Granična pitanja – Stranica 14

Dobro, brzo i jeftino

„Dobro, brzo, jeftino“ predstavlja jedan idealizirani, osobni željeni model kojeg se nastoji primijeniti na područje kupoprodaje, ali i na brojnim drugim životnim područjima. Kako se radi o idealiziranom modelu, on ne može postojati kao takav i u stvarnosti, ali s obzirom da je riječ o idealu, on itekako može postojati na razini ljudskih želja i očekivanja, a tu se onda nekima otvara izvrsna prilika za manipulaciju i prijevaru.

Razmotrimo podrobnije sam model u shematskom obliku…

Izvor (foto): www.linkedin.com

Iz njega jasno proizlazi da se unutar tripleta „dobro, brzo, jeftino“ u stvarnosti međusobno mogu spojiti samo dva elementa, a nikad tri. Na primjer, želite kvalitetno i brzo oličiti (okrečiti) stan. Za tako nešto je potreban kvalitetan materijal i kvalitetna brza izvedba, tj. dobar i iskusan majstor. Sve funkcionira, ali i košta, a odatle proizlazi da „dobro i brzo“ u stvarnosti možete povezati samo sa „skupim“, a nikad s onim „jeftinim“ iz naznačenog idealiziranog tripleta.

Razmotrimo drugi scenarij na temelju istog primjera: Cijena mi je itekako bitna, ali ipak želim sačuvati i kvalitetu pod svaku cijenu, pa sam skovao plan: Čekat ću rasprodaju i sniženje cijena na materijal, a onda ću angažirati prijatelja koji će mi oličiti stan besplatno. „Jeftino i dobro“ mogu zajedno funkcionirati, ali ne sa onim „brzim“ iz tripleta nego samo s ne toliko idealnim „sporim“. Načekat ću se do rasprodaje, a onda još malo dok prijatelj koji to zna raditi nađe slobodnog vremena za mene.

Treći scenarij: Pod svaku cijenu to želim uraditi brzo i jeftino … nabavio jeftin materijal, jeftinog majstora ili još jeftinije, sam ću … Rezultat: „brzo i jeftino“ svakako postoje, ali isključivo u kombinaciji s lošom kvalitetom, a ne dobrom.

„Nedovoljno bogati za jeftine stvari“

OK, ukoliko željeni model „dobro, brzo i jeftino“ ne može postojati u stvarnosti, zašto su onda ljudi toliko često skloni vjerovati da on ipak postoji, te da na temelju toga nerijetko postaju žrtve svakojakih manipulacija i prijevara? Uzrok je izgledno sasvim jednostavan, a to je apstraktni način našeg razmišljanja. U svojim pohlepnim maštarijama olako se fokusiramo na stanovite dobrobiti, ali ne i na put i način koji do njih vode. To se jednostavno apstrahira – odnosno, zanemaruje, i to nas barem početno u životu manje-više sve čini naivnim bićima. S vremenom i iskustvom bi se trebalo nadoći do toga da su onaj „put i način“ itekako bitni, te da se ne smiju i ne mogu isključiti iz naših životnih želja i ciljeva. Stoga mudar i zreo čovjek ne samo da ne vjeruje u koncept „dobro, brzo i jeftino“, nego čak i panično bježi od takvih stvari, jer pouzdano zna da se iza jedne takve ponude jedino može skrivati pokušaj prijevare.

S druge strane, stvarnost je sasvim drugačija. Englezi bi na to rekli da nisu toliko bogati da bi kupovali jeftine stvari, a jedan drugi Englez – Henry Royce (utemeljitelj Rolls Royce-a) je ohrabrivao kupce da kupuju njegove preskupe automobile slijedećim riječima: „Kad zaboravite cijenu, ostat će vam kvaliteta.“ Naravno, ponekad smo jednostavno osuđeni na to da kupujemo jeftine stvari, ali tad bi barem trebali biti svjesni da od istih ni ne treba očekivati previše.

Zašto ne izlazim na izbore?

Model „dobro, brzo i jeftino“ se usprkos cijeloj svojoj plošnosti pokazuje velikim tragičnim motivom i pokretačem svekolike ljudske stvarnosti. Recimo, ljudi se nadaju dobrim odnosima s dobrim ljudima na brz i jeftin način; dakle, bez ulaganja truda, žrtve, bolnih kompromisa, a to jednostavno ne ide.

Ne treba posebno ni spominjati da su „dobro, brzo i jeftino“ glavni pokretač i motiv „igara na sreću“…

Isti motiv može biti pokretač i jednog površnog vjerskog života, gdje se Bogu pristupa kao onom Dobrom duhu iz Aladinove čarobne svjetiljke, upravo s ciljem da bi se nešto dobro steklo što brže i jeftinije.

No, ovaj sporni model je osobito prisutan na području politike. Churchill reče da se nigdje toliko ne laže kao u ljubavi, lovu i predizbornoj kampanji. Predizborne kampanje po sebi i funkcioniraju kao frenetično obećanje dobrog, brzog i jeftinog. Zato ni ne izlazim na izbore, premda je to građanska dužnost i premda neki optužuje ovakve kao ja da smo glavni krivci za lošu političku situaciju. Međutim, neizlazak na izbore i nije moj trajni izbor. Jednostavno čekam realnu stranku s realnim programom, tj. predizbornim obećanjima. Nekoga tko će reći da se uz adekvatnu zakonsku regulativu, te uz odgovarajuću društvenu klimu kroz dvadeset godina možemo izvući iz krize, pa čak možda postati i bogata nacija. To je realan i ostvariv makroekonomski model kakav se recimo dogodio u Irskoj, Finskoj, Češkoj, Poljskoj, pa i u afričkoj Angoli, te još nekim društvima i državama. Sve ostalo je samo bacanje prašine u oči, što će uz more nerealnih ljudskih želja stvoriti samo još veću egzistencijalnu i društvenu kaljužu.

U Sarajevu, 21. 2. 2018.

M. B.

SVE JE MOGUĆE, ALI…

Ponekad se kaže da će se nešto – a po sebi malo vjerojatno – dogoditi kad „s neba počnu padati pečeni pilići“. Dakle, nikad! No, možda ovo s pilićima ipak i nije toliko nemoguće. Recimo da neki ekscentrični ludi bogataš jednog dana odluči pobacati pečene piliće iz aviona, čisto zabave radi, ali i da bi ljudima dokazao da je navedeno „nemoguće“, ipak moguće … Ili onaj urnebesni, ali nezgodni štos s prvim čovjekom na mjesecu – Nielom Armstrongom. Kad je Armstrong u svojoj epskoj svemirskoj pustolovini zakoračio na Mjesec, jedna od prvih stvari koju je izrekao bila je: „Sretno, gospodine Gorsky“ („Good luck, Mr. Gorsky“). Kako nitko nije imao pojma o čemu govori, po povratku na zemlju bio je o tome upitan, i od strane novinara, a sigurno i od strane svojih šefova u Houstonu. Armstrong je o tome rekao da je kao dijete bio poprilično živahan, te da ja manje-više uvijek bio vani s loptom. Tako mu je jednom prilikom lopta odletjela do susjedove kuće, te je prišao bliže kući da uzme loptu. Po zvukovima koji su dopirali iz kuće činilo se da se susjedi upravo nalaze u ljubavnom, bračnom zanosu. Međutim, tad je nastala nevolja: Susjed Gorsky je u svojoj razbuktanoj strasti predlagao supruzi nešto poprilično lascivno, na što mu je ona ljutito odbrusila: „Ispunit ću ti tu želju kad onaj mali s loptom iz susjedstva bude hodao po Mjesecu.“ Dakle, nikad … ili kako vidimo, nevjerojatnom slučajnošću, možda ipak nekada.

Područje vjerojatnosti

Ljudi počesto za neke stvari odrješito kažu da su moguće ili nemoguće. No, pouzdano bi se moglo reći da je u konačnici (skoro) sve moguće, ali pri tome ostaje veliko pitanje s kojom vjerojatnoćom? Na primjer, mogućnost da bacanjem standardne šestostrane igraće kockice iz prve dobijemo točno željeni broj iznosi 1/6 ili 16,6%. S tim da je sve ovo još uvijek vrlo jednostavan slučaj kao i vrlo jednostavna prateća računica.

S druge strane, što u nekoj računici u opticaju bude više nepoznanica, kao i promjenjivih varijabli, time će se i konačna vjerojatnoća za ostvarenje neke mogućnosti rapidno smanjivati.

Uzmimo na primjer igre na sreću, odnosno, uvijek vrlo popularni „Loto“. Od Lota do Lota, već u zavisnosti od pojedine varijante ove igre, vjerojatnoća za glavnim pogotkom iznosi otprilike od 1 naprema 500.000, pa sve do 1 naprema nekoliko desetaka milijuna. Statističari nedvojbeno kažu da čovjek u životu ima puno veće šanse da smrtno nastrada u prometu ili da ga ubije grom, nego da ostvari glavni zgoditak na Lotu. No, ljudi se ipak nadaju, pa masovno igraju. U tome upravo i jest sva delikatnost područja vjerojatnoće. Nada igrača Lota nije posve neutemeljena. Mogućnost za zgoditkom stvarno postoji, ali kako rekosmo, iznimno je mala i teško ostvariva. U svakom slučaju, puno će te se prije obogatiti poštenim i marljivim radom…

Zatim, idemo u područje još manje vjerojatnoće. Već smo – ne tako davno – pisali o mogućnosti jednog sasvim slučajnog nastanka kozmosa i života. Vjerojatnost za to – kažu – iznosi jedan naprema otprilike bilijun bilijuna bilijuna bilijuna bilijuna bilijuna bilijuna bilijuna bilijuna bilijuna bilijuna puta, što će reći jedan naprema jedan, pa iza te jedinice 132 nule. Dakle, ovakva mogućnost ipak postoji, ali je nepredočivo i nezamislivo mala. Zapravo, kaže se da bi ste u ovom smislu imali puno veće šanse da iz prve odaberete sasvim jedinstveno zrnce pijeska iz svih svjetskih plaža zajedno ili da se prilikom prevrtanja kamiona punog tiskarskih slova, rasuta slova sasvim spontano poslože u sabrana Shakespearova djela. Dakle, po ovome je sasvim logično da je puno racionalniji izbor u životu vjerovati u svjesnog, svemoćnog Tvorca, makar On bio potpuno neopipljiv i transcendentan, te makar Njegovi vjernici i svećenici ne bili uvijek dovoljno dobri i vjerodostojni!

Link na tekst: http://poptheo.org/je-li-znanost-otkrila-boga/ ‎

Slično je donekle i s našim životnim željama. Sve je moguće, ali pitanje je koliko? Što se više toga pri tome prepušta slučaju, i vjerojatnost će za ostvarenjem želje biti znatno manja. Kako ono netko reče: „Cilj bez plana jest samo pusta želja.“

Neodlučnost

Očito je da u životu ipak postoji i nešto gore od puke slučajnosti, pa se slučajnost nasumičnog izbora u takvim situacijama čak koristi kao rješenje i lijek. Govorimo o neodlučnosti. Ona je zapravo dobra, ali samo na kratke staze. To je naš veliki ljudski dar i sposobnost – da u mnogim životnim situacijama ne djelujemo stihijski i instinktivno, nego da zastanemo i promislimo: što je što, što dobivamo s predočenim mogućnostima izbora, što gubimo, itd. Međutim, ponekad se neodlučnost otme kontroli pa može potrajati ne samo godinama, nego čak i decenijama. Stvar je delikatna još više stoga što se ovo počesto događa u – za nas – strateškom području temeljnih životnih opcija. Gdje živjeti, s kim živjeti, što raditi … a vrijeme neumoljivo prolazi, kao i dobre životne prilike, a i životna radost skupa s njima.

Zanimljivo je da čak i Biblija u ovom smislu spominje pomalo zagonetni Urim i Tumim – bijeli i crni kamen koje su Izraelci koristili prilikom teških odluka. Bijelo je značilo „da“, a crno „ne“. Izbor je bio prepušten velikom svećeniku, pa šta izvuče, izvuče. Dakle, nekad je očito pametnije prepustiti se čak i kocki sudbine, nego dugoročno tapkati u mjestu, očekujući da će nam uskoro stvari ipak biti jasnije u glavi…

Urim i tumim: Izvor (foto): youtube.com

Mali zaključak

Ljudi se baš i ne vole u životu previše baviti ozbiljnim kalkulacijama iz područja vjerojatnosti. Ni emotivci, ni racionalisti, ni zanesenjaci, ni realisti… Ona im svima proturječi, premda im istovremeno svima daje za pravo. S jedne strane, ovdje se sugerira da nemoguće skoro ne postoji; s druge strane, također nas se upozorava da u životu ipak nije sve podjednako moguće. U tom smislu, ponešto je vrlo moguće, ali isto tako, neke stvari vjerojatno ne bismo uspjeli potrefiti ni za stotinu života, premda kakve-takve šanse za to ipak postoje. Naravno, postoji i onaj alternativni scenarij: nerijetko se u životu neke čežnje ostvare, ali na sasvim drugačiji način nego smo mi očekivali, pa na kraju zbog toga opet budemo u nekakvoj nedoumici …

U Sarajevu, 27. 1. 2018.

M. B.

NEČOVJEK

Minimumi nam se počesto čine potpuno nevažnima i trivijalnima, upravo jer su mali i paušalni, no ova računica bi vrijedila samo u slučaju kad bi po svojoj prirodi uvijek bili u stanju činiti i ostvarivati maksimume…

Kad kažemo „nečovjek“ tad obično pred očima imamo nekog nemilosrdnog tiranina ili psihopatu bez ikakvog suosjećanja, nekog tko je spreman na najstrašnija i – to – masovna zlodjela.

Međutim, šire od toga uobičajenog kolokvijalnog značenja, riječ „nečovjek“ se može referirati i na neku znatno benigniju, ali nepotpunu ljudsku osobnost, dakle na onoga tko nije čovjek u smislu cjelovite i potpune ličnosti.[1]

Uzmimo u razmatranje jedan jednostavan primjer, premda svaki primjer manje ili više „šepa“. Recimo da svaki čovjek ima nešto što se zove struk; netko širi, neko uži; netko ekstremno širok, a netko ekstremno uzak. Recimo isto tako da se ti ekstremi (za odrasle osobe) prema dostupnim podacima kreću od majušnih 38,1cm (za jednu damu iz Amerike) pa sve do zastrašujućih 270(+)cm (i to za više njih diljem svijeta). Međutim, nikad nije zabilježeno niti će se zabilježiti da neko ljudsko biće ima obujam struka od 0cm. Jer da je netko po svojoj sredini „nula“, onda bi i on sav bio nula, tj. ne bi ni postojao. To je u suštini elementarna matematika … što god da pomnožiš s nulom, rezultat će biti nula.

Moguće da smo s tim uspjelu pogodili i tajnu onog „nečovjeka“. Čovjek je po svojoj prirodi vrlo kompleksno biće. Njega se mora opisivati uz pomoć velikog broja osobina i karakteristika, slično kao što se od njega tijekom života očekuje veći broj tjelesnih i duhovnih kvaliteta. I onda, ako se unutar svih tih parametara potkrade i jedna „nula“, s tim počinje sve padati, pa čak i one moguće brojne prisutne kvalitete. U tom smislu, nekad smo već bili pisali o onoj čudnoj usporedbi Hitlera, Churchilla i Roosevelta. Neki kažu da je Hitler privatno bio dosta kvalitetnija osoba od druge dvojice državnika. Tako se za Roosevelta priča da je bio teški cjeloživotni poltron, manipulator i spletkaroš, Churchill notorni alkoholičar i štošta drugo, a Hitler kao trezvenjak, zakleti nepušač, vegetarijanac i veliki prijatelj životinja. No, ovakve kalkulacije su na kraju ipak osuđene na neuspjeh, jer kad izravno izazoveš najveći ratni sukob u povijesti i pobiješ barem 50.000.000 ljudi, onda si jednostavno zločinac, pa makar privatno bio dobar i krepostan k’o svetac. Kako već rekosmo, što god da pomnožiš s nulom, na kraju nužno dobivaš nulu.

Nedostatak minimuma

Nitko ne može biti u svemu posve dobar i kvalitetan. Nitko ne može biti istovremeno mlad, lijep, zgodan, posve zdrav, neporočan, plemenit, dobar, pametan, jak, mudar, obrazovan, požrtvovan, hrabar, milostiv, iskusan… Rekli bismo, ni ti se to može, niti se treba biti. Ali isto tako, od svakoga se očekuje da barem poštuje i održava neke minimume od spomenutih kvaliteta, jer kako rekosmo, ako se u sve to na kraju upetlja neka nula, i sve drugo bit će nula.

Možda se nule na kraju upravo nerijetko događaju jer se ljudi i ne bave previše potrebnim minimumima. Glede osobne moralne orijentacije, s jedne strane, određuju nas visoki mudrosni i duhovni ideali koji se moraju slijediti, ali koji se nikad u potpunosti ne mogu doseći. S druge strane, čak ispod granica spomenutih minimuma, granicu povlače krivični zakoni. Na primjer, krivični zakon jasno kaže da se ne smije krasti ili ubijati, ali isto tako, on se uopće ne zanima za onu poslovičnu i svakodnevnu nekulturu, neljubaznost, podlost, neiskrenost, nepouzdanost (i štošta drugo) nekih ljudi.

Ovdje imamo posebno na umu sve ono iz domene tzv. „pasivne agresije“. Tako će se danas praktički manje-više svatko požaliti da u svojoj blizini ima barem jednu ovakvu osobu, osobu koja suštinski ne krši bilo kakav zakon, ali je pri tome svejedno „1/1“ jasno da se radi o poprilično zloj i pokvarenoj osobnosti. Naravno, ostaje pitanje koliko je sve to kod nekoga svjesno i namjerno, a koliko bolest, odnosno, poremećaj, ali svejedno, u svakom slučaju radit će se o „ozbiljnom“ kandidatu za nečovjeka.

„Dobri“ neljudi

Kako smo na samom početku rekli, nečovjek ne mora biti netko nužno zao. Čak naprotiv, to može biti i netko poprilično dobar, ali pri tome ipak nepotpun i nekompletan.

Mislim da smo svi barem jednom naletjeli na nekoga takvoga, marljivog, pametnog, samozatajnog čovjeka ili ženu, ali nedovoljno razvijene osobnosti i socijalnih vještina. Nekako, s takvima se ima dojam više kao da si sa strojem, a ne s čovjekom; i zato se s takvima na koncu može radit, ali ne i družit ili još manje živjet.

Mogli bismo tu nabrajati i brojne druge varijante u kontekstu spomenutog „dobrog“ nečovjeka. Tako neki s jednom jedinom ružnom manom uspiju pokvariti svo ono dobro koje učine. Ne mora se tu raditi o nečemu opasnom za druge ljude, nego prije o nečemu jako iritantnom i napornom.

Umjesto zaključka: o važnosti minimuma

Minimumi nam se počesto čine potpuno nevažnima i trivijalnima, upravo jer su mali i paušalni, no ova računica bi vrijedila samo u slučaju kad bi po svojoj prirodi uvijek bili u stanju činiti i ostvarivati maksimume. Međutim, kako maksimumi kroz život uglavnom izostaju, te ako pri tome ne budemo činili niti one minimume, u tom slučaju onda ne preostaje ništa, tj. prestaje samo ona sablasna i prijeteća nula koja nas čini neljudima. Tko bi rekao, ali iza najdegutantnijih osobnosti počesto se ne skriva zlovolja, nego neostvareni i nedosljedni idealist.

Zato ne propusti nikada pozdraviti se i javiti, ne propusti zahvaliti, ne propusti siromahu barem komad kruha dati … i kad nekome već ne možeš ili ne želiš pomoći, barem nemoj ni odmoći.

U Sarajevu, 20. 1. 18.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com

[1] Usp. Hrvatski jezični portal, http://hrvatski.enacademic.com/35395/nečovjek (Stanje: 20. 1. 2017.).

GOVOR – OPTIMALNO NESAVRŠENO SREDSTVO MEĐULJUDSKE KOMUNIKACIJE

Govor predstavlja optimalni oblik međuljudske komunikacije, a realizira se glasovno ili tekstualno. U oba slučaja se radi o primjeni različitih kompleksnih kombinacija simbola, za čiji je razvoj ljudskoj vrsti trebalo veoma puno truda i vremena.

Postoje i drugi oblici međuljudske komunikacije, ali ipak je samo govor onaj optimalan oblik. Npr. umjetnik se može izražavati kistom, kompozicijom, pa čak i plesom, ali u značenje svega toga običnom čovjeku i neće biti lako ući; na kraju krajeva, vrlo je upitno je li i samom umjetniku uvijek jasno što je sa svim tim htio reći? Postoji također i ona famozna neverbalna komunikacija – govor tijela. Dobar psiholog može dosta toga iščitati već iz sugovornikovog držanja tijela, pokreta ruku i nogu, ekspresije lica. Međutim, bez temeljitog i iskrenog razgovora, i ovdje će sve ostati na razini osnovnih slutnji, pretpostavki i saznanja. Standardni govorni način komunikacije se jednostavno ne može ničim nadoknaditi.

Problemi

Kako govor predstavlja izrazito kompleksan fenomen, tako on može često (s)krenuti u jednom neželjenom smjeru iz najrazličitijih svjesnih i nesvjesnih razloga.

Mogli bismo tu krenuti od onih – često, ali ne uvijek – prirođenih poremećaja kao što su mucanje, afazija (nijemost) i gluhoća. S druge strane, danas se sve češće kod djece dijagnosticiraju poremećaji poput hiperaktivnosti i različitih oblika autizma. U prvom slučaju dijete se ne može dovoljno fokusirati na normalnu komunikaciju, a u drugom slučaju socijalna interakcija zbog razvojnih poteškoća nervnog sustava uopće nije moguća ili ja na vrlo niskoj razini.

Ipak, nas ovdje više zanimaju neki uobičajeniji i učestaliji komunikacijski problemi kao što su šutljivost i brbljavost. I jedno i drugo je često biološki, pa čak i spolno uvjetovano. Na primjer, za muškarce se poslovično kaže da manje pričaju od žena, te oni počesto zbilja ne razumiju zašto žene toliko mogu pričati, kao što ni žene sa svoje strane ne mogu shvatiti mušku šutljivost. Tako žena može pomisliti da je muškarac nešto ljut ili barem nezadovoljan, a njemu se jednostavno i bezbrižno ne priča. Međutim, postoji upravo i jedna manipulativna šutljivost i brbljavost, i što je zanimljivo – obje imaju počesto istovjetan razlog: prikrivanje nečega. Za šutljivce je tu jasno kako i zašto, ali brbljavci na jedan vrlo lukav način otvaranjem najrazličitijih trivijalnih tema pokušavaju skrenuti pozornost sa onoga što je stvarno bitno. Naravno, postoji i ona provocirajuća šutljivost i brbljavost, jer čovjeka se može podjednako isprovocirati i s premalo kao i s previše riječi i pitanja. Tome naprotiv, zdrava komunikacija je uvijek umjerena. Normalna i dobronamjerna osoba zna da se ponekad treba pričati, baš kao što ponekad treba i šutjeti.

Također, šutljivost i brbljavost se pokatkad primjenjuju i zbog privlačenja tuđe pozornosti … jednostavno, vidimo nekima su ovo višestruko korisni društveni alati.

Govor i nasilje

Različiti šaljivi stripovski prikazi često slikaju pećinskog čovjeka naoružanog toljagom. Njom ne samo da lovi, nego i „zavodi“ partnericu, kao što rješava i sve druge moguće probleme. Isaac Asimov u tom kontekstu reče da je nasilje posljednje utočište nekompetentnih. Njima nasuprot, oni kompetentni sve ili barem većinu toga uspijevaju riješiti razgovorom. Nekompetentni vrlo često i ne pokušavaju unaprijediti svoje stanje, jer poglavito vjeruju u prastara rješenja. Radije uzimaju steroide i dižu tegove nego da pročitaju koju knjigu, jer kao „batina je iz raja izašla“.

Međutim, s prethodnim se može spočitati i jedna realna poteškoća govora. Usprkos cjelokupnom dosadašnjem razvoju, on još uvijek nije u potpunosti učinkovit kao komunikacijsko sredstvo. Lijepe i birane riječi se odbijaju od neke ljude kao od neosvojive utvrde. Tjeraju po svom do te mjere da ih se u konačnici može ili ignorirati ili promijeniti na prije spomenuti „pećinski“ način. Na primjer, solidnom terapeutu danas počesto polazi za rukom resocijalizirati čak i vrlo opasne zatvorske zločince, ali je isti još uvijek manje-više u potpunosti nemoćan naspram narcisoidnog i njemu srodnog antisocijalnog poremećaja osobnosti. Jednostavno, ovakvima kad se i postupno dokaže na razumski način da su cijelo vrijeme u krivu, svejedno će (većinom) ustrajati u svojem nekooperativnom i mučiteljskom načinu ponašanja.

Jedna pozitivna analogija rata

Nagomilani komunikacijski neuspjesi s vremenom čak i posve dobronamjernu društvenu osobu odvode u stanovito samozatvaranje. To čak na neki način postaje i vidom preporučljivog, zrelog mudrosnog ponašanja. Tako ćemo danas diljem Net-a naići na mnoštvo izreka, citata i savjeta tipa: „Gledaj svoja posla, druži se s dragim i finim ljudima i kloni se u širokom luku svih kompleksaša, hejtera i negativaca…“.

No, kako već rekosmo, govornu komunikaciju ipak nije moguće u potpunosti mimoići. Kad-tad će se uvijek morati sjesti i iskreno porazgovarati. To je nešto poput zakonitosti rata: isti se vode na bojnom polju, ali se redovito završavaju za „zelenim“, pregovaračkim stolom. A poslije tih razgovora, neminovno će uslijediti i neki dodatni. Ono u stilu: ne moramo se kao bivše zaraćene strane sad ono nešto pravo voljeti, ali smo dužni osigurati barem nekakav minimalan i nesmetan promet ljudi, usluga i roba. Ili poput rastavljenih bračnih drugova: možda oni stvarno više ne žele čuti jedno za drugo, ali će svejedno morati barem toliko sjesti i porazgovarati što dalje s djecom i zajednički stečenom imovinom?

S tim i završavamo, a da se ima na umu: Ljudi mogu zašutjeti iz najrazličitijih, što opravdanih, što neopravdanih razloga, ali će ipak kad-tad morati sjesti razgovarati. A ako se to već ne može izbjeći, onda bolje „čim prije, tim bolje“. Najveća prepreka za razgovor i jest to što ljudi ponekad predugo vjeruju da se može i bez razgovora!

Na kraju krajeva, ima i ono: „Bolje pregovarati i stotinu godina, nego ratovati jedan jedini dan.“

U Sarajevu, 15. 1. 2018.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com

VRIJEME VELIKIH IDEJA I JOŠ VEĆIH GLUPOSTI

U zadnje vrijeme se u zapadnom svijetu počela rasplamsavati gotovo pa nevjerojatna rasprava … skoro da razboritom čovjeku bude neugodno uopće pričati o tome.

Naime, nekim čudom sve veći broj ljudi ponovno počinje prihvaćati davno nadvladanu tezu o Zemlji kao ravnoj ploči. Kako, zašto, kojim argumentima, teško je znati … osobito je nejasno pošto su dotični „stručnjaci“ do prošle godine tvrdili da je Zemlja loptasta, ali ista je po njima bila šuplja, a unutar nje je živjela napredna čovjekolika arijevska vrsta, a država im se zvala Šambala (ili tako nešto) … prije toga su tvrdili nešto drugo i treće, i tako u nedogled.

Dakle, ukratko … bilo je sasvim normalno da su ljudi tako nekad davno razmišljali. Očima se činilo da je Zemlja ravna ploča i nije bilo nikakvih problema. Međutim, onda su neki malo bolji promatrači – još davno prije tehnološkog skoka – počeli uočavati neke anomalije s tim u vezi.

Prva anomalija se ticala brodskih jedara na horizontu. Naime, kad bi se veći brod približavao luci, dok bi npr. bio udaljen od iste deset-petnaest kilometara, ovi iz luke bi prvo primijetili samo vrhove jedara. Činilo se kao da izranjaju iz pučine. Kako se brod dalje približavao, jedra kao da su sve više rasla, da bi se na kraju konačno ukazao i cijeli brod. Ovaj fenomen se mogao protumačiti samo na način da je površina Zemlje zapravo zakrivljena. Kako su moreplovci znali da ovo pravilo važi bilo gdje na svijetu, bilo je logično da je cijeli svijet podjednako zakrivljen, tj. da je loptast.

Ovo je recimo bilo sasvim jasno još Kristoforu Kolumbu kad se početkom kolovoza – nama davne – 1492. s tri karavele otisnuo prema zapadu. Cilj tog putovanja zapravo nije bilo otkrivanje Amerike nego kraćeg puta do Indije, koja se inače gledano od Europe nalazi na Istoku. No, Kolumbo je bio sasvim uvjeren da je Zemlja okrugla te je smatrao kako se do Indije možda brže može stići preko Zapada. Tako su nehotično američki urođenici bili prozvani Indijancima, a jedino gdje je Kolumbo na kraju napravio grešku je bilo to što je smatrao da je Zemlja znatno manja nego što jeste, tako da Europljani plove za Indiju još uvijek preko istoka, dok je Amerikancima, a osobito onima sa zapadne obale to znatno bliže preko zapada. Međutim, da je Zemlja ravna ploča, ne bi ni oni imali drugog izbora nego da plove na Istok, pa koliko trajalo, trajalo…

Druga anomalija se ticala pomračine mjeseca. Zemljina sjena koja tom prilikom počinje prikrivati mjesec uvijek je okrugla, a to je opet moguće samo u slučaju ako je Zemlja lopta. Da je ravna ploča, pa makar i kružnog oblika, sjena bi zbog kuta sunca puno češće bila eliptičnog, a ne kružnog oblika…

Na kraju krajeva … tko ima sumnji neka sjedne u avion i provoza se. Već sa 5km visine sasvim je jasno vidljivo da je horizont zakrivljen… ili update – kako mi upravo dobaci rođena sestra: “Da je svijet ravna ploča, onda bi valjda na cijelom svijetu u istom trenutku bio dan ili noć…”.

Drugi vidik

No, u međuvremenu se dogodila Einsteinova „Generalna teorija relativnosti“, tako da naznačena rasprava nije samo glupa, nego i posve uzaludna. Einstein je zaključio, ali barem i matematički dokazao da je u svemiru kojeg poznajemo jedina stabilna veličina brzina svjetlosti (specijalna teorija relativnosti), dok je sve ostalo relativno i samim tim promjenjivo. Na kraju ispada da je zemlja lopta, ali se također slobodno može reći i to da je ona ravna ploča koja se prostire u zakrivljenom 4-dimenzionalnom prostor-vremenu, tako da se na kraju silom prilika našim ograničenim čulima čini kao lopta. Dakle, ovdje polako i zagovornici „lopte“ postaju glupi…

Konačno, mogli bismo ovdje otvoriti i jedan sasvim egzistencijalistički vidik. Kakve veze s nama i našim životom ima to je li Zemlja okrugla ili ravna? Hoće li nam to poplaćati račune, izmiriti dugove, riješiti konflikte, produljiti život…? Naravno da neće … zato bi se tim i sličnim pitanjima trebali baviti prvenstveno profesionalci, kao što bi se svatko od nas u konačnici prvenstveno trebao baviti svojim poslom.

Pisali već ranije

Obijest se obično definira kao „neobuzdanost u ponašanju i zahtjevima“. Također, iz iskustva je dobro znano da su obijesti skloniji oni ljudi kojima u životu dobro ide, baš kao što su takvi skloniji i očaju. Tko je u stvarnim problemima, bori se da preživi i zahvalan je na svakom daru, pa i onom najmanjem … i naravno: nema vremena misliti na gluposti.

Dakle, ostaje veliko pitanje i zadatak: kako biti i ostati normalan i razuman i izvan jednog egzistencijalno napetog životnog konteksta?

Već smo pisali kako zbog svega ovoga američki razvojni biolog Gerald Crabtree smatra da živimo u kvazi-intelektualnom vremenu. Izgledno nikad na svijetu nije bilo toliko informacija, a tako puno gluposti. Kako je to moguće? Prema spomenutom biologu intelektualno poticajna situacija je isključivo egzistencijalno napeta situacija. Dok je recimo neolitski lovac išao u lov na vepra naoružan najobičnijim kopljem, tada ga je samo jedan pogrešan korak ili potez dijelio od smrti ili teškog ranjavanja. Zato je intenzivno morao misliti kako se kreće, što radi, ali također, morao je intenzivno misliti kako da što prije napravi učinkovitije oružje, jer znao je da možda već idući put neće biti dobre sreće. E to je bilo vrijeme koje je poticalo inteligenciju… A danas nešto raspravljamo, svađamo se … kao sve znamo, ne damo nikom preda se’, i onda idemo na ručak ili večeru kao da se ništa nije ni dogodilo. E ovo je situacija koja ne potiče inteligenciju, nego samo obijest i bezobrazluk.

I ne radi se ovdje samo o znanju, nego o životu općenito. Slično kao što razmišljaju ozbiljno tek onda kad moraju razmišljati, ljudi su također istinski kooperativni tek onda kad to moraju biti. U nedostatku ozbiljnijih izvanjskih prijetnji počinje međusobno dijeljenje, podcjenjivanje, nepoštivanje, izrugivanje, nezahvalnost, traženje „hljeba nad pogačom“ i sl.

Ostaje nam se nadati da ćemo se opametiti prije nego li nas opet opameti neki rat ili katastrofa.

U Sarajevu, 13. 1. 2018.

M. B.

Izvor (foto): https://imgur.com/gallery/Z1VF8

PEČAT

Kad nekoga mrziš u sebi, ti zapravo mrziš dio samog sebe. Ok, taj dio je ugravirao netko drugi, ali on je sada dio nas, dok je „pečat“ tamo negdje vani svoj na svome. Zato, ako već s nekim morate nešto riješiti ili raspraviti, riješite to s „pečatom“, tj. s tom stvarnom osobom, a iznutra nek’ uvijek vladaju harmonija i mir. U protivnom, govorimo o sigurnom putu u neurozu, pa čak i ludilo…

Govorili smo u zadnjem dijelu posljednjeg teksta iz ove rubrike, kao i u nekim ranijim tekstovima o temi morfogeneze ili teorije samoorganizacije života, te o snažnoj pripadajućoj premisi koja nalaže da u prirodi s vremenom konkurenti prvo postaju partneri, koji se s vremenom opet udružuju u posve novi oblik složenijeg života…

Prethodni tekst: http://poptheo.org/kad-porastem-bit-cu/

Međutim, ako već govorimo o naznačenoj teoriji samoorganizacije života, onda je važno istaknuti da se spomenuti veliki evolucijski skokovi događaju poprilično rijetko. Pretpostavlja se, svega osam puta u dosadašnjem tri i pol milijarde (ili čak više) godina dugom razvoju života. S druge strane, ako govorimo o nekoj općenitoj izmjeni utjecaja i asimilaciji među živim, ali i neživim bićima u prirodi, tada možemo sa sigurnošću reći da se sve to događa posvuda i svakodnevno. Vjetrovi oblikuju pustinje, rijeke rezbare planine i stvaraju impresivne kanjone, velika svemirska tijela snažnom gravitacijom privlače i preoblikuju ona manja, s tim da i ta mala tijela – konačno kolidirajući – ostavljaju itekakvog traga na onim velikima. Jednostavno, sve što postoji ostavlja za sobom nekog traga, kao što će i samo biti poprištem tuđih tragova.

Na primjer, kaže se kako čovjek u prirodi zauzima najvišu i samim tim povlaštenu poziciju u prehrambenom lancu, no kao takav on je itekako izložen utjecaju onoga što jede. Istočnjaci na to čak i kažu: „Ono si što jedeš!“ Naravno, ovo je pomalo pretjeran stav, ali i pored toga danas se uzima kao posve sigurno da prehrana ima itekakvog utjecaja u čovjekovom rastu i razvoju. Ljudske rase, kao i specifični rodovi unutar njih se svakako nisu slučajno razvijale kako su se već razvijale. Specifični okoliš, klimatski uvjeti, prehrana, način života … sve je to ostavljalo neke specifične tragove i karakteristike na različitim ljudskim grupama.

Ili drugi primjer u tom smislu: poznato je da su ovdašnji ljudi iz kraških krajeva među najvišima u Europi, pa čak i u cijelom svijetu. Hercegovci, Dalmatinci i Crnogorci, osim solidnoj genetici zbog ove obdarenosti izgledno trebaju zahvaliti i povijesnoj prehrani koja se uvelike bazirala na puri (kukuruznom grizu ili brašnu) i mlijeku. Premda je ova hrana dugo važila kao sirotinjska, pa i im stoga nerijetko nabijala i različite komplekse, ona se u novije vrijeme dokazano pokazala kao optimalna prehrambena kombinacija za razvoj čovjekovih kostiju.

Utisak, otisak i pečat

Kako se mi ovdje uglavnom bavimo humanističkim temama, tako nas u naznačenom kontekstu i više zanimaju međusobni utjecaji psihološko-duhovne prirode.

Krenut ćemo od samog pojma utiska. Bez obzira, na našem jeziku (jezicima), latinskom, engleskom ili njemačkom, svugdje se radi o identičnoj konstrukciji i logici riječi (u-tisak, im-pressionem, im-pression, Ein-druck), dakle, prvo imamo „u“ u svojstvu prefiksa složenog glagola koji u ovom smislu aludira na prodiranje i uvlačenje nečega pod površinu, kao što je to recimo slučaj u glagolima „uvući“, „ušiti“, „udubiti“ ili „urezati“, a zatim imamo neku tlaku, pritisak, presiju…

Mi i uobičavamo reći kako je netko na nas ostavio dobar ili loš utisak; ili isto tako dubok utisak, a poneko opet slab… Također, općenito se kaže da je prvi utisak najvažniji. On se najduže pamti i on je najviše određujući za daljnji razvoj odnosa s nekom osobom.

Svatko koga susrećemo, a osobito oni s kojima se duže zadržimo, ostavljaju nekakav utisak/otisak na nama, tj. u nama. Svaka osoba koju dobro znamo nastavlja u nama egzistirati neovisno o samoj sebe i to u svojstvu sjećanja, koja se opet misaono-imaginacijski mogu oživjeti, tako da s tom osobom možemo proživljavati sasvim nova – naravno – imaginarna iskustva. Tako se u vlastitim mislima i maštanjima s nekim možemo družiti, razgovarati, ali i svađati se, tući, biti intimni i što sve ne, i sve to skupa najčešće na temelju onog prvog utiska, ali i nekih kasnijih posebnih pozitivnih ili negativnih utisaka.

No, što nam god padalo napamet, ne smijemo zaboraviti da ta osoba iz naših misli nije istovjetna onoj stvarnoj koju znamo. Ove dvije osobe svakako imaju neke međusobne veze, ali analoški gledano, ona stvarna osoba se odnosi na imaginarnu otprilike kao što se pečat odnosi na svoj otisak. Otisak je tu kod nas, a pečat tko zna tamo negdje. Otisak je sad naš vlastiti, a pečat će uvijek u manjoj ili većoj mjeri ostati svoj. I stoga nešto jako važno: što god nešto u sebi poželjeli drugim ljudima, ne smijemo zaboraviti da je to naša vlastita želja, koja ostaje u nama, kao što ostaju i oni pripadajući utisci/otisci.

Pozitiv/negativ

Utisak je po sebi nešto više, tj. dublje od slike. U današnje vrijeme kad pomislimo na otisak pečata, tada pred očima imamo grafiku/sliku koja iza njega ostaje na ravnom papiru. Međutim, u starija vremena, ali i sada u nekim posebnim prilikama, otisci pečata su se stvarali na voštanoj podlozi (vidi gornju sliku). To zapravo i jeste otisak u punom smislu riječi, jer rekli smo da on podrazumijeva prodiranje kroz površinu. I što sad s tim? Pa tamo gdje postoji neko prodiranje nečega, neminovno se susrećemo s postojanjem pozitiva i negativa. Što je na pečatu uzdignuto, to će na otisku biti udubljeno … i obratno. To znači da je otisak istovjetan pečatu, ali na način negativa, tj. na izokrenut način, a to je za nas nemali problem – ako se pri tome vratimo naznačenoj problematici međusobnih utjecaja.

Nije izgleda nimalo čudno što loši ljudi ili barem čistokrvni mediokriteti ponekad znaju ostaviti najbolji utisak, baš kao što oni izvrsni ljudi to ne znaju. Van Gogh za života nije prodao niti jednu sliku, Beethoven se stalno molio Bogu da bude sretan barem jedan jedini dan u životu, a za Sv. Antuna Padovanskog njegova redovnička subraća dugo mislila da je mutav i zaostao u razvoju.

No, pored ovog paradoksa dobar/loš možda još više pozornosti treba posvetiti problemu krivih očekivanja. Rekli smo, prvi dojam je najvažniji, a on je zapravo po sebi manje-više uvijek naopak. Iza utiska društvene zabavne osobe često se skriva mrzovoljni asocijalni original. Ili, neke nas osobe plaše svojim izgledom, no ako vas netko napadne na ulici, puno je veća vjerojatnost da će vam priteći u pomoć neki ćelavi istetovirani bajker, nego ulickani pristojni tip u markiranom odijelu. Ili još dalje, često se oni koji važe kao „seksi“ osobe na kraju ispostave kao potpuno aseksualni … a i obratno.

Da ne duljimo, mi dobar dio života provedemo natežući onaj „pečat“ da postane kao njegov otisak u nama, a možda bi zapravo trebalo pokušati obratno.

U Sarajevu, 26. 12. 2017.

M. B.

KAD PORASTEM BIT ĆU…

Nešto se pokrenulo i neće više da stane…

Kako ono Stephen Hawking primijeti, krivulja vremena se kreće unaprijed, a ne unazad, i stoga je čovjek biće koje se sjeća prošlosti, a ne budućnosti. Zato čovjeku uopće nije lako promišljati budućnost, ni neku općenitu, tako ni onu svoju vlastitu.

Ovom bi mogli nadodati i onaj – tako da kažemo – „turgenjevski“ problem … Po ruskom književniku Ivanu Sergejeviču Turgenjevu postoje tri vrste egoista:

egoisti koji sami žive i daju drugima da žive,
egoisti koji sami žive ali ne daju drugima da žive i
egoisti koji niti sami žive niti drugima daju da žive.”

Dakle, premda već kao djeca u školi učimo da smo svi mi dionici i pripadnici jedne te iste ljudske vrste, u kasnijem egzistencijalnom i ideološkom obzoru zrelih godina ovo i nema nekog velikog značaja. Ljudi se identificiraju s pojedincima, grupama, sa samima sobom, ali skoro nikad s cjelinom čovječanstva. Pri tome neki – vidimo – barem druge puštaju na miru dok se zauzeto bave svojim poslom, kao i svojim planovima za budućnost. Međutim, isto tako, nekima je posve ljudski ponašati se neljudski, a opet, vjerojatno su najproblematičniji defetisti i destruktivci iz treće grupe: niti znaju što bi sa sobom, niti drugima dopuštaju da napreduju na bilo koji način.

U naznačenom obzoru budućnost čovjeka ne samo da je teško promisliva, nego je realno teško i ostvariva.

…Svemirski kolonizator

I tako već nadođosmo na prvi scenarij čovjekove budućnosti. Prije spomenuti Hawking je uvjeren da su današnjem čovječanstvu dani već odbrojani. Upravo zbog čovjekove sebične, pohlepne i nasilne prirode zemaljski životni resursi su već dobrano pohabani, a s vremenom će – obzirom na strelovit prirodni priraštaj – situacija postajati sve gora. Prije ili kasnije ćemo se pobiti već u nekom globalnom sukobu ili će nam glave doći neka globalna katastrofa, kojoj se nećemo moći othrvati upravo jer smo u međuvremenu potrošili snagu, pamet i resurse na neke besmislene sebične ciljeve i sukobe. Stoga nam po Hawkingu ne preostaje još ništa drugo nego probrati 30-40 zdravih i uzornih ljudskih parova te ih ispaliti negdje u svemir kako bi se barem na taj način osiguralo preživljavanje ljudske vrste. Oni će zauzeti neki nenastanjeni planet sa uvjetima pogodnim za život, polako ga i mukotrpno teraformirati i kolonizirati, s velikom nadom da će ovaj novi narod znati izbjeći neke već poznate pogreške iz zemaljske im prošlosti.

…Kiborg

Kiborg (engl. Cyborg) je hibrideno kibernetičko biće djelomično sastavljeno od biološkog, a djelomično od visokotehnološkog materijala. Po sebi se može govoriti i o životinjskim kiborzima, a ako govorimo o androidima, tada mislimo isključivo na ljudske kiborge.

Premda zvuči kao scenarij nekog SF filma, na ovome se u stvarnosti već odavno radi. Najnaprednije i najskuplje protetičke ruke i noge na tržištu već danas omogućuju svojim korisnicima prijenos osjećaja dodira, toplote i hladnoće, a što je još važnije, uz nešto vježbe mogu se i voljno kontrolirati, tj. pokretati. Dalje od toga, nije nerazumno za pretpostaviti da će u dogledno vrijeme vještački ekstremiteti svojim performansama i mogućnostima višestruko nadmašiti svoje prirodne pandane, pa će stoga ljudi jednog dana početi odstranjivati zdrave ekstremitete i nadomještati ih vještačkim.

Međutim, kad općenito govorimo o području bionike, bogati eugenički ekscentrici više nade i pozornosti ulažu u ono što će se događati ispod kože. Takvi smatraju da nas samo dvadesetak godina dijeli od pojave učinkovitih nanobota, odnosno, sićušnih mikroskopskih medicinskih robota koji će u velikim jatima kolati našim organizmom te servisirati i popravljati što se već bude trebalo srediti. Uz stalni napredak farmacije i genetskog inženjeringa, kao i uz naznačeni bionički napredak krajnji cilj eugenike glasi BESMRTNOST. S naglaskom, ovdje se svakako ne misli na neki religiozni koncept besmrtnosti, nego na doslovnu tuzemnu materijalnu besmrtnost. Stvar se toliko zahuktala da se 69-godišnji znanstvenik i futurist Ray Kurzweil uvjereno nada da će već za ovoga života postati besmrtan, a u međuvremenu, dok tehnologija još dovoljno ne uznapreduje, dotični ispija dvadesetak šalica zelenog čaja dnevno te uz to mjesečno troši neke – par tisuća dolara vrijedne – napredne vitaminske pripravke kako bi živ i zdrav dogurao do svojeg devedesetog ili čak stotog rođendana, a sve kako bi se onda na miru nakrcao potrebnom tehnologijom i rezervnim dijelovima potrebnima za tako željenu tjelesnu besmrtnost.

Čovjekova bionička budućnost se čini poprilično izglednom i zbog jednog sasvim drugačijeg razloga. Naime, čini se kako se ljudi kao vrsta i nisu najbolje snašli s vlastitim emocijama. Emocije svakako čine bitan dio čovjekovog života. S pozitivnim emocijama je manje-više povezano i sve ono uistinu vrijedno u našim životima. No, s druge strane, emocije nas i ranjavaju ili u nekim situacijama barem usporavaju, zavaravaju, vode prema krivim ciljevima i uvjerenjima. U igru onda ulaze i tuđe emocije, a to je područje komplikacija, nepotrebnih konflikta i nekvalitetnih odnosa, a što se opet sve skupa loše odražava i na vlastite emocije. Psihologija i duhovnost nepobitno nude različite putove prema boljoj integraciji emocija u našim životima, međutim to sve skupa zna dugo potrajati, a mnogima se žuri te pribjegavaju psihofarmaticima, pa se već sada pretvaraju u svojevrsne robote. Sa zaleđenim emocijama čovjek se čini svakako učinkovitijim, ali i znatno bezobzirnijim, jer ne smijemo zaboraviti da se ispod razine emocija krije razina reptilskog kompleksa, a između ostalog to je područje teritorijalnosti i praiskonske agresije. Talijanski književnik Ugo Foscolo davno je još primijetio: “Što je čovjek ako se prepusti samo hladnom proračunatom razumu? Zločinac, teški zločinac!”

Tko zna, bionika po sebi može biti i dobra mogućnost, ali također i ona katastrofalna, a sve u zavisnosti od toga tko bude raspolagao s njome. U bližoj budućnosti, neki elektronički implantat u glavi može značiti konačno čovjekovo uravnoteženje, ali isto tako, pakleni umovi na taj način mogu sebi stvarati što god požele: armiju nemilosrdnih kiborg ubojica ili čitavu populaciju slijepo poslušnih robovskih radnika … i još puno toga … A ovo nam opet sve skupa ponovno pokazuje da zadnji problem ljudske vrste i nije tehnološke nego prvenstveno duhovno-moralne prirode.

Više o temi: http://poptheo.org/od-neuroteologij…-science-fiction/ ‎

… Nova ljudska (pod)vrsta

Škotski paleontolog i spekulativni evolucionist – Douglas Dixon ima običaj crtati nevjerojatne kreature tvrdeći da to ima neke veze sa budućnošću čovjeka. U svojim evolucijskim spekulacijama on se očito vodi nekom prvenstveno praktičnom logikom. On vjeruje da će se ljudi u skorijoj budućnosti početi koristiti genetskim inženjeringom kako bi se adaptirali za život u sasvim novim sredinama i uvjetima. U tom smislu npr. on predviđa stvaranje „Akvatika“ , odnosno, čovjeka prilagođenog za život u vodi (na slici dolje lijevo). Premda bizarno izgleda, priča nije bez smisla, jer zemlja postaje prenapučena, a vodena površina našeg planeta je još uvijek tri puta veća od kopna. Mora i oceani bi na taj način mogli postati domom desecima milijardi genetski modificiranih ljudi. Tu je onda i „Tundra dweller“ – stanovnik tundre. Ova krupna i dlakava modifikacija bi se sa uspjehom mogla prilagoditi životu u negostoljubljivim područjima Arktika. Zatim, tu je i nevjerojatna spodoba zvana „Vakumorf“ (na slici gore lijevo). Radi se o modifikaciji čovjeka prilagođenog za život u svemirskom vakuumu. Možda utješno za spomenut, unutar tvrdog loptastog tijela krije se manje-više normalan čovjek, ali eto, spomenuti dodatak se čini nužnim radi zaštite od vakuuma kao i zbog nezgodnih kozmičkih zračenja, te radi smještaja potrebnih zračnih rezervi. Ima kod Dixona još i nekih drugih kreatura, ali nećemo više …

…Ništa

Neki kažu da u skorijoj budućnosti nećemo morati više ništa posebno ni raditi, a ni biti. Radit će mašine, a one bi uskoro mogle početi i razmišljati umjesto nas. Točka singularnosti – trenutak kad umjetna inteligencija postaje superiorna nad ljudskom se predviđa za 2045. U ovom smislu se nedavno pojavila čak i nova religija „Way of the Future“ (WOTF), a njezin vođa – kompjuterski geek Anthony Levandowski naviješta da je njihova zadaća pripraviti čovječanstvo za nadolazeće vrijeme dominacije umjetne inteligencije. Suštinski, ovdje se govori o dolasku Božjem, ali opet, ne o nekom Bogu religije, nego o računalnoj super inteligenciji koja će sve znati i sve kontrolirati. A u konačnici, u novonastaloj podređenoj situaciji, čovjeku će ostati još samo jedan izbor: da bude ljubimac ili stoka!

Mnogi se pribojavaju jednog ovakvog scenarija zbog već sasvim jednostavne pretpostavke: Što će se dogoditi ukoliko nadolazeća umjetna super-inteligencija jednog dana jednostavno zaključi da je čovjek nepopravljiva greška koju pod hitno treba izbrisati? Iako su o ovoj temi već snimljeni veliki filmski hitovi poput „Terminatora“ i „Matrixa“, stvar se danas čini znatno realnijom. Veliki umovi i znanstvenici u zadnje vrijeme sve češće pokušavaju lobirati kako bi se istraživanje umjetne inteligencije stavila pod strogu vladinu kontrolu, međutim, prema svemu sudeći stvar nezaustavljivo ide dalje… Vlade će najvjerojatnije podržati ovakva istraživanja, ako ništa drugo barem zbog straha od drugih nacija i njihovih istraživanja umjetne inteligencije. Opet vidimo, tehnologija budućnosti nikako ne ide u paru s rudimentarnom inteligencijom pećinskog čovjeka…

…Jedno sa svima

Već smo ranije pisali kako je Darwin promatrao evoluciju čovjeka prvenstveno kao pozitivan, pa čak i produhovljen proces, ali je očito bio krivo interpretiran od strane pobornika koji su radi svojih političkih ciljeva naglasak stavljali više ili na sukob klasa (ljevica) ili sukob rasa (desnica). U svojoj „Evoluciji čovjeka“ Darwin skoro i da ne spominje bilo kakve međuljudske sukobe, ali zato skoro na svakoj stranici spominje pojam „društvenog nagona“. Društveni nagon je viši nagon koji će s vremenom kod ljudi sve jače poticati sklonost prema općem dobru, a dokidati one primitivne sebične nagone. Ovo sugerira kako će ljudi jednog dana ipak postati uistinu jedna vrsta i jedno čovječanstvo, pri čemu ova univerzalna pripadnost neće više biti samo usputna intelektualna činjenica, nego naprotiv istinski egzistencijalni, emotivni i moralni orijentir.

Premda su mnogi u međuvremenu – kako rekosmo – pokušali nadvladati naznačeni Darwinov optimizam, neka nova saznanja molekularne biologije s kraja proteklog stoljeća nepobitno svjedoče Darwinu u prilog. Naime u samim korijenima života uočena je tendencija da nakon nekog dužeg vremena bivši konkurenti prvo postaju partneri, a zatim se s vremenom čak udružuju u novi kompleksniji zajednički oblik života. Npr. ljudsko tijelo je satkano od 30 do 40 bilijuna stanica koje opet nisu sve iste nego ih ima oko 50 različitih vrsta. Pitamo se čemu toliko jedinstveno mnoštvo ukoliko to jednom nije bilo razjedinjeno mnoštvo? Život na zemlji je počeo s posve jednostavnim jednostaničnim organizmima koji su međusobnim udruživanjem s vremenom postajali sve kompleksniji. U tom smislu, danas se gotovo pouzdano zna da mitohondriji (energetske stanične organele) nisu bile sastavnim dijelom primitivnih izvornih stanica, nego su se tek s vremenom međusobno udružile … i tako redom. Ukupno se govori o osam velikih stupnjeva/skokova biološke evolucije, pri čemu najviši stupanj i nije sam čovjek nego ljudsko društvo. Njemu preostaje da se unutar sebe još bolje poveže, a s vremenom će ono sasvim moguće prerasti u potpuno novi oblik zajedničkog višeg života.

Osobnog sam mišljenja da moguće i nismo daleko od jednog takvog novog čudesnog skoka. O tome možda svjedoči i duh vremena u kojem se čovjek pronalazi nezadovoljnim svim postojećim relacijama. Pati ako radi, pati ako ne radi; pati ako je sam, pati ako je u vezi. Opet nekako, osjeća da je sreća blizu, ali stalno mu izmiče poput duge pred očima. Nešto mu fali, ali nikako da sebi jasno definira što to? Nije da ne zna cijeniti ono što ima, ali opet nekako kao da nema ništa, i vjeruje da bi sve trebalo i moglo biti bolje… U nekom trenutku uvjeri samog sebe da se obezobrazio te da treba biti zadovoljan sa onim što ima, ali ga opet u kratko počinju salijetati nemiri. Tek na kraju počinje osjećati i shvaćati kako ništa pod suncem ne postoji bez razloga, pa tako ni taj njegov nemir. Nešto se pokrenulo i neće više da stane, a pred njegovim očima počinju se ocrtavati obrisi neizrecivog…

Više o temi: http://poptheo.org/izmedu-dramaticn…eorije-evolucije/ ‎

U Sarajevu, 22. 12. 2017.

M. B.

LJUDSKI GOVOR I PROBLEM APSOLUTNOG

Kad nas nečije riječi uspijevaju olako povrijediti, onda to obično znači da moguće i previše držimo do riječi te osobe, a ako već previše držimo do tuđih riječi, onda to može lako značiti da previše držimo i do svojih vlastitih.

Razmotrimo malo podrobnije ovu uvodnu tezu. Karakteristika manje-više svih apsolutističkih društava je da u njima uvijek postoji ovaj ili onaj oblik verbalnog delikta. Jednostavno, u njima se ne smije svašta pričati, pa makar se radilo i o bezazlenim političkim šalama. I kod nas se u bivšem sustavu zbog toga moglo nastradati, i to dobro, odnosno, na duže vrijeme. Osobno znam za slučaj kad je čovjek bio odležao pet godina robije zbog političkog vica, a da stvar bude apsurdnija, uopće ga on nije ispričao. Ispričao ga komšija, kasnije se doznalo – tajni doušnik UDBA-e; ovaj se jadnik nasmijao i komšija ga prijavio. Kao, otkud mu pravo da se smije … savjesno i samosvjesno komunističko biće bi se kao trebalo grstiti nad političkim vicevima, naravno, osim u slučaju ukoliko isti ne ismijavaju Zapad i njegove trule vrijednosti. Tad su itekako poželjni…

Dakle, vidimo, apsolutist uopće nije u stanju shvatiti politički vic kao vic. Za njega to, osim što nije smiješno, ujedno je veće od same riječi. On tu vidi realnu egzistencijalnu ugrozu za sebe, svoje istomišljenike, kao i cijeli sistem. Jednostavno, čini se da je apsolutist sklon apsolutizirati tuđe riječi, jer je prvenstveno sklon apsolutizirati svoje vlastite riječi i stavove. On sve zna, on ima rješenja … na drugima je da ga slijede i slušaju. Dakle, on i sistem su jedno te isto, a ako se netko usudi da misli i priča drugačije, to onda samo znači da je tada cijeli sistem u opasnosti.

Naravno, onkraj svake politike, mi ovdje želimo razmišljati o naznačenom problemu u jednom životnom svakodnevnom kontekstu. Ponavljamo, tko se da olako uvrijediti tuđim riječima, taj obično kroz život pretjerano drži i do svojih vlastitih riječi i stavova. François de La Rochefoucauld, francuski pisac iz 17. st. primijeti u ovom smislu: “Kad i sami ne bismo bili nimalo oholi, ne bismo se žalili na oholost drugih.” A drugi slavni Francuz – Louis Gabriel Bonald bi dodao da je povrijeđena oholost puno opasnija od ugroženog interesa.

„Iz Mire sto đavola vire“

Apsolutiziranje kako svojih, tako i tuđih riječi nije samo problem onih bučnih, ponosnih oholica i drznika. Ovo je u suštini čest nesvjesni problem i onih sasvim drugačijih ljudi: mirnih, diskretnih, prepristojnih, šutljivih… Ne usuđuju se uzvratiti drzniku ili taštom nametljivcu upravo jer previše drže do riječi, kako njegovih, tako i svojih vlastitih. U takvim konfliktnim situacijama oni ne mogu razlučiti da se tu radi samo o malo žučnijem razgovoru. Naprotiv, oni u ovakvim situacijama osjećaju strašnu nelagodu; moglo bi se skoro reći da se osjećaju kao na bojnom polju. Riječi su ovdje kao granate i meci. Boje se eskalacije; osjećaju kao da bi sve mogli izgubiti… Zato radije šute. Međutim, s tim stvar za njih nije gotova. Kasnije će to sve skupa u puno navrata prežvakavati u samima sebi. Ljutit će se, žalostiti, smišljati razne drčne scenarije, kao što bi sve rekli kad bi opet mogli i sl.

Izlaz iz naznačene situacije je zapravo vrlo jednostavan. Izgledno je da ne treba uvijek previše ozbiljno držati do tuđih riječi, ali ni do svojih vlastitih. Pod ovim ne mislimo na neku totalnu ignoranciju i relativizaciju, nego prvenstveno na pravu mjeru stvari. Gledano u negativnom kontekstu: riječi u većini slučajeva ne mogu toliko pokvariti stvar da se ista više ne bi mogla nekim drugim riječima popraviti. Ova situacija je vrlo usporediva sa situacijom početnika na kompjuteru: u početku slabo napreduje jer se strašno boji da će nešto pokvariti. Tek kad ga neki znalac uputi: „Slobodno čačkaj i istražuj, a ako što i zaglaviš samo ‘restartuj’“ – tek tada i počinje stvarni napredak. Jednostavno, bojiš se vlastitih poteza jer ih smatraš previše važnima i sudbonosnima. Ili, gledano u pozitivnom kontekstu: čovjek svojim riječima može ostaviti dobrog i velikog traga u povijesti, ali doduše s puno truda, rada i strpljenja. Neke stvari se jednostavno moraju puno puta ponoviti i samome sebi, i drugima. Riječi su puno prije kao kamenčići, a ne kao gromade. Nisu beznačajne, ali treba ih puno složiti da bi ostalo nešto vidljivo i opipljivo.

Komunikacijska hipersenzibilnost i nesnosno školstvo

Općenito se kaže da svaki profesor živi u uvjerenju da je njegov predmet najvažniji. S jedne strane, sasvim je dobro da profesor voli i cijeni područje znanja kojim se bavi, no s druge strane, on nikako ne bi trebao pomisliti da s njim i njegovim predmetom znanje počinje i završava, a upravo je to vrlo čest problem svakog obrazovnog sustava. Zašto su neki profesori toliko prezahtjevni? Zašto tjeraju učenike i studente do krajnjih granica? Pa upravo zato – kako rekosmo – što vjeruju da s njima i njihovim predmetom znanje počinje i svršava. Oni su stvarno uvjereni da će učenici puno propustiti ukoliko tu nešto propuste, te da će to za njih biti nenadoknadiv životni ili barem profesionalni gubitak. Ovakvo ponašanje obično rezultira time da učenici zamrze naznačeni predmet, te da se svečano zakunu samima sebi da u životu neće više nikad ni učiti ni raditi ono što ima bilo kakve veze s tim predmetom. Dakle, profesorovoj tezi o prevažnosti njegovog predmeta oni odgovaraju negacijskom antitezom o potpunoj beznačajnosti istoga. Nadvladavajuća sinteza bi išla srednjim putem: Važno je, ali ne i apsolutno važno! Odgovoran, trezven i zreo profesor je svjestan važnosti svoga predmeta, ali i toga da je isti samo mali dio cjelokupne formacije koju moraju proći njegovi studenti. Zato se takav i neće zavaravati nasrtljivim egomanijakalnim fantazijama, nego će nastojati iskoristiti ponuđenu priliku i ugraditi par važnih kamenčića u rastuću konstrukciju znanja svojih učenika.

Umjesto zaključka:

Ispravno vrednovanje snage i utjecaja riječi i govora je od izuzetne važnosti za formaciju ispravnih i učinkovitih komunikacijskih vještina i odnosa. Ove opet stoje u temeljima svih životnih i poslovnih relacija, ali i u temeljima čovjekovog psihološkog i duhovnog zdravlja. Današnja psihologija je dokučila kako u korijenima – danas – nekih vrlo proširenih poremećaja stoje upravo nedovoljno razvijene ili nepravilno formirane komunikacijske relacije i vještine. Ovo se odnosi i na granični poremećaj ličnosti, anksiozno-depresivni sindrom, kao i na još štošta. A veliki problemi na kraju često zahtijevaju od čovjeka neke sasvim jednostavne, ali uporne mjere. Sjetimo se stoga za sami kraj one Einsteinove premise: „Ako želite riješiti neki problem, morat će te prvo promijeniti način razmišljanja koji vas je i doveo do tog problema“. Razmišljajući uporno na isti način, uvijek ćemo se vraćati novim – starim problemima, bez obzira na to što ih se opetovano pokušavamo riješiti.

U Sarajevu, 15. 12. 2017.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com

ISTRESTI SEBE NA PAPIR

Usprkos vremenu mikročipova, za čisti bijeli papir se još uvijek općenito može reći da je najvažniji čovjekov izum poslije vatre…

Čudna su stvar te ideje. Zapravo, tamo još nekad od Platona i nije ih se držalo za stvar, nego za dvodimenzionalna živa bića s vlastitim realmom. A da ne bi sve ostalo na eteričnoj klasičnoj filozofiji, možda je važno pripomenuti da je i jedan suvremeni znanstveno-pozitivistički tvrdolinijaš kalibra Richarda Dawkinsa vrlo sklon naznačenoj platonističkoj tezi.

Elem, da ne duljimo s filozofijom, neke ideje tako dobro funkcioniraju u našoj glavi, da na kraju skroz zaboravimo na njihovu realizaciju. Sanjarimo, promišljamo, maštamo … ispunja nas slatkoća … nije da ne priželjkujemo to i na javi, ali nekako, valjda baš zato što se stvar čini toliko realnom, uopće ne osjećamo da bi tu sad nešto trebalo posebno upirati. Radije smatramo da će se dogoditi nekako samo od sebe, a eto, onda nikako da se dogodi.

S tim smo valjda već iznijeli prvi razlog zašto je sebe barem ponekad dobro istresti na papir. Zapisivanje ideje je poput njezinog porođaja. S tim činom ona je napustila svoj svijet i tamošnja pravila, te je ušla u naš svijet i postala podložna našim pravilima. Njezino zapisivanje je često prvi i najispravniji korak do njezine konačne realizacije.

Kako izgleda na papiru?

Već rekosmo da neke ideje fantastično funkcioniraju u našoj glavi, ali često se ispostavi da je naša glava ujedno jedino mjesto gdje te ideje uopće mogu funkcionirati. Događa se, barem meni, kad tako nešto zapišem da se zastidim. Ne mora to biti ništa besramno, štoviše, često se radi o vrlo plemenitoj zamisli, ali tek kad je zapišeš i smjestiš u okvire realnog svijeta, osjetiš koliko je nadobudna, ohola i preambiciozna. Tada shvatiš da ta ideja nema budućnosti, ali sada barem znaš da nema, i stvoriš si prostor za neke nove ideje koje tamo negdje strpljivo čekaju na svoju šansu.

Planiranje

Ako je ideja uspješno prošla spomenuti prvi test, te izgleda sasvim obećavajuće na papiru, trebalo bi onda pristupiti i izradi nekog osnovnog plana. Želim nešto, ali do kad, kako, s kojim sredstvima, pod koju cijenu…? Sve su ovo vrlo jednostavna, ali prevažna pitanja. S jedne strane, ono što bi rekao Benjamin Franklin: „Ne planirati znači planirati neuspjeh“! Već rekosmo, ideja se može u glavi činiti koliko god hoće realnom, ali do njezine aktualizacije u realnom svijetu je još jako dug put. S druge strane, ova stavka predstavlja svojevrsni drugotni prevažni filter za samu ideju. Jer upravo tek kad počnemo planirati, lako se dogodi da shvatimo koliko je nešto teško ostvarivo. Međutim, isto tako, za neke druge ideje ćemo tek kroz planiranje i shvatiti da je to itekako ostvarivo, samo se trebamo malo potruditi i povući neke promišljene i smislene poteze.

Ideje kao ljudi

Ideje su zapravo jako slične nama ljudima. Često se one koje puno obećavaju vrlo brzo pokažu sasvim jalovima, slično kao što one skromne i nenametljive znaju iznenaditi svojim prikrivenim neiscrpnim bogatstvom. Ali to ćeš tek saznati kad ih sručiš na papir…

Ideje i loša sjećanja

I ovo isto treba zapisivati, jer su loša sjećanja općenito poput eha. Odzvanjaju u glavi uvijek iznova … nanovo i nanovo ih duboko proživljavamo, osjećajući ponovno sva ona loša i teška osjećanja. Ljutimo se na sebe, ili se ljutimo na one koji su nas povrijedili … ma na nekog se svakako tada ljutimo … Zapisivanje toga sjećanja će prekinuti eho. „Sjećanje moje drago, eto te sad na papiru, pa da vidimo dalje što ćemo s tobom. Da, dogodilo se to i to, i što sad s tim? Trebam li na temelju toga nešto naučiti ili shvatiti; trebam li nekom nešto zbog svega toga reći; trebam li se promijeniti … sve može, ali nećeš mi više odzvanjati po glavi stotinu i prvi put.“

Međutim, tendencija besmislenog odzvanjanja, tj. ponavljanja često prati i one dobre ideje, a i to se kad-tad mora prekinuti … stisnuti je na papir i upitati se konačno „što dalje sa ovim“?

Nešto kao zaključak

Živimo u vrijeme mikročipova, ali nitko ne treba podcjenjivati stari dobri papir. Čak bi se moglo reći da je on vjerojatno najvažnije čovjekovo otkriće poslije vatre. Ta čista bijela dvodimenzionalna površina zanemarive debljine se već poodavno etablirala kao najbolji posrednik između čudesnog svijeta ideja i našega svijeta. On je doslovno poput kakvog egzotičnog portala iz SF filmova: preko njega izvanjske ideje ulaze u naš nutarnji svijet, preko njega naše nutarnje ideje izlaze u stvarnost, osuđene na to da prođu kušnju objektivnih prigovora života i svijeta.

U Sarajevu, 20. 11. 2017.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com

SVE NAŠE ISTINE: DIJALEKTIKA, RAZUMIJEVANJE I PRIHVAĆANJE…

Dijalektika svakako nije prefinjen proces. Ona je zavodnička, prevratnička i revolucionarna snaga, ali je usprkos tome duboko životna. Objaviti njoj rat znači objaviti rat samome životu … i postati svojevrsni apostol kulture smrti. Stoga joj se čovjek kad-tad mora vratiti, ali na način koji će biti ljudskiji i manje bolan…

Započinjemo ovdje s jednim pitanjem: Je li istina nešto što se spoznaje ili nešto što se prihvaća? Odnosno, usvaja li čovjek istinu u životu prvenstveno razumom ili srcem, tj. osjećanjima? Izgledno je da ima i jednog i drugog … Tako, neke istine u životu dominantno zahtijevaju razumski pristup, i tu se obično radi o onim prirodnim stvarima i pojavama; reklo bi se – o znanstvenim istinama. Za dosezanje ovakvih istina treba veoma puno rada, ali i intuicije. Kažu da je Thomas Edison u svojem laboratoriju držao nekakvu fotelju, te kad i nakon mnogo razmišljanja ne bi uspijevao riješiti određeni problem, sjeo bi u fotelju i namjestio bi se u polu-ležeći položaj. Cilj mu je bio malo „potonuti“, ali ne i skroz zaspati, jer upravo su mu u stanju polu sna najčešće dolazile ključne ideje i rješenja. O sličnim iskustvima su svjedočili i neki drugi veliki znanstvenici, poput Tesle i Pascala – za primjer… Čini se da za ovakve intuitivne manifestacije danas postoji i sasvim jednostavno, razumsko objašnjenje. Tako, neki pokušavaju dokazati da u stanju polu-sna obje moždane polutke počinju raditi sinkronizirano, a to je valjda onda i uvjet neke naprednije intuitivne aktivnosti…

Kako god, do nekih istina se mora puno kopati. Kako ono reče Goethe: „Mnogo je lakše razabrati zabludu nego otkriti istinu. Zabluda leži na površini i s njom ćemo lako izaći nakraj. Istina počiva u dubini. Tragati za njom nije svačija stvar.” Upravo tako nekako, većina ljudi se u životu zadovoljava razotkrivanjem zabluda; važnije im je znati kako nešto ne treba činiti, govoriti ili misliti, nego kako treba…

Istina i područje afekata

Nepisana pravila službe nalažu da liječnik nikad ne bi trebao liječiti svoju rodbinu i prijatelje, te da slično tome, sudac uopće ne bi smio suditi svojim bližnjima kao ni onima koji su mu bližnje eventualno nečim oštetili ili povrijedili. Jednostavno, gdje god postoji nekakav emotivni kontekst veze i odnosa, čovjeku više neće biti lako da ponovno bude racionalan i objektivan. Tu spada sve ono što se čovjeka dotiče osobno i subjektivno. Nisu tu samo u pitanju ljubav i prijateljstvo prema ljudima, nego i sve ono što se tiče čovjekovog osobnog određenja; njegove prošlosti, sadašnjosti i budućnosti; njegove vjere i nacije, kao i njegovog općenitog svjetonazora. Uglavnom, gdje su emocije uključene, tu se kao veći izazov pokazuje ono „prihvatiti istinu“ nego spoznati istu.

Dijalektika – istina kao afirmacija, ali i istina kao negacija

Nietzsche je rekao da ljudi ponekad jednostavno ne žele prihvatiti istinu, jer ne mogu dopustiti da se rasprše njihove iluzije. Međutim, o kakvim je ovdje iluzijama riječ i je li to uopće onda iluzija ukoliko je ista jača od realnosti … ili zar smo u konačnici svi manje-više ludi?

Hegel je ovdje zasigurno bio mudriji i dalekosežniji identificirajući dijalektiku kao srž svih prirodnih procesa. Ona je puno više od metode; ona je „duša i pojam sadržaja“ – sveobuhvatna znanost po kojoj se sve zbiva. Dakle, tu postoji teza kao jednostavna i spontana postavljenost; zatim nastupa antiteza kao negacija, razlikovanje i suprotstavljenost; da bi na kraju nastupila sinteza kao „negacija negacije“, odnosno kao stupanj afirmacije, gdje se teza i antiteza istovremeno potvrđuju, ali i dokidaju u smislu jednog novog i višeg jedinstva.

Shematski prikaz Hegelove dialektike – Izvor (foto): rooshv.com

Može zvučat komplicirano, ali u suštini je vrlo jednostavno … primjer: Muž kaže ženi: „Izašao bi večeras sa svojim muškim društvom“ (teza). Žena, već ljutito, uzvraća: „Ne’š ti nikud“ (antiteza)! E sad, razina sukoba je otvorena, i to može potrajati; također i eskalirati. Na kraju bi trebali doći do neke afirmirajuće i umirujuće sinteze. Npr.: „Mogli bismo onda skupa vani“ ili „mogli bismo pozvati prijatelje kod nas“… Naravno, sinteza predstavlja umijeće i neki parovi nikad ne dođu do ovoga, tj. na kraju shvate da im je pametnije, ali i zdravije da se raziđu…

Zadržat ćemo se još malo na samom antitetičkom zapletu u naznačenom primjeru. Rekli smo već ranije da je teza po sebi uvijek jednostavna postavljenost. „Naš“ fiktivni muškarac je svojoj životnoj suputnici priopćio jednu najnormalniju potrebu da se ponekad „solo“ druži sa svojim muškim društvom (i to stvarno može biti po sebi sasvim bezazleno druženje). Odakle onda njoj da je to nešto sasvim neprihvatljivo i čak, kako je moguće da je zbog toga trenutačno postala povrijeđena!? Muškarci pokatkad olako kažu da su žene lude, ali ako jesu, zašto su onda ovi pametnjakovići uopće s njima? Bilo bi paušalno reći samo zbog seksa, jer do toga se može doći i bez braka, pa čak i bez veze… Dakle, ovdje se ipak radi o nekoj dubokoj prirodnoj upućenosti jednih na druge, ali kako rekosmo i o jednoj međusobnoj prirodnoj sklonosti polemici i komplikacijama.

Pitanje bi se moglo postaviti i drugačijim redom: Ako ona očekuje da joj muž stalno sjedi kod kuće, zašto se onda nije udala za nekog takvog pitomog tipa kojeg izlasci i ne zanimaju previše? Odgovor bi bio – barem prema Hegelu – da ovdje i nema određenog odgovora osim onoga da je dijalektika u prirodi stvari. Teze su tu da se već zaniječu nekom antitezom, da bi se zatim u konačnici stiglo do nekog višeg i novog smisla i jedinstva. Na kraju krajeva, a u svezi našeg primjera, ne žale li se često također i one žene kojima su muževi uvijek kući…?

Primjera je puno; recimo jedan iz domene etnonacionalizma: „Ovo je naša zemlja“ … „Ne, to nije vaša zemlja“ – i najozbiljnije misle da nije… Ili iz profesionalnog područja: „Dobro sam ovo obavio“ … „Ma šta si dobro obavio!?“.

Dijalektika se u konačnici ne tiče samo međuljudskih relacija, nego i onih imanentnih – unutar samih nas: Npr., netko je bio fino poslušno dijete, dobro učio, pa u pubertetu „poludio“, postao nogometni huligan ili death-metalac, pa se na kraju ipak nekako pribrao i postao normalan, samostalan i odgovoran čovjek. Djetetova duboka egzistencijalna navezanost za roditelje po sebi se može razbiti samo nekim negacijskim dijalektičkim obratom, što se upravo događa u adolescenciji. Ako sve prođe kako treba, s nastupom neke zrelije dobi dijete (sada već čovjek) bi trebalo pronaći jednu zdravu sintezu u kontekstu svojih odnosa s roditeljima. Ono, treba ih i dalje voljeti i poštovati, no čovjek sada mora krenuti svojim putem, osamostaliti se, živjeti svoj život itd.

Slična je i dinamika vjerskoga života. Obraćenje k Bogu je nešto kao antiteza onom posve svjetovnom životu. No, svi znamo kako takvi nerijetko znaju i pretjerivati u svojim zahtjevima i vidicima. To je u suštini normalno, jer oni još uvijek nisu na kraju svoga razvojnog puta, tek trebaju pronaći onu zdravu sintezu u svojem duhovnom životu – inače izvrsno opisano u Hesseovom „Sidarthi“.

Danas se kaže da su dijalektički procesi odgovorni i za najelementarnije životne procese. Već smo ranije pisali o tematici „morfogeneze“ i samoorganizacije života te o njihovoj pripadajućoj tendenciji kako su npr. nekoć bivši konkurenti (npr. jednostanična bića) s vremenom postajali prvo partneri, da bi se zatim ujedinjavali u sasvim novi, viši i kompleksniji oblik života…

Negacija dijalektike – ili trostruka negacija…

Dijalektički zapleti nas uvijek nemalo odmiču od onoga što realno jest prema onom što bi realno moglo biti. Ovdje zato i nije toliko riječ o spoznavanju istine, nego o izboru i prihvaćanju iste. One su već tu … ne skrivaju se pred nama … štoviše, moglo bi se reći da ovdje nismo mi ti koji tražimo istinu, nego je ona ta koja traži nas; zato je na nama samo da proberemo i izgovorimo svoje sudbonosno „Da“.

Dijalektičkom udesu se nije lako othrvati. Dijalektika na svojoj strani ima snagu i neodoljivost strasti. S većom negacijom obično u paketu dolazi i veća strast. No, zato je ujedno – barem na duže staze – dijalektika i vrlo zamorna za čovjeka.

Tako se obično jednog dana stigne i do one buntovničke negacije cjelokupne dijalektike života. Zamor od svega, prijezir prema svemu: „Ostavite me svi na miru“! Ovo je obično i točka najdublje životne krize koju uopće možemo doživjeti. Zašto? Pa ovdje se čovjek nalazi na samom rubu depresije; postaje anksiozan, uznemiren i paranoičan. Dijalektika svakako nije prefinjen proces. Ona je zavodnička, prevratnička i revolucionarna snaga, ali je usprkos tome duboko životna. Objaviti njoj rat znači objaviti rat samome životu … i postati svojevrsni apostol kulture smrti. Stoga je i ovdje negacija – premda nužna – ipak samo prolazna faza, a odgovor je u novoj sintezi: Dijalektika mora i dalje biti i opstajati, ali moramo biti i mi. Sinteza je moguće u našoj većoj kontroli i razumnijem pristupu. Sinteza je također i u obziru na naša prethodna loša iskustva. Kako smo ono i nedavno pisali: Treba slijediti svoje srce, ali ne zaboraviti pri tome ponijeti i pamet…

U Sarajevu, 11. 11. 2017.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com