Filozofija – Stranica 31 – Poptheo Web Portal

O doživljaju: virtualno i prirodno iskustvo stvarnosti

I događa se ponekad čovjeku da gledajući prošlost određenih životnih događaja na slikama nema sjećanja o tome kako se osjećao i kako je doživio taj događaj; naprosto, kao da se dogodilo nešto u čemu nije sudjelovao. I dok je možda davno čovjek živio sadašnjost jer nije imao drugog izbora, danas se čini da živi prošlost – ne zato što ne želi živjeti u sadašnjosti – nego jer se njegovo shvaćanje stvarnosti izmijenilo…

U vrijeme kada nije postojala fotografija čovjek je pisanjem ili pamćenjem čuvao vlastitu prošlost. Rijetko je imao privilegiju da njegova prošlost bude zapisana, osim ako nije ulazio u važne i presudne osobe svoga vremena. Kako je čovjek recimo srednjeg vijeka, neki kmet nekog feudalca pamtio svoju prošlost? Ili neki drevni nepoznati čovjek puno prije? Zapisivati je nije mogao jer nije ni znao pisati, o njemu se nije pisalo niti ga se spominjalo jer je njegovo postojanje bilo beznačajno. Bio je anonimni čovjek svoga vremena o čijim se zemnim ostatcima ne zna ni gdje su.

Danas nema anonimnih ljudi kao što je bio slučaj sa srednjovjekovnim nepoznatim kmetom. Danas je stvarnost postala dostupna svakom čovjeku koji posjeduje smartphone i pristup internetu. Iako uvijek ima pokoji čovjek koji u ovakvom svijetu želi ostati anoniman, većina ljudi postala je dostupna i to svatko svakomu.

Drevni nepoznati čovjek nemajući mogućnost da zapisuje i pamti vlastitu prošlost, oviseći o apsolutnoj samovolji svoga gospodara nije ni planirao niti je mogao planirati svoju budućnost. Njemu je jedino preostala sadašnjost i to ono vrijeme od izlaska do zalaska sunca. Radeći mukotrpno u sadašnjosti pronalazio je motive za vlastito pamćenje. Možda se nije toliko prisjećao svoga tegobnog djetinjstva, nego se prisjećao mirisa polja, trave, njive, sunčevih zraka, rose, boje cvijeća i tako gradio svoje pamćenje.

Možda nije započinjao svoja sjećanja onim „kad sam bio dijete“, nego je radije govorio „onda kada je miris cvijeća pored rijeke bio ugodan … kada je pokrivač od trave bio mekan, kada je jutarnja rosa polako iščezavala pod zrakama jutarnjeg sunca“. Govorio je kao netko tko živi sadašnji trenutak, kao netko tko živi sadašnjost i živeći u njoj te kroz nju stvarao neko svoje pamćenje povezano za zemljom i prirodom.

Svjetlosnim godinama smo daleko od toga čovjeka, ne toliko zbog naše tehnološke superiornosti, nego radije zbog našeg shvaćanja stvarnosti. Danas se stvarnost fotografira, nije da ju se toliko živi. Jutarnja rosa i izlazak sunca ne mora biti doživljen nego fotografiran, odlazak na koncert ne mora biti doživljen nego fotografiran i tako jedan određeni broj životnih događaja koji se žive u stvarnosti više se ne doživljavaju nego se fotografiraju.

Ako je drevni nepoznati čovjek u mirisu cvijeća ili oranju njive tražio načine za izgradnju vlastite prošlosti, činio je to jer je njegov doživljaj sadašnjosti bio prirodan, autentičan. Naravno da čovjek i danas teži prirodnom i autentičnom doživljaju stvarnosti, ali je njegov doživljaj stvarnosti osiromašen digitalizacijom stvarnosti.

A to osiromašenje se javlja u nastojanju da se svaki sadašnji događaj na neki način prvo informatizira ili digitalizira, pa tek onda da se proživi, doživi u svojoj prirodnosti i autentičnosti. Čini se važnijim danas digitalno zabilježiti izlazak sunca nego ga pokušati doživjeti kao osoban i autentičan doživljaj samog sebe, čak i onda kada smo svjesni da ako ga digitalno ne zabilježimo, nećemo možda više nikada biti u situaciji i prilici fotografirati nešto slično.

Stalno nastojanje da se stvarnost doživljava i živi digitalno i informatički, a ne autentično i prirodno nevjerojatno povećava broj uspomena koje se digitalno čuvaju na USB stickovima, hard diskovima, memorijskim karticama, ali paradoksalno smanjuje čovjekove mogućnosti da se uistinu prisjeti svoga osobnog iskustva, svojih osobnih osjećaja dok gleda svu silu digitalnih uspomena.

Naravno, tu i tamo poneka digitalna uspomena na kompjutoru u čovjeku probudi određene osjećaje, ali velika količina osobne prošlosti koju čovjek digitalno čuva u jednom trenutku čovjeka učini neosjetljivim te se gledanje slika pretvori u jedno iskustvo melankolije, tuge, bez obzira o kojim je doživljajima riječ, tako da čovjek gledajući slike vjenčanja, sprovoda, izlaska iz bolnice ima isti osjećaj, a to je da je sve to prošlo i da su svi ti događaji u sebi jednaki.

Ono što digitalizacija stvarnosti stvara od čovjeka jest da prestaje biti sposoban u sebi razlučiti različite osjećaje o događajima iz svoje osobne povijesti, nego se svi ti događaji ponekad spajaju u jednu jednoličnu struju sličica koje prolaze ispred njegovih očiju dok dodiruje tipku na tipkovnici.

Možda uslijed prejake digitalizacije stvarnosti čovjek nastoji povremeno pobjeći u prirodu, potražiti neki prirodni i autentični doživljaj stvarnosti i vlastite sadašnjosti kako bi kroz taj doživljaj mogao graditi svoju osobnu prošlost, prisjećajući se recimo planinarenja po nekom šumskom putu, nekog izvora vode, vjetra što struji kroz grane drveća.

Uslijed digitalizacije stvarnosti gdje se sve događa u slikama i bilježi u slikama čovjek gubi nekako osjećaj da je on konkretna osoba koja doživljava konkretnu sadašnjost, pa nastoji poput drevnog nepoznatog čovjeka kojemu je sadašnjost bila jedina mogućnost izgradnje vlastite prošlosti, pobjeći ako ništa barem u prirodu daleko od digitalnih slika.

I suvremeni čovjek u jutarnjoj rosi, u dodiru hladne vode, u mirisu cvijeća želi na trenutak pobjeći od digitalne stvarnosti ne bi li autentično doživio svoju sadašnjost, bez slikanja i digitaliziranja, nego direktno i konkretno, jer postaje svjestan da digitalizacija stvarnosti krije opasnost osiromašenja autentičnog doživljavanja vlastite stvarnosti i sadašnjosti u čemu je opet drevni nepoznati čovjek bio nadmoćan postmodernom digitalnom čovjeku.

U Sarajevu, 19. 10. 2017.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

Gramatičari i konstitutivci

Pitanje jezika nikad nije bilo isključivo pitanje lingvistike i pitanje gramatike nego prvorazredno političko pitanje. Razlog tome treba tražiti ondje gdje postoje oni koji jezik ne razumiju isključivo samo kao gramatičko pitanje, nego i kao identitetsko pitanje. Banalan primjer može pokazati zašto je jezik i zašto treba biti također političko pitanje i zašto se ne može prepustiti gramatičarima i jezikoslovcima u apsolutnom smislu. Riječ oluja u hrvatskom i srpskom jeziku za gramatičara i jezikoslovca ni u kom slučaju nije problematična.

Gramatičar i jezikoslovac bez problema dolazi do zaključka o korijenu te riječi, njezinom gramatičkom značenju i mjestu u rečenici. Problem nastaje kada gramatičar i jezikoslovac smatra da je tim tumačenjem i pitanje jezika jednostavno riješeno. Ali što sa riječju oluja recimo u povijesnom značenju tog termina koji se odnosi na vrijeme rata? U hrvatskom i u srpskom jeziku ta riječ u ovakvom kontekstu ima sasvim dva različita i oprečna značenja. Ili što recimo s riječju genocid u srpskom i bosanskom jeziku. Gramatičar i jezikoslovac neće imati problema kao i sa prethodnom riječju što se tiče njezinog korijena, mjesta u rečenici pa čak i njenog općeg značenja ako se tu riječ usporedi s nekom općom definicijom, ali što je sa značenjem te riječi u kontekstu bošnjačkog shvaćanja vlastitog identiteta i srpskog shvaćanja vlastitog identiteta recimo u proteklih dvadeset pet godina?

Teza kako određene izraze treba rasteretiti njihovih opterećenih značenja znači ne dopustiti da određene riječi, rečenice i čitava književna djela imaju bitno značenje za nečiji identitet, njegovu prošlost i tradiciju. To bi bilo kao da tvrdimo da bilo kojeg pisca počevši od Marulića, Karadžića, Dizdara, Selimovića i Andrića treba čitati kao gramatičke priručnike za škole i fakultete bez obzira koje značenje imaju riječi u njihovim djelima, jer jedino dopušteno značenje mora biti samo ono gramatičko, a sva druga se moraju izostaviti ili isključiti. Činjenica da su određeni izrazi u nekom smislu opterećeni prošlošću je važna za izgradnju identiteta određene zajednice, i ta opterećenost prošlošću nije apsolutno kako bi neki htjeli negativna, nego i pozitivna.

Govoriti o zajedničkom jeziku je moguće u gramatici i lingvistici koje se bave jezikom pa čak i njegovom poviješću, ali na jedan neprikladan način za sam identitet zajednice koja govori tim jezikom. Naime jezikoslovac je uvijek u položaju objektivnog promatrača koji riječ gleda samo unutar jezika i njegove povijesti, ali se ne bavi značenjem te iste riječi u jednoj široj perspektivi recimo kulture, tradicije, religije i njezinog značenja u tim elementima identiteta.

Za gramatičara jezik je sredstvo komunikacije, sredstvo pisanja koje se može razvijati, ali samo na način da se mijenja komunikacija, i gramatičara ne zanima promjena identiteta zajednice nastala pod utjecajem promjene jezika, stoga gramatičar ponekad povijest, arheologiju, filozofiju i neke dijelove književnosti smatra nepotrebnim u razumijevanju riječi i njihovog značenja, jer njega zanima riječ u okviru samog jezika, ali ne i u okviru identiteta zajednice. S druge strane, recimo povjesničara neće zanimati gramatika riječi, zanimat će ga značenje riječi kroz povijest razvoja identiteta zajednice i zato će za njega recimo riječ genocid imati drugačije značenje, jer se bavi poviješću zajednice koja je genocid preživjela ili genocid počinila.

Poteškoća s jezikom je što gramatičar koji nije povjesničar, filozof, političar preuzme ulogu univerzalnog tumača riječi, jezika i njihovog značenja i jasno da se ističe samo ono područje u kojem je stručan, a to je gramatika, dok druga važna područja nastanka jezika kao što su povijest zajednice, religiju zajednice, socijalnu strukturu zajednice i njezino političko uređenje smatra nepotrebnim za razumijevanje jezika i značenja riječi.

S gledišta svoje stručnosti, gramatičar je sigurno u pravu kada određenu riječ tumači u njezinom gramatičkom smislu, nastanku i značenju i to je on i pozvan da bude zaista stručnjak drugima koji nisu gramatičari. S gledišta značenja jezika i riječi, gramatičar je samo jedan od onih koji se bave jezikom i on ne može pretendirati na apsolutizam vlastitog pogleda napose na značenje i smisao jezika u njegovoj važnosti za identitet zajednice i izgradnju toga identiteta.

Teza o jeziku kao sredstvu ili instrumentu komunikacije je točna, ali nedovoljna, jer jezik nije isključivo i samo sredstvo komunikacije nego i konstitutivni element izgradnje identiteta zajednice. Ovdje vjerojatno i leži jedan od temeljnih problema pitanja o jeziku kada je riječ o BiH. Zastupnike teze o tome da ih ne zanima kojim jezikom govore bitno je da se razumiju možemo nazvati gramatičarima. Zastupnike teze o tome kako jezik nije samo instrument razumijevanja nego i konstitutivni element izgradnje identiteta nazovimo konstitutivcima.

Gramatičari u tom kontekstu ne bi trebali baviti se pitanjima povijesti, prošlosti, ideologija i nacionalnih pitanja, nego bi se trebali isključivo baviti gramatikom i sadašnjošću. Međutim, gramatičari prelaze okvire vlastitih argumenata pozivajući se na prošlost, na tradiciju, na kulturu, na religiju obilježavajući konstitutivce kao nacionaliste, ideologe, djelitelje društva.

Sami dakle koriste jezik koji ne bi trebali, jer bi temeljna odlika gramatičara trebala biti neutralnost, a temeljni motiv komunikacija bez vrijednosnih kvalifikacija bilo koga i bilo čega. Na taj način gramatičari ne bi trebali iz vlastite perspektive govoriti u vrijednosnim značenjima o riječima kao što su genocid, povijest, prošlost, religija, islam, kršćanstvo, židovstvo, nego čisto gramatički i neutralno, jer je komunikacija ideal društva. Odnosno gramatičar bi trebao čitati recimo Andrića kao gramatički priručnik BHS jezika i ništa više.

S druge strane, konstitutivci u jeziku vide jedno od najvažnijih sredstava izgradnje identiteta, a ne samo nakupinu gramatičkih i jezičnih pravila i zato inzistiraju na jeziku kao konstitutivnom elementu, odnosno čini se da i Ustav BiH prepoznaje konstitutivnost jezika kada govori o tri jezika: hrvatskom, srpskom i bosanskom što ukazuje na to da su Ustav pisali konstitutivci, a ne gramatičari.

Konstitutivcima ne može promaći činjenica da je jezik možda uz religiju najjače sredstvo izgradnje identiteta zajednice napose kroz književnost i zato se ne mogu dogovoriti kome recimo pripada Andrić, jer razumiju važnost njegove književnosti za izgradnju identiteta zajednice i prepoznaju da Andrićeva djela nisu puki gramatički priručnici. A tu onda može doći i do različitih tumačenja, pa i manipulacija i zloupotreba značenja.

Razlika između gramatičara i konstitutivaca nije umjetna niti imaginarna, nego je stvarna što pokazuju i rasprave oko pitanja jezik kao BHS ili tri različita jezika: hrvatski, srpski i bosanski, a ta rasprava ne može i vjerojatno neće biti isključivo gramatička i svoditi se na tvrdnju dovoljno je da se razumijemo, identiteti nisu važni, odnosno, identiteti su važni i tri jezika su nužna.

Ali to je prijepor koji sama gramatika niti rješava niti želi riješiti, jer nju pitanje jezika i identiteta ne opterećuje, ali zato opterećuje prošlost, povijest, a to je područje gdje se politika kao i obično snalazi kao riba u vodi. Ono što je gramatika za jezik kao neka vrsta univerzalnog pokušaja razumijevanja cjelokupnog jezika to je isto i politika kada je riječ o značenju jezika i riječi za identitet zajednice. Obje pozicije polaze od tvrdnje o vlastitoj objektivnosti i stručnosti ne primjećujući povremenu uzurpaciju onog drugog područja od strane prvog i obrnuto.

Tako i politika uzurpira povijest, tradiciju i religiju, pa i gramatiku, dok samu gramatiku ova područja ne zanimaju, iako ima gramatičara koji pokazuju daleko veći interes za politiku u ovakvom značenju nego li za gramatiku. Zato je pitanje jezika prvorazredno političko pitanje, jer politika uzurpira ponekad sva ona područja koja su važna za jezik i identitet koji se razvija kroz jezik iako za to ne posjeduje stručnost, ali razumljiv je politički interes za pitanje jezika, jer gramatiku politika ne zanima.

Ali s obzirom da gramatika glumi nezainteresiranost i objektivnost kada je riječ o jeziku, nije ni čudno da ponekad političari odjednom postaju stručni gramatičari, a gramatičari političari, jer je uzurpacija područja onog drugog postala pravilo, a ne izuzetak. I jedni i drugi uzurpiraju jezik i identitet misleći da je njihovo tumačenje apsolutno univerzalno i hladno objektivno i da povjesničari, filozofi, sociolozi, pisci i pjesnici tu nemaju što tražiti osim da njihova djela budu tumačena kao čisti gramatički priručnici koje svi razumijemo bez problema, ili djela koja su nužna i prevažna za izgradnju identiteta zajednice.

A o tome koje značenje imaju riječi poput genocida, oluje, rata, hrvatski, srpski i bosanski gramatičari i konstitutivci imaju uglavnom oprečna mišljenja i nemaju isti ni konceptualni ni jezični okvir razumijevanja ovako opterećenih riječi, pa će njihov prijepor još dugo, dugo trajati jer jedni jezik shvaćaju isključivo kao instrument, a drugi isključivo kao identitet, a mi još nemamo jednog ili više stručnih gramatičkih političara ili političkih gramatičara koji će ukazati da su obje ove stvari bitne za jezik i mogućnost sporazumijevanja i mogućnost izgradnje identiteta zajednice i da ne moraju biti međusobno isključive, nego uključive čak i onda kada postoje pored nas i druge zajednice koje imaju i svoju vlastitu gramatiku i svoj vlastiti identitet, odnosno, svoj vlastiti jezik.

Sarajevo, 13. 10. 2017.

O. J.

Izvor (foto): http://www.index.hr

O čitanju

Pisac Aleksandar Hemon u svom “Povratku u Hemonwood”: kolumne opisuje jedan zanimljiv fenomen u jednoj od kolumni pod naslovom Ispovijed ovisnika. Opisujući kako je prestao pušiti cigarete, kako je cigareta često bila jedna vrsta prekida vremena. Piješ kavu s cigaretom, čekaš tramvaj s cigaretom, čekaš u redu u nekom uredu s cigaretom, čitaš knjigu i praviš pauzu s cigaretom.

Prisjećajući se toga vremena zapisuje jedan novi način prekidanja vremena kroz internet. Piješ kavu, malo surfaš, čekaš tramvaj malo surfaš, čekaš u redu malo surfaš, čitaš pa malo surfaš. Hemon zapisuje kako je nekada dok je bio mlađi znao sate i sate provoditi čitajući bez prekidanja, dok danas svako čitanje prekida surfanjem i gledanjem recimo sportskih rezultata na internetu. Hemon u svojoj kratkoj kolumni točnog naziva Ispovijed ovisnika zapisujući vlastito iskustvo opisuje jedan rasprostranjeni suvremeni fenomen dekoncentracije.

Koncentrirati se na određeni posao kao što je čitanje čini se daleko teže nego prije. Tome nije razlog tvrdnja kako ljudi danas ne čitaju. Čitaju, ali čitanje je postalo isprekidano, presječeno povremenim pogledom u svijet interneta, vijesti, sport, gdje samo pola sata surfanja po internetu zahtjeva daleko više vremena koncentracije da se vrati na prvotni posao kao što je to recimo čitanje. Svi imamo donekle to iskustvo gdje čitanje neke zahtjevne knjige koje traži napor i koncentraciju ukoliko se u određenim intervalima prekida stalnim pa i vrlo kratkim surfanjem po virtualnom svijetu ne dostiže onaj željeni rezultat, a to je da razumijemo knjigu ne na onoj stranici na kojoj se nalazimo nego od samog njezinog početka. Ponekad je rezultat čitanja koje može potrajati i nekoliko sati pa i dana uz stalni „kratki spoj“ s internetom određena zbunjenost pa i nerazumijevanje onoga što se pročitalo.

Čini se da je moguće jako puno čitati, ali vrlo malo razumjeti. Tome nije razlog čovjekova pamet i nedostatak pameti, nego je riječ o stalnom prekidanju jednog bitnog elementa razvoja čovjekove inteligencije redovitim i kratkotrajnim „kontaktom“ s internetom čija je moć u tome da ono što se pročitalo pa čak i razumjelo nestane nakon pola sata ili sat vremena surfanja kada se pogled ponovo vrati na knjigu i određenu stranicu. Prva reakcija je ili pokušaj prisjećanja što smo pročitali prije dva tri sata ili jednostavno nastavak čitanja bez razmišljanja kako je ovaj dio knjige povezan s onim prethodnim koji smo već pročitali. Ne odnosi se to samo na „teške“ knjige stručnih i specifičnih sadržaja, nego i na knjige koje se inače brzo i bez teškoće čitaju poput romana gdje je čak i u čitanju romana čovjek u situaciji da se mora sjetiti tko su likovi romana o kojima čita već nekoliko dana. Ne radi se o tome i ne čini se opravdanim tvrditi kako ljudi danas ne čitaju. Bolje je reći kako danas čitamo isprekidano bez dugotrajnog misaonog mosta koji naše čitanje knjige povezuje u jednu misaonu cjelinu u našoj glavi o kojoj onda možemo govoriti jer smo je u potpunosti razumjeli. O ovome se može još toliko toga reći, ali kako to Hemon satirično zapisuje: Mogao bi Tata o ovome još štošta reći, ali evo mu iz Twittera upravo javljaju kako Cholo Simeone insistira da se igrači Atletica u ovom trenutku koncentrišu isključivo na susret sa Deportivom. Tko zna što je Hemon čitao u tom trenutku kada ga je Twitter prekinuo i je li kad je nastavio čitati bio u onoj zbunjujućoj situaciji da ne pita gdje sam stao, nego što ja to uopće trenutno čitam?

U Sarajevu, 6. 10. 2017.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

Politika kao zazivanje duhova

Određeni broj bolesti kao što su visok tlak, dijabetes, kod malo starijih ljudi izvjesno je uzrokovan i višekratnim gledanjem dnevnika od pola sata svaki dan. Gadljivost i ogorčenje koja se u čovjeku rađa u tih pola sata gledanja može stvoriti tjelesne bolesti ne figurativno, nego doslovce. Gadljivost i ogorčenje se odnosi i na vijesti koje se tiču politike.

Zanimljiv fenomen koji se već dugo prakticira u politici, i ne događa se slučajno je potpuna odvojenost politike i ljudi koji su u politici od ljudi izvan politike. Ta odvojenost nije slučajna, neplanirana, nego ciljanja i planska kako bi se čovjeka izvan politike naviklo da apsolutnu odvojenost sebe od onih koji ga predstavljaju prihvati kao sastavni i nužni dio života.

Odvojenost politike od ostatka ljudskog života nije toliko u onima koji se politikom bave, nego ponajviše u donošenju zakona koji su potpuno odvojeni od stvarnog čovjeka i njegovih bilo potreba bilo zahtjeva. Jedini dodir kojim stvarni čovjek dolazi u kontakt s politikom su izbori, ali vrlo kratko na jedan dan i to samo jednom u nekoliko godina.

Odvojenost stvarnog čovjeka od politike se ogleda u onim zakonima koji često nemaju nikakve podloge u stvarnom životu čovjeka, nego su često plod fantazija, iluzija i neobičnih ideja onih ljudi koji su se stvarno odvojili od stvarnog čovjeka i u politici izgradili vlastiti svijet za sebe i nastavili živjeti život koji više nije ni u kakvom kontaktu sa stvarnošću i sa stvarnim čovjekom.

Riječ je o svijetu koji više ne razlikuje stvarnost od fantazije, stvarnost od iluzija i zabluda, nego nudeći obećanja vrijedna čuđenja samo demonstrira svoju odvojenost od stvarnosti. Obećanja o tisućama radnih mjesta, stotinama kilometara autocesta, većim mirovinama odraz su rascjepa između stvarne stvarnosti i politike koja sve više postaje jedan neobičan i čudan svijet potpuno zatvoren u sebe, kao nekakav svijet bajki i znanstvene fantastike gdje oni koji se bave politikom sve manje liče na stvarne ljude, a sve više na pisce znanstvene fantastike, pjesnike i trubadure, koji putuju svijetom te propovijedaju i pišu, ali taj isti svijet kojim prolaze smatraju nestvarnim.

Stvarnog čovjeka od krvi i mesa, sa stvarnim problemima vide kao duha ili utvaru, a ono što im on priopćava kao svoje stvarne probleme slušaju kao da je riječ o materijalu za novu izmišljenu priču ili fantastični roman, koji trebaju napisati i ponuditi publici na čitanje.

Odvojenost stvarnog svijeta od svijeta politike nije samo materijalna, financijska, ekonomska, nego još više stvarna do te mjere da poneki političar stvarni svijet oko sebe registrira kao fatamorganu, poput oaze u pustinji misleći da kad malo bolje protrlja oči nestat će stvarnog čovjeka, stvarnih problema ali i same stvarnosti.

Rascjep između politike i stvarnosti je napredovao toliko da za određenog čovjeka koji se bavi politikom ne postoje više kao kod drugih ljudi dvije stvarnosti koje se međusobno trebaju nadopunjavati – stvarnost običnog čovjeka i ona politička, nego postoji samo politička stvarnost koja je toliko realna da sve izvan politike se pretvara u čistu fantaziju, gdje nema stvarnosti koja je tu, nego političar sam stvara stvarnost izvan politike na temelju toga što je sve izvan politike nestvarno i iluzija.

Činjenica da poneki političar ne zna cijenu kruha, mlijeka, lijekova, visinu prosječne plaće i mirovine nije plod samo njegovih većih primanja, pa se time ne bavi, nego je i plod njegovog shvaćanja kako te stvari uopće ne spadaju više u red ljudske i konkretne stvarnosti, nego su to iluzije, zablude i fantazije kojima se bavi onaj čovjek, konkretni i stvarni čovjek koji ionako izvan politike postoji, ali samo kao duh i utvara koji se neprestano javlja političaru u snovima i ne da mu mirno spavati. Međutim, kada nastupi buđenje i java taj čovjek za političara ponovno prestaje postojati.

Zbog toga kod stvarnog čovjeka nastaje određena gadljivost i ogorčenje prema politici i političaru, ne samo jer ga se ne sluša, nego jer ga se ne doživljava kao stvarnost. I dok stvarni čovjek gledajući onih pola sata dnevnika kada dođu političke vijesti raste mu tlak i šećer u krvi, dotle političari u studiju funkcioniraju kao grupa ljudi koja zaziva duhove nadajući se da će im se stvarni čovjek javiti s one strane stvarnosti. Možda bi se to i dogodilo kad bi se uhvatili za ruke i onda pokušali zazvati stvarnog čovjeka da im se javi i kaže im kako se živi s one strane njihove političke stvarnosti, u svijetu stvarnih i konkretnih duhova, u svijetu utvara kao što su kruh, mlijeko i lijekovi.

U Sarajevu, 2. 10. 2017.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

O čovjeku mase

Čovjek mase kad se nađe pred problemom, zadovoljan je mišlju o prvoj stvari koja mu padne na pamet, tako piše španjolski filozof Ortega Y Gasset u svom eseju “Pobuna masa”.

Gasset opisuje i osobnost koju naziva čovjekom mase. Ali nije riječ o političkom opisu, o opisu čovjeka koji izlazi na izbore i glasa. Gasset opisuje određeno stanje duha, određeno stanje nutrine bilo kojega čovjeka koji na određeni način postaje čovjekom mase. Gasset tu osobnost opisuje kao statičnu, nespremnu na promijene, proširenje pogleda, promjenu ideja i mišljenja.

Čovjeka mase Gasset opisuje kao samozadovoljnog duha koji uživa u slici o vlastitoj savršenosti hermetički zatvorenog u sebe i potpuno inertnog. Čovjek mase za Gasseta je potpuno nezainteresiran za svijet izvan vlastitih ideja i vlastitih misli što zvuči neobično s obzirom da masu i čovjeka kao dio mase zamišljamo drugačije, počesto kao nasilnog čovjeka koji vođen masom uništava sve pred sobom.

Gasset čovjeka mase promatra kao ljudskog duha koji imajući određeni depozitorij predrasuda, općih fraza, lažnih svrha i praznih riječi taj depozitorij nameće svugdje i svakome s apsolutnom sigurnošću i čvrstinom. Čovjek mase prema Gassetu je ljudski duh koji se jedini nikad ne propituje o vlastitim idejama, djelima i mišljenjima. U pozadini takvog ljudskog duha prema Gassetu stoji taština i uvjerenje u vlastitu savršenost do te mjere da ljudski duh postaje nesposoban umno uvidjeti vlastite nesavršenosti.

Slika 1: Rulja – skupina pojedinaca ujedinjena oko ideje da se problemi najbolje rješavaju nasilnim putem. Izvor: http://liberationschool.org/09-07-24-behind-urumqui-riots-in-china-html/

Za Gasseta vulgarnost je temeljna oznaka ljudskog duha koji se pretvorio u čovjeka mase. Ta vulgarnost nije iznimka nego se zahtjeva kao ljudsko i političko pravo, premda ovdje nije riječ o vulgarnosti u kolokvijalnom značenju vulgarnosti kao psovke, nego je riječ o vulgarnosti kao obezvrjeđivanju dostignuća ljudskog duha kroz kulturu, umjetnost, književnost, arhitekturu. Takav stav čovjeka mase prema dostignućima kulture plod je njegove hermetičke zatvorenosti u vlastite predrasude i mišljenja.

Zato Ortega y Gasset ističe da čovjek mase ne poznaje i ne priznaje povijest; čovjek mase je u potpunosti ahistoričan zbog zatvorenosti u vlastite okvire iz kojih ne treba istupiti na pozornicu povijesti jer je dovoljan sam sebi. Ako i nastupa izvan vlastite individualne hermeneutike u kojoj je on sam krajnji horizont stapanja i dosega povijesti, čovjek mase nastupa samo kao nezainteresirani promatrač povijesti i povijesnih zbivanja, a u krajnjoj mjeri ako i nastupa rušilački prema prošlosti i povijesti, opravdanje svoga rušilačkog pohoda nalazi u vlastitoj predrasudi o nepostojanju drugih mišljenja te o nepotrebnosti poznavanja povijesti drugačijih ideja, mišljenja i stavova.

Čovjek mase se pretvara u rušitelja prema Gassetu, jer zbog vlastite hermetičke zatvorenosti prestaje biti sposoban teoretizirati o drugim idejama i idejama drugih ljudi, zapravo prema Gassetu čovjek mase počinje razmišljati kako ni on sam ne posjeduje određene ideje i mišljenja vrijedna teoretske razrade i umnog napora nego se zadržava u vlastitim – uglavnom – okoštalim uvjerenjima, tradicijama, i intelektualnim navikama.

Iz te pozicije čovjek mase prema Gassetu gubi sluh za slušanje drugih mišljenja, i zaključuje da ne postoji ni racionalno opravdanje i utemeljenje o slušanju drugih. Ono što njemu preostaje i čega se drži jest intelektualna gluhoća i sljepoća za mišljenje drugih, dok u isto vrijeme svojim hermetički zatvorenim predrasudama uglavnom sudi, izjavljuje i odlučuje o mišljenju drugih. S obzirom da je čovjek mase nesklon intelektualnim naporima i teorijskim razradama vlastitih ideja, čini se jednostavnijim rješenjem ideje i mišljenja nametnuti silom pa čak i nasiljem prema drugim mišljenjima i idejama.

S obzirom da čovjek mase ne priznaje kulturne, političke i intelektualne autoritete, prema Gassetu njemu i ne preostaje ništa drugo nego nasilno srušiti one autoritete na kojima počiva kultura i intelektualna baština koju su ljudi izgradili. Prema Gassetu, tamo gdje čovjek mase ne prihvaća intelektualni i kulturni autoritet, gdje čovjek mase ne propituje politiku i ekonomsko upravljanje dobrima, gdje čovjek mase ne postavlja pitanja o važnosti i opravdanosti umjetnosti i njezinih izričaja – nema ni kulture, nego nastaje barbarizam.

Prema Gassetu, čovjek mase ne priznaje istinu ni njezine standarde, i tamo gdje je čovjek okupiran da istinu prilagodi sebi, tamo gdje čovjek nema nikakve intelektualne gladi za istinom, on je -kako ga Gasset naziva – intelektualni barbarin. Odnosno, piše Gasset, čovjek mase je čovjek koji piše, predaje i govori bez ikakve potrebe za istinom ili pred problemom intelektualno misli ono što mu prvo padne na pamet bez shvaćanja da su mu potrebni i važni drugi ljudi i njihove ideje i mišljenja jer se tako izgrađuje kultura. Čovjek mase je čini se za Gasseta čovjek bez standarda za bilo što izvan vlastitih predrasuda, mišljenja i uvjerenja.

U Sarajevu, 21. 9. 2017.

O. J.

Društvena kontrola i njezina standardizacija

Kontrola je propisana standardizacija očekivanog ponašanja i djelovanja u određenim uvjetima i prema određenim pravilima. Najvažniji element kontrole je njezina standardizacija.

Prisilni oblici kontrole zahtijevaju stalni nadzor, sredstva, ljude i uvijek postoji opasnost da će se pojedinac ili grupa pobuniti protiv kontrole. Međutim, standardizacija kontrole nakon početnog nezadovoljstva, mlakih protesta ulazi u društvo kao propisani standard bez velikih previranja, društvenih lomova i postavljanja pitanja. Standardizirane oblike kontrole prihvaćamo bez da se pitamo o njihovoj svrhovitosti, nužnosti ili mogućnosti da ih se promijeni ili čak ukine.

Standardizirani oblici kontrole su raznovrsni, no jedan od nama bližih su kamere na različitim mjestima zbog različitih razloga postavljene na svakom koraku kuda prolazimo. Ulice, stanovi, tržni centri, različite institucije nadziru se kamerama. I dok bi možda u nekom drugom vremenu netko i postavio pitanje zašto kamera mora biti na nekom mjestu, kamera je postala standardizirani kontrolor ljudskog života, kretanja, pa i privatnog života bez da se ponekad postavi pitanje zašto je potrebna i mora li biti baš na svakom mjestu kojim se čovjek kreće i prolazi.

**Slika 1: CCTV kamera – garant društvene sigurnosti ili rušitelj privatnosti?**

Standardizacija kontrole nastaje otprilike kada se više ne osjeća neugoda i nelagoda zbog pogleda koji prati svaki čovjekov korak i kada se više ne razmišlja o tome da netko promatra svaki korak, grimasu, gestu. Kamera je standardizirani oblik kontrole jer se više ne registrira kao uljez unutar privatnog života, nego kao nužni instrument kontrole čovjeka. Da bi se standardizacija kontrole učvrstila kao opravdana, nije dovoljno ukloniti osjećaj nelagode u čovjeku jer ga se stalno promatra, nego se osjećaj nelagode mora na određeni način pretvoriti u pozitivni osjećaj sigurnosti i zaštite.

Zato se kameru kao standardizirani oblik kontrole ne objašnjava negativnim terminima kao uljez, rušitelj privatnosti, praćenje, nego pozitivnim terminima kao zaštita, sigurnost, zaštita građanina, državna sigurnost, obrana granica… Tek kada osjećaj nelagode preraste u pozitivan osjećaj zaštite i sigurnosti, prelazi se na masovnu standardizaciju kontrole kroz prometnice, institucije, škole, granice, aerodrome. U tom osjećaju nelagode koji se standardizacijom kamere kao nužnim sredstvom zaštite i sigurnosti pretvara u pozitivan osjećaj i stav da je apsolutno nužna se krije i određena opasnost jer standardizacija kontrole povremeno izlazi iz vlastitih standardiziranih okvira i zahvaća daleko više i puno dublje nego bi trebala.

Standardizacija kontrole nije stihijski i slučajni događaj, nego ciljani, organizirani i dugotrajni društveni postupak. Njegova je prednost u tome što kada se jedan dio društva stavi unutar standardiziranog oblika kontrole onda nije teško razviti i druge slične oblike standardizacije kontrole i čovjekova ponašanja i djelovanja. Ako je kamera nekada bila samo privilegija državnih granica ili recimo aerodroma kao standardiziranih oblika kontrole, danas je iz tih standardizacija kontrole kamera postala općeprihvaćeni standardizirani oblik kontrole svugdje, pa i u privatnim domovima ljudi. Kamera je samo jedan od fenomena na koji se način kontrola polako ali sigurno standardizirala i pretvorila u općeprihvaćenu normu razumijevanja što je kontrola i na koji način treba kontrolirati čovjeka iako su postojala vremena ne samo kad kamera nije postojala a ipak se živjelo, nego i vremena kad je bilo neprihvatljivo snimati svaki čovjekov pokret i cijeli njegov život jer je čovjek još uvijek kontrolu doživljavao kao određenu nelagodu i neugodu pogotovo kada je riječ o njegovom privatnom životu.

Različiti programi koji čovjeku nude kao objektivnom gledatelju mogućnost da gleda život drugoga u njegovim najintimnijim sferama gdje ni gledatelj ni gledani više ne osjećaju nikakvu nelagodu nego dapače u takvom programu i uživaju, pokazuje na koji način kamera kao standardizacija kontrole od početnog odbijanja i nepovjerenja prelazi u nužni i nezaobilazni oblik razonode suvremenog čovjeka gdje se pitanje nelagode, opravdanja i potrebe takvih oblika kontrole više uopće i ne postavlja nego se slobodno prihvaća i uživa. Ne samo da se prihvaća i uživa nego se i objašnjava kao nužni element društvenog života, ponašanja i djelovanja pa i pokušaj kritike takve standardizacije kontrole nailazi na podsmijeh, čuđenje i stavljanje u kontekst „teorija zavjera“.

Standardizacija kontrole često stavlja na marginu opravdana i utemeljena pitanja o potrebi apsolutne kontrole čovjeka i njegova ponašanja i to se događa jer standardizacija kontrole nije puki društveni eksperiment nego pokušaj da se čovjek u svojoj čovječnosti privoli pa tu i tamo i prisili ne samo da se ponaša i djeluje nego i promišlja prema propisima standardizacije kontrole, a kao mali ali indikativan pokazatelj je to da se pred kamerom čovjek često ponaša onako kako je propisano kontrolnim standardom ponašanja i govorenja, a ne onako kako bi čovjek stvarno mogao i trebao kada se nalazi sam unutar svoja četiri zida gdje su kamere ugašene… valjda…

U Sarajevu, 18. 9. 2017.

O. J.

Kad bi svećenik bio oženjen

Kad bi se svećenici mogli ženiti, nikada ne bi bili mrzovoljni, propovijedali bi točno onoliko koliko treba i točno onako kako vjerničke uši žele čuti. Kad bi se svećenici mogli ženiti, sve bi bilo tako krasno u Crkvi, kad bi se svećenici mogli ženiti, nestalo bi grijeha, vjernici bi bili tako dobri i pobožni, a svećenici bi bili toliko revni i savjesni da ni jednima ni drugima na kraju možda ne bi trebali ni molitva, ni sakramenti, čak ni Crkva. Kad bi se svećenik mogao ženiti, ne bi bio tako frustriran na večernjoj misi iako je taj dan već imao i jedan sprovod i prije toga nekoliko bolesnika u bolnici. Jest, ali da je oženjen on nikada ne bi bio umoran, on bi uvijek svjež radostan i odmoran posjećivao bolesnike, čak bi bio toliko opušten da bi i na sprovodu ispričao vic.

Ovako, jer je neoženjen kada posjećuje bolesnike i sahranjuje mrtve povremeno je nekako dostojanstven i ozbiljan, pa ga svi u bolnici nerado susreću, a i na sprovodima mu znaju prigovoriti koješta. Kad bi se svećenik mogao ženiti, ne bi bio ljut što nedjeljom ima tri mise, ne bi bio nervozan što se mora spremiti za propovijed nedjeljom, ne bi bio umoran što je subotom imao vjeronauk. Da je oženjen, on bi nedjeljom propovijedao fantastično, tako kratko i jasno da bi čak i oni pravi zlobnici u zadnjim klupama koji mu dolaze jednom godišnje na misu ostali ugodno iznenađeni, a možda bi se neki od njih i obratili.

Kad bi se svećenik mogao ženiti, ne bi bio toliko ozbiljan kada pripravlja i tumači mladim parovima narav i smisao braka u Katoličkoj Crkvi, ne bi bio toliko dvoličan govoreći o nečemu o čemu nema pojma, štoviše, mogao bi s mladim parom podijeliti svoje bračne tegobe i pokoju „pikanteriju“ iz svoga braka, a možda čak i prepustiti svojoj ljepšoj polovici da održi jedno predavanje. Da je oženjen, parovi koji žele sklopiti brak hrlili bi u stotinama i tisućama na bračne seminare kod njega kao iskusnog bračnog čovjeka i držali bi se do kraja života svega onoga što ih on uči i pouči o braku u Katoličkoj crkvi.

Kad bi se svećenik mogao ženiti, ne bi bio toliko odbojan mladima kojima stalno trubi o žrtvi, o odricanju, o grijehu, o opasnostima, o propastima, ne bi bio toliko depresivan. Kad bi bio oženjen, mladi bi stalno dolazi na njegove seminare i duhovne obnove i sve bi u životu živjeli i primjenjivali od onoga što im govori on kako Katolička crkva razumije i shvaća život, stvarnost, čovjeka. Kad bi se svećenik mogao ženiti, ne bi bio tako tvrdoglav i uporan trubeći u ispovijedi kako postoji grijeh i kako je čovjeku potrebna Božja milost da bi se grijehu odupro i s njim borio, a definitivno kad bi bio oženjen, on bi u ispovjedi čak ukinuo neke Božje zapovijedi.

Kad bi bio oženjen, redovi i redovi grešnika stajali bi pred njegovom ispovjedaonicom odlazeći sretna i ozarena lica s čvrstom vjerničkom odlukom da više neće krasti, ubijati, činiti zlo. Zapravo, uskoro ni ispovijed ne bi trebala, jer bi se vjernici toliko popravili samo da im je župnik oženjen. Kad bi se svećenik mogao ženiti, ne bi se držao crkvene hijerarhije „k’o pijan plota“, slušao upute Crkve, Pape, Crkvenih sabora, mjesnog biskupa. Nego ovako on stalno nešto trubi o hijerarhiji, o važnosti Crkvenog nauka, Crkvene predaje i Crkvenog učiteljstva.

Da je oženjen, ne bi se toliko držao hijerarhije, a možda ne bi bilo ni potrebe. Vjernici bi toliko pristajali uz nauk Crkve i privatno i javno i u javnom i u privatnom životu samo da im je župnik oženjen. Kad bi bio oženjen, ne bi se svećenik bavio stvarima kojima ne smije, trgovinom, politikom, spletkarenjem, karijerom, seksualnim devijacijama. Kad bi bio oženjen, kako bi samo svećenik molio i postio. Dane i dane bi provodio u molitvi, a postio bi svaki dan o kruhu i vodi, čak bi i nedjeljom postio ako treba. Kad bi bio oženjen, bio bi svet još za života, hodajući kip kojega kad sretneš dodirneš rukama i prekrižiš se koliko je svet.

Kad bi bio oženjen, vjernici bi takvom snagom, voljom i vjerom pristajali uz Crkvu. Mladi se ne bi gubili u životu, u porocima, u grijehu, nikakav rad s njima ne bi bio potreban. Bračni parovi bi bili živi svjedoci ljubavi, žrtve i odricanja, nikakva priprava ne bi trebala. Crkve bi svakodnevno bile pune, u ispovjedaonicama se svjetlo ne bi gasilo ni preko dana ni uvečer, a broj zvanja bio bi toliki da bi uskoro svaki vjernik pojedinačno mogao i trebao dobiti ako ne svoga župnika, a onda barem svoga kapelana. Kad bi svećenik bio oženjen, ne bismo u Crkvi imali više nikad nikakvih problema. Pitanje je čak bi li Krist uopće ponovno trebao dolaziti. Šteta što neoženjen svećenik nije jedini, apsolutni i najveći problem u Crkvi, njegova ženidba bi riješila odmah sve naše crkvene probleme bilo vjerničke bilo svećeničke.

Vidimo to u drugim kršćanskim zajednicama gdje se službenici mogu oženiti, one nemaju nikakvih problema svi njihovi problemi su valjda odavno riješeni, crkve su im dupkom pune, a broj zvanja im je toliki da svaki vjernik ima svoga osobnog župnika, i kod njih više nema zla, grijeha i jedni i drugi su postali sveti ljudi svetog života, svi njihovi crkveni, vjernički, ali i društveni, politički i ekonomski problemi su se odmah riješili sami od sebe, čak ni Svevišnji uopće nije morao intervenirati.

Kada dođete u neku nama „zapadniju“ zemlju, zapljusne vas val vjere i odanosti vjeri, oduševite se koliko mladih dolazi u crkvu, pozitivno vas iznenadi što nitko ne radi nedjeljom, ostanete ugodno šokirani istraživanjima koja pokazuju da broj praktičnih i aktivnih vjernika nedjeljom doseže čak i iznad 100%, a nešto je manji broj onih koji idu svaki dan negdje oko 95%, broj krštenih, krizmanih raste svake godine, a broj razvoda je gotovo zanemariv na razini nevidljive statističke pogreške.

I sve to kako propovijeda jedan strani „zapadni“ kolega po struci, a koji želi ostati anoniman od kako se mogu ženiti. Propovijeda on kako će uskoro morati proširivati mala sjemeništa, bogoslovije i osnivati nove fakultete, jer ne znaju kuda će s tolikim zvanjima. Ostanete doista ugodno šokirani tom „zapadnom“ odanošću vjeri, Crkvi i općenito Bogu i pitate se, pa pobogu što se već jednom svećenici ne žene, ako je već tamo na „zapadu“ to dalo tako dobre i plodonosne rezultate???

Međutim…

Čim ode u mirovinu zaborave ga da je ikada za bilo koga nešto učinio kako njegova rodbina tako i njegovi župljani. Dok je bio mlad, nitko ga nije pitao kako živi i je li mu teško. Podrazumijevalo se do te mjere da mu je toliko lako u životu da su mu se uglavnom čudili ako bi rekao da ima neki problem.

Često su ga znali prozivati da je rastrošan, da troši previše, da je lijenčina i da ništa ne radi, da je škrt, da ne zna s djecom, s mladima niti sa starima. Često su mu govorili da daje i krade da bi dao svojoj rodbini, optuživali ga da ima kuće i vile na moru. On se nije imao kome požaliti. Roditelje nije htio sekirati, biskup ga nije razumio, a njegove kolege nisu imali vremena za njegove probleme jer su imali svojih. Tvrdili su da ima najmanje dvoje djece ako ne i više iako ga nikada nisu vidjeli s njima.

Govorilo se da je postao svećenik jer nije bio sposoban oženiti se, jer je htio namlatiti se para, jer je bio smotan za neki drugi fakultet. Uglavnom nije postao svećenik iz ispravnih motiva, nego pokvarenih planova. I tako to traje cijeli njegov život.

Prvo na jednoj župi, gdje se trudio, napravio uz pomoć vjernika i kuću i crkvu, pokrenuo župu s mrtve točke, ali nije valjao. Ili je se previše molio, pa ga se nikad nije moglo sresti u kavani, ili nije molio uopće, pa je stalno u kavani visio. Ili je previše radio, pa ga smatrali poduzetnikom ili nije radio ništa, pa ga smatrali lopovom i lijenčinom.

Ili je propovijedao dugo, pa ga smatrali dosadnim do zla boga, ili propovijedao kratko da se riješi mise, a uzme pare. Sprovode navodno nije znao voditi, uvijek bi nešto zabrljao koliko god se trudio, a tako i ostale sakramente i sakramentale. I tako od župe do župe, od službe do službe, uvijek optuživan, progonjen i šikaniran uspio je nekako doći do mirovine. Nitko ga ne posjećuje, ne obilazi i ne pita za zdravlje, niti ga se sjeti kad umre…

I sad ne bi bilo loše upitati se a šta da je bio oženjen cijeli svoj život, zar bi to promijenilo sliku o njemu ili kako bi se osjećala recimo njezina supruga i djeca da im za muža stalno govore lopov, lijenčina, prevarant, kradljivac, kurvar, lovator i tako cijeli život bez obzira koliko se trudio i trudio učiniti nešto dobro… Možda je zato i bolje što nije oženjen ako već sebe ne može spasiti od optužbi i progona, bar je spasio sada nečiju obitelj od takvih optužbi i kleveta…

U Sarajevu, 15. 9. 2017.

O. J.

O posjedovanju

Posjedovanje, moć, cijena, vrijednost, utjecaj, prolaznost… Sve od reda vrlo značajni pojmovi za čovjeka. Pokušajmo ih malo bolje upoznati i posložiti…

Posjedovanje je oblik moći koji zahtjeva stalno dokazivanje. Posjedovanje svoju privlačnost nema toliko u posjedovanim stvarima, nego u onome što te stvari u određenom prostoru predstavljaju. Sama posjedovana stvar ima određenu vrijednost ili cijenu koja je određena, ali moć koja se stječe kroz posjedovanu stvar mnogima je daleko važnija. Kroz posjedovanje skupog ili skupocjenog predmeta osoba se nameće kao netko tko posjeduje moć zahvaljujući tom predmetu. Skupocjen sat ne može biti skupocjen jer on ima cijenu koja je visoka za određeni standard, ali ima cijenu i ne može biti neprocjenjiv. Skupocjen auto nije skupocjen nego ima visoku cijenu u odnosu na određeni standard.

Ovo vrijedi i za mnoge druge predmete nazivajući ih skupocjenim, no takvi predmeti nisu od neprocjenjive važnosti ili vrijednosti, oni su samo predmeti i suviše skupi za nekoga tko nema novaca da ih plati. Pa iako su skupi predmeti skupi zbog svoje cijene, ali ne posebno ili specijalno vrijedni, ipak takvi predmeti su objekt posjedovanja zbog njihove skrivene i prešutne moći koju se bezrezervno prihvaća. Posjedovati cijenom skup predmet čovjek promatra kao predmet koji ima moć, a ne cijenu. Zato čovjek i kupuje skupe stvari jer vjeruje da skupe stvari imaju određenu moć nad drugim ljudima. A imati moć nad drugim ljudima kroz posjedovanje skupih stvari znači te ljude posjedovati. Njih se ne posjeduje ropski na silu nego divljenjem i željom da budu poput nekoga tko si može priuštiti skupe stvari.

Slika 1: Simbolični prikaz realma modernog poslovnog čovjeka koji plovi moram novca, održavajući se na površini također uz pomoć novca, tj. na brodu načinjenom od novčanice dolara. Sve ima svoju cijenu i sve se može kupiti, što znači da je novac, a osobito US Dollar postao svojevrsna ontološka suština stvarnosti. Sve je novac i novac je sve; na slici se jedino još nebo drži slobodnim i prirodnim. Izvor fotografije: 123rf.com

Posjedovanje je čovjekova neutažena žeđ i glad za apsolutnom moći nad predmetima i ljudima i skupi predmeti i njihovo posjedovanje jedan su od načina prakticiranja te moći. Čovjek zna da se ljudi dive onome tko posjeduje skupe stvari i čovjek zna da mnogi ljudi žele biti posjednici poput njega. Zato i posjedovanje skupih tvari nema uvijek u pozadini čovjeku želju da posjeduje skup auto, stan, nego da razvije moć nad onima koji mu se dive i koji mu zavide i da ih tako drži pod svojom kontrolom, jer ljudi ponekad slobodno pristaju biti robovi onih koji mogu posjedovati stvari koje su njima nedostižne. Nisu samo skupi predmeti pokušaji kroz koje čovjek nastoji razviti vlastitu moć dominacije nad drugim ljudima, čovjek to nastoji postići i kroz druge oblike moći kao što su ugled, politika…

Zašto posjedovati nešto i zašto posjedovati nekoga? Ako pokušamo ostaviti po strani one stvari, predmete koji su nužni za čovjekov fizički život poput hrane, vode, odjeće, zašto i kad čovjek posjeduje osnovne stvari želi posjedovati nešto drugo? Što ima tako privlačno u posjedovanju? Jedna od stvari, a koja je čovjeku i najprivlačnija koja postoji u temelju posjedovanja je moć. Čak i onda kada je moć sredstvo dobrote i činjenja dobrih djela čak i tada moć ima svoju privlačnu snagu koja se pokazuje onda kada su drugi zahvalni za učinjenu dobrotu.

Daleko privlačnija snaga moći je u moći kao sredstvu kontrole, manipulacije, robovanja, stjecanja ugleda. Provjeren način stjecanja moći kao sredstva nadmoći jest posjedovanje u okolnostima kada drugi ne mogu i nemaju mogućnosti posjedovati ništa približno skupo kao neki moćnik u njihovom društvu i njihovoj sredini. Takav čovjek u želji da nahrani moć suptilno razvija različite načine posjedovanja drugih ljudi, možda ponajviše tako što ih pušta u svoj probrani krug – onih koji se nazivaju elitom i time ih dugoročno posjeduje stječući moć nad njima, a i oni sami nakon početnog odbijanja, pa čak možda i odbojnosti vrlo brzo postaju također posjednici koji kroz skupe predmete također žele posjedovati druge i time imati moć nad njima. Možda je to razlog zbog čega ljudi iako posjeduju sasvim pristojno za normalan život, žele posjedovati puno više i puno skuplje predmete jer se nadaju da će time steći moć u društvu, u politici, nad drugim ljudima. Kod onih koji isključivo žele moć, posjedovanje skupih predmeta je samo sredstvo, čak i određeni predmeti umjetničke i kulturne vrijednosti takvim ljudima imaju cijenu, ali nemaju vrijednost. Željeti isključivo posjedovati i time imati moć nad drugim ljudima se izriče i u frazi kako sve ima svoju cijenu. Za čovjeka koji želi posjedovati sve ima cijenu, ali uglavnom ili gotovo ništa nema vrijednost. Jer sve je podložno mogućnosti da se zadobije moć nad drugim ljudima kroz posjedovanje i zato se sve stavlja na izlog i na prodaju.

Oni koji žele isključivo samo posjedovati i time razvijati moć nad drugim ljudima, najveću opasnost će vidjeti u onim drugim ljudima koji shvaćaju da stvari imaju cijenu, ali samo ljudi istinsku vrijednost. Jer poneki čovjek koji ne želi posjedovati apsolutno sve i ne želi apsolutnu moć, svjestan je kako određeni predmeti i osobe nemaju cijene, ne posjeduje ih se, nego su sami po sebi trajno i neprolazno vrijedni. Samo čovjek koji smisao vlastitog postojanja vidi u posjedovanju i moći koja iz posjedovanja proizlazi teško će ikada shvatiti i prihvatiti kako posjedovanje i moć ne mogu biti apsolutni, jer ni čovjekova moć nikada nije bila apsolutna unatoč svim skupim predmetima i stvarima kojima nastoji posjedovati druge. Uvijek se nađe netko tko na vrijeme shvati da su, ljudski gledano, posjedovanje i moć koja iz njega proizlazi prolazni pa se u pravom trenutku skloni da ne bude dio elite uživajući u svakodnevnim i prolaznim sitnicama.

U Sarajevu, 9. 9. 2017.

O. J.

Osuditi neprijatelja

Ako ništa drugo, smrt zaključuje sve nepravde i podlosti koje u životu preživimo i zaključuje život onoga koji nam te nepravde i podlosti čini. Čini se nevažnim čiji će život smrt ranije zaključiti, naš ili njegov. Ostati kao žrtva tuđe nepravde i podlosti i uživati ostatak života slobodni od progonitelja čini nam se kao pravda.

Smrt je zaključila život našeg progonitelja, neprijatelja, prekinula ga iznenada u njegovoj podlosti i zloći. U prvi mah smatramo da je pravda zadovoljena, nastojimo razumjeti smrt kao posljednje sudište Pravednosti i dobrima i lošima. Ali kad si postavimo pitanje kad će naš neprijatelj ili progonitelj odgovarati za nepravdu i zlo koju je nama učinio, a za koju nikad nije odgovarao ni pred kim, smrt se više ne čini posljednje sudište Pravednosti, nego posljednje utočište Nepravde. Smrt onoga koji nas je progonio, zlostavljao, činio nam zlo se čini kao najveća nepravda koja nam je učinjena, jer ga je smrt krišom i iznenada nepošteno uzela sebi bez da je odgovarao za svoju podlost i svoje zlo. Naš neprijatelj jednom uzet od nas kroz smrt više ne može biti vraćen da mu sudimo i da ga osudimo za počinjeno. Razmišljamo i tome da ga i mrtvog osudimo zbog svega što nam je učinio, dok se u isto vrijeme pitamo zašto to radimo svjesni da on više ne osjeća ni naš gnjev, ni gorčinu, želju za pravdom. Ako ga mrtvog osuđujemo, pa čak i ako to zaslužuje, nemamo zadovoljstva previše takvom osudom, jer mi želimo da on osjeća, bude svjestan naše osude, svjestan svoje krivnje, ali ništa od toga nije moguće. Osuda mrtvog neprijatelja, pa čak i ako je zaslužena je ponekad borba s vjetrenjačama, jer naš neprijatelj ne osjeća više ništa na način na koji bismo mi željeli. U nemogućnosti da ga uskrisimo i osudimo, svoga neprijatelja proklinjemo i tražimo od Boga osudu. Ali i tu smo svjesni da je Bogu i Njegovoj milosti nemoguće odrediti granicu i ograničiti kome i koga će Bog spasiti u zadnji trenutak. Ako je već smrt spasila našeg neprijatelja u zadnji tren od naše pravedne osude i pravednog gnjeva, čini se još većom nepravdom da i sam Bog učini isto. I Bog i smrt su nepravedni, jer nam oduzimaju pravo da sudimo, presudimo i osudimo onoga koji to zaslužuje. I u Bogu pronalazimo neprijatelja ako nam ne dopušta da osudimo svoga zlostavljača, ubojicu, klevetnika… Naša muka, nemogućnost da osudimo onoga koji po svim ljudskim mjerilima zaslužuje biti osuđen utječe na nas, naš život, živote naših bližnjih. Ako smo ostali živi iza svoga neprijatelja, ta muka nas prati nekako kroz cijeli život. Kao da jedva čekamo umrijeti i sresti ga tamo negdje onkraj svega i izvršiti ili barem izreći osudu koju je zaslužio. Ako smo umrli prije svoga neprijatelja, njegov život se čini kao pljuska u lice našim bližnjima, jer kako takav čovjek još uvijek uopće smije biti među živima? Smrt se opet ne čini pravednom, nego izgleda kao krajnje ishodište nepravde. A ako ga (za one koji vjeruju) susretnemo u vječnosti, recimo u raju među svetim i neporočnim dušama, nije li to nepravda najveća od svih koja nam je ikada učinjena? I kad ga susretnemo što ćemo učiniti? Konačno osuditi? Konačno presuditi? Boga osuditi jer mu se smilovao? Čini se da iako sudimo i presuđujemo u zemaljskim stvarima bilo pravedno ili nepravedno, u vječnim stvarima nismo ni suci, ni tužitelji, ni dželati iako bismo to svom dušom željeli biti…, no kad bismo bili i osudili sve one koje smatramo neprijateljima i koje osuđujemo, možda bi naš raj bio pust, a i pitanje je bismo li Svemogućeg zatekli u takvom raju.

U Sarajevu, 3. 9. 2017.

O. J.

Građanski šovinizam

U bosanskohercegovačkom građanskom društvu isticanje bilo kakvog djela nacionalnog identiteta, na bilo koji način i bilo kojem kontekstu opisuje se kao nacionalizam, etnonacionalizam, islamizam, kleronacionalizam, itd. Nedopušteno je govoriti o svom identitetu kao hrvatskom, srpskom ili bošnjačkom čak i onda kada se o tim identitetima govori kao djelu statistike ili kakvog istraživanja. Nacionalni identiteti u BiH su apsolutni krivci za sve, buduće štetočine i uništavatelji svega što bi se u ovoj zemlji moglo napraviti, izgraditi, stvoriti.

Nacionalni identiteti u BiH su navodno potpuno razorili ovu zemlju, i već pomalo postaje „istočni grijeh“ o sebi govoriti kao pripadniku jednog od tih identiteta. Nije dopušteno – barem pokušati – pronaći neke pozitivne elemente unutar tih identiteta, u njihovoj povijesti, kulturi, međusobnom kontaktu kao što nije dopušteno čini se ni poluglasno, a kamoli glasno naznačiti da nacionalni identiteti u BiH imaju barem nešto pozitivno u sebi. Nije dopušteno govoriti o nacionalnim identitetima u BiH kao kulturnim temeljima barem nekih pozitivnih i povijesnih događaja u ovoj zemlji. Reći za sebe Hrvat, Srbin, Bošnjak glasno i javno nije poželjno, nije prihvatljivo, a negdje čini se može biti i pogubno. Redovito se tri nacionalna identiteta optužuju za sve događaje u ovoj zemlji, za loše ekonomsko stanje, za odlazak mladih … za sve su krivi nacionalni identiteti u BiH. Ovakvo razmišljanje nerijetko postaje nametnuti način razmišljanja u okviru identiteta kojega možemo nazvati građanskim šovinizmom.

Građanski šovinizam, iako nije nacionalni jer odbacuje bilo kakvu pomisao o važnosti i konstitutivnosti nacionalnog identiteta za određeni narod, ima elemente kako nacionalizma, tako i određenog obezvrjeđivanja bilo kakvog nacionalnog identiteta kojega određeni narod smatra bitnom sastavnicom vlastite kulture i povijesti. Ako se nacionalizmu prigovara, ponekad s pravom, da se utemeljuje na određenim pseudomesijanskim idejama čistoće krvi, nacije, rase, itd., građanski šovinizam se također utemeljuje na pseudomesijanskoj ideji građanina bez krvi, rase, boje, oblika, odnosno, građanina kao prazne ljušture bez bilo kojeg drugog identiteta osim građanskog. Ako nacionalizam, kao i svaki drugi šovinizam u bilo kojoj formi ima elemente utopije, građanski šovinizam, koji s čovjeka želi svući bilo kakvo spominjanje i podsjećanje na njegov vlastiti nacionalni identitet, također je utopija. Građanski šovinizam je orijentiran isključivo na čovjeka kao homo fabera, kao ekonomsko biće bez ikakvog pokušaja da pokuša shvatiti postoji li nešto drugo što bi čovjeku moglo biti potrebno da svoju ljudskost izgradi i oplemeni.

Građanski šovinizam posebnu averziju ima čini se prema povijestima nacionalnih identiteta i njihovim povijesnim pamćenjima, njihovim kulturama smatrajući ih izvorom svih zala koje su se pojavile ili se imaju pojaviti u ljudskoj povijesti, pri tom bilo ciljano ili ne previđajući i one pozitivne elemente koje su nacionalni identiteti ugradili u kulturu vlastitih naroda kroz književnost, jezik, tradiciju i religiju.

Građanski šovinizam sve nacionalne elemente jednog nacionalnog identiteta smatra barbarizmom i zaostalošću odbacujući pri tom i visoke dosege kulture jednog nacionalnog identiteta koji su konstitutivno odredili razvoj određene nacije. Građanski šovinizam nema posebnog osjećaja za povijesno ili prošlo, usmjerava se isključivo na budućnost koju predviđa sretnijom, boljom i ljepšom, i to samo ukoliko se nacionalni identiteti ukinu ili potpuno marginaliziraju; budućnost u kojoj će temeljna čovjekova ontološka odrednica biti apsolutno i isključivo građanin bez nacionalne prošlosti, jezika, kulture, pa čak i onih povijesnih pamćenja koja iako opterećujuća za nacionalni identitet mogu poslužiti kao izvor priznanja krivice i traženja isprike zbog zla koje je u ime nacionalnog identiteta učinjeno onom drugom.

Građanski šovinizam ima neke svoje karakteristike koje ga često stavljaju u isti rang s nacionalizmima koje navodno želi iskorijeniti te koje smatra zlom protiv kojega se treba boriti. Ako nacionalizmi ne mogu bilo bez stvarnih, bilo bez imaginarnih neprijatelja, građanski šovinizam se od njih ništa ne razlikuje, jer u nacionalnim identitetima, njihovim povijestima i pamćenjima uvijek pronalazi kako stvarne, tako i izmišljene neprijatelje kojima plaši građanina i zatvara ga u njegov građanski geto.

Građanin u strahu od nacionalnih identiteta se čak i ne usudi izići i pokušati s njima komunicirati, nego odmah u strahu od njih ograđuje se na sve moguće načine da ga kojim slučajem kakva nacionalna ideja, pa makar ona bila pozitivna, ne bi zarazila. Ako se nacionalizam stavlja u položaj objektivnog promatrača stvarnosti i na temelju tog promatranja smatra da može i smije činiti i ono što je pogrešno i nedopušteno, građanski šovinizam na sličan način pristupa nacionalnim identitetima stavljajući sebe u položaj objektivnog promatrača čak i onda kada je očito da građanski šovinizam čini nepravdu prema nacionalnom identitetu u određenim područjima njegova postojanja koje se tiču njegove povijesti, jezika i kulture. Svoju objektivnost građanski šovinizam pokazuje na jednostavan, ali poguban način iako povremeno nije svjestan pogubnosti svoga pristupa. Ono što iz nacionalnog identiteta građanski šovinizam ne može uklopiti unutar vlastitih formi i okvira bilo razmišljanja bilo prihvaćanja, građanski šovinizam nastoji ako je moguće ukinuti, zanemariti, marginalizirati.

Građanski šovinizam se naslanja na predviđanja budućnosti ekonomskih, socijalnih i tehnoloških dostignuća predviđajući jednostavnom i banalnom formulom ekonomskog napretka ujedno i napredak samog čovjeka u njegovoj ljudskosti što se pokazalo promašenim u slučaju marksističkog predviđanja kojega je Imre Lakatoš svojevremeno opisao kao „degenerativni znanstveni program“, jer je potpuno zakazao kao znanstvena teorija.

Ali građanski šovinizam vješto skriva vlastite promašaje i greške predviđanja budućnosti, prebacujući odgovornost na nacionalne identitete, optužujući ih kako su oni krivi jer je građanski šovinizam nesposoban predvidjeti bilo kakvo buduće događanje na znanstven način, ali je nacionalni identitet zato uvijek idealna imaginarna greška u znanstvenom predviđanju boljeg sutra kojega građanski nacionalizam stalno obećava nesposoban prihvatiti da je nesposoban predvidjeti budućnost čovjeka. Zato građanskom šovinizmu odgovara konstantno napadanje nacionalnih identiteta kao barbarskih i zaostalih, kao prepreka ekonomskog prosperitetu zemlje jer se onda pogreške građanskog šovinizma mogu gurnuti pod tepih.

Građanski šovinizam je sinkretizam različitih elemenata koji su preuzeti iz nacionalnih identiteta, religije, pozitivnih i društvenih znanosti, ali nema ništa konstitutivno svoje osim ekonomije koju proglašava novom metafizikom i spasiteljicom čovječanstva, svodeći čovjeka na biće zarade i potrošnje.

Marksizam je bio prvi, a možda i posljednji pokušaj građanskog šovinizma da se konkretizira u ljudsku civilizaciju kao mesijanski pokušaj da se čovjeka spasi od njegove povijesti, pamćenja i nacionalnog identiteta, i taj mesijanski pokušaj završio je s katastrofalnim i nesagledivim posljedicama koje se i danas osjećaju i žive čak i u BiH kroz blaže ili ratobornije oblike građanskog nacionalizma, koji se od drugih nacionalizama razlikuje samo time što nema grb, zastavu i himnu ili prisvaja tuđe nacionalne identitete nastojeći ih pretvoriti u građanske, ne poštujući njihove povijesti, prošlosti, ne dopuštajući im barem da u vlastitoj prošlosti nađu negativne elemente koji će im poslužiti kao podloga za mudriju i mirniju budućnost.

Građanski šovinizam stalno plaši čovjeka svojim predviđanjima katastrofalne budućnosti BiH ako se nacionalni identiteti ne ukinu, a nema nijedne objektivne i znanstvene podloge za takav argument i pretvara se polako ali sigurno u „degenerativni znanstveni program“ koji ništa ispravno ne može predvidjeti, ali bi pogrešna predviđanja građanskog šovinizma o budućnosti BiH i njezinih nacionalnih identiteta ipak mogla skupo koštati. Time bi građanski šovinizam barem jednu stvar predvidio kako treba, svoju vlastitu propast i kraj.

U Sarajevu, 31. 8. 2017.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com