vječnost – Stranica 2 – Poptheo Web Portal

O trajanju

Jedina loša i negativna mjerna jedinica neuspješnosti ljudskog života zove se trajanje. Svaki ljudski život u odnosu na trajanje osuđen je na neuspjeh. Ne trajemo koliko bismo voljeli i željeli, nego koliko je određeno. Neuspješnost da trajemo onoliko koliko bismo željeli životne uspjehe i trajanje života na kraju svede na nulu. Svede na onu vrstu neuspjeha kojim se označava nešto što kao da nikada nije ni postojalo. Neuspjeh kao da nikada nismo postojali nije obični neuspjeh kao kad nešto u životu propustite. Ostati sam u životu bez igdje ikoga još uvijek nije takav neuspjeh kao što je neuspjeh kao da nikada niste postojali jer vas se nitko više ne sjeća i za vaše se postojanje ne zna. Ne moći u životu pronaći trajno mjesto stanovanja, biti putujući nomad nije neuspjeh u odnosu na neuspjeh u kojem se na spominjanje vašeg imena zbunjeno odmahuje glavom jer nitko nikada nije čuo za vas.

Najteži neuspjeh je završiti tako da vas nema više ni u čijem sjećanju i pamćenju. Jer mi ponaviše želimo trajati onoliko koliko bismo voljeli, a ne onoliko koliko nam je vrijeme predvidjelo da trajemo. Iza sebe ostavljamo djecu, unučad i praunačad jer želimo trajati. Svoditi našu čežnju za trajanjem na puko biološko razmnožavanje i prenošenje gena promašuje razumijevanje naše duboke želje da trajemo i onkraj fizičkog jer kad nas više nema, oni koje smo ostavili u svijetu kao svoje oni su za nas mi i u njima mi trajemo. Iza sebe ostavljamo sve ono čime druge želimo podsjetiti kako želimo trajati i kad nas ne bude u fizičkom svijetu. Spomenici, statue, književnost, poezija, arhitektura sve se to slijeva u jednu veliku rijeku naših čežnji za trajanjem. Želimo trajati, ali ne na način da zaboravljamo tko smo, da zaboravljamo odakle smo, da zaboravljamo iskustva ljubavi, dobrote, radosti, boli. Želimo trajati tako da u sebi nosimo sva ona iskustva koja su izgradila jedinstveno ljudsko biće koje zovemo ti, odnosno ja. Želimo trajati s punom svijesti o našim snovima, našim uspjesima, našim željama, našim nadama. Želimo trajati s punom svijesti o svim mirisima jeseni koje smo doživjeli, o svim dodirima koje smo razmijenili, o svim okusima koje smo probali. Želimo trajati onako kako sebe sada i danas vidimo i doživljavamo. Želimo trajati svjesni ljudi koje smo susreli, svjesni putovanja koja smo prošli, puteva kojima smo hodili i gradova koje smo posjetili. Želimo trajati ne izgubivši nijedan dijelić bilo kojeg dragocjenog iskustva koje nas je izgradilo u osobu koja sam sada i koja sam danas.

Naš život je uvijek neuspjeh jer ne traje, nego završava jednog konkretnog dana u nekom konkretnom mjestu i kao konkretni ja i ti prestajemo postojati. I tu ne možemo učiniti previše. Produžujemo trajanje žvotu i svojski se trudimo da trajanje bude što duže. Trajanje je ipak neumoljivo i na beskonačnoj traci vremena naše trajanje već je izmjereno mjesecima, danima, godinama. Možda bismo voljeli kad bismo mogli trajati poput beskonačne trake vremena bez početka i bez kraja prikupljajući beskonačan broj dobrih, radosnih i smislenih životnih trenutaka i susreta. Najdalje što dolazimo u produženju vlastitog trajanja jesu naši potomci koji na beskonačnoj traci vremena počinju trajati zajedno s nama i onda nastave trajati malčice duže od nas. Ali i naši potomci imaju nažalost izmjereno trajanje, svoj početak i svoj kraj. Trajanje nije isto kao i živjeti život sa sviješću da se rađamo i umiremo i da se tu ne može ništa ni učiniti ni promijeniti. Trajanje je čežnja da možemo biti i postojati onkraj vremena i smrti, izvan svakog početka i svršetka. Čežnja za trajanjem odbljesak je vječnosti u nama samima jer mi ne želimo trajati ponovo i ponovo uvijek imajući početak i kraj. Mi ne želimo trajati na mjeru i svaki put prolaziti radost zbog početka i strah zbog kraja čak i onda ako bi to trajanje bio vječni krug rođenja i radosti i umiranja i žalosti. Mi ne želimo trajati na beskonačnoj traci vremena pa čak i onda kad bi bilo moguće beskonačno ponavljati nove godine života, rađanja i umiranja. Želimo trajati izvan vremena i njegovih beskonačnih ciklusa i želimo trajati s punom sviješću o sebi i svemu što nas je pretvorilo u konkretnu osobu koja smo sada, odnosno danas.

Trajati bez radosti koju osjećamo danas nije trajanje, trajati bez osjećaja da nas je netko nasmijao nije trajanje, trajati bez sjećanja na nečiji osmijeh, ljubav, dobrotu, plemenitost nije trajanje. Želimo trajati, ali tako da sve ono što jesmo danas ide zajedno s nama i s nama trajno ostaje. Trajanje u kojem vječno osjećamo radost jer nas je netko nasmijao ili smo mi nekoga usrećili, trajanje u kojem vječno prebiremo svoja sjećanja na drage ljude, trajanje u kojem vječno vodimo zanimljive razgovore, trajanje u kojem smo vječno zaljubljeni, trajanje u kojem vječno osjećamo poznate i ugodne mirise i okuse svjesni da postojimo i oni zajedno s nama je trajanje koje želimo. Vječnost bez sjećanja, pamćenja i samosvijesti o samom sebi i svemu onome što me opisuje kao konkretnog ja odnosno konkretnog ti nije ništa manje strašna od pomisli da poslije fizičkog trajanja nema ništa. Vječnost bez moje svijesti o meni samom, vječnost bez mogućnosti da imam pamćenja i sjećanja na sve i svakoga, vječnost koja bi me učinila vječnom biljkom koja vegetira bila bi strašnija i od fizičkog nestanka konkretnog mene.

Kada ogrebemo s površine naše duše sve one slojeve koji nam smetaju da iskusimo čežnju za trajanjem tada shvaćamo da čeznuti za trajanjem nije ništa drugo nego čežnja za vječnošću u kojoj konkretan ja i ti postojimo oslobođeni trake vremena koja je zabilježila dan našeg rođenja i već je zabilježila dan našeg fizičkog kraja. Čežnja za trajanjem je želja da se oslobodimo straha dok gledamo kako se traka vremena koja prolazi polako približava i nama i prijeti nam prvo desetljećima, pa godinama, pa mjesecima dok nam ne pođe prijetiti tjednima, danima, satima, minutama i na kraju sekundama. Čežnja za trajanjem je i želja da izbjegnemo prijetnju vremena i strah od vremena, želja da nas se konačno prestane mjeriti na bilo koji način. Trajanjem želimo doći u položaj da promatramo vrijeme sa sigurne udaljenosti svjesni da nas vrijeme više ne može izmjeriti i sustići i da traka vremena više ne izgleda tako prijeteće, nego liči na ugodnu vožnju vlakom od prve do zadnje stanice i da odbrojavanje koje čujemo više ne može utjecati na nas jer smo u fizičkom smislu prestali trajati kao ograničeno biće s početkom i završetkom.

Čežnja za trajanjem duboko je zapretana u našu nutrinu i nije uvijek lako doći do nje. Ali je možemo naslutiti kao čežnju i kao trajanje koje ne prestaje u onim trenutcima našeg fizičkog trajanja za koje želimo ili barem zamišljamo da traju vječno. Naše fizičko trajanje često je protkano opasnostima, strahovima, stradanjima, gubitcima, ratovima, patnjama i umiranjima i ponekad uslijed pritiska fizičkog trajanja, ne možemo ili ne želimo povjerovati da u nama postoji čežnja za trajanjem koja nadilazi naše fizičko tijelo i unaprijed određeni broj godina. Međutim, zna se dogoditi da u nestalnostima i teškoćama našeg fizičkog trajanja primjetimo odbljeske vječnosti u onim događajima za koje pomislimo kako bi bilo lijepo da traju vječno i da taj trenutak vječno traje i mi zajedno s njim. Ti rijetki i dragocjeni trenutci u kojima pomišljamo kako bi ovaj zagrljaj trebao trajati vječno, ova radost bi trebala trajati vječno, ovaj osmijeh bi trebao trajati vječno, ova ljubav bi trebala trajati vječno su trenutci čežnje za trajanjem kada čežnja duboko usađena u nas izroni na površinu našeg lica i očiju i kada na jedan gotovo neprimjetan trenutak osjetimo da bismo željeti takvo trajanje, da bismo željeli takvu vječnost ako je ima i ako postoji.

Mi želimo trajati i naša čežnja za trajanjem sasvim je drugačije naravi od želje da budemo zdravi, uspješni i lijepi. I čežnja za trajanjem kao da maglovito i neznatno otkriva da ju je u nas usadio netko tko već oduvijek vječno traje, netko tko je ispunio čežnju za trajanjem i želi je podijeliti s nama tako što nam želi darovati ispunjenje svih naših čežnji u kojima ćemo vječno trajati svjesni da sam to konkretan ja i konkretan ti i da se savršeno sjećam i pamtim svih ljubavi, radosti, osmijeha, smijeha koje sam prikupio kroz svoje kratkotrajno fizičko trajanje na traci vremena koja je zabilježila moje trajanje s dvije gotovo nevidljive točke na početku mog života i na kraju mog života.

Jer za traku vremena ja sam samo dvije sitne točke. Jedna na početku i jedna na kraju koje su obilježene sekundama, minutama, mjesecima i godinama. Ali za nekoga tko mi želi ispuniti čežnju za trajanjem i tko mi želi darovati trajanje izvan vremena, moje postojanje zabilježeno je kao najvažniji događaj u postojanju i povijesti fizičkog svemira i zabilježeno je kao čežnja jednog svijesnog bića da traje i onda kada prestane postojati kao dvije sićušne točkice na nepreglednoj traci vremena.

U Sarajevu, 23. 6. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: rawpixel

NEUROZNANOST I PITANJE SUDBINE LJUDSKE SVIJESTI NAKON SMRTI

U životu postoji nekoliko stvari koje istovremeno uspijevaju biti fascinantne, misaono provokativne, kao i zastrašujuće. Jedna od njih je svakako i smrt.
Još od samog osvita čovječanstva čovjek intenzivno razmišlja o pitanju što se događa nakon smrti? Ako zastanete i malo bolje razmislite shvatit će te da postoje samo dva moguća odgovora: događa se nešto ili ništa!
Naravno da je religija na strani prvog odgovora, međutim, čovjek kao da se i dalje otprilike pita: „Jesam li samo otpadni materijal za reciklažu ili sam nešto više od toga“?
Koji odgovor je točan?
Pa, ukoliko biste pitali američkog anesteziologa i profesora Sveučilišta u Arizoni – dr. Stuarta Hameroffa, on bi svakako odgovorio da se nešto itekako događa, te da to sve skupa ima neke veze s ljudskom sviješću.
No, ovdje bi kao prvo u kratkim crtama trebalo pojasniti što je to svijest.
Prema Oksfordskom engleskom rječniku riječ „svijest“ se definira kao:
– stanje budnosti i svjesnosti vlastitog okruženja;
– svijest o percepciji nečega od strane neke osobe;
– činjenica svjesnosti uma samoga sebe i okolnoga svijeta;
Sasvim očekivano, o pitanju stanja svijesti tijekom i nakon smrti se jako puno raspravlja. Neki smatraju da je čovjekova svijest prvenstveno posljedica složenih aktivnosti nervnog sustava, te da se samim tim s čovjekovom smrću gasi i svijest. Druga skupina bi ustvrdila kako izvor čovjekove svijesti leži prvenstveno u nekoj izvanjskoj, najčešće vječnoj sili kao što su: Bog, univerzum, duh, duša, um, životna sila itd.
Orch-OR teorija
Dr. Hameroff vodi institut za proučavanje svijesti pri Sveučilištu u Arizoni, i proučavanjem svijesti se bavi već pedesetak godina, a osobito s obzirom na njezinu povezanost s poljem kvantne mehanike.
Kvantna mehanika je jedno od fundamentalnih područja fizike koja nastoji opisati prirodne fenomene koji se javljaju kod najnižih mogućih mjerljivih razina energije, npr. kod elementarnih atomskih i subatomskih čestica.
Da bi pojasnili koliko je kvantna mehanika važna za Hameroffovu teoriju kao i općenito za našu percepciju stvarnosti, ukratko ćemo se osvrnuti na eksperiment s kojim je tamo nekad davno sve i počelo – eksperiment s dvostrukim prorezom („Double-slit Experiment“).
Eksperiment s dvostrukim prorezom predstavlja klasičnu demonstraciju teorije kvantne mehanike, čak prije nego što je ona bila zvanično formulirana. Danas ga se izvodi s različitim varijacijama, a prvi put je izveden još 1801. godine od strane Thomasa Younga. Young je htio konačno utvrditi ima li svjetlost čestičnu ili valnu prirodu i u tu svrhu je osmislio jednostavan ali učinkovit eksperiment. Između izvora svjetlosti i projekcijske površine umetnuo je metalnu ploču s dva vertikalna proreza. Prema njegovoj pretpostavci, ukoliko bi svjetlost bila čestične prirode, na projekcijskoj površini bi se onda trebala projektirati dva vertikalna svjetlosna traga – slična onima kroz koje je svjetlost već prošla. S druge strane, ukoliko bi svjetlost po sebi bila valne prirode, onda bi se na projekcijskog površini trebali ukazati višestruki vertikalni tragovi, neki svjetliji, neki tamniji (uslijed međusobnog preklapanja raspuknutih svjetlosnih valova). Međutim, na kraju se dogodilo nešto šokantno. Svjetlost se ponašala čas kao da je valne, čas kao da je čestične prirode, i to već ovisno o ponašanju vršitelja eksperimenta. Kad god bi nastojali koristiti detektor fotona, svjetlost bi se počela ponašati „čestično“, dok se inače ponašala „valno“. Doslovno, kao da je svjetlost na neki način bila svjesna da ju se izbliza promatra te bi tada počela mijenjati svoje ponašanje. Kasnije su slični rezultati postignuti i sa subatomskim česticama, konkretnije, sa elektronima, tako da se danas pouzdano zna – premda ne još iscrpno zbog čega – da se elektroni pokatkada ponašaju kao čestice, a pokatkad kao valovi.
U svakom slučaju, sićušni svijet kvantne mehanike se u mnogo toga pokazao egzotičnim, čak i bajkovitim. Tu nailazimo na mnoštvo fenomena koji kao da imaju više veze s maštom nego sa uhodanom realnosti. Tu nailazimo na nedeterminiranost, nepredvidljivost, bilokalizaciju, paralelne i višestruke scenarije, naznake međučestične komunikacije brže od brzine svjetlosti i sl.
„Kvantna svjesnost“
Što ljudski um ima zajedničko sa Univerzumom?
Odgovor je: Dvije stvari.
1) I o jednom, i o drugom znamo relativno malo.
2) No, u obje navedene stvari pronalazimo tzv. kvantne vibracije.
I ovo dvoje bi trebalo dobro upamtiti …
Premda međusobna korelacija dvije stvari po sebi ne podrazumijeva uzročnost, smije se reći da nekakav odnos između ljudskog uma i Univerzuma ipak postoji, no važno je utvrditi kakav to odnos?
Ovdje se sada ponovno vraćamo gore navedenoj „Orch-OR teoriji“. Godine 1996. dr. Hameroff, zajedno s matematičarem i fizičarem Rogerom Penroseom, predložio je orkestriranu teoriju objektivne redukcije svijesti ili teoriju “Orch-OR”.
Prema teoriji Orch-OR, svijest proizlazi iz sićušnih proteinskih struktura unutar mozga zvanih mikrotubule.
Na fiziološkoj razini, mikrotubule se opisuju kao “transportne trake stanica” koje prenose stanične resurse i materijale. Mikrotubule su također uključene u staničnu diobu i strukturiranje stanica. Međutim, mikrotubule također sadrže i kvantnu energiju.
„Podrijetlo svijesti odražava naše mjesto u svemiru kao i prirodu našeg postojanja. Je li svijest evoluirala iz složenih računalnih operacija među neuronima unutar mozga, kao što većina znanstvenika tvrdi? Ili je svijest, u nekom smislu, bila ovdje cijelo vrijeme, kao što to zastupaju različiti duhovni pristupi?“
Hameroff i Penrose odgovaraju na naznačeno retoričko pitanje slijedećim riječima:
“… naša teorija zadovoljava oba ova gledišta, sugerirajući da svijest potječe od kvantnih vibracija u mikrotubulama, proteinskim polimerima unutar moždanih neurona, koji upravljaju neuronskom i sinaptičkom funkcijom, te povezuju moždane procese sa samoorganizirajućim procesima u finoj mjeri “proto-svjesne” kvantne strukture stvarnosti.
Da bi ovo koliko-toliko pojasnili spomenut ćemo dvije stvari. Dr. Hameroff, kao dugogodišnji iskusni anesteziolog, bio je više puta svjedokom čudnih iskustava nekih svojih pacijenata iz zone kliničke smrti. Ljudi su se sjećali do u tančine različitih detalja iz operacione dvorane, premda to po svom stanju i nisu trebali vidjeti i čuti. A pri tome su osobito bili dojmljivi pacijenti na kojima se provodila tzv. kriogena reanimacija (medicinski potpomognuto spuštanje tjelesne temperature, najčešće kod složenih oštećenja ili zahvata na mozgu, s ciljem očuvanja vrlo osjetljivih moždanih stanica od neminovnog propadanja). Neki od tih pacijenata su se „fotografski“ dobro sjećali brojnih detalja iz operacione dvorane premda su im u tom trenutku svi moždani parametri bili ravni nuli. Ovo je Hameroffa i potaklo da razmišlja u smjeru kako svijest nije u potpunosti materijalno uvjetovana. No, s druge strane, redovito i svakodnevno svijest je itekako tijesno povezana s moždanim funkcijama. Npr., neka moždana oštećenja od ljudi naprave polusvjesne ili nesvjesne „biljke“, premda se, eto, u nekim drugim situacijama svijest pokazuje u potpunosti neuvjetovanom u odnosu na moždanu strukturu i funkcije.
Treba imati na umu da je spomenuti dvojac objavio svoja otkrića još prije dvadesetak godina. Od toga vremena do danas uslijedio je osjetan tehnološki napredak. Stvaraju se sve bolji dijagnostički medicinski uređaji, tako i oni za skeniranje i praćenje rada mozga. U svakom slučaju, brojna nova promatranja i istraživanja kao da potvrđuju Hameroffovu i Penroseovu teoriju.
Orch-OR teorija i smrt
Zakon o očuvanju energije, koji je unutar znanstvene zajednice čvrsto prihvaćen, kaže da energija ne može biti ni stvorena niti uništena. Međutim, ona može mijenjati oblike svoga postojanja.
Energija koja je u nama, također prije ili kasnije mora promijeniti svoj oblik. To je “zakon”.
Umjesto zaključka:
Kvantna energija je temeljni građevni blok svemira.
Kvantna energija nalazi se u nama.
Jesmo li i mi sami produkt Univerzuma?
Hoćemo li jednostavno ‘otići kući’ nakon što odbacimo svoj tjelesni oblik, kao što Hamerof i Penrose predlažu?
Hrana za razmišljanje…

U Sarajevu, 22. 12. 2018.
Sa engleskog preveo i uredio Mario Bernadić

Izvori:
– Science Explains What Happens To Your Soul After Death, Power of Positivity, Izvor: Science Explains What Happens To Your Soul After Death (Stanje: 22.12.18.);
– Double-Slit Expeiment, Wikipedia, the free encyclopedia, Izvor: https://en.wikipedia.org/wiki/Double-slit_experiment (Stanje: 22.12.18.).

DVIJE LJUBAVI

Postoji kontrast ljubav/mržnja, ali postoji i jedan drugi, možda još i oštriji te dublji kontrast, kontrast ljubav/ljubav.

Hans Urs von Balthasar primijeti da je gnjev – koliki god bio – prolazna stvarnost, dok je samo ljubav trajna, odnosno, vječna. Zato ovdje i velimo: eventualni spor oko ljubavi, tj. oko različitih perspektiva ljubavi može polučiti ambise i podjele kakvi su mržnji posve van domašaja. Upravo jer je ljubav, ako jest ljubav, po sebi vječna.

Nekom je ljubav ono „dođi, da budemo nesretni skupa“, drugom je „dođi, da se radujemo skupa“.

Nekom je ljubav „dođi, da zajedno tapkamo po mraku, drugom je, dođi, da zajedno hodimo u svjetlosti“.

Nekom je ljubav „žrtvuj se i iskrvari za mene“, drugom je „želim te cijeli život gledati kako napreduješ i ostvaruješ se“.

Nekom je ljubav „boluj i ti sa mnom“, nekom je „pomozi mi da i ja budem zdrav“.

No, čekaj malo! Nije li ovo sve skupa ljubav? Ne podrazumijeva li ona sve ove čudnovate i duboke kontraste? Ne kaže li se i kod vjenčanja ono „u dobru i zlu, zdravlju i bolesti…“!? Da, kaže se, ali na egzistencijalnoj, praktičnoj razini nešto će uvijek dominirati i pretezati.

Istina, i u mračnoj ljubavi bit će ponekad svijetlih momenata, kao što će i u svijetloj ljubavi biti pokatkada mraka. Ali ipak, mrak je mrak, a svjetlo je svjetlo … to su ipak dva nespojiva, različita svijeta.

I tako, ljubav je tu da spaja, ali ponekad razdvoji ljude dublje, trajnije i temeljitije od bilo kakve oštrice, eksplozije i povijesnog usuda. Jer neki ljudi jednostavno ne žele da budu sretni, ali svejedno, još uvijek žele ljubav.

U Sarajevu, 4. 11. 2018.

M. B.

Izvor(foto): 123rf.com

O ŽIVOTU

Još uvijek misliš da ti se dogodio život? Ali ako ti se dogodio život, nisi li ti onaj ili ona koja bi trebala imati kontrolu nad svojim životom i tajne uvide u svoju vlastitu budućnost? Razmišljaš li ikad da se tebi nije dogodio život nego si se ti dogodio životu? Tvoj život je već pred tobom, oduvijek je tu bio sa svojim mogućnostima i nepoznatim budućnostima. Još dok se nisi rodio i rodila tvoj život je bio tu i čekao te. Ako možeš usporediti svoj život s nečim tebi bliskim, misliš li da si jahač na konju kojega konjski trk slobodno nosi ili misliš da si ti onaj koji vodi i drži uzde u rukama? Ako si ovaj drugi, onda si još uvijek uvjeren da ti se dogodio život i da si ti onaj ili ona koji drže uzde života. Ali, tvoj život je iščekivanje i onda kada se u tebi gasi zadnji pogled oka i kad iz tebe izlazi tvoj posljednji ljudski uzdah. I tad tvoj život je iščekivanje. Zašto bi tvoj život bio samo događaj za tvojih nekoliko desetljeća disanja i otkucaja srca? Tako misliš jer si uvjeren da ti se dogodio život i da on traje od trenutka kad si svjestan da živiš do trenutka kad zatvoriš oči. Ali tebi kao nikome od nas nije se dogodio život. Mi smo se dogodili životu koji je bio naš prije nego smo se rodili i bit će naš i kad nas ne bude.

Kad vjeruješ da ti se dogodio život, teško je vjerovati da bi njegove negativne strane imale smisla. Ali kad vjeruješ da si se ti kao čovjek dogodio životu koji u sebi krije tajne i dubine tvoga postojanja, onda se ne trebaš otimati nadi i vjerovanju da će se život kojemu si se dogodio ti kao ljudsko biće preliti i s onu stranu tvoga disanja, tvoga pogleda i tvojih otkucaja. Kad ti se dogodi život i kad si uvjeren da ti držiš uzde jer tako treba biti, vrlo brzo ćeš shvatiti da držanje uzda ne pomaže puno. Ono je poput Sizifovog posla. Koliko god vjerovao i bio uvjeren da ti se dogodio život manje-više ti je jasno da će se uskoro prestati događati i da ćeš uzde života htio ili ne htio pustiti iz ruku. Kad vjeruješ da ti se dogodio život, vrijeme provodiš u strahu, u brizi nastojeći predvidjeti sve one negativne trenutke kako bi ih izbjegao ili spriječio. Kad vjeruješ da ti se dogodio život, malo je vremena u kojem si opušten, sretan, ispunjen. Jer ako ti se dogodio život za kojega vjeruješ da je samo tvoj i da mu znaš kako početak tako i kraj, zar nećeš bjesomučno navaliti na njega da ga podvrgneš svojoj kontroli i svojim predviđanjima? Kad vjeruješ da ti se dogodio život, budućnost čekaš napeto i nervozno, prošlost gledaš kao opasnost koja je tek prošla i koja će se sigurno ponoviti, a sadašnjost nije ništa drugo nego kratki predah između opasnosti koja je prošla i opasnosti koja dolazi.

Ali kad vjeruješ da si se ti kao čovjek dogodio životu i da je život daleko veći, dublji i tajnovitiji od tebe samog, ništa te ne može spriječiti da u svojoj budućnosti vidiš nadu i ponešto dobroga u svojoj prošlosti. Kad vjeruješ da si se dogodio životu i da te život nadilazi i da ga nikad nećeš do kraja otkriti ni u svojoj prošlosti ni u svojoj budućnosti, uvijek sebi ostavljaš prostor nadanja i vjerovanja u dobro i bolje onoga što se tek treba dogoditi. Tako često vjerujemo da nam se dogodio život da smo prestali vjerovati da je moguće drugačije i da smo se mi dogodili životu, toj velikoj i nikada do kraja shvaćenoj tajni nas samih. Pustiti sebe da se dogodim životu dopušta ti da se nadaš i očekuješ da je život nešto dublje i smislenije od tvog zadnjeg pogleda, posljednjeg daha i zadnjeg otkucaja. Ne želimo sebi ponekad dozvoliti da se kao ljudska bića dogodimo životu kao nečemu što nas nadilazi i nadvisuje. Oslanjamo se na svoja slabašna uvjerenja da nam se dogodio samo naš život kojega sada živimo i da nam se više nikada život neće ponoviti i neće dogoditi. Oslanjamo se na naš pesimizam kako života nije bilo kad nas nije bilo i kako života neće biti kad nas ne bude. Ali život nije tako sebičan prema nama kao što smo mi prema njemu. Naš život je bio tu i kad nas nije bilo i bit će tu kad nas ne bude. I ne samo to. Život će biti i tamo s druge strane jer snaga, moć i postojanje života nadilazi naše posljednje poglede i otkucaje. Naše ponekad čvrsto uvjerenje da nam se dogodio život i da s nama život počinje i završava protivan je našoj nutarnjoj nadi i potajnoj želji da se dogodimo životu na način da živimo uvijek i da nikada ne prestanemo živjeti. Dopustiti da se kao čovjek dogodiš životu znači dopustiti barem misao da je život vječnost i da ću trajati dokle god ima života ne samo na ovoj strani, nego i na onoj strani.

Vjerovati da mi se dogodio život ponekad znači vjerovati da je život nemoćan, sterilan i nesposoban da se prelije onkraj našeg zadnjeg otkucaja srca i naše zadnje ljudske misli. Ali vjerovati da sam se dogodio životu i da je moj život bio u svijetu i izvan svijeta prije mene znači vjerovati da je život daleko snažniji i moćniji od mojih ljudskih, nesavršenih i slabašnih slika o njemu. Mi živimo između te dvije struje života i svi naši problemi i sumnje nastaju jer se ne možemo nikada do kraja prepustiti samo jednoj strani života. I kad vjerujemo da nam se dogodio život i da će s nama početi i završiti ne možemo se oteti povremeno nadanju da smo se ipak mi dogodili životu kao vječnom izvoru našeg trajanja i postojanja. I kad vjerujemo da smo se dogodili životu i da naš život ne počinje isključivo s nama i ne završava s nama, uvijek smo u opasnosti da zapadnemo u pesimizam i očaj i uvjerenje da nam se dogodio samo ovaj život kojega trenutno imamo. I da prije nije bilo ničega i da poslije također nema ništa.

Život nije samo iščekivanje nego je unutarnja borba svakoga od nas s tim nikada do kraja odgovorenim pitanjem: je li mi se samo dogodio život koji sa mnom počinje i završava ili sam se ja dogodio životu koji je bio prije mene i bit će i kad mene ne bude i u kojem ću trajati vječno? Kao čovjek i ljudsko biće smiješ se tome nadati. Barem toliko nekad treba dati samom sebi i svom trenutnom životu. Nadu da sam se dogodio životu, nečemu dubljem, tajnijem i mističnijem od mene samog. Vjerovati da sam se dogodio životu znači osjetiti miris i okus vječnosti u svom posljednjem ljudskog dahu, znači vidjeti slabašno svijetlo vječnosti u svom posljednjem ljudskom pogledu.

U Sarajevu, 18. 9. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

NESREĆA

Veliki trenutci dolaze neopaženo. U život. Dobri. Loši. Odvratni. Poželjni. Svejedno. Nije znala. Nije naučila. Nitko joj nije rekao. Nigdje. Ni u školi. Ni kod kuće. Ni na poslu. Nigdje. Nikad. I njezin je došao. Iznenada. Skrivao se…

U mraku. Prokleti trenutak! Došao je silovito. Uz buku. Uz lomljenje. Uz nepodnošljivu bol. Imao je i oblik. Svakodnevni oblik. Često susretan. Poznat. Čime je ona zaslužila taj odvratan trenutak? Nepažnjom? Možda. Kratak pogled. Na važnu poruku. Volan u jednoj ruci. Pogled na poruku. Odgovoriti? Odmah. Nije uspjela ni podignuti glavu. Njezin prokleti trenutak! Eksplodirao je. Bujica buke, lomljave kostiju. Prokleti trenutak! Kako se samo stvorio? Iznenada? Zašto ga nije vidjela? S desne strane? Velik. Ogroman. Natovaren. U punoj brzini!

Mrak. Tišina. Mir. Veliki tamni svemir pred njom. Bez zvijezda. Bez planeta. Bez kometa. Bez života. Samo ona i svemir. Nema bolova. Nema ništa. Uvijek se pitala. Može li se tišina čuti? Može li se mir dodirnuti? Može li se svemir isprazniti? Može li se samosvijest zaboraviti? Može li se šutjeti bez opravdanja? Bez objašnjenja? Šutjela je. Tiho. Mirno. U svom svemiru. Praznom i mračnom. Bilo je lijepo. Ugodno. Konačno šutjeti bez objašnjenja drugima. Ne odgovarati na dosadna pitanja. Na glupa pitanja. Kako si? Šta ti je? Je li sve u redu? Svemir je bio mračan. Ali ugodan. Privlačan. Nikoga nema. Nitko ne dosađuje. Nitko ne pita. Svi šute. U njenom svemiru. Šute ljudi. Šute zvijezde. Šuti tišina. Šuti mir. Šuti život. Šute dosadna i glupa pitanja. Šuti bol. Kosti ne govore. Jesu li sve polomljene? Ili nisu? Svemir se nije zanimao za njih. Nije ni ona. Njezin privatni tamni svemir. Gdje je bio prije? Zašto nije znala o njemu? Zašto joj nitko nije rekao? Bila je ljubomorna. Na svoj svemir. Njegovu vječnost. Njegovu nepromjenjivost. Njegovu ravnodušnost. Beskrajni odmor. Od svega. Od svih. Nema trenutaka. Dobrih. Loših. Poželjnih. Nepoželjnih. Nema zabrinutosti. Nema borbe. Sukoba. Svađe. Samo ona i njezin privatni svemir. Dubok. Taman. Vječan. Nema vremena. Nema postojanja. Nema prostora. Nema dimenzija. Njezin svemir i ona su jedno. Vječnost mraka. Bez boje. Bez okusa. Bez mirisa. Bez trzaja. Razgovarali su. Često. Ona i njezin svemir. O svemu. O trenutcima. O životu. O smislu. O ljudima. Voljela je svoj svemir. Ljubomorno. Sa strašću. Svemir ju je slušao. Strpljivo. Tiho. Mirno. Bez odgovora. Ali nije ni trebao govoriti. Trebao je slušati. I slušao je. Imao je cijelu vječnost pred sobom. Veliki. Neograničeni. Beskonačni svemir. Samo za nju i samo njezin! Govorila je. Kritizirala. Plakala. Ljutila se. Na sebe. Na ljude. Svemir je slušao. I slušao. Dugo je govorila. Izgubila je pojam. O vremenu. O riječima. O glasovima. O rečenicama.

Više nije govorila. Svemir je i dalje slušao. Ali rekla je sve. Sve. Potrošila je sve riječi i sve rečenice. Kako se dogodi? Da čovjek potroši jezik, riječi i rečenice i da više ne može ništa reći? Ne događa se. Inače. Ali dogodi se. Uvijek. Kad vas sluša vaš svemir. Vječan. Taman. Prazan. Biti sama u vječnom svemiru. Kako se riječi i rečenice mogu nositi s vječnošću? Ne mogu. Prestanu. Prije ili kasnije. Strast je prerasla u tjeskobu. Ljubav u mržnju. Njezin svemir nije ugodan. Nije privlačan. Više. Zlokoban je. Očajan. Tjeskoban. Zloslutno prazan. Nijem. Slijep. Gluh. Ali kako umaknuti vječnosti? U kojem kutku svoga svemira može pronaći zvijezdu koja sija ? Ili naseljen planet? Ili jedan zvuk? Jedan glas? Jednu rečenicu? Jednu riječ? Jedno slovo? Nigdje. Tjeskoba je prerasla u agoniju. Agonija u očaj. Svemir je slušao. Strpljivo. Mirno. Tiho. Kad ga je voljela, slušao je. Kad je bila strastvena prema njemu, slušao je. Kad je obećavala da će vječno ostati s njim, slušao je. Njezin svemir. Samo njezin i ničiji drugi! Potrošila je riječi ljubavi. Potrošila je riječi strasti. Potrošila je riječi privlačnosti. Sad je pronašla druge riječi. Drugi jezik. Sad ga je mrzila. Odbacivala. Psovala. Vrijeđala. Njezin svemir. Njezin tamni i mračni vječni ljubavnik koji šuti! I sada je šutio. I slušao. Nikada nije uzvratio. Ni ljubav. Ni strast. Ni mržnju. Ni proklinjanje. Konačno je potrošila. Sve riječi. Sve rečenice. Sva slova. I mržnje i očaja. I ljubavi i agonije. Konačno je postala svoj svemir. Tiha. Prazna. Bez jezika. Bez glasa. Bez misli. Tek malo očaja u praznom svemiru. Prihvatila je svoju vječnost. Vječnost bez glasova. Bez zvukova. Bez pitanja. Bez sumnji. Bez ljudi. Bez igdje ikoga. Vječnost vječne samoće. Tišine. Mira.

Najvažniji trenutci dolaze neopaženo u život. Neprimjetno. Kao vješti kradljivci. Kao primamljiva pjesma sirena koje te žele odvući u dubinu. Nije primijetila. Odmah. Najvažniji trenutak. Malu jedva vidljivu zvijezdu u udaljenoj galaksiji svoga praznog svemira. Njezino jedva slabašno titrajuće svijetlo. Nije primijetila. Drugu. Treću. Nije primijetila patuljasti planet u jednoj od praznih galaksija svog svemira. Nije primijetila. Nije primijetila odmah. Njezin očaj vidio je prvi. Njezina agonija vidjela je prva. Trepereće zvijezde i planete. Očaj i agonija vidjeli su prvi. Tračak svijetla. Dah života. I pojurili su. Divlje. Strastveno. Kao dva ljubavnika koji se bore na život i smrt za ruku voljene žene. Kao da cijeli svemir ovisi o njima. Njezin svemir. Njezin svemir tonuo je dublje u mrak. Polako. Pomalo. Ali više nije bio tih. Taman. Mračan. Gluh. Slijep. Čuo je. Zvukove. Glasove. Riječi. Rečenice. Dodire. Nadu. Suze. Vidio je. Nove zvijezde. Nove planete. Vidio je. Novi svemir. Njezin svemir. Svemir bezbrojnih zvijezda, planeta i galaksija. Svemir svijetla. Svemir koji govori. Koji diše. Koji živi. Koji pita. Koji sumnja. Svemir koji će se svađati. Sumnjati. Osjećati. Novi svemir je progovorio. Glasno. Snažno. Radosno. Živa je! Diše! Svijetlo je eksplodiralo u njezinim očima. Svijetlo galame. Buke. Vikanja.

Presudni životni trenutci dolaze neopaženo. Ne vidiš ih. Ne čuješ ih. Dovoljan je trenutak. Pažnje. Nepažnje. Glupa poruka. Jedna ruka na volanu. Krivi pogled. Nepažljiv pogled. Pažljiv pogled. Ili se tako činilo. Glupi pažljivi pogled!!! Veliki trenutci mijenjaju. Uništavaju. Izgrađuju. Oni dolaze. Uvijek. Neprimijećeno. Neopaženo. Znala je. Slušat će. Gledat će. Bdjeti. Čekati. Velike trenutke. Zašto? Da izbjegne. Veliki svemir. Taman. Mračan. Prazan. Vječan. Bez zvijezda. Bez zvukova. Bez riječi. Bez rečenica. Konačno osjetila je nešto. Nešto! Drhtanje. Strah. Osjetila je. Užas! Užas praznog i tamnog svemira. Ne želi se vratiti. Nikada. Više. Tamo. Negdje. U mrak. U tamu. Zato će čekati. Čekati. Bdjeti. Uvijek.

Veliki trenutci dolaze neopaženo. Neprimijećeno. Dobri. Loši. Poželjni. Odvratni. Njezin je došao. Umalo. Neprimijećen. Zao. Zloslutan. Odvratan. Taman. Mračan. Zlokobno gluh i slijep. Zlokobno šutljiv. Zlobno tih. Očajno prazan. Nepodnošljivo vječan. Njezin svemir. Veliki trenutak. Uništenja. Razaranja. Trenutak poruke na telefonu. Trenutak jedne ruke na volanu. Trenutak odsutnosti pogleda na pravu stranu. Tako beznačajan trenutak. Tako nevidljiv. Običan. Svakodnevan. Čest. Redovit. I tako velik. Velik kao prazni, vječni i mračni svemir. Njezin svemir. Užasni i strašni svemir!

U Sarajevu, 30. 8. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

RAZGOVOR O SMRTI (Razgovor o paklu – III. dio)

Sa smrću čovjek je počeo živjeti u strahu od vremena, pokušavajući izbjeći misao da sada i vrijeme živi u njemu. Ne samo da vrijeme živi u čovjeku, nego je čovjek svjestan da vrijeme živi u njemu i on u vremenu. A to se vidi kroz ono što čovjek zove strahom…

– Smrt je tragedija u svakom smislu za čovjeka. On na to gleda kao kidanje svih veza sa živima. A i živi to gledaju kao nepremostiv gubitak. Barem na početku. Vrijeme kasnije malo ublaži tragičnost smrti. Ne vjerujem da je moguće čovjeka danas preplašiti smrću. Ne mislim na kataklizme, katastrofe, velike gubitke života. Mislim na stvarnost smrti i njezino postojanje. Smrt je postala normalna kao svaki događaj u životu. Normalnost smrti je pretvorila smrt iz tragedije u događaj. Tragedija uvijek ima u sebi dozu nečega mističnog i tajnog, a događaj nema ništa od toga. Mlađi đavao govorio je to pomalo zadihano otvarajući bocu crnog vina negdje iz Španjolske, od prije nekih sigurno dvjesto godina.

– Tragičnosti smrti, mladi prijatelju, moguća je samo ako postoji besmrtnost. Kad su Adam i Eva izgubili besmrtnost i shvatili da za nekoliko desetljeća valja umrijeti, u strahu što će biti nakon toga, tu se vidjela sva tragičnost njihovog položaja kao i naš veliki uspjeh i pobjeda na Tvorcem i čovjekom. Jer to nije poput onoga kada je čovjek bolestan pa iznenada ozdravi. Ne, mladi prijatelju, to ni približno ne oslikava tragediju gubitka besmrtnosti jer ovdje je u pitanju odnos vječnosti i vremena. Besmrtni Adam i Eva živjeli su u vremenu, ali vrijeme nije živjelo u njima. Mogli su brojati desetljeća i stoljeća bez straha. Sa smrću čovjek je počeo živjeti u strahu od vremena, pokušavajući izbjeći misao da sada i vrijeme živi u njemu. Ne samo da vrijeme živi u čovjeku, nego je čovjek svjestan da vrijeme živi u njemu i on u vremenu. A to se vidi kroz ono što čovjek zove strahom. Jer, mladi prijatelju, strah je svijest kako živiš u vremenu i kako vrijeme živi u tebi. A ako ono prolazi, onda prolaziš i ti. I kad si toga svjestan, strah je neizbježan. U svakom slučaju prisjećajući se lica Adama i Eve nakon gubitka besmrtnosti, mislim da čovjek danas ne može razumjeti što je izgubio i dok je u materijalnom tijelu neće nikada moći. Stariji đavao udahne duboko dim cigarete.

– Ali nije li Tvorac preko Židova iz Nazareta čovjeku omogućio opet da bude besmrtan, nije li Židov iz Nazareta za to i živio i na kraju umro da bi vratio stvari u prvotno stanje? Ne vidimo li ponekad iz pakla u daljini svjetlo i ne čujemo li veselje u taboru Tvorca? I nisu li naš pakao i Tvorčev raj vječna stanja i naših i ljudskih duša? Nije li naš pakao s jedne strane dokaz ne fizičke, nego vječne smrti? Nije li Tvorčev raj dokaz vječne besmrtnosti? Kad naš pakao i raj s one strane ne bi bili vječni, onda ni smrt ne bi mogla biti vječna. I ona bi bila prolazno stanje nakon fizičke smrti koje prolazi. Ali mi znamo da nije tako zar ne? Mlađi đavao uputi znatiželjan pogled starijem đavlu. Stariji đavao se zavali dublje u kožni naslonjač i okrene se prema prozoru. Noć je polako padala, a prozirna magla zaklanjala je pogled na puteljak koji je vodio od kuće kroz drvored stabala prema otvorenoj cesti.

– Jest. Omogućio je. Ali, mladi prijatelju svijest čovjeka je i suviše vezana uz materiju da bi se čovjek izdigao i natjerao se misliti o smrti kao nečemu vječnom. U najmanju ruku čovjek fizičku smrt vidi kao kraj i zamišlja da poslije fizičke smrti nema ništa. Ali obojica znamo da ovdje ne govorimo fizičkoj smrti, o raspadanju tijela kojega kroz nekoliko mjeseci crvi oglođu do kosti. Takva smrt kad je čovjek promatra izgleda strašna, pogotovo ako zamisliš čovjeka u naponu snage kojega crvi izjedaju i hrane se njegovim mišićima, kožom koji su do maloprije pucali od života i snage. Mladi prijatelju, ta smrt nije vječna, to je čisto fizičko umiranje i propadanje. Čovjekovo tijelo je izgubilo dar vječnog života onoga trenutka kad su Adam i Eva na naš nagovor odlučili da je grijeh važniji od fizičke i duhovne besmrtnosti. Nakon čovjekova pada svijest je ostala povezana sa smrću, ali samo s fizičkom dimenzijom umiranja. Sjećam se kako su se ljudi čudili kada je Židov iz Nazareta govorio kako se trebaju paziti nas koji možemo ubiti dušu, a ne onih koji mogu ubiti tijelo. Čovjek smrt vidi kao stanje bez svijesti, neki oblik sna gdje više ničega nema. Ali to je fizičko razumijevanje smrti i nama je to nevažno. Važnije nam je ljude uvjeriti da se ne trebaju bojati smrti zato jer je smrt isključivo fizički događaj koji je normalan kao i svaki drugi događaj u životu. Bilo bi opasno kada bi čovjek shvatio da je vječna smrt stanje vječne budnosti, vječne svijesti, vječne jave u kojoj čovjek mora živjeti odvojen od vječne ljubavi Tvorca. Mladi prijatelju, fizička smrt je svijest o vremenu i strahu koji iz te svijesti proizlazi. Ali, vječna smrt, ona kojom smo prekinuli milost Tvorca prema čovjeku je stanje vječne svijesti i budnosti o ljubavi kojoj je netko rekao „ne želim je“. Smrt nije stanje besvijesti, stanje sna. A ne, mladi prijatelju smrt je stanje spoznaje da si imao stvarnu besmrtnost i predao si je u ruke smrti, a nisi morao. I tome još nadodaj da si toga svjestan. Nije li to naš pakao u kojem živimo? Stanje vječne budnosti da smo zbog oholosti Glavnog izgubili svoju besmrtnost. Ne zovu li ljudski teolozi upravo zbog toga naš pakao stanjem vječne smrti? Stariji đavao ustane i ode do police u kutu sobe gdje je stajala noćna lampa i izvadi debelu knjižurinu.

– Slažem se s tobom. Ali, zbog čega bi ostali ljudi izgubili besmrtnost, samo zato jer su Adam i Eva prokockali svoju? Zar ne misliš da je Tvorac tu bio malo zloban prema cijelom ljudskom rodu jer je cijeli ljudski rod osudio na fizičko umiranje često u mukama, tjeskobama i patnjama? Ne pokazuje li se u njegovom oduzimanju besmrtnosti Adamu i Evi manjak Njegove ljubavi prema ljudskom rodu? Mlađi đavao napregne pogled, ali zbog polumraka nije mogao vidjeti o kojoj je knjizi riječ.

– Bio sam tamo kad je Tvorac Adamu i Evi rekao da im daje besmrtnost i vječni život s Njim. Zauzvrat nije tražio ništa, osim da Ga poštuju i ljube. Tvorac ih nije prevario ni izigrao. Kad im je davao slobodu isto im je rekao da su slobodni izabrati život i besmrtnost, ali i nisu. Naravno da su uživali u besmrtnosti. I možda se nikada ne bi odrekli besmrtnosti da se nismo mi pojavili i nagovorili ih da odbace besmrtnost i prigrle smrt. Način na koji smo ih u to uvjerili bio je poprilično jednostavan. Smrt smo im predstavili kao moć, kao snagu. Uvjerili ih da ako prihvate smrt znat će sve tajne svemira, ali i tajne Tvorca. Ne samo da su željeli biti kao Tvorac nego još više, bili su znatiželjni o tome što je to smrt. Jer do tad nisu ni znali što je smrt, a nisu ni mogli jer su poznavali samo besmrtnost. Nakon pada spoznali su smrt, ali i odmah zaključili kako je smrt strahota, tragedija i ništavilo. Shvatili su da smo ih izigrali mi, a ne Tvorac. Razumjeli su da grijeh daje nevjerojatnu moć, ali ta moć je isključivo razarajuća i uništava sve pred sobom. Najvažnija stvar za koju su znali jer im ju je Tvorac izričito rekao jest da su oni kruna Njegovog rada i da u sebi nose cijelo čovječanstvo i besmrtnost za buduće naraštaje koji se imaju roditi. Njih dvoje nisu shvatili tu najvažniju stvar. Njih dvoje su bili čovječanstvo. Sve što su činili predviđeno je bilo za sve one koji će poslije njih doći. Tvorcu se tu nema što prigovoriti. Bio je kristalno jasan kakve su im sposobnosti, koje su im mogućnosti i što se može dogoditi. Ovdje sve piše. Doduše, ne na taj način, ali ne treba puno napora da se to uvidi. Stariji đavao stavi teški knjižurinu na stol i zrnca prašine se razlete po stolu kao mnoštvo vatrenih iskri.

– Znači ti misliš da čovjek ne razumije uopće koncept smrti, nego ga svodi na fizički događaj? Mlađi đavao se ustane i približi stolu. Znatiželjno baci pogled na knjigu i otvori korice. Zakašlje se od gomile prašine koja se uskovitlala oko njegovog lica i nosa.

– Naravno da ne razumije. Pitanje smrti nije pitanje umiranja, nego pitanje besmrtnosti čovjeka i pitanje kako je uspio izgubiti takav dar kojega je Tvorac oduzeo nama da bi ga dao čovjeku. Zato je i poslao Židova iz Nazareta. Da ponudi mogućnost besmrtnosti čovjeku. I da vrati koliko je moguće čovjeku svijest o tome što je besmrtnost. Misle da je Židov iz Nazareta došao da pokaže svu tragičnost smrti. Ali to misle oni koji Židova iz Nazareta vide isključivo kao fizičku pojavu. I ne mogu razumjeti zašto je došao a njegovo uskrsnuće vide kao iluziju i nemogućnost. Kamo sreće da je tako!!! Ali Židov iz Nazareta je uskrsnuo da uspostavi ono što je čovjek izgubio. Besmrtnost, odnosno otvorio je ponovo mogućnost čovjeku da bude besmrtan. Kad pojedini čovjek to shvati, onda zna da smrt nije pitanje fizičkog umiranja. U pitanju je nešto puno važnije, a to je besmrtnost koju su Adam i Eva izgubili, a unatoč našem trudu i naporu Židov iz Nazareta ponovno ponudio čovjeku kao mogućnost. Zato moramo raditi na tome da čovjek ne razvije svijest o smrti kao pitanju besmrtnosti, nego da ostane na razini shvaćanja smrti kao pukog fizičkog događaja. I po tome znamo koji ljudi pripadaju nama, a koji još ne pripadaju. Oni koji smrt vide kao prazan fizički događaj su već naši, a oni koji misle i vjeruju da je smrt pitanje besmrtnosti i vječne smrti njih treba napastovati i protiv njih se boriti. Stariji đavao zaklopi knjigu i vrati je na policu. Vrati se u naslonjač i zapali novu cigaretu gledajući kako se magla polako spušta prema prozoru zaklanjajući i posljednji tračak svjetla ulične rasvjete koja je u daljini treperila kroz drvored stabala koja su vodila prema cesti i gradu.

U Sarajevu, 28. 7. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

O laži

Laž je uvijek bila samo kratki predah na putu kojim idu vrijeme i istina, predah koji iako ne bismo smjeli, ipak nekad uzmemo da odahnemo od umora, prašine i duga puta. Vrijeme i istina možda i ne zamjere te male i skrivene predahe uz životne postaje. Zapravo, vrijeme i istina ne zamjere ništa. Oni samo prolaze i kupe sve one putnike kojima je dosta predaha i čekanja na nekoj životnoj postaji i vode ih prema kraju tamo negdje gdje vrijeme i istina se više ne razlikuju nego postaju jedno.

Vrijeme je hodanje prema istini gdje je svaka laž, mala ili velika, predah na putu. Lažemo iz zlobe, lažemo iz straha, lažemo iz želje, lažemo zbog drugih, lažemo za druge. Lažemo da predahnemo od istine, da predahnemo od vremena. Nemoguće je predahnuti od vremena i od istine, jer su vrijeme i istina nužni završetci naših usputnih predaha. Nekada laž može biti dugotrajan predah od vremena i od istine, predah koji nas prevari kako nećemo morati nastaviti putovanje prema kraju. Prevarimo sebe i umislimo da možemo dugotrajno stajati na nekoj životnoj postaji sačinjenoj od naših laži. Slavodobitno promatramo vrijeme i istinu kako nam se primiču misleći kako nas nikada neće sustići. Ili se samozadovoljno osmjehujemo gledajući vrijeme i istinu kako prolaze ispred nas dok se mi zlobno osmjehujemo skriveni ponavljajući u sebi kako jednom kada vremenu i istini umaknemo, više nas nikada neće uhvatiti i nikada nećemo morati ići za njima.

Vrijeme i istina se odlikuju nevidljivošću, strpljivošću, šutnjom i čekanjem. Nekada se vrijeme i istina prave da nas nisu ni vidjeli ni susreli, prođu pored nas kao da ne postojimo. U tom trenutku likujemo vjerujući da je naša zasluga što vrijeme i istina nisu otkrili našu laž. Uživamo u predahu računajući da je ovaj predah konačan završetak našeg skrivanja. Jer ako su vrijeme i istina već prošli i nisu nas primijetili, kako stojimo na našoj životnoj postaji, čega se još treba bojati kada više nema ni vremena ni istine? Skriveni iza predaha satkanih od velikih i malih laži kada procijenimo da su vrijeme i istina dovoljno odmakli, hrabro i samouvjereno istupamo na prostor naše životne postaje. Mi smo prevarili i vrijeme i istinu, ima li itko jači, moćniji i mudriji od nas?

Ali vrijeme i istina nisu samo konačni krajevi života prema kojima smo usmjereni. Vrijeme i istina su ljudi koji za vremenom i istinom prolaze pored naše životne postaje, pored našeg životnog predaha, pored naše male i velike laži. Sažalijevamo te jadnike koji se vuku k’o aveti nesposobni da barem na trenutak predahnu. Poslušno, strpljivo i šutljivo idu za vremenom i istinom. Kao slijepci i robovi puštaju i dopuštaju vremenu i istini da ih vode prema kraju. Sažalijevamo njihove malene i beznačajne živote, jer onako kako mi to vidimo velik je samo onaj koji se sakrio od vremena i istine. I zato smo mi titani, atlasi koji na svojim plećima i ramenima drže sve svoje laži i male i velike i pri tom se uspijevamo sakriti. Kakve smo samo veličine, mi titani laži i lukavstava dok se gnušamo sitnih ljudskih sudbina koje bez pitanja slijede vrijeme i istinu.

Usta nam se razvuku u osmijeh tek onda kada susretnemo nekoga sebi slična, nekoga tko je kao i mi uspio prevariti vrijeme i istinu i izgraditi životnu postaju od svojih laži i osigurati sebi dugotrajan predah od hodanja za vremenom i istinom. Odvojeno stojimo svatko na svojoj strani puta gledajući mnoštvo koje ne zastaje, mnoštvo koje slijepo vjeruje kako vrijeme i istina vode dobrom kraju. Krišom se pogledavamo dobacujući jedan drugom kako pred nama hodi rijeka slabića nesposobnih da se odupru vremenu i istini. Divimo se vlastitoj snazi i lukavstvu da naoko prevarimo ono što se čini nemogućim prevariti.

Ali što će se dogoditi s nama kada rijeka ljudi ode za vremenom i istinom? Što će biti s našim predahom, s našom životnom postajom, s našom laži? Što će biti s nama kada vrijeme i istina od nas odustanu i ostave nas na pragu kraja? Što će biti s nama ako se jednom umorimo i poželimo i mi krenuti za rijekom onih koji slijede vrijeme i istinu? Što će biti s nama ako nas vrijeme i istina ostave da čekamo u predvorju dobrote, poštenja, plemenitosti? Hoćemo li i tada sebe zvati titanima koji su svojom laži naoko prevarili istinu i vrijeme? Hoćemo li i tada rijeke ljudi koji mirno promatraju i uživaju u istini na kraju vremena smatrati slabićima, kukavicama, priprostim spodobama i robovima?

Laž je uvijek bila samo kratki predah na putu kojim idu vrijeme i istina, predah koji iako ne bismo smjeli, ipak nekad uzmemo da odahnemo od umora, prašine i duga puta. Vrijeme i istina možda i ne zamjere te male i skrivene predahe uz životne postaje. Zapravo, vrijeme i istina ne zamjere ništa. Oni samo prolaze i kupe sve one putnike kojima je dosta predaha i čekanja na nekoj životnoj postaji i vode ih prema kraju tamo negdje gdje vrijeme i istina se više ne razlikuju nego postaju jedno.

Među ljudima možda i nema pravih lažova nego samo putnika koji povremeno zastanu da predahnu na nekoj od svojih životnih postaja. Istinski lažov bio bi onaj tko bi na životnoj postaji zastao da predahne misleći da je najbolje da na tom mjestu ostane vječno. Ali nitko ne želi na jednom mjestu ostati vječno iako se na početku čini privlačno i zavodljivo. Nakon predaha svima nam dosadi prije ili kasnije toliko čekanje na nekoj od životnih postaja i na kraju budemo pomalo i sretni i uplašeni i iscrpljeni videći konačno kako se vrijeme i istina približavaju da nas pokupe i da krenemo dalje, jer samotno, gluho i vječno čekanje na životnoj postaji satkanoj od laži bez igdje ikoga – dok svi drugi pored nas prolaze za vremenom i istinom ostavljajući nas same da trunemo i propadamo – nije ništa drugo nego predokus neke vrste osobnog pakla. I što je na kraju zapravo laž? Ona smišljena, ciljana, zlobna, pakosna i pokvarena laž? Ona je vječna životna postaja utemeljena na vječnom predahu od hodanja za vremenom i istinom. Ali nisu li ipak i životne postaje i životni predasi prolazni? Za laž nisu, u tome je i njena zabluda i njezin pakao, misliti da je vječna dok se skriva od vječnosti koja upravo pored nje prolazi kroz mnoštvo onih koji slijede vrijeme i istinu vjerujući da putovanje ima svoj kraj upravo u onoj vječnosti koju laž ne prepoznaje i od koje se skriva.

U Sarajevu, 19. 5. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

BOG I GOSPODIN MOUNIER

Gospodin Mounier nemoćno je promatrao oči svoje supruge. Njezine oči bile su umorne, ali blage. Pitao se kako je mogla biti tako mirna u takvoj situaciji? Čudilo ga je što ne protestira protiv svemira, providnosti, ili bilo koje sile koja je ovo dopustila. U sebi je proklinjao. Proklinjao život, svrhu, smisao, sreću, budućnost, radost… Jer njemu je sve bilo besmisleno bez njegove supruge.

Za gospodina Mouniera bio je to mučan i neugodan osjećaj. Kao da gledaš kad kopni posljednja kap vode u pustinji koju očajnički želiš popiti da rashladiš vreli jezik, a ne možeš. Kap je tu pred tobom i pakleno je vruće, ali jedino možeš gledati kako se kap topi i lagano isparava. Gospodin Mounier protestirao je nijemo. Bez glasa. Bez govora. Bez trzaja lica. Bez treptanja očiju. Bez suza. Ali njegov protest bio je iz dubine njegova bića. Osjećao ga je do te mjere da bi i svemir u svojoj beskonačnosti stao u dubine njegove duševne praznine. Gospodin Mounier nije mogao proniknuti zašto sada, zašto on i zašto njegova supruga? Zašto ne netko drugi? Do suprugine bolesti gospodin Mounier bio je anonimni vjernik, onaj koji jednom godišnje uđe u neku crkvu, kratko zastane iz osjećaja straha i krivice da barem zahvali za ono što jest. No u dubini duše gospodin Mounier nije smatrao da njegov godišnji posjet može bilo što posebno promijeniti u njegovom životu. Činio je to iz običaja iz poštovanja prema pokojnoj majci koja je bila veoma pobožna i čiju vjeru uglavnom nije razumio niti ga je posebno zanimala.

Suprugina bolest pomjerila je život gospodina Mouniera s uhodanih tračnica na neizvjestan kolosijek. Kad im je liječnik saopćio dijagnozu, gospodin Mounier kao čovjek knjige postavio je nečujno samo jedno pitanje u tom trenutku: zašto ona? Kasnije su se pitanja namnožila i uključivala su i mnoge druge elemente njegova života i pogleda na svijet i na stvarnost, ali njegova pitanja su uglavnom ostala bez odgovora. Bilo je čudnovato gospodinu Mounieru primijetiti da kod postavljanja velikih životnih pitanja svi oni koji bi trebali dati odgovor a to su za gospodina Mouniera bili stvarnost, svemir, Bog su uglavnom ćutali. Gospodina Mouniera je nerviralo što nitko od njih ne govori. Ništa.

Gospodin Mounier je mogao razumjeti da stvarnost ništa ne govori jer je previše složena i komplicirana da bi progovorila nekome tako beznačajnom kao što je on. Nije se ni čudio što je svemir ćutao. Nepregledna masa zvijezda, planeta, galaksija i crnih rupa ionako neće usmjeriti svu svoju pažnju na beznačajnog čovjeka kao što je on. Bolest njegove supruge i stvarnosti i svemiru bili su zaista beznačajni i on je to razumio i s tim se nekako pomirio. Stvarnost i svemir nisu zainteresirani za njegovu bol i njegova pitanja. Gospodin Mounier nije mogao razumjeti zašto je Bog ćutao. To ga je plašilo, činilo ljutitim, ali ga je i privlačilo nekim neobičnim načinom. Zašto Bog sada šuti i kako izgleda recimo kada Bog govori nekom čovjeku, što mu govori i na koji način? Gospodin Mounier je prihvaćao dio krivice za dugotrajnu šutnju između njega i Boga, ali sad je bio u situaciji kada bi se konačno i on i Bog mogli malo osloboditi svoga ponosa, svatko po jedan mali djelić kako bi konačno stupili u razgovor.

U posljednjih nekoliko mjeseci koliko traje bolest supruge, gospodin Mounier je primijetio da između njega i Boga postoji određeni nesporazum. Naime, dok je sjedio u maloj crkvici nedaleko od bolnice gospodin Mounier je razmišljao kako njegov odnos prema Bogu izgleda donekle kao odnos alkoholičara prema njegovoj bolesti. Iako nikada nije pio alkohol osim crno vino i to vrlo rijetko, gospodin Mounier je znao da u odnosu alkoholičara i njegovog poroka postoji nekakvo nerazumijevanje između toga dvoga. Onako kako je to gospodin Mounier razumio porok se razvija dugotrajno kao određena navika. Nitko prema gospodinu Mounieru ne postaje alkoholičar od jedne boce vina. Svi postaju alkoholičari dugotrajnom i konstantnom vježbom u ispijanju nešto kao što sportaši koji godinama vježbaju. Gospodin Mounier je smatrao da i alkoholičar postiže određenu izvrsnost u svome poroku za razliku od nekoga tko nije nikada okusio alkohol. Međutim, kada alkoholičar želi prestati piti, on ne može to učiniti preko noći kao što nije ni postao alkoholičar preko noći, nego se mora sada obrnuto vježbati u trijeznom stanju protiv svoga poroka. Zato mnogi ne uspiju jer misle da se bez vježbanja trijeznosti može prestati. Razmišljajući o tome dok je neka baka prolazila i sjedala u klupu ispred njega, gospodin Mounier je zaključio da je njegov odnos s Bogom sve do sad bio kao odnos alkoholičara prema njegovom poroku.

Gospodin Mounier godinama nije imao nikakav poseban odnos s Bogom. Suprugina bolest ga je natjerala da razmišlja i o tom segmentu svoga života. I zaista se osjećao kao alkoholičar koji se prvi put slučajno probudio trijezan misleći da je prestao piti i da više nikada to neće napraviti samo zato jer mu je noć prije ponestalo alkohola. Gospodin Mounier je htio grozničavo rješenje, neku vrstu čuda u kojem bi Bog direktno došao njegovoj supruzi i izvadio iz nje bolest. To je ono što je gospodin Mounier htio i za što je svaki dan u crkvici pored bolnice molio. No, sam je osjećao površnost i čudnost te molitve. Činilo mu se da svaki put čim otvori usta na molitvu Bog s prijezirom progovori: a gdje si bio dosada? Osjećao je i nemoć kao kad alkoholičar držeći bocu u ruci i prezirući sam sebe mašta o tome da prestane piti, ali i dalje pije iz boce. Taj osjećaj nemoći, mislio je gospodin Mounier, čini se kao sloboda, ali više izgleda kao najgori oblik ropstva jer si nesposoban reći i odlučiti se bilo za ili protiv. Gospodin Mounier osjećao je nemoć, nemoć alkoholičara koji pije i mašta kako je trijezan. Ta nemoć ga je činila pomalo praznim i povremeno bi mu se u glavi javilo i pitanje: zašto uopće i moliti sada kada desetljećima nije molio ništa i nikad? Neka ga je luda nada ali i znatiželja držala da i dalje moli.

Jer gospodin Mounier je imao jednostavan plan. Moliti da vidi što će se dogoditi. Naravno, potajno se nadao pozitivnom ishodu, ali bio je znatiželjan i zbog sebe. Suprugina bolest ga je promijenila, postarao se, izgubio nekoliko kilograma, postao je razdražljiv, rijetko je spavao. Ali gospodin Mounier je razmišljao i o još jednoj promijeni. Nutarnjoj. Što će se dogoditi ako Bog nastavi šutjeti i pusti da mu supruga umre? Hoće li postati od anonimnog vjernika žestoki protivnik Božji, ili će kao i neki drugi samo odmaknuti se jer ionako ni sada nije bio Bogu previše blizu? U gospodinu Mounieru događala se nutarnja promjena. Ono što je iznenadilo gospodina Mouniera je činjenica da je ta nutarnja promjena bila kaotična, neuređena i nejasna jer gospodin Mounier nije mogao predvidjeti kako će uopće završiti kao što nije mogao odrediti ni kada je ona točno počela. Računao je kao hladni logičar da je moguće s Bogom postići neku vrstu ugovora gdje su sve ugovorne stavke jasne i tko prekrši ugovor snosi posljedice. Ali u posljednjih nekoliko mjeseci gospodin Mounier je naučio vrlo brzo da nema ugovora ni ugovornih stavki s Bogom, nego su on i Bog kao dvoje ljubavnika koji se netom vole, netom mrze, napadaju jedno drugo, a onda jedno drugom padaju u zagrljaj. Gospodin Mounier je smatrao da je razmišljajući o tom odnosu s Bogom upravo njihov odnos kao odnos ljubavi. Nekada bi u crkvici sjedio i ljutio se na Boga što ne olakšava patnje njegovoj supruzi, a nekada bi kad svi iziđu iz crkve ostajao dugo sam i plakao moleći toga istog Boga za snagu, nekada bi osjećao kao da je uronjen u neki njemu nepoznat ocean ljubavi, a nekada bi mu se činilo da je ogoljen do kostiju i duše, sam i napušten. Primijetio je gospodin Mounier da je taj odnos s Bogom u posljednjih nekoliko mjeseci iscrpljujući barem za njega, za Boga nije bio siguran je li ga iscrpljuje svojim optužbama i molitvama. Štoviše, činilo mu se da on koliko god razmišljao o svojoj supruzi i njezinom zdravlju ili bolesti još više razmišlja o sebi. Imao je osjećaj da ga neki glas iznutra optužuje da se više bavi sobom i svojim odnosom prema Bogu nego što moli za svoju suprugu. Ali gospodin Mounier nije znao drugačije. Njegova znatiželja mu nije dopuštala da se ponaša kao hladni promatrač odnosa između njegove supruge i Boga. Nije se mogao zamisliti kao treća strana koja s tim odnosom nema ništa, on je postao aktivni sudionik toga odnosa. Moleći za suprugu, počeo je razmišljati o sebi i što je više molio za nju to je više razmišljao što on i Bog mogu reći jedan drugom.

Gospodin Monuier je nekako predosjećao da je počeo prekasno moliti. Bilo mu je to teško shvatiti i nekoliko posljednjih tjedana razmišljao je o tome. S jedne strane, znao je i čuo od drugih da što se tiče Boga tu nema kasno, na vrijeme, prekasno, zakasnio i takve stvari. Bog poznaje vrijeme jer ga je stvorio, ali vrijeme ne poznaje Boga niti će ga ikada poznavati. Međutim, nešto drugo je mučilo gospodina Mouniera. Pokušao je to sebi zamisliti na sljedeći način smatrajući da je ta slika koliko toliko blizu onome o čemu je razmišljao. Svaki čovjek, razmišljao je gospodin Mounier, posjeduje dvije slike o sebi. Jedna slika je stvarna, ono što čovjek jest, a druga slika je buduća, ono što bi čovjek mogao i trebao biti i postati. Nevolja za čovjeka, mislio je gospodin Mounier, nastaje onda kada su te dvije slike isuviše jedna od druge udaljene što izazove rascjep u čovjeku u obliku različitih nezadovoljstava, kriza, tjeskoba. Pao mu je na pamet jedan njegov prijatelj, inače vrstan matematičar koji je upropastio i izgubio i posao kao profesor, i javni ugled, i mjesto u akademskoj zajednici jer se odao previše kockanju.

Razmišljajući o njemu iako ga nije već dugo vidio, gospodin Mounier je bio siguran da njegov bivši prijatelj sada razumije rascjep između onoga što jest kada je sve izgubio i između onoga što je mogao i trebao biti kao jedan od najboljih svjetskih matematičara. Gospodinu Mounieru se činilo da je kada je riječ o vjeri upravo u takvoj situaciji, s jedne strane je tu u crkvici ono što jest i što je mogao i trebao biti kao vjernik da je na vrijeme gradio odnos s Bogom. Gospodin Mounier osjećao je u sebi rascjep, a posljedica rascjepa nije bilo nezadovoljstvo nego strah da mu Bog neće uslišiti molitvu za bolesnu suprugu. I što je najneobičnije bilo, gospodin Mounier je nekako shvaćao da tu Boga ne može kriviti, nego samo sebe. Ali objasniti sebi još uvijek nije mogao.

Gospodin Mounier volio je svoju suprugu. Bila je tiha, nenametljiva, uvijek tu i uvijek nasmijana. Znao je gospodin Mounier da njegova supruga puno više vremena posvećuje vjeri i molitvi nego on. No, šokirao se kada je shvatio koliko je njegova supruga čitala o vjeri, koliko je istraživala o Bogu, o molitvi, o crkvi. Nakon njezinog odlaska u bolnicu čisteći jednu malu ostavu u stanu pored njihove spavaće sobe pronašao je desetine knjiga koje na ovaj način govore o vjeri, molitvi, smrti. U jednom trenutku se osjećao postiđenim misleći da je njegova supruga tek priprosta žena koju ništa ne zanima. Duboko se postidio svoga razmišljanja o njoj i sad je na sve moguće načine u njezinoj bolesti nastojao nadoknaditi to što je tako o njoj mislio.

Dok je sjedio pored bolničkog kreveta i gledao kako diše isprekidanim uzdasima boreći se za svaki atom kisika dok su aparati pumpali zrak u njezina pluća, gospodinu Mounieru privuče pažnju nešto ispod njezina jastuka. Zavuče ruku i izvadi kovertu. Otvori i izvuče mali komad papira. Na malom komadiću papira pisalo je malim slovima: Voljeti nekoga znači reći mu ti nikada nećeš umrijeti. Tvoja supruga. U dnu je stajao jučerašnji datum. Gospodin Mounier na trenutak zatvori oči. Ali suze su probile kroz njegove kapke i trepavice i provalile poput bujice koja sve nosi pred sobom. Gospodin Mounier je znao da je to bila oproštajna poruka i da njegova supruga više neće otvoriti oči i razgovarati s njim. Više neće čuti njezin glas, neće vidjeti njezin osmjeh. Sve što mu je ostalo jest njezino isprekidano disanje. Uzme njezinu ruku u svoju. Nasloni je na svoje lice. Suze su polako natapale njezinu ruku. Gospodin Mounier nije u tom trenutku ni protestirao, ni optuživao, ni vikao, ni kriknuo, samo je nijemo šutio prazan iznutra i nemoćno grlio njezinu ruku koja je polako gubila toplinu. Negdje duboko u sebi ostavio je mali plamičak nade da se nešto može promijeniti. Ali i taj plamičak sada polako se gasio i gospodin Mounier prihvaćao je neizbježno.

Gospođa koja je svaki dan otvarala malu crkvicu pored bolnice često se pitala tko je stariji gospodin koji svaki dan dolazi i sjeda u predzadnju klupu desno i ostaje svaki dan točno po pola sata. Nije se usuđivala prići mu. Bio je točan, uvijek bi dolazio točno u isto vrijeme i odlazio u isto vrijeme. Onako je procijenila da je već prešao sedamdeset godina, ali da se još uvijek dobro kreće iako uz pomoć štapa. Jednu večer nije došao i gospođa se zabrinula. Iako ga nije poznavala, nekako je navikla da dolazi svaki dan i bilo bi joj neobično kad se ne bi pojavio iako se to dogodilo možda dva ili tri puta u zadnjih desetak godina. Nije došao ni sutra. Ni prekosutra. Ni sljedeći tjedan. Ni tjedan iza toga. Prošao je mjesec. Pola godine. Godina. Nije se više pojavljivao.

Gospodin Mounier je ušao u crkvicu. Desetljeća su prošla od smrti supruge. Već je prešao sedamdeset i petu i kretao se pomoću štapa. Ušao je i sjeo. Tko može i tko smije reći nekome ti nikada nećeš umrijeti kada svi umiremo i ne možemo je izbjeći, mislio je gospodin Mounier. Tko bi se usudio tako slagati i tako bezočno prevariti čovjeka i to mu reći? Tko bi skupio hrabrosti i čovjeku ponudio iluzornu nadu, fantaziju vječnosti, vječnost ljubavi? Tko bi se usudio učiniti tako nešto? Tko smije slagati čovjeka? Samo netko tko nije lažov, mislio je gospodin Mounier. Samo netko tko nikada ne umire, samo netko tko je pobijedio smrt može tako nešto reći i čovjeku obećati. Ali čovjek to više ne razumije danas, čovjek danas više ne shvaća, ne pita se, ne zanima ga, razmišljao je gospodin Mounier. Čovjeka danas nije briga je li postoji netko tko mu može reći ti nikada nećeš umrijeti. Gospodin Mounier je bio siguran da ljubav znači besmrtnost, jer onako kako je to gospodin Mounier razumio bilo koja ljubav podložna umiranju ne može biti božanska jer prije ili kasnije propada smrću onih koji se vole. Ali što ako bi oni koji se vole mogli vječno voljeti jedno drugo čak i kao ih je smrt rastavila? Za takvu vrstu ljubavi mora biti netko tko je iznad smrti, iznad vremena, iznad svih granica, propadanja i raspadanja. Gospodin Mounier izvadi komadić papira. Već je bio požutio. Slova su izgubila boju. Ali još uvijek je mogao pročitati. Voljeti nekoga znači reći mu ti nikada nećeš umrijeti. Tvoja supruga. I datum od prije više od četrdeset godina. Gospodin Mounier je sklopio oči i prestao razmišljati. U tišini crkvice odjednom poput eksplozije svjetla odjeknula je misao u njegovoj glavi: Gospodine Mounier, ti si stvoren za vječnost i jednog ćeš dana uskrsnuti. Bila je jasna, čista i živa kao da mu netko na uho glasno izgovara rečenicu. Gospodin Mounier otvorio je oči. Pogledao još jednom crkvicu, oltar i veliku sliku Kristova uskrsnuća iznad oltara. Ustane se. Uzme štap. Iziđe iz crkvice. Pogleda prema bolnici nedaleko odatle i nasmiješi se. Sad je znao gdje ide i kamo treba poći. Laganim korakom uputi se kući. Više se nikad nije pojavio u crkvici i gospođa se pitala što se s njim dogodilo i zašto ga više nema.

U Sarajevu, 11. 1. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

SUSRET

Gledala sam sitna zrnca prašine kako se lepršavo poigravaju sa svjetlom lampe na mom stolu i nestaju negdje na komadu papira ispred mene. Promatrala sam svoju ruku, svoje prste koji su nehajno bili prebačeni preko papira. Nekad su moje ruke bile lijepe, mlade, vitke i tražile su ljubav. Sada nakon toliko godina te iste ruke pomalo suhe, opore, prošarane borama govore o meni, mojim nadama, snovima i ožiljcima.

Na trenutak sam zapazila odsjaj svoga lica u fotografiji mojih roditelja na stolu. Moje lice, je li to moje lice? Moje lice je bilo mlado, privlačno, odsijevalo je moju nutrinu, moju ženstvenost, moju unutarnju sreću. A tek moja kosa, Bože moj a tek moja kosa! Nekada tako životna, boje zrelog kestena, spuštala se u bijelim pramenovima niz moje lice i moja ramena.

Moj nos, moje oči, moje usne … sve se promijenilo, na jedan trenutak sam se upitala jesam li to još uvijek ja, čija je to ruka na stolu, čije je to lice, ta kosa … čije su te velike crne oči koje me sada promatraju ljubopitljivo – povremeno pokazujući znakove sjaja kojega su nekad bile pune.

Osvrnula sam se po sobi. Bila je to velika prostrana soba, obložena tankim slojem drveta, s velikim redovima polica punih knjiga, a u sredini tik do prozora sjedila sam za velikim hrastovim stolom okružena hrpom knjiga, papira, poruka, olovki, fotografija…

U jednom trenutku sam spazila da mi je na stolu velika, neotvorena žuta koverta. Bila je već prašnjava i stajala je sigurno dugo a da ja nisam primijetila. Zakašljala sam se otresajući prašinu s nje, potegla sam ljepljivu traku kojom je bila zatvorena na vrhu i po stolu se prosu nekoliko papira i jedna fotografija. Pogledala sam papire, bili su službeni papiri, nekakvi pozivi da dođem jer sam pozvana na nekakvu promociju ili tako nešto. Uzela sam fotografiju u ruku i podigla je bliže lampi. Ugledala sam poznato lice, sada već lice starca ali poznato lice, lice sa velikim nosom… mislila sam dok sam ga gledala, sijedom bradom, tankim prozirnim naočalama, iza kojih su me gledale poznate oči.

Pogledala sam ponovo papir i shvatila da je riječ o pozivu na promociju neke njegove knjige. Nisam ni znala da piše, dugo ga nisam vidjela, ništa čula o njemu, i pitala sam se kako me je nakon svih ovih godina pronašao, kako me je uspio naći.

Zapravo, bilo mi je drago što me je pronašao, ne zbog ženskog ponosa i sujete, što i nakon tolikih godina misli na mene, nego zbog prijateljstva koje nas je gradilo, izgrađivalo i pretvorilo u nerazdvojne prijatelje.

Sa zluradim smiješkom jednom sam primijetila dok smo nešto razgovarali da ćemo kad ostarimo ja i on biti kao dvije sestre, na što mi je uzvratio smijući se da to nije ništa novo, svi muževi i žene su prvo muž i žena, pa prijatelji, pa brat i sestra i na kraju dvije sestre, s tim da muž postane mlađa sestra. Dok sam tako razmišljala, sjetila sam se jednog davnog gotovo zaboravljenog događaja iz mladosti koji nas je sad vjerujem Providnošću spojio i povezao, kojega sam skoro i zaboravila.

Kakva sam bila kao mlada, ne želim početi s glupavom tvrdnjom kako sam bila mlada, atraktivna i privlačna; sve mlade žene su takve, nego sa osjećajem i mišlju prema ljubavi koju sam primila od svoga djetinjstva i koja je postala i ostala temelj sve moje mladenačke ljepote i žara.

Sigurno da sam i kao žena bila privlačna i to sam znala: vitki stas, velike tamne oči i kosa, te moja zaigranost i lepršavost sigurno su ostavljale jak dojam. Međutim, ono što me izdvajalo od ostalih žena bio je taj jaki osjećaj ljubavi koji sam željela podijeliti i dati svima onima koje sam susretala i koji su bili bliski meni. Osjećala sam se kao veliko dijete u svijetu namrgođenih i tužnih lica što je kod mene izazivalo osjećaj tuge, i željela sam usrećiti sve kada vide moje velike oči i moj osmijeh. Mislim da je u tome bila i moja privlačnost prije svega. Zvanje koje sam odabrala bio je zaista neobičan i šokantan izbor, čak i za moje najbliže.

Odreći se svega radi nečega što ne vidiš, što ne možeš dodirnuti, što ne možeš zagrliti ili upotrijebiti, ili prodati, ili kupiti njima je bilo potpuno nepoznato. Naravno, i sada nakon tolikih godina teško mogu izreći riječima onu Ljubav zbog koje sam sve ostavila, i svega se odrekla, ali čak i sada kao starica tu Ljubav u sebi osjećam i znam da moj izbor nije bio pogreška. Zato pišem poeziju, pjesme, pokušavam reći, opisati ono što osjećam gledajući svijet oko sebe, svoju nutrinu…

Već dugo, dugo godina poezija, knjiga moj je svijet, naravno su tu uvijek još neki dragi prijatelji, ali kako to biva, sve ih je manje. Nekih više nema, čekaju u vječnosti da se susretnemo, neki su otišli i nikada se više nismo čuli, za neke ne znam ni gdje su niti oni znaju za mene. Mislim da to tako ide u životu, da samo vječna Ljubav može na kraju okupiti sve prijatelje i ljude koje sam voljela na jednom mjestu, kada izađemo iz ovog svijeta samoće u taj vječni svijet Ljubavi gdje smo ponovo svi zajedno okupljeni pitajući jedni druge gdje si ti bio ili bila, što si radio dole dok si živio, kakav ti je bio život, mislim da je Vječnost jedan neprekinuti razgovor Ljubavi prijatelja koji se vole i koji si nedostaju, i koji se konačno susreću. Zabavljena tim mislima ustala sam od stola i prišla telefonu koji je stajao pored prozora i okrenula broj koji je stajao na pozivnici da potvrdim da ću doći.

O događaju koji nas je spojio teško je govoriti prisjećajući se svega, puno detalja pamćenje više ne čuva i oni su nestali negdje duboko u kutku moga bića. Neke od njih voljela bih iskopati, ali ne znam kako. Osjećam da su tu, ali ih ne mogu pronaći. Moje pamćenje postalo je labirint u kojem se često ni sama ne snalazim, ali ima to i svoju dobru stranu jer se ponekad ugodno iznenadim kad u njemu nešto novo otkrijem. Događaj o kojem je riječ ima svoju povijest, ta povijest spojila je mene i drugoga, ali moj prijatelj nije dio te priče, on je ušao u nju kasnije pred sam njezin kraj. Je li on tu priču sam znao ne znam, ali je u nju ušao kad sam ja kao jedan od pisaca te priče pisala posljednju rečenicu.

Ne želim se prisjećati svih detalja, to je i sada nemoguće, ali bit je uvijek ostala tu, ako ne u pamćenju onda u mom osjećaju. Svatko je od nas u tom trenutku išao svojim osobnim putem i tražio odgovore na vlastita pitanja. Negdje na tom putu traženja smo se susreli, je li tako Providnost htjela ne znam, ali od toga susreta ispočetka nisam očekivala puno. Zapravo nisam to ni planirala. Imala sam svojih kriza, pitanja … pogađala me nepravda, sujeta, ogovaranja i tražila sam izlaz. Nekakav mali izlaz, malo svijetla u tom tunelu tame u kojem sam se našla često ne vlastitom krivnjom. On se zaista pokazao kao to svijetlo; naravno da sam uživala ispočetka u tome, u blizini. S vremenom sam počela osjećati nedostatak sigurnosti i zaštite.

Meni nije trebala površna ljubav, brzinsko zaljubljivanje iako sam i tu često ne svojom krivnjom znala nastradati i ostati ranjena. Zapravo nisam bila sigurna je li mi što trebalo osim osjećaja razumijevanja, zaštite i sigurnosti. Nije mi smetalo ponekad biti nevoljena, biti odbačena iako je to u meni ostavljalo duboke rane koje sam vješto prikrivala, ali te rane nisu tako jako boljele jer sam odrasla s puno ljubavi i uvijek sam ih znala liječiti tom sačuvanom i skrivenom ljubavlju koja je bila moj tajni lijek, magični napitak koji je ostao skriven u meni.

Kako je ta priča išla dalje, bivala sam sve nesretnija, nezadovoljnija, iako nisam mislila ili osjećala da bi moglo tako biti. Zapravo, u jednom trenutku priča je postala nerazumljiva za čitati, jer je svaki pisac pisao svoje retke, stavljao svoje točke, upitnike i uskličnike ne osluškujući ima li nešto što bi drugi pisac htio reći, dodati, dopisati… Ljepota priče nije samo u stilu, izrazu, sposobnosti da ju se izrekne. Priča ima svoju ljepotu i kada se njezin stil, izraz i izričaj poklapaju u jednoj harmoniji, a ova priča koju sam pisala imala je i stil, i izraz i mogla se izreći, ali je njezina harmonija nestala i u jednom trenutku sam prvo shvatila da ja više ne znam što pišem i koju priču pišem i za koga. Za sebe, za nekoga, a meni je uvijek bilo važno osjećati harmoniju između stila, izričaja i onoga kome pišem, a ovdje je to polako bljedilo… i priču je trebalo završiti i vratiti se onoj koju sam već dugo, dugo pisala i koja je imala harmoniju…

U gradu je bila gužva, pa sam pošla na stanicu da uhvatim bus. Nije više bilo tako lako ni hodati, ni kretati se, pa sam pošla putem birajući najbližu stanicu odakle ću moći stići. Dok sam hodala, nisam osjećala uzbuđenje što ću ga vidjeti; nisam se osjećala kao mladi i neukroćeni curetak koji ide ponovno sresti svoju ljubav koju dugo nije vidjela, ne. Mi nikada to nismo ni bili. Mješavina osjećaja u meni bila je prožeta nekakvim osjećajem ozbiljnosti, zrelosti i povjerenja koji sam davno još kao mlada imala prema njemu ali i on prema meni. Osjećala sam da idem u susret starom prijatelju.

Ušla sam u prvi slobodni bus. Proljeće je polako pristizalo nakon zaista duge i odvratne zime; konačno se vidjelo sunce i grad je oživio. Ulice su bile pune, ljudi su bili glasniji, lica ljudi u busu su bar izgledala sretnije; nije bez razloga reći kako se život zaista budi u proljeće. Izišla sam na adresi naznačenoj na pozivnici pred malom ali lijepom zgradom stare gradnje. Pred zgradom je stajalo nekoliko ljudi, neki su ulazili. Ušla sam unutra. U dvorani je bilo pedesetak ljudi koji su došli. Pomislila sam tužno, šteta što ljudi danas sve manje čitaju. Tek nas nekoliko starih došli smo slušati jednog starog. Zamolili su nas da sjednemo jer će uskoro početi predstavljanje knjige.

Nisam bila sigurna o čemu je knjiga. Bio je to neki roman – kako je pisalo u pozivnici – o smislu i svrsi … čak mu je i naslov bio dosadan i bezvezan: „O čovjeku koji je pronašao smisao i svrhu svoga poslanja“. Svijetla u dvorani malo su se zamračila. Predstavljač je najavio njegovo ime. Nakon nekoliko trenutaka na pozornicu je izašao stariji, krupniji čovjek. Kretao se teško, malo pogrbljen i sjeo je za stol. Podigao je pogled i ugledala sam meni poznato lice, lice prošarano borama. U jednom trenutku je progovorio, predstavio se i zahvalio publici na dolasku i počeo govoriti o knjizi. Nije govorio dugo, bio je zanimljiv, ubacivao je humor, pa ozbiljne stvari. Ljudi su se smijali i odobravali mu.

Pred kraj promocije mogla su se postavljati pitanja. Ljudi su tu i tamo nešto pitali. Onda je jedan čovjek upitao kako je došao na ideju za knjigu? On se malo nakašljao i zatim rekao: „Jedna moja prijateljica koja živi u vašem gradu, nadao sam se da će doći na promociju jer bih je želio vidjeti. Poslao sam joj pozivnicu, ali možda više i nije među živima… Jednom mi je rekla: ‘Ispunjena sam ljubavlju koju sam primila i tu ljubav želim dati i darovati, i tu ljubav želim primati. Mislim da je to sav i potpun smisao života’ i da, to je bila ideja za moju knjigu, rekao je kratko i ušutio.“

Ljudi su počeli polako napuštati dvoranu, pomalo su sumnjičavo gledali u jednu staricu, koja je sjedila zamišljeno u sredini dok su izlazili. Pisac se polako spremao ići. U jednom trenutku je spazio osobu koja je ostala sama u dvorani. Starica je ustala, krenula prema njemu i onda zastala. Gledali su jedno u drugo, nakon toliko godina, dvoje staraca bez puno prijatelja … gledali su netremice i zurili jedno u drugo.

Skinuo je naočale i spustio se prema njoj. U njegovim očima su bile suze, a na njezinom licu osmijeh – smiješak. Prišli su jedno drugom i zagrlili se. „Prijatelju moj“ – promrmljao je, „veliko dijete moje“!!! „Da, tvoje veliko dijete, tvoja velika beba kako si mi nekad znao reći“ – reče ona dok se smijala gledajući u njega … i dok se Vječnost radovala znajući da će oboje uskoro poći Vječnoj Ljubavi i nastaviti svoj davno prekinuti razgovor i prijateljstvo.

U Sarajevu, 11. 11. 2017.

O. J.

Osuditi neprijatelja

Ako ništa drugo, smrt zaključuje sve nepravde i podlosti koje u životu preživimo i zaključuje život onoga koji nam te nepravde i podlosti čini. Čini se nevažnim čiji će život smrt ranije zaključiti, naš ili njegov. Ostati kao žrtva tuđe nepravde i podlosti i uživati ostatak života slobodni od progonitelja čini nam se kao pravda.

Smrt je zaključila život našeg progonitelja, neprijatelja, prekinula ga iznenada u njegovoj podlosti i zloći. U prvi mah smatramo da je pravda zadovoljena, nastojimo razumjeti smrt kao posljednje sudište Pravednosti i dobrima i lošima. Ali kad si postavimo pitanje kad će naš neprijatelj ili progonitelj odgovarati za nepravdu i zlo koju je nama učinio, a za koju nikad nije odgovarao ni pred kim, smrt se više ne čini posljednje sudište Pravednosti, nego posljednje utočište Nepravde. Smrt onoga koji nas je progonio, zlostavljao, činio nam zlo se čini kao najveća nepravda koja nam je učinjena, jer ga je smrt krišom i iznenada nepošteno uzela sebi bez da je odgovarao za svoju podlost i svoje zlo. Naš neprijatelj jednom uzet od nas kroz smrt više ne može biti vraćen da mu sudimo i da ga osudimo za počinjeno. Razmišljamo i tome da ga i mrtvog osudimo zbog svega što nam je učinio, dok se u isto vrijeme pitamo zašto to radimo svjesni da on više ne osjeća ni naš gnjev, ni gorčinu, želju za pravdom. Ako ga mrtvog osuđujemo, pa čak i ako to zaslužuje, nemamo zadovoljstva previše takvom osudom, jer mi želimo da on osjeća, bude svjestan naše osude, svjestan svoje krivnje, ali ništa od toga nije moguće. Osuda mrtvog neprijatelja, pa čak i ako je zaslužena je ponekad borba s vjetrenjačama, jer naš neprijatelj ne osjeća više ništa na način na koji bismo mi željeli. U nemogućnosti da ga uskrisimo i osudimo, svoga neprijatelja proklinjemo i tražimo od Boga osudu. Ali i tu smo svjesni da je Bogu i Njegovoj milosti nemoguće odrediti granicu i ograničiti kome i koga će Bog spasiti u zadnji trenutak. Ako je već smrt spasila našeg neprijatelja u zadnji tren od naše pravedne osude i pravednog gnjeva, čini se još većom nepravdom da i sam Bog učini isto. I Bog i smrt su nepravedni, jer nam oduzimaju pravo da sudimo, presudimo i osudimo onoga koji to zaslužuje. I u Bogu pronalazimo neprijatelja ako nam ne dopušta da osudimo svoga zlostavljača, ubojicu, klevetnika… Naša muka, nemogućnost da osudimo onoga koji po svim ljudskim mjerilima zaslužuje biti osuđen utječe na nas, naš život, živote naših bližnjih. Ako smo ostali živi iza svoga neprijatelja, ta muka nas prati nekako kroz cijeli život. Kao da jedva čekamo umrijeti i sresti ga tamo negdje onkraj svega i izvršiti ili barem izreći osudu koju je zaslužio. Ako smo umrli prije svoga neprijatelja, njegov život se čini kao pljuska u lice našim bližnjima, jer kako takav čovjek još uvijek uopće smije biti među živima? Smrt se opet ne čini pravednom, nego izgleda kao krajnje ishodište nepravde. A ako ga (za one koji vjeruju) susretnemo u vječnosti, recimo u raju među svetim i neporočnim dušama, nije li to nepravda najveća od svih koja nam je ikada učinjena? I kad ga susretnemo što ćemo učiniti? Konačno osuditi? Konačno presuditi? Boga osuditi jer mu se smilovao? Čini se da iako sudimo i presuđujemo u zemaljskim stvarima bilo pravedno ili nepravedno, u vječnim stvarima nismo ni suci, ni tužitelji, ni dželati iako bismo to svom dušom željeli biti…, no kad bismo bili i osudili sve one koje smatramo neprijateljima i koje osuđujemo, možda bi naš raj bio pust, a i pitanje je bismo li Svemogućeg zatekli u takvom raju.

U Sarajevu, 3. 9. 2017.

O. J.