Poptheo Web Portal - Svakodnevna inspiracija kroz različite teme i tekstove

O NADI

Nada je stav pred neizbježnom životnom tragedijom, ondje gdje se više ljudski gledano ništa ne može učiniti i ondje gdje se pokušalo učiniti nešto nadljudsko, ali bez uspjeha.

Nada je stav nadanja pred mučnom šutnjom onostranog na nečiju neizbježnu tragediju. Najteže je prihvatiti da onostranost šuti pred katastrofom, a u istom trenutku osjećati čudnu nadu nešto poput neobične bolesti koja u trenutku zahvati čovjeka i podigne ga do euforije.

„Nada je kruh bijednika“ – oštro presudi veliki Aristotel, ili „nada je dobar doručak, ali slaba večera“ – primijeti Francis Bacon. Meša Selimović je još okrutnije presudio nadi u „Dervišu i smrti“: „Nada je svodilja smrti, opasniji ubica nego mržnja. Prijetvorna je, umije da pridobije, smiruje, uspavljuje, šapće ono što čovjek želi, vodi pod nož.” Ali ima i ono optimističnije od recimo Dale-a Carnegie-a, koji zaključi kako je većina velikih i značajnih stvari u povijesti učinjena od strane ljudi koji nisu posustali niti onda kad je izgledalo da više nema nikakve nade! Dakle, nada je kudikamo kontraverzan fenomen o kome se nije moguće izražavati jednodušno i jednoznačno.

Nada je i ludost i bolest, nada je najočitiji simptom biti ljudsko biće. U tragedijama života nada se javlja kao poremećaj, kao neobično pomjeranje utvrđenih zakona i pravila, kao čudesni fenomen ljudskog postojanja koji pred ništavilom stoji s osmijehom kao da je ništavilo punina života. U osobnim gubitcima ondje gdje se čini da je onostranost nezainteresirana za patnju, ipak čovjek pronalazi tragove nade, poput bolesnika koji na bolesničkoj postelji u trenutku odlaska na onu stranu umjesto samrtničke ozbiljnosti ispriča vic o vlastitom umiranju koje se ima dogoditi za nekoliko trenutaka.

U takvim lucidnim trenutcima kada se smijemo, radujemo i šalimo na račun osobnih umiranja i odlazaka s ovoga svijeta, naš smijeh i naše radosti iako prožete podmuklim osjećajem straha za vlastiti život i umiranje nekada u budućnosti nisu ništa drugo nego tragovi nade. Tragovi nade, iako jedva vidljivi u životu svakoga od nas, jedva primjetni, prožeti strahom, ali jedan trag nade u životu svakoga od nas povremeno je dovoljan da cijeli jedan ljudski život isprati do njegova kraja na tako snažan i moćan način da se onima koji nas iz svemira promatraju činimo kao luđaci, koji iako svjesni neizbježne katastrofe slave ono čega se najviše boje, svoj vlastiti kraj i odlazak. Nadati se u trenutku kraja života je pogreška kojoj se cijeli svemir čudi i koju ni svemir unatoč svojoj savršenosti i uređenosti ne može ispraviti. Nada je pogreška svemira, ali bez te pogreške ljudski život ne bi imao značenja, i sam svemir bio bi besmislen. Nada je pogreška koja svemu daje smisao, neobjašnjivi paradoks ljudskog postojanja čiji su simptomi radost, humor i smijeh.

Teško je uopće razumjeti kako pogreška može biti temelj postojanja, kao da pogreška u savršenom matematičkom zadatku zapravo daje konačno rješenje i to rješenje bez kojega zadatak ne bi imao nikakvog smisla i značenja, pogreška bez koje zadatak ne bi bilo moguće ni postaviti. Nada je neobična, važna i tajanstvena pogreška. Je li nada kao pogreška bila slučajna ili ju je Netko napravio namjerno? Ako je bila slučajna, onda svemir sigurno nije zadovoljan takvim ishodom postojanja. Jer pogreška upućuje na to da nije sve apsolutno savršeno. Ako ju je Netko napravio namjerno, onda je morao znati unaprijed da je tako predviđeno da ljudsko biće ne bude savršeno. Zato je namjerno, smišljeno i planirano napravio pogrešku koja se zove nada, jer ta pogreška u postojanju ljudskog bića svojim paradoksalnim postojanjem vodi ljudsko biće prema savršenstvu od kojega bi se inače u samom početku odustalo. Jer ljudsko biće u trenutcima neizbježnih osobnih tragedija svojom radošću, osmijehom i hrabrošću svjedoči koliko je snage skriveno u njegovim dubinama, a pred tragedijom biti radostan dok je to za svemir znak ludosti, za evoluciju znak slabosti, za sve nas koji gledamo osmijeh onoga koji nas napušta i vidimo radost u njegovim očima znak je nade, te neobične i tajanstvene pogreške koja nas redovito šokira, ali i utješi. Zato možda i jesmo za svemir luđaci i čudaci, ali možda nismo za Nekoga tko je na nas mislio prije nego li je uopće bilo svemira, za Nekoga tko je znao da biti ljudsko biće znači imati ugrađenu tvorničku grešku, ali grešku bez koje je čovjek nerazumljiv i neshvatljiv, grešku koja se zove nada.

U Sarajevu, 12. 2. 2018.

O. J.

Izvor (foto):123rf.com

MILOST VS. ZASLUGA

Milost je vrlo važan teološki pojam. Da bi nešto bilo milost potrebna su dva uvjeta: da bude nezasluženo od strane onoga kome se iskazuje milost, te da bude neuvjetovano kod onoga koji iskazuje tu milost. Na primjer, ukoliko vas lopov sa uperenim pištoljem ljubazno zamoli da mu date sve pare što imate uza se, tu se svakako ne može govoriti o milosti, nego o pljački, jer ne da ste u ovom slučaju samo uvjetovani, nego ste čak uvjetovani golim životom.

Uzmimo drugi primjer, ako roditelji kupe djetetu nove cipele, je li to onda milost? Nije! Istina da dijete nije s nečim konkretnim zaslužilo te cipele, ali ono je još uvijek dijete i ne može ih samo sebi zaraditi i kupiti. S druge strane, roditelj je i u ovom slučaju uvjetovan, jer je zakonski dužan da se brine o svome djetetu i njegovim potrebama, upravo jer je ono još uvijek nesamostalno i nemoćno.

No, ukoliko neki prosjak diskretno moli za pomoć i vi mu izađete u susret, to je onda milost. On vašu pomoć ni s čim nije zaslužio, a vi ni s čim niste ni uvjetovani. Naravno, i o ovome bi se dalo raspravljati. Neki drugi teološki naglasci bi rekli da svaki čovjek zaslužuje pomoć samim tim što je čovjek – ljubljeno Božje stvorenje, a i za darovatelja bi se moglo reći da je uvijek manje ili više uvjetovan – također zato što je čovjek, ljubljeno stvorenje Božje koje je pozvano da se uči od božanske svetosti i dobrote, a ne da vlastitu zloću i tvrdoću opravdava tuđom – još većom – zloćom i tvrdoćom.

S potonjim smo zapravo dotakli i samu opravdanost/nužnost milosti u našem životu. Bog je onaj koji je milostiv, milosrdan, bogat dobrotom, te koji poziva čovjeka da i sam to u životu nasljeduje.

Teška neka riječ za naše vrijeme

U teologiji se također kaže da je riječ milost postala na neki način nedobrodošla u našem vremenu. Ova riječ kod nekih može buditi i neke poviješću inicirane frustracije. Predočimo si – recimo – nemilosrdnog vladara kojem se podanici silom prilika moraju obraćati s „milostivi gospodine“ ili „milostiva gospođo“, što će reći da ova riječ kod nekih može evocirati snažne arhaične konotacije jednog nepravednog društvenog poretka.

No, još više od toga, u današnjem vremenu ljudi se više interesiraju za zasluge nego za milosti. Tako bi netko rekao: „Pusti se ti meni milosti; daj ti meni što zaslužujem po zakonu!“ Sve jasno, ali ipak ostaje pitanje, kako ćemo znati da je netko nešto stvarno zaslužio i u kojoj mjeri?

Klizak teren zvani zasluga

Njemački književnik Martin Kessel – alias Hans Bruhl reče jednom zgodom glede odlikovanja: “Tko traži odlikovanje, nije ga zaslužio, a tko ga je zaslužio, nije mu ni potrebno.” Ovdje se radi otprilike o logici: ako nešto stvarno zaslužuješ onda to nećeš ni morati tražiti, jer sigurno ćeš biti nagrađen za dobro što si učinio. S druge strane, ukoliko netko mora puno moljakati i pričati o svojim zaslugama, to znači da ta njegova zaslužnost i nije posve uočljiva i jasna po sebi.

Jedna dobra zgoda sa Silvijom Berlusconijem kaže kako su mu u njegovim premijerskim danima jednom prilikom došli predstavnici štrajkača koji su tražili veća primanja. I tako su mu oni uporno objašnjavali da oni zaslužuju veće plaće, da bi im neumoljivi Silvio na kraju ponudio šokantno rješenje: „Najtoplije vam savjetujem da počnete zarađivati više“. Gospodin Silvio svakako nije svetac, ali nitko mu nikad nije mogao osporiti da je poslovno uspio krenuvši od same nule. Ratno siroče, još kao dječačić počeo raditi na pijaci, nosajući kave i radeći najgore poslove. Uspio uštedjeti za vlastiti štand, onda i za drugi, pa polako otvorio nekakvu radnjicu u sklopu pijace, pa drugu, treću… i sve tako polako do pozicije najmoćnijeg Talijana i jednog od najmoćnijih ljudi svijeta. I sad oni njemu „mi zaslužujemo“ … a on će „ako zaslužujete, onda jednostavno sebi i zaradite“.

Milost ipak nije nadiđena

Živimo u vrlo nezadovoljnom vremenu. Većina ljudi je uvjerena da zaslužuje više: bolji posao, boljeg šefa, boljeg partnera, bolje prijatelje, bolju državu … pa čak i boljeg Boga. Ok, tko zaslužuje onda neka jednostavno nađe i uzme sve to što mu po zakonu i pravu pripada. Ili možda ipak ne zaslužujemo sve to, premda smo opijeni sviješću o vlastitoj posebnosti, važnosti i vrijednosti. To i jest učestala svijest našega vremena: jako smo posebni i vrijedni, premda drugi to ne opažaju. Pa zar su svi slijepi ili možda ja ipak nisam toliko vrijedan koliko mislim. Ne bojmo se priznati ovo drugo … to svakako nije kraj. Štoviše, tek to može predstavljati novi sretni početak, jer milost još uvijek postoji, i na nebu i na zemlji. Ono, kako i gordi Martin Luther zaključi pred vlastitu smrt: „Svi smo mi prosjaci.“

U Sarajevu, 7. 2. 2018.

M. B.

Svojatanje „nepoznate“ zemlje

Što prosječni stanovnik Sarajeva zna o problemima i pitanjima prosječnog stanovnika Trebinja? Ili što prosječni stanovnik Mostara zna o problemima i pitanjima prosječnog stanovnika Orašja? Ili što stanovnik Neuma zna o Bosanskoj Gradišci i zna li išta o njoj? Ili što prosječni stanovnik Rogatice zna o Kupresu? Moglo bi se unedogled nabrajati stanovnike određenih mjesta koji u dobroj mjeri o nekim drugim mjestima udaljenih nekoliko desetaka kilometara ne znaju baš puno.

Svojatanje „svakog pedlja bosanskog tla“ kojega prate pjesničke, epske, i antologijske izjave o „borbi do zadnjeg daha“ ponekad prati oskudno i mizerno poznavanje kako povijesti Bosne i Hercegovine tako još više nezainteresiranost za život, običaje i djelovanje drugih gradova i općina u ovoj zemlji. Borba za „svaki milimetar bosanske zemlje“ uključuje i Sarajevo, Trebinje, Orašje, Bosansku Gradišku, Rogaticu, Kupres, ali što najčešće verbalni politički „borac“ za „pedlje tla“ zna o tim mjestima i njihovim stanovnicima i je li ikada posjetio i pokušao upoznati ta mjesta, ljude u tim mjestima i njihove običaje ili ih jednostavno označava kao „osvajačke mjere“ koje treba „izmjeriti“ i do kraja označiti i ograditi „bosansko tlo“ i onda „napasti i zauzeti“ da bi se „tor“ konačno ogradio. Ograđivanjem „tora“ prestaje obveza da se druga mjesta i ljude u ovoj zemlji upozna i prepozna kao ljude i građane ove zemlje, „unitarni tor“ „zaokruživanjem tla“ zaokružuje i mogućnost da svako mjesto, grad i ljudi u gradu ostanu izvor već odavno razvikanog i u stvarnosti prilično nepostojećeg „plural“ i „multi“ društva. Neznanje o vlastitoj zemlji, ljudima koji u njoj žive i mjestima koja se u njoj nalaze nije samo stvar „intelektualne lijenosti“ onih političko-epskih junaka koji „pjevaju“ o „unitarnom tlu“, nego je i određena politička „(ne)kultura“ koja neznanje o vlastitoj zemlji, gradovima i ljudima smatra sasvim normalnim i prihvatljivim. Rijetki su oni „junaci“ u politici koji ipak nešto znaju o zemlji u kojoj žive i od koje primaju plaću, pa ne trče odmah „u junačku unitarnu borbu za unitarni tor“ nego tu i tamo upozoravaju da „junaštvo“ nije najpametnije rješenje u uvjetima kada postoje gradovi, općine i ljudi u ovoj zemlji o kojima trebamo još puno učiti i koje se treba također o nečemu pitati. Tako svaki „pedalj bosanskog tla“ uz možda i opravdanu brigu za budućnost ove zemlje kao dio „folklora“ političkog „junačine“ ponekad prikriva neznanje o zemlji u kojoj „junak“ nastoji i hoće ostvariti svoju „plemenitu stvar“ „snažnom junačkom mišicom“ ne pitajući pri tom slažu li se stanovnici Sarajeva, Rogatice, Kupresa i Orašja s njegovom „borbom“ i zašto im „politički junak“ ne bi ponudio referendum pitajući ih jesu li oni također za „borbu za svaki pedalj bosanskog tla“ ili im je sasvim dovoljno što svatko mirno živi u svom gradu bez tenzija i bez potrebe da budu „unitarni tor“. Tako se već dugo svojata „nepoznata“ zemlja, „nepoznati“ gradovi o kojima se nema volje učiti, „nepoznati“ stanovnici o kojima se ne želi znati, „nepoznata“ povijest o kojoj se ne trudi znati puno, kao da će „unitarni tor“ „političkog junaka“ izbrisati magijom „neznanje“ koje je njegov najveći neprijatelj i to u zemlji gdje nekoliko desetaka kilometara od njegovog „borbenog položaja“ egzistira grad i stanovnici grada o kojima „politički junak“ zna samo da su „mrski neprijatelji“ i ništa više od toga kao da su Sarajevo, Mostar, Trebinje, Rogatica, Orašje, Bosanska Gradiška, Kupres „neprijateljska gnijezda“ koja treba „poraziti“ i ograditi „unitarnim torom“. Da se tako i dogodi, to neće izliječiti neznanje „političkog junaka“ o njegovoj vlastitoj zemlji nego ga samo produbiti, jer tada neće biti ni potrebno znati povijest drugog grada i njegovih stanovnika, jer će sve biti „jedna nepoznata zemlja“ gdje je „neznanje“ o susjednom gradu, općini i njihovim stanovnicama prihvatljivo, normalno i poželjno. „Neznanje“ je najveći neprijatelj „političkog harambaše“, zato se trudi stvoriti jedan „tor“ gdje bi svi trebali biti „neznalice“ o vlastitoj zemlji i gradu ili općini koja je tek nekoliko desetaka kilometara dalje, ali koju „politički harambaša“ nikad nije posjetio, a ne daj bože da o njoj nešto pročita i nauči da se ne bi kojim slučajem zarazio „znanjem“ o zemlji i općinama koje predstavlja spreman vlastitim „neznanjem“ boriti se za „svaki pedalj bosanske zemlje“ o kojoj ne zna ništa dalje od „političkog prijestolja“ na kojem sjedi.

U Sarajevu, 6. 2. 2018.

O. J.

Samaritanka

Biti Samaritanka u takvoj sredini značilo je izopćenje. Biti sama u takvoj sredini značilo je odbacivanje. Biti žena u takvoj sredini značilo je osudu i onda kada ne činim ništa. Voljela sam malu zidanu kuću od prepečene opeke na izlazu iz sela. Tu sam imala mir. Uvečer bih stajala na pragu i gledala zalazak sunca iznad pustinje. Vjetar je donosio topao zrak i pokoje zrno pijeska do mojih bosih stopala. Ponekad bi mir bio narušen vikom i osuđivanjem pobožnih židova koji bi prolazili prema Jeruzalemu kada bi išli na proslavu Pashe.

Bila sam žigosana kao bludnica, grešnica s kojom se stupanje u kontakt kažnjavalo izopćenjem iz zajednice ili kamenovanjem. Nitko nije smio pozdraviti me, a ženama je bilo strogo zabranjeno razgovarati sa mnom. Moj dolazak na obližnji izvor po vodu izgledao je kao dolazak zarazne bolesti. Svi su se sklanjali u jednu stranu šuteći i čekajući da zahvatim vodu iz korita. Vodu sam smjela uzimati samo jednom tjedno i nikada subotom. Nakon što bih zagrabila vodu ispraznili bi korito i rabin bi došao i pomolio se da korito ne ostane nečisto. Tek tada su druge žene smjele zagrabiti vode. Kuća u kojoj sam živjela pripadala je nekom čovjeku kojega je zajednica izopćila, jer je jednog dana došao u selo u sinagogu s nekim čovjekom. Taj čovjek je u sinagogi, kako su govorili, pohulio na Boga, jer je tvrdio da je Sin Božji. Obojicu su izbacili iz sinagoge i zaprijetili im kamenovanjem ako se ikada ponovo pojave. Nisam više nikada čula za njih. Kuća je proglašena nečistom i u nju se nijedan pobožni židov nije smio useliti ili je uzeti. Nakon smrti majke u Kafarnaumu preživljavala sam od trava od kojih je majka pravila lijekove za raznorazne bolesti i ona me je mnogočemu poučila. Uskoro sam morala napustiti Kafarnaum, jer sam optužena za vračanje i bludništvo. Nekoliko dana sam lutala galilejskim selima, ali nigdje nisam mogla naći ni prenoćište. Čim bi čuli da sam Samaritanka, zatvarali su vrata kuća i ulaze u sela. Sasvim slučajno hodajući uz rub pustinje naiđem na malo selo i kuću koja se činila napuštena. Poučena iskustvom odem u selo, ali ne kažem da sam Samaritanka da se raspitam o kući. Jedna pobožna židovka mi ispriča da je kuća napuštena i da se u njoj ne smije živjeti, jer je nečista i da je u njoj živio neki pobožni židov kojemu je neki putujući šarlatan rekao da je Sin Božji. Odmahujući glavom u znak negodovanja reče kako je taj pobožni židov bio vrlo poštovan u zajednici, kako bijaše mudar i pravedan. Ali jednom je taj čovjek prolazio kroz selo s grupom ljudi. Ušao je u kuću tog pobožnog židova, ostao cijelo popodne kod njega. S njim je bila i grupa od nekoliko muškaraca i žena. Navečer taj pobožni židov iziđe sa zavežljajem na ramenima ostavi sve i kuću otvorenu i ode s tom družinom. Jednom su se pojavili, njih dvojica, taj pobožni i židov i taj što je otišao za njim. U sinagogi su stvorili viku i galamu, jer je taj pobožni židov tvrdio da je ovaj Sin Božji dok je ovaj samo šutio. Na kraju su ih istjerali i zaprijetili da će ih sljedeći put kamenovati. Od tada se više nisu pojavljivali. Sumnjičavo me pogleda i upita zašto pitam za kuću. U naletu iskrenosti priznah da sam Samaritanka. Reče mi da moram napustiti njezino dvorište odmah i zalupi drvenim vratima i zaključa. Krenem natrag kroz selo. Nekolicina mještana me prezrivo gledala vjerojatno se pitajući tko je dopustio ženi da sama hoda ulicom. Jedan pobožni židov pljunu pred moje noge i udalji se izgovarajući pri tom neku molitvu vjerojatno proklinjanja ili kajanja što mu se nečista žena našla na putu. Prođem kroz selo i zastanem pred kućom. Bila je to mala kuća s ravnim krovom od prepečene opeke. Uđem unutra. Slabašno svijetlo dopiralo je kroz mali prozor zakriven tkaninom. Sastojala se od tri male prostorije. Svugdje po zidu bilo je raznoraznih alata, drvena klupa do zida ispod prozora bila je prekrivena tankim pokrivačem od grube tkanine. U sredini je stajao veliki stol od grubo rezbarenog drveta s tragovima rezanja. Na stolu je stajala omanja drvena pločica. Na njoj je pisalo da je onaj tko je ovdje živio bio ribar. Bilo mi je čudno da bi ribar živio pored pustinje, jer je galilejsko jezero bilo prilično daleko nekoliko desetaka stadija. Pisalo je i ime. Šimun. Vidjelo se da je kuća već mjesecima prazna. Debeli sloj prašine prekrivao je neravnu plohu stola kao i tkaninu na klupi uza zid. Skinem tkaninu s prozora. Pogled se pružao prema pustinji. Skinem tkaninu s prozora i u druge dvije prostorije. Svijetlo osvijetli cijelu kuću. Trebat će je očistiti. Nakon nekoliko dana dok sam u kući sjedila uz vatru i gledala kroz prozor prema pustinji, začujem viku.

Bivala je sve glasnija. Iziđem. Prema kući putem koji je dolazio iz sela išla je grupa od nekoliko muškaraca. Dođoše i zastadoše nekoliko metara od ulaza. Tada istupi jedan visok i crn muškarac s bradom i uvojcima koji su padali s glave do obraza. Izvadi svitak knjige razvije ga i poče čitati. Nakon čitanja smota svitak predade ga jednom čovjeku. Tada uze vode i pomiješa je s krvlju neke životinje i popršće po zemlji. Neko vrijeme su stajali i šutjeli. Tada se udaljiše. Kasnije sam shvatila da je to bila službena molitva izopćenja i zabrane pristupa zajednici. Žena s kojom sam razgovarala prenijela je svome mužu da sam Samaritanka. On je to prenio rabinu koji je kako to zahtijevaju propisi službeno me izopćio iz zajednice kojoj ionako nisam ni pripadala. Iako je izopćenje bilo formalno, ono mi je stvorilo velike poteškoće što se tiče vode, nabavke hrane i života. Morala sam ići u drugo selo, jer nitko u mjestu nije htio i nije smio bilo što imati sa mnom. I tako sam živjela nekoliko mjeseci. U miru i tišini svaku bih večer stala pred kuću, gledala zalazak sunca nad pustinjom dok bi mi pijesak milovao stopala. Pustinja i pijesak su mi bili jedini sugovornici. Živjela sam tako u miru i tišini na rubu pustinje i s pijeskom u stopalima. Jednog jutra dok sam spremala neke biljke za sušenje, začujem izvana žamor. Pred vratima je stajala žena s djetetom u naručju. Reče kako zna da nitko sa mnom iz sela ne smije govoriti, ali da nema izbora, jer joj je dijete teško bolesno i treba joj pomoć. Pogledam dijete. Malena djevojčica imala je ognjicu. Uđem u kuću uzmem nekoliko biljaka, pomiješam i pružim joj. Rekoh joj što i kako treba pripremiti i u koje vrijeme i davati djevojčici ujutro i navečer. Puna zahvalnosti i sumnje brzim korakom udalji se kako je netko ne bi primijetio. Dva dana nakon toga rano ujutro pred vratima pronađem smotak tkanine. Razvežem ga. Unutra je bilo smokava, vrč vina i nekoliko pšeničnih kruhova. Uskoro su počeli pristizati i drugi. Tajno, po noći da ih drugi ne vide. Različite bolesti i problemi. Za većinu nisam imala nikakvih lijekova i rješenja, jer to i nisu bile bolesti u uobičajenom smislu riječi nego bolesni međuljudski odnosi koje nikakvi lijekovi i bilje ne mogu izliječiti niti pomoći. Jednu večer dok sam gledala zalazak sunca iznad pustinje i puštala pijesku da obujmi moja stopala, dođe ona žena što je imala bolesnu djevojčicu. Reče mi da bih trebala skloniti se, jer pobožni vjernici u selu planiraju da me otjeraju jer remetim mir i život sela. Zahvalim joj se. I nastavim gledati zalazak sunca iznad pustinje. Nisam se zabrinula. Ne bi bilo prvi put da me protjeraju iz svoga mjesta i da me njihove žene optuže da sam bludnica i vještica koja uz pomoć mračnih sila izvodi čarolije i vradžbine. Prvo su prestali dolaziti. Onako kako su naglo počeli dolaziti po raznorazne lijekove tako su i prestali. Tjedan dana iza toga pronašla sam polomljeno pokućstvo, uništen stol, lijekove razbacane po zemljanom podu. Pomislila sam da je vrijeme otići iz ovog mjesta, jer će vrlo brzo početi javna napadanja i ostale zabrane kao i prije. Uskoro mi je bilo zabranjeno uzimati vodu na koritu. Kao i kupovati bilo što u selu. Nisam poslušala svoj nutarnji glas. Umorna od bježanja i skrivanja, zaljubljena u pustinju i pijesak odlučim ostati, pa što bude. Jednog jutra probudi me glasna galama i vika. Obučem se i iziđem. Pred kućom je stajalo nekoliko muškaraca. Glasno su vikali i pljuvali optužujući me za vračanje i bludništvo. Prepala sam se. Prvi put nakon toliko vremena osjetila sam strah. Ionako sam bila sama, nezaštićena i mogli su u svakom trenutku doći pograbiti me i kamenovati. Nitko me nije mogao braniti, ni oni kojima sam pomogla. Majke već odavno nije bilo. Osjetim se samom na svijetu, potpuno samom i napuštenom. Bilo mi je čudno što nitko od njih nije prilazio kući. Stajali su točno na određenoj udaljenosti i negodovali, ali nitko nije prilazio. A onda svi naglo ušutiše. I okrenuše se. U susret su dolazile dvije siluete. Približavajući se prepoznah rabina. Njegova žena bijaše ona koja mi je došla s bolesnom djevojčicom. S njim je bio neki nepoznati čovjek. Na sebi je nosio svijetlu haljinu iz dva djela. Imao je prašnjave sandale, vjerojatno od duga hoda. Kosa mu je bila duga i svezana u pletenicu. Imao je gustu crnu bradu. Nije nosio uvojke kao ostali pobožni židovi iz tog sela. Izgledao je kao stranac koji je došao iz daleka. Rabin stane pred muškarce. A nepoznati stane pored rabina. Tada rabin iznese optužbe na moj račun. O vještičarenju, bludništvu, zavođenju i zazivanju mračnih sila. Okrenu se prema nepoznatom i reče mu: „Rabbi, što ti misliš?“. Nepoznati je šutio. Tada se malo odmakne od rabina, dođe bliže ulazu u kuću. Sagne se. Uzme komadić maslinove grančice iz prašine. Rabin tada ponovi svoje pitanje. Nepoznati je šutio i nešto pisao u pijesku. Kada završi, ustane se. Pokaže rabinu i dade mu znak da priđe. Rabin priđe. Dok je rabin gledao u pijesak, nepoznati se okrene muškarcima. Nešto im je rekao, ali nisam zbog njihove vike dobro čula. Rabin se uspravi pogleda nepoznatog i dade znak ljudima da ušute. Okrene se prema nepoznatom, sagne se do njegovih nogu poljubi ih i zaplače. Ustane se, zagrli nepoznatog. Tada dade znak muškarcima da se udalje. Zbunjeno su se osvrtali sve dok rabin jasnim glasom ne uzviknu da mogu ići, jer ova žena nije ništa krivo učinila. Zbunjeni pođoše se razilaziti počevši od najglasnijih. Rabin ostade kratko u razgovoru s nepoznatim i ode. Nepoznati se tada okrene prema meni. Pogleda me iz daleka. Vidjela sam osmijeh na njegovu lice. Mahne mi, okrene se i ode. Ostadoh sama na pragu. Dugo sam tako stajala i razmišljala što se dogodilo. Već je bio sumrak. Uzmem noćnu svjetiljku, stavim je na trijem i sjednem na prag. Toplina pustinje i pijesak godili su mom tijelu i mojim stopalima. Tada se sjetih da je nešto pisao po pijesku. Brže bolje uzmem svjetiljku i požurim do mjesta gdje se sagnuo. Spustim svjetiljku na pješčano tlo. Čudno da vjetar nije već uklonio napisano. Stajalo je u pijesku kao uklesano. Pisalo je: rabine, ako si bez grijeha prvi uzmi kamen i baci ga na Mene… Od tog dana nitko više nikada nije došao iz sela. Nitko me nije posjećivao i nitko mi se nije javljao niti je itko tražio lijekove od bilja. Pustili su me na miru. A ja sam svaku večer sjedila na pragu, gledala zalazak sunca i puštala pijesku i vjetru da miluju moja stopala i moje tijelo. Nekad sam znala pomisliti na nepoznatog i ono što je napisao: tko je bez grijeha neka prvi baci kamen na Mene… Nikad ga više nisam vidjela niti sam ikada išta čula o njemu. Tek tu i tamo sjetila bih se njegovog osmijeha, njegove haljine i sandala i njegovog pogleda iz daljine i njegovog mahanja. Nekad mi se činilo da u ljepoti zalaska u pijesku među stopalima, u toplini pustinjskog vjetra vidim njegov osmijeh, njegovu haljinu i sandale.

U Sarajevu 5. 2. 2017.

O. J.

RASPRAVA SA SAMIM SOBOM

Um rado raspravlja sa imaginarnim protivnicima o imaginarnim problemima, ostvarujući pri tome imaginarne slavodobitne pobjede, i u svemu tome je toliko uspješan da počesto zaboravlja na konkretne ljude, njihove konkretne argumente i stavove, ali i na svoje vlastite konkretne poraze.

U svom umu čovjek često raspravlja s nekim. Mladić zamišlja kako razgovara s djevojkom koja ga je ostavila, te u svom umu raspravlja, objašnjava i ponosno izlazi kao moralni pobjednik ljubavnog rata. U stvarnosti učini nešto sasvim drugo ili ne učini ništa. Djevojka u svom umu raspravlja s mladićem, sve mu predbacuje, optužuje. U stvarnosti ne učini ništa, eventualno se rasplače. Na kraju se pomire. Stvarnost ispadne skoro uvijek drugačija od njihovih rasprava sa samim sobom.

Um je pun svakodnevnih rasprava s drugim ljudima, poznanicima, prijateljima, rodbinom, djecom, muževima, ženama, političkim protivnicima… S jedne strane, ovakve rasprave mogu biti znak visoke inteligencije. Viši umovi su po prirodi sintetički; oni se ne mogu olako zadovoljiti ni tezom, ni antitezom, zato kroz imaginarnu nutarnju raspravu teže doseći konačnu umirujuću i upotpunjujuću sintezu. S druge strane, učestale nutarnje rasprave mogu biti izvorištem i brojnih problema za pojedinca: Um raspravlja o stvarima i problemima koji u stvarnosti ne postoje, s ljudima koje zamišlja kao protivnike, iako to u stvarnom životu nisu. Umska rasprava sa samim sobom je iscrpljujuća i opterećujuća i oduzima puno snage samom umu i guši njegovu kreativnost. Ali biti pobjednik izmišljene umske rasprave sa stvarnom osobom koju smo odjenuli u imaginarno ruho neprijatelja na kraju donosi neobičan osjećaj pobjede koji mješavina jala, bijesa, samozadovoljstva, nadmoći. Nakon žestoke umske rasprave sa samim sobom i djevojkom mladić se sigurno u sebi nadmoćno smješka sa osjećajem u duši koji se može sažeti u onu misao „e neka sam joj rekao i neka sam joj se krvi napio“ – koji do te mjere može preuzeti kontrolu nad umom da i u stvarnosti čovjek se pođe ponašati i razmišljati onako kako razmišlja i osjeća se u svojim imaginarnim raspravama sa svojim imaginarnim protivnicima. Posebno su drugi ljudi u tim umskim raspravama sa samim sobom zanimljivi kao meta napada i protuargumenata. Oni su prvo neprijatelji koje treba argumentirano poraziti, ali kasnije nakon što ih porazimo pretvaramo se u nekakve spasitelje naših protivnika, darujemo im milost, pokazujemo plemenitost i širokogrudnost. Naravno i milost, plemenitost i širokogrudnost su također imaginarni. Nastaju i nestaju kao osjećaj, i često ih u stvarnosti i stvarnim raspravama sa stvarnim ljudima nema nimalo. Kao kad mladić svoju djevojku porazi argumentima i ona se slomi pred njim, on se pokaže milostivim, velikodušnim i plemenitim. I taj osjećaj ga preplavi, ali u stvarnosti kada dođe do stvarne razmjene protuargumenata uglavnom tih osjećaja nema.

Raspravljajući s imaginarnim protivnicima koje stvara prema modelu stvarnih ljudi um i sam čovjek ne mogu dopustiti da budu poraženi. Iz svake rasprave sa samim sobom um mora izići kao pobjednik, jer tako osigurava čovjeku osjećaj nadmoći, osjećaj zadovoljstva, emotivnu ispunjenost. Um raspravlja o stvarima, događajima i problemima koje sam izmišlja s ljudima čiji karakteri u stvarnosti ne postoje jer ih um sam stvara. Samim tim ni um ne pobjeđuje jer je njegova pobjeda nad djevojkom koja je ostavila mladića ili nad mladićem koji je ostavio djevojku izmišljena pobjeda, ali ostaje nutarnji osjećaj zadovoljstva jer se barem u izmišljenoj raspravi s vlastitim umom nadmudrilo i nadjačalo drugoga. Nadmudrilo se i nadjačalo vlastiti um, dok se stvarnost i stvarna osoba s kojom treba raspravljati potpuno zaboravila. Um ponekad zna izvesti taj bezočni trik nad čovjekom. Uvjeri ga u umskom i emotivnom smislu kako je on definitivni pobjednik u raspravi koja se nije ni dogodila tako da kada dođe do stvarne rasprave sa stvarnom osobom, um nastavlja raditi po svom. Otprilike to se događa u slučajevima gdje si netko ne da ništa reći u smislu i rasprave i argumenata, jer je u njegovom ili njenom umu rasprava završila pobjedom. Dopustiti da stvarna osoba sa stvarnim argumentima nešto kaže značilo bi da um mora priznati da rasprava nije gotova i da još nema pobjednika i da prava i ozbiljna razmjena argumenata tek predstoji. Sve što se dosad dogodilo nije se dogodilo, nego je to um izmislio u svom imaginarnom svijetu izmišljenih protivnika. Um teško dopušta tako nešto pogotovo onda kada je već odlučio da je pobjednik odlučen i da stvarna rasprava i ako se dogodi neće promijeniti ishod i pobjednika rasprave. Rasprava sa samim sobom neobična je sposobnost uma da sam sebe postavlja na pobjedničko postolje ponekad nesvjestan da se vrti u začaranom krugu i da radi Sizifov posao. Zato um povremeno mora izići u stvarni svijet i susresti stvarnog protivnika i razmijeniti stvarne argumente kao što i mladić i djevojka nakon višednevnih nutarnjih umskih borbi sa sobom s izmišljenim argumentima i izmišljenim pobjedama se moraju prije ili kasnije susresti u stvarnom svijetu i shvatiti da prava rasprava i argumentacija tek treba početi. Sve što se prije događalo bila je izmišljena rasprava sa sobom o stvarima koje se nisu dogodile s ljudima koji zapravo i ne postoje.

U Sarajevu, 3. 2. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

SVE JE MOGUĆE, ALI…

Ponekad se kaže da će se nešto – a po sebi malo vjerojatno – dogoditi kad „s neba počnu padati pečeni pilići“. Dakle, nikad! No, možda ovo s pilićima ipak i nije toliko nemoguće. Recimo da neki ekscentrični ludi bogataš jednog dana odluči pobacati pečene piliće iz aviona, čisto zabave radi, ali i da bi ljudima dokazao da je navedeno „nemoguće“, ipak moguće … Ili onaj urnebesni, ali nezgodni štos s prvim čovjekom na mjesecu – Nielom Armstrongom. Kad je Armstrong u svojoj epskoj svemirskoj pustolovini zakoračio na Mjesec, jedna od prvih stvari koju je izrekao bila je: „Sretno, gospodine Gorsky“ („Good luck, Mr. Gorsky“). Kako nitko nije imao pojma o čemu govori, po povratku na zemlju bio je o tome upitan, i od strane novinara, a sigurno i od strane svojih šefova u Houstonu. Armstrong je o tome rekao da je kao dijete bio poprilično živahan, te da ja manje-više uvijek bio vani s loptom. Tako mu je jednom prilikom lopta odletjela do susjedove kuće, te je prišao bliže kući da uzme loptu. Po zvukovima koji su dopirali iz kuće činilo se da se susjedi upravo nalaze u ljubavnom, bračnom zanosu. Međutim, tad je nastala nevolja: Susjed Gorsky je u svojoj razbuktanoj strasti predlagao supruzi nešto poprilično lascivno, na što mu je ona ljutito odbrusila: „Ispunit ću ti tu želju kad onaj mali s loptom iz susjedstva bude hodao po Mjesecu.“ Dakle, nikad … ili kako vidimo, nevjerojatnom slučajnošću, možda ipak nekada.

Područje vjerojatnosti

Ljudi počesto za neke stvari odrješito kažu da su moguće ili nemoguće. No, pouzdano bi se moglo reći da je u konačnici (skoro) sve moguće, ali pri tome ostaje veliko pitanje s kojom vjerojatnoćom? Na primjer, mogućnost da bacanjem standardne šestostrane igraće kockice iz prve dobijemo točno željeni broj iznosi 1/6 ili 16,6%. S tim da je sve ovo još uvijek vrlo jednostavan slučaj kao i vrlo jednostavna prateća računica.

S druge strane, što u nekoj računici u opticaju bude više nepoznanica, kao i promjenjivih varijabli, time će se i konačna vjerojatnoća za ostvarenje neke mogućnosti rapidno smanjivati.

Uzmimo na primjer igre na sreću, odnosno, uvijek vrlo popularni „Loto“. Od Lota do Lota, već u zavisnosti od pojedine varijante ove igre, vjerojatnoća za glavnim pogotkom iznosi otprilike od 1 naprema 500.000, pa sve do 1 naprema nekoliko desetaka milijuna. Statističari nedvojbeno kažu da čovjek u životu ima puno veće šanse da smrtno nastrada u prometu ili da ga ubije grom, nego da ostvari glavni zgoditak na Lotu. No, ljudi se ipak nadaju, pa masovno igraju. U tome upravo i jest sva delikatnost područja vjerojatnoće. Nada igrača Lota nije posve neutemeljena. Mogućnost za zgoditkom stvarno postoji, ali kako rekosmo, iznimno je mala i teško ostvariva. U svakom slučaju, puno će te se prije obogatiti poštenim i marljivim radom…

Zatim, idemo u područje još manje vjerojatnoće. Već smo – ne tako davno – pisali o mogućnosti jednog sasvim slučajnog nastanka kozmosa i života. Vjerojatnost za to – kažu – iznosi jedan naprema otprilike bilijun bilijuna bilijuna bilijuna bilijuna bilijuna bilijuna bilijuna bilijuna bilijuna bilijuna puta, što će reći jedan naprema jedan, pa iza te jedinice 132 nule. Dakle, ovakva mogućnost ipak postoji, ali je nepredočivo i nezamislivo mala. Zapravo, kaže se da bi ste u ovom smislu imali puno veće šanse da iz prve odaberete sasvim jedinstveno zrnce pijeska iz svih svjetskih plaža zajedno ili da se prilikom prevrtanja kamiona punog tiskarskih slova, rasuta slova sasvim spontano poslože u sabrana Shakespearova djela. Dakle, po ovome je sasvim logično da je puno racionalniji izbor u životu vjerovati u svjesnog, svemoćnog Tvorca, makar On bio potpuno neopipljiv i transcendentan, te makar Njegovi vjernici i svećenici ne bili uvijek dovoljno dobri i vjerodostojni!

Link na tekst: http://poptheo.org/je-li-znanost-otkrila-boga/ ‎

Slično je donekle i s našim životnim željama. Sve je moguće, ali pitanje je koliko? Što se više toga pri tome prepušta slučaju, i vjerojatnost će za ostvarenjem želje biti znatno manja. Kako ono netko reče: „Cilj bez plana jest samo pusta želja.“

Neodlučnost

Očito je da u životu ipak postoji i nešto gore od puke slučajnosti, pa se slučajnost nasumičnog izbora u takvim situacijama čak koristi kao rješenje i lijek. Govorimo o neodlučnosti. Ona je zapravo dobra, ali samo na kratke staze. To je naš veliki ljudski dar i sposobnost – da u mnogim životnim situacijama ne djelujemo stihijski i instinktivno, nego da zastanemo i promislimo: što je što, što dobivamo s predočenim mogućnostima izbora, što gubimo, itd. Međutim, ponekad se neodlučnost otme kontroli pa može potrajati ne samo godinama, nego čak i decenijama. Stvar je delikatna još više stoga što se ovo počesto događa u – za nas – strateškom području temeljnih životnih opcija. Gdje živjeti, s kim živjeti, što raditi … a vrijeme neumoljivo prolazi, kao i dobre životne prilike, a i životna radost skupa s njima.

Zanimljivo je da čak i Biblija u ovom smislu spominje pomalo zagonetni Urim i Tumim – bijeli i crni kamen koje su Izraelci koristili prilikom teških odluka. Bijelo je značilo „da“, a crno „ne“. Izbor je bio prepušten velikom svećeniku, pa šta izvuče, izvuče. Dakle, nekad je očito pametnije prepustiti se čak i kocki sudbine, nego dugoročno tapkati u mjestu, očekujući da će nam uskoro stvari ipak biti jasnije u glavi…

Urim i tumim: Izvor (foto): youtube.com

Mali zaključak

Ljudi se baš i ne vole u životu previše baviti ozbiljnim kalkulacijama iz područja vjerojatnosti. Ni emotivci, ni racionalisti, ni zanesenjaci, ni realisti… Ona im svima proturječi, premda im istovremeno svima daje za pravo. S jedne strane, ovdje se sugerira da nemoguće skoro ne postoji; s druge strane, također nas se upozorava da u životu ipak nije sve podjednako moguće. U tom smislu, ponešto je vrlo moguće, ali isto tako, neke stvari vjerojatno ne bismo uspjeli potrefiti ni za stotinu života, premda kakve-takve šanse za to ipak postoje. Naravno, postoji i onaj alternativni scenarij: nerijetko se u životu neke čežnje ostvare, ali na sasvim drugačiji način nego smo mi očekivali, pa na kraju zbog toga opet budemo u nekakvoj nedoumici …

U Sarajevu, 27. 1. 2018.

M. B.

O JAVNOSTI

Javnost je medijski fenomen u svrhu pokušaja objektivizacije pojedinačnih stavova. Javnost je pseudoznanstvena statistika, a mediji su istraživački centri. Međutim, temeljni problem javnosti kao pseudoznanstvene statistike je nemogućnost objektivizacije pojedinačnih želja, ideja i misli onih koji se pseudoznanstveno definiraju kao javnost. Zaustavljanje nekoliko slučajnih prolaznika koji kad i daju identične odgovore ne čini medijske djelatnike znanstvenicima niti medije istraživačkim znanstvenim centrima.

Međutim, stvorila se slika ili ideja kako je javnost objektivno nekakav oblik monolitne znanstvene zajednice gdje se sve radi prema strogim znanstvenim pravilima. Na taj način koncept javnosti postaje obična ideologija gdje se na temelju izjave desetak slučajnih ispitanika izvodi strogi znanstveni zaključak kako recimo vlada neke zemlje ne uživa potporu javnosti ili većine građana.

Javnost nije objektivna znanstvena podloga s fiksnim mjerama i mjerenjima sa stalnim zakonima iz kojih se onda izvlače stvarni i ispravni znanstveni zaključci. U teoriji javnost postoji kao pseudoznanstveni instrument, dok u stvarnosti postoje pojedinačni ljudi koji se gotovo uvijek razlikuju međusobno i koji se gotovo redovito razilaze u mnogim pitanjima. Kako pojedince oprečnih stavova, vlastitih ideja, uvjerenja spojiti u jedan monolitni sustav koji pretendira i tvrdi da je riječ o objektivnosti? Pomoću koncepta javnosti. U opisima javnosti koja zahtjeva, javnosti koja traži, javnosti koja očekuje egzistira ideja objektivnog subjekta koji se opisuje kao javnost i čiji su izričaji poput javnost zahtjeva istureni i proglašeni objektivnim pravilima, mjerilima, metodama kojima se pojedinac mora prilagoditi. Pojedinac se mora prilagoditi javnosti jer riskira biti proglašen naravno objektivno kao subjektivan, subverzivan, nazadan, remetilački faktor… Javnost se čini kao pokušaj ideologizacije uniformnog načina razmišljanja kojima se svi pojedinci sa svojim osobnim stavovima, idejama, mislima i željama moraju prilagoditi.

Na taj način proces objektivizacije osobnih stavova u pseudoznanstvenu formu javnosti postaje ideologizacija privatnih čovjekovih mišljenja i onda kada čovjek ne dijeli uvjerenja s većinom drugih. Javnost je postala specifičan oblik intelektualne i duhovne kolonizacije čovjeka pojedinca i onoga što on kao pojedinac misli. U tom procesu intelektualne kolonizacije određena informacija i vijest igra ulogu znanstvene činjenice koja se ne smije propitivati, kritizirati i dovoditi u sumnju jer od informacija kao pseudoznanstvenih činjenica se formira pseudoobjektivni fenomen kojega se opisuje kao javnost. Problem razumijevanja koncepta javnosti leži u mogućnosti da se njima manipulira, da ga se proglašava znanstvenim, da ga se proglašava objektivnim bez mogućnosti da ga se ozbiljno podvrgne kritici i sumnji ili da ga se s pojedinačnom gledišta u potpunosti odbaci.

To ne ide u smjeru odbacivanja vijesti i praćenja događaja u svijetu ili kod kuće, nego se to odnosi na odbacivanje onih pretenzija javnosti koje ni sama javnost ne ispunjava čemu svjedoče povremeno istraživanja javnosti koja su pogrešna i promašena upravo zato jer pod krinkom objektivnosti izriču stavove isključivo jedne grupe ili pojedinca što se dodatno podupire tvrdnjama kako je javnost objektivno mjerilo nečijeg djelovanja i mišljenja. Javnost se ne može odbaciti u potpunosti, ali je treba razumjeti kao fenomen razmjene pojedinačnih mišljenja i stavova, nešto poput vojske metafora, ali ju se ne može razumjeti kao čvrstu i trajnu znanstvenu jezgru koja pomoću znanstvenih činjenica opisuje trajne zakone na koji način pojedinac mora živjeti, raditi i ponašati se jer takva javnost ne postoji.

Ako tvrdi da postoji i ako tvrdi da je ona objektivna i znanstvena, onda je to pseudojavnost, neka vrsta oponašanja stvarne objektivnosti pozitivnih znanosti koje s druge strane koriste činjenice, dok javnost od ideja, misli i stavova pokušava napraviti činjenice koje se mogu mjeriti, brojati, vagati i onda predstavljati kao objektivni znanstveni rezultati kojima se svatko treba prilagoditi i koje svatko treba prihvatiti kao neupitne, trajne i vječne.

U Sarajevu, 27. 1. 2018.

O. J.

Izvor (foto):123rf.com

NEČOVJEK

Minimumi nam se počesto čine potpuno nevažnima i trivijalnima, upravo jer su mali i paušalni, no ova računica bi vrijedila samo u slučaju kad bi po svojoj prirodi uvijek bili u stanju činiti i ostvarivati maksimume…

Kad kažemo „nečovjek“ tad obično pred očima imamo nekog nemilosrdnog tiranina ili psihopatu bez ikakvog suosjećanja, nekog tko je spreman na najstrašnija i – to – masovna zlodjela.

Međutim, šire od toga uobičajenog kolokvijalnog značenja, riječ „nečovjek“ se može referirati i na neku znatno benigniju, ali nepotpunu ljudsku osobnost, dakle na onoga tko nije čovjek u smislu cjelovite i potpune ličnosti.[1]

Uzmimo u razmatranje jedan jednostavan primjer, premda svaki primjer manje ili više „šepa“. Recimo da svaki čovjek ima nešto što se zove struk; netko širi, neko uži; netko ekstremno širok, a netko ekstremno uzak. Recimo isto tako da se ti ekstremi (za odrasle osobe) prema dostupnim podacima kreću od majušnih 38,1cm (za jednu damu iz Amerike) pa sve do zastrašujućih 270(+)cm (i to za više njih diljem svijeta). Međutim, nikad nije zabilježeno niti će se zabilježiti da neko ljudsko biće ima obujam struka od 0cm. Jer da je netko po svojoj sredini „nula“, onda bi i on sav bio nula, tj. ne bi ni postojao. To je u suštini elementarna matematika … što god da pomnožiš s nulom, rezultat će biti nula.

Moguće da smo s tim uspjelu pogodili i tajnu onog „nečovjeka“. Čovjek je po svojoj prirodi vrlo kompleksno biće. Njega se mora opisivati uz pomoć velikog broja osobina i karakteristika, slično kao što se od njega tijekom života očekuje veći broj tjelesnih i duhovnih kvaliteta. I onda, ako se unutar svih tih parametara potkrade i jedna „nula“, s tim počinje sve padati, pa čak i one moguće brojne prisutne kvalitete. U tom smislu, nekad smo već bili pisali o onoj čudnoj usporedbi Hitlera, Churchilla i Roosevelta. Neki kažu da je Hitler privatno bio dosta kvalitetnija osoba od druge dvojice državnika. Tako se za Roosevelta priča da je bio teški cjeloživotni poltron, manipulator i spletkaroš, Churchill notorni alkoholičar i štošta drugo, a Hitler kao trezvenjak, zakleti nepušač, vegetarijanac i veliki prijatelj životinja. No, ovakve kalkulacije su na kraju ipak osuđene na neuspjeh, jer kad izravno izazoveš najveći ratni sukob u povijesti i pobiješ barem 50.000.000 ljudi, onda si jednostavno zločinac, pa makar privatno bio dobar i krepostan k’o svetac. Kako već rekosmo, što god da pomnožiš s nulom, na kraju nužno dobivaš nulu.

Nedostatak minimuma

Nitko ne može biti u svemu posve dobar i kvalitetan. Nitko ne može biti istovremeno mlad, lijep, zgodan, posve zdrav, neporočan, plemenit, dobar, pametan, jak, mudar, obrazovan, požrtvovan, hrabar, milostiv, iskusan… Rekli bismo, ni ti se to može, niti se treba biti. Ali isto tako, od svakoga se očekuje da barem poštuje i održava neke minimume od spomenutih kvaliteta, jer kako rekosmo, ako se u sve to na kraju upetlja neka nula, i sve drugo bit će nula.

Možda se nule na kraju upravo nerijetko događaju jer se ljudi i ne bave previše potrebnim minimumima. Glede osobne moralne orijentacije, s jedne strane, određuju nas visoki mudrosni i duhovni ideali koji se moraju slijediti, ali koji se nikad u potpunosti ne mogu doseći. S druge strane, čak ispod granica spomenutih minimuma, granicu povlače krivični zakoni. Na primjer, krivični zakon jasno kaže da se ne smije krasti ili ubijati, ali isto tako, on se uopće ne zanima za onu poslovičnu i svakodnevnu nekulturu, neljubaznost, podlost, neiskrenost, nepouzdanost (i štošta drugo) nekih ljudi.

Ovdje imamo posebno na umu sve ono iz domene tzv. „pasivne agresije“. Tako će se danas praktički manje-više svatko požaliti da u svojoj blizini ima barem jednu ovakvu osobu, osobu koja suštinski ne krši bilo kakav zakon, ali je pri tome svejedno „1/1“ jasno da se radi o poprilično zloj i pokvarenoj osobnosti. Naravno, ostaje pitanje koliko je sve to kod nekoga svjesno i namjerno, a koliko bolest, odnosno, poremećaj, ali svejedno, u svakom slučaju radit će se o „ozbiljnom“ kandidatu za nečovjeka.

„Dobri“ neljudi

Kako smo na samom početku rekli, nečovjek ne mora biti netko nužno zao. Čak naprotiv, to može biti i netko poprilično dobar, ali pri tome ipak nepotpun i nekompletan.

Mislim da smo svi barem jednom naletjeli na nekoga takvoga, marljivog, pametnog, samozatajnog čovjeka ili ženu, ali nedovoljno razvijene osobnosti i socijalnih vještina. Nekako, s takvima se ima dojam više kao da si sa strojem, a ne s čovjekom; i zato se s takvima na koncu može radit, ali ne i družit ili još manje živjet.

Mogli bismo tu nabrajati i brojne druge varijante u kontekstu spomenutog „dobrog“ nečovjeka. Tako neki s jednom jedinom ružnom manom uspiju pokvariti svo ono dobro koje učine. Ne mora se tu raditi o nečemu opasnom za druge ljude, nego prije o nečemu jako iritantnom i napornom.

Umjesto zaključka: o važnosti minimuma

Minimumi nam se počesto čine potpuno nevažnima i trivijalnima, upravo jer su mali i paušalni, no ova računica bi vrijedila samo u slučaju kad bi po svojoj prirodi uvijek bili u stanju činiti i ostvarivati maksimume. Međutim, kako maksimumi kroz život uglavnom izostaju, te ako pri tome ne budemo činili niti one minimume, u tom slučaju onda ne preostaje ništa, tj. prestaje samo ona sablasna i prijeteća nula koja nas čini neljudima. Tko bi rekao, ali iza najdegutantnijih osobnosti počesto se ne skriva zlovolja, nego neostvareni i nedosljedni idealist.

Zato ne propusti nikada pozdraviti se i javiti, ne propusti zahvaliti, ne propusti siromahu barem komad kruha dati … i kad nekome već ne možeš ili ne želiš pomoći, barem nemoj ni odmoći.

U Sarajevu, 20. 1. 18.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com

[1] Usp. Hrvatski jezični portal, http://hrvatski.enacademic.com/35395/nečovjek (Stanje: 20. 1. 2017.).

Stvoritelj i ja

Bila sam prilično sumnjičava kada me je jednom Stvoritelj dok smo šetali rajskim vrtom upitao bi li se željela roditi kao ljudsko biće.

Nikada nisam pomišljala da bih se mogla odvojiti od Njegove blizine. I sama pomisao da Ga na trenutak ostavim bila mi je nesnosna. Rekao mi je da razmotrim ponudu i da nije nužno ako ne želim. Uvijek mogu ostati u Njegovoj blizini. Bilo je previše razloga protiv rođenja da bih na to uopće pomišljala. Na prvom mjestu, u sadašnjem stanju nema smrti, nema patnje, bolesti, boli. Živim u vječnom miru i vječnoj radosti. Ne vidim razloga zašto se roditi i mučiti se dolje među tolikim ljudima samo da bih okusila ljudskost i malo prolazne sreće. Nakon nekog vremena Stvoritelj me susretne ponovno i upita jesam li razmislila. S obzirom da je dopuštao da Mu se sve kaže bez straha, rekoh da ne želim. Reče da je u redu ako je to moja odluka. I reče da se uvijek mogu predomisliti ako se budem željela roditi i doda kako žuri jer je netko u susjedstvu odlučio roditi se, pa treba obaviti sve nužne pripreme za zemaljsko rođenje. Zamolih Ga da idem s Njim da vidim kako to izgleda. Dopusti mi. Dođosmo u jedan dio raja jarko osvijetljen. Jedan moj prijatelj stajao je pored anđela sav u iščekivanju. Stvoritelj se srdačno pozdravi s anđelom i zagrli mog prijatelja. Uze ga za ruku i pokaže mu da gleda ispred sebe. Svijetlo se pojača i ugledah svoga prijatelja kako kao bljesak ulazi u svijet u trenutku spajanja nečega što je izgledalo kao dvije nevidljive točkice. Uskoro ugledasmo kako se iz točkice polako razvija neka velika točka dok ne postade maleno ljudsko biće s jako sićušnim rukama, nogama i glavom. Ugledasmo i neku ženu kako se smije i nekog muškarca kako pleše od radosti, uskoro ugledasmo kako moj prijatelj plače, i tako kao u jednom trenutku vidjesmo cijeli njegov život i povratak nazad. Svijetlo oslabi i Stvoritelj se okrenu mom prijatelju i upita ga je li spreman. On potvrdno kimne glavom. Stvoritelj ga zagrli, svojim zagrljajem sakrije ga cijelog mom pogledu i svijetlo jarko zasvijetli. Stvoritelj raširi ruke. Mog prijatelja više nije bilo. Stvoritelj i anđeo kojega je srdačno pozdravio kratko se zadrže u nekom važnom razgovoru. Stvoritelj je žustro objašnjavao i gestikulirao što ovaj treba sve činiti vezano uz čuvanje mog prijatelja. Anđeo je samo kimao glavom. Kada Stvoritelj završi anđela nestade. Stvoritelj se okrene prema meni, pogleda me s tragom zanimanja u pogledu i ode.

Pomislih na slike zemaljskog života svoga prijatelja i ono što sam vidjela. Obuzme me znatiželja. Uhvatim jednog anđela i počnem mu dosađivati da mi ispriča kako je među ljudima, jer znam da je dolje među njima često, jer je jedan od glavnih. Ispriča mi mnogo toga uzbudljivog o ljudima, njihovim životima, radostima, žalostima, patnjama, pitanjima, nadanjima. Pomislih da bi možda bilo zanimljivo roditi se kao ljudsko biće i živjeti. Pomislih što bih sve mogla i željela biti. Mogla bih toliko toga možda napraviti. Biti umjetnica, liječnica, pisac, pjesnikinja, glumica… dijete, djevojčica, žena, majka, starica, baka… toliko toga mi je padalo na pamet što bih sve mogla i željela. Ali o tome sam mogla samo maštati, jer da bih bila nešto od toga, bilo je potrebno da se rodim kao ljudsko biće. A to me je pomalo plašilo. Nakon nekog vremena vijećanja i savjetovanja malo sa sobom, malo s nekim od svojih prijatelja, i malo s nekim od anđela koji su dolje bili, priđem Stvoritelju. Bojažljivo mu iznesem svoju želju da se rodim. Stvoritelj me ljubopitljivo pogleda. Prepusti mi da sama izaberem gdje se želim roditi, kada se želim roditi i za koga želim da me rodi. Stvoritelj mi pokaže nepregledno mnoštvo ljudi i izaberem jednu prelijepu i mladu ženu koja se tek udala. Dok smo Stvoritelj i ja razrađivali detalje kad i u kojem mjesecu prema zemaljskom vremenu da me pošalje, priđe jedan anđeo. Stvoritelj se srdačno s njim rukuje i pažljivo mu objasni njegov posao. Mene čuvati i paziti dok budem dolje. Bio je lijep sav od svjetla. Nakon što smo na neki način obavili sve formalnosti oko moga putovanja kao i upozorenja koja je Stvoritelj nekoliko puta precizno i jasno izložio anđelu koji je stajao pored mene, Stvoritelj reče da je vrijeme. Zagrli me i osjetih neopisivu toplinu, sreću, radost, uzbuđenje sve međusobno pomiješano. U trenutku svega nestane i ja se nađoh u mraku. Nakon prvotnog šoka shvatim da čujem glasove koji dopiru izvana. Osvrnem se oko sebe. Mjesto jest bilo malo mračno u odnosu na raj, ali je bilo vrlo ugodno, toplo i osjećala sam se prilično zaštićenom sa svih strana. Osim svijetla koje je nedostajalo bilo je, pa gotovo kao u raju. Skoro. Čula sam nekakav dubok glas koji nikad nisam prije čula. Nije bio kao Stvoriteljev. Govorio je o nečemu što nisam razumjela o trudnoći, mučnini, lijekovima, vježbama. Međuostalimm u nekom trenutku glas je izgovorio jednu čudnu riječ… majka. Na prvi zvuk zaljubila sam se u tu riječ. Majka. Majka. Majka. Pjevušila sam u sebi od neke čudne radosti. Tad mi je sinulo da bih trebala zagrliti majku kao što je Stvoritelj zagrlio mene prije nego me poslao. Zagrlim majku. Svojom dušom. Željela sam da osjeća onu toplinu, radost, sreću, uzbuđenje koju sam osjetila kad me Stvoritelj zagrlio. Uskoro sam hodala okolo s majkom. Doduše ništa nisam vidjela, ali sam sve osjećala. S njom sam se radovala, plakala, žalila na umor, na mučninu, na bolove u leđima, na nesanicu. Bilo je fantastično. Čaroban osjećaj. Sve što je ona osjećala i ja sam isto. Kao da smo bili jedna te ista osoba, jedno biće. Kovala sam velike planove. U sigurnom utočištu razmišljala sam što bih sve željela biti. Majka je pričala o tolikim stvarima, ljudima, planovima, bila sam kao spužva, sve sam upijala. Jedan dan sam željela biti glumica, drugi dan liječnica, treći dan planinar, četvrti dan istraživač, peti dan sportašica. Toliko mogućnosti preda mnom!!!! A što bih sve mogla učiniti za majku. Bezbroj stvari!!! Nasmijavati je, tješiti je, izvlačiti joj živce, učiniti je ponosnom svojim uspjesima, svojim životom, brinuti se o njoj kad ostari, donositi joj lijekove, brinuti se o njoj, donijeti joj svijeću na grob i cvijeće. Imala sam toliko velikih planova i odlučila sam početi s njima čim se rodim. Jednog dana dok sam zabavljena svojim planovima spavala u utočištu probudi me hladnoća. Ne znam kako bi to opisala, nije mi bilo hladno, hladnoću sam samo osjećala kao neko čudno prisustvo. Uz hladnoću, počela sam osjećati nervozu, strah i tjeskobu. Sve su one bile tu negdje oko mene. Pokušam se prisjetiti kakav je osjećaj bio u Stvoriteljevom zagrljaju da ih odagnam. Uspjela sam se malo osloboditi hladnoće, ali sa svakim danom hladnoća se pojačavala. Pokušam osluhnuti da doznam što se događa. Majka je šutjela. Tišina je bila svugdje oko mene. Bilo je mračno kao u rogu. Osjećala sam se sama, napuštena i bespomoćna. Pokušam zavapiti Stvoritelju, ali glas nije mogao izići iz mene. Nijemo sam vapila. Nedostajao mi je Njegov zagrljaj. Pokušam zavapiti majci, ali nije čula. Nastavila je šutjeti. Sljedećih nekoliko dana provela sam u polusnu i agoniji. Stalno sam se budila u strahu i drhtanju. Vapila sam glasno i majci i Stvoritelju, ali me nitko nije čuo. Pokušala sam dozvati onog anđela što ga je Stvoritelj poslao netom prije mene, ali nisam znala njegovo ime ni kako uopće doći do njega ako je to uopće bilo moguće. Jedno jutro probudilo me nekakvo bockanje i peckanje. Prvo sam se pokušala malo pomjeriti u stranu, ali bezuspješno. Prostor je bio previše uzak. Pokušala sam i grozničavo razmišljala kako pobjeći, ali nisam imala gdje. Kao zvijer u kavezu osvrtala sam se oko sebe, ali kavez je bio isuviše čvrst da bih bilo što mogla. Bockanje i peckanje se nastavi jače i grublje. Počelo je boljeti. Pokušam se obraniti, ali bila sam preslaba. Zaplačem. Bol se pojačavala i strah se proširi kroz moje biće. Više se nisam pomjerala. Bol je postala nesnosna. Bockanje i peckanje je postalo nepodnošljivo. Od bolova nisam se više mogla pomjeriti. U jednom trenutku pomislim na Stvoritelja i zatvorim oči. Bockanje i peckanje prestade kao i bol. Otvorim oči. Bila sam ponovo na istom mjestu prije nego me Stvoritelj zagrlio. Ugledam poznate obrise i anđela s kojim je Stvoritelj razgovarao prije o meni. Odahnem. Sanjala sam valjda. U tom se pojavi Stvoritelj. Pogleda me i zagrli. Misleći da me želi poslati u ono mjesto koje sam sanjala puno boli bockanja i peckanja istrgnem se iz Njegovog zagrljaja. Začuđeno me pogleda. Uzme me i pokaže mi ispred mene. Svijetlo se pojača. Ugledah sebe kako jurim kao zvijezda i nestajem između dvije točke. Ugledah kako se točke spajaju i kako u njima svijetlim kao plamičak svijeće. Ugledah ženu koju sam bila izabrala kako se svađa s nekim muškarcem. Ugledah je kako odlazi u neku sobu. Ugledah kako netko nešto radi oko nje. Osjetih onu hladnoću, sjetih se bockanja i peckanja i povučem se dublje u sebe. Stvoritelj me ponovo zagrli, ovaj put jače. Ugledah cijeli svoj život kao ljudsko biće, vidjeh kako sam postala liječnica, kako sam spasila život nekom djetetu, vidjeh silne pacijente, vidjeh kako sam postala poznata sportašica i bezbroj medalja koje sam osvojila, vidjela sam kako sam postala poznata znanstvenica i otkrila lijek za neku bolest i kako su mi dali neku nagradu. Vidjeh tolike mogućnosti koje su propale i koje se nikada neće ostvariti. Vidjeh majku. Željela sam joj reći da je volim i da je jedva čekam upoznati ovdje i da nisam ljuta na nju i da je razumijem. Željela sam ponovo sići i proći svu onu bol, strah, sve ono nesnosno bockanje i peckanje samo da je vidim i kažem joj da je volim, ali mi Stvoritelj reče da to nije moguće više. Okrenem se ljutito prema Stvoritelju. Shvatio je da se ne slažem s Njim i da želim na sve moguće načine ponovo pokušati doprijeti do majke samo da joj kažem da je volim i da je čekam ovdje. Ali Stvoritelj je bio neumoljiv. Iznenadilo me kad reče da je bespomoćan pred slobodom moje majke. Nisam mogla razumjeti. Stvoritelj, a bespomoćan pred slobodom onih koje je stvorio. Nisam znala što mogu učiniti. Izbezumljeno sam ga preklinjala da mi dopusti da nešto učinim. Reče da je mogu čuvati. Majku. Bez razmišljanja pristanem. Ponovo me zagrli i pretvorim se u anđela sličnom onome s kojim je razgovarao i davao mu upute. Ponovo me zagrli. Jurnem kroz svemir nevjerojatnom brzinom i nađem se u sobi pored majke. U ruci je držala zgužvanu sliku nečeg nejasnog i mutnog, nečeg što je imalo obrise ljudskog bića. Šutjela je. Priđem bliže i pokušam je zagrliti. Ali moje ruke prođu kao zrak kroz nju. Nisam je mogla dodirnuti!!! Tada napregnem svu snagu svoga bića naslonim se na njezino rame i zagrlim je kao što je Stvoritelj mene zagrlio. Iako sam znala da me neće čuti, povičem iz svega glasa i glas mi je zvučao kao bezbroj trublji: volim te… Kao da je čula i pogleda u mene. I ja pogledam u nju. Osjetim Stvoriteljev zagrljaj u njezinim očima, pa iako nikada neću biti njezina kćer, bila sam radosna što mi je Stvoritelj dopustio da budem njezin anđeo čuvar. I čuvat ću je dok se obje ne nađemo u Stvoriteljevu zagrljaju…

U Sarajevu, 19. 1. 2018.

O. J.

O znatiželji

Iščekivanje i nepoznato su poput duše i tijela, nikada dovoljno razgovijetni, ali trajno ovisni jedno o drugom. Kao što samom čovjeku odnos njegove vlastite duše i njegova tijela ostaje trajna nepoznanica i pitanje, tako i iščekivanje i nepoznato trajno povezani u isto vrijeme stoje kao slabo osvijetljeni zidovi kojima treba prići bliže da se vide slike koje su na zidu obješene.

Ali kako se čovjek približava, ta dva zida, iako osvijetljeni u isto vrijeme, ne dopuštaju biti viđeni do kraja pod svijetlom čime sadržaj slika ostaje nedostupan čovjekovoj znatiželji. Iščekivanje i nepoznato ujedinjuju se u onom osjećaju nelagode pred kojom znatiželja zastaje, ali u isto vrijeme želi preći prag nelagode i konačno razotkriti sadržaj zidova i vidjeti slike koje zidovi kriju. Znatiželja je ujedinjujuće mjesto iščekivanja i nepoznatog, ona je onaj put kojim čovjek ide prema zidu iščekivanja i zidu nepoznatog u namjeri da ih pogleda izbliza. Iščekivanje je moguće tamo gdje postoji znatiželja, ako nema znatiželje ili je iščekivanje nečega što je već poznato i spoznatljivo, onda iščekivanje i znatiželja gube svoj smisao i pretvaraju se u dosadu predviđenih događaja i situacija. Kao mjesto susreta iščekivanja i nepoznatog znatiželja prethodi ovim dvama momentima čovjekova života. Znatiželja nije puka slučajna točka susreta dvaju zidova koji kriju najzanimljivije slike života. Znatiželja je mogućnost kojom je uopće moguće shvatiti da postoji iščekivanje i da postoji nepoznato. Znatiželja je sposobnost razumijevanja skrivanja slika koje s žudnjom želimo pogledati i otkriti njihov sadržaj. Znatiželja je staza kojom hodimo prema zidu iščekivanja i zidu nepoznatog. Znatiželjom naziremo vlastitu sposobnost da barem kao u magli naslutimo što kriju iščekivanje i nepoznato. Znatiželjom ne odustajemo od traganja i puta iako smo povremeno obeshrabreni, jer se iščekivanje i nepoznato koliko god se približimo u isto vrijeme toliko i od nas udaljavaju. Znatiželja je također mogućnost shvaćanja o neobičnoj i nikada shvatljivoj vezi duše i tijela. Znatiželja ispituje osjećaje, postavlja pitanja, prodire duboko u čovjekov nutarnji život ne dopirući nikad do krajnjeg cilja iako ostaje trajno otvorena za mogućnost da joj jednog dana stvarnost i život postanu trajno otkriveni. U međuvremenu, s čovjekom koji je najznatiželjnije biće putuje znatiželja kao mogućnost da cesta koja vodi do iščekivanja i nepoznatog ima svoj konačni i vječni kraj kojega čovjek znatiželjom nazire, ali koji stalno izbjegava biti zahvaćen do kraja od samog čovjeka. Znatiželja nije tek puko sredstvo ispunjenja vračarskih i magijskih želja o znanju što će se dogoditi sutra. Takva znatiželja je puki instrument onih koji lažu druge kako je njihova znatiželja dosegla svoj konačni cilj. Znatiželja je mogućnost čovjekova bića da se kreće i nakon tolikih znanja i spoznaja prema nečemu nejasnom koje čovjek opisuje kao iščekivanje i nepoznato. Na taj način znatiželja postaje uvjet kao mogućnost da čovjek uopće govori o iščekivanju i nepoznatom u trenutku dok putuje pored tolikih poznatih, običnih i dosadnih već znanih i spoznatih stvari. Usudimo se reći kako je znatiželja u svom izvornom obliku struktura same stvarnosti i čovjekova postojanja, jer jedino čovjek nije sposoban svoje postojanje i stvarnost odvojiti od znatiželje. Čovjek je znatiželjan o sebi i svijetu oko sebe, ali je i svijet znatiželjan o čovjeku. U svom postojanju u kojem susreće svoje tijelo i dušu kao nešto što budi znatiželju, u kojem susreće svijet i prirodu kao nešto što u sebi sadrži znatiželju i samo tijelo i duša, sam svijet, priroda i stvarnost znatiželjni su o tom neobičnom biću o čovjeku, o njegovoj strukturi, njegovoj nutrini, njegovim planovima, mračnim i svijetlim stranama. Iščekivanje i nepoznato su samo naznake kako je čovjek u svojoj stvarnosti strukturiran znatiželjom i kako je njegovo postojanje satkano od znatiželje i trenutaka kada s nelagodom stoji pred iščekivanjem i nepoznatim tek povremeno svjestan i sposoban razumjeti da je nelagoda koju osjeća poziv znatiželje da nastavi prema zidovima iščekivanja i nepoznatog koji udaljeni i tek nejasno osvijetljeni kriju sadržaj, bit i smisao njegovog postojanja. Čovjek je biće nelagode čija je znatiželja mogućnost da ide prema iščekivanju i nepoznatom.

U Sarajevu, 18. 1. 2018.

O. J.