mita stoji jedno realno povijesno ubojstvo, koje se zatim u progoniteljskoj perspektivi nastojalo dalje divinizirati i mistificirati (Wenn all das beginnt… Dialog mit Michel Treguer, 1997.).  Tako nailazimo na bitnu, generalnu – i samim tim – na – još uvijek – nesavladivu značajku mita – vjeru u plodnost, kreativnost i opravdanost nasilja. U tom smislu, kozmogonijski mitovi (koji govore o podrijetlu i nastanku svijeta) skoro redovito započinju sa izvještajem o nekom ubojstvu. Obično neki bog ili više njih masakriraju nekog drugog boga, te od njegovog tijela zatim nastaje zemlja, od krvi mora i rijeke, od kose šume, raslinje, itd. Reklo bi se strašan zločin, ali istovremeno vrlo kreativan i potreban zločin, a to opet nije ništa drugo nego pogled na ubojstvo iz perspektive ubojice. Psihologija kaže da samo psihopate ubijaju iz užitka, svi ostali zbog neke koristi ili interesa. „Dok se jednom ne smrkne, drugom ne svane“ – dodao bi (nasilan) narod.

Naznačena progoniteljska perspektiva se ne zadržava samo na konkretnom ubojstvu; ona ide i puno šire, te dalje i to u svim smjerovima. U najrafiniranijem, ali i najčešćem obliku mitološki nastrojen pojedinac nije u stanju sebe sagledati na jedan – tako da kažemo – pacifistički i neutralan način. Nešto u smislu: „Evo, ovdje sam ja. Želio bih to i to; pokušat ću to na taj i taj način“! Ne, u progoniteljskoj perspektivi progonstvo je prirodno i uobičajeno stanje. „Mrze me, progone me, rade mi o glavi, proklelo me …“. To je otprilike polazište, a s obzirom da je to polazište, to i ne može biti neko dobro polazište. Ovdje se uvijek upada iz jednog vida progonstva u drugo. Iz pasivnog u aktivno, iz neopravdanog u tobože opravdano. „Oni su mene, pa ću sad ja njih…“. Za prije spomenutog Girarda zlo zato i nije osobni nego prvenstveno relacijski pojam. Srdžba i zlo su u konačnici jedno te isto…

Politički mitovi i manipuliranje elementarnom psihologijom

Čovjek je sklon u strahu mrziti ono što mu pobuđuje strah, ali to obično na kraju bude neka pasivna mržnja, jer sam strah ga paralizira i ne dopušta mu da agresivno djeluje. S druge strane, hrabar i samouvjeren čovjek je spreman pred opasnošću braniti sebe i druge, no pri tome upravo jer je hrabar i jer nema straha, on ne može mrziti sam izvor opasnosti, te će se na kraju boriti samo dok postoji izravna ugroza. To će reći da je defanzivno ponašanje po sebi posve normalno i prirodno, ali ne i ono ofanzivno. Tu dolazimo do pojma političkog mita, kao i do njegove perfidne psihološke manipulacije.

U središtu svakog političkog mita stoji posve kontradiktorna agitacija: s jedne strane će se opetovano govoriti kako je „naš“ narod manje-više najugroženiji od svih naroda; kako „nas“ je progonilo i klalo cijelu povijest premda „mi“ (kao) nismo nikad nikoga; kako su protiv „nas“ počinjeni nebrojeni svirepi zločini itd. S druge strane, istovremeno će se odjednom početi govoriti o „našim“ slavnim pobjedama; o našim neustrašivim vojnicima; o nesposobnosti bilo koje ljudske sile da nam se suprotstavi itd. I sad ostaje pitanje kako to netko može biti istovremeno beskrajno slab i ugrožen, a opet beskonačno hrabar i snažan? Naravno, ovo je posve nemoguće u realnoj stvarnosti, ali je itekako moguće u realu političkog mita. Dio priče o ugroženosti je prijeko potreban konstruktorima rata kako bi se izazvala mržnja, jer kako već rekosmo, bez straha nema ni mržnje. S druge strane, dio priče o nepobjedivosti je potreban za samopouzdanje i borbenost, jer gdje je previše straha, ne može biti borbe. Na ovaj način se u konačnici stvara vrlo otrovan koktel straha, mržnje, hrabrosti i borbenosti… reklo bi se istinska receptura svake agresije i teritorijalne ekspanzije.

Zaključak:

Ovim tekstom smo nastojali upozoriti na neke elemente mitološkog razmišljanja. Premda teoretski pripada nekim minulim vremenima i epohama, mitološki način razmišljanja je itekako prisutan u našim životima. Premda racionalno nadvladan, mit je sposoban uvijek iznova, kao iz pepela, izdići se te ponovno osvojiti naša srca, misli i živote. To je moguće i njegova najveća snaga: mitovi su doslovno zarazni i posjeduju strašnu negativnu motivacijsku snagu. Kako bi to sarkastično primijetio Anatole France: „Šta može hladna i gola istina protiv blistavih čari laži?”

 

U Sarajevu, 13. 7. 2017.

M. B.

Porazi koji život znače: ne može se imati sve…

Moguće i najkraći put do ostvarivanja naših dobrih prilika i mogućnosti vodi preko samo-priznanja vlastitih neprilika i nemogućnosti…

Pokušajmo zamisliti jednog nevjerojatno sposobnog poslovnog čovjeka koji bi uspio pokupovati sve što se na svijetu uopće može kupiti. Međutim, i on teško da bi mogao za sebe reći da ima sve. Jer – kako već provukosmo – neke stvari jednostavno nisu na prodaju, a i ono što bi posjedovao, teško da bi uspio sve iskoristiti, premda bi to stvarno posjedovao. Računica je jednostavna: ako bi takav netko posjedovao milijun posjeda, kuća, vila, hotela, kao i svega ostalog, za života ne bi uspio ni obići sve, a kamoli uživati u tome. A Aristotel je još prije 2500 godina dokučio da bit bogatstva nije u posjedovanju nego u korištenju. Uglavnom, takav jedan teoretski mega-bogataš bi itekako imao razloga osjetiti se prevarenim i izigranim od strane života, jer na kraju uvijek važi ono da nitko ne može imati sve, premda mnogi u to ne žele povjerovati.

Ili, pokušajmo zamisliti nekog mega-zavodnika čijim čarima niti jedna žena na svijetu ne bi mogla odoljeti. E sad… opet, žene su čudesna bića koja često obožavaju naučiti pameti baš one koji su im neodoljivi, a i vremensko-prostorna ograničenja su također tu. Taj mitski mega-zavodnik bi ipak na kraju kako-tako morao prihvatiti da za života neće uspjeti stići ni upoznati sve lijepe žene na svijetu, a kamoli biti s njima…

Danas su mnogi prosječni ljudi „otrovani“, a i drže se u životu poprilično pasivno, jednostavno jer smatraju da im život ne pruža dovoljno prilika za uspjeh. Ove kao da su rezervirane isključivo za bogate i moćne. Međutim, ovo je prvorazredna iluzija. Tko ne vjeruje, nek’ pita ove bogate i moćne…

Raskrinkavanje vlastite megalomanije

Svatko od nas ima neko specifično područje gdje je sklon megalomaniji; gdje traži i očekuje puno više nego što ga realno sljeduje. Zanimljivo, to ne mora biti samo nešto materijalne prirode. Ovo se itekako može odnositi i na područje intelekta i općenito duha. Poput one anegdote iz života Aurelija Augustina. Veliki kršćanski svetac i teolog je u jednom periodu svoga života intenzivno razmišljao o tajnovitosti božanskoga bića. Pri tome kao da je na racionalan način nastojao potpuno proniknuti u dubinu božanske tajne. I tako, priča govori kako je Augustin jednom zgodom šetao po morskome žalu zaokupljen svojim uzvišenim mislima. I tu negdje uz samo more vidio je malog dječaka koji je školjkom presipao morsku vodu u maleno pješčano udubljenje na žalu. Svetac ga je upitao što to radi? Dječak je prostodušno odgovorio da želi preliti cijelo more u ovu rupu. Ovaj se slatko nasmijao i rekao dječaku da je to nemoguće. Dječak mu je na to odgovorio kako i on pokušava neizmjerni ocean božanskog bića presuti u malene okvire ljudskoga razuma i zatim je misteriozno iščeznuo pred svečevim očima. I tako, svetac uz veliko iznenađenje zaključi kako mu je Svevišnji poslao anđela svoga da ga opomene, da se mane ćorava posla!

Naravno, naznačena čovjekova megalomanija ne mora ići samo u kvantitativnom smjeru, ona može biti i kvalitativna. Sa ovim želimo reći, kako čovjek ne mora uvijek uzaludno željeti puno nečega. To može biti i samo jedna jedina osoba ili stvar. No, ukoliko se i ovo jedno jedino kroz duži vremenski period pokaže nedostupnim i neosvojivim, čovjeku bi pametnije bilo odustati i ne rasipati svoje ograničene životne snage na nešto – za njega – neosvojivo.

Ovdje se zapravo nalazimo na tragu tzv. naučenog odustajanja, o čemu smo nedavno već pisali.

Više o temi: http://poptheo.org/naucena-bespomoc…gija-odustajanja/ ‎

Kraj gluposti = početak pameti

Jednom sam prilikom pohvalio jednog kolegu i prijatelja zbog izuzetno dobrog održanog govora, a on je na to odgovorio kako se on u životu prvenstveno trudi ne izreći ništa glupo, a ako pri tomu uspije reći i ponešto pametno, još bolje. Onda shvatih kako se tu zapravo krije jedna zbilja duboka istina: Istinska pamet i počinje tamo gdje glupost prestaje, jer inače nerijetko se dogodi u životu da se ovo dvoje nekako pomiješa, pa tako na kraju dobijemo cijelo mnoštvo „pametnih budala“ i njihovih „uzvišenih gluposti“.

Slična logika – čini mi se – vrijedi i za naš današnji problem. Da bi došli do istinskih životnih prilika, moramo se prvo okaniti svih onih neprilika na koje uzaludno trošimo svoje snage i energije. A na kraju se pitamo zašto se uopće toliko teško čovjeku okaniti takvih nekih uzaludnih stvari? Dalo bi se raspravljati, no ipak mislim da se ovdje nalazimo na tragu tzv. iluzije superiornosti. Ne uvijek, ne u svemu, ali ponekad i ponegdje – kako već rekosmo – želimo više nego što možemo i znamo, i zato onda i ne odustajemo lako. Uvjereni smo da možemo; uvjereni smo da to i to baš nama pripada; uvjereni smo da je to za nas kao stvoreno, te da je samo pitanje vremena kad ćemo do toga stvarno i doći. A vrijeme prolazi, baš kao što i nervi jedan po jedan popuštaju… Istina da svatko za sebe na kraju sam odlučuje, ali osobno bi na koncu o ovim stvarima puno prije dao pravo Alanu Wattsu nego ovim brojnim današnjim New Age mudrokanima – tipa „ti to možeš, ti to hoćeš…“. Jednostavno, prilike započinju tamo gdje prestaju neprilike, a eto izgleda da ima osobnih poraza koji doslovno život znače… Ponovno, kao da okončavamo u onoj pavlovskoj logici: „Kad sam slab, onda sam jak“.

 

U Sarajevu, 10. 7. 2017.

M. B.

Surogat i njegova kultura

“U ovom dobu koje vjeruje da za sve postoji prečac, najvrjednija lekcija je ta da je najteži put – dugoročno gledano – onaj najlakši” – Henry Miller.

Mlađe generacije to vjerojatno ni ne znaju, a pitanje je koliko se i stariji sjećaju, da je prvi Oskar sa ovih prostora osvojio netko još – sada već davne – 1961. godine. Radilo se o „Surogatu“ – desetominutnom crtanom filmu za odrasle, od redatelja i glavnog animatora Dušana Vukotića, te scenarista Rudolfa Sremeca, uz izvrsnu „neurotičnu“ Jazz zvučnu podlogu Tomislava Simovića. Svi spomenuti su bili involvirani u nekoć slavnu Zagrebačku školu crtanog filma, a ono što smo rekli „za odrasle“ ne znači da je crtić opscen nego da je dubokomislen – premda zapravo vrlo simpatičan i jednostavan – ali ipak definitivno prikladniji za zreliju publiku.

Dakle, glavni junak „Surogata“ je pomalo bizarni – obrnuto trokutasti – debeljko koji dolazi na plažu. Sve što mu pri tome usput zatreba, on jednostavno i hitro napuše, uključujući čak i svoju djevojku. No, sve što je olako došlo, na kraju olako i nestaje, računajući tu i glavnog zlosretnog junaka.

Surgat – link: https://www.youtube.com/watch?v=plE3fUvqJTM

Danas se „Surogat“ u punom smislu smatra proročkim crtićem. Njim se nagovijestilo jedno novo doba u kojem su sve stvari čovjeku lako dostupne, ali isto tako, upravo jer su lako dostupne, one su istovremeno nekvalitetne i u suštini posve beznačajne. Naravno, ovo se ne odnosi samo na stvari nego i na ljude, njihove omiljene teme, rasprave, zaključke i međusobne relacije. Svi sve znaju, premda statistike jasno pokazuju da na ovim prostorima polovica stanovništva godišnje ne pročita čak niti jednu jedinu knjigu, i još dodatno, besramno se diče s tim, jer što će njima knjiga kad sve znaju!? Društvo se naprosto počinje rastakati pod opsjenom Danning-Krugerovog efekta (manjak znanja = višak samopouzdanja), gdje različiti bučni diletanti, polu-intelektualci, opsjenari, neurotici, političke i ekonomske sponzoruše počinju preuzimati sve poluge vlasti, znanja, (ne)kulture i moći.

Vukotićev “Surogat” u punom “stvaralačkom” zanosu… Izvor fotografije BSA (film) SIT blog

 

Znam kako si, pa te neću ni pitati…

Naznačena surogat kultura bi se mogla nazvati i kulturom drugotnih izvora ili kulturom bijega od autentičnosti. Već rekosmo, zašto čitati knjigu kad ima negdje kratki članak o tome bez i jednog jedinog istaknutog relevantnog izvora. Nepouzdano je, ali eto, zvuči zanimljivo, a ni mozak se ne zamara… Web koji je trebao unaprijediti znanje, na kraju ga je unazadio. Oko 90% korisnika interneta slijepo vjeruje svemu što pročita, a čita uglavnom ono što već odgovara njihovim uhodanim stavovima i uvjerenjima, premda je naznačeni materijal većinom neutemeljen i neznanstven. Reklo bi se, vrlo plodno tlo za raznorazne fanatike i teoretičare zavjere. Njihova istina je izričito crno-bijela. Zna se jasno tko su dobri momci, a tko loši. Čemu se mučiti s mukotrpnim autentičnim učenjem i istinskim etičkim samo-propitivanjem, a narod to voli…

Slično tome, i na međuljudskom planu, vjerojatno ste primijetili da vas ljudi danas vrlo rijetko pitaju o tome kako ste i kao se osjećate? Zašto bi pitali kad su oni to već dokučili u društvu zajedničkih prijatelja, naravno, dok ste vi bili negdje daleko. Jest da to što znaju barem 50% odstupa od vašeg stvarnog stanja, ali njima je to posve dovoljno, štoviše, vjerojatno i točnije od onoga što biste vi mogli reći sami o sebi. Surogat (nadomjestak, imitacija) postaje temeljnom odrednicom čovjekove stvarnosti. Sve je nešto „kao“: nešto „kao“ znamo, nešto „kao“ radimo, nešto se „kao“ družimo i volimo… To „kao“ uvijek liči na istinsku realnost, ali je to u konačnici ipak samo beznačajni nadomjestak iste.

Srećom, prirodu se ne može prevariti

Sjećam se tamo iz studentskih dana, jednom je prilikom jedan lokalni (bez pretjerivanja) bezveznjaković počeo ismijavati jednog mog kolegu zašto toliko mora studirati kad ovaj i s jedva završenom srednjom školom ima solidan posao i primanja. Kolega, inače dijete sa sela, koje se dobro kuži u prirodu i drveće mu hitro odgovori kako je potrebno barem stotinu godina da bi izrastao jedan pravi solidni hrast. S druge strane, nekvalitetnom dudu (murvi) je dovoljno i jedva par godina. To je to, reklo bi se. Stvari se bez ikakve sumnje uvijek mogu jeftinije i brže odraditi, ali to će na kraju biti neke nekvalitetne i beznačajne stvari. Kvaliteta će uvijek biti kvaliteta, i za nju će se uvijek morati dobro platiti.

Stoga završavamo sa uvodnim citatom „starog grešnika“ Millera: „U ovom dobu koje vjeruje da za sve postoji prečac, najvrjednija lekcija je ta da je najteži put – dugoročno gledano – onaj najlakši.”

 

U Sarajevu, 30. 6. 2017.

M. B.

Nauk o sreći (II. dio):

“Jedan trenutak sreće vrijedi kao 1000 godina slave” – Voltaire.

Nastavljamo ovdje s promišljanjem od prije par mjeseci…

Prethodni dio: http://poptheo.org/nauk-o-sreci/ ‎

Kroz bližu i dalju prošlost o sreći je puno toga različitog i raznovrsnog rečeno. Proučavajući desetke, a možda i stotine citata, poslovica i definicija o sreći – s „Wikicitata“, ali i iz nekih drugih izvora – dođoh do zaključka da bi se sve to moglo svrstati u nekoliko različitih kategorija:

  1. Izreke koje izričito niječu postojanje sreće;
  2. Izreke koje istu izričito ne niječu, ali ipak put do sreće smatraju iznimno teškim i vjerojatno na kraju neuspješnim;
  3. Izreke koje govore o enantiodromijskoj prirodi sreće (velika sreća kao pretpostavka nesreće koja zatim slijedi);
  4. Izreke koje sreću promatraju kao slučajno, usputno i prolazno dešavanje u životu;
  5. Izreke koje sugeriraju na izvjesnu mitoizaciju sreće u životu (cijela stvar je neopravdano prenapuhana);
  6. Izreke koje govore o velikoj blizini sreće, no koju svejedno nije lako osvojiti;
  7. Brojne izreke koje sugeriraju da sreća ne postoji kao samostojna i posebna stvarnost, nego je uvijek povezana s nekim drugim stvarima i uvjetima;
  8. Izreke o velikoj važnosti sreće.

Izreke koje izričito niječu postojanje sreće

J.-B. P. Molière reče: „Sokrat je rekao da je najveća sreća ne roditi se, ali ja ne znam tko je tu sreću doživio” – što će reći da sreća ni ne postoji, barem ne u nekoj značajnijoj mjeri i formi. Filmski mudrac -ratnik Obi-Wan Kenobi iz „Zvjezdanih ratova“ bi dodao kako mu iskustvo govori da sreća ne postoji. Na kraju, rekli bismo nasreću, pa su ovakvi citati iznimno rijetki. Većina je ipak je suglasna da sreća postoji. Pitanje je kad, gdje, koliko i pod kojim uvjetima?

Izreke koje izričito ne niječu sreću, ali koje ipak, put do iste smatraju iznimno teškim i na kraju vjerojatno neuspješnim

„Lako je biti bogat, teško je biti sretan“ – kaže stara rumunjska poslovica. Dakle, do sreće se može doći, ali to uopće nije lako. Naravno, ova poslovica bi se mogla shvatiti i na nešto drugačiji način, u smislu nespojivosti sreće i bogatstva. Vidjet ćemo kasnije, brojne izreke upravo sugeriraju kako je sreća veliki prijatelj umjerenosti.

Jovan Dučić reče: „Nije tačno rečeno da je svaki čovjek kovač svoje sreće, tačno je, naprotiv, da je svaki čovjek uvijek sam kovač svoje nesreće.” Dakle, čovjeku je puno lakše iskovati sebi nesreću nego sreću, međutim, i ova izreka bi se mogla shvatiti i na nešto pozitivniji način: Naime, sreća očito zahtjeva relaciju; traži onog drugoga, dok nesretni izgleda možemo biti i sami.

„U nama samima naći sreću je – teško, a negdje drugdje – nemoguće” – primijeti američka književnica Agnes Repplier.

Albert Camus u svojem optimističnom egzistencijalizmu reče: „Naučio sam, tako da kažem, živjeti s mišlju da nikada neću naći mir i sreću. Ali još uvijek ću sve od sebe dati između ta dva trenutka.” Egzistencijalizam je po sebi bio pesimistično učenje, nastalo raspadom velikih racionalističkih ideala moderne u vremenu nakon I. svj. rata, gdje se smatralo da je čovjekova egzistencija po sebi osuđena na neuspjeh i totalni brodolom. No, njegova optimistična inačica je držala da se usprkos čovjekovom konačnom brodolomu njemu ipak isplati do kraja truditi i boriti.

Izreke o enantiodromijskoj prirodi sreće

O samoj enantiodromiji smo već pisali ranije…

Više o temi: http://poptheo.org/enantiodromia/ ‎

S obzirom na postavljeni link, ovdje ćemo samo kratko naglasiti da se iza pojma enantiodromije krije prirodna tendencija prometanja svih stvari u svoju vlastitu suprotnost, pri čemu se naznačena transformacija događa tijekom dosezanja vrhunca prethodnog stanja.

Mnogi autori u sličnom kontekstu promišljaju i ljudsku sreću. Naime, ovdje se susrećemo s tezom da istinska sreća u konačnici leži u onom malom, prosječnom i umjerenom. S druge strane, jedna velika sreća se uvijek pokazuje okidačem nasuprot ležećih – nesretnih i nesređenih stanja.

U tom kontekstu prelijepa, ali i tužna misao stiže od velikog slovenskog književnika Ivana Cankara: „Sreća je kao sunce. Kad je najljepše, zađe.” Latinska poslovica kaže: „Kolo sreće se okreće“, a Lao Tse bi dodao “Sreća se rađa iz nesreće, nesreća je skrivena u grudima sreće.” Ovdje bi se moglo spomenuti i onu našu „sablasnu“ narodnu izreku: „Dok se jednom ne smrkne, drugom ne svane.

Postoji i cijeli niz srodnih izreka koje ne stavljaju toliko negativan naglasak na samu sreću koliko na veliku žudnju za istom:

„Najsigurniji način da ne postaneš vrlo nesretan je taj da ne zahtijevaš da budeš vrlo sretan” – Arthur Schopenhauer.

„Sreća nije u stjecanju i uživanju, već u tome da se ne poželi, jer u neželjenju je prava sreća i sloboda” – Epiktet. Slično je razmišljao i Buda; najlakši put do sreće je upravo u susprezanju vlastite velike žudnje za istom. Što više stvari želi, čovjek je time i nesretniji.

Eleonor Roosevelt bi sa svoje strane rekla: „Rijetko postoji sreća koja se ne pretvori u pjenu, čim se temeljito ispita.”

Izreke koje sreću promatraju kao slučajno, usputno i prolazno dešavanje u životu

Posljednja izreka bi se mogla slobodno svrstati i u ovu grupu. Tome govori u prilog i jedna druga izreka spomenute autorice: „Sreća nije zgoditak nego nusprodukt“. Očito je Eleonor mislila da nama ljudima uopće nije moguće na svjestan i planiran način uhvatiti ili proizvesti sreću. Sreća se u životu pojavljuje spontano i slučajno – neovisno o našim htijenjima, i kad se to dogodi, trebali bi je ugrabiti dok se to može učiniti, jer sreća je prolazna. „Osjećaš se dobro, ne brini, proći će“ – kaže jedan od brojnih članaka Murphyjevog zakona.

Sreća kao svojevrsni čovjekov mit

“Ljudi jednako preuveličavaju i sreću i nesreću: nikad nismo ni tako sretni ni tako nesretni kako se to govori” – primijeti Honoré de Balzac. Ili: “Nema smrtnika koji bi bio potpuno sretan“ – Aristofan. Dakle, ovdje se sreća promišlja prvenstveno kao ideal koji zatim počinje poprimati i obrise istinskog mita. No, iza svega ovoga se moguće krije čovjekova uobičajena kriva pretpostavka da je uvijek bolje „u tuđoj koži“. Pored ovoga, moglo bi se svakako govoriti i o čovjekovoj učestaloj sklonosti lukavštini i manipulaciji. Netko izigrava veliku sreću jer želi napakostiti drugima; drugi opet hine veliku nesreću nadajući se pri tome „džabaluku“ i nezasluženoj pomoći od strane drugih.

Istovremeno bliska i jako daleka sreća

“Ako nekad, jureći za srećom, nađete tu sreću, vi ćete, kao i ona starica što je tražila naočale, otkriti da vam je sreća sve vrijeme bila na nosu” – Bernard Shaw.

O ovome smo već nešto malo spominjali i u prethodnom nastavku: „Tagore reče da je vrlo jednostavno biti sretan, ali je čovjeku vrlo teško biti jednostavan. Naš Ivo Andrić vrlo slično kaže: ‘Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni, i još čudnije kako nam često baš to malo nedostaje’.“

Dakle, iz svega ovoga bi proizlazilo da se sreća temelji na nekim vrlo jednostavnim sastojcima. Međutim, iscrpnu i točnu recepturu pri tome uopće nije lako potrefiti.

Sreća kao relacijski pojam

Nakon svega do sada izrečenoga, ipak, primjećujemo da se većina izreka o sreći kreće u smjeru da ona zapravo i nije neki neovisan i samostojeći pojam, nego da se uvijek javlja u kontekstu povezanosti s nekim drugim stvarnostima, okolnostima i ljudima. Međutim, s obzirom da je ovo najbrojnija skupina, ona bi se dalje mogla granati u brojne podskupine. Temeljno pitanje glasi koje bi i kakve relacije u životu najlakše i najsigurnije donosile sreću?

Tako bi John Locke – utemeljitelj filozofskoga empirizma naglasio da zdrav duh u zdravom tijelu predstavljaju najkraći opis sreće. Sličnog mišljenja je bio i svestrani njemački liječnik i teolog Albert Schweitzer. Po njemu bi sreća bila „dobro zdravlje i kratko pamćenje“. Koliko je osobno zdravlje povezano sa srećom, najbolje znaju oni koji su ga netom izgubili. A tko ne zna oprostiti i zaboraviti, teško da će moći biti posebno sretan u stvarnosti koja ti svakih malo spremi neko neugodno iznenađenje.

Zatim, postoji cijeli niz izreka koji sreću povezuju prvenstveno s plemenitim i kreposnim djelovanjem. Arthur Schopenhauer reče: “Izvor naše sreće je u subjektivnim osobinama: plemenitom karakteru, poduzetnom duhu, sretnom temperamentu, vedrom umu i zdravom tijelu.” Ili, od istog autora, a u sličnom tonu: “Ljudi se hiljadu puta više trude da steknu materijalno nego duhovno bogatstvo, mada je sasvim sigurno, da našu sreću stvara ono što jesmo, a ne ono što imamo.”

U svojem svetačkom idealizmu, Majka Tereza postavi ljudima slijedeće kao zadaću: “Nikada ne dozvoli da sretneš nekoga, tko nakon susreta s tobom neće biti sretniji.” Dakle, vidimo, nešto vrlo važno: Čovjekovi potencijali su znatno veći od toga da tek bude puki lovac ili prosjak za srećom. Čovjek sam po sebi itekako može druge učiniti sretnima, a onda će i njega drugi također usrećiti.

Sudeći prema brojnim poslovicama i izrekama, sreća počesto više ovisi od rada i nesebičnog zalaganja nego od same sreće. Japanci bi tako rekli: „Sreća pomaže ponekad, a rad uvijek“.

Također, cijeli niz izreka dovodi sreću u tijesnu vezu s ljubavlju. Po Nietzscheu, muškarčeva sreća je u onom „ja želim“, a ženina u „on me želi“. Victor Hugo nešto opširnije i dublje kaže: “Najveća sreća u životu je uvjerenost da smo voljeni – voljeni zbog toga kakvi jesmo ili još više, usprkos tome kakvi jesmo.” Tako nas koncept nezaslužene ljubavi vodi onkraj svake ljudske logike i računice u područje duha. Tako kineska poslovica kaže: „Velika sreća dolazi s neba; mala sreća dolazi od čovjeka“.

Teško bi bilo sad predstaviti sve podvrste relacijskih poslovica o sreći. Ukratko, mnoge od njih upućuju na slobodu kao na bitan preduvjet čovjekove sreće; e sad, što je sve sloboda? Neki više naglašavaju onu političku, a neki drugi opet onu osobnu slobodu od svih suvišnih navezanosti, kao i od onih loših navika.

Na kraju, teško je ne primijetiti da različiti koncepti sreće izravno ne ovise o samom čovjeku, njegovom znanju, predznanju, stanju duha, dosadašnjim životnim iskustvima i sl. Jer da nije tako, ne bismo ni govorili o toliko različitim viđenjima sreće. U tom smislu ovdje završavamo s jednom mišlju od velikog arapskog pjesnika iz 10. st. – Abdul Tajib Ahmed Al-Mutanabbija: “Sreća se svakome ukazuje prema njegovim shvaćanjima.” A sličnog je mišljenja bila i engleska spisateljica Alice Meynell: “Sreća nije u događajima. Ona ovisi o plimama i osekama uma.” Dakle, sreća je nešto što se prvenstveno događa unutar čovjekova bića. Tu se skrivaju svi preduvjeti sreće, baš kao i njezine smetnje. Zato potreba za snažnijim iskustvom sreće u životu neminovno podrazumijeva puno više rada na samom sebi nego izvan sebe.

Umjesto zaključka: važnost sreće

Već smo u prethodnom nastavku naglasili kako želja za srećom predstavlja temelj sveukupne čovjekove motivacije. Sve što radimo, radimo jer smatramo da će nas to i to učiniti sretnima. Jest da često pogriješimo, ali zatim opet tražimo nove izvore sreće, sve dok ih u konačnici i ne nađemo.

Voltaire reče da jedan trenutak sreće vrijedi kao 1000 godina slave, a velika hrvatska spisateljica Ivana Brlić-Mažuranić svojim maštovitim rječnikom dječjeg pisca napisa: “Kad si sretan, i sunce za tobom žuri.” To bi jednostavno značilo da sretni ljudi predstavljaju istinski centar i smisao univerzuma. Pred njima sve pada i naklanja se… oni su nekakav konačni dokaz da se sva ova stvaralačka muka na kraju ipak isplatila.

 

U Sarajevu, 27. 6. 2017.

M. B.

Exit mobile version