U ovom radu želimo se posvetiti psihološko-sociološkim aspektima pojma identiteta. Identitet svakog pojedinca je redovito manje ili više povezan sa identitetom zajednice (čak i više njih) kojoj pripada. Ona utječe na pojedinca kao što pojedinci povratno utječu i na zajednicu. Međutim, postoje i druge odrednice čovjekovog identiteta kao što su životno iskustvo, razvojna dob i okolina. Zatim ćemo se posvetiti pojmu samopoštovanja kao svojevrsnom ključu razvoja identiteta. Na kraju ponešto govorimo i o problemu suprotstavljenih disonantnih identiteta, te o fenomenu etnonacionalizma kao učestalom obliku socijalnog identiteta.
Pojam identiteta
Identitet označava doživljaj vlastitog „ja“. Predstavlja pojam koji pojedinac ima o samome sebi i kontinuiranom postojanju vlastite ličnosti, čije se bitne karakteristike ne mijenjaju s obzirom na vrijeme, mjesto ili situaciju u kojoj se nalazi (Petz, 2005).
Jung je pod identitetom podrazumijevao nesvjesni fenomen kao neraznolikost subjekta od drugih objekata, za razliku od drugih mislioca svoga vremena koji su pod pojmom identiteta smatrali da je netko našao osobnu usporedbu veličine i ravnotežu u životu (Hark, 1998).
Identitet je uvijek nesvjestan fenomen, jer bi svjesna jednakost uvijek predstavljala svijest o dvjema stvarima koje su među sobom jednake pa, prema tome, i razdvajanje subjekta i objekta, a time bi fenomen identiteta već bio ukinut. Psihološki identitet predstavlja vlastitu nesvjesnost.
Identitet bismo laički mogli nazvati poimanje čovjeka u svjetlu relativne određenosti, onako da usred svega oko nas poimamo sebe i vlastito ja. Danas su prisutni različiti teorijski pravci, ali se u većini slučajeva oni znatno ne razlikuju, već podupiru jedan drugoga kako bi u što boljem svjetlu prikazali što je to identitet, na koji način, te kada se on doista formira. Svaki pravac, shodno svojoj specifičnosti, ima prednosti u objašnjavanju pojedinog dijela psihičkog života. Budući da ni jedan pravac nije sveobuhvatan, moglo bi se reći da je najprihvatljiviji integrativni pristup, odnosno ono, „od svega uzmi pomalo“ i promatraj kroz prizmu koja je sastavljena od svega pomalo. Takav pristup nam daje bolju sliku identiteta kao odrednice bez koje čovjek ne bi nikada ni postojao. Identitet je ono što jesmo, što mislimo da jesmo, što osjećamo, što mislimo da osjećamo, identitet je sve o nama i sve u nama.
Od samog rođenja čovjek je stalno u situaciji da reagira na nešto. Svi ti naši pokušaji da reagiramo na nešto dovode do stvaranja nas. Pokušavamo mijenjati sebe, ovisno od dobi, okolini, situaciji.
Svi imamo pravo misliti od čega, kako, i zbog čega smo nastali i kako trenutno djelujemo. Sve je to bit našeg identiteta.
Izvor (foto): http://www.ecosprinter.eu/blog/a-tale-of-identity/
Odrednice identiteta
Za svaki identitet ključno je iskustvo koje čovjek stječe kroz svoj život. Svako novo iskustvo, saznanje, utječe na noviju, izmijenjenu spoznaju. Uzastopni neuspjesi će nečije mišljenje o sebi mijenjati iz nivoa sposobnog ka nivou nesposobnog. Neke aktivnosti će utjecati na mijenjanje spoznaje o vlastitoj moralnosti ka vlastitoj grješnosti (Tuce, 2009).
Kao druga, a ne manje bitna odrednica svakog identiteta je razvojna dob. Ona je bitna odrednica, jer ne mislimo o sebi isto sa sedam, sedamnaest i sedamdeset godina.
Treća, i također bitna odrednica svakog identiteta je okolina koja doprinosi da se osoba doživljava važnom ili beznačajnom, ovisno od toga hvale li je i cijene ili joj se rugaju i podcjenjuju je.
Vrste identiteta
Kada govorimo o vrstama identiteta tada govorimo o svim ulogama koje osoba može imati u životu. Svaka uloga koja nas sustigne tijekom života, formira i naš identitet. Dopunjuje ga, mijenja i za sebe formira svaki dio našeg poimanja o sebi.
Svaki pojedinac sebe doživljava jedinstvenim i po nekim karakteristikama različitim od svih drugih ljudi. S druge strane, svaki čovjek svjestan je i vlastite sličnosti s drugim ljudima što posebno dolazi do izražaja kada oni pripadaju istoj socijalnoj grupi kao i on. Onakvi smo kakvo nam je društvo, odnosno kakve su naše socijalne grupe. Iz svijesti o tome da je pripadnik određene socijalne kategorije i emocionalne važnosti koju ta pripadnost za njega ima, pojedinac gradi svoj socijalni identitet. Proces socijalne identifikacije povezan je s grupnim ponašanjem koje uključuje: etnocentrizam, preferiranje vlastite grupe, razlikovanje među grupama i privlačnost vlastite grupe i percepciju sebe.
Socijalna identifikacija dovodi do tih efekata, jer je povezna sa socijalnom kategorizacijom (Franceško i sur., 2002). Kroz proces socijalne kategorizacije ljude, stvari i pojave u okolini smještamo u određene kategorije na temelju njihovih zajedničkih obilježja. Na taj način pojednostavljujemo informacije koje primamo iz okoline i olakšavamo si spoznaju svijeta. Kategorizacija naglašava sličnost ljudi unutar iste kategorije te njihovu različitost od pripadnika drugih kategorija. Upravo zbog procesa socijalne kategorizacije dolazi do formiranja stereotipa i predrasuda, tj. stavova prema pripadnicima drugih kategorija ili grupa (Jelić, 2003). Činjenica da se ljudi identificiraju sa svojim socijalnim grupama postala je gotovo ključna u objašnjenju različitih unutargrupnih i međugrupnih pojava, kao što su npr. sukobi među različitim narodima (Huić, 2004).
Prema Tajfelu i Turneru, socijalni identitet definiran je kao onaj dio pojedinčevog pojma o sebi koji proizlazi iz njegove svijesti o tome da je pripadnik određene grupe (ili grupa), ali i iz emocionalne važnosti koju za njega ta pripadnost ima (Tajfel, 1981, str. 255).
Teorija socijalnog identiteta kaže da pojedinac socijalni identitet stječe na temelju pripadnosti pojedinim grupama tj. njegov socijalni identitet sastoji se od onih aspekata vlastite slike o sebi koji proizlaze iz onih grupa kojima pripada. Dakle, kada osoba o sebi počne misliti kao o pripadniku određene socijalne kategorije tj. grupe možemo reći da je kod nje pobuđen socijalni identitet (Jelić, 2003).
Važno je naglasiti da pojedinac može imati onoliko socijalnih identiteta koliko u njegovom životu postoji grupa s kojima se identificira. Oni variraju u svojoj važnosti za pojedinčevu sliku o sebi ovisno o situaciji u kojoj se pojedinac nalazi. Na primjer, kada je u krugu obitelji, kod mladića će dominirati identitet sina, a dok je s prijateljima na utakmici istaknutiji je identitet navijača.
Teorija salijentnosti navodi da se pojedinac više identificira s onim grupama koje su u svakodnevnom životu istaknutije.
U nekoj socijalnoj situaciji istaknutiji će biti onaj identitet koji uključuje odnose s više bliskih osoba. Tako, npr., nečija svakodnevna uloga majke je istaknutija od uloge članice radničkog sindikata (Huić, 2004).
Teorija socijalnog identiteta naglašava postojanje razlike između osobnog i socijalnog identiteta. Osobni identitet temelji se na ideji jedinstvenosti svakog pojedinca i na njegovoj različitosti od svih drugih ljudi. On proizlazi iz osobina ličnosti pojedinca i iz njegovih odnosa s drugim ljudima.
Osobni identitet temelji se na pojedinčevim vrijednostima, idejama, emocijama, ciljevima, te na tome kako pojedinac vidi sebe. Međutim, za osobni identitet nužna je i usporedba s drugima, tj. činjenica da svatko vidi sebe različitim od drugih ljudi. Svi smo zasebna jedinka i unikatni baš onakvi kakvi jesmo.
Socijalni identitet, kao što je već ranije spomenuto, odnosi se na to kako pojedinac vidi sebe kao člana grupe kojoj pripada. No, pripadanje grupi i socijalna identifikacija moguća je samo u usporedbi s grupama kojima ne pripadamo, pa se socijalni identitet odnosi i na razlikovanje od drugih grupa. Uključena je dakle sličnost unutar vlastite grupe i razlikovanje od drugih grupa (Franceško i sur., 2002).
Prema teoriji socijalnog identiteta, ljudi su pristrani prema vlastitoj grupi, jer na taj način postižu pozitivnu različitost vlastite grupe, pozitivan socijalni identitet, a time povećavaju vlastito samopoštovanje. Unutar ove teorije samopoštovanje je dobilo centralnu ulogu u objašnjenju međugrupne diskriminacije. Pod pojmom samopoštovanje podrazumijevamo evaluaciju sebe, odnosno, osjećaj vlastite vrijednosti i poštovanja prema samom sebi.
Samopoštovanje kao ključ razvoja identiteta
Istraživanja su pokazala da je kod ljudi samopoštovanje važan faktor za subjektivni osjećaj zadovoljstva i za uspješnost u različitim područjima djelovanja. Ono je zapravo primarni indikator pozitivne psihološke prilagodbe. Posljednjih godina porastao je interes za koncept samopoštovanja u različitim područjima kliničke i socijalne psihologije. Samopoštovanje može biti osobno i socijalno, ovisno o tome evaluiramo li sebe kao pojedinca ili pripadnika neke skupine ljudi (Jelić, 2003).
U literaturi se koncept osobnog samopoštovanja često spominje, a različiti autori ga definiraju na različite načine. Coopersmith (1967) osobno samopoštovanje definira kao stupanj uvjerenja pojedinca u vlastite sposobnosti, važnost, uspješnost ili vrijednost, te ga tretira kao višedimenzionalni konstrukt. U Maslowljevoj teoriji samopoštovanje se nalazi na četvrtoj razini hijerarhijski organiziranih potreba (motiva) pojedinca, a sastoji se od dvije komponente: želje za kompetentnošću i želje za prestižem. Rosenberg ga definira kao globalnu vrijednosnu orijentaciju prema sebi (Lacković i Grgin, 1994). Luhtanenova i Crockerova (1992) navode da mnogi autori osobno samopoštovanje shvaćaju kao evaluativnu dimenziju pojma o sebi, te je kao takvo često mjereno i istraživano.
Pretpostavka teorije socijalnog identiteta jest da postoji povezanost između osobnog i kolektivnog samopoštovanja, jer imaju zajedničku jezgru u slici o sebi (opći osjećaj vrijednosti, pozitivnost slike o sebi u cjelini). Jelić (2003) kaže da su dosadašnja istraživanja podržala ideju o međudjelovanju ova dva tipa samopoštovanja. U nekima od njih se pokazalo da pristranost prema vlastitoj grupi ili međugrupna diferencijacija povećavaju osobno samopoštovanje. Cialdini i Richardson (1980) u svom su istraživanju pokazali da neuspjeh na testu, za koji je pretpostavka da će više ugroziti osobno nego kolektivno samopoštovanje, kod sudionika dovodi do uzdizanja kvalitete vlastitog fakulteta i omalovažavanja kvalitete konkurentskog fakulteta što ima direktniji utjecaj na povećanje kolektivnog nego osobnog samopoštovanja (Luhtanen i Crocker, 1992; Jelić, 2003). Dakle, pokazalo se da jedan tip samopoštovanja ponekad može kompenzirati drugi i stoga nam mogućnost mjerenja kolektivnog samopoštovanja zajedno s osobnim daje priliku da te procese promotrimo pod novim svjetlom (Luhtanen i Crocker 1992).
Identitetska disonanca
Već smo u prethodnom poglavlju naglasili da pojedinac može imati onoliko socijalnih identiteta koliko u njegovom životu postoji grupa s kojima se identificira. Sve ovo čovjeka može dovesti i u stanovitu paradoksalnu situaciju, odnosno, do toga da su neki njegovi identiteti međusobno suprotstavljeni. Na primjer, osoba N. N. istovremeno posjeduje identitet oca, supruga, radnika, praktičnog vjernika, etnonacionalista i alkoholičara. Na kraju će prevladati onaj identitet koji uključuje relacije s većim brojem bliskih osoba. U slučaju postojanja težeg stupnja alkoholizma to nažalost znači da će ovaj identitet izgledno i prevladati kod osobe N. N. Zašto? Poznato je da dugogodišnja neumjerena konzumacija alkohola dovodi do znatne promjene osobnosti kod alkoholičara. Jedna od tih promjena uključuje i tendenciju naglašenog poštovanja sebi sličnih te prijezira prema svim drugačijima. Tako će se alkoholičar s vremenom sve više vezivati uz svoje kavansko društvo, dok će se naspram ostalih, uključujući tu i svoje najbliže, otuđivati. Pri tome se osobi N. N. neće biti lako promijeniti na bolje, jer je u međuvremenu njegov alkoholizam prestao biti samo navika, to je sada cjelovit način života. Ponekad sam sebi stvarno obeća da više neće piti, međutim, socijalna potreba ga odvlači među „najbolje prijatelje“, a tamo je samo pitanje trenutka kad će ponovno početi konzumirati alkohol.
Ipak, iz potonjeg barem otprilike možemo razaznati i rješenje. Osobu N. N. neće spasiti jednokratna kritika, pa čak ni dobronamjeran savjet. Tome naprotiv, uz čvrstu osobnu odluku i postojanu volju, njemu će biti potrebno i jedno iskreno prihvaćanje te snažna podrška koji će biti veći, topliji i iskreniji od onoga što mu se inače pruža u kavani. U ovim stvarima jednostavno ne pomaže nikakav blef: obiteljski identitet prevladava tamo gdje obitelj pruža dostatnu socijalnu bliskost i emocionalnu satisfakciju svojim pojedinim članovima, a slično tako i u kontekstu vjerske zajednice: samo topla, bliska i iskrena zajednica može potaknuti dominaciju vjerskog identiteta u životu svojih pojedinih članova.
Etnonacionalizam kao vrsta socijalnog identiteta
Nacionalni identitet je, od svih vrsti socijalnog identiteta, imao najveći utjecaj na povijesne događaje. Posljedice za ljudski rod, kroz povijest, bile su i pozitivne i negativne. Razumijevanje važnosti tog fenomena nema samo teorijsku nego i praktičnu vrijednost poticanja međunarodne tolerancije. Posljednjih godina nacionalni identitet je tema interesa mnogih istraživanja prvenstveno zbog političkih zbivanja i čestih sukoba koji su povezani s nacionalnom pripadnošću.
Šiber (1998) psihologijski aspekt nacije definira kao osjećaj pripadnosti, zajedništva, te kao sustav stavova prema vlastitoj nacionalnoj grupi.
Nacionalni osjećaj je osjećaj pripadnosti koji se oblikuje unutar jedne određene društvene grupe. Pojedinac preuzima kulturu, oblike ponašanja i vrednovanja, te se osjeća kao jedan od pripadnika grupe. Ipak, osim toga što je nacionalni osjećaj subjektivna kategorija, on u velikoj mjeri ovisi o ponašanju drugih prema nama te o njihovom vrednovanju naše nacionalne identifikacije. Nacionalni identitet i s njim povezani fenomeni do sada su uglavnom bili istraživani u sklopu sociologije, antropologije i politologije, dok se psihologija njima manje bavila.
Psihologijska istraživanja nacionalne identifikacije uglavnom su rađena na manjinskim grupama. U novije vrijeme, zbog geopolitičkih promjena u Europi, raste interes psihologije za nacionalni identitet, a time i broj raznolikih istraživanja u tom podruju. Većina dosadašnjih radova svoje rezultate objašnjava unutar jednog od tri teorijska okvira: teorije socijalnog identiteta, teorije akulturacije i kulturnog konflikta, te razvojne teorije formiranja identiteta (Phinney, 1990).
Prema teoriji socijalnog identiteta, samim članstvom u grupi kod pojedinca se javlja osjećaj pripadnosti i izgrađuje se pozitivni socijalni identitet. Teorija socijalnog identiteta nacionalnu grupu promatra kao i svaku drugu socijalnu grupu pa možemo zaključiti da nacionalni identitet proizlazi iz osjećaja pripadnosti određenoj naciji tj. nacionalnoj grupi. Pojedinac sa svojom nacionalnom grupom dijeli zajednička vjerovanja, stavove, vrijednosti, običaje, jezik, religiju.
Nacionalni identitet također podrazumijeva i samoodređenje osobe kao člana nacionalne grupe (Čorkalo i Kamenov, 1998).
Jelić (2003) navodi da je nacionalni identitet važan dio socijalnog identiteta koji proizlazi iz osjećaja pripadnosti određenoj nacionalnoj skupini uz koju se veže i izrazita emocionalna važnost.
Prema Milošević Đorđević (2003), razlikovanje „nas“ od „njih“ dovodi do učvršćivanja nacionalnog identiteta, koji se neprestano mijenja te nastaje kroz interakciju i povlačenje granica prema drugim grupama. Za nacionalni identitet bitna je subjektivna identifikacija pojedinca s grupom, ali i prepoznavanje dotične grupe od strane vanjskih klanova (Huić, 2004).
U mnogim istraživanjima postavljalo se pitanje o tome pojačava li snažna identifikacija s nacionalnom grupom pozitivnu sliku o sebi i pridonosi li samopoštovanju, no malo istraživanja ispitivalo je vezu samopoštovanja i nacionalnog identiteta na odraslim sudionicima. Dobiveni rezultati su malobrojni i nejednoznačni te ne dopuštaju izvođenje jasnih zaključaka.
Kao što je ranije spomenuto, pojedinci kroz članstvo u grupi stječu pozitivni identitet. No, Tajfel (1978) navodi da nacionalne grupe imaju poseban status u određenju grupnog identiteta. Kada dominantna grupa u društvu podcjenjuje ili ponižava manjinsku grupu, kod članova manjinske grupe može se razviti negativni socijalni identitet (Phinney, 1990). U dodiru s većinskom grupom kod pripadnika manjinske grupe može doći do razvoja niskog samopoštovanja, jer se percipiraju kao članovi inferiorne grupe. Prema Tajfelu (1978), postoji više različitih načina „obrane“ od inferiorne grupe.
Tajfel i Turner (1986) kažu da je identifikacija s vlastitom grupom najizrazitija kad su granice među grupama nepropusne, statusni odnosi nestabilni i kad se razlike percipiraju kao nelegitimne (Ellemersi dr., 1988). Prema Phinney (1990), identifikacija s dvije različite grupe može se javiti kod ljudi koji žive pod utjecajem dviju kultura. Ona može nepovoljno utjecati na razvoj nacionalnog identiteta kod pripadnika manjinske grupe zbog konflikta vrijednosti, stavova i normi ponašanja između njihove i većinske grupe. Utjecaj dvije kulture u nekim situacijama može imati i pozitivne posljedice na kulturalni identitet pojedinca. To se najčešće događa kad su kulture skladne, sličnih normi, vrijednosti i stavova.
Jedno od osnovnih pitanja vezanih uz konstrukt nacionalnog identiteta jest utvrđivanje i mjerenje njegovih različitih komponenti.
Phinneyeva (1990) govori o četiri osnovne komponente za koje se pretpostavlja da čine nacionalni identitet:
- Samoidentifikacija ili samodefiniranje pojedinca kao člana nacionalne grupe. Samoidentifikacija može biti određena porijeklom osobe, ali je moguća i kao iskaz vlastitog opredjeljenja neovisno o porijeklu. Feather (1994) (prema Čorkalo i Kamenov, 1998) je proveo niz istraživanja na australskom sudionicima i pokazao da je snažnija identifikacija s nacionalnom grupom povezana s izraženijim favoriziranjem vlastite grupe, većom grupnom pristranošću te izraženijim kolektivističkim
- Osjećaj pripadnosti određenoj etničkoj skupini. Njegov intenzitet može varirati od snažnog do osjećaja samo formalne pripadnosti grupi bez emocionalne vezanosti. S obzirom da se ova komponenta odnosi na emocionalne procese, zbog njihove promjenjivosti, teško je mjerljiva. U većini istraživanja ispituje se preko vezanosti za vlastitu grupu, a katkada i kao osjećaj različitosti i izdvojenosti vlastite u odnosu na druge grupe (Phinney,1990).
- Stavovi prema članstvu u grupi koji mogu biti pozitivni ili negativni. Pozitivni stavovi se najčešće iskazuju i istražuju kroz pozitivne afektivne reakcije kao što su ponosi zadovoljstvo pripadnošću, te prihvaćanje vlastite grupe. Izostanak pozitivnih stavova i/ili izražavanje negativnih stavova prema vlastitoj nacionalnoj skupini može se promatrati kao poricanje vlastitog nacionalnog identiteta. Negativni stavovi mogu se manifestirati i kao želja za time da se postane član neke druge nacionalne skupine (Phinney, 1990). Analiza rezultata istraživanja, koje je 1995. godine proveo International Social Survey Programme (ISSP) u 22 europske zemlje, pokazala je da je nacionalni ponos povezan s osjećajem nacionalne pripadnosti. Višu razinu nacionalnog ponosa pokazuju oni koji imaju snažan osjećaj nacionalne pripadnosti tj. osjećaju se „bliski“ svojoj zemlji. Pokazalo se da stariji i slabije obrazovani sudionici iskazuju veći nacionalni ponos, dok razlika s obzirom na spol nije utvrđena (Čorkalo i Kamenov, 1998).
- Uključenost u rad i život vlastite nacionalne skupine odnosi se na to koliko pojedinci sudjeluju u održavanju tradicije i kulture svoga naroda. U istraživanjima najčešće korišteni indikatori uključenosti su: upotreba nacionalnogjezika, način sklapanja prijateljstava i intimnih veza, je li za njih važna pripadnost istoj etničkoj skupini, pripadnost određenoj vjeri i njeno prakticiranje, sudjelovanje u radu i formiranju socio-nacionalnih institucija (zavičajni klubovi, društva), uključenost u politike aktivnosti vezane za boljitak vlastite nacionalne grupe, odabir mjesta stanovanja s obzirom na nacionalnu pripadnost, njegovanje nacionalnih vrijednosti, interes za zemlju porijekla, te poznavanje nacionalne povijesti i kulture (Phinney,1990).
Zaključak:
Pojam identiteta je vrlo kompleksan jer uključuje manje-više sve sfere i aspekte čovjekovog života, i ono što on jest, čak i ono što će tek biti. Stoga ovaj pojam neminovno zavrjeđuje i pozornost kako znanstvene zajednice, tako i misaono usmjerenih pojedinaca.
Boljim razumijevanjem i poznavanjem ovoga pojma stvaramo preduvjete i za bolje poznavanje samih sebe, kao i socijalnih grupa kojima pripadamo. Ovakvo promišljanje nas može osposobiti i za nadvladavanje nekih negativnih aspekata onih uobičajenih puteva formiranja ljudskog identiteta. Tu osobito mislimo na naznačenu problematiku izgradnje samopoštovanja na temelju prijezira prema drugima i drugačijima. Naime, današnje vrijeme itekako nalaže formiranje jednog drugačijeg samopoštovanja koje će se bazirati na poštovanju onih drugih i drugačijih. S druge strane, postojanje višestrukih identiteta kod pojedinca jasno nalaže potrebu aktivnog i svjesnog određivanja prioriteta u vlastitom životu, ali i više od toga, čovjek bi također trebao prepoznavati i nadvladavati sve one identitete koji mu proturječe kao osobi u cjelini.
U Sarajevu, 3. 10. 2017.
B. K.
Literatura:
Čorkalo, D. i Kamenov, Ž. (1998). Nacionalni identitet i međunacionalna tolerancija. Izvještaj s VIII. Ljetne psihologijske škole, Odsjek za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Franceško, M., Kodžopeljić, J., Majstorović, N. i Mihić, V. (2002). Aspekti Evropskog identiteta operacionalizovani skalom EUROID2002, Ličnost u višekulturnom društvu, Vol. 4, str. 105-114.
Hark, H. (1998). Leksikon osnovnih jungovskih pojmova. Beograd: Dereta.
Huić, A. (2004). Nacionalni i Europski identitet građana Zagreba i Novog Sada, Diplomski rad, Filozofski fakultet u Zagrebu.
Jelić, M. (2003). Provjera postavki teorije socijalnog identiteta na etničkim grupama, Magistarski rad, Filozofski fakultet u Zagrebu.
Lacković-Grgin K. (1994). Samopoimanje mladih. Naklada Slap, Jastrebarsko.
Milošević Đorđević, J. (2003). Jedan pokušaj klasifikacije teorijskih razmatranja nacionalnog identiteta. Psihologija, Vol. 36 (2).
Petz, B (2005). Psihologijski rječnik. Jastrebarsko: Naklada slap.
Phinney, J. S. (1990). Ethnic identity in adolescents and adults: review of research. Psychological Bulletin. No. 108. pp. 499-514.
Rosenberg, M. (1965). Society and Adolescent Self-Image. Princeton, New Yersey, Princeton University Press.
Šiber, I. (1998). Psihologijski aspekti međunacionalnih odnosa. Zagreb: Kulturno prosvjetni sabor Hrvatske.
Šiber, I. (1998). Osnove politike psihologije. Politika kultura, Zagreb.
Tajfel, H. (1981). Human groups and social categories: Studies in Social Psychology. Cambridge, UK: Cambridge University Press.
Tuce, P. (2009). Terapija identiteta. Zenica: Minex.