Oznaka: život

LJUBAV I SLOBODA NA VRHU PLANINE

„Mnogi su našli odgovore kod mudrog starca na vrhu planine, nitko i nikad na vrhu poslovnog nebodera”, pojašnjavao je mudri starac zbunjenom mladiću nakon što ovaj nije uspio objasniti zašto je tu uopće došao.

„Bogatstvo donosi mnogo toga, ali ne sve, jer bogatstvo je po sebi takva stvar zbog koje se i moraš odreći manje-više svega drugog da bi ga zadobio”, nastavi sad već u proročkom zanosu mudri starac, dok se mladić činio još više zbunjenim.

„Neki su ljudi očito odvažno krenuli za pakao, ali ne moraš i ti za njima”, nadoda starac, ali sad je i on, čini se, konačno malo bio ustuknuo. Prođe mu kroz glavu kako je možda ipak malo pretjerao?

„Čini mi se da malo pretjerujete”, oprezno potvrdi mladić. „Nisam došao zbog bogatstva, mislim da me nešto drugo muči.“

„Reci, prijatelju”, procijedi starac pokušavajući suspregnuti vlastito uzbuđenje, pomišljajući usput kako je s ljudima nevjerojatno lako ispasti budala, te da je najvjerojatnije upravo zbog toga prije trideset godina i bio pobjegao na planinu.

„Možete li mi reći zašto toliko puno košta biti svoj?” upita mladić. „Dođem na razgovor za posao, kažu nisi u stranci. Hoću nešto kupiti, kažu za vas će biti skuplje jer niste u klubu potrošača. Prijatelji me pitaju za koga navijam, ja kažem za nikog. ‘Ma ne mislimo u politici, nego u nogometu?’ Ja – ‘isto za nikog’. I onda trpim te poglede – lijevo oko puno poruge, desno sažaljenja.”

„Pa što se čudiš?” umirujućim tonom će sada starac. Ljudi su se oduvijek morali žestoko boriti za slobodu. Plaćali su je progonstvom, izopćenjem, zatvorom, batinama, pa čak i vlastitim životom. Sloboda je od samog početka bila najskuplja stvar pod ovim suncem, kako ona kolektivna tako i ta tvoja individualna. Stvar toliko skupa da je većina bogataša sebi ne može priuštiti.”

Mladić je istog trena znao da je starac u pravu, ali njegov odgovor ga je ipak bio nemalo rastužio. Činilo mu se sve to isuviše jednostavnim i okrutnim.

„Znaš, istina ti je kći oca Jednostavnosti i majke Okrutnosti”, trijumfalno će starac.

„Zar nije mogao sebi naći kakvu nježniju”, uzvrati mladić.

„Pa ima Okrutnost i svoju nježnu stranu, ali tada obično i Jednostavnost postaje komplicirana”, ustvrdi starac. „Tako da je komplicirana Nježnost mlađa neprepoznatljiva sestra Istine. Nju ljudi obično više vole, premda svi znaju, baš kao i ti sad mladiću, što je prava istina.”

„Komplicirano baš kao i sama ljubav”, primijeti mladić.

Starac će: „Rekoh ti da je sloboda najskuplja stvar pod suncem, dok je ljubav najskuplja stvar iznad sunca. Dakle, osim što je malo tko sebi može priuštiti, njezin je kuriozitet i to da je ama baš nitko ne može ni jasno sagledati … Dopusti da ti nešto ispričam”, reče starac, a pogled mu posta sjetno zamišljen. „Ljubio sam tri puta u životu:

  • Prva ljubav: Otišao sam valjda kako bi se mogao nadati da ćemo se opet negdje sresti, a ona me uopće nije pokušavala zaustaviti, valjda kako bi me se u miru i sa sjetom mogla sjećati.
  • Druga velika ljubav mi je bila još veća, ali i gora od one prve. Ona je bila ustuknula. Valjda se prepala tolike ljubavi. Rekla mi je da se osjeća kao da nestaje … da to više jednostavno nije ona. A ja sam otišao pomislivši, ako već ljubav ne može biti potpuna, neka onda to barem bol bude.
  • Treća ljubav mi je pak bila definitivno najveća, također i najgora … čista katarza. Ja inače imam hladan i oštar um, ali toplo srce, dok je kod nje to bilo čini mi se sasvim obratno: topao um i ledeno srce.”

„Pa kako je završilo na kraju?” upita mladić, vidno iznenađen starčevom otvorenošću, ali i životnošću. Jer pred sobom više nije gledao mitološkog mudraca, nego tek normalnog iskusnog čovjeka.

„To i jest najčudnije”, nastavi starac. „Čini se da uopće nije završilo, jer nikada nije bilo ni započelo. Njezin lik je, čini se, našao smiraj u mome srcu, kao i moj lik u njezinom umu … jer tamo je toplota, a toplota je privlačna. I bilo bi sve dobro da to tako može mirovati, ali problemi nastanu kad se ona meni pomakne iz srca prema gore, a ja njoj iz uma prema dolje. Ali smiri se to sve već nekako, jer nitko ne želi biti dugo na negostoljubivom ledu … i onda se sve vrati na ustaljene pozicije.”

„I ja sam ljubio jednu takvu”, reče mladić. „Prava hobi romantičarka!”

Starac se nasmija. „Pravo kažeš, s tim da su svi romantičari na kraju barem djelomično ti ‘hobi romantičari’. Čovjek se nikad ne uspinje, a ni ne trudi oko onoga što jest, nego samo oko onoga što nije. Jer što jest, jest. To je nepovredivi i neupitni bitak. Nema mu se što ni oduzeti ni dodati. Zato radije u životu grozničavo jurimo za onim što nije … za ispraznim mogućnostima kojima nastojimo posuditi malo od punine onog bitka na kojeg ne mislimo ili tek mislimo da mislimo.”

Mladić se sjećao da su u četvrtom srednje iz filozofije bili nešto spominjali taj bitak, ali još i tad mu se činilo odveć apstraktnim. Zato je radije pitao starca još malo o onim uzaludnim ljubavima.

„Ja sam slobodnjak, i ljubio sam samo takve … zato su valjda i te ljubavi sve do jedne na kraju isparile u nebo. Jer ljubav i sloboda samo gore i mogu skladno koegzistirati. Ovdje na zemlji, naprotiv, uvijek moramo bolno birati.”

„I zato ste izabrali da pobjegnete na planinu”, bez mrve zlobe upita mladić.

„Da”, reče starac. „Ali zato sad svi kod mene dolaze po savjet.”

„Nije li to paradoks?” primijeti mladić. „Da ljudi koji su u svijetu za svoje probleme traže savjet od onoga koji je pobjegao od ovog svijeta?”

„Nije paradoks”, samouvjereno će starac. „Ne dolaze kod mene zato što sam kukavički pobjegao, premda jesam, nego zato što mi je taj bijeg omogućio da stvari sada vidim jasnije s distance i iz visine. Zato se nikad nemoj bojati radikalnih izbora i odluka“, nastavi starac. „Nove prilike i mogućnosti dolaze tek onda kad raščistimo sa starima.”

„Doći ću opet”, reče mladić…

U Sarajevu 3. 6. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Anton Yankovyi

O tuđem…

Uvijek znamo objasniti drugom što treba raditi i kako treba živjeti. U nastupu smo elokventni. Uvjereni. Čvrsti. Stabilni u svojim zapažanjima. Svoje savjete smatramo vrijednima zlata. Najpametniji smo kada drugom tumačimo što i kako treba napraviti. Kao da sam ja on i između nas nema razlike. Kada drugom govorimo što treba učiniti, odjednom se osjećamo kao drevni mudraci koji su stekli i spoznali sve tajne i prolaze ljudskog duha i ljudske osobe. Dovoljno smo oholi da drugom kažemo: Ti ne znaš ni približno onoliko koliko ja znam što trebaš činiti i na koji način. Ubijamo se od silnog savjetovanja drugih. Prigovaramo drugom kako su naši savjeti skupi, naše je vrijeme dragocjeno. Odijevamo se u odjeću i obuću mudraca koji znaju što i kako drugi trebaju raditi. Odjednom naša pamet postaje riznica dubokog i božanskog znanja. Drugi nam ne smije proturječiti. Ne smije ni pomisliti da bi naše opažanje i savjetovanje moglo biti pogrešno ili nedostatno. Kada drugom govorimo i trubimo što i kako treba raditi, onda smo mi božanska bića. Naše znanje je božansko i naši savjeti su spasiteljski. Ako nas ne posluša, propast će sigurno i nikada neće biti sretan. Zlovoljni smo i mrzovoljni kad slušamo tuđi savjet. Bolesni smo i imamo glavobolje i žurimo negdje kada drugi pokuša nešto reći što bismo i kako trebali učiniti. Ali čim red dođe na nas, čim zauzmemo prijestolje savjetovanja, odmah sve naše bolesti i boljetice nestanu. Odjednom smo zadovoljni, zdravi, sretni, glava nas ne boli sve dok mi govorimo što i kako treba netko raditi, ponašati se i razmišljati. Zašto imamo toliku potrebu drugima dijeliti savjete i zapažanja šta bi i kako bi trebali, a nemamo ni najmanju želju da te iste savjete udijelimo sebi ili dopustimo drugom da nam ih dadne i ponudi? U nama živi nekakav oblik intelektualne sebičnosti. Možda intelektualne gordosti i oholosti. Nekakva intelektualna i emotivna gluhoća. Jer ne želimo čuti nikakav savjet, dok istovremeno dijelimo savjete šakom i kapom i jao se onome tko se ogluši ili ne sluša kada savjetujemo. Kada trebamo urediti tuđi život, tu nema nepoznanica. Nema problema. Nema prepreka. Točno znamo sve objasniti i što i kako drugi treba učiniti da bude zadovoljan, slobodan i sretan. Zašto svoje savjete ne testiramo na sebi i probamo urediti svoj život da budemo slobodni, zadovoljni i sretni? Ili zašto drugog ne pustimo na miru i sami sebe posavjetujemo što i kako bismo mi trebali činiti, raditi i živjeti? Bezbroj puta slušamo oko sebe kao roj pčela glasove koji govore: Eh, slušaj, ako želiš to i to, trebaš učiniti tako i tako, ja znam kako to ide, ja znam kako sve treba uraditi… Pa kad znaš, zašto prvi ne pokušaš na sebi sve što znaš? Nama je čovjek koji sam sebe savjetuje i šuti i misli kako svoj život urediti danas postao daleka prošlost i mitološki lik. Kao cinik Diogen koji je po danu nosio svjetiljku i govorio na glas: Tražim čovjeka, i danas, ponekad se čini, mora se nositi svjetiljka i govoriti na glas kako tražimo čovjeka koji šuti i savjetuje samog sebe što da učini sa svojim životom i kako da ga isplanira i usmjeri. Do te mjere smo postali opterećeni životom drugoga i njegovom privatnošću, vezom, obitelji, seksom, poslom, uspjehom, da smo postali izgleda nesposobni zastati nad samima sobom i sebi ponuditi po koji savjet. Toliko odviknuti od sebe, možda se više ne usudimo sebe savjetovati jer bi to mogao biti svojevrsni šok od koga se možda nećemo moći dugo oporaviti. Zamislite svoje lice pred ogledalom kad se uhvatite kako svjesno i racionalno sami sebe dajete neki mudar i pametan savjet, a ne drugom. Ako se prepadnete vlastitih savjeta i lica, to je onaj šok zbog čega biste trebali izbjegavati da sebe sami naglo savjetujete. Možda mi trebali napraviti neku vrstu pripreme. Ugasiti svjetlo. Leći u krevet. Duboko udahnuti. Opipati puls. I onda tiho i polagano sebi reći: A što misliš da ja sad sam sebi dam jedan savjet kako bih trebao živjeti i ponašati se? Ne bi bilo dobro da sebi udijelite odmah nekoliko mudrih i pametnih savjeta jer možda od šoka umrete ili poludite. Zamislite svoje šokirano lice pred ogledalom kada konačno morate zabosti vlastiti nos u svoj vlastiti život (da ne kažemo nešto drugo) i pokušati dati sebi neki razuman prijedlog, savjet, razmišljanje. Zamislite sebe kada shvatite da ste morali drugog pustiti na miru i da sad sebe ne smijete pustiti na miru. Može vam se dogoditi da odmah izgubite volju da zabadate nos u vlastiti život i da odmah dobijete dugotrajan napad glavobolje. Ali budite hrabri i čvrsti. To što se vama upravo događa, događalo se onom drugom kojega ste mjesecima ili godinama davili svojim savjetima kako treba živjeti i ponašati se. Budite solidarni. Zamislite sve njegove glavobolje dok ste ga savjetovali o svemu jer ste mislili da ste nepogrješivi u svom znanju o njegovom životu i svim njegovim i „čistim“ i „prljavim“ tajnama. Kada vas zaboli glava od muke jer ne možete sebe pustiti na miru koliko ste se upleli u svoj vlastiti život i kad vam dođe da samo dignete ruke od svega na trenutak, zamislite kako se osjećao drugi kojemu ste se dugo vremena miješali u život i sve pore njegovog života misleći da ste vi božanski savjetnik koji ne može pogriješiti i čiji se savjeti uvijek i bez pogovora moraju slušati. Radi zajedničkog dobra, bilo bi pametno ponekad sebe ne pustiti na miru i sebe daviti savjetima kako i što treba u životu živjeti i raditi, a drugoga pustiti na miru kako bi ga barem nakratko popustila glavobolja od vaših silnih savjeta i pametovanja kako apsolutno znate na koji način on/ona treba živjeti svoj život. Najbolje je, ako je ikako moguće, na neko vrijeme i sebe i drugog pustiti na miru, ali ako već ne možete, onda pokušajte drugog ostaviti na miru i sebi udijeliti po koji pametan i mudar savjet iz vaše bogate riznice sveznanja o tome kako isključivo drugi trebaju živjeti svoj život. Možda se nađe po koji savjet za vas. Ako to niste dugo činili, savjetovali sebe, možda ne bi bilo pametno učiniti to pred ogledalom i s upaljenim svjetlom. Možda je mudrije ugasiti svjetlo ispružiti se na krevet. Nema veze ako vam srce lupa, ako ste nervozni i strah vas. Samo duboko udahnite i recite sebi: Hajde da probam zabosti nos u vlastiti život i dati sebi neki mudar savjet. Možda preživite. I ako preživite, ne trebate se čuditi glavobolji ujutro kad se probudite. Budite solidarni i pomislite na tuđu glavu koju ste godinama ili mjesecima punili svojim savjetima i pametovanjima, još pred ogledalom i s upaljenim svjetlom. Kako je drugi ostao živ poslije svih vaših savjeta, mudrovanja i pametovanja, ravno je čudu. I vi ćete biti čudo ako preživite savjetovanje samog sebe jer nije lako preživjeti zabadanje nosa u vlastiti život i ostati živ. Ali hrabro i ne bojte se kao što ste preživjeli zabadanje nosa u tuđi život, preživjet ćete zabadanje i u svoj vlastiti.

U Sarajevu 29. 5. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Andrii Yalanskyi

O razlogu

Mora biti teško pronaći razlog za život kada glavni motivi za življenje izgube ili smisao ili svrhu ili snagu. Temeljni motivi našeg života često su koncentrirani oko jednog. Obitelj. Dijete. Suprug. Supruga. Posao. Uspjeh. Posebno je nezahvalno kada ne znajući vjerujemo da još uvijek postoji razlog našeg postojanja iako je razlog odavno nestao. Kao kad se trudite oko drugog, da biste na kraju otkrili da je drugi odavno od vas odustao. Nakon takvog iskustva pitanje razloga za život postaje urgentnije i složenije. Sve razloge i motive svog postojanja uložili ste u jedno. Otkrivate da to jedno, o čemu god je riječ, više ne postoji. Bez temelja ste. Razlog vas je napustio. Motiv se ugasio. Plaši vas iskustvo naglog propadanja prema dole. Više ne stojite čvrsto na zemlji. Dok lagano tonete, više niste tako sigurni hoćete li moći pronaći za sebe novi razlog ili novi motiv. Pa i ako ga pronađete, sumnjičavi ste prema njemu. Jednom ste već izigrani.

Jedan temeljni razlog za život se čini smisleniji nego nekoliko manje važnih razloga. Težimo jedinstvu razloga. Vjerujemo da jedinstven razlog za život osigurava dugotrajan smisao i svrhu. Pojedinačne razloge za život koncentriramo u jedan. Kao kada posao, karijeru, materijalna sredstva, psihu i tijelo koncentriramo oko obitelji. Obitelj postaje temeljni razlog i sve se oko nje koncentrira, svi razlozi podređeni su njoj. Ako se ona raspadne, i ostali razlozi za život izgubit će brzo smisao. Ili će trebati vremena da jedan od njih preuzme ulogu temeljnog razloga kao kada se ljudi nakon razvoda posvete karijeri, poslu, zaradi ili nečemu drugom. I opet se sve usmjerava i koncentrira oko jednog razloga. Je li moguće imati više temeljnih razloga za život i griješimo li ako tako razmišljamo i činimo? Moramo li biti objekt omalovažavanja ako razloge za život koncentriramo i na obitelj i na posao i na karijeru i na hobi i na neke aktivnosti koje po svojoj važnosti i ozbiljnosti zaostaju, recimo, za obitelji i poslom? Smije li se živjeti s nekoliko temeljnih razloga za život, a ne samo s jednim i moramo li svi imati identičan razlog ili razloge?

Razlog za život je takav da nam ponekad stvara problem ili nas zbunjuje. Trebamo li se usmjeriti svim svojim silama na jedan razlog iako oko sebe ponekad susrećemo druge koji više nemaju motiva jer im se temeljni razlog života raspao? Nije li pametnije imati više jednako snažnih razloga? Opet, kada susrećemo nekoga tko ima više razloga za život, čini nam se da je sve relativizirao i da se ničemu ne umije posvetiti što bi bilo ozbiljno i trajno, nego istovremeno teži i svemu i ničemu. Barem nam tako izgleda. Razlog za život je misteriozan. Ne samo da je drugom skriven, on je skriven ponekad i od nas samih jer sami nismo sigurni koji je zapravo razlog našeg života i zašto živimo. Ovo pitanje moralo se ponekad javiti. Moralo se javiti u onim trenutcima kada je jedan temeljni razlog za život oko kojega se sve događalo, naša cjelokupna egzistencija, prestao postojati. Odjednom smo suočeni s pitanjem za koje smo mislili da ga nikada nećemo morati postaviti. Svakako smo mislili da i ako budemo prisiljeni postaviti ga, imat ćemo spreman odgovor: Koji je razlog u temelju moga života i zašto živim? Čudesno je kako su naši razlozi za život mahom krhki i nestabilni dok kroz njih gradimo cijelu strukturu naših egzistencija i naših budućnosti. Čudesno je kako kao ljudska bića uspijevamo na trošnim i slabim temeljima izgraditi cijele živote i egzistencije i nas i drugih.

U konačnici, iako se čini da svi imamo iste razloge za život, prije će biti da svatko od nas za sebe formira i utemeljuje taj razlog jer svatko od nas sebi mora objasniti zašto se oslanja na nešto kao temeljni razlog svog života. Zato se čudimo kada otkrivamo da je netko pronašao razlog za život i onda kad se činilo da će takvo nešto biti nemoguće? Ili smatramo kako mi ne bismo mogli. Time se potvrđuje ideja kako razlog za život na neki način postoji prije svega u nama samima i kako smo mi oni koji mu daju smisao, svrhu i snagu. Ništa izvana ne može biti razlog za život ako sami ne odlučimo i na njega slobodno ne pristanemo. Razlog za život uvijek je naš i ne dolazi izvana. Jer kad bi razlog za život dolazio isključivo izvana, onda bi zajedno s njegovim propadanjem i mi propadali i nestajali. To ne znači da nas izvanjsko propadanje i gubitak razloga za život ne povrjeđuje i ne ranjava. On to čini. Ali i kad nestane razlog za život, barem na izvanjski način, još uvijek nismo spremni odustati od sebe i od pokušaja da ga pronađemo u nečemu drugom.

O tome hoće li nas razlog za život koji je izvana prestao postojati ubiti, kako figurativno tako i doslovce, ne odlučuje razlog, nego mi. Time potvrđujemo da razlog za život u svom prvotnom značenju i sadržaju egzistira u nama samima, a ne u stvarima i ljudima koji daju smisao našem životu. Razlog za život je dublji i snažniji od smisla za život. I dok smisao života može biti isključivo i u nečemu izvanjskom, razlog za život počinje i završava uvijek u nama samima bez obzira na krahove, gubitke i nestajanja izvanjskih razloga za život s kojima se svi susrećemo i s kojima se svi moramo nositi. Razlog za život prestaje ne onda kada se uruše izvanjski razlozi i motivi, nego onog trenutka kada odustanemo od sebe i bilo kakvog pokušaja da u sebi otkrijemo razlog za život. I kada netko kaže kako više nema razloga za život, nije riječ o izvanjskim razlozima i motivima, koliko god oni bili potrošni i uništeni, nego je riječ o temeljnom nutarnjem razlogu o vlastitom postojanju od kojega se odustalo. I kad se to dogodi, nikakvi izvanjski razlozi za život, koliko god bili savršeni i uređeni, neće moći osigurati motiv i razlog da se živi.

U Sarajevu 27. 5. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Serhii Radachynskyi

NEPRISPJELI…

Postoji danas ta jedna, tako da kažemo, neprispjela populacija mladih i srednjovječnih ljudi, koja kao da je zaglavila u nekom praznom nepostojećem prostoru. Fakultetski su obrazovani, ali su često bez posla, ili ako ga već imaju, onda su krajnje nezadovoljni istim. Kako i zašto im se to dogodilo? Pa razloga je u svakom slučaju više:
• Suviše su pošteni za bilo kakav oblik kriminalno-koruptivnog udruživanja;
• Suviše su obrazovani, sofisticirani i ponosni da bi sad na kraju opet bili nekakvi jednostavni poljoprivrednici, trgovci, zanatlije ili radnici;
• Suviše su normalni, umjereni i obazrivi da bi bili bezdušni nezasitni kapitalisti;
• Suviše su miroljubljivi, ali i individualni da bi bili vojnici i policajci;
• Suviše su bogobojazni da bi prodali dušu vragu za slavu glazbene ili glumačke zvijezde;
• Ali istovremeno, i suviše su svjetovni (a opet i ono – individualni) da bi eventualno svoju bogobojaznost pretočili u stabilnu, ali zahtjevnu profesiju vjerskog službenika…
• …Kao što su također i suviše zaokupljeni idejom jednog normalnog obiteljskog i ljudskog života da bi sad cijeli svoj život stalno nešto i dalje učili, i specijalizirali se unutar struke;
• Pored svega ovoga, nedovoljno su hrabri i poduzetni da bi pokušali pokrenuti svoj vlastiti posao, ali opet, istovremeno su sasvim dovoljno hrabri i samostalni da bi zbog svega ovoga mogli šutjeti i ne izražavati svoje veliko nezadovoljstvo.
• Na kraju, također, preveliki su konformisti da bi sad nešto zbog svojeg nepovoljnog stanja mogli otvoreno izaći vani demonstrirati, naguravajući se pri tome s policijom – što temeljnom, što specijalnom.
„Neprispjeli” su vidimo sasvim normalni uravnoteženi ljudi, ali su svejedno neprispjeli u jednoj, tako da kažemo, nenormalnoj i neuravnoteženoj stvarnosti. Kad im kažete da se sad opet nešto trebaju hrabro boriti, prekvalificirati se, nanovo učiti i naporno raditi, oni vas blijedo pogledaju. Kao da vam poručuju: „Dokle više i za koga da se borimo; kad ćemo konačno malo i živjeti?” Reklo bi se sasvim normalno očitovanje jednog po sebi nemitološkog uma koji kao suštinu postojanja vidi fin i miran život, a ne onu vječitu nesretnu borbu. Stoga se neprispjeli u svojem životu nalaze pred tako velikim problemom, da mu malo tko može iznaći rješenje. Odnosno, rješenje kako rekosmo postoji, ali oni jednostavno kažu i osjećaju da to nije za njih. Premda su u komunikaciji i po razini depresije često jako teški sugovornici, oni su ipak na koncu svojevrsni znak i dar ovom svijetu. Tko zna, možda su tu upravo da bi nas sve podsjećali na ono da je suština postojanja ipak onaj fin i miran život, a ne stalno ona nekakva vječita bitka i borba.
U Sarajevu, 24. 5. 2020.
M. B.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright:  rawpixel

JEDNO ŽIVOTNO PROPUTOVANJE I DVA MOGUĆA USPUTNA ZASTRANJENJA

Pojmovi poput staze života, životnoga puta i proputovanja su učestali kako u onom svakodnevnom kolokvijalnom govoru tako i u onim složenijim umjetničkim i duhovnim nacrtima i konceptima. No, s obzirom na današnji sjedilački način života, i to u punom smislu – pred TV-om i kompjuterom sjedilačkim, mogli bismo se s pravom pitati koliko ono prvo zapravo više uopće ima smisla? Je li se nekadašnji vječiti selilac i lutalac definitivno skrasio i ukopao, ili možda još uvijek u njemu ima životnoga ritma, pokreta i poleta?

Nešto se ipak kreće…

Koliko god danas statično živjeli, sam život još uvijek isključivo opstoji kao dinamičan proces. Našim tijelima stalno kolaju životni sokovi, a u periodu od sedam do deset godina izmijenjamo gotovo sve tjelesne stanice. Pri tome, da i ne spominjemo sve one munjevite nervne procese, kao ni egzotični subatomski svijet od kojeg smo satkani, a unutar kojeg se elektroni frenetično kreću teško zamislivom brzinom svjetlosti. U svakom slučaju, dobro je pokušati osjetiti sav taj pokret u nama, i malo se uživjeti u njega, pa dopustiti onda i našem duhu da poteče razigrano poput čistog planinskog potoka…

„Život je putovanje, a ne destinacija”

Alber Einstein reče jednom da je život poput vožnje bicikla, te da ravnotežu možemo sačuvati samo ukoliko nastavimo okretati pedale. S ovom mišlju se susrećemo s prvim zastranjenjem koje se čovjeku događa kada se život ne shvati ispravno kao proputovanje. Kad se zastane, gubi se ravnoteža. Zato uvijek treba ići dalje. Naravno da će biti divno ako na tom putu budemo imali drage suputnike, ali čak ako ih i ne bude – treba krenuti dalje. No, zašto onda uopće ponekad zastanemo ako je toliko logično da se treba ići dalje? Pa bude tu svega… Čovjek ponekad pomisli da je već pronašao svoju krajnju destinaciju, a zapravo još toliko puno toga u životu ima za naučiti i upoznati … Kao što onaj drugi razočarano zastane, jer nije uspio upasti na neku željenu destinaciju, ne videći pri tome stotine onih drugih, još ljepših i boljih… Netko se opet usput zagleda u kakvu mračnu duboku provaliju, a ona se također zagleda u njega, pa onda ni makac … a samo se trebalo okrenuti i nastavati dalje. Za kraj ono Andrićevo: Ponekad nas uspiju zaraziti čekanjem, a to je valjda najčvršći i najžilaviji od svih okova i lanaca. Ali i u tom slučaju ponovno važi isto: „Ako se nađete i u sred pakla, nastavite ići“ (Chuchill).

„Život je putovanje, a ne utrka”

Kao što ponekada neopravdano zastanemo, tako se ponekad pomalo i previše zadamo. Premda može zvučati kao kontradikcija, dva naznačena zastranjenja često mogu egzistirati istovremeno i zajedno. Tako, u nekim aspektima života kao da se više uopće ne mičemo, dok se u onim drugim nemilice natječemo, umjesto da i dalje smireno putujemo. Utrka se po sebi može ticati nekih nezajažljivih zahtjeva i ambicija, ali isto tako i one najobičnije statične drskosti koja drugima ne želi dati za pravo kao ni ono „preda se”. Premda se čini kako sama priroda stvari nameće čovjeku taj sveprisutni natjecateljski duh, to nas ipak ne oslobađa onog jednog velikog pratećeg problema. Naime, svijet je lijep promatran isključivo očima djeteta, dok ga se gleda zaigrano, a ne analitički i osvajački (Hesse). Pri tome se čak čini da se kod jednog ovakvog negativnog pogleda na svijet zapravo uspostavlja obostrana negativna petlja između čovjeka i svijeta. Hegel u tom smislu primijeti: „Tko razborito gleda svijet, toga i svijet gleda razborito.” Ili u našem slučaju nešto preciznije: Tko se prema sveukupnoj stvarnosti drži agresivno, tome će i stvarnost uzvratiti agresivno. Uistinu, svaki teški pesimist bi prvo trebao provjeriti razinu svoga ega i ambicija.

Naznačenu promjenu perspektive punoljetnog čovječanstva, koje se usuđuje suditi i presuditi čak i samom Bogu, moguće je najizvrsnije opisao Friedrich Nietzsche u svojoj „Radosnoj znanosti”. Nakon što je ludi čovjek upao na gradski trg i svima nagovijestio smrt Božju, dedivinizirano čovječanstvo se vrlo brzo počinje susretati s posljedicama, i ovdje stvari zbilja postaju zanimljive. Nakon početnog razvedravanja i osjećaja olakšanja zbog „smrti Božje”, modernom čovjeku odjednom postaje sve mračnije. Ludi čovjek se nadalje stoga pita: „Što učinismo kad odriješismo zemlju od njena sunca? Kuda li se onda sada kreće? Kuda li idemo mi? Dalje, dalje od svih sunaca? Ne padamo li neprestance? I to natrag, naprijed i na svaku stranu? Ima li još kakvo gore i dolje? Ne lutamo li kao kroz netko neizmjerno ništavilo? Ne osjećamo li dah praznog prostora? Nije li postalo hladnije? Ne dolazi li neprestance samo noć, sve dublja noć?” Ne ulazeći ovdje dublje u Nietzscheovu radikalnu sumnju koja nemilosrdno propituje kako sam teizam tako i ateizam, ovdje ćemo se samo zadržati na zlovolji kao dijagnozi emancipiranog čovjeka – i to s tendencijom daljnjeg širenja. Tako u istom djelu Nietzsche nadalje piše: „Dovoljan je već jedan jedini čovjek nesklon radosti, pa da čitavom kućanstvu nametne trajnu mrzovolju i tmurno nebo; a jedino se nekim čudom dogodi da netko takav izostane! … Onaj tko je nezadovoljan sobom, neprestano je spreman svetiti se za to: mi ostali bit ćemo njegove žrtve, makar jedino tako što ćemo morati podnositi njegov ružan pogled. Jer prizor ružnog čini lošim i turobnim.”

Za kraj svakako ostaje pitanje kako se izvući iz ovog začaranog kruga usiljene emancipiranosti, pretjeranih ambicija i posvemašnje zlovolje? Jedno je izgledno sigurno: Radost i sreća su rezervirani za ljude čista i jednostavna srca, ali pri tome se ovim nanovo željenim epitetima ne smije pristupati kao još jednoj od naših ambicija i emancipacija. Zapravo, ovdje nije potrebno činiti ništa novo, nego tek prestati činiti ono staro. Lijek je jednostavni, stari … gledajte svijet onako kako biste željeli da on gleda vas. Doslovno, dati osmijeh za željeni osmijeh, poštovanje za poštovanje, divljenje za divljenje, zahvalnost za zahvalnost, šansu za šansu…

U Sarajevu, 22. IV. 2020.

M. B.

Izvor citata: https://hr.wikiquote.org/wiki/Glavna_stranica

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Iurii Kovalenko

O važnom

Što je važno? Kako ćemo znati da smo pronašli važno? Nije isto naslutiti važno i znati važno. Mladić na početku života naslućuje da je život važan. Starac na operacijskom stolu kojemu je operacija posljednja šansa da živi zna da je život važan. Mladiću je na raspolaganju širok horizont izbora i mogućnosti. Starcu je taj isti horizont života sužen na jednu mogućnost i jedan izbor. Borba i preživljavanje. Teško je spoznati važno kada je broj mogućnosti beskonačan i kada je izbora na pretek. Sve djevojke su lijepe i potencijalne su supruge, ipak u starosti samo je jedna žena najvažnija. Ona koja je ostala s tobom cijeli život i nikad te nije ostavila. Svi su muškarci privlačni, potencijalni muževi, ipak u starosti jedan je muškarac najvažniji. Onaj koji je s tobom u tvojoj bolesti i neće te ostaviti samu. Što se više sužava naš prostor za izbore i mogućnosti, postajemo svjesni važnog. Sve dok se taj izbor ne suzi toliko da nam preostane jedna ili dvije mogućnosti, jedan ili dva izbora. Na početku skupe cipele su jednako važne i kao psiha i kao fizičko zdravlje, ponekad su i važnije. Međutim, između pedeset pari skupih cipela i mogućnosti da se fizički i psihički strada, bira se ovo drugo. Cipele se prodaju da se sačuva zdravlje. Ali tek kad se mogućnost izbora suzi na izbor ili cipele ili zdravlje. Sve dok su taj izbor i mogućnosti široko postavljeni, jednaka se važnost pridaje i skupim cipelama i vlastitoj psihi. Važno će zahtijevati da se horizont izbora i mogućnosti ograniči ukoliko ga želimo spoznati i znati više o njemu. U svakom od nas važno se daje naslutiti. Osjećamo ga. Prisutno je negdje oko nas. Ali tek u škripcu kada nam se oduzmu skoro sve mogućnosti i izbori, bit ćemo prisiljeni progledati i pogledati u važno. Dok imamo puno mogućnosti i izbora o važnom, govorimo frivolno i kurtoazno. Mehanički kao automati bez svijesti ponavljamo ah znam važno je… ali iskreno ne mislimo da je važno. Važno nas mora zgrabiti za vrat. Izbiti nam iz ruku skrivene karte kojima igramo protiv života. Misleći da važno ne zna za naše skrivene adute. Reći ćemo ah mlad/mlada sam, zar je život sad važan dok sam mlad. Reći ćemo ah ima vremena za mene, zar je vrijeme važno sad kad sam na početku. Tako nam mladost, vrijeme, sigurnost služe kao skriveni aduti u igri s važnim. Onda važno u jednom trenutku odluči okrenuti igru u svoju korist. Dobijemo drugačije karte i odjednom izgubimo i mladost i vrijeme i sigurnost. Poput starca s početka, shvatimo da se mogućnosti i izbori sužavaju. Odjednom postajemo uplašeni. Strah nas je važnog. Jer spoznaja važnog u životu označava da smo u nekom ozbiljnom i presudnom životnom trenutku. Spoznajemo da više nemamo tolike mogućnosti i izbore kao na početku. Što je važno? To je spoznaja da više nemamo puno mogućnosti i previše izbora, trenutak kada prestajemo naslućivati i shvaćamo da znamo kako nam je ostao još jedan ili dva izbora, jedna ili dvije mogućnosti. Trenutak kada shvaćamo da se nijedna količina pari skupih cipela ne smije smatrati važnom u odnosu na naše zdravlje. Trenutak kada shvaćamo da je operacijski stol mjesto naše borbe za ono što nam je najvažnije, naš život. Sve dok imamo puno mogućnosti i puno izbora, nekako smo lijeni u odnosu prema važnom. Nemamo želju i potrebu o njemu saznati nešto više. Jer smo lijeni, sve nam je jednako važno i jednako nevažno. Zdravlje, život, cipele, odjeća, uspjeh, ugled, moć. Čovjek mora izgubiti puno mogućnosti i puno izbora da bi bio prisiljen učiti o važnom. Najčešće ne zna učiti na lijenosti drugih. Mora učiti na vlastitoj lijenosti i površnosti uljuljkan u lažne snove kako je važno daleko u budućnosti i kako ima pred sobom i previše vremena da bi sada i ovdje ozbiljno razmišljao o važnom. Svi smo pomalo uspavani u tom osjećaju kako imamo bezbroj mogućnosti i izbora i kako je horizont našeg života dovoljno širok da ne brinemo previše o važnom. I neprimjetno, horizont života se skraćuje, mogućnosti i izbori nepovratno nestaju i mi od mladića koji naslućuje kako je život važan postajemo starac koji na operacijskom stolu zna da je život važan. Jer mu je život ostao kao jedina mogućnost i zadnji izbor. Mladić samo naslućuje da će jednog dana biti starac i da će imati samo jedan izbor i jednu mogućnost. Nije isto naslutiti što je važno i znati što je važno. Ponekad naslućujemo što je važno. Ponekad, nažalost, kasno ili prekasno spoznajemo i znamo što je važno. Prekratko budemo mladi i prebrzo postanemo stari i ne treba nas onda čuditi što nam se dogodi u glavi zbrka da stalno naslućujemo važno, a ipak ga na kraju prekasno spoznamo.

U Sarajevu 17. 4. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Thierry VIALARD

O početku

Ponekad u razgovoru netko nam s uzdahom olakšanja kaže: Raskrstio sam/raskrstila sam. S njom. S njim. S nečim. Zanimljiva riječ. Raskrstiti. Zvuči kao krčiti ili raskrčiti. Kao da kroz nepreglednu šumu vlastitom snagom krčimo sebi put. Zvuči i kao naći se na raskrsnici. Izabrati jedan smjer. I nastaviti bez osvrtanja. O značenju riječi može se raspravljati. Važnije je što se događa s nama kada raskrstimo. Je li moguće raskrstiti tako kao da izaberemo desni smjer na raskrsnici i nikada ne pomislimo što bi bilo da smo skrenuli lijevo, ili nastavili pravo, ili se vratili nazad? S godinama i sazrijevanjem čovjek skoro pa i ne može raskrstiti ništa, ne može sebi prokrčiti, raskrčiti vlastiti put. Život mu je poput šume i korova. Krene krčiti u jednom smjeru, susretne djetinjstvo. Krene u drugom, susretne mladost. Krene u trećem, naleti na ljude. Naleti na nekog čovjeka. Raskrstiti je nemoguće. Ne na onaj način na koji zamišljamo. Izabrati jedan smjer na raskrsnici i nikada ne pomisliti što bi bilo da sam skrenuo desno. Iskrčiti vlastiti život i pomisliti da kad sve završimo, sve će biti novo. Ali ne bude. Kad iskrčimo život od korova i šume pa se osvrnemo, vidimo tragove. Puno tragova. I ti tragovi nas podsjećaju. Ondje je bilo ono drvo. Ondje je bio onaj panj. Ondje je bio onaj brežuljak. Ondje je bila ona stijena. I kada raskrstimo, odnosno iskrčimo život od tolikih ljudi i odnosa, ako se osvrnemo, prvo što ćemo primijetiti jest da je to još uvijek naš život. Drugačiji. Noviji. Uređeniji. Manje je trnja. Manje korova. Manje prepreka. Ali sve nam je još uvijek poznato. Kada kažemo kako smo raskrstili, možda nam padne na pamet da smo iz života iskrčili sve loše, opterećujuće, zlo, zlobno, stresno. Svaka čast ako jesmo. To nije mali uspjeh. Ali. Ne možemo iskrčiti život. Sve očistiti i pomisliti sad kad se osvrnem na urađeno, to neće biti moj život. Bit će. Koliko god odlagala osvrtanje da vidiš postignuti rezultat. Ne može se raskrstiti. Jer se ne može obećati da nećeš kada izabereš jedan smjer na raskrsnici pomisliti da si trebala izabrati drugi. Jer ne možeš ne primijetiti da i kada život iskrčiš i očistiš od korova, loših i opasnih ljudi, to tvoj život. Uvijek će pripadati tebi. Uvijek će biti tvoj. Raskrstiti, rekli bismo, znači završiti. Okončati. Ne možemo završiti. Ne možemo okončati. Tragovi poput nevidljivih niti ostaju u nama. I dalje nas povezuju. Spajaju s onima s kojima smo raskrstili. Ali ni oni nisu raskrstili s nama. I oni krče vlastiti život nadajući se da će iščupati sve do samog korijenja. Ako i uspiju, ostaje im isto iskustvo kao i nama. I potpuno iskrčen život iz kojega smo iščupali čak i korijenje onoga s kim smo raskrstili kada se osvrnemo na urađeno, vidimo da je to moj život. Svi smo mi u svojim privatnim životnim džunglama. Krčimo i čistimo sve što nas podsjeća na drugog. Čupamo iz korijena i stablo i granje i deblo i lišće. Tek što ga uklonimo, nailazimo na novu prepreku. Žbun. Korov. Trava. Močvara. I nikako izbiti na čistinu. Uhvatiti pogled na sunce. Ugledati dan. I drugi radi isto što i mi. Stalno kopa. Rukama. Nogama. Glavom. Tijelom. Dušom. Cijelim bićem. Krči džunglu. Siječe stabla. Čisti korov. Ali to je sve što možemo učiniti. Raditi svaki dan u džungli života. Crnčiti. Rintati. Kopati. Nadati se da ćemo jednog dana uspjeti. Raskrstiti do kraja. Do korijena. Osvrnuti se i vidjeti nov život koji nije moj. Nemoguće je. Raskrstiti. Završiti. Okončati. Sve to ostaje negdje u nama. Duboko. U našim nutarnjim džunglama. Onim džunglama u koje se ni sami ne usudimo kročiti. Jer ne znamo što bi nas tamo dočekalo. Možda neka strašna i opaka zvijer? Možda neka otrovna mala životinjica koja nas jednim malim ugrizom ili ubodom može ubiti. Možda bi nas dočekala nepregledna šuma stabala, korova i močvara koja bi nam oduzela svaki elan da bilo što započnemo. Radije krčimo po površini života. Malo zagrebemo. Ne možemo raskrstiti. To bi značilo iščupati samog sebe iz korijena vlastitog života i baciti na smetlište da se osuši i umre. To je previše čak i za najhrabrije među nama. Radije prihvaćamo ovako. Površno. Povremeno. I kada nekoga susretnemo tko kategorički tvrdi da je raskrstio, teško mu je povjerovati. Jer u svijetu okončanja i završetaka jedino su mrtvi raskrstili sa svakim i sa svim. Iščupali sebe iz korijena života. Živi nije. Ipak treba mu priznati trud i nadu. Neobično uvjerenje da može raskrstiti tako što će sve druge iskorijeniti iz svoga života i započeti novi život. Nema novog života. Ima drugačijeg. Negdje drugo. Ali novog života kojega neću prepoznati kao svoj vlastiti nema. I zato ne možemo raskrstiti, završiti i okončati. Jer barem jednom si pomislila što bi bilo da si izabrala drugi smjer na raskrsnici života. I dok si to pomislila, već si bila svjesna da nisi raskrstila. I nikad nećeš. Život ti može biti drugačiji. Bolji. Ugodniji. Sigurniji. Ali nikada neće biti nov kao da nije tvoj. Uvijek će biti tvoj. I čupat ćeš stabla i korov i močvaru iz svoje nutrine. Krčiti bjesomučno vlastiti život. I uspjet ćeš. Sigurno. Napravit ćeš velike stvari. Moguće da ćeš i raskrstiti s tolikima s kojima si sada vezana. Ali nikad nećeš raskrstiti sa sobom. Ne možeš sebe iščupati iz vlastitog života i gledati kako se poput stabla bez korijena sušiš, propadaš i umireš. To ne smiješ. Kao i svi mi, moraš krčiti vlastitu životnu džunglu svaki dan. I kao svi mi nadati se da ćeš jednog dana izbiti na čistinu, vidjeti sunce i udahnuti svjež zrak slobode i novog života. Jer mi smo blizu tebe. Krčimo svoje džungle i nadamo se čistini, suncu i zraku. Nisi sama…

U Sarajevu 13. 3. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: dolgachov

O sitnicama

Pitanje jesi li za kavu može dovesti do braka. Nemoguće? Nije. Ima ih kojima se dogodilo. Isto pitanje može dovesti do dotada nemogućeg pomirenja. Prigovor opet si zaboravio izbaciti smeće može dovesti do razvoda. Nemoguće? Možda. Ipak ima ih koji su se zbog vreće smeća razveli. Rekli bismo… Ah, sitnice. Kava, neizbačeno smeće, prljavo suđe, neuredan krevet, bačene čarape u dnevnoj sobi, loše parkiran auto, crveno na semaforu, parking pored shopping centra. Sitnice. Jesu. Kao što kažu da leptir koji maše krilima na jednom kraju svijeta može izazvati uragan na drugom kraju.

Sve počinje sitnicama. I mi sami. Počinjemo kao bebe. Sitni. Bespomoćni. Završavamo kao odrasli. Radnici. Bankari. Ekonomisti. Glumci. Pisci. Slikari. Državnici. Zločinci. Sveci. Slijepi smo za sitnice. Ne vidimo ih. Ne razumijemo njihovu snagu. Podcjenjujemo njihovu moć. Njihova eksplozija nas odnese poput bujice. Čudimo se. Ne vjerujemo. Pitamo se. Kako nas je kava dovela do braka? Kako nas je prljav tanjur odveo u razvod? Kako nas je tuđe ime odvelo u rat? Kako nas je tuđa gesta odvela u mržnju? Valjda od samog svog početka čovjek želi biti velik, snažan i moćan. Mašta o tome da je božanstvo. Sitnice ga ne zanimaju. Naporne su i dosadne. Njihova bespomoćnost ga nervira. Želi ih zaobiđi. Zašto raspravljati o takvoj sitnici kao što su prljave čarape u dnevnoj sobi?

Sitnice su okidač. Tih. Šutljiv. Nevidljiv. One se poput zrnaca skupljaju u veliku vreću. Kada vreća više ne može primiti ni jedno jedino zrno, brzo se stvori višak i ona pukne. Sve se raspadne i prospe. I vreća. I zrna. I sitnice. Kupe se u nama. Jedna po jedna. Zrno po zrno. Varamo se kad mislimo da smo poput vreće bez dna u koju mogu stati sva zrna svijeta. Brzo se uvjerimo da postoji određeni broj sitnica koje možemo primiti. Kada pređemo mjeru, nastaje eksplozija i raspad. Uvijek sebi govorimo… ah… sitnice. Nije važna. Nisu važne. Ali kako nisu važne kad se zbog njih događaju čudesa i katastrofe? Od sitnica je satkan život. Nitko ne napiše gotovu knjigu odmah. Počne s jednom riječi. I dođe do zbirke poezije.  Nitko ne shvati sve. Počne s jednom misli. I dođe do znanstvenog otkrića. Nitko nije kreativan u svemu. Počne s jednom idejom. I dođe do svjetski poznatog brenda. Nitko nije velik čovjek. Počne s  jednim bespomoćnim plačem. I dođe do mjesta kralja nad velikim brojem ljudi i nepreglednim teritorijem o kome će se govoriti do kraja ljudske povijesti. Kao da je i svijet počeo sitnicom. Eksplozijom sitne čestice. I dođe do velikog svemira. Kao da je (za religiozne) stvaranje počelo sitnicom. Riječima neka bude. I nastade raznoliki svijet i priroda. Kao da sitnice stoje u temelju svega. Kao da je sitnica ono što sve pokreće. Na dobro. Ili zlo.

Ali mi ne vidimo. I samo ponavljamo… ah… pusti… sitnice. Kao da hoćemo reći pusti sitnice su kao i glupost. To je jedno te isto. O tome ne treba misliti. Treba ih izbjegavati. Ali i sitnica i glupost mogu dovesti do velikih promjena. Dobrih ili loših. Ako se o njima ne vodi računa. Na vrijeme. Jer zaista se čini glupošću reagirati na prljavu čašu i tanjur jer, pobogu, to je sitnica. I dok se okrenemo, eto nas kod advokata za razvod. Ne vjerujemo da su prljava čaša i tanjur razlog. Osjećamo se glupo ako pokušamo to istaknuti kao bilo kakav razlog. Opet osjećamo da je ta sitnica, ta glupost bila kap koja je prelila čašu. Pa i kap koja je prelila čašu je sitnica, glupost. I izazove poplavu i potop.

Gdje kod se osvrnemo oko sebe i zastanemo, vidjet ćemo. Što? Sitnice. Bezbroj njih. Kao nepregledan roj pčela koji tiho zuji oko naše glave. Gdje god se okrenemo, mislit ćemo da vidimo nešto veliko. Ali sve je to napravljeno od sitnica. Most? Izgleda velik. Ali napravljen je od bezbroj sitnih zrna cementa i pijeska i koječega još. Zgrada? Izgleda velika. Ali napravljena je od velikog broja sitnih blokova i željeza. Sve oko nas se može rastaviti na sitnice. Ne bi bilo moguće kad se cijeli svijet i mi sami ne bi sastojao od sitnica. A mi? Mi kao i obično i prema ustaljenom redu. Ponavljamo unedogled. Ah… pusti… sitnice. Nevažne. Nebitne. Obične gluposti. Nisu vrijedne spomena. S njima se ništa ne može niti postići niti dobiti. S kavom.  S prljavom čašom. S gestom. S imenom. S parkingom. Obične male i sitne gluposti.

Ah… sitnice, snažno oružje protiv naše umišljenosti da se rađamo veliki i nepobjedivi. Ah… sitnice, sramota koju želimo sakriti jer ne možemo priznati da nas je vreća smeća dovela do kraha ljubavi, da nas je ime dovelo do rata protiv drugoga, da nas je gesta dovela do mržnje protiv cijelog jednog naroda. Ah… sitnice, naše male gluposti i naše male sramote koje skrivamo da ne bismo morali priznati sebi da smo ipak na kraju krajeva kao i svi drugi rođeni kao sitne i bespomoćne bebe. Da smo na svijet došli kao plačljive i bespomoćne sitnice.

U Sarajevu 28. 2. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: inesbazdar

O životnom putovanju

Zašto nas ponekad u životu sustigne ono čega se plašimo? Ili ono što ne želimo? Ne mislimo na rat i smrt. Smrt sustigne svakog čovjeka. Rat sustigne većinu ljudi. Mislimo na ono što nam se dogodi kao pojedincu. Kao kada vas sustigne posao kojega nikada niste željeli raditi. Ili kada vas sustigne razdoblje u životu kojega ste se najviše plašili. Je li riječ o prokletstvu? Ili o sposobnosti čovjeka da sam u svoj život dovede ono što ne želi i čega se plaši? Za neobjašnjive pojave kojih se bojimo i koje ne želimo da nam se dogode, a ipak nam se dogode teško je naći racionalno objašnjenje. Kao kada čovjek sebi govori nikada u životu neću raditi taj i takav posao i on se za nekoliko godina nađe upravo u tom poslu. Kao kada muškarac sebi kaže nikada se neću oženiti takvom i takvom ženom. I pronađe upravo takvu ženu. Kao kada žena kaže nikada se ne bih udala za takvog i takvog muškarca. I uda se upravo za jednog takvog. Postoji misao koja kaže sve što ne želiš i čega se plašiš, jednog dana pokuca na tvoja vrata. Prizivamo li neželjeno strahom i odbijanjem? Ako bismo se postavili tako da ćemo prihvatiti sve što nam se događa, hoćemo li time smanjiti mogućnost da ne završimo u onome čega se plašimo i što ne želimo? Ponekad možete susresti ljude koji vam ispričaju svoju životnu priču. U njihovom pričanju ponekad treba obratiti pažnju na taj važan detalj. Sve što nisam htio/htjela želio/željela na kraju me sustiglo. I način života. I posao. I način obiteljskog života. Nerazumno se i neobjašnjivo plašimo i odbijamo unaprijed nešto o čemu još ništa ne znamo. Ono što će nas sustići ne mora i nije uvijek negativno. Dapače, učini nas sretnima. Kao kada se netko plaši posla za kojega misli da će biti dosadan. Ispostavi se da posao s vremenom postane dinamičan i kreativan i čovjek u njemu uživa. Ili kao kada se netko plaši i odbija obiteljski život. Život se čini sputan. Monoton. Svakodnevan. Čovjek se plaši da se neće znati prilagoditi takvom životu. Ispostavi se da ga obiteljski život ispuni i dadne smisao njegovom životu. Nije sve čega se plašimo u budućnosti i što ne želimo zlo i mračno. Ima dobrog i radosnog koje nas čeka da se ostvari u našem životu. Iako ga ispočetka promatramo sa strahom i odbijanjem i činimo sve ne bi li smo ga izbjegli. Možete tu i tamo čuti nekoga kako govori: Nikada nisam htio takav i takav život i uvijek me bilo strah takve i takve obveze. I to što nisam želio i čega sam se plašio me na kraju stiglo. Ali sam sretan i zadovoljan. Plašio sam se bez razloga. Kako nazvati taj odnos između nas koji se plašimo i ne želimo da nas nešto sustigne i iskustva kada nas je to sustiglo? Postoji li neko ime za taj odnos? Možemo taj odnos nazvati, recimo, životnim putovanjem. Kao kad bismo putovali opasnom cestom koja je poznata kao opasna zbog velikog broja krivina, magle i nepažljive vožnje. Nije ugodno putovati takvom cestom. Koliko god smo oprezni, uvijek se plašimo i ne želimo da nam se nešto dogodi. Kada prođemo sigurno i dođemo na odredište, onda se hrabrimo i govorimo sebi: Ta cesta i nije bila tako opasna; treba samo paziti i voziti oprezno i prema pravilima. Na kraju kao da smo uživali što smo vozili tu dionicu. Na kraju nam se ne čini tako opasnom i nepoznatom. Slično nam se događa kroz životno putovanje. Bojimo se da će nas sustići ono što nas jako plaši i ono što nikako ne želimo. Ali nas sustigne. Onda primijetimo da to što nas je sustiglo i nije tako strašno i da uživamo u onome što nismo željeli i što smo odbijali. Treba biti otvoren životnom putovanju. Čak i onim mogućim i budućim trenutcima i situacijama koji nas plaše, koje odbijamo i od kojih se na sve moguće načine sklanjamo i krijemo. Nije sve čega se plašimo zlo niti je sve što odbijamo i ne želimo napor i teret. Shvatimo to kada pođemo živjeti neko od tih iskustava. Kao kada se netko plaši škole i ne želi raditi s djecom jer se uvijek toga bojao i nikada to nije želio. S vremenom, gle čuda, zavoli i svoj posao i djecu s kojom radi. Ima toliko toga čega se iracionalno plašimo i što kategorički odbijamo činiti iako to još nismo ni iskusili ni probali. Mudro je ponekad dozvoliti životnom putovanju da nas dovede na odredište i da se tek onda strpljivo i korak po korak upoznamo s onim što nas plaši i što ne želimo. Jer tek u susretu s tim možemo procijeniti opravdanost našeg straha i našeg odbijanja. Zna se i dogoditi da zavolimo i uživamo u onomu što je bilo predmet našeg straha i odbijanja. Kao kada susretnete muškarca i ženu koji po svim mjerilima nikako ne odgovaraju jedno drugom. Ipak su još uvijek zajedno. I dok se osmjehuju, govore vam kako su se uvijek plašili jedno drugog i kako nikad nisu željeli završiti zajedno. Ipak jesu. I sretni su. Naravno ima onih koji nisu toliko uspješni. Ali susresti makar i rijetko dvoje ljudi koji su se plašili jedno drugog i nisu niti u snu pomišljali da budu zajedno i vidjeti kako zajedno rastu i stare budi tračak nade da ono što sustigne bilo koga od nas, ono čega se plašimo i ne želimo ne moraju na kraju biti zlo, loše, negativno. Može biti dobro. Dapače, toliko dobro da nas učini zadovoljnima i sretnima.

U Sarajevu 15. 2. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Sí

CJELOŽIVOTNA ŠKOLA LJUBAVI

Nedavno gledam i slušam neke teoretičare zavjere… Standardna priča: „Lažu nas da smo bili na Mjesecu, lažu nas da je Zemlja okrugla; lažu nas da nad nama vladaju ljudski političari i bankari … to su zapravo zli vanzemaljci koji se samo uspješno pretvaraju da su ljudi…”. I dobro, što sad sa svim tim? Čak, i da je sve to istina, što ćemo poduzeti? Ono s Mjesecom i Zemljom ionako nema nikakve veze sa životom prosječnog čovjeka, a tek ono drugo, ako nad nama vladaju neki zli vanzemaljci, pa tek nam onda više nema nikakve pomoći, jer kako ćemo mi siroti zemljani protiv tamo neke superiorne, napredne vanzemaljske vrste? E teoretičari zavjere se tada obično promptno pretvaraju u hipike i kažu kako nas samo ljubav spasiti može. Ali čekaj, zar ne znamo to već i bez teoretičara zavjere da nas samo ljubav spasiti može, jer jelda, to su nam još davno prije njih rekli hipici, a i oni su sami opet to bili preuzeli od različitih, već postojećih, filozofskih i vjerskih učenja?

Da je ljubav krajnje rješenje, prepoznavali su to na svoj način i komunisti kroz priču o „bratstvu i jedinstvu”, slično kao što su to kroz imperativ humanizma prepoznavali i poslovično sumorni mislioci filozofskog egzistencijalizma.

Stoga, na kraju ostaje pitanje: Ako se u suštini svi slažu da je ljubav rješenje, gdje je onda problem, jer problem očito postoji? Isti je moguće u tome što mnogi ljudi ne prepoznaju onu dramatičnu stranu ljubavi. Jer ljubav nije samo ono što nas može spasiti, nego i ono što nas do temelja može uništiti i upropastiti. Kako to izvrsno primijeti talijanski književnik Cesare Pavese, inače, sam već po sebi vrlo tragičan lik – čovjek se ne ubija zbog ljubavi prema jednoj ženi, nego se ubija zato što nas svaka ljubav razotkriva u našoj bijedi i ništavilu. Dakle, to se po sebi ne tiče nužno samo zaljubljenosti i općenito obiteljske ljubavi. Ono, kad te ljubav razotkrije koliko si ljubomoran i posesivan ili kad te razotkrije koliko si ustvari manipulativan i samodopadan, kao što nas, slično ovome, sve prije ili kasnije razotkrije u krajnjoj bespomoćnosti pred činjenicom smrti voljene osobe. Dakle, ovo se sve može ticati i bilo koje druge ljubavi. Ono, kad shvatiš koliko zapravo malo znaš ili opet, kad te ljubav prema nečemu razotkrije koliko si u stvari nepomozivo lijen i pasivan da bi ostvario snove i realizirao svoje talente… I zatim se počinje događati nešto čudno. Opečen ljubavlju, čovjek počinje priželjkivati, ponovno, ništa drugo osim ljubavi. Ali ovaj put, kako veli, kao neku pravu ljubav, jer ona prije bila je eto nešto kao kriva. No, čini se kako stvari zapravo stoje poprilično obratno: Opečeni pravom ljubavlju, mi često počinjemo težiti za nekakvom opsjenom ljubavi, patvorinom… Zapravo, preciznije rečeno, opečeni ljubavlju koja je veća od samih nas, mi počinjemo težiti za onom ljubavi koja je znatno manja nego mi sami; za onom ljubavi koju ćemo moći posve kontrolirati i na svoj način, bez ikakve bojazni i rizika konzumirati. No, čekaj malo, kakva bi to uopće bila ljubav koja ne bi tendirala prema apsolutu Ljubavi, te koja samim tim ne bi bila i znatno veća od nas samih? Bi li to više uopće bila ljubav ili prije, kako rekosmo, samo njezina patvorina?

Stoga bi na kraju rekli da ljubav kudikamo jest rješenje, ali ne rješenje u smislu jednokratnog uzimanja lijeka ili dobitka na lotu, nego rješenje na način cjeloživotne borbe i uspinjanja. I ne treba je se bojati premda itekako zna biti strašna. I ako je veća od nas, to samo znači da je ljubav. A ako nas je u međuvremenu i povrijedila, ne smijemo smetnuti da nas svejedno samo ona opet može i iscijeliti.

U Sarajevu 14. II. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: irinavar

Exit mobile version