Mjesec: siječanj 2021.

O pomirenju

Ne mora uvijek biti za nas tragično kada osjetimo da više ne pripadamo nečijem životu. Možda se svijet ipak nije srušio onda kada smo prestali biti dio užeg kruga ili je između nas nestalo bliskosti. I onda kada se isključenje dogodilo iznenada i neplanirano, treba sve ponovo promisliti. Možda smo se s vremenom udaljili. Onako prirodno kao što se događa da se godine udaljuju jedna od druge bez glasnih lomova i pucanja. Kao što se i mi udaljavamo ostavljajući naše djetinjstvo iza sebe dok lagano ulazimo u zenit života. Ponekad se treba pomiriti s tim da se krug proširuje i da više nismo središte nečijeg interesa. I sami od vremena do vremena širimo svoje horizonte i otkrivamo nove stvari. Netko tko je bio u središtu našeg života prirodno se i neprimjetno udaljio. Više ga nema u našem vidokrugu. Pomiriti se s tim nije pitanje krivnje. Nije onaj nemir koji nam ne da ići naprijed jer nikako ne uspijevamo precizno odgonetnuti gdje je sve počelo i kako. U kom je trenutku udaljenost počela rasti? Nemoguće je odrediti sat i datum. Pomiriti se s tim nije ni onaj pesimistični odnos prema drugima kada, jer mislimo da se rađamo i umiremo sami, trebamo druge držati na udaljenosti od sebe i ne dopuštati im da nam postanu blizu i bliski. Pomiriti se je mirno prihvaćanje da neke udaljenosti dolaze prirodno, kao što i neke bliskosti dođu same od sebe. Ne smijemo zanemariti da naša međusobna udaljenost ponekad nema krivca ni u nama ni u drugom. Nitko od nas ne može cijeli život održavati savršeni krug odnosa u kojem se nitko ne udaljuje niti približava, nego svi kao okamenjeni stojimo uvijek na istoj udaljenosti jedni od drugih. Živimo smo, krećemo se, komuniciramo i nemoguće je i nezahvalno unaprijed trajno odlučiti i odrediti kakav će biti naš odnos i kolika će biti točna mjera naše blizine ili udaljenosti. Nemoguće je hermetički zatvoriti krug svog života i ne dopustiti nikomu da iziđe. Ili zabraniti nekomu da uđe. Krug je suviše porozan i propustljiv da bi nas štitio od blizine koju ne želimo ili sačuvao od udaljenosti koju odgađamo i koje se plašimo. Naša sloboda je suviše nepredvidiva da bi je život poput našega mogao zatvoriti u krug iz kojeg nema izlaska. U cijelom tom raznolikom i ponekad kaotičnom kretanju života uvijek ima vremena da se naučimo pomiriti se i prihvatiti. Pomirenje koje nas uči da nekoga držati i zadržati može biti jednako loše i za nju/za njega i za nas i što više zadržavamo i trudimo se spriječiti udaljenost koja se polako primiče samo otežava ionako već nesnosan odnos ili komunikaciju. Pomiriti se ne znači priznati poraz jer nije riječ o nadmetanju u kojem moramo pod svaku cijenu pobijediti. Pomiriti se je više kao slobodno pustiti da udaljenost učini svoje i od vremena do vremena sjetiti se, ali se nikad ne vratiti natrag jer razlog i motiv više ne postoje. Pomiriti se je više kao biti sretan i zadovoljan jer je udaljenost i onom drugom omogućila da stane na svoje noge, da prodiše, da se pronađe. Pomiriti se je više kao biti zahvalan što smo na vrijeme otkrili i zaključili da udaljenost može biti spas za oboje, kao da smo pronašli vrata koja vode u neki novi život i drugačiji svijet i sada sporazumno zajednički hvatamo za kvaku kako bismo ih otvorili. Svjesni smo da su iza njih dva različita i odvojena puta koji svaki vodi na svoju stranu i međusobno nas udaljavaju, ali nisu od onih putova koji vode u sukob, svađu i mržnju. Pomiriti se je poput priznanja krivice za koju se očekuje pravedna kazna s kojom se slažemo jer su proporcionalne jedna drugoj. Niti ćemo biti manje krivi, a više kažnjeni niti više krivi, a manje kažnjeni. Sve je savršeno na svom mjestu i sad možemo u miru nastaviti dalje. Nema više nemira, nema više preispitivanja, nema više neugodnih iščekivanja, iznevjerenih očekivanja, jalovih prijetnji i ultimatuma. Nema više preklinjanja, proklinjanja, međusobnog vrijeđanja, povrjeđivanja i omalovažavanja. Između nas više nema ogorčenosti i zlovolje. Nema sumnjičenja, podmetanja, laganja i varanja. Pomirenje je potpuno otkrivanje i razotkrivanje svega o čemu se šutjelo, što se podnosilo, što se trpjelo i prešućivalo. Ne mirimo se međusobno dok se prije potpuno ne pomirimo sa sobom. Istinsko pomirenje sa sobom je jedini stvarni, pravi i realni račun našeg odnosa s drugim sa svim onim što smo u taj odnos uložili, što smo tom odnosu pružili i posvetili. Tek pomireni sa sobom možemo istinski objektivno utvrditi i sebi dokazati što smo stvarno dobili, a što izgubili. Ako poslije pomirenja sa sobom i postoji nešto poput žaljenja, samosažaljenja i ljutne, ne trebamo se bojati da će to nad nama prevagnuti i upravljati našim životom. Istinsko pomirenje sa sobom suviše je snažno i moćno da bi ga nešto moglo stvarno uništiti koliko god nas to progonilo i mučilo. Pomiriti se sa sobom i prihvatiti sve što se dogodilo i što je prošlo rađa se i raste i traje. Na to pomirenje treba paziti, o njemu voditi brigu, biti nježan i obziran prema njemu jer je poslije svega za nas jedino ono preostalo kao novi put prema novom horizontu i drugačijem životu.

U Sarajevu 30. 1. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Dejan Krsmanovic

Kako se ponašati prema drugima bez etiketiranja?

Etiketiranjem uništavamo međusobne odnose, ali štetimo i sebi samima. Stoga je vrlo važno znati kako se ponašati prema drugima, a da im pri tome ne lijepimo razne etikete.

Svakodnevno se u odnosima s drugim ljudima služimo etiketiranjem, tj. mehanizmom kojim pokušavamo staviti ljude u određene kategorije kako bismo znali na koji način postupiti s određenim osobama. Tako često znamo za nekoga reći da je čudak jer se njegovo ponašanje i razmišljanje ne uklapa u ono što nazivamo normalnim, ili pak da je netko jako arogantan jer se ne smiješi kad ga sretnemo. Naravno, etikete mogu biti i neke pozitivne karakteristike, ali to ne znači da su one prihvatljivije od onih negativnih. Razlog tomu je taj što je čovjek po sebi kompleksno biće i ne može se jednostavno poistovjetiti s nekim svojim karakteristikama. Život bi bio puno lakši i jednostavniji kad bismo na osnovu jedne karakteristike ili na osnovu prvog susreta s nekom osobom odmah znali kakva je. No, to nije i ne može biti tako. Svi ponekad mogu biti i ljubazni, i arogantni, i svadljivi, i lijeni, i duhoviti itd. Ali to ne znači da su takvi cijelo vrijeme. Još veći problem kod etiketiranja jest taj što ono utječe na naše ponašanje prema drugima. Ako nekoga u samom startu označimo arogantnim, naravno da se nećemo upustiti u razgovor s tom osobom, a još manje ju prihvatiti kao svoje društvo. Etiketiranje nas često sprječava da učinimo nešto dobro za druge, da pokušamo odgonetnuti zašto se ta osoba ponaša na takav način. Ali za tako nešto potrebno je puno volje, snage i živaca, no mi često nismo spremni na to. Lakše nam je osobu označiti nekakvom etiketom poput ”neodgojen”, ”lijenčina”, ”zgubidan” i sl. U skladu s ovim Jung kaže: ”Razmišljati je teško, zato ljudi većinom sude”. Ne samo da ovakvim pristupom nećemo pomoći, nego samo možemo učiniti da se u osobi javi bunt i da njeno ponašanje bude još gore. Mi zapravo etiketiranjem ne dozvoljavamo drugima da se promijene na bolje. No, pitanje je kako se možemo postaviti prema drugima bez etiketiranja i možemo li uopće ne etiketirati druge?

Rosenberg – opažaj umjesto da procjenjuješ

Odgovor na ovo pitanje pokušat ćemo pronaći kod američkog psihologa i autora Marshall B. Rosenberga. On kaže da smo mi ljudi inače skloni procjenjivati jedni druge, pa stoga na primjer na osnovu toga što osoba često ne uradi zadatke na vrijeme, etiketiramo ju kao lijenu. To zapravo nije potpuna laž, ali time sprječavamo moguću pozitivnu promjenu u ponašanju te osobe. Čim čujemo nekakvu negativnu riječ uz vlastito ime, normalno je da se u nama javlja obrambeni mehanizam jer se osjećamo napadnutima. Stoga Rosenberg u zamjenu za procjenu nudi opažanje, tj. umjesto da osobi kažemo da je lijena, bolje je npr. reći: „Zadnja dva jutra kasniš na posao i još uvijek nisi uradila zadatak koji je trebao biti završen prekjučer”. Na taj način, tvrdi Rosenberg, osoba se neće osjetiti napadnutom, te će moći jasnije uvidjeti u čemu je pogriješila, ali joj se ujedno i nudi prilika da to ispravi.

Razlog više zašto bismo trebali izbjegavati etiketiranje i vjerovati da se ljudi mogu promijeniti na bolje je taj što istraživanje objavljeno u časopisu Jurnal of Personality and Social Psychology iz 2014. godine pokazuje da oni učenici koji su vjerovali da se drugi mogu promijeniti na bolje bili su pod manjim stresom, uspješniji u rješavanju školskih zadataka te kvalitetnijeg zdravlja. Dakle, izbjegavanjem etiketiranja ne samo da pomažemo drugima nego i sebi samima.

U Mostaru 22. 1. 2021.

K. L.

Izvori:

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Aleksei Gurko

STRAH OD GLUPOSTI

Zašto je današnjem čovjeku često draže da je zločest nego glup?

Kaže se da za muškarca nema veće uvrede od onoga da je „glup”, kao i za ženu kad čuje da je „luda”. Ovdje se pitamo zašto je to tako? Zar je ovo dvoje gore od onoga da smo, ne daj Bože, zločesti? Izgleda da stvarno jest, barem za današnje vrijeme. Tako poneko čak napiše i knjigu: „Loš, kakav želim da budem”. Ali nitko nikad do sada nije poduzeo tako nešto glede gluposti i ludosti. Takvog priznanja se izgledno još uvijek svi boje…

Višestruke inteligencije i višestruke gluposti

Danas znamo, i to kao znanstveno pouzdano, da je pitanje osobne inteligencije znatno složenije od onoga paušalnog suda da je netko jednostavno pametan ili ne. Howard Gardner je još prije četrdesetak godina, kroz svoje „Okvire uma” ustvrdio kako dosadašnji testovi inteligencije ne uzimaju u obzir pun opseg ljudske inteligencije, te da u konačnici svi imamo svoje snage i slabosti koje oblikuju različite dimenzije višestruke inteligencije. Predočimo si u ovom smislu recimo priprostog majstora koji s frapantnom točnošću otklanja komplicirane kvarove (tehnička inteligencija), ili polupismenog nogometaša s nevjerojatnim osjećajem za igru (sportska i prostorna inteligencija), ili opet onog neukog ciganina koji je usprkos svemu tome istinski glazbeni genij (glazbena inteligencija). Dakle, Gardnerovo istraživanje je u tom smislu optimistično, ukoliko pronalazi da su inteligencije višestruke, te da manje-više svaki čovjek na taj način ima svoj specifični dar. No, isto tako, Gardnerovo istraživanje se može uzeti i kao otrežnjujuće realistično, i to ukoliko iznalazi da i oni najpametniji među ljudima ne moraju biti baš u svemu pametni. Dapače, u nekim sferama svoga života i rada pokatkada se mogu pokazati izričito glupima. Stoga se ovdje pitamo zbog čega se ljudi danas toliko boje etikete gluposti, ukoliko već svi pokatkad i sebi i drugima uspijevamo priznati da smo u nekoj situaciji ispali glupavi?

Kako je panj postao stupidus?

Premda se u latinskom za glupana češće govorilo stultus, s vremenom će -a osobito s obzirom na prijenos u moderne jezike – prevladati onaj drugi izraz stupidus. Stupidus zanimljivo izvorno i nije označavao glupana, nego nekoga tko je zapanjen, zabezeknut, zatečen, koji je zbog nečega postao ukočen, obamro, nijem. Kako je onda zapanjeni stupidus postao glupan? Pa analogija je izgledno i više nego očita. Predočimo si nekoga nemuštog, nerječitog, nadasve sporomislećeg lika. Ili opet onog posve prostodušnog kojem i nije stalo da se nešto zauzme za sebe, premda bi možda čak to i mogao. Korak dalje, životno iskustvo očito je nalagalo da je i prvog i drugog bilo posve lako izrugati, prevariti, ali i optužiti za bilo što. Tako se s vremenom unutar rimskog teatra standardizirao lik stupidusa kao nekoga tko je dežurni krivac za sve i svašta. Možda upravo u naznačenoj antičkoj konstelaciji i treba tražiti razlog sadašnjeg straha od gluposti. Panično se bojimo jednog takvog etiketiranja jer ne želimo biti metom poruge, još manje lažnog optuživanja, pa ni onog nazovi dobrohotnog javnog sažaljenja i oplakivanja. Stoga čak i ako smo ponekad stvarno glupi, radije forsiramo ono da smo pametni … pa kako znamo i umijemo. A sve rečeno manje-više vrijedi i za onu ludost s početka…

Pohvala gluposti, ali i ludosti…

Nakon doba prosvjetiteljstva, romantičarska misao s početka XIX. st. nerijetko je kazivala hvalu ljudskoj gluposti i ludosti. Naspram prosvijećene mudrosti koja se u realnim životnim srazovima počesto pokazivala odveć distanciranom, opreznom i plašljivom, glupost i ludost su se činile odvažnima, životnima i nadasve otpornim na razočarenja. No, odatle ujedno proizlazi da jedna istinska mudrost onda neminovno mora računati s glupošću i ludošću, možda čak i više nego s pameću i normalnošću. Slično stajalište će kasnije dijeliti i C. G. Jung koji u svojim „Alkemijskim studijama” konstatira kako je glupost majka mudrosti, a pamet nikada. Što će reći da je za životnu mudrost poticajnije ono kad ispadnemo glupima, nego ono kad ispadnemo pametnima.

Michael Foucalt također se može svrstati među one koji su konstruktivno pristupali fenomenologiji gluposti. U svojem „Jeziku, protu-memoriji i praksi” on polazi od toga kako su čak i veliki mislioci u svojim znamenitim djelima iznosili gluposti, i to čini se, „kad god im se za to pružala prilika”. Suženi vidici, nedovoljno utemeljeni stavovi, djelomične istine i nadasve „pseći bijes”, ljudska perverzija i slijepa mržnja. Međutim, po Foucaultu sve to ipak ne znači da im je trud bio posve uzaludan. On je mišljenja doduše kako nas isključivo kategorično razmišljanje vodi ka nezabludivoj istini, međutim u tom slučaju bi se sve svelo na ono jednolično i isto. Stoga se glupost nanovo mora vezati za ono što naše artikulirane kategorije isključuju, i to kako bi se povratila „različitost razlika”. Drugim riječima, svijet utemeljen isključivo na istinosnim kategorijama bi kudikamo bio skladnije mjesto za život, no onda bi moguće sve bilo: „da”, „ne” i „možda”. Nasuprot tome, ljudska glupost je ono što svim našim pričama i brigama pridodaje bespotrebni ali nesumnjivo šarmantni volumen, kolorit, uzbuđenje i nijansu.

Bonhoefferov prigovor

Slično kao i Walter Pitkin desetak godina prije njega, Dietrich Bonhoeffer će, ali ovaj put iz nacističkih okova, doći do spoznaje da je glupost definitivno najveće društveno zlo, veće čak i od samog zla. Jer dok se zlo nekim slučajem još uvijek moglo obratiti ili barem urušiti u vlastitoj pakosti, za glupost je važilo da je nepobjediva i neuništiva, postojana onkraj svih razumskih argumenata i dobrih htijenja. Bonhoeffer pri tome nije ciljao na bilo koju glupost, nego na onu vrlo specifičnu. Jer dok se na vrhu nacističkog ledenog brijega nalazio Hitlerov zli genij, dvije stepenice ispod njega su se vrzmali likovi poput Adolfa Eichmanna i Josefa Kramera – apsolutno odani i napola inteligentni aparatčici koji su do zadnjeg daha svoga života prostodušno i ponešto zbunjeno tvrdili kako su oni samo obavljali svoju dužnost. Da, ovo ipak izgledno najopasnija forma ljudske gluposti, gluposti lišene bilo kakve romantike ili šarma; gluposti neosviještenog i neodgovornog građanstva koje je spremno sve primiti zdravo za gotovo i bez ikakvog priziva savjesti obavljati svoju dužnost ma kakva ona bila.

U Sarajevu 22. 1. 2021.

M. B.

Izvori:

  • Howard GARDNER, Frames of Mind : The Theory of Multiple Intelligences, Basic Books, 2011.
  • https://en.wikipedia.org/wiki/Stupidity (Stanje: 22. 1. 2021.).
  • Michel FOUCALT, Language, Counter-Memory, Practice, Cornell Paperbacks, 1980.
  • Dietrich BONHOEFFER, Otpor i predanje, KS Zagreb, 1974.

 

Izvor (foto): 123rf.com Copyright : Thomas Reimer

O iluziji

U kratkoj priči spisateljice Carson McCullers  Madam Zilensky i kralj Finske susrećemo iluziju kao način da se preživi. Madam Zilensky je izvrsna profesorica glazbe i dekan fakulteta, gospodin Brook i više je nego presretan što ju je uspio dovesti na sveučilište. Uskoro gospodin Brook primjećuje neobičnost kod madam Zilensky. Ona bezočno laže. Ali njezino laganje, kako primjećuje gospodin Brook, nema motiv. Ne postoji razlog. U želji da je suoči s tim pitanjem, Brook je poziva u svoj ured i objašnjava joj da ona nije mogla susresti kralja Finske jer je Finska demokratska zemlja. U završnoj sceni u kojoj gospodin Brook primjećuje naglu promjenu u njezinom ponašanju, McCullers piše kako Brook odjednom osjeća sažaljenje i ljubav prema njoj pa umjesto da nastavi s razbijanjem iluzije, postavlja pitanje: I je li kralj Finske zgodan? Kratka priča Carson McCullers ne rješava poznatu dilemu: podržati iluziju ili ne? Sudjelovati u tuđem samozavaravanju? Razbiti iluziju iz ljubavi prema istini i stvarnosti kakva ona jest? Priča samo potvrđuje postojanje onih koji ne mogu živjeti bez iluzije i onih koji svjesni tuđe potrebe za iluzijom odlučuju u njoj sudjelovati i podržati je. McCullers piše kako podržavamo tuđe iluzije iz sažaljenja i iz ljubavi. Ono što nam ostaje nepoznato i čega se pomalo plašimo jest što će biti krajnji ishod podrške koju pružamo nečijoj iluziji? Možemo li se pouzdati u svoje samosažaljenje i ljubav prema nekomu i očekivati da će iluzija tek tako proći? Što ako iluzija zahvati tuđi život i njegovo razumijevanje stvarnosti? Što kada više ne budemo sposobni drugog zaštiti od njegovih iluzija i on se pođe suprotstavljati stvarnosti, a time i nama i našim nastojanjima da ga oslobodimo iluzije? McCullers, ne bez temelja, dilemu oko iluzije prebacuje na stranu onoga koji razlikuje iluziju od stvarnosti. Gospodin Brook zna da madam Zilensky živi u svijetu kojega je sagradila od iluzija, dok istovremeno njezine iluzije ne utječu na njezin stvarni posao na fakultetu. Ona radi punom parom i jedan je od najboljih profesora. Gospodin Brook zaključuje u jednom trenutku da je madam Zilensky morala izgraditi svijet iluzija (izmišljena putovanja, prijatelji, susreti, ljubavne veze) jer izvan stvarnosti posla nije imala ništa, nije postojalo ništa stvarno. Izgradila je alternativni život zbog, kako ćemo shvatiti, duboke samoće u stvarnosti. Kako čovjek izgrađuje iluziju, gdje njezina formacija počinje, što je njezin okidač?

McCullers nam svojom pričom pokazuje da iluzija može početi i onda kada je čovjek neprestano uronjen u stvarnost. Kao kada je previše zauzet poslom koji oduzima sve njegovo vrijeme. I previše stvarnosti čovjeka može natjerati da stvori iluziju. Izmisli svijet koji ne postoji jer ne podnosi hladnoću i udaljenost stvarnosti u koju je svakodnevno uronjen. Istovremeno uronjen u stvarnost čovjek tu stvarnost ne podnosi ili je čak mrzi. Tu prema McCullers počinje izgradnja svih naših iluzija. U našoj nesposobnosti da istovremeno budemo u stvarnosti i da je nekim čudnim načinom držimo na distanci od sebe. Kao da McCullers smatra da izbjeći iluziju znači znati uspostaviti odnos između stvarnosti u kojoj jesmo i naše mašte koja nam pomaže da se od stvarnosti odmaknemo. Kada ne uspijevamo izići iz jedne apsolutizirane stvarnosti kojom smo potpuno obuzeti u neki drugi opušteniji svijet poput odmora, zabave, prijateljskih susreta, dokolice, događa se da kao madam Zilensky izmislimo ono čega nema. Stvorimo iluzije i izmislimo laži kako bi ih kao alternativnu stvarnost suprotstavili stvarnosti koju stvarno živimo. Ovdje nastaje dilema, ali ne za nas koji smo izmislili iluziju i laži. Dilema nastaje za druge koji se pitaju je li pametno i mudro podržati nas u našim iluzijama i laganju ili nas treba surovo suprotstaviti stvarnosti kakva ona jest? McCullers progovara kroz lik gospodina Brooka kako ne uspijevamo ukloniti i slomiti nečije iluzije i laži jer nas samosažaljenje i ljubav u tome sputavaju. Ne daju nam da nekoga prodrmamo i bacimo na pod stvarnosti i razbijemo njegove iluzije i iznesemo optužbe na račun njegovog laganja. Međutim, naša podrška nečijoj iluziji i laganju za njegovo ili njezino dobro stavit će nas u jedan položaj neugodnog iščekivanja, čak i straha. Što će se dogoditi ako pustimo iluziju ili više njih da se razmašu? Koji će biti krajnji ishod takvog popuštanja? Što će biti s nama? Hoće li nas onaj čiju iluziju podržavamo prepoznati i prihvatiti, jer madam Zilensky u nekoliko navrata ne prepoznaje gospodina Brooka zbog iluzija u kojima živi? Nismo li i sami žrtve vlastitih iluzija i laganja? Kako možemo drugoga voditi ako i sami u njima živimo? I ne tražimo li od drugih sažaljenje i ljubav kao oblik podrške našim iluzijama i lažima? Šteta je što pripovijetka završava scenom u kojoj gospodin Brook pokazuje samosažaljenje i ljubav prema madam Zilensky, jer bilo bi zanimljivo znati što bi se dogodilo da je gospodin Brook nastavio pružati podršku njezinim iluzijama? Bi li se sve urušilo i bi li gospodin Brook na kraju bio glavni krivac kraha? Nerijetko nam se događa da budemo proglašeni krivima i odgovornima jer nismo na vrijeme zaustavili nečije iluzije i laži koje su rezultirale štetom i problemima? Opet, kako se boriti protiv samih sebe, protiv samosažaljenja i ljubavi koje osjećamo prema nekomu kada vidimo da mu iluzija ne šteti i da sve dobro zasad funkcionira? Privlačnost i opasnost iluzije u njezinoj je nevinosti. Ona u nama izaziva samosažaljenje, ljubav, strah i nelagodu. Dok je podržavamo, osjećamo da možda neće izići na dobro i da će njezin ishod biti loš, možda i porazan za sve. Opet, ljubav i samosažaljenje ponekad nas svladaju i prevagnu nad nama i pružimo podršku i iluziji i laganju. Opasno je podcijeniti moć iluzije. Njezinu snagu kojom kontrolira čovjeka i njegov odnos prema stvarnosti. Njezinu kreativnu moć kojom može stvoriti nešto što u stvarnosti ne postoji. Njezin emotivni intenzitet da u nama izazove samosažaljenje i ljubav koji paraliziraju moć našeg razmišljanja i razumskog sagledavanja situacija. Opet, iluzija je tako spasonosna. Gdje bismo bili bez nje kada ne bismo gajili tolike iluzije i kroz njih pokušavali svladati i upravljati stvarnošću i onim što nam se događa, a što ne možemo prihvatiti i razumjeti od bolesti, patnji do umiranja i smrti. Iluzija je i rušitelj i graditelj stvarnosti. Možda je ta njezina neobična priroda ono što gospodin Brook osjeća kroz cijelu priču. Zna da madam Zilensky živi u iluziji, zna da je to loše i za nju i za sve oko nje, ali istovremeno pun samosažaljenja i ljubavi prema njoj podržava njezinu iluziju i postavlja istovremeno iluzorno i stvarno pitanje: I je li kralj Finske zgodan? Iluzorno za njega, ali stvarno za nju. Stvarno za nju, iluzorno za njega. Kako odrediti preciznu granicu između stvarnosti i iluzije? Kao da se ne može. Kao da stvarnost i iluzija prožimaju jedno drugo.

U Sarajevu 22. 1. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: dolgachov

…O tjeskobi i sigurnosti…

…Tjeskoba se plaši sigurnosti. Želi je izbjeći. Nastoji je zaobići. Kada se u zraku osjeća sigurnost, tjeskoba pokušava umaći. Sakriti se. Tjeskoba se uvijek povlači. Sigurnost uvijek napada. Tjeskoba je bjegunac kojega sigurnost progoni. Sigurnost je kao lovac koji nenametljivo, tiho, ali uporno ide za svojom lovinom. Tjeskoba to zna. Svjesna je da joj je sigurnost za petama. Tjeskoba osjeća da su joj male šanse ako joj sigurnost uđe u trag. Ako dođe do otvorenog sukoba, sigurnost će je svladati. Tjeskoba je snažna jedino kad je sama. Zatvorena u sebe. Neprimjetna. Tjeskoban pravi veliku grešku kada ostaje sam s tjeskobom. Iako ne zna, već je izgubio jer su njegove snage nedostatne protiv razorne moći koja prati tjeskobu. Mora izići iz sebe. To je jedini način. Pronaći drugoga. Osobu. Čovjeka. Ljudsko biće. Nekoga tko ne mora imati ništa. Ne mora biti netko. Ali da iz njega zrači sigurnost. Najčešće su u pitanju oni koji su svladali tjeskobu. Koji znaju kako se tjeskobu hvata, lovi, kako se tjeskobi postavljaju zamke i kako je se svladava. Ako treba, i uništava. I ubija. Izlaskom iz sebe tjeskoban ulazi u neizvjesnu borbu. Tjeskoba će ga svim silama povlačiti natrag. U samoću. U tugu. U bezvoljnost. U podcjenjivanje. U obezvrjeđivanje. Uhvaćen u snažna kliješta tjeskobe istovremeno mora pronaći sigurnost. Tjeskoba to zna. I kao svako zlo koje živi od toga da isisava život i radost iz čovjeka, i tjeskoba pokušava učiniti isto. Iscrpiti čovjeka prije nego pronađe sigurnost. Tjeskoba iscrpljuje čovjeka prokušanim metodama koje je razvila pokušavajući uništiti čovjeka. Nesigurnost. Strah. Bezvoljnost. Apatija. Odsutnost. Povlačenje u sebe. Odbijanje pomoći. Preziranje savjeta. Podcjenjivanje dobrote. Raznovrsna su oružja kojima se tjeskoba koristi protiv nas. Nerado se mora priznati da je tjeskoba vješta i spretna. Kao mudra i drevna ratnica koja je izlazeći na megdan čovjeku, pobjeđivala bezbroj puta noseći iz tih borbi ožiljke, ali i dragocjeno znanje o tome gdje je čovjek najslabiji. Kada je najslabiji. Kada je najnemoćniji. Kad je najbolje napasti. Tjeskoba nije ratnik s kojim se možemo suočiti oči u oči. Ona je podmukli napadač. Napada s leđa. Iz zasjede. Ne bira sredstva. Ne bira oružje. Opasno je pokušati ući sam u sukob s tjeskobom. Njezinim opasnim vještinama rijetko je koji samotnjak među nama dorastao. Međutim, imati uza se drugo ljudsko biće koje u sebi nosi sigurnost plaši tjeskobu. Jer drugi čovjek zna njezine skrivene vještine i tajna oružja. On ili ona zna kako je pobijediti. Sam izazvati tjeskobu na fer i poštenu borbu je nemoguće. Tjeskoba nikada nije poštena kada je riječ o sukobu s čovjekom. Uvijek prevrtljiva, nerijetko kamuflirana, često skrivena može nas napasti i pobijediti bez obzira na oprez. Onaj koji nam ulijeva sigurnost naša je nada i prilika. On zna da se s tjeskobom moraš boriti njezinim sredstvima i oružjem. Podmuklo, naglo, iznenada, napadati je i zasjede i biti nemilosrdan prema njoj. I kad se dogodi da nekim čudom sami svladamo tjeskobu, napravimo uvijek kardinalnu grešku kad nas tjeskoba moli za milost i kada nas uvjerava da nam je lijepo zajedno. Sami. Odvojeni od svijeta i čovjeka. Tjeskoba i mi. I čim se smilujemo, tjeskoba pokaže opet svoje odvratno lice. Onaj koji je siguran nikada ne pravi grešku koju mi radimo. Zato ga trebamo uza se. Kada dođemo u napast da se smilujemo tjeskobi i opet postanemo njezine žrtve, da nas odgurne i nemilosrdno je uništi. Ili ubije. Tjeskoban to ne može. Siguran može. Tjeskobnog i sigurnog razdvajaju milosrđe i nemilosrdnost. Tjeskoban je milosrdan prema nemilosrdnoj tjeskobi i uvijek pada kao njezina žrtva. Siguran je nemilosrdan prema njoj. Zato tjeskoban treba uza se sigurnog jer netko u određenom trenutku umjesto njega mora biti nemilosrdan prema tjeskobi koja iza molbe da joj se smilujemo skriva opasna i ubojita oružja kojima planira napasti i zarobiti našu nutrinu…

O. J.

U Sarajevu 8. 12. 2020.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Chutima Chaochaiya

…O tišini i sreći…

…Teško dolazimo do tišine. Nešto smeta. Viče. Galami. Divlja. Stvara buku. Izaziva nemir. Tišina nije zatvaranje prozora. Zaključavanje vrata. Povlačenje u četiri zida. Skrivanje iza zastora. Bijeg od ljudi. Tišina je mir koji nas prožima. Ohrabrujuća misao. Utješna ideja. Tišina je sreća i sreća je tišina. Sretnom ne smeta vika, dreka, nemir, napetost, dovikivanje, uzvikivanje, buka. Sretan je često i tih čovjek. Traganje za srećom je traženje idealne tišine ili traganje za savršenom tišinom je traganje za idealnom srećom. Nepostojeće mjesto. Mjesto o kojem maštamo. Sanjamo. Negdje gdje smo apsolutno tihi, pomireni sa sobom. Sretni. Sreća i tišina kao da su jedno. Ako tih ne govori, sretan je? Nesretni govore. Dugo. Predugo. Naširoko. Umaraju. Dosađuju. Dolaze s istim pitanjem: Gdje ćemo pronaći tišinu? Ne mogu je pronaći. U nesretnom tišina ne prebiva. Iz njega uvijek nešto ili netko progovara, prigovara, prijeti, doziva, opominje, napominje, objašnjava. Sretan je identičan tišini. Ne govori. Nema o čemu. Nema komu. U njemu su tišina i sreća isto što i on sam. Šuti. Osmjehuje se. Gleda nesretne. Sluša njihovu viku i dreku. Nesretni ne podnose njegovu šutnju. Smeta im njegova tišina. Zavide. Iz zavisti i zlobe viču na njegove uši: nesreća, buka, jauk! On je tih. Kao da ne pripada njima i njihovom svijetu nesretnih. Rado bi ga uklonili iz svog svijeta. Ali se boje. Što ako nestane, zar neće i tajna tišine s njim nestati? Čekaju da otkrije svoju tajnu: kako je otkrio tišinu i u njoj sreću i kako je otkrio sreću i u njoj tišinu? Sretni i nesretni ne razlikuju se po sreći. Njih razlikuje tišina. Sretne skoro i ne čuješ koliko tiho prolaze svijetom. Nesretni sebe najavljuju cijelom svijetu i svemiru kada dolaze, kada prolaze i kada odlaze. I njihova je vika nesnosna. Svijet odjekuje od njihovih urlika. Ljutnja, nezadovoljstvo, srdžba, podmetanja, vrijeđanja, podcjenjivanja, klevetanja, ogovaranja odjekuju njihovim svijetom. U svijetu sretnih ništa se ne čuje i tišina prekriva njihovo postojanje. Nesretni ih ne mogu čuti. Kada bi nesretni mogli nakratko zašutjeti možda bi čuli sretnog kako tiho govori: Tišina i sreća su isto i zato ih je tako teško pronaći…

U Sarajevu 10. 12. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Antonio Guillem

REALNOST I RAZOČARANJE

Mnogi razočarani kažu kako su oni samo realni, no ovdje se pitamo je li to uistinu tako?

U početku uvijek stoji nekakva nerealnost, ponekad naša vlastita a pokatkad i ona tuđa; zatim dolazi otriježnjenje i realnost, i bilo bi stoga nekako logično da ta realnost onda i dokine ono neugodno stanje koje je nestalo kao posljedica naše ili tuđe nerealnosti. Ili drugim riječima, ukoliko nas je nerealnost učinila razočaranima, tad bi nas realnost trebala nanovo ispuniti dobrim životnim motivima i entuzijazmom. Međutim, što onda reći za onaj životni scenarij kad se čovjek osjeća istovremeno posve realnim i trajno razočaranim? Pod pretpostavkom da se razočaranost prvenstveno javlja kao posljedica nerealnosti, a ne realnosti – onda bismo mogli jednostavno reći da ovakvi ljudi još uvijek nisu dosegli onu za život dostatnu razinu realnosti, premda sami vjeruju da to već jesu.

Što uopće znači biti realan čovjek?

Biti realan okvirno znači biti u skladu sa stvarnošću. Nešto preciznije, realan je onaj koji u mišljenju i ponašanju vodi računa o stvarnosti, ostvarivosti i mogućnostima. Dakle, onaj koji se zna fokusirati na ostvarivo te zaobići ono neostvarivo. Sukladno ovome, biti realan znači i ono biti iskren, dosljedan i pošten. Dakle, ne ulijevati nikome lažne nade, nego se uvijek dosljedno i transparentno držati onoga za što čvrsto vjerujemo da može ići, ne prešućujući pri tome nikome ni ono za što jednostavno smatramo da ne ide. Osim toga, biti realan čovjek podrazumijeva i ono držati se date riječi i izrečenog obećanja. Jer ako nekomu jedna takva stvar po sebi nije dovoljno realna, konkretna i obvezujuća, teško da će se i za njega samog moći reći da je realan. Stoga biti realan čovjek ne znači biti ono samo u skladu s tamo nekom izvanjskom stvarnošću nego i sa onom svojom vlastitom. U tome smislu, ako je realan, čovjek sebi neće moći dopustiti ono da jedno priča, drugo radi, a treće misli. Naprotiv, zdušno će nastojati kroz život sve tri stvari dovesti u jednu kompaktnu i skladnu cjelinu, upravo kako bi sam sa sobom mogao biti u jednoj bliskoj i realnoj vezi.

Realnost i varljivi svijet emocija

Što je to što čovjeka nagoni da obeća pa izigra, da se obveže pa pobjegne ili da ljudima priča jedno, a na kraju učini nešto sasvim drugo? Ako netko ovo radi posve svjesno i namjerno, tada kažemo da se radi o krajnje malicioznoj ili barem poremećenoj osobi. Srećom, ovakvi slučajevi i nisu toliko česti, što će reći da ljudi češće podbace zbog nekih manje svjesnih razloga. Jednostavno, dok je davao obećanje, u tom trenutku mu se to činilo posve logičnim i vrijednim obećanja, a kasnije ga je taj osjećaj popustio, pa i napustio. Sa ovim se ujedno izriče konstatacija da su takvi varljivi i nerealni ljudi nerijetko posve sljubljeni sa svojim osjećanjima, te da iste prihvaćaju kao jedinu valjanu sveodređujuću stvarnost. I oni u ovome uglavnom ne vide ništa loše, pa ne kaže li se danas tako često ono da treba slušati svoje srce, jer ono kao nikada ne griješi? Na ovo bi se moglo reći da svoje srce kudikamo treba slušati, ali valjda bi trebalo slušati i onu danu riječ. Zar je to ništa? Sukladno ovome, mogli bismo se dodatno pitati zar je razum ništa? Ili također, zar su uhodani običaji i norme ponašanja ništa? Te zar su drugi ljudi sa svojim očekivanjima i osjećanjima isto tako ništa?

S potonjim pitanjima zapravo i nadilazimo skučeni svijet vlastitih motiva i orijentira te stižemo do onoga što bi se moglo nazvati sveodređujućim duhom vremena, a kojeg Ernest Geller barem za današnje vrijeme identificira kao „histeriju subjektivnosti”. Kako smo o tome već i nedavno pisali, sve ovo ne bi značilo ništa drugo doli ono kako su osobna osjećanja i plitka uvjerenja (zapravo predrasude) kod današnjeg čovjeka manje-više istisnula te obezvrijedila sve ostale vidove spoznaje, ali i one tako bitne samo-spoznaje. Jer sada važi: „Osjećam, vjerujem, dakle jesam” (Geller).

Scenarij „crvene” i „plave” pilule

U konačnici se čini da jedan te isti problem danas pogađa i one razočarane, kao i sve one koji su ih razočarali. Naime, svi su oni zajedno sužnjevi vlastitih emocija i predrasuda i jednostavno im se ne mogu oteti. Reklo bi se, ne mogu jer sam duh vremena čovjeku nalaže ovo kao svojevrsnu prvu filozofiju i sveodređujuću definiciju stvarnosti. Zato je one prve jako teško uvjeriti kako ima puno toga zbog čega se oni i ne bi trebali osjećati toliko razočaranim, kao što je one druge skoro nemoguće uvjeriti da ima i puno toga drugoga na što bi trebalo paziti kod donošenja odluka, a ne samo na one njihove uobičajene varljive emocije.

Stoga se čini kako glede svega ovoga i nema puno diskusije. Puno prije, kao da se današnji čovjek nalazi na tragu onog matriksovskog scenarija „crvene” i „plave” pilule. Odluka je kratka, oštra i konačna … Plava pilula ovdje otprilike znači da i dalje ostaješ gdje jesi i vjeruješ u što želiš vjerovati. Crvena pilula naprotiv znači svojevrsni odlazak u „zemlju čudesa”, tj. u ovom slučaju reći svome srcu: „Imalo si i više nego dobru priliku i sad je zato vrijeme da dadnem poštenu šansu i onim drugim izvorima spoznaje”!

U Sarajevu 10. I. 2021.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: niceideas

…O objašnjenjima i nama…

…Sigurni kako možemo objasniti. Uvjereni da imamo pravo na objašnjenja. Čarobna riječ, ključ za sve skrivene tajne: objasniti! Sve. Svakomu. Svima. Život slažemo od arhitekture objašnjenja. Mali i pravilno oblikovani elementi. Oholi u svojoj taštini. Razum nas strukturira kao moć: Ja imam objašnjenja za sve, pitajte mene! Ja znam tajnu: Svako zašto ima i svoje zato! Naše magično: Ja znam! Neobjašnjivo ne postoji. I onda se dogodi. Naglo. Iznenada. Pomalo. Vidljivo. Nevidljivo. Tiho. Glasno. Arhitektura naših objašnjenja koju smo ljubomorno gradili i čuvali se urušila. Bespomoćno gledamo ruševinu. Svi oni sigurni: ja znam! ja imam objašnjenje!, lebde u zraku. Bez oslonca. Nema temelja. Nemaju boljih odgovora za koje bi se uhvatili. Zajedno s njima i mi osjećamo slabost smisla našeg postojanja. Naša objašnjenja. Nekad davno tako čvrsta. Za njih smo bili spremni učiniti i puno više od deklarativnog vjerovanja u njih. Za njih smo bili spremni boriti se. Trpjeti. Gladovati. Žeđati. Mučiti se. Podnositi sve i svakoga. Čak i umrijeti. I onda kao sa svim tajnama i misterijama koje se odnose na čovjeka dogodi se nekakav magični preokret. Čujemo samo glasan zvuk kao pucanj: paf! Objašnjenja su nestala? Pobjegla? Izbrisana? Tko će znati. Jedino što je ostalo je tup osjećaj da ih nema. Koliko smo se u njih uzdali. Zaklinjali se. Sve ima objašnjenje. Sve ima odgovor. Na kraju skoro ništa nema objašnjenje. Odjednom ne znamo objasniti tko smo. A tako smo bili sigurni. I ono što smo mislili da je objašnjeno, ispostavilo se kao simpatična prevara našeg razuma koja nas zavede. Slatka iluzija kako sve ima i mora imati objašnjenje. Iluzija na kojoj strpljivo i pažljivo izgradimo život slažući poput pravilno oblikovanih kamenih blokova objašnjenje po objašnjenje. Mislimo cijelo vrijeme kako je temelj čvrst. Stabilan. Racionalan. Sve dok jedno objašnjenje ne pokaže prve znakove pucanja i propadanja. Uskoro i ostala objašnjenja kao po naredbi slijede taj isti put propadanja, stradanja čak i umiranja. Nije li to onaj trenutak kada sebe promatramo i na pitanje tko smo, odgovaramo: Tko sam? Hm, teško pitanje. Zapravo kad bolje razmislim ne bih znao. Neobjašnjivo je…

U Sarajevu 12. 12. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: rawpixel

..Samoća i usamljenost…

…Samoća je potreba. Usamljenost je bolest. Sam slušati valove. Sam gledati plavetnilo. Sam ponuditi lice i tijelo kiši i vodi. Sam hodati puteljkom. Sam nije usamljen. On čuje valove. On gleda plavetnilo. On osjeća kapi. On primjećuje puteljak. Usamljen ne čuje, ne vidi, ne osjeća, ne dodiruje, ne primjećuje. Val, nebo, rijeka, šuma trebaju samom. Od vremena do vremena sam ima potrebu za njima. Želi ih za sebe. Sam kroz njih pronalazi sebe. Sam prihvaća da i drugi ponekad trebaju biti sami. Ne zavidi im što valove, nebo, rijeku i šumu čuvaju za sebe. Usamljen ne čuje val, ne vidi plavetnilo, ne osjeća kap, ne primjećuje puteljak. Val, nebo, rijeka i šuma usamljenom ne pripadaju. Ne želi ih. Nema potrebu. Usamljen ne razumije same. Misli da su bolesni. Sami razumiju usamljenog. I žele pomoći. Probuditi u njemu potrebu i želju. Sam i usamljen su različiti. Usamljen nema potrebu za valom, plavetnilom, rijekom, dodirom, osjećajem. Sam nastoji u njemu probuditi potrebu. Izazvati želju. Potreba i želja razlikuju samog i usamljenog…

U Sarajevu 14. 12. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: szemvik

KAKO ODGAJATI DJECU ZA SAMOSTALNOST?

Samostalnosti nema bez odgovornosti i radnih a navika, a sve troje se uči od najranije dobi…

Čovjek danas skoro gdje god da makne, i s kim god da porazgovara, nekako se vrlo brzo susretne s roditeljskim žalopojkama glede nesamostalnosti njihove djece. Neki od njih su već duboko u tridesetima, a još uvijek žive zajedno sa svojim roditeljima. Drugi su se opet već nešto kao osamostalili, ali svejedno još uvijek uvelike ovise o roditeljskoj financijskoj i inoj pomoći. Razlozi za sve ovo su višestruki, te mogu biti ekonomski, politički, ali i oni kulturološki te mentalitetski. Početak XXI. st. bio je obilježen rastom globalne političke i ekonomske nestabilnosti, ali i promjenom viđenja dječjeg odgoja općenito. Osim toga, u igri su i neki tradicionalni mentalitetski razlozi. U tome smislu, podaci Eurostata nedvojbeno pokazuju da je problem nesamostalnosti mladih kudikamo izraženiji u mediteranskim i balkanskim kulturama nego u ostatku Europe, dok se, s druge strane, najranije osamostaljuju mladi Skandinavci. Razloge za potonje izgledno treba tražiti i u tješnjoj južnjačkoj unutarobiteljskoj povezanosti i bliskosti nego što je to slučaj kod pohladnih sjevernjaka, a dio problema se ogleda i u nejednakom statusu muške i ženske djece na europskome Jugu, pri čemu se od djevojaka ponešto odgovornosti još i očekuje, dok se povlaštene sinove nerijetko posve raspusti. Stoga i ne čudi da se problem nesamostalnosti mladih u konačnici danas osjetno više odnosi na muške nego na ženske potomke.

Toksični koktel kritike, kontrole i nesebične pomoći

Ukoliko govorimo o gore spomenutim ekonomskim, političkim, pa i onim mentalitetskim razlozima, čovjek – pojedinac je izgledno tu poprilično bespomoćan. Međutim, pored toga postoje i one neke jednostavne i pouzdane odgojne mjere koje se uvijek mogu poduzeti i koje uvijek donose rezultate. U svakom slučaju, najvažnijim se čini izbjeći onaj paradoksalni otrovni odgojni koktel koji se otprilike, s jedne strane, sastoji od puno kritike i miješanja u sve i svašta, dok se, s druge strane, djeci nesebično pomaže i kad treba i kad ne treba. A često sve ovo skupa i istovremeno: Recimo, prvo mu se pomogne, a zatim ga se proziva i omalovažava što mu je ta pomoć bila pružena. Ili obratno, prvo ga se zbog nečega žestoko „nalijepi”, a zatim sami roditelji plate što se već mora platiti te preuzmu odgovornost koja se ima preuzeti. Premda roditeljima jedno ovakvo ponašanje pokatkada izgleda posve logičnim i opravdanim, s njim se djeci urezuje neizbrisiv dojam da su ona totalno i nepomozivo nesposobna, te da i nemaju drugog izbora u životu nego i dalje parazitirati na trudu i zalaganju svojih roditelja. Stoga, ako roditelji uistinu planiraju podizati samostalnu i poduzetnu djecu, onda bi ih u jednom takvom smjeru trebali početi usmjeravati već od najranijeg djetinjstva.

Već trogodišnjak nije beba a kamoli desetogodišnjak

Moguće i ponajveći neprijatelj odgoja djece za samostalnost je taj trajni roditeljski dojam da je to njihova „draga mala beba”. Bebama ovo doduše posvema i paše, međutim, to razdoblje i ne traje toliko dugo. U tom smislu, pedagozi i psiholozi predlažu da bi već male dvogodišnjake i trogodišnjake trebalo početi učiti nekim dužnostima i obvezama. Ništa prezahtjevno, ali trebali bi znati skupiti razbacane igračke na za to predviđeno mjesto, odnijeti i baciti ponešto u smeće ili prljavi komad odjeće u za to predviđeni koš. Nadalje, predškolska djeca (4-5 godina) već bi trebala znati pomoći oko postavljanja i raspremanja stola; igračke bi sada trebali znati ne samo skupiti nego i lijepo složiti. Slično važi i za ostale stvari u njihovoj sobi, dakle, učiti ih organizaciji i redu. Također bi mogli pomoći oko hranjenja ljubimaca – gdje ih ima i sl. Mlađi osnovci (6-9) godina već bi trebali znati usisavati, skloniti za sobom prljavo suđe i složiti ga u perilicu, ili ako je nema, onda isto mogu slobodno i oprati. Također, trebali bi znati sortirati prljavo rublje (barem ono najosnovnije na „bijelo” i „obojeno”), zalijevati cvijeće i sl. Stariji osnovci (iznad deset godina) već bi trebali znati skuhati i pripraviti sebi ona neka barem jednostavnija jela. Brisati i čistiti mogu sve kao i odrasli, a gdje postoji vrt mogu ga već posve i održavati. Mnogi će roditelji od posljednjih redaka vjerojatno doživjeti nemalu nelagodu. Nešto u stilu: „Pa gdje ću im to, oni su još mali”. Ali struka bi im kudikamo odgovorila: „Samo vi tako, pa će te za dvadesetak godina na grbači imati lijenog i bezidejnog tridesetogodišnjaka”. Jer stvar je po sebi poprilično jednostavna: radne navike i osobnu odgovornost stječemo ili od najranijeg djetinjstva ili ih u protivnom nikad ni ne steknemo.

Sve do sada rečeno važi i za samostalnost. Recimo, ukoliko se djeci ne jede ono što je za ručak, struka kaže da bi ih trebalo pustiti da biraju, s tim da bi se onda sami trebali pobrinuti za željeno jelo, a vi će te im svakako pomoći u početku da to i priprave. Slično vrijedi i za brojne druge stvari. Recimo, svakako ima smisla mlađim osnovcima redovito pomagati oko zadaće, ali danas se često čuje kako roditelji i dalje u tome pomažu čak i svojim osmašima, devetašima, pa čak i srednjoškolcima. Zato im čak ni kao prvašićima ne treba jednostavno uraditi zadaću nego ih učiti i poticati kako to sami da shvate i urade.

Zapravo cijeli ovaj koncept bi se mogao jednostavno predstaviti slijedećim riječima: Dopustite im izbor, ali uvijek im vežite i poneku zadaću i odgovornost uz taj izbor. U tome smislu, još jedan primjer: Dijete ne želi ujutro odjenuti ono što ste mu vi naumili. Dopustite mu da samo izabere što će obući, s tim, odmah ga informirajte da će tu odjeću samo trebati oprati. Ili drugi, i to vrlo čest primjer: Vrijeme je ručku, a dijete uopće ne želi jesti. Ne mora, ali uz važnu napomenu: “Sine, večera je u 19h!” Možda će se ovo nekom današnjem roditelju opet učiniti okrutnim, ali to je otprilike to – poprilično jasan i iscrpan plan kako podići marljivog, odgovornog, samostalnog, realnog i zadovoljnog čovjeka. Ovo posljednje posebno, jer i brojna novija psihološka istraživanja pokazuju kako laskanje i podilaženje djeci uopće ne izgrađuje njihovo zadovoljstvo i samopouzdanje. Naprotiv, to se postiže isključivo sticanjem praktičnih znanja i vještina, te svladavanjem konkretnih problema i izazova.

U Sarajevu 4. I. 2021.

M. B.

Izvori:

– Renee RODRIGUEZ, 7 Tips for Raising Independent Children (22. IX. 2017.), Thrive Global, https://thriveglobal.com/stories/7-tips-for-raising-independent-children/ (Stanje: 3. I. 2021.).

– Michael THOMSPON, Flying Solo: Raise an Independent Kid (26.VIII.2014.), Parents, https://www.parents.com/kids/responsibility/teaching/flying-solo-raise-an-independent-kid/ (Stanje: 3. I. 2021.).

– Jim TAYLOR, Parenting: Raise Independent Children (17. X. 2010.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/us/blog/the-power-prime/201011/parenting-raise-independent-children (Stanje: 1. III. 2021.).

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Jasmin Merdan

Exit mobile version