Mario Bernadić – Stranica 19 – Poptheo Web Portal

KAD PORASTEM BIT ĆU…

Nešto se pokrenulo i neće više da stane…

Kako ono Stephen Hawking primijeti, krivulja vremena se kreće unaprijed, a ne unazad, i stoga je čovjek biće koje se sjeća prošlosti, a ne budućnosti. Zato čovjeku uopće nije lako promišljati budućnost, ni neku općenitu, tako ni onu svoju vlastitu.

Ovom bi mogli nadodati i onaj – tako da kažemo – „turgenjevski“ problem … Po ruskom književniku Ivanu Sergejeviču Turgenjevu postoje tri vrste egoista:

egoisti koji sami žive i daju drugima da žive,
egoisti koji sami žive ali ne daju drugima da žive i
egoisti koji niti sami žive niti drugima daju da žive.”

Dakle, premda već kao djeca u školi učimo da smo svi mi dionici i pripadnici jedne te iste ljudske vrste, u kasnijem egzistencijalnom i ideološkom obzoru zrelih godina ovo i nema nekog velikog značaja. Ljudi se identificiraju s pojedincima, grupama, sa samima sobom, ali skoro nikad s cjelinom čovječanstva. Pri tome neki – vidimo – barem druge puštaju na miru dok se zauzeto bave svojim poslom, kao i svojim planovima za budućnost. Međutim, isto tako, nekima je posve ljudski ponašati se neljudski, a opet, vjerojatno su najproblematičniji defetisti i destruktivci iz treće grupe: niti znaju što bi sa sobom, niti drugima dopuštaju da napreduju na bilo koji način.

U naznačenom obzoru budućnost čovjeka ne samo da je teško promisliva, nego je realno teško i ostvariva.

…Svemirski kolonizator

I tako već nadođosmo na prvi scenarij čovjekove budućnosti. Prije spomenuti Hawking je uvjeren da su današnjem čovječanstvu dani već odbrojani. Upravo zbog čovjekove sebične, pohlepne i nasilne prirode zemaljski životni resursi su već dobrano pohabani, a s vremenom će – obzirom na strelovit prirodni priraštaj – situacija postajati sve gora. Prije ili kasnije ćemo se pobiti već u nekom globalnom sukobu ili će nam glave doći neka globalna katastrofa, kojoj se nećemo moći othrvati upravo jer smo u međuvremenu potrošili snagu, pamet i resurse na neke besmislene sebične ciljeve i sukobe. Stoga nam po Hawkingu ne preostaje još ništa drugo nego probrati 30-40 zdravih i uzornih ljudskih parova te ih ispaliti negdje u svemir kako bi se barem na taj način osiguralo preživljavanje ljudske vrste. Oni će zauzeti neki nenastanjeni planet sa uvjetima pogodnim za život, polako ga i mukotrpno teraformirati i kolonizirati, s velikom nadom da će ovaj novi narod znati izbjeći neke već poznate pogreške iz zemaljske im prošlosti.

…Kiborg

Kiborg (engl. Cyborg) je hibrideno kibernetičko biće djelomično sastavljeno od biološkog, a djelomično od visokotehnološkog materijala. Po sebi se može govoriti i o životinjskim kiborzima, a ako govorimo o androidima, tada mislimo isključivo na ljudske kiborge.

Premda zvuči kao scenarij nekog SF filma, na ovome se u stvarnosti već odavno radi. Najnaprednije i najskuplje protetičke ruke i noge na tržištu već danas omogućuju svojim korisnicima prijenos osjećaja dodira, toplote i hladnoće, a što je još važnije, uz nešto vježbe mogu se i voljno kontrolirati, tj. pokretati. Dalje od toga, nije nerazumno za pretpostaviti da će u dogledno vrijeme vještački ekstremiteti svojim performansama i mogućnostima višestruko nadmašiti svoje prirodne pandane, pa će stoga ljudi jednog dana početi odstranjivati zdrave ekstremitete i nadomještati ih vještačkim.

Međutim, kad općenito govorimo o području bionike, bogati eugenički ekscentrici više nade i pozornosti ulažu u ono što će se događati ispod kože. Takvi smatraju da nas samo dvadesetak godina dijeli od pojave učinkovitih nanobota, odnosno, sićušnih mikroskopskih medicinskih robota koji će u velikim jatima kolati našim organizmom te servisirati i popravljati što se već bude trebalo srediti. Uz stalni napredak farmacije i genetskog inženjeringa, kao i uz naznačeni bionički napredak krajnji cilj eugenike glasi BESMRTNOST. S naglaskom, ovdje se svakako ne misli na neki religiozni koncept besmrtnosti, nego na doslovnu tuzemnu materijalnu besmrtnost. Stvar se toliko zahuktala da se 69-godišnji znanstvenik i futurist Ray Kurzweil uvjereno nada da će već za ovoga života postati besmrtan, a u međuvremenu, dok tehnologija još dovoljno ne uznapreduje, dotični ispija dvadesetak šalica zelenog čaja dnevno te uz to mjesečno troši neke – par tisuća dolara vrijedne – napredne vitaminske pripravke kako bi živ i zdrav dogurao do svojeg devedesetog ili čak stotog rođendana, a sve kako bi se onda na miru nakrcao potrebnom tehnologijom i rezervnim dijelovima potrebnima za tako željenu tjelesnu besmrtnost.

Čovjekova bionička budućnost se čini poprilično izglednom i zbog jednog sasvim drugačijeg razloga. Naime, čini se kako se ljudi kao vrsta i nisu najbolje snašli s vlastitim emocijama. Emocije svakako čine bitan dio čovjekovog života. S pozitivnim emocijama je manje-više povezano i sve ono uistinu vrijedno u našim životima. No, s druge strane, emocije nas i ranjavaju ili u nekim situacijama barem usporavaju, zavaravaju, vode prema krivim ciljevima i uvjerenjima. U igru onda ulaze i tuđe emocije, a to je područje komplikacija, nepotrebnih konflikta i nekvalitetnih odnosa, a što se opet sve skupa loše odražava i na vlastite emocije. Psihologija i duhovnost nepobitno nude različite putove prema boljoj integraciji emocija u našim životima, međutim to sve skupa zna dugo potrajati, a mnogima se žuri te pribjegavaju psihofarmaticima, pa se već sada pretvaraju u svojevrsne robote. Sa zaleđenim emocijama čovjek se čini svakako učinkovitijim, ali i znatno bezobzirnijim, jer ne smijemo zaboraviti da se ispod razine emocija krije razina reptilskog kompleksa, a između ostalog to je područje teritorijalnosti i praiskonske agresije. Talijanski književnik Ugo Foscolo davno je još primijetio: “Što je čovjek ako se prepusti samo hladnom proračunatom razumu? Zločinac, teški zločinac!”

Tko zna, bionika po sebi može biti i dobra mogućnost, ali također i ona katastrofalna, a sve u zavisnosti od toga tko bude raspolagao s njome. U bližoj budućnosti, neki elektronički implantat u glavi može značiti konačno čovjekovo uravnoteženje, ali isto tako, pakleni umovi na taj način mogu sebi stvarati što god požele: armiju nemilosrdnih kiborg ubojica ili čitavu populaciju slijepo poslušnih robovskih radnika … i još puno toga … A ovo nam opet sve skupa ponovno pokazuje da zadnji problem ljudske vrste i nije tehnološke nego prvenstveno duhovno-moralne prirode.

Više o temi: http://poptheo.org/od-neuroteologij…-science-fiction/ ‎

… Nova ljudska (pod)vrsta

Škotski paleontolog i spekulativni evolucionist – Douglas Dixon ima običaj crtati nevjerojatne kreature tvrdeći da to ima neke veze sa budućnošću čovjeka. U svojim evolucijskim spekulacijama on se očito vodi nekom prvenstveno praktičnom logikom. On vjeruje da će se ljudi u skorijoj budućnosti početi koristiti genetskim inženjeringom kako bi se adaptirali za život u sasvim novim sredinama i uvjetima. U tom smislu npr. on predviđa stvaranje „Akvatika“ , odnosno, čovjeka prilagođenog za život u vodi (na slici dolje lijevo). Premda bizarno izgleda, priča nije bez smisla, jer zemlja postaje prenapučena, a vodena površina našeg planeta je još uvijek tri puta veća od kopna. Mora i oceani bi na taj način mogli postati domom desecima milijardi genetski modificiranih ljudi. Tu je onda i „Tundra dweller“ – stanovnik tundre. Ova krupna i dlakava modifikacija bi se sa uspjehom mogla prilagoditi životu u negostoljubljivim područjima Arktika. Zatim, tu je i nevjerojatna spodoba zvana „Vakumorf“ (na slici gore lijevo). Radi se o modifikaciji čovjeka prilagođenog za život u svemirskom vakuumu. Možda utješno za spomenut, unutar tvrdog loptastog tijela krije se manje-više normalan čovjek, ali eto, spomenuti dodatak se čini nužnim radi zaštite od vakuuma kao i zbog nezgodnih kozmičkih zračenja, te radi smještaja potrebnih zračnih rezervi. Ima kod Dixona još i nekih drugih kreatura, ali nećemo više …

…Ništa

Neki kažu da u skorijoj budućnosti nećemo morati više ništa posebno ni raditi, a ni biti. Radit će mašine, a one bi uskoro mogle početi i razmišljati umjesto nas. Točka singularnosti – trenutak kad umjetna inteligencija postaje superiorna nad ljudskom se predviđa za 2045. U ovom smislu se nedavno pojavila čak i nova religija „Way of the Future“ (WOTF), a njezin vođa – kompjuterski geek Anthony Levandowski naviješta da je njihova zadaća pripraviti čovječanstvo za nadolazeće vrijeme dominacije umjetne inteligencije. Suštinski, ovdje se govori o dolasku Božjem, ali opet, ne o nekom Bogu religije, nego o računalnoj super inteligenciji koja će sve znati i sve kontrolirati. A u konačnici, u novonastaloj podređenoj situaciji, čovjeku će ostati još samo jedan izbor: da bude ljubimac ili stoka!

Mnogi se pribojavaju jednog ovakvog scenarija zbog već sasvim jednostavne pretpostavke: Što će se dogoditi ukoliko nadolazeća umjetna super-inteligencija jednog dana jednostavno zaključi da je čovjek nepopravljiva greška koju pod hitno treba izbrisati? Iako su o ovoj temi već snimljeni veliki filmski hitovi poput „Terminatora“ i „Matrixa“, stvar se danas čini znatno realnijom. Veliki umovi i znanstvenici u zadnje vrijeme sve češće pokušavaju lobirati kako bi se istraživanje umjetne inteligencije stavila pod strogu vladinu kontrolu, međutim, prema svemu sudeći stvar nezaustavljivo ide dalje… Vlade će najvjerojatnije podržati ovakva istraživanja, ako ništa drugo barem zbog straha od drugih nacija i njihovih istraživanja umjetne inteligencije. Opet vidimo, tehnologija budućnosti nikako ne ide u paru s rudimentarnom inteligencijom pećinskog čovjeka…

…Jedno sa svima

Već smo ranije pisali kako je Darwin promatrao evoluciju čovjeka prvenstveno kao pozitivan, pa čak i produhovljen proces, ali je očito bio krivo interpretiran od strane pobornika koji su radi svojih političkih ciljeva naglasak stavljali više ili na sukob klasa (ljevica) ili sukob rasa (desnica). U svojoj „Evoluciji čovjeka“ Darwin skoro i da ne spominje bilo kakve međuljudske sukobe, ali zato skoro na svakoj stranici spominje pojam „društvenog nagona“. Društveni nagon je viši nagon koji će s vremenom kod ljudi sve jače poticati sklonost prema općem dobru, a dokidati one primitivne sebične nagone. Ovo sugerira kako će ljudi jednog dana ipak postati uistinu jedna vrsta i jedno čovječanstvo, pri čemu ova univerzalna pripadnost neće više biti samo usputna intelektualna činjenica, nego naprotiv istinski egzistencijalni, emotivni i moralni orijentir.

Premda su mnogi u međuvremenu – kako rekosmo – pokušali nadvladati naznačeni Darwinov optimizam, neka nova saznanja molekularne biologije s kraja proteklog stoljeća nepobitno svjedoče Darwinu u prilog. Naime u samim korijenima života uočena je tendencija da nakon nekog dužeg vremena bivši konkurenti prvo postaju partneri, a zatim se s vremenom čak udružuju u novi kompleksniji zajednički oblik života. Npr. ljudsko tijelo je satkano od 30 do 40 bilijuna stanica koje opet nisu sve iste nego ih ima oko 50 različitih vrsta. Pitamo se čemu toliko jedinstveno mnoštvo ukoliko to jednom nije bilo razjedinjeno mnoštvo? Život na zemlji je počeo s posve jednostavnim jednostaničnim organizmima koji su međusobnim udruživanjem s vremenom postajali sve kompleksniji. U tom smislu, danas se gotovo pouzdano zna da mitohondriji (energetske stanične organele) nisu bile sastavnim dijelom primitivnih izvornih stanica, nego su se tek s vremenom međusobno udružile … i tako redom. Ukupno se govori o osam velikih stupnjeva/skokova biološke evolucije, pri čemu najviši stupanj i nije sam čovjek nego ljudsko društvo. Njemu preostaje da se unutar sebe još bolje poveže, a s vremenom će ono sasvim moguće prerasti u potpuno novi oblik zajedničkog višeg života.

Osobnog sam mišljenja da moguće i nismo daleko od jednog takvog novog čudesnog skoka. O tome možda svjedoči i duh vremena u kojem se čovjek pronalazi nezadovoljnim svim postojećim relacijama. Pati ako radi, pati ako ne radi; pati ako je sam, pati ako je u vezi. Opet nekako, osjeća da je sreća blizu, ali stalno mu izmiče poput duge pred očima. Nešto mu fali, ali nikako da sebi jasno definira što to? Nije da ne zna cijeniti ono što ima, ali opet nekako kao da nema ništa, i vjeruje da bi sve trebalo i moglo biti bolje… U nekom trenutku uvjeri samog sebe da se obezobrazio te da treba biti zadovoljan sa onim što ima, ali ga opet u kratko počinju salijetati nemiri. Tek na kraju počinje osjećati i shvaćati kako ništa pod suncem ne postoji bez razloga, pa tako ni taj njegov nemir. Nešto se pokrenulo i neće više da stane, a pred njegovim očima počinju se ocrtavati obrisi neizrecivog…

Više o temi: http://poptheo.org/izmedu-dramaticn…eorije-evolucije/ ‎

U Sarajevu, 22. 12. 2017.

M. B.

LJUDSKI GOVOR I PROBLEM APSOLUTNOG

Kad nas nečije riječi uspijevaju olako povrijediti, onda to obično znači da moguće i previše držimo do riječi te osobe, a ako već previše držimo do tuđih riječi, onda to može lako značiti da previše držimo i do svojih vlastitih.

Razmotrimo malo podrobnije ovu uvodnu tezu. Karakteristika manje-više svih apsolutističkih društava je da u njima uvijek postoji ovaj ili onaj oblik verbalnog delikta. Jednostavno, u njima se ne smije svašta pričati, pa makar se radilo i o bezazlenim političkim šalama. I kod nas se u bivšem sustavu zbog toga moglo nastradati, i to dobro, odnosno, na duže vrijeme. Osobno znam za slučaj kad je čovjek bio odležao pet godina robije zbog političkog vica, a da stvar bude apsurdnija, uopće ga on nije ispričao. Ispričao ga komšija, kasnije se doznalo – tajni doušnik UDBA-e; ovaj se jadnik nasmijao i komšija ga prijavio. Kao, otkud mu pravo da se smije … savjesno i samosvjesno komunističko biće bi se kao trebalo grstiti nad političkim vicevima, naravno, osim u slučaju ukoliko isti ne ismijavaju Zapad i njegove trule vrijednosti. Tad su itekako poželjni…

Dakle, vidimo, apsolutist uopće nije u stanju shvatiti politički vic kao vic. Za njega to, osim što nije smiješno, ujedno je veće od same riječi. On tu vidi realnu egzistencijalnu ugrozu za sebe, svoje istomišljenike, kao i cijeli sistem. Jednostavno, čini se da je apsolutist sklon apsolutizirati tuđe riječi, jer je prvenstveno sklon apsolutizirati svoje vlastite riječi i stavove. On sve zna, on ima rješenja … na drugima je da ga slijede i slušaju. Dakle, on i sistem su jedno te isto, a ako se netko usudi da misli i priča drugačije, to onda samo znači da je tada cijeli sistem u opasnosti.

Naravno, onkraj svake politike, mi ovdje želimo razmišljati o naznačenom problemu u jednom životnom svakodnevnom kontekstu. Ponavljamo, tko se da olako uvrijediti tuđim riječima, taj obično kroz život pretjerano drži i do svojih vlastitih riječi i stavova. François de La Rochefoucauld, francuski pisac iz 17. st. primijeti u ovom smislu: “Kad i sami ne bismo bili nimalo oholi, ne bismo se žalili na oholost drugih.” A drugi slavni Francuz – Louis Gabriel Bonald bi dodao da je povrijeđena oholost puno opasnija od ugroženog interesa.

„Iz Mire sto đavola vire“

Apsolutiziranje kako svojih, tako i tuđih riječi nije samo problem onih bučnih, ponosnih oholica i drznika. Ovo je u suštini čest nesvjesni problem i onih sasvim drugačijih ljudi: mirnih, diskretnih, prepristojnih, šutljivih… Ne usuđuju se uzvratiti drzniku ili taštom nametljivcu upravo jer previše drže do riječi, kako njegovih, tako i svojih vlastitih. U takvim konfliktnim situacijama oni ne mogu razlučiti da se tu radi samo o malo žučnijem razgovoru. Naprotiv, oni u ovakvim situacijama osjećaju strašnu nelagodu; moglo bi se skoro reći da se osjećaju kao na bojnom polju. Riječi su ovdje kao granate i meci. Boje se eskalacije; osjećaju kao da bi sve mogli izgubiti… Zato radije šute. Međutim, s tim stvar za njih nije gotova. Kasnije će to sve skupa u puno navrata prežvakavati u samima sebi. Ljutit će se, žalostiti, smišljati razne drčne scenarije, kao što bi sve rekli kad bi opet mogli i sl.

Izlaz iz naznačene situacije je zapravo vrlo jednostavan. Izgledno je da ne treba uvijek previše ozbiljno držati do tuđih riječi, ali ni do svojih vlastitih. Pod ovim ne mislimo na neku totalnu ignoranciju i relativizaciju, nego prvenstveno na pravu mjeru stvari. Gledano u negativnom kontekstu: riječi u većini slučajeva ne mogu toliko pokvariti stvar da se ista više ne bi mogla nekim drugim riječima popraviti. Ova situacija je vrlo usporediva sa situacijom početnika na kompjuteru: u početku slabo napreduje jer se strašno boji da će nešto pokvariti. Tek kad ga neki znalac uputi: „Slobodno čačkaj i istražuj, a ako što i zaglaviš samo ‘restartuj’“ – tek tada i počinje stvarni napredak. Jednostavno, bojiš se vlastitih poteza jer ih smatraš previše važnima i sudbonosnima. Ili, gledano u pozitivnom kontekstu: čovjek svojim riječima može ostaviti dobrog i velikog traga u povijesti, ali doduše s puno truda, rada i strpljenja. Neke stvari se jednostavno moraju puno puta ponoviti i samome sebi, i drugima. Riječi su puno prije kao kamenčići, a ne kao gromade. Nisu beznačajne, ali treba ih puno složiti da bi ostalo nešto vidljivo i opipljivo.

Komunikacijska hipersenzibilnost i nesnosno školstvo

Općenito se kaže da svaki profesor živi u uvjerenju da je njegov predmet najvažniji. S jedne strane, sasvim je dobro da profesor voli i cijeni područje znanja kojim se bavi, no s druge strane, on nikako ne bi trebao pomisliti da s njim i njegovim predmetom znanje počinje i završava, a upravo je to vrlo čest problem svakog obrazovnog sustava. Zašto su neki profesori toliko prezahtjevni? Zašto tjeraju učenike i studente do krajnjih granica? Pa upravo zato – kako rekosmo – što vjeruju da s njima i njihovim predmetom znanje počinje i svršava. Oni su stvarno uvjereni da će učenici puno propustiti ukoliko tu nešto propuste, te da će to za njih biti nenadoknadiv životni ili barem profesionalni gubitak. Ovakvo ponašanje obično rezultira time da učenici zamrze naznačeni predmet, te da se svečano zakunu samima sebi da u životu neće više nikad ni učiti ni raditi ono što ima bilo kakve veze s tim predmetom. Dakle, profesorovoj tezi o prevažnosti njegovog predmeta oni odgovaraju negacijskom antitezom o potpunoj beznačajnosti istoga. Nadvladavajuća sinteza bi išla srednjim putem: Važno je, ali ne i apsolutno važno! Odgovoran, trezven i zreo profesor je svjestan važnosti svoga predmeta, ali i toga da je isti samo mali dio cjelokupne formacije koju moraju proći njegovi studenti. Zato se takav i neće zavaravati nasrtljivim egomanijakalnim fantazijama, nego će nastojati iskoristiti ponuđenu priliku i ugraditi par važnih kamenčića u rastuću konstrukciju znanja svojih učenika.

Umjesto zaključka:

Ispravno vrednovanje snage i utjecaja riječi i govora je od izuzetne važnosti za formaciju ispravnih i učinkovitih komunikacijskih vještina i odnosa. Ove opet stoje u temeljima svih životnih i poslovnih relacija, ali i u temeljima čovjekovog psihološkog i duhovnog zdravlja. Današnja psihologija je dokučila kako u korijenima – danas – nekih vrlo proširenih poremećaja stoje upravo nedovoljno razvijene ili nepravilno formirane komunikacijske relacije i vještine. Ovo se odnosi i na granični poremećaj ličnosti, anksiozno-depresivni sindrom, kao i na još štošta. A veliki problemi na kraju često zahtijevaju od čovjeka neke sasvim jednostavne, ali uporne mjere. Sjetimo se stoga za sami kraj one Einsteinove premise: „Ako želite riješiti neki problem, morat će te prvo promijeniti način razmišljanja koji vas je i doveo do tog problema“. Razmišljajući uporno na isti način, uvijek ćemo se vraćati novim – starim problemima, bez obzira na to što ih se opetovano pokušavamo riješiti.

U Sarajevu, 15. 12. 2017.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com

NAJTEŽI DIO ODRASTANJA

„Ako mu i razum klone, budi blag s njime i ne grdi ga ti, koji si u punoj snazi“ (Sir 3,13).

Nažalost, i ne tako rijetko možemo pročitati ili čuti u medijima o slučajevima zlostavljanja starih ljudi i to od strane njihove rođene djece, a pokatkada se o tome ponešto čuje i mimo medija. Ono, govorka se po susjedstvu ili čujemo preko prijatelja kako se tamo netko strašno loše ophodi prema svojem starom ocu ili majci. U susretu sa ovakvim vijestima i govorkanjima prirodno se pitamo kakav to nečovjek moraš biti da bi radio tako loše stvari onima koji su te rodili, othranili podigli!?

Opet, svatko tko ima sreće da mu roditelji požive i polako stignu do one „treće dobi“, susrest će se prije ili kasnije s teškim osjećanjima koja sljeduju čovjeka uz starenje njegovih roditelja. Kako ono netko mudro primijeti, najteži dio odrastanja i jest gledati roditelje kako ti stare. Čovjeka to sve skupa zna strahovito iznervirati, da ti onda poslije nije jasno ni kako ni zašto. S jedne strane, čovjek se prepadne samog sebe zbog tog bijesa, ali opet s druge strane, nekako ga smatra opravdanim, jer eto, kao roditelji su stvarno bili nemogući i zločesti…

Ova uznemirujuća raspoloženja zapravo vuku korijene iz djetinjaste dobi ili bolje rečeno iz djeteta koje je trajno prisutno u nama. Dolaze iz one psihološke zone dok je tata bio najjači tata na svijetu, a mama najljepša i najbolja moguća mama. Oni su nam tada značili siguran izvor egzistencije i zaštitu. Oni su tada bili nepogrešiv glas razuma, ali još više, bili su nam nepresušni izvor nježnosti i ljubavi. Zato je tata i bio toliko jak i pametan, a mama tako lijepa i dobra. Kada govori takve stvari, dijete uopće ne laže; ono izriče svoje istine, doduše poprilično subjektivne, ali ipak stvarne i životne istine. I onda jednog dana, puno godina kasnije, čovjek se počne susretati sa spoznajom da oni (roditelji) nisu više toliko ni pametni, a ni lijepi, snažni, dobri… I tako dolazi do svojevrsne uzbune. Sav djetinji bijes – sada već velikog djeteta u tridesetim, četrdesetim ili čak pedesetim – nije ništa drugo nego pokušaj očuvanja one prije stečene sjajne slike o svojim roditeljima.

Prihvatiti starenje svojih roditelja je psihološki puno zahtjevniji čin nego što nam se na prvu može učiniti. Teško im priznajemo pravo na slabost upravo zbog predodžbe velike snage koja dolazi iz one naznačene nutarnje slike. U našoj podsvijesti oni su toliko veliki da im se zapravo i ne može ništa loše dogoditi. Govorimo ovdje o svojevrsnoj slici nadčovjeka. I zato onda kad oni ipak u skladu sa svojim godinama jednom počnu pokazivati ozbiljne znakove psihofizičke slabosti, mi to nećemo moći prihvatiti kao sasvim prirodan ritam prirode, nego ćemo gledati na to kao na njihovu zloću – nekakvo svjesno i namjerno činjenje teških gluposti. Čovjek se tada obično počne s njima energično svađati i dokazivati. Pitanje je zašto? Odgovor je sasvim jednostavan i jasan: jer očekuje da će se roditelji ostaviti svoje slabosti i da će opet postati mladi, snažni, lijepi, požrtvovni… Naravno, ovdje govorimo o podsvjesnim očekivanjima. S jedne strane, na svjesnoj razini čovjeku je itekako jasno da su mu roditelji ostarjeli te da se od njih više ne može očekivati kao prije. Međutim, s druge strane, podsvjesno u nama ima svoju logiku i pokušava i dalje tjerati po svome. Ono kao da misli da roditelji ne stare, nego samo izigravaju da su ostarjeli, pa ih valjda zbog toga pod hitno i treba naučiti pameti.

Zato je izlazak iz ove dramatične faze zapravo vrlo jednostavan i bezbolan. Čovjek treba sebi što češće posvješćivati to da su mu roditelji jednostavno ostarjeli te da oni nikad više neće biti ono što su nekad bili. Nema se tu šta s njima posebno prepirati i uvjeravati, jer oni nemaju šta više novo da shvate. Dani i godine prolaze, i njima će sve teže biti razumjeti i shvatiti, pa čak i neke sasvim jednostavne stvari. Njihov put na ovom svijetu se polako bliži kraju, a na nama kao na djeci ostaje da im tu njihovu jesen života pokušamo učiniti što smirenijom i udobnijom, a ne nešto – kako rekosmo – da ih ponovno na silu pokušavamo učiniti mladima i snažnima.

Dvosmjerno razumijevanje

Kako prema roditeljima, tako i prema samima sebi… I mi smo također svaki dan za jedan dan stariji, i svakog dana za još jedan dan bliži vlastitom kraju. Za mnoge ove je uznemirujuća misao, međutim, to je i oslobađajuća misao, te jedini mogući način da se stari prirodno, bezbolno i dostojanstveno, te da se i sama životna vitalnost očuva što duže, jer ništa čovjeka ne čini tako ekspresno i ubrzano starim kao sam strah od starenja. Znamo i sami iz iskustva, kad se staro čeljade na silu pokušava prikazati mladim i vitalnim, jedino što će postići jest to da će nam na kraju izgledati još senilnije i samim tim – starije.

I zato, za kraj, priroda je najviše naklonjena onima koji poštuju njezina pravila. Tko je pokuša prevariti, bolno će iskusiti da ona vara ipak malo bolje…

U Sarajevu, 3. 12. 2017.

M. B.

Izvor (foto): seniori.hr

ISTRESTI SEBE NA PAPIR

Usprkos vremenu mikročipova, za čisti bijeli papir se još uvijek općenito može reći da je najvažniji čovjekov izum poslije vatre…

Čudna su stvar te ideje. Zapravo, tamo još nekad od Platona i nije ih se držalo za stvar, nego za dvodimenzionalna živa bića s vlastitim realmom. A da ne bi sve ostalo na eteričnoj klasičnoj filozofiji, možda je važno pripomenuti da je i jedan suvremeni znanstveno-pozitivistički tvrdolinijaš kalibra Richarda Dawkinsa vrlo sklon naznačenoj platonističkoj tezi.

Elem, da ne duljimo s filozofijom, neke ideje tako dobro funkcioniraju u našoj glavi, da na kraju skroz zaboravimo na njihovu realizaciju. Sanjarimo, promišljamo, maštamo … ispunja nas slatkoća … nije da ne priželjkujemo to i na javi, ali nekako, valjda baš zato što se stvar čini toliko realnom, uopće ne osjećamo da bi tu sad nešto trebalo posebno upirati. Radije smatramo da će se dogoditi nekako samo od sebe, a eto, onda nikako da se dogodi.

S tim smo valjda već iznijeli prvi razlog zašto je sebe barem ponekad dobro istresti na papir. Zapisivanje ideje je poput njezinog porođaja. S tim činom ona je napustila svoj svijet i tamošnja pravila, te je ušla u naš svijet i postala podložna našim pravilima. Njezino zapisivanje je često prvi i najispravniji korak do njezine konačne realizacije.

Kako izgleda na papiru?

Već rekosmo da neke ideje fantastično funkcioniraju u našoj glavi, ali često se ispostavi da je naša glava ujedno jedino mjesto gdje te ideje uopće mogu funkcionirati. Događa se, barem meni, kad tako nešto zapišem da se zastidim. Ne mora to biti ništa besramno, štoviše, često se radi o vrlo plemenitoj zamisli, ali tek kad je zapišeš i smjestiš u okvire realnog svijeta, osjetiš koliko je nadobudna, ohola i preambiciozna. Tada shvatiš da ta ideja nema budućnosti, ali sada barem znaš da nema, i stvoriš si prostor za neke nove ideje koje tamo negdje strpljivo čekaju na svoju šansu.

Planiranje

Ako je ideja uspješno prošla spomenuti prvi test, te izgleda sasvim obećavajuće na papiru, trebalo bi onda pristupiti i izradi nekog osnovnog plana. Želim nešto, ali do kad, kako, s kojim sredstvima, pod koju cijenu…? Sve su ovo vrlo jednostavna, ali prevažna pitanja. S jedne strane, ono što bi rekao Benjamin Franklin: „Ne planirati znači planirati neuspjeh“! Već rekosmo, ideja se može u glavi činiti koliko god hoće realnom, ali do njezine aktualizacije u realnom svijetu je još jako dug put. S druge strane, ova stavka predstavlja svojevrsni drugotni prevažni filter za samu ideju. Jer upravo tek kad počnemo planirati, lako se dogodi da shvatimo koliko je nešto teško ostvarivo. Međutim, isto tako, za neke druge ideje ćemo tek kroz planiranje i shvatiti da je to itekako ostvarivo, samo se trebamo malo potruditi i povući neke promišljene i smislene poteze.

Ideje kao ljudi

Ideje su zapravo jako slične nama ljudima. Često se one koje puno obećavaju vrlo brzo pokažu sasvim jalovima, slično kao što one skromne i nenametljive znaju iznenaditi svojim prikrivenim neiscrpnim bogatstvom. Ali to ćeš tek saznati kad ih sručiš na papir…

Ideje i loša sjećanja

I ovo isto treba zapisivati, jer su loša sjećanja općenito poput eha. Odzvanjaju u glavi uvijek iznova … nanovo i nanovo ih duboko proživljavamo, osjećajući ponovno sva ona loša i teška osjećanja. Ljutimo se na sebe, ili se ljutimo na one koji su nas povrijedili … ma na nekog se svakako tada ljutimo … Zapisivanje toga sjećanja će prekinuti eho. „Sjećanje moje drago, eto te sad na papiru, pa da vidimo dalje što ćemo s tobom. Da, dogodilo se to i to, i što sad s tim? Trebam li na temelju toga nešto naučiti ili shvatiti; trebam li nekom nešto zbog svega toga reći; trebam li se promijeniti … sve može, ali nećeš mi više odzvanjati po glavi stotinu i prvi put.“

Međutim, tendencija besmislenog odzvanjanja, tj. ponavljanja često prati i one dobre ideje, a i to se kad-tad mora prekinuti … stisnuti je na papir i upitati se konačno „što dalje sa ovim“?

Nešto kao zaključak

Živimo u vrijeme mikročipova, ali nitko ne treba podcjenjivati stari dobri papir. Čak bi se moglo reći da je on vjerojatno najvažnije čovjekovo otkriće poslije vatre. Ta čista bijela dvodimenzionalna površina zanemarive debljine se već poodavno etablirala kao najbolji posrednik između čudesnog svijeta ideja i našega svijeta. On je doslovno poput kakvog egzotičnog portala iz SF filmova: preko njega izvanjske ideje ulaze u naš nutarnji svijet, preko njega naše nutarnje ideje izlaze u stvarnost, osuđene na to da prođu kušnju objektivnih prigovora života i svijeta.

U Sarajevu, 20. 11. 2017.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com

SVE NAŠE ISTINE: DIJALEKTIKA, RAZUMIJEVANJE I PRIHVAĆANJE…

Dijalektika svakako nije prefinjen proces. Ona je zavodnička, prevratnička i revolucionarna snaga, ali je usprkos tome duboko životna. Objaviti njoj rat znači objaviti rat samome životu … i postati svojevrsni apostol kulture smrti. Stoga joj se čovjek kad-tad mora vratiti, ali na način koji će biti ljudskiji i manje bolan…

Započinjemo ovdje s jednim pitanjem: Je li istina nešto što se spoznaje ili nešto što se prihvaća? Odnosno, usvaja li čovjek istinu u životu prvenstveno razumom ili srcem, tj. osjećanjima? Izgledno je da ima i jednog i drugog … Tako, neke istine u životu dominantno zahtijevaju razumski pristup, i tu se obično radi o onim prirodnim stvarima i pojavama; reklo bi se – o znanstvenim istinama. Za dosezanje ovakvih istina treba veoma puno rada, ali i intuicije. Kažu da je Thomas Edison u svojem laboratoriju držao nekakvu fotelju, te kad i nakon mnogo razmišljanja ne bi uspijevao riješiti određeni problem, sjeo bi u fotelju i namjestio bi se u polu-ležeći položaj. Cilj mu je bio malo „potonuti“, ali ne i skroz zaspati, jer upravo su mu u stanju polu sna najčešće dolazile ključne ideje i rješenja. O sličnim iskustvima su svjedočili i neki drugi veliki znanstvenici, poput Tesle i Pascala – za primjer… Čini se da za ovakve intuitivne manifestacije danas postoji i sasvim jednostavno, razumsko objašnjenje. Tako, neki pokušavaju dokazati da u stanju polu-sna obje moždane polutke počinju raditi sinkronizirano, a to je valjda onda i uvjet neke naprednije intuitivne aktivnosti…

Kako god, do nekih istina se mora puno kopati. Kako ono reče Goethe: „Mnogo je lakše razabrati zabludu nego otkriti istinu. Zabluda leži na površini i s njom ćemo lako izaći nakraj. Istina počiva u dubini. Tragati za njom nije svačija stvar.” Upravo tako nekako, većina ljudi se u životu zadovoljava razotkrivanjem zabluda; važnije im je znati kako nešto ne treba činiti, govoriti ili misliti, nego kako treba…

Istina i područje afekata

Nepisana pravila službe nalažu da liječnik nikad ne bi trebao liječiti svoju rodbinu i prijatelje, te da slično tome, sudac uopće ne bi smio suditi svojim bližnjima kao ni onima koji su mu bližnje eventualno nečim oštetili ili povrijedili. Jednostavno, gdje god postoji nekakav emotivni kontekst veze i odnosa, čovjeku više neće biti lako da ponovno bude racionalan i objektivan. Tu spada sve ono što se čovjeka dotiče osobno i subjektivno. Nisu tu samo u pitanju ljubav i prijateljstvo prema ljudima, nego i sve ono što se tiče čovjekovog osobnog određenja; njegove prošlosti, sadašnjosti i budućnosti; njegove vjere i nacije, kao i njegovog općenitog svjetonazora. Uglavnom, gdje su emocije uključene, tu se kao veći izazov pokazuje ono „prihvatiti istinu“ nego spoznati istu.

Dijalektika – istina kao afirmacija, ali i istina kao negacija

Nietzsche je rekao da ljudi ponekad jednostavno ne žele prihvatiti istinu, jer ne mogu dopustiti da se rasprše njihove iluzije. Međutim, o kakvim je ovdje iluzijama riječ i je li to uopće onda iluzija ukoliko je ista jača od realnosti … ili zar smo u konačnici svi manje-više ludi?

Hegel je ovdje zasigurno bio mudriji i dalekosežniji identificirajući dijalektiku kao srž svih prirodnih procesa. Ona je puno više od metode; ona je „duša i pojam sadržaja“ – sveobuhvatna znanost po kojoj se sve zbiva. Dakle, tu postoji teza kao jednostavna i spontana postavljenost; zatim nastupa antiteza kao negacija, razlikovanje i suprotstavljenost; da bi na kraju nastupila sinteza kao „negacija negacije“, odnosno kao stupanj afirmacije, gdje se teza i antiteza istovremeno potvrđuju, ali i dokidaju u smislu jednog novog i višeg jedinstva.

Shematski prikaz Hegelove dialektike – Izvor (foto): rooshv.com

Može zvučat komplicirano, ali u suštini je vrlo jednostavno … primjer: Muž kaže ženi: „Izašao bi večeras sa svojim muškim društvom“ (teza). Žena, već ljutito, uzvraća: „Ne’š ti nikud“ (antiteza)! E sad, razina sukoba je otvorena, i to može potrajati; također i eskalirati. Na kraju bi trebali doći do neke afirmirajuće i umirujuće sinteze. Npr.: „Mogli bismo onda skupa vani“ ili „mogli bismo pozvati prijatelje kod nas“… Naravno, sinteza predstavlja umijeće i neki parovi nikad ne dođu do ovoga, tj. na kraju shvate da im je pametnije, ali i zdravije da se raziđu…

Zadržat ćemo se još malo na samom antitetičkom zapletu u naznačenom primjeru. Rekli smo već ranije da je teza po sebi uvijek jednostavna postavljenost. „Naš“ fiktivni muškarac je svojoj životnoj suputnici priopćio jednu najnormalniju potrebu da se ponekad „solo“ druži sa svojim muškim društvom (i to stvarno može biti po sebi sasvim bezazleno druženje). Odakle onda njoj da je to nešto sasvim neprihvatljivo i čak, kako je moguće da je zbog toga trenutačno postala povrijeđena!? Muškarci pokatkad olako kažu da su žene lude, ali ako jesu, zašto su onda ovi pametnjakovići uopće s njima? Bilo bi paušalno reći samo zbog seksa, jer do toga se može doći i bez braka, pa čak i bez veze… Dakle, ovdje se ipak radi o nekoj dubokoj prirodnoj upućenosti jednih na druge, ali kako rekosmo i o jednoj međusobnoj prirodnoj sklonosti polemici i komplikacijama.

Pitanje bi se moglo postaviti i drugačijim redom: Ako ona očekuje da joj muž stalno sjedi kod kuće, zašto se onda nije udala za nekog takvog pitomog tipa kojeg izlasci i ne zanimaju previše? Odgovor bi bio – barem prema Hegelu – da ovdje i nema određenog odgovora osim onoga da je dijalektika u prirodi stvari. Teze su tu da se već zaniječu nekom antitezom, da bi se zatim u konačnici stiglo do nekog višeg i novog smisla i jedinstva. Na kraju krajeva, a u svezi našeg primjera, ne žale li se često također i one žene kojima su muževi uvijek kući…?

Primjera je puno; recimo jedan iz domene etnonacionalizma: „Ovo je naša zemlja“ … „Ne, to nije vaša zemlja“ – i najozbiljnije misle da nije… Ili iz profesionalnog područja: „Dobro sam ovo obavio“ … „Ma šta si dobro obavio!?“.

Dijalektika se u konačnici ne tiče samo međuljudskih relacija, nego i onih imanentnih – unutar samih nas: Npr., netko je bio fino poslušno dijete, dobro učio, pa u pubertetu „poludio“, postao nogometni huligan ili death-metalac, pa se na kraju ipak nekako pribrao i postao normalan, samostalan i odgovoran čovjek. Djetetova duboka egzistencijalna navezanost za roditelje po sebi se može razbiti samo nekim negacijskim dijalektičkim obratom, što se upravo događa u adolescenciji. Ako sve prođe kako treba, s nastupom neke zrelije dobi dijete (sada već čovjek) bi trebalo pronaći jednu zdravu sintezu u kontekstu svojih odnosa s roditeljima. Ono, treba ih i dalje voljeti i poštovati, no čovjek sada mora krenuti svojim putem, osamostaliti se, živjeti svoj život itd.

Slična je i dinamika vjerskoga života. Obraćenje k Bogu je nešto kao antiteza onom posve svjetovnom životu. No, svi znamo kako takvi nerijetko znaju i pretjerivati u svojim zahtjevima i vidicima. To je u suštini normalno, jer oni još uvijek nisu na kraju svoga razvojnog puta, tek trebaju pronaći onu zdravu sintezu u svojem duhovnom životu – inače izvrsno opisano u Hesseovom „Sidarthi“.

Danas se kaže da su dijalektički procesi odgovorni i za najelementarnije životne procese. Već smo ranije pisali o tematici „morfogeneze“ i samoorganizacije života te o njihovoj pripadajućoj tendenciji kako su npr. nekoć bivši konkurenti (npr. jednostanična bića) s vremenom postajali prvo partneri, da bi se zatim ujedinjavali u sasvim novi, viši i kompleksniji oblik života…

Negacija dijalektike – ili trostruka negacija…

Dijalektički zapleti nas uvijek nemalo odmiču od onoga što realno jest prema onom što bi realno moglo biti. Ovdje zato i nije toliko riječ o spoznavanju istine, nego o izboru i prihvaćanju iste. One su već tu … ne skrivaju se pred nama … štoviše, moglo bi se reći da ovdje nismo mi ti koji tražimo istinu, nego je ona ta koja traži nas; zato je na nama samo da proberemo i izgovorimo svoje sudbonosno „Da“.

Dijalektičkom udesu se nije lako othrvati. Dijalektika na svojoj strani ima snagu i neodoljivost strasti. S većom negacijom obično u paketu dolazi i veća strast. No, zato je ujedno – barem na duže staze – dijalektika i vrlo zamorna za čovjeka.

Tako se obično jednog dana stigne i do one buntovničke negacije cjelokupne dijalektike života. Zamor od svega, prijezir prema svemu: „Ostavite me svi na miru“! Ovo je obično i točka najdublje životne krize koju uopće možemo doživjeti. Zašto? Pa ovdje se čovjek nalazi na samom rubu depresije; postaje anksiozan, uznemiren i paranoičan. Dijalektika svakako nije prefinjen proces. Ona je zavodnička, prevratnička i revolucionarna snaga, ali je usprkos tome duboko životna. Objaviti njoj rat znači objaviti rat samome životu … i postati svojevrsni apostol kulture smrti. Stoga je i ovdje negacija – premda nužna – ipak samo prolazna faza, a odgovor je u novoj sintezi: Dijalektika mora i dalje biti i opstajati, ali moramo biti i mi. Sinteza je moguće u našoj većoj kontroli i razumnijem pristupu. Sinteza je također i u obziru na naša prethodna loša iskustva. Kako smo ono i nedavno pisali: Treba slijediti svoje srce, ali ne zaboraviti pri tome ponijeti i pamet…

U Sarajevu, 11. 11. 2017.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com

ČEMU NAS POUČAVA ČEŽNJA?

Čovjeku je obično sasvim jasno što želi, ali tek će morati doći do odgovora zašto baš to želi…

Kaže se ono da bi svi dječaci voljeli postati piloti. Moglo bi se reći da se radi o vrlo dobroj želji i ambiciji, jer ako želiš biti pilot, neće biti dovoljno samo da budeš hrabar i zeru lud. Ima tu još puno toga… Treba marljivo učiti i raditi na sebi, i to u jednom vrlo opsežnom spektru, jer pilot mora biti potpuno zdrav, i fizički i psihički; pilot također mora biti odgovoran, ali i uredan, kulturan i lijepo odgojen… Svakako ne dolikuje da za upravljač nekog Airbusa od 200 milijuna dolara sjeda neka neotesana i neočešana spodoba.

Kažu da bi sve djevojčice htjele biti princeze. Reklo bi se jako dobra želja i ambicija, ali opet samo u slučaju ako se shvati u svojoj punoj širini. Od plemkinje se očekuje da bude – kako sama riječ kaže – plemenita, a to je puno više od one haljine svilene i zlaćane krune. Plemenitost znači poštenje, dobrotu, mudrost, otmjenost, staloženost, osjećaj za ugrožene i potrebite, i još svašta nešto pozitivnog i dobrog…

Vidimo, priroda nas u startu naoružava dobrim ambicijama kako bi rasli i razvijali se u kompletne i pozitivne ljude. Zato treba slijediti svoje srce, ali ono – kako kažu, bilo bi dobro pri tome sa sobom ponijeti i pamet.

**Elf i zlatna riba (bajka). Izvor (foto): 123rf.com**

„Posuđene“ želje

Kako čovjek raste i postaje zreliji polako se oslobađa tih arhetipskih čežnji. Sada sve postaje konkretnije i bliže, pa tako i naše puste želje. Puno toga što želimo, želimo samo zato što to žele i drugi. Za takve želje se lako ispostavlja da zapravo ni nisu bile naše. Npr., želiš novi, skuplji pametni telefon, i kad ga kupiš moglo bi se reći da si dan-dva stvarno sretan. Međutim, već idući tjedan, sasvim ti je normalno što ga imaš, a za mjesec-dva, već ćeš se zagledati u neki drugi… E tako ide sa svim našim željama koje u stvari i nisu naše. Zanimljivo, one se ne tiču samo stvari materijalnog reda. To npr. može biti i neka posebna škola/fakultet ili čak neka osoba. Ljudi ulete i vrlo brzo primijete: „Al’ se uvalih!“ Jednostavno, to nikad nisi ni želio … samo si se zaletio za nečijom tuđom željom.

Iz ovoga slijedi jedan sasvim jednostavan i jasan zaključak: naše istinske želje proizlaze iz samih nas, te stoga i imaju neko esencijalno značenje za naš život i sreću. Takve nas želje ne prolaze lako, kao ni sreća i zadovoljstvo kad ih konačno ostvarimo.

Opsesija

Međutim, postoji i onaj nezgodan scenarij kad nekog ili nešto uporno pa čak i opsesivno želimo, a taj netko ili nešto iz godine u godinu NIŠTA, bez vidljivih znakova promjene stava ili mišljenja prema nama. Neuroznanstvenici bi za ovakve situacije jednostavno primijetili da naš mozak nije savršen te da ponekad jednostavno okrutno pogriješi prema samima nama. Međutim, možda ipak zgodnije rješenje dolazi iz područja psihologije. Psihologija za ovakve situacije zna reći da se ovdje i ne radi o smislenoj čežnji za cijelom osobom, nego prije o nepotpuno artikuliranoj čežnji za nekom njezinom osobinom. U ovakvim situacijama čovjek bi se trebao doslovno pitati što ima ta osoba, a da mi sami nemamo? Ovdje se često radi o vlastitom nedostatku neke egzistencijalne osobine bez koje dugoročno biva ugroženo sve ono što imamo i što jesmo. Stoga nas i praiskonski snažna čežnja upućuje prema toj osobi kao prema svjetioniku, ali to na koncu – kako rekosmo – i ne mora biti čežnja prema posjedovanju, nego nesvjesna čežnja prema orijentiru i uzoru…

Vidimo, ne postoji greška, nego nešto kao greška: našem mozgu nije lako prevesti sve nesvjesne sadržaje koji naviru iz dubine. Ipak, istinska i duboka čežnja nikad ne laže. Ona nas uvijek upućuje prema onome što nam je stvarno i egzistencijalno potrebno, ali na koji će nam način to točno trebati i zbog čega … e o tome će trebati razmisliti, ali još bolje – s drugima iskreno o tome razgovarati. Jer već je Jung ustvrdio da se nesvjesni sadržaji ljudske psihe isključivo mogu dijaloški protumačiti, a iskren i provjeren prijatelj za našu psihu dokazano ima podjednak učinak kao i neki vrstan terapeut.

U Sarajevu, 2. 11. 2017.

M. B.

OD VIŠKA GLAVA BOLI: O INFORMACIJSKIM I INIM PREZASIĆENOSTIMA NAŠEGA VREMENA

„Samodisciplina je jedan od najviših oblika ljubavi prema sebi“ – Morgan S. Peck.

Muškarce često frustrira neumoljivo žensko šopingiranje, jer to vodi prema potpunoj ispeglanosti kartica, no različita istraživanja dokazuju da žene na taj način uistinu uspijevaju zaliječiti nagomilani stres. Pri tome kao da nije toliko važno što se kupuje; važno je da se kupuje, jer dame će se i same složiti da mnogo od onoga što na taj način kupe, trajno završi negdje u mračnim, nepristupačnim dijelovima ormara. Evolucijska psihologija uzroke ovakvog ponašanja pronalazi u ranim fazama ljudskog razvoja, gdje su se muškarci uglavnom bavili lovom i ribolovom, a žene sakupljanjem jestivih plodova kao i drugih eventualno korisnih stvari iz prirode. A kad smo kod toga, ne liječe li muškarci svoj nagomilani stres počesto upravo lovom i ribolovom? A opet, svi skupa zajedno, ne liječe li često stres u prirodnom ambijentu primitivne rodovske zajednice – u krugu oko vatre, uz pečeno meso i neartikuliranu pjesmu i šalu (piknik, roštilj…)? Vidimo, čovjeka danas smiruju svi pozitivni aspekti njegovog nekadašnjeg načina života, kao što ga uznemiruju svi negativni aspekti njegovog aktualnog načina života. O svemu ovome smo već nedavno pisali, kao što smo tada rekli da ljudi ipak najradije ostaju ovdje i sada, gdje jesu, jer nije sve bilo idealno glede primitivnog života u prirodi, kao što niti sve nije crno u današnje vrijeme…

Informacijska prezasićenost

S ljudskim mozgom ide donekle slično kao i s kompjuterima. Dugoročno pamćenje – duboka memorija je praktično neograničena, međutim radna memorija (RAM) je poprilično ograničena. Današnji način života i rada čovjeku često nameće „multitaksing“, a to većinu ljudi dokazano vodi prema konfuziji, stresu i smanjenoj produktivnosti.

Još većim problemom se pokazuje tzv. informacijska prezasićenost (information glut). Međutim, ona nije uvijek poslovno uvjetovana, kao recimo kod menadžera koji u prosjeku dnevno primaju 36 mailova, tko zna koliko poruka, uz par sati telefoniranja i nekoliko važnih brifinga i sastanaka. Naprotiv, izazovnost interneta, a pogotovo društvenih mreža čovjeka danas dovodi do toga da se on potpuno dragovoljno izlaže naznačenoj informacijskoj prezasićenosti premda mu ona itekako škodi.

Previše informacija iscrpljuje moždane kapacitete te on neminovno usporava. Osim toga, ovdje se otvara prostor i za nastanak i razvoj i brojnih drugih poremećaja i oboljenja. U tom smislu, danas se često govori o poremećaju pažnje kod odraslih ljudi (ADHD). Uslijed dugoročne izloženosti velikoj količini informacija, te brojnim drugim dnevnim zadacima i kontaktima, čovjek na kraju dolazi do stanja permanentne dekoncentracije. Znakovi ovoga su, između ostalog, nemogućnost samoorganizacije, vidljiva nemogućnost praćenja sugovornika (slušaš li ti mene?), vječito kašnjenje u svemu i svačemu, sklonost prometnim prekršajima i sl.

Gubitak kontrole

Ljudi su davno zaključili da je znanje moć. Oni s više podataka u glavi su u prosjeku realno superiorniji od onih koji manje znaju i to bez obzira o kojem se području života radilo. To nas realno i potiče na aktivno skupljanje znanja i informacija. No, i tu se svakako može pretjerati, a posrednici informacija – mediji u tome nam uopće ne pomažu. Danas se informacije vješto pakiraju pod bombastične i senzacionalističke naslove u svrhu zgrtanja čitatelja i pratitelja: „Profesor pretukao učenika!“ – a na kraju se u samom tekstu ispostavi da je srednjovječni – umjereno neurotični – profa zvekn’o jedan jedini mali šamar nemogućem adolescentu od učenika; ili: „Pet godina je radila ovo, a onda joj se dogodilo ono“ – a kad pročitaš, nit’ je ona Bog zna što radila, nit’ joj se na kraju nešto posebno dogodilo… Neki opet obećavaju revolucionarno novo znanje ili otkriće: „Konačno riješen misterij Bermudskog trokuta!“ – ja pročitah, kad ono podmetnuli barem 10 godina staru teoriju o metanskim mjehurićima koja je isto tako prije barem 5 godina eksperimentalno opovrgnuta. Neki opet više idu na tajnovitost i buđenje znatiželje: „Nećete vjerovati što je ta i ta starleta uradila svome dragom tajkunu“… Tu je i cijeli niz ponuda ekspresnih rješenja za uobičajeno vrlo teške životne probleme: „Kako se u pet koraka obogatiti“, „Kako u četiri koraka pobijediti karcinom“ ili opet „Kako u tri koraka preboljeti bivšu/bivšeg“…

Svi ovi „neodoljivi“ naslovi se počesto pokazuju kao prevelika napast za našu ljudsku znatiželju, odnosno preciznije, nikog sad baš ne zanima ono sve, ali većina se negdje već upeca.

Na kraju dolazi do toga da mi više ne kontroliramo informacije, nego one kontroliraju nas. Odnosno, više ih ne biramo po važnosti i značaju za nas, nego one neumoljivo biraju nas. A gubitak kontrole je vrlo opasan, i tek on čovjeka dovodi do istinskih problema.

Tako je i s brojnim drugim područjima života. Npr., što čovjeku više rastu prihodi, to mu obično više rastu i prohtjevi. Tako se nerijetko dogodi da većina ljudi na kraju sklapa kraj s krajem: i onaj što zarađuje 3000 eura, jednako kao onaj što ih zaradi samo 300. Sve nas ovo vodi do važnog zaključka: o kojem god području života govorili, uvijek dolazimo do onoga da je u određenom trenutku itekako važno znati stati na loptu. Jednostavno, svekolika stvarnost je sklona dramatičnim enantiodromijskim obratima, ono kad se neko imanje iznenada okrene u neimanje, mogućnost u nemogućnost, sposobnost u nesposobnost… Manje je ponekad uistinu više…

Živimo u vremenu kad anksiozno-depresivni sindrom postaje skoro pa standard, a anksioznost upravo karakterizira snažna tjeskoba uz grozničav strah od gubitka kontrole nad sobom. Međutim, izgledno je da je ovaj strah od gubljenja kontrole zapravo nesvjesni strah zbog već izgubljene kontrole: Ne kontroliramo dobro svoje vrijeme, ne kontroliramo informacije, ne kontroliramo svoje prohtjeve, zahtjeve, apetite i požude … Popustili smo pred višestrukim društvenim izazovima bilo iz domene konformizma ili onih iz domene totalitarizma. Nemate se zašto plašiti, sve je već izgubljeno, ali još uvijek se može uz nešto truda i dobre volje vratiti na svoje mjesto…

Samodisciplina

Završit ćemo sa autorom s početka ovog teksta – američkim psihijatrom Morganom Scott Peckom. Radeći godinama s najrazličitijim ljudima na kraju je pokušao popisati i predstaviti one osobine koje jednog normalnog čovjeka uistinu čine normalnim. Tako je nastala njegova najpoznatija knjiga, psihologijski bestseler „The Road Less Traveled“. Nemamo ovdje dovoljno prostora i vremena pozabaviti se sa svim osobinama normalnog čovjeka, nego ćemo se samo malo zadržati na prvoj osobini u knjizi – samodisciplini. Scott Peck obrazlaže samodisciplinu kroz četiri različita područja/dimenzije:

Odlaganje zadovoljstva: Po ovome, normalan čovjek je onaj koji se zna odreći trenutačnog komfora radi nekog budućeg većeg dobra;
Prihvaćanje odgovornosti: Ovdje se misli na prihvaćanje odgovornosti za svoja vlastita djela, jer prihvaćati odgovornosti za druge je većinom nezdravo, baš kao i samo neprihvaćanje iste („Da, uradio sam to i žao mi je“; neurotik će radije zanijekati „NIIISAAAM“ ili ono sofisticiranije „Vi ste to nešto krivo shvatili“);
Posvećenost istini: misli se na iskrenost kako u riječima, tako i u djelima;
Balansiranje: Ovdje se misli na upravljanje suprotstavljenim zahtjevima, s tim, premda nas riječ „balans“ može asocirati na sklapanje kompromisa, Scott Peckmisli na nešto sasvim suprotno: u prirodi je normalnog čovjeka biti sposoban za određivanje prioriteta. On mora znati što je u njegovom životu broj jedan, što dva i tako dalje. S druge strane, kako se ono kaže: tko veli da voli sve, taj zapravo ne voli nikog i ništa.

Ovaj broj „4“ je moguće i ponajvažniji za našu današnju problematiku. Strah od nesvjesnog koji se počesto javlja zapravo je strah od konkretnog i vidljivog nesvjesnog – od nesvjesnog življenja ili opet, od samih nas. Mislimo da je u našem životu prioritet jedno, a prodangubimo onda cijeli dan na nešto sasvim drugo. Počeo raditi, završio na kavi; počeo pisati izvještaj, završio na Face-u; mislio se vidjeti sa ovima, završio sa onima itd. Nažalost…

U Sarajevu, 24. 10. 2017.

M. B.

IZVORI:

http://www.foxnews.com/health/2011/12/05/information-overload-is-causing-illness-and-costing-money-experts-warn.html

http://psiholog.ba/mozak-se-ne-smije-zatrpati/

http://www.zdravosfera.com/adhd-u-odrasloj-dobi/

https://en.wikipedia.org/wiki/M._Scott_Peck

Foto: http://knowyourmeme.com/memes/events/e-mail-storms

ISPLATI LI SE SVAĐATI?

S pravom osobom sve ima smisla, pa čak i posvađat se; no, s pravom osobom se u konačnici može i bez svađe…

S obzirom da je ovdje riječ o isplativosti svađe, mogli bismo možda govoriti i o ekonomiji svađe. Iz iskustva znamo da se zdrava normalna osoba svađa samo zbog točno određenog i po sebi većeg razloga i s tim ona želi nešto promijeniti, popraviti ili ispraviti u narušenim odnosima. S druge strane, neurotik se može posvađati i bez ikakvog razloga, odnosno, radi svađe same kao takve. S tim da i ovdje zapravo postoji nekakav razlog, ali ne vidljivi razlog svađe, nego prikriveni nesvjesni razlog neuroze koja je okidač svađe.

Već smo nekad ranije pisali o problemu transfera nasilja, te o onom – nažalost – svima poznatom scenariju: Npr. šef bez razloga ili s vrlo malim razlogom raspameti čovjeka na poslu; ovaj dođe kući, i bez nekog većeg razloga započinje svađu sa ženom; na kraju žena bez nekog većeg razloga opali djetetu šamar. Problem transfera nasilja nas pokatkad sve tjera na neurotično ponašanje, pa čak ako to i nismo. Uglavnom, u prirodi je nasilja da se ono rijetko vraća na svoj početni izvor. Puno češće, ide dalje i prenosi se na nevine… Mogli bi reći da se i u ovom slučaju suprotnosti privlače …

Međutim, mi ovdje želimo više govoriti o onim „normalnim“ svađama, tj. svađama s nekim konkretnim i jasno uočljivim razlogom i pri tome nas zanima ono inicijalno pitanje iz naslova: „Isplati li se svađati“? Psihologija ovdje daje nedvojben odgovor: Svađa se isplati samo tamo gdje već postoji neka značajna bliskost ili gdje postoje važni zajednički vidici i interesi među ljudima. S druge strane, gdje su ljudi međusobno predaleko, odnosno, ukoliko među njima postoji prevelika razlika u naravima i gledištima, svađa neće moći ništa promijeniti.

Dakle, svađa može pomoći da jedan po sebi dobar odnos postane još bolji, ali ista ne može pomoći lošem i besmislenom odnosu, jer njemu ne mogu pomoći čak niti one dobre stvari. Reklo bi se, s pravom osobom sve ima smisla, pa čak i posvađat se. S druge strane, s krivom osobom uvijek iznova sve ispada krivo i besmisleno. S napomenom, pod „pravim“ i „krivim“ ovdje ne mislimo prvenstveno na ono „dobro“ i „loše“ u moralnom smislu riječi, nego više na komplementarnost i međusobno podudaranje, jer na kraju uvijek proizlazi ono da nije svatko za svakoga.

Dakle, kažemo da se ponekad isplati posvađati u slučaju dobrog odnosa, međutim u slučaju dobrog odnosa stvari se mogu neupitno sređivati i na neki pitomiji način. Ovdje svakako ostaje pitanje zašto je čovjeku toliko potrebno to da shvati. Tko zna, možda bi odgovor trebalo tražiti na tragu one moćne moralne izreke: Smisao dobra uviđamo tek onda kad ga počnemo činiti; s druge strane, besmisao zla uočavamo tek onda kad ga prestanemo činiti!

U Sarajevu, 15. 10. 2017.

M. B.

Izvor (foto): familien-magazin.com

Izazov i njegova procjena

Adekvatan izazov je poziv, poriv ili poticaj za ostvarivanjem nečega što realno i možemo ostvariti na temelju korištenja – recimo – 80-100% svojih mogućnosti. Ispod te granice, izazov nestaje; iznad te granice, ulazimo u područje pogibli i ludosti…

Ako bi vam npr. sad netko na euforičan način uputio izazov u vidu vlastitog slobodnog pada s vrha lokalne osmokatnice na tvrdu asfaltnu podlogu, naravno da biste mu odgovorili da još uvijek niste sišli s pameti. Međutim, ukoliko bi vas sad netko izazvao idejom da s jednim razumnim trudom i kroz razumno vrijeme možete početi zarađivati 50% više, vjerojatno biste „zagrizli“.

Izazov se obično definira kao ono što privlači i potiče na okušavanje snaga te jača želju za duhovnim ili fizičkim pustolovinama, a iz prethodnih primjera smo vidjeli kako svaki izazov ima neke svoje jasne granice. Pri tome će se na prevelik i preopasan izazov gledati kao na čistu ludost; s druge strane, na premali izazov se neće ni gledati kao na izazov. Npr., nitko neće reći za poslijepodnevno izležavanje na trosjedu uz TV program da je to neki izazov. Ali, ukoliko bi netko tako pokušao neprekidno ležati 15 dana u svrhu obaranja nekog rekorda u izležavanju, onda bismo rekli da je to ne samo izazov, nego i svojevrsna ludost.

Izazov i granična napetost

Kao i brojne druge stvari u prirodi, svaki izazov po sebi tendira da se ostvari unutar područja tzv. granične napetosti. Što bi to značilo? Cornellski profesor fizike Robert Thorne u ovom smislu navodi primjer ljudskog sluha: Uho je organ koji funkcionira u okvirima područja granične napetosti. Kad bi čuli malo slabije, bili bismo hendikepirani. Da čujemo malo više nego uobičajeno, preosjetljiv sluh bi nam uz određene blagodati donio i mnoštvo problema. Mnogo toga bi bilo preglasno, a čuli bismo i konstantan šum uslijed djelovanja slobodnih subatomskih čestica iz okoline na našu bubnu opnu. Jedini način da se izborimo s viškom sluha bila bi drugačija konstrukcija ušnih školjki. Naime, znamo iz prirode kako brojni sisavci imaju sposobnost podizanja ušiju kad žele nešto bolje čuti, kao i njihovog spuštanja kad im puni sluh nije potreban. No, i u njihovom slučaju ponovno vidimo kako sluh uvijek ima tendenciju razvijati se unutar spomenutog područja granične napetosti, tj. do one točke: Da ga je više, bilo bi ga previše; da ga je manje, bilo bi ga premalo!

Slično je i sa izazovom: adekvatan izazov je poziv, poriv ili poticaj za ostvarivanjem nečega što realno i možemo ostvariti na temelju korištenja – recimo – 80-100% svojih mogućnosti. Ispod te granice, kako rekosmo, izazov nestaje; iznad te granice, ulazimo u područje pogibli i ludosti. Po ovome vidimo da je izazov po sebi pozitivan proces koji nas potiče na potpuno ostvarenje naših urođenih mogućnosti i sposobnosti, a samim tim i na neminovni napredak. Jer naše sposobnosti mogu jačati i napredovati samo ukoliko iste koristimo u potpunosti. S druge strane, sve što se zapusti, sklono je stagnaciji i propadanju.

Kako prepoznati adekvatan izazov?

Puno je toga što nas u životu vodi prema krivim, pa ponekad i prema onim pogibeljnim izazovima.

Kao prvo, tu bismo mogli imenovati problem mimezisa/oponašanja. Erich Fromm reče kako “moderni čovjek živi u obmani da zna što želi, dok u stvari želi ono što se od njega očekuje da želi.” Dakle, s jedne strane, ovdje se radi o globalnim kulturološkim i marketinškim pritiscima; s druge strane, preostaje i onaj općeniti problem oponašanja kad pokušavamo biti poput nekih uspješnih ljudi iz bliže okoline, ne pitajući se pri tome koji su naši talenti i što bi na osnovu njih trebali pokušavati i raditi.

Drugi problem u svezi krivih i pogibeljnih izazova je moguće i posve prirodnog porijekla, a mogli bismo ga nazvati varkom snažne privlačnosti. Naime, kod većine ljudi se događa to da će strast za ostvarivanjem nekog izazova biti veća što je i sam izazov veći. Priroda nam izgledno na taj način želi pomoći. Tamo gdje će biti potrebno proliti veće količine krvi, znoja i suza obično dolazi i to jedno ogromno htijenje koje pokušava anulirati učinke nužne žrtve. Ali mi to ne znamo, pa uglavnom pomislimo suprotno: htijenje je silno, jer je stvar na dohvat ruke … a ona je u stvari jako, jako daleko! Bilo bi dobro kad bismo to znali odmah na početku života, ali eto, obično se to shvati tek kroz osobno iskustvo i brojne promašaje. Međutim, nije zgoreg to često sebi ponoviti: Što je strast veća, izazov je zasigurno teži i pogibeljniji!

Umjesto zaključka: reciprocitet strasti i uspjeha…

Moglo bi se još puno toga govoriti o svim našim promašajima, jer stvar je takva: krivih puteva je uvijek više od onih pravih.

Stoga nas više zanima na koji način pronaći onaj vlastiti adekvatni izazov? O tome smo već pisali i odgovor je vrlo jednostavan: Treba ustrajavati u onim stvarima i situacijama gdje osjećamo strast izazova, ali gdje istovremeno vidimo jasne i relativno brze pozitivne pomake. Također, treba ustrajavati tamo gdje se usprkos velikom trudu i naporu na kraju dana osjećamo sretno i ugodno, i kad jedva čekamo novi dan kako bi nastavili sa ostvarivanjem svoga dragog izazova. S druge strane, gdje je očaj, bolesna iscrpljenost, sekiracija, dvojnosti, sumnje, stres, niski udarci, ponižavanje … jasno: spašavajte se dok možete!

U Sarajevu, 8. 10. 2017.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com

Diktator možeš bit’ i ti: O pretjeranim zahtjevima našega vremena…

Samo jednostavna i kompaktna struktura može biti jaka struktura…

Svaki diktator živi u uvjerenju da je neizmjerno ljubljen od strane svoga naroda. Međutim, svaki diktator jednako je tako duboko zabrinut za vlastitu sigurnost. Deseci, pa i stotine naoružanih čuvara, veći broj dobro utvrđenih rezidencija, nekolicina predsjedničkih blindiranih kolona koje neprestano špartaju između njih, tako da nitko nikad sa sigurnošću ne zna gdje je on, osim par ljudi od najvećeg povjerenja. Tu je svakako i pokoji kušač jela i pića, za svaki slučaj da nešto nije zatrovano, a iza svega toga stoje sigurnosne službe koje se trude da spriječe svaku potencijalnu opasnost za diktatora – prije nego se i dogode. Tu se čak nađe pokoja vračara ili samozvani guru, kako bi zaštitili diktatora od kletvi i uroka, jer diktatori se skoro pa redovito plaše takvih stvari.

Pitamo se čemu tolika predostrožnost ukoliko te tvoj narod neizmjerno voli; ukoliko si uvjeren da bi te oni sumanuto štitili svojim tijelima? Ovdje očito udaramo na samu srž narcisoidnog poremećaja! Što si čovjek neutemeljeno daje veću važnost, s tim on postaje sve manje siguran u samog sebe. Obuzima ga prvo anksioznost, a zatim i prava paranoja. Nekako se dolazi do proturječnog stava: „Svi mi se dive, ali svi me i mrze“.

Psihologija ovdje počesto koristi sliku napuhanog balona. Što je balon napuhaniji, on je bliže svome pucanju. Strah koji se javlja od drugih zapravo je projicirani strah od samog sebe, tj. strah od skorašnjeg vlastitog „pucanja“. Druga teorija bi rekla da navedeni strah dolazi od stanovitih nutarnjih zaštitnih mehanizama koji nas čuvaju od navale zavodljivih nesvjesnih sadržaja. Po ovome bi anksioznost bila upravo brana od totalnog ludila. Međutim, kao takav, strah istovremeno ima i upozoravajuću ulogu. Po ovome bi duševna bol imala istovjetnu ulogu kao i bilo koja fizička bol: biološko upozorenje da nešto u nama ne funkcionira kako bi trebalo!

Samrtno proljeće

Možda i najtragičniji ljubavni roman ikad napisan ljudskom rukom – „Samrtno proljeće“ – mađarskog majstora Lajosa Zilahy-ja govori o mladiću, bogatom obrazovanom veleposjedniku koji iz provincije dolazi u Peštu s velikim političkim i životnim ambicijama. U zgradi, u kojoj živi, upoznaje prekrasnu Evitu, kći visokog vojnog časnika, u koju se ubrzo zaljubljuje. Priča se poprilično dugo drži u idiličnim okvirima: mladi, lijepi, bogati, uspješni, a ipak ono još uvijek neiskvareni, nadasve ludo zaljubljeni… No, zatim dolazi do naglog obrata. Poslije odmora, Evita nestaje; nit’ se javlja, nit’ dolazi. Mladić saznaje da ga ona zapravo nikad nešto nije posebno ni voljela, a da katastrofa bude potpuna, tijekom njezinog samostalnog odmora u igru je uletio netko drugi, i eto oni već sretni i zaručeni… Tu počinje emocionalno i svako drugo propadanje glavnog junaka. U moru alkohola, te između dvije partije karata on ubrzano uviđa koliko je slab i ništavan. Namjerno gubi, namjerno rasipa svoje imanje; mrzi ga, jer uviđa da ga je ono učinilo tako mekoputnim i nespremnim za život. Njemu je u životu sve bilo servirano, nikad se ni zašto nije morao boriti, pa kad se na kraju ipak trebao boriti, niti je mogao, niti znao. Sada se prisjeća svojih školskih drugova iz nižeg društvenog sloja… Nekoć ih je s prijezirom gledao kako iz svojih radionica i rudnika nakon posla prljavi svraćaju u lokalnu krčmu, ne bi li s kojom čašicom uspjeli razblažiti svoj vječito teški život. Međutim, sad im je u vlastitoj agoniji počeo zavidjet. Oni su se na vrijeme učili preživljavati na ovom trpkom svijetu, dok za njega više nije bilo nikakve šanse…

Jurodivi

S jurodivijima ovaj cijeli tekst pokušava poprimiti određeni zaokret. Oni predstavljaju potpunu suprotnost svim prethodnim likovima. Nastali su na prostoru carskog Bizanta, ali najvećeg traga će ostaviti u povijesnoj Rusiji. Ime im znači „Božje budale“ ili „sveti luđaci“. Teško ih je nazvati redovnicima; bolje reći da se radilo o proročkom pokretu. Živjeli su u najradikalnijem mogućem siromaštvu. Spavali su po štalama, hranili se otpacima, oskudno odjeveni, pa čak nerijetko i potpuno goli, izlažući nezaštićena pothranjena tijela okrutnim ruskim zimama. Tek im je ponašanje bilo priča za sebe… No, iza njihove prividne ludosti krilo se nešto puno dublje. Prividnom ludošću oni su zapravo raskrinkavali prividnu normalnost ovoga svijeta. Zanimljivo je da su oni bili izgledno jedini likovi od kojih je zazirao okrutni ruski car Ivan Grozni (1530.-1584.). Jedan od njih, imenom Nikola Salas ga je osobito volio „meziti“. Jašući na metli oko kićenog Kremlja, te izvodeći i brojne druge nepodopštine, nerijetko je znao počastiti cara raznoraznim uvredama, a nemilosrdni car se na sveopće zaprepaštenje bojao te lude. Nakon počinjenog masakra u Novgorodu, Salas je uspio uvjeriti cara (opet jednom ludom gestom) da ne počini isto i u Pskovu.

Umjesto zaključka

Ovaj mali, moguće naizgled nepovezani tekst, pokušava biti svjedokom svoga vremena. Živimo u poprilično narcisoidnom periodu povijesti. Počesto nas sve obuzima zamisao o velikoj vlastitoj važnosti i neponovljivosti. Uvjereni smo da zaslužujemo više, da možemo više, da je život nepravedan prema nama. Nerijetko govorimo da volimo sve ljude na svijetu, ali istovremeno kao da nemamo povjerenja u nikoga. Ne vjerujemo u suradnju i zajedništvo jer ne vjerujemo u ljude, ali dovoljno ni u sami sebe. Očekujemo neki vanjski zaokret, neku posebnu priliku, namjesto da mijenjamo sebe. Što bi se mijenjali kad se osjećamo savršenima, a opet, ako smo toliko savršeni zašto nas onda nagrizaju neraspoloženje i tjeskoba? Gdje god su prevelika očekivanja, tu je uvijek i znatna opasnost raspadanja na komadiće koji se više nikada neće moći adekvatno posložiti. Treba se smiriti i malo poniziti. Samo jednostavna i kompaktna struktura može biti jaka struktura …

U Sarajevu, 6. 10. 2017.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com