Kategorija: Popularna psihologija

ŽRTVA, MUČENIK, SPASITELJ – OD SJAJNIH UZORA DO PSIHOPATOLOŠKOG TEATRA APSURDA

Sasvim je u redu povremeno se osjećati povrijeđenim i ranjenim, ali ne prečesto…

 

Sasvim je uredu povremeno se osjećati povrijeđenim i ranjenim. Psihologija nalaže da ovakva osjećanja koreliraju s čovjekovim samopoštovanjem i osjećajem vrijednosti. No, ako se netko stalno ili barem vrlo učestalo ovako osjeća, tada moguće ulazimo u zonu sindroma žrtve koji se pokatkada naziva i kompleksom- ili opet mentalitetom žrtve.

“Sve loše i samo loše mi se događa.”

“Ne mogu tu ništa učiniti, pa zašto onda pokušavati?”

“Nikoga nije briga za mene.”

Svaka nova poteškoća može ojačati te beskorisne ideje, sve dok se ove vremenom posve ne ustale u nutarnjem monologu „žrtve”, koja s tim gubi na mentalnoj elastičnosti, bivajući na taj način spriječenom na putu oporavka i ozdravljenja. To je moguće ujedno i najveći problem naznačenog sindroma, jer iz iskustva znamo da svako dobro životno nastojanje neminovno podrazumijeva višestruke pogreške i neuspjehe, a „žrtva” se sa svim tim jednostavno ne zna izboriti. Tamo gdje drugi ljudi nakon kraćeg žalovanja kažu: „Pokušat ću ponovno”, netko sa sindromom žrtve će po tko zna koji put zaključiti: „Još jedan dokaz da sam ja isključivo pretplaćen/a na loše stvari i neuspjehe”!

Uzroci

Sindrom žrtve može imati različite uzroke. Često je u pitanju posljedica stvarne viktimizacije. Dakle, ono po principu da je netko pretrpio nasilje ili nepravdu, pa zatim zbog toga još dodatno bio diskriminiran i omalovažavan od strane drugih ljudi i instanci.

Drugi važan uzrok bi bila pretrpljena izdaja, a što se moguće dogodilo već u djetinjstvu i to od strane vlastitog roditelja ili staratelja. I stoga je onda naprosto i logično da će ovakvi ljudi kasnije patiti od nedostatka samopouzdanja, kao i od velikog nepovjerenja prema drugim ljudima.

Kao treći uzrok se spominje i suovisnost – tenedencija da se vlastiti interesi žrtvuju zarad interesa svoga partnera ili drugih bližnjih, a zatim se s vremenom događa gomilanje frustracija i nezadovoljstva zbog neostvarenosti vlastitih interesa. Naime, čini se kako ljudi sa sindromom žrtve općenito nisu dovoljno svjesni svojih vlastitih interesa ili ako već jesu, onda ih jednostavno ne znaju na asertivan način izraziti.

Neki autori povezuju sindrom žrtve i sa narcisoidnim poremećajem ličnosti, no ovdje bi ipak trebalo pristupiti poprilično oprezno. Naime, nedvojbeno je da se i jedni i drugi u praksi često znaju slično ponašati, ali ipak s ponekom važnom razlikom, kao i s posve različitim uzrocima. Naime, osobe sa sindromom žrtve su poslovično jako razočarane, te stoga povremeno sklone i eruptivnim izljevima bijesa. Pri tome će druge ljude nezgrapno optužiti za sve i svašta, pripisati im moguće i sva zla ovog svijeta, no na kraju će ipak vrlo brzo na površinu ponovno izbiti njihovo poslovično nisko samopouzdanje. Na taj način se nerijetko događa da će „žrtva” tijekom jedne te iste rasprave prvo optužiti druge ljude, pa zatim na kraju ponovno samu sebe: „Ja sam kriv/a za sve … ni ne zaslužujem ništa bolje od ovoga”. S druge strane, od narcisa se teško može čuti bilo kakvo samooptuživanje. Oni su puno konzistentniji u postavci da su drugi ti koji su krivi, te da im ovi drugi stoga puno i duguju. Osim toga, za narcise se čini kako istinski uživaju dok optužuju druge, dok osobe sa sindromom žrtve vidno pate, pa čak i dok ovo – optužuju druge.

Sindrom žrtve u braku i vezi

Uopće ne čudi da su osobe sa sindromom žrtve s obzirom na svoje stanje po sebi sklone formiranju nekih iznimno toksičnih odnosa. Zbog svojeg poslovično niskog samopouzdanja i samopoštovanja, iznimno su privlačne nasilnicima. Drugi neidealni toskični partner „žrtve” zove se „spasitelj”.

„Spasitelji” su priča za sebe. Radi se o benevolentnim osobama koje su silno preokupirane idejom pomaganja drugim ljudima i to u tolikoj mjeri da će na kraju najmanje brinuti o samima sebi. Premda se na prvu često čine „Bogom danima”, osobe sa sindromom spasitelja su poprilično daleko od onih nekih zacrtanih optimuma zdravog ljudskog ponašanja. Problem leži u tome što su „spasitelji” po sebi sljubljeni sa idejom dobrote te dubinski vjeruju da su oni neuporedivo bolji od svih drugih ljudi. Drugi su zapravo unutar jednog ovakvog izvitoperenog svjetonazora ili posve zli ili jednostavno nesposobni za činjenja dobra, dok ovo dobro na koncu ostaje posve rezervirano za njih – „spasitelje”. Spasitelje stoga ne pokreće ljubav, nego vlastita oholost, a njihov posvemašnji optimizam je na koncu iznimno nestabilan i površan, i to s obzirom na to da se bazira na zapravo iznimno pesimističnom uvjerenju o svijetu punom zlikovaca i defetista s tek pokojim istinski dobrim i pametnim čovjekom.

Stoga se ovdje pitamo što će se dogoditi kad se konačno sretnu „žrtva” i „spasitelj”? Pa izgledno će se dogoditi poprište svih besmislenih i beskonačnih rasprava. „Žrtva” će stalno očekivati da joj „spasitelj” pomogne i to samo kako bi mogla osporiti sve njegove pokušaje spašavanja. Premda ovo zvuči krajnje bezobzirno, važno je napomenuti da žrtve ovo ne rade namjerno. S jedne strane one itekako žele da se izvuku iz svoga bijednog stanja, kao što – s druge strane – ne vjeruju da je to moguće, jer jelda, one su kao pretplaćene za sve ono što je zlo i loše. Ipak, spasitelji će svojim velikom entuzijazmom povremeno uspjeti „žrtvu” oboružati samopouzdanjem, ali samo nakratko. Jer upravo, kako će se ovo samopouzdanje graditi „tamo” na „sjajnoj” osobnosti spasitelja, a ne „vamo” u samoj žrtvi, ova će dugoročno gledano od ovakve povezanosti puno više izgubiti nego dobiti.

Kako pomoći?

Za ovo je kudikamo potrebno puno više od dobrog htijenja i zdravog razuma. Ako ne mislite biti beskrajno strpljivima i bezočno upornima, najbolje će biti da odmah pobjegnete glavom bez obzira od „žrtve”. U protivnom će i vaše zdravlje prije ili kasnije biti dovedeno u pitanje.

Osim ovoga prvoga i najvažnijega ne preostaje još mnogo:

1) „Žrtvu” se ni na koji način ne smije žigosati jer od toga će joj biti samo još gore.

2) Umjesto toga, mudrije joj je pristupati na temelju empatije, pokušavajući na taj način dosegnuti njezino nutarnje stanje i (ne)raspoloženje.

3) Od te točke nadalje, dajući „žrtvi” za pravo kako ona apsolutno ništa ne može učiniti, treba je pitati što bi učinila u slučaju da nešto ipak mora učiniti? Naime, ovdje se ne smije zaboraviti kako osobe sa sindromom žrtve jako malo vjeruju drugim ljudima, pa čak i onima koje vole. Stoga ih se nikako ne može filovati gotovim rješenjima, pa čak ni onim dokazanima. Ovo ne znači da se neki od tako primljenih prijedloga „žrtvama” ipak neće svidjeti. No, čak ako se i svidi, tada ostaje druga prepreka u vidu niskog samopouzdanja „žrtve”. Namjesto toga, „žrtvama” se mora pomoći da nekako iznalaze rješenja unutar samih sebe. Premda šansa za ovo nije prevelika, to je ipak jedina moguća šansa.

4) S tim u vezi, žrtve će također učestalo trebati podsjećati na njihova dobra ostvarenja i uspjehe, razbijajući tako malo pomalo njihov skučen i mračan svjetonazor.

Sindrom mučenika

Za kraj ponešto i o sindromu mučenika, koji bi se s pravom mogao nazvati sindromom žrtve „na steroidima”. Da bi shvatili što nije u redu sa osobama koje pate od sindroma mučenika, prvo bi trebalo malo sagledati nutarnje motive onog jednog istinskog, po sebi uzornog mučeništva.

Istinski mučenici su, ukratko rečeno, ljudi koji iznad svega vole i cijene život, i baš zato što su odani konceptu jednog istinskog života koji po sebi podrazumijeva pravo na istinu, samoopredjeljenje, jednakost, ljubav i slobodu, tako su se onda spremni odreći svih onih životnih patvorina koje ovo ne priznaju. S druge strane, osobe sa sindromom mučenika svemu ovome pristupaju otprilike obrnutim redom. One mrze sam život, i stoga im se na neki način žuri umrijeti. A ako za to već ne bude prave prilike, oni će se svojski potruditi da je sami stvore. Jednostavno, za njih je mučeništvo smisao života, kao što im je i ljubav samo suptilni oblik mazohizma. A ako se u sve ovo umiješaju, kao što se uostalom često i umiješaju, fanatične tendencije, ovakvim ljudima je onda skoro u potpunosti nemoguće pomoći.

U svakom slučaju, ako već govorimo i o onim nekim istinskim vidovima požrtvovnosti i mučeništva, time neminovno pridodajemo ponešto jasnoće i u onaj čudnovati svijet psihopatološke mimikrije istih. Naime, požrtvovnost i spremnost na mučeništvo su neminovni izvori ljudske slave i moći. Povijest je na strani ovakvih, svijet je na strani takvih, pa i sam Bog, teološki gledano, je na strani nevinih žrtvi i hrabrih mučenika. Stoga i ne čudi to što se neki ljudi naprosto „na silu” i „preko reda” pokušavaju progurati u to odabrano društvo. Jer pozicija žrtve, premda po sebi krajnje neugodna, često je i pozicija posvemašnje moći nad onima koji nisu žrtve.

U Sarajevu 18. II. 2021.

M. B.

Izvori:

– Crystal RAYPOLE, How to Identify and Deal with a Victim Mentality (11. XII. 2019.), healthline, https://www.healthline.com/health/victim-mentality#takeaway (Stanje: 18. II. 2021.).

– Breaking Down the Martyr Complex (13. XI. 2019.), healthline, https://www.healthline.com/health/martyr-complex (Stanje: 18. II. 2021.).

– Robert LONGLEY, Understanding the Victim Complex (Last Updated November 10, 2019), ThoughtCo., https://www.thoughtco.com/victim-complex-4160276 (Stanje: 18. II. 2021.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: yarlander

IZMEĐU PREVENCIJE I PROMOCIJE

Kako ostvariti životne ciljeve, a ne izgubiti samoga sebe; kako ne izgubiti sebe, a ne zanemariti ni životne ciljeve?

G. Jung smatrao je da sve što je otprilike normalno u prvoj polovici života, u drugoj više nije. Pod tim je očito smatrao ono što se u novijoj psihologiji krije iza pojmova „ciljeva usmjerenih na promociju“, te „ciljeva usmjerenih na prevenciju“.

– Prvi se više tiču mladenaštva, drugi više zrele dobi.

– Prvi igraju na pobjedu, a drugi prvenstveno na to da ne izgube.

– Prvi nastoje iskoristiti ponuđene prilike, dok drugi pokušavaju očuvati postojeće stanje i eventualno nadoknaditi izgubljeno.

– Prvi ovise o izvanjskim poticajima, priznanjima i pohvalama, dok oni drugi prvenstveno računaju na vlastitu stabilnost i sigurnost. Stoga uz „promocijske ciljeve“ obično ide i više životnoga poleta i razigranog entuzijazma, koje – međutim – u stopu prate i ona povremena neugodna životna razočarenja te pomanjkanje osjećaja vrijednosti i smisla. S druge strane, „ciljeve orijentirane na prevenciju“ više prati onaj jedan snažan osjećaj vlastitog identiteta koji se ne da tako lako destabilizirati.

Već smo rekli kako se „ciljevi orijentirani na promociju“ više tiču čovjekovog mladenaštva, dok se oni drugi prvenstveno odnose na zreliju dob. No važno je spomenuti da to nije uvijek nužno i dosljedno tako. Neki ljudi se cijeli život više vode onim prvima, kao i neki drugi onim drugima. U svakom slučaju, jedan od fokusa uvijek nosi prevagu. Ali tu ujedno leži i glavni problem vezan za cijelu ovu priču. Prema američkoj psihologinji Heidi G. Halvorson nama su stalno potrebna oba ova fokusa. U tom smislu ona se koristi slikom automobila. Ako nas ovaj vodi na atraktivna mjesta, onda mislimo u smjeru promocije. No ako ovaj posjeduje sigurnosni pojas kao i ostale sustave aktivne i pasivne zaštite, onda mislimo u smjeru prevencije. Ili opet – pasta za zube. Ako nam ova nabacuje blistav osmijeh, to je promocija. Ali ako čuva naše zubi od karijesa i desni od gingivitisa, to je onda kudikamo prevencija.

Vezano više za posao i međuljudske odnose, ciljevi usmjereni na promociju su općenito bolji pokretači i motivatori. Ali ako pri tome ne bude i onog drugog fokusa vezanog za prevenciju, lako se dogodi da čovjek upadne u onu shemu: „Puno započeo, i malo toga dovršio“. Pitanje je zašto? Pa reklo bi se upravo zato jer se čovjek orijentiran na promociju panično boji onoga da ne iskoristi sve moguće dostupne prilike, te se tako na kraju često dogodi da ne iskoristi niti jednu kako treba. S druge strane, tipovi orijentirani na prevenciju su kudikamo temeljitiji u svojim poslovima i međuljudskim odnosima, s tim da i njima ipak nerijetko zatreba ponešto i od onog avanturističkog samo-promocijskog duha. Jer kako su sumnjičavi prema svim izvanjskim poticajima, tako često ama baš nikako ne koriste dobre prilike koje im život pruža.

Vezano više za komunikaciju, naznačeni fokusi itekako utječu na načine na koji pojedini ljudi razumiju stvarnost koja ih okružuje, kao i sam vlastiti život. Recimo, govoriti mladom čovjeku željnom priznanja, uspjeha i ostvarenja da malo stane na loptu radi vlastitog mira i stabilnosti može u tom smislu po sebi biti poprilično uzaludno, jer vidimo, on jednostavno još nije došao u tu dob da bi mu oni, prema prevenciji usmjereni ciljevi, išta značili. Stoga ako bi ga i htjeli ponešto dobronamjerno smiriti i obuzdati, onda bi mu to izgledno trebalo opet servirati na način nekakvog cilja usmjerenog prema vlastitoj promociji: „Zamisli da ti budeš taj čovjek koji će mladim ljudima poput tebe pomoći da izbjegnu sva ta ružna životna razočarenja i neuspjehe“!? Slično tomu, ako i onog drugog, samo-preventivnog lika, pokušavamo potaći da se prihvati neke dobre izvanjske prilike, izgledno ćemo to morati učiniti na način koji će podilaziti njegovoj dominantnoj želji za mirom i sigurnošću. No najvažnije je to da pri tome nikome od njih ništa nećemo lagati, jer kako smo već vidjeli, kao što istinske promocije nema bez prevencije, tako ni same prevencije nema bez ponešto i od one promocije.

U svakom slučaju, životna dinamika je takva da nakon puno sumanute ofenzive obično nastupi vrijeme posvemašnje defenzive. A stvarnost nalaže kako je za jedan smisleni život svo vrijeme potrebno ovo oboje.

U Sarajevu 9. II. 2021.

M. B.

Izvori:

– Heidi Grant HALVORSON, E. Tory HIGGINS, Focus: Use Different Ways of Seeing the World for Success and Influence, Plume, 2013.

– Heidi Grant HALVORSON, Are You Promotion or Prevention-Focused? (7. III. 2013.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/intl/blog/the-science-success/201303/are-you-promotion-or-prevention-focused (Stanje: 9. II. 2021.).

– Matthew SEDACCA, How Aging Shapes Narrative Identity (23. VIII. 2019.), Nautilus, https://nautil.us/blog/how-aging-shapes-narrative-identity?campaign_id=33&emc=edit_sl_20210208&instance_id=26827&nl=smarter-living&regi_id=99065266&segment_id=51213&te=1&user_id=0c64c71191870676a861cbb6976bcb4f (Stanje: 9. II. 2021.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Chakri Wachiprasri

Kako se ponašati prema drugima bez etiketiranja?

Etiketiranjem uništavamo međusobne odnose, ali štetimo i sebi samima. Stoga je vrlo važno znati kako se ponašati prema drugima, a da im pri tome ne lijepimo razne etikete.

Svakodnevno se u odnosima s drugim ljudima služimo etiketiranjem, tj. mehanizmom kojim pokušavamo staviti ljude u određene kategorije kako bismo znali na koji način postupiti s određenim osobama. Tako često znamo za nekoga reći da je čudak jer se njegovo ponašanje i razmišljanje ne uklapa u ono što nazivamo normalnim, ili pak da je netko jako arogantan jer se ne smiješi kad ga sretnemo. Naravno, etikete mogu biti i neke pozitivne karakteristike, ali to ne znači da su one prihvatljivije od onih negativnih. Razlog tomu je taj što je čovjek po sebi kompleksno biće i ne može se jednostavno poistovjetiti s nekim svojim karakteristikama. Život bi bio puno lakši i jednostavniji kad bismo na osnovu jedne karakteristike ili na osnovu prvog susreta s nekom osobom odmah znali kakva je. No, to nije i ne može biti tako. Svi ponekad mogu biti i ljubazni, i arogantni, i svadljivi, i lijeni, i duhoviti itd. Ali to ne znači da su takvi cijelo vrijeme. Još veći problem kod etiketiranja jest taj što ono utječe na naše ponašanje prema drugima. Ako nekoga u samom startu označimo arogantnim, naravno da se nećemo upustiti u razgovor s tom osobom, a još manje ju prihvatiti kao svoje društvo. Etiketiranje nas često sprječava da učinimo nešto dobro za druge, da pokušamo odgonetnuti zašto se ta osoba ponaša na takav način. Ali za tako nešto potrebno je puno volje, snage i živaca, no mi često nismo spremni na to. Lakše nam je osobu označiti nekakvom etiketom poput ”neodgojen”, ”lijenčina”, ”zgubidan” i sl. U skladu s ovim Jung kaže: ”Razmišljati je teško, zato ljudi većinom sude”. Ne samo da ovakvim pristupom nećemo pomoći, nego samo možemo učiniti da se u osobi javi bunt i da njeno ponašanje bude još gore. Mi zapravo etiketiranjem ne dozvoljavamo drugima da se promijene na bolje. No, pitanje je kako se možemo postaviti prema drugima bez etiketiranja i možemo li uopće ne etiketirati druge?

Rosenberg – opažaj umjesto da procjenjuješ

Odgovor na ovo pitanje pokušat ćemo pronaći kod američkog psihologa i autora Marshall B. Rosenberga. On kaže da smo mi ljudi inače skloni procjenjivati jedni druge, pa stoga na primjer na osnovu toga što osoba često ne uradi zadatke na vrijeme, etiketiramo ju kao lijenu. To zapravo nije potpuna laž, ali time sprječavamo moguću pozitivnu promjenu u ponašanju te osobe. Čim čujemo nekakvu negativnu riječ uz vlastito ime, normalno je da se u nama javlja obrambeni mehanizam jer se osjećamo napadnutima. Stoga Rosenberg u zamjenu za procjenu nudi opažanje, tj. umjesto da osobi kažemo da je lijena, bolje je npr. reći: „Zadnja dva jutra kasniš na posao i još uvijek nisi uradila zadatak koji je trebao biti završen prekjučer”. Na taj način, tvrdi Rosenberg, osoba se neće osjetiti napadnutom, te će moći jasnije uvidjeti u čemu je pogriješila, ali joj se ujedno i nudi prilika da to ispravi.

Razlog više zašto bismo trebali izbjegavati etiketiranje i vjerovati da se ljudi mogu promijeniti na bolje je taj što istraživanje objavljeno u časopisu Jurnal of Personality and Social Psychology iz 2014. godine pokazuje da oni učenici koji su vjerovali da se drugi mogu promijeniti na bolje bili su pod manjim stresom, uspješniji u rješavanju školskih zadataka te kvalitetnijeg zdravlja. Dakle, izbjegavanjem etiketiranja ne samo da pomažemo drugima nego i sebi samima.

U Mostaru 22. 1. 2021.

K. L.

Izvori:

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Aleksei Gurko

KAKO ODGAJATI DJECU ZA SAMOSTALNOST?

Samostalnosti nema bez odgovornosti i radnih a navika, a sve troje se uči od najranije dobi…

Čovjek danas skoro gdje god da makne, i s kim god da porazgovara, nekako se vrlo brzo susretne s roditeljskim žalopojkama glede nesamostalnosti njihove djece. Neki od njih su već duboko u tridesetima, a još uvijek žive zajedno sa svojim roditeljima. Drugi su se opet već nešto kao osamostalili, ali svejedno još uvijek uvelike ovise o roditeljskoj financijskoj i inoj pomoći. Razlozi za sve ovo su višestruki, te mogu biti ekonomski, politički, ali i oni kulturološki te mentalitetski. Početak XXI. st. bio je obilježen rastom globalne političke i ekonomske nestabilnosti, ali i promjenom viđenja dječjeg odgoja općenito. Osim toga, u igri su i neki tradicionalni mentalitetski razlozi. U tome smislu, podaci Eurostata nedvojbeno pokazuju da je problem nesamostalnosti mladih kudikamo izraženiji u mediteranskim i balkanskim kulturama nego u ostatku Europe, dok se, s druge strane, najranije osamostaljuju mladi Skandinavci. Razloge za potonje izgledno treba tražiti i u tješnjoj južnjačkoj unutarobiteljskoj povezanosti i bliskosti nego što je to slučaj kod pohladnih sjevernjaka, a dio problema se ogleda i u nejednakom statusu muške i ženske djece na europskome Jugu, pri čemu se od djevojaka ponešto odgovornosti još i očekuje, dok se povlaštene sinove nerijetko posve raspusti. Stoga i ne čudi da se problem nesamostalnosti mladih u konačnici danas osjetno više odnosi na muške nego na ženske potomke.

Toksični koktel kritike, kontrole i nesebične pomoći

Ukoliko govorimo o gore spomenutim ekonomskim, političkim, pa i onim mentalitetskim razlozima, čovjek – pojedinac je izgledno tu poprilično bespomoćan. Međutim, pored toga postoje i one neke jednostavne i pouzdane odgojne mjere koje se uvijek mogu poduzeti i koje uvijek donose rezultate. U svakom slučaju, najvažnijim se čini izbjeći onaj paradoksalni otrovni odgojni koktel koji se otprilike, s jedne strane, sastoji od puno kritike i miješanja u sve i svašta, dok se, s druge strane, djeci nesebično pomaže i kad treba i kad ne treba. A često sve ovo skupa i istovremeno: Recimo, prvo mu se pomogne, a zatim ga se proziva i omalovažava što mu je ta pomoć bila pružena. Ili obratno, prvo ga se zbog nečega žestoko „nalijepi”, a zatim sami roditelji plate što se već mora platiti te preuzmu odgovornost koja se ima preuzeti. Premda roditeljima jedno ovakvo ponašanje pokatkada izgleda posve logičnim i opravdanim, s njim se djeci urezuje neizbrisiv dojam da su ona totalno i nepomozivo nesposobna, te da i nemaju drugog izbora u životu nego i dalje parazitirati na trudu i zalaganju svojih roditelja. Stoga, ako roditelji uistinu planiraju podizati samostalnu i poduzetnu djecu, onda bi ih u jednom takvom smjeru trebali početi usmjeravati već od najranijeg djetinjstva.

Već trogodišnjak nije beba a kamoli desetogodišnjak

Moguće i ponajveći neprijatelj odgoja djece za samostalnost je taj trajni roditeljski dojam da je to njihova „draga mala beba”. Bebama ovo doduše posvema i paše, međutim, to razdoblje i ne traje toliko dugo. U tom smislu, pedagozi i psiholozi predlažu da bi već male dvogodišnjake i trogodišnjake trebalo početi učiti nekim dužnostima i obvezama. Ništa prezahtjevno, ali trebali bi znati skupiti razbacane igračke na za to predviđeno mjesto, odnijeti i baciti ponešto u smeće ili prljavi komad odjeće u za to predviđeni koš. Nadalje, predškolska djeca (4-5 godina) već bi trebala znati pomoći oko postavljanja i raspremanja stola; igračke bi sada trebali znati ne samo skupiti nego i lijepo složiti. Slično važi i za ostale stvari u njihovoj sobi, dakle, učiti ih organizaciji i redu. Također bi mogli pomoći oko hranjenja ljubimaca – gdje ih ima i sl. Mlađi osnovci (6-9) godina već bi trebali znati usisavati, skloniti za sobom prljavo suđe i složiti ga u perilicu, ili ako je nema, onda isto mogu slobodno i oprati. Također, trebali bi znati sortirati prljavo rublje (barem ono najosnovnije na „bijelo” i „obojeno”), zalijevati cvijeće i sl. Stariji osnovci (iznad deset godina) već bi trebali znati skuhati i pripraviti sebi ona neka barem jednostavnija jela. Brisati i čistiti mogu sve kao i odrasli, a gdje postoji vrt mogu ga već posve i održavati. Mnogi će roditelji od posljednjih redaka vjerojatno doživjeti nemalu nelagodu. Nešto u stilu: „Pa gdje ću im to, oni su još mali”. Ali struka bi im kudikamo odgovorila: „Samo vi tako, pa će te za dvadesetak godina na grbači imati lijenog i bezidejnog tridesetogodišnjaka”. Jer stvar je po sebi poprilično jednostavna: radne navike i osobnu odgovornost stječemo ili od najranijeg djetinjstva ili ih u protivnom nikad ni ne steknemo.

Sve do sada rečeno važi i za samostalnost. Recimo, ukoliko se djeci ne jede ono što je za ručak, struka kaže da bi ih trebalo pustiti da biraju, s tim da bi se onda sami trebali pobrinuti za željeno jelo, a vi će te im svakako pomoći u početku da to i priprave. Slično vrijedi i za brojne druge stvari. Recimo, svakako ima smisla mlađim osnovcima redovito pomagati oko zadaće, ali danas se često čuje kako roditelji i dalje u tome pomažu čak i svojim osmašima, devetašima, pa čak i srednjoškolcima. Zato im čak ni kao prvašićima ne treba jednostavno uraditi zadaću nego ih učiti i poticati kako to sami da shvate i urade.

Zapravo cijeli ovaj koncept bi se mogao jednostavno predstaviti slijedećim riječima: Dopustite im izbor, ali uvijek im vežite i poneku zadaću i odgovornost uz taj izbor. U tome smislu, još jedan primjer: Dijete ne želi ujutro odjenuti ono što ste mu vi naumili. Dopustite mu da samo izabere što će obući, s tim, odmah ga informirajte da će tu odjeću samo trebati oprati. Ili drugi, i to vrlo čest primjer: Vrijeme je ručku, a dijete uopće ne želi jesti. Ne mora, ali uz važnu napomenu: “Sine, večera je u 19h!” Možda će se ovo nekom današnjem roditelju opet učiniti okrutnim, ali to je otprilike to – poprilično jasan i iscrpan plan kako podići marljivog, odgovornog, samostalnog, realnog i zadovoljnog čovjeka. Ovo posljednje posebno, jer i brojna novija psihološka istraživanja pokazuju kako laskanje i podilaženje djeci uopće ne izgrađuje njihovo zadovoljstvo i samopouzdanje. Naprotiv, to se postiže isključivo sticanjem praktičnih znanja i vještina, te svladavanjem konkretnih problema i izazova.

U Sarajevu 4. I. 2021.

M. B.

Izvori:

– Renee RODRIGUEZ, 7 Tips for Raising Independent Children (22. IX. 2017.), Thrive Global, https://thriveglobal.com/stories/7-tips-for-raising-independent-children/ (Stanje: 3. I. 2021.).

– Michael THOMSPON, Flying Solo: Raise an Independent Kid (26.VIII.2014.), Parents, https://www.parents.com/kids/responsibility/teaching/flying-solo-raise-an-independent-kid/ (Stanje: 3. I. 2021.).

– Jim TAYLOR, Parenting: Raise Independent Children (17. X. 2010.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/us/blog/the-power-prime/201011/parenting-raise-independent-children (Stanje: 1. III. 2021.).

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Jasmin Merdan

OSVRT NA KNJIGU SUSAN ROSE BLAUNER: “KAKO SAM PREŽIVJELA KADA ME MOJ MOZAK POKUŠAVAO UBITI”

Svako upravljanje krizom podrazumijeva stanoviti, unaprijed pripremljeni, krizni plan, i čini se da ovo uvijek vrijedi, bez obzira na to govorimo li pri tome o javnoj sigurnosti ili miru vlastitog uma…

Iz niza knjiga na temu upravljanje vlastitim umom dostupnim na scribd.com, moguće je naučiti poneku pojedinačnu tehniku. No, veoma pozitivno je otkriće da su najbolje lekcije tamo gdje su najveći psihološki problemi.

Autorica Susan Rose Blauner napisala je knjigu s naslovom “Kako sam preživjela kada me je moj mozak pokušavao ubiti” (How I Stayed Alive When My Brain Was Trying to Kill Me: One Person’s Guide to Suicide Prevention). Zvuči intrigantno, no pozadina priče knjige veoma je mračna i opasna: autorica je prije terapije i objave knjige imala tri pokušaja samoubojstva.

Zašto čitati ? Razloga je nekoliko. Prvi je da se svaki čovjek suočava s nekom vrstom blažeg ili težeg duhovnog (popularno nazvano “psihološkog”) problema. Navike ovisnosti, poremećaji u ishrani, nervozni bol u stomaku, opsesivno-kompulzivni poremećaj, post-traumatski poremećaj i niz drugih. Ova autorica je sve to imala u jednoj epizodi, takoreći – istovremeno – odjednom.

Stoga su tehnike upravljanja umom za nju bile pitanje života i smrti – doslovno. Od tih tehnika se posebno izdvaja „krizni plan”, što je u biti spisak stvari za uraditi u kriznoj situaciji. Za nju je taj spisak sadržavao poziv na nekoliko brojeva telefona i stupiti u razgovor sa ljudima koji su unaprijed obavješteni o toj njenoj potrebi da razgovara u situaciji duševnog pritiska.

Krizni plan primjenjiv je manje-više na svaki psihološki poremećaj. Dakle ako znam da niz situacija proizvodi emociju nervoze, onda mi treba nekakvo „pravilo službe” ili sličan niz koraka da tu snježnu lavinu zaobiđem ili jednostavno da mislim one misli koje sam prethodno svjesno isplanirao. Zvuči pomalo egzotično, ali u praksi funkcionira.

Jednostavan primjer kriznog plana je postulat Ignacija Lojolskog u situaciji tzv. „neuredne težnje”. Dakle, ako počnem misliti stvari, za koje znam da su za mene loše, Ignacijev krizni plan sadrži samo jednu stavku: “Agere contra”. To jest, kad neuredna težnja dođe u moj um (npr. misao o alkoholu, duhanu, bludničenju), tada postupam po stavki kriznog plana koja kaže da uradim točno suprotno od neuredne težnje. Pa ako osjetim potrebu za duhanom, onda oblačim tenisice i odlazim na šetnju. Poanta je da se eskivira pogrešna reakcija, bez obzira na loš poticaj koji dolazi iz uma.

Konkretno, ja sam osobno ideju kriznog plana pretvorio u vizualizaciju i kada mi dođe neželjena misao, svjesno pomislim na desktop (kompjutersku radnu površinu) i korpu za smeće (recycle bin). Onda imajući tu sliku u umu, tu misao predstavim kao neku sivu sliku koju strpam u korpu za smeće povlačenjem kao na kompjuteru (drag and drop). I to ponavljam sve dok ta misao ne prestane, bez obzira na to koje su posljedice. Vjerujte, misao prestaje! Stvar funkcionira.

Krizni plan se, naravno, može personalizirati po vlastitom nahođenju. Bit će ponajbolje i najjednostavnije da sadrži one elemente i radnje za koje iz vlastitog iskustva znamo da pouzdano pomažu. Razgovor s dobrim prijateljem, šetnja, molitva, meditacija, omiljena pjesma, neka motivacijska misao koju ćemo sami sebi na glas ponavljati ili sl. U svakom slučaju, smisao vlastitog „kriznog plana” je više nego očit, i mogao bi se izraziti sljedećim riječima: Precizno isplanirati što nam je činiti dok možemo jasno i logično razmišljati za sve one trenutke i periode kada to više nismo u stanju izvesti.

I za kraj još jedna važna napomena glede vlastitog „kriznog plana”. U početku će te u trenucima rastresenosti vrlo vjerojatno zaboravljati to što ste sami sebi prethodno bili obećali, ali nakon par ponavljanja, vjerujte, gradivo se utvrdi.

U Heraklionu 21. XII. 2020.

Daniel Kapeleti

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: gajus

ŠTO JE SINDROM VARALICE I KAKO SE NOSITI S TIM?

Sindrom varalice je vjerovanje osobe da nije inteligentna, sposobna ili kreativna unatoč dokazima o visokim postignućima.

Vjerojatno smo dosta puta u svome životu imali osjećaj da nismo dovoljno sposobni, osobito ako se radilo o novom radnom mjestu ili nekim novim zadatcima s kojima do tada nismo imali iskustva. To je svakako normalno jer uvijek želimo opravdati tuđe povjerenje i očekivanja. Valjda su nekim razlogom baš taj posao ili zadatak dodijelili nama. No što kad je taj osjećaj stalno prisutan, kad sami sebe doživljavamo nedovoljno sposobnima, pa čak i onda kada imamo popriličan niz uspjeha iza sebe? Opisani doživljaj naziva se sindrom uljeza ili varalice (eng. Imposter syndrome). Sindrom je prvi put spomenut i opisan u studiji kliničkih psihologinja Pauline Clance i Suzanne Imes 1978. godine. U svojem radu ove dvije psihologinje bavile su se ženama koje su postigle velike uspjehe tijekom svojih karijera. Sam sindrom opisuju riječima: „Vjerovanje osobe da nije inteligentna, sposobna ili kreativna unatoč dokazima o visokim postignućima“. Inače se smatra da sindrom češće pogađa žene nego muškarce, iako ni oni nisu u potpunosti pošteđeni.

Uljez ili varalica sve svoje uspjehe pripisuje pukoj sreći iako se većinom radi o iznimno inteligentnim i uspješnim pojedincima. Kao najčešći simptomi navode se negativno razmišljanje o sebi, stidljivost na radnom mjestu i pretjerana kompenzacija poput prekovremenog rada ili nepostavljanje granica s opterećenošću poslom. Osobe koje pate od tog sindroma neprestano su u strahu da će drugi otkriti kako su oni zapravo varalice i da je njihov uspjeh lažan. Kritike ih pogađaju puno više nego druge ljude te smatraju kako su upravo te kritike dokaz da nisu dovoljno dobri. S druge strane, pohvale ne doživljavaju osobno i misle kako ih ne zaslužuju.

Dr. Valerie Young u svojoj knjizi iz 2011. godine, na osnovu studije Clance i Imes, predložila je raščlambu ovog sindroma na pet podtipova:

  1. Perfekcionisti – postavljaju ispred sebe visoke i često nedostižne ciljeve. Ne pronalaze zadovoljstvo u svome radu, nego se uvijek fokusiraju na mane te smatraju kako su to mogli puno bolje obaviti.
  2. Supermeni/superžene – osobe koje kompenziraju svoj osjećaj nedostatnosti preteškim poslovima što je veoma opasno za njihovo fizičko i mentalno zdravlje. Podložni su tzv. ”sagorijevanju” na poslu, a time često uništavaju svoje odnose i veze s drugim ljudima.
  3. Prirodni geniji – oni poput perfekcionista postavljaju iznimno visoke ciljeve, a uz to ih nastoje ostvariti iz prvog pokušaja. Ako to ne uspiju, vrlo brzo odustaju misleći kako nisu dovoljno dobri za to.
  4. Individualisti – osobe kojima je vrlo teško zatražiti pomoć od drugih iz razloga što smatraju kako će to biti dokaz njihovoj nesposobnosti. Smatraju kako drugima ne bi trebala pomoć da se nađu u istoj situaciji kao oni.
  5. Stručnjaci – osjećaju kako su prevarili svoje nadređene da znaju više nego što zapravo znaju i mogu. U stalnom su strahu da će kao biti razotkriveni.

Sindrom varalice ne smatra se poremećajem, stoga ni ne postoji neka posebna terapija koja bi zaliječila ovo stanje. No ipak postoje neke smjernice i savjeti kako se nositi s tim sindromom ako je on prisutan. U skladu s tim, većina stručnjaka savjetuje povjeravanje svojih strahova prijateljima, kolegama, tj. bilo kojoj osobi od povjerenja. Također savjetuju zapisivanje vlastitih postignuća, vrijednosti, vještina i sl. kako bi se u svakom trenutku moglo posegnuti za njima kada sindrom varalice nastupi. Dr. Young savjetuje da se negativne misli poput: „Nemam pojma što radim“, zamijene mišlju, “Da, nikad nisam radio ovo, ali zaista želim naučiti“. Dakle, potrebno je svaku novu situaciju ili zadatak shvatiti kao mogućnost za napredak te se ne bojati pitati za pomoć jer nitko ne zna sve. Stoga imamo pravo na pogreške i te pogreške prihvaćati kao sastavni dio života te nastojati iz njih nešto naučiti.

U Mostaru 7. 12. 2020.

K. L.

Izvori:

Lisa Adrill, ”Dr. Valerie Young’s tips for navigating imposter syndrome at home”, 15. 9. 2020., Silicon Republic, https://www.siliconrepublic.com/advice/valerie-young-imposter-syndrome (Stanje: 7. 12. 2020.).

Megan Dalla-Camina, ”The Reality od Imposter Syndrome”, Psychology Today, 3. 9. 2018., https://www.psychologytoday.com/us/blog/real-women/201809/the-reality-imposter-syndrome (Stanje: 7. 12. 2020.).

Jordan Rosenfeld, ”What is Imposter Syndrome, anda What Can You Do About It?, 20. 2. 2016., https://www.mentalfloss.com/article/75699/what-imposter-syndrome-and-what-can-you-do-about-it (Stanje: 7. 12. 2020.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Cory Thoman

Isplanirani optimizam

Nada posljednja umire, ali što učiniti kada se to jednom konačno dogodi?

U korijenu svih naši želja, snova, planova nalazi se nada da će se isti i ostvariti. Nada nije samo dobar osjećaj nego je ona i dinamički kognitivni motivacijski sustav, kako to navodi humanistički psiholog Scott Barry Kaufman. Djeluje kao komplicirana definicija, no vrlo je jednostavno – nada djeluje kao motivacija, tj. na neki način nas tjera na djelovanje. Upravo zbog toga je vrlo važna u našem životu. Dok god postoji i trunka nade da će se naše želje ostvariti ili trunka nade u bolje sutra, sigurno nećemo odustati od svojih planova na kakve god prepreke nailazili. Stoga nije uzaludna izreka da nada umire posljednja. Zapravo je vrlo ohrabrujuća i poticajna. Osim toga, nada je za kršćane jedna od teologalnih kreposti, dakle, od Boga ulivena krepost koja je ključna u duhovnom životu vjernika. Iako se često različito tumače, neki autori smatraju da je nada usko vezana uz optimizam, pa tako klinički psiholog Ron Breazeale kaže da je nada optimizam s planom. No što kada ta nada, figurativno rečeno, ipak umre? Kada padnemo u očaj i više nikakve snage ne pronalazimo za bilo kakvo djelovanje? Kad nam se čini da je sve crno i da nas u budućnosti ne čeka ništa dobro?

Prije svega, kako to savjetuje psihologinja Jenny Taitz, potrebno je fokusirati se na ono nad čime imamo kontrolu. To je važno iz razloga što mi često pokušavamo riješiti sve probleme odjednom ili pak previše razmišljamo o problemima koji se događaju u svijetu (kao što je to slučaj sa sadašnjom pandemijom). Naravno da je to izvan naše kontrole i da ne možemo imati puno utjecaja na to. Stoga je važno staviti u fokus pojedine komponente našeg života te unutar te sfere postavit neki mali cilj za koji znamo da ćemo ga s velikom vjerojatnošću moći ostvariti. Npr. ako se želimo usredotočiti na vlastito zdravlje, postavit ćemo si cilj da ćemo danas šetati par kilometara ili pak da ćemo za doručak uzeti neko voće umjesto peciva. Na taj način barem ćemo donekle izbjeći osjećaj bespomoćnosti kada uvidimo da ipak imamo kakvu takvu kontrolu nad vlastitim životom. Sljedeće što nam dotična psihologinja savjetuje jest da pokušamo pronaći ono nešto cjelovito, netaknuto i dobro u našem životu makar ono bilo skoro neprimjetno kao što su osmjeh djeteta ili pak priroda koja nas okružuje. Nadalje, Taitz smatra da je za nadu bitno pronaći stvari koje nas nadahnjuju i pomažu da idemo dalje kada se nađemo u teškim životnim situacijama. Kao primjer navodi prikupljanje fotografija i raznih drugih uspomena, slušanje glazbe i sl. Čak navodi kako je jedno istraživanje pokazalo da je takva praksa znatno povećala nadu kod pacijenata s rakom u terminalnoj fazi.

Na koncu, vrlo važno je sebi posvijestiti da ono što se definitivno nikada neće promijeniti jest naša nemogućnost predviđanja budućnosti, pa stoga nema koristi od očekivanja katastrofe, nego je potrebno ostati otvorena uma, a to se najbolje postiže kada događajima pristupamo iz znatiželje jer znatiželja pomaže u prekidu očaja.

U Mostaru 3. 12. 2020.

K. L.

Izvori:

Jenny Taitz, ”Finding Hope When Things Feel Gloomy, New York Times, 18. 11. 2020., https://www.nytimes.com/2020/11/18/smarter-living/finding-hope-when-things-feel-gloomy (Stanje: 2. 12. 2020.).

Scott Barry Kaufman, ”The Will and Ways of Hope, Psychology Today, 26. 12. 2020., https://www.psychologytoday.com/intl/blog/beautiful-minds/201112/the-will-and-ways-hope (Stanje: 2. 12. 2020.).

Ron Breazeale, ”Hope: Optimism With a Plane”, Psychology Today, 9. 2. 2017., https://www.psychologytoday.com/intl/blog/in-the-face-adversity/201702/hope-optimism-plan (Stanje: 2. 12. 2020.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: yarruta

MORFOLOGIJA NEOSTVARENIH LJUBAVI

Kaže se da nema veće ljubavi od one koju roditelj osjeća prema svojoj djeci, pri tome svakako ističući da ovo prvenstveno važi za normalne i odgovorne roditelje. I upravo zato jer je toliko velika i snažna, ova će ljubav na neki način postati uzorna i za njihovu djecu. Kako smo to nedavno spominjali tamo kod Christe Meves i njezine „Manipulirane neumjerenosti”, voljeno dijete će kasnije kroz život biti u stanju i samo voljeti, i za nešto se žrtvovati, upravo jer u svojoj duši nosi inicijalno sjećanje na onu veliku, požrtvovnu roditeljsku ljubav. Stoga također ne čudi zašto ljudi, osobito oni mlađi, počesto naginju upravo onim ljubavnim partnerima koji ih na neki način podsjećaju na njihove roditelje. Pri tome se identifikacija odvija po principu da se ženama često sviđaju muškarci koji ih podsjećaju na njihove očeve, dok se muškarcima sviđaju žene koje ih podsjećaju na njihove majke. Međutim, premda je roditeljska ljubav prema djeci kako rekosmo zbilja uzorna, to ipak ne znači da će njihovoj djeci u životu trebati netko baš poput njihovih roditelja. Pitanje je zašto? Pa razlog je vrlo jednostavan. Ta djeca već imaju ili su imala svoje roditelje, sad su konačno odrasla, i roditelji im više jednostavno ne trebaju u onoj mjeri u kojoj su im trebali prije. Sudbina roditelja naspram života njihove djece nije ta da bi djeca s njima trebala živjeti čitav svoj vijek. Tome naprotiv, i oni najbolji roditelji će prije ili kasnije ostarjeti i umrijeti, a djeca će ih nadalje s ljubavlju spominjati, po dobru pamtiti, u srcu nositi…

Sasvim opravdana sabotaža

Što se dogodi kad se čovjek zaljubi u nekoga tko ga nesvjesno podsjeća na njegovu majku ili kad se žena zaljubi u nekoga tko je nesvjesno podsjeća na njezina oca? U svakom slučaju, emocije će biti iznimno snažne. Ljudi tada doslovno izgaraju od ljubavi. Ova identifikacijska veza kao da uspijeva otključati sav onaj polog roditeljske ljubavi koji nosimo u svojim srcima. Sva ona ljubav što se 15, 20 ili čak više godina nakupljala u čovjekovom srcu sada je aktivirana te počinje intenzivno isijavati desecima svojih čudesnih raznobojnih zraka iz čovjekovog zapaljenog srca. No u čovjeku nije sve ljubav i nije sve srce. Ima još puno toga, a između ostaloga tu su i oni još nedovoljno istraženi mehanizmi koji se brinu za očuvanje prirodnog poretka. Kako već rekosmo, mi smo već imali roditelje i sad je vrijeme da se otisnemo i krenemo korak naprijed. To je jednostavno neosporan zahtjev naše najnutarnije prirode. I zato se onda neminovno počinju događati najrazličitije sabotaže „iznutra”. Netko se pri tome naprasito ohladi i ode, a netko drugi opet strastveno počinje povlačiti katastrofalne poteze razaznavajući sav užasnut kako srlja u propast, ali da si jednostavno u svemu tome ne može pomoći. Glede ovakvih scenarija volim istaći sintagmu: „On je otišao kako bi se mogao nadati da će je ponovno nekad sresti, a ona ga nije pokušavala zaustaviti kako bi ga se u miru mogla sjećati”. Ovdje se, dakle, ponovno nazire ona neminovna sudbina roditelja. Muškarci su pri tome više prospektivni, tj. orijentirani prema budućnosti, nesvjesno znajući da će se opet negdje i nekad u onostranosti sresti sa svojim roditeljima. S druge strane, žene su više retrospektivne, tj. orijentirane prema prošlosti i sjećanju. A vidimo, na kraju istu sudbinu namjenjujemo i svemu onome što nas svjesno ili nesvjesno podsjeća na naše roditelje.

A kakva je sudbina onih hladnih roditelja s obzirom na emotivni život njihove djece?

I hladni roditelji također predstavljaju nekakav emotivni uzor svojoj djeci, i to svakako vrlo toksičan uzor. Ovakva djeca po prirodi teže pohladnim partnerima, pokušavajući ih zatim bezuspješno natjerati da ih ovi gorljivo zavole. A ovo po sebi nije ništa drugo nego pokušaj pronalaska roditelja po mjeri, za kakvog smo nekoć smatrali da ga i zaslužujemo. I ovdje se nešto uspijeva snažno aktivirati. Ali u ovom slučaju to nije ljubav, nego praznina, i to sva ona praznina koja se u srcu nakupljala 15, 20 ili čak više godina, koja se na kraju po uspostavi adekvatne identifikacijske veze s pohladnim partnerom pretvara u eksploziju mračnog bezdana gotovo patološke čežnje za toplinom požrtvovne roditeljske ljubavi koja nikad nije primljena. No i traumatično djetinjstvo se prije ili kasnije mora prepustiti zdravoj sferi svjesnih sjećanja kao i ono sretno djetinjstvo, uz napomenu kako će ono možda na samom „kraju” biti ponovno neke onostrane prilike za susret i popravak. U svemu drugome ultimativno važi ono Jalomovo: „Prije ili kasnije moramo odustati od potrage za sretnijom prošlosti!”

Zašto su iznimno dobri ljudi potrebni drugima samo u iznimno lošim situacijama?

Za kraj ćemo nešto i o onim finim ljudima koji su u uzornoj roditeljskoj ljubavi prepoznali svoj vlastiti životni nacrt i program. Obično im i ne ide nešto najbolje … I stalno se pitaju zašto im se drugi obraćaju samo onda kad im je nešto potrebno? E takvi bi prije ili kasnije morali shvatiti da su njihovi roditelji njima stvarno bili divni roditelji, ali da to svakako ne znači da sada i oni sami baš svakome moraju biti divni roditelji. Ok, može nekom sirotom djetetu ili čovjeku u stvarnoj potrebi, ali ne i svim onim odraslim ljudima s normalno proživljenim djetinjstvom. Jer ovi su već imali svoje roditelje i drugi im više ni ne trebaju te im sad trebaju zdravi izazovi koji će ih potaći da se bore, ostvaruju i napreduju, a ne netko tko će ih kao malu djecu kljukati onom „gotovom” skocentriranom roditeljskom ljubavi.

U svakom slučaju, sudbina roditeljske ljubavi naspram njihove djece je vrlo kontraverzna. Bez nje ne možemo normalno odrasti, ali s njom stalno na umu ne možemo ni potpuno sazreti. Što bi se reklo kao i za brojne druge stvari: Sve u svoje vrijeme…

U Sarajevu 3. X. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Sergey Nivens

POZITIVNO RAZMIŠLJANJE I ZAMKE NESVJESNOG UMA

„Razmišljati pozitivno” predstavlja vjerojatno najslavniju mantru tzv. popularne psihologije, no svi oni koji su se iole ozbiljnije pokušali natjerati da razmišljaju u tome smjeru sigurno znaju da je to poprilično teško. Stoga brojni autori danas smatraju čak kako pozitivno razmišljanje predstavlja najobičniji mit i njihovo stajalište otprilike nalaže kako je za ljude sasvim normalno da pokatkada razmišljaju i negativno, a ako u svemu tome uspiju održati ravnotežu, s pravom će se moći smatrati sretnim i pozitivnim ljudima.

Jedna od ponajvećih poteškoća koja nam onemogućuje pozitivno razmišljanje u njegovom kontinuitetu izvire iz diskursa našeg svjesnog i nesvjesnog uma. Ova dva dijela naše psihe se u mnogo toga ponašaju suprotstavljeno. Što na jednog utječe poticajno, to onog drugog ostavlja nezainteresiranim. Što jednom znači da, onaj drugi će to vjerojatno čuti kao ne. Pri tome treba računati na jednu važnu stvar: mi se kudikamo bolje razumijemo s našim svjesnim umom, ali s druge strane, nesvjesni um je nositelj cjelokupne psihičke energije. Odatle proizlazi i vitalan interes da ga pokušamo bolje shvatiti te pridobiti na svoju stranu. Pogledajmo malo detaljnije:

Ovdje i sada. Svjesni um i nije previše vezan mjestom i vremenom. Čak bi se moglo reći da mu je veći užitak roniti po prošlosti i budućnosti nego prebivati ovdje i sada u sadašnjosti. Također, snažno ga privlače i prostorno udaljene stvarnosti. S druge strane, s nesvjesnim umom stvari idu posve drugačije. Prošlost ga deprimira, a budućnost ga plaši, dok ga daljina, čini se, ostavlja nezainteresiranim. Stoga on najbolje pristaje uz ono što je ovdje i sada. Zato ako pokušate bilo sebe ili nekog drugog motivirati sa onim „bit će bolje”, znajte da nesvjesni um ništa posebno neće čuti, pa čak ni u slučaju da se radi o solidno utemeljenoj nadi. Njemu jednostavno treba neki „ovdje i sada konkretni” poticaj … nekakva blizina, nekakva topla riječ ili, još bolje, topao zagrljaj.

Čulnost i apstrakcija. Svjesni um je po sebi poprilično apstraktan i ne ovisi puno o čulnim podražajima. Kao primjer za ovo možemo uzeti čitanje dobre knjige. Premda vaše oči vide samo slova, vaš um vidi puno više i dublje, i to počesto sve skupa tako dobro da se na koncu posve razočarate skupom filmskom adaptacijom dotične knjige uz nezaobilaznu primjedbu: „Knjiga je definitivno puno bolja od filma!” S druge strane, nesvjesni um je puno više čulan nego apstraktan. Hrpa slova je za njega samo najobičnija hrpa slova. Stoga on pored onog prije spomenutog zagrljaja voli i glasno te jasno izgovorene riječi, kao što voli i neverbalnu komunikaciju. Kuriozitet je da ovo ne važi samo dok pokušavamo motivirati druge nego i sami sebe. Tako bi one neke lijepe motivirajuće misli i krilatice i samom sebi trebalo počesto deklamirati na glas. Tu je dobro došla, kako rekosmo, i neverbalna gestikulacija rukama, a slično važi i za vizualizaciju. Jednostavno, naš nesvjesni um voli vidjeti, čuti i osjetiti.

Emocije i strast. Dobro razvijen svjesni um voli činjenice i argumente, kao što uz njih voli smirenost i odmjerenost govornika. U tome smislu su već grčki stoici prezirali one isuviše emotivne i strastvene govornike. Međutim, sve ovo ne vrijedi i za naš nesvjesni um. On itekako voli osjetiti emociju i strast u nečijim riječima. Kako je to govorio prvak srednjovjekovne skolastike Sv. Toma Akvinski: „Samo vatra može zapaliti vatru”! Bez toga smo u vječitoj opasnosti da se prometnemo u mudre ali deprimirane intelektualce. Stoga ponovno treba imati na umu ono da je nesvjesni um nositelj cjelokupne psihičke energije. I ako našim dobrim mislima i idejama želimo pridodati živost i vitalnost, morat ćemo znati motivirati i ovaj nesvjesni um, a ne samo onaj njegov svjesni dio.

Zamka negacijskih oblika. „Kako si?” „Nisam loše.” A zašto ovdje bolje ne reći ono: „Uglavnom sam dobro”? Važno je naglasiti da su svjesnom umu obje opcije smislene i prihvatljive, no za nesvjesni um se kaže kako nikako ne voli negacijske oblike u govoru, pa o čemu god da je riječ… „Nije bilo puno ljudi na koncertu.” Zašto bolje ne reći: „Bilo je malo ljudi na koncertu”! … „Ni slutio nisam da će ovo ispasti tako dobro.” Kažu da bi bilo bolje reći: „Moja očekivanja su u početku bila znatno manja!” Negacijski oblici u govoru, osobito u našoj slavenskoj dvostrukoj varijanti našim izgovorenim formulacijama kudikamo mogu dati nekakvu posebno efektnu notu. No treba biti oprezan jer ovo je prvenstveno sud svjesnog uma. Nesvjesni um bolje pristaje uz pozitivne formulacije. Sa ovim smo izgledno dotakli jednu vrlo važnu stvar zbog koje je u praksi cijeli naznačeni koncept pozitivnog razmišljanja vrlo često na lošem glasu. Naime, neki ljudi kao da pod ovim smatraju da pozitivno razmišljanje podrazumijeva stanovito nepriznavanje i izvrtanje činjeničnog stanja. Ako nisu dobro, oni smatraju da je bolje i za njih i druge da kažu da su dobro, a zapravo bi trebali reći ono treće: „Loše smo”! Izokretanje istine na koncu nikad ne može biti pozitivno, nego je potrebno reći istinu kakva jest, ali formulirati je na pozitivan način. Uz to po mogućnosti što kraće i jednostavnije.

Poduzimanje konkretnih koraka. Već smo prije rekli kako se nesvjesni um po sebi ne voli puno zavlačiti u budućnost, pa čak ni u onu bližu. Tome naprotiv, on bi radije nešto konkretno, ovdje i sada. To je ujedno i glavni razlog zašto od onih planova tipa „Počinjem učiti od ponedjeljka” ili „Od sutra sam na dijeti” na kraju i ne bude ništa posebno. Naša nutarnja volja se jednostavno ne uspijeva dobro prikačiti za nekakav genijalni sutrašnji plan našeg svjesnog uma. Stoga najbolje promjene na koncu obično i ostvarujemo u onim stvarima glede kojih smo počeli poduzimati nešto istog dana kad su nam ove i bile pale napamet, pa makar to bio jedan sasvim mali korak, ali konkretan korak.

U Sarajevu 1. X. 2020.

M. B.

Izvori:

– Tchiki DAVIS, Positive Affirmations: 11 Keys to Affirmations That Work (7. I. 2019), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/intl/blog/click-here-happiness/201901/positive-affirmations-11-keys-affirmations-work (Stanje: 1. X. 2020.).

– https://www.psychologytoday.com/intl/therapy-types/positive-psychology (Stanje: 1. X. 2020.).

– Subconscious Mind – How to Unlock and Use Its Power (14. III. 2018.), https://thriveglobal.com/stories/subconscious-mind-how-to-unlock-and-use-its-power/ (Stanje: 1. X. 2020.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright : Tom Holt

SREĆA KAO OSTVARENJE PRASTARE ŽELJE

Svaki čovjek ima neke svoje specifične želje te ih kroz život nastoji ostvariti. Ali, kao što i sami znamo, ostvarene želje na kraju često posve različito evaluirimo. Za neke kažemo „pun pogodak”, „definitivno se isplatilo truda i vremena” ili čak „i bolje nego što sam mislio”. Za druge opet kažemo „i nije nešto”, „bezveze”, „gubitak vremena i novca” ili čak „čisto razočarenje”.

Kao što smo o tome već jednom ranije pisali, naše želje uglavnom dolaze iz dva različita izvora. Jedno je ono što želimo jer vidimo da i drugi to žele. Drugo je ono specifično naše, da kažemo prirođeno. Ono prvo nas teško može usrećiti, jer to u osnovi i nisu naše želje nego tuđe. Ovo drugo nas daleko bolje usrećuje baš zato što je to nešto specifično naše, imanentno vlastitom biću. Stoga ako bismo sa sigurnošću željeli znati koje su to baš naše vlastite i specifične želje, bilo bi dobro vratiti se malo natrag u djetinjstvo. Jer odgovor se krije moguće baš u onome što smo željeli kao mala djeca.

Sigmund Freud u svojoj „Nelagodi u kulturi” (Civilization and Its Discontents) piše kako sreća predstavlja naknadno ispunjenje prastare želje, i upravo zato, recimo, novac i ne donosi čovjeku neku posebnu sreću, jer novac nije želja iz djetinjstva. Ovo svakako ne znači da su sve dječje želje besplatne ili barem vrlo jeftine. Kao što znamo, djeca često žele veoma skupe stvari, ali ne i novac kao takav, što bi moglo značiti da ona razaznaju ono nešto poput nekoć velikog Aristotela – da je pravo bogatstvo u korištenju, a ne u posjedovanju. Odrasli kasnije to često pobrkaju: naglasak je sada na posjedovanju, a ne toliko na korištenju, s tim da na kraju i nisu nešto sretni. Slijedeći Freudovu logiku, ovo nas i ne bi trebalo posebno čuditi jer posjedovanje također nije želja iz djetinjstva.

Inače, ako bismo pokušali sažeti i predstaviti na jednom mjestu one neke zajedničke želje koje prepoznajemo manje-više kod sve djece, to bi bilo slijedeće:

  • Želja za igrom i zabavom. Kad odrastemo čini se da za igru i zabavu više i nema toliko vremena i mjesta, ali zato bi i onim ozbiljnim stvarima trebalo pristupati na način igre i zabave. Stoga, najbolje moguće zanimanje za čovjeka je ono u kojem uživa radeći ga.
  • Želja za nestašlucima. Djeca naprosto uživaju testirajući odrasle kako i dokle s njima mogu ići. Ovo za odrasle itekako može biti iritantno. Međutim u svemu ovome ima nečeg društveno vrlo zdravog i korisnog. Odrasli zakonima i pravilima često pristupaju na dva suprotstavljena rigidna načina: ili ih u potpunosti te nekritički prihvaćaju ili ih ishitreno posve odbacuju. Naspram toga pametnije bi bilo svako pravilo prije toga podrobnije ispitati i upoznati. Kako, zašto, koliko i za koga važi i je li ga moguće ponešto promijeniti i sebi prilagoditi? Drugi će se pri tome svakako možda malo i naljutiti, ali neka … Prevažno je pitanje po kojim ćemo i kakvim pravilima raditi i živjeti. To je često upravo pitanje osobne sreće i nesreće, a ono je kudikamo važnije od pukog komfora i mira zakonodavca premda nas oni redovito još od djetinjstva pokušavaju uvjeriti u suprotno.
  • Želja za eksperimentiranjem. Slično kao i u prethodnom slučaju, djeca ni svijetu koji okružuje ne vole pristupati letargično i monotono. Oni su mali istraživači i sve ih živo zanima. Prevrnut će svaki kamen i povući će za rep svaku zvjerku koju pri tome sustignu.
  • Želja za prihvaćanjem. Odrasli često kažu da ih više nije briga te da odsada isključivo gledaju svoja posla. Međutim, želja za prihvaćanjem nam je prirođena i duboko svojstvena. Želimo biti akceptirani i prepoznati kao vrijedni poštovanja. Vjerujte, djeca u ovome ni trunke ne lažu.
  • Želja za prijateljstvom. Djeca se pokatkada i sama dobro zabave. Ali ipak s prijateljima je to razina više. Slično vrijedi i za odrasle.
  • Želja za mirom i sigurnošću. Djeca u ratom zahvaćenim područjima teško mogu shvatiti zbog čega se to carevi igraju rata. Ni odrasli ovo ne bi trebali pokušavati shvaćati a pogotovo ne opravdavati.
  • Želja za hranom. Neka djeca poprilično slabo jedu, ali čak i ona imaju neku svoju omiljenu poslasticu za koju su uvijek raspoložena. Htjeli to priznati ili ne, tijekom prosječnog ljudskog vijeka čovjek jede čak 80 000 puta, i stoga prehrana predstavlja iznimno važnu dimenziju ljudskog života. A na kraju, kvalitetan i ukusan obrok u dobrom društvu nas često bolje oraspoloži nego svi oni naši veliki planovi skupa.
  • Želja za povjerenjem. Djeca su obično iskrena te imaju povjerenja prema drugim ljudima, čak i prema totalnim strancima. Istina, kroz život naučimo da nekima i nije za vjerovati. No i pored toga, povjerenje je ipak puno bolje od nepovjerenja.
  • Želja za domom i obitelji. Ovo je zasigurno najveća želja svakog djeteta bez doma i roditeljskog staranja. Dakle, nije stvar u velebnoj kući ili peterosobnom dvoetažnom stanu. Stvar je u toplini obiteljskog doma!
  • Želja za učenjem. Djeca zapravo obožavaju učiti, ali isto to zato vrlo rijetko na način kako im serviraju odrasli. Kako je već prije bilo govora, djeca se vole igrati i zabavljati, pa očekuju otprilike da se tako i uči – kroz igru i zabavu. Reklo bi se dobra ideja za sve suhoparne i namrgođene nastavnike i profesore. Slično vrijedi i za rad. Djeca vole raditi te da nečim doprinesu svojim roditeljima. Ali po mogućnosti bez trunke dosade i maltretiranja.
  • Tropske želje. Svi znamo da djeca vole posjećivati zoološke vrtove i egzotične životinje ih naprosto fasciniraju. Rado sanjare i o posjeti tropskim krajevima. Tko si može priuštiti, nek si slobodno dopusti oživjeti ovu prastaru želju iz djetinjstva…
  • Želja za upoznavanjem poznatih ličnosti. Svako dijete ima svog omiljenog sportaša ili već neku drugu zvijezdu. Kod teško bolesne djece to je ujedno često i posljednja želja – da upoznaju tu posebnu osobu. Djeca kao da u samom startu znaju ono čega se odrasli ponovno prisjete tek u zrelijim godinama – da se prava vrijednost krije u ljudima i relacijama, a ne toliko u materijalnim stvarima i društvenim pozicijama.
  • Želja za željom. Za kraj nešto vrlo važno. Djeca ne samo da žele nešto konkretno nego ona naprosto žele da žele. Vole imati svoje mjesto i vrijeme za snove i maštanja. Nije uvijek realno, ali u svakom slučaju puno bolje od prepuštanja prežvakavanju traumatičnih dojmova iz svakodnevnice. Djeca jasno osjećaju kako ovaj život može i treba kudikamo biti ljepši i sretniji i ne daju se smesti u tome.

U Sarajevu 14. IX. 2020.

M. B.

Izvori:

– Sigmund FREUD, Civilization and Its Discontents, Indiebooks, 2017.

– Cassie SHEETS, Top 5 Children’s Wishes (5.V.2015.), Children’s Wish Foundation International, https://childrenswish.org/top-5-wishes/ (Stanje: 14. IX. 2020.).

– Mark HAWKINS, The 15 Biggest Wishes Of Children Around The World – And How You Can Help, Lifehack, https://www.lifehack.org/articles/communication/the-15-biggest-wishes-children-around-the-world-and-how-you-can-help.html (Stanje: 13. IX. 2020.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright : yarruta

Exit mobile version