Filozofija – Stranica 30 – Poptheo Web Portal

VJERA I POSTMODERNIZAM

Francuski filozof Jean Francois Lyotard „postmoderno“ opisuje kao kraj metanaracija ili nepovjerenje u metanaracije. Ernest Geller postmoderno opisuje kao histeriju subjektivnosti ili kao histeričnu subjektivnost. Ihab Hasan, književni teoretičar postmoderno opisuje kao vrijeme neodređenog ili neognozu. Što ova tri izraza: kraj metanaracija, histerična subjektivnost i neodređenost imaju ili mogu imati s vjernikom?

Počnimo od shvaćanja termina metanaracije. Ako čitate bilo koji književni klasik, uzmimo za primjer „Zločin i kaznu“ od Dostojevskog, tu postoje minimalno dvije priče. Jedna koja se odvija u romanu kroz naraciju, likove i njihove dijaloge, a druga koja stoji u njezinom temelju – pomoću koje je moguće razumjeti Zločin i kaznu. Ta druga priča koju Dostojevski ne piše u romanu, ali je prisutna jest priča o savjesti i krivnji, i ona se može nazvati metanaracija. Ili uzmimo drugi, više tehnološki primjer, koji je po sebi izgledno bliži današnjem čovjeku. Zamislite da urođeniku iz dubine amazonske prašume pokušavate objasniti prednosti najnovijeg Samsungovog „Galaxy“ pametnog telefona. Sve ste dobro ispričali, iscrpno naveli specifikacije i recenzije, ali on i dalje gleda u nevjerici. On vas neće moći razumjeti, jer zbog vlastite izoliranosti on uopće ne razumije koncept „pametnog“ telefona, pa ni onog običnog mobilnog, kao što uopće ne razumije ni koncept GSM mobilne telefonije, pa ni one obične „žičane“ telefonije. A nedostaju mu i neki najelementarniji informatički koncepti i pojmovi, kao što je hardver, softver, aplikacija, zaslon, radna površina, startna tipka itd. Zbog svega toga on će najvjerojatnije u velikom strahu ili barem čudu pomisliti da je tu u pitanju neka napredna magija, jer magijska metanaracija je još uvijek za njega ona temeljna metanaracija na osnovu koje razumije svoj svijet, društvo i okoliš.

Metanaracija je stoga temelj na kojem određena priča stoji i pomoću koje se priča razumije. U vjerskom kontekstu recimo, kršćanska metanaracija naziva se povijest spasenja. Ona je sadržana u Svetom Pismu kroz različite „priče“ o odnosu Boga i Izraela, u Kristovom djelovanju, djelovanju apostola, itd.

Prema Lyotardu vrijeme u kojem živimo, a koje on opisuje kao postmoderno, je vrijeme kraja metanaracija ili barem nepovjerenja u metanaracije. Stoga, postmoderno više ili ne vjeruje u povijest spasenja ili prema povijesti spasenja gaji duboko nepovjerenje. Ovo postmoderno nepovjerenje u metanaraciju svoje mjesto pronalazi i u životu kršćanina u povremenom iskustvu s ljudima gdje pojedinac – kršćanin više ne razumije, ne shvaća i ne obraća pažnju na kršćansku metanaraciju, odnosno povijesti spasenja i mogućnosti njezinog racionalnog utemeljenja, više ju ne razumije, zbog čega onda ne razumije ni koja bi to bila potreba za Crkvom, sakramentima i hijerarhijom, jer se ovi elementi kao na svoj temelj oslanjaju na povijest spasenja.

Kao dodatni fenomen nastaje nerazumijevanje povijesti spasenja, pa se stoga, jer se kršćanska metanaracija više ne razumije i ne shvaća, dolazi do različitih interpretacija (čitaj dekonstrukcija metanaracije) u kojima se više ne raspoznaje priča, poruka i tko je zapravo Autor povijesti spasenja.

Histerija subjektivnosti, kako postmoderno opisuje Ernest Geller, ne označava psihološko ili psihičko stanje histerije kao bolesti, nego označava program postmodernog vremena koji se od Descartesovog „Cogito, ergo sum“ pretvara u „osjećam-vjerujem, dakle jesam“. Ovaj fenomen histerije subjektivnosti primjetan je na području odnosa pojedinca prema njegovoj religiji i pitanju njegove osobne vjere. Taj odnos se već vidi u zahtjevima histerije subjektivnosti, odnosno zahtjevima da se religija kao javna manifestacija osobne vjere odvoji strogo od društva po svim mogućim parametrima i svim mogućim zakonima, pa ako je potrebno da se i samog čovjeka podijeli na dvoje. Pojedinca koji će osobno biti autentičan vjernik, ali javno apsolutno ne-religiozan, nevjernik.

Zahtjevi histerije subjektivnosti nisu samo formalno donošenje zakona i uklanjanje religioznih simbola s javnih mjesta, zahtjevi histerije subjektivnosti su takvi da se pojedinac i njegove osobna vjera smatraju upravo autentičnom ako se živi i prakticira ne unutar svoja četiri zida, nego unutar zidova unutar ta četiri zida, odnosno autentičnost vjere izjednačena je s histerijom subjektivnosti. Histerija subjektivnosti ističe „vjerujem-osjećam, dakle jesam“ kao svoj program gdje je metanaracija poput kršćanske povijesti spasenja, dakle religija u suprotnosti, da ne kažemo u kontradikciji s nečijom osobnom vjerom.

Za histeriju subjektivnosti religija nije manifestacija osobne vjere, nego poništenje vjere. Na taj način je histerija subjektivnosti raspolovila čovjeka na dva inače integralna djela koji se sada međusobno isključuju, a to je čovjek kao religiozno biće – kao dio organizirane zajednice na izvana, i čovjek kao osobno biće u intimnoj relaciji prema nadnaravnom iznutra.

Prevedeno u svakodnevni jezik prisutan i među kršćanima to zvuči otprilike kako ne razumijem povijest spasenja, (metanaraciju), ne razumijem Sveto Pismo, ne razumijem hijerarhiju, ne razumijem sakramente, ne razumijem Crkvu, zajednicu, religiju, moja vjera i moj odnos s Bogom je moja osobna stvar i ne tiče se nikoga osim mene i Njega – Boga. To bi bio kršćanin koji kaže za sebe: osjećam-vjerujem, dakle jesam. Tko tako razmišlja, možda nekad i ne shvaća koliko je već postao postmoderan.

Ihab Hasan postmoderno opisuje kao neodređeno, kao neognozu. Neodređenost kao oznaka postmodernog u sebi nosi element iracionalnog shvaćanja povijesti spasenja, a ta se neodređenost zna manifestirati i u osobnoj vjeri pojedinca koji recimo svoju kršćansku vjeru pomiješa s mnoštvom iracionalnih praksi, od kojih su i za naše podneblje neke specifične poput horoskopa, gatanja, vračanja, i nekih radikalnih oblika alternativne medicine gdje pojedinac ne vidi ništa iracionalno u tome da u isto vrijeme recimo ide na misu, pristupa sakramentima, a privatno se bavi proricanjem sudbine gledanjem u dlanove ili u talog kave, kao i u raspored zrna graha na stolu.

Nije tome razlog samo nepoučenost u vlastitoj vjeri, nego je razlog i neodređenost ili neognoza, kako će reći Ihab Hassan, koja je za vjernika pojedinca postala način razmišljanja i shvaćanja njegove kršćanske religije i osobne vjere. Dok ide na pričest i gata u kavu, vjernik i ne shvaća koliko je duboko zapravo postmoderan. Postmoderno kao da zahtjeva da vjera ne bude koliko je moguće precizno i jasno razumski utemeljena, nego treba biti neodređena u smislu njezina sadržaja, kao da osobna vjera sadržajno treba biti neodređena, odnosno iracionalna.

Kada spojimo ova tri elementa, dobijemo otprilike sljedeći i ne tako rijedak način razmišljanja i kod kršćanina: „Ne treba mi više povijest spasenja jer je u današnjim okolnostima nerazumljiva i nemoguće ju je racionalno utemeljiti; dakle, ne treba mi religija jer je religija racionalna prepreka mojoj iracionalnoj osobnoj vjeri; jer je moja osobna vjera i moj odnos s Bogom moja osobna stvar i ne tiče se nikoga osim mene i Njega; i nije važno je li Bog ovakav ili onakav jer mi i ne znamo ništa o Bogu i nije važno ništa znati o Bogu, dovoljno je osjećati vezu s Njim; pa ako je moguće i na neke drugačije, alternativne načine i spojiti ih s mojom osobnom povezanošću s Bogom u jedan meni osobno shvatljiv racionalno-moralni sustav koji je isključivo moj vlastiti, moja mikronaracija, moj vlastiti put spasenja gdje nije prisutno samo Sveto Pismo, nego i malo više ili manje elemenata iz drugih religija, a ako treba i recimo znanstvene fantastike, paranormalnog, izvanzemaljskog…“

I ako u ovom kontekstu kažemo za nekog kršćanina kako je beznarativan, histeričan, odnosno, radikalno subjektivan, iracionalan, odnosno, radikalno neodređen i nejasan, ne mislimo da je riječ o izmišljanju niti su ovo moralne kvalifikacije, samo želimo istaknuti kako je riječ o postmodernom kršćaninu i povezano je s programom koji se naziva postmoderno i njegovim odnosom prema vjeri kojega mnogi kršćani već aktivno i žive, jer kombinacija odbacivanja javne religioznosti i njezinog racionalnog utemeljenja i racionalnog izlaganja, inzistiranja na apsolutnoj subjektivnosti odnosa prema Bogu i miješanje različitih pa i oprečnih praksi unutar vlastite osobne vjere je slika nekih postmodernih kršćana, ali i drugih vjernika današnjice.

U Sarajevu, 26. 12. 2017.

O. J.

Izvor (foto): hubpages.com

KULTURA ANALGETIKA

Leszek Kolakowski poljski filozof opisao je zapadnu kulturu kao kulturu analgetika. Taj izričaj Kolakowskog iako skovan u jednom drugom kontekstu, može se primijeniti na ponašanje suvremenog čovjeka pred iskustvom koji se sastoji od problema, patnji, teških pitanja i tjeskoba, ali i radosti i zadovoljstava. Suvremeni čovjek, što je posebno izraženo u Sjedinjenim Američkim državama, pred negativnim iskustvom bilo koje vrste pribjegava upotrebi različitih lijekova ne bi li spriječio da negativno iskustvo oblikuje njegov život i njegov pogled na svijet.

Kultura analgetika je misaoni okvir u kojem suvremeni čovjek promatra sebe, ljude oko sebe i stvarnost. Taj misaoni okvir formira se oko čovjekovih nastojanja da negativna iskustva života upije kao iskustva prema kojima mu je svejedno u psihološkom smislu i to nastoji postići velikom upotrebom lijekova. Nesposoban izbjeći negativna iskustva, suvremeni čovjek ih nastoji barem neutralizirati umrtvljenjem vlastite psihe i osjećaja na razdoblja od nekoliko sati ohrabren činjenicom da s obzirom na količinu, vrstu i dostupnost lijekova to umrtvljenje psihe pred negativnim iskustvom može protegnuti na mjesece, pa i godine.

U čemu se sastoji stav suvremenog čovjeka pred negativnim iskustvima boli, patnje i umiranja da i prije nego se takva iskustva stvarno događaju umrtvljuje vlastitu psihu i čini je nesposobnom za takva iskustva? Jedan od njegovih stavova prožet je mišlju kako je bol u bilo kojem obliku besmislena i njezina prisutnost u životu suvremenog čovjeka nema neki dublji i važniji smisao. Iz tog stava o besmislenosti boli koji je već izrečen u Benthamovu utilitarističkom principu kako je maksimalna sreća za maksimalni broj ljudi osigurati odsutnost boli i povećanje užitka suvremeni čovjek i ne pokazuje toliko strah pred negativnim iskustvima, kolika ga više smeta što ne može vidjeti i ne može razumjeti smisao i svrhu takvih iskustava?

Besmislena bol je opasnija od smislene boli, jer smislena bol je ona u kojoj čovjek nalazi neki dublji sadržaj, a besmislena bol je bol koja nema sadržaja i nema smisla i njezino trajanje nije ograničeno na neko konkretno negativno iskustvo. Besmislena bol ili besmisleno negativno iskustvo je misao u kojoj čovjek ne može pronaći razlog i opravdanje zašto u bilo kojem trenutku svoga života mora ili treba patiti. Kultura analgetika ne cilja na onu smislenu bol koju čovjek osjeća kada konkretno nekoga izgubi ili kada je konkretno u stanju teške bolesti. Kultura analgetika cilja besmislenu bol, osjećaj praznine koju suvremeni čovjek doživljava na duge staze u životu. Besmislena bol ili besmisleno negativno iskustvo je bol koju čovjek osjeća jer mu život nema neke posebne svrhe i smisla i kultura analgetika nastoji tu bol ako već ne može izliječiti, onda barem otupiti čovjekovu nutrinu i psihu na taj osjećaj besmisla, nudeći pri tom čovjeku nadu u izlječenje pojačavajući njegovu dnevnu dozu analgetika, antidepresiva, lijekova protiv bolova…

Suvremeni čovjek teži bezosjećajnom stanju, odsutnosti svake boli i negativnih iskustava, nekoj vrsti medicinske nirvane potpomognute različitim lijekovima u kojoj će mu biti u psihološkom i emotivnom smislu svejedno prema bilo kakvim iskustvima koja doživljava. Otupljenost, tupost, ravnodušnost su oznake kulture analgetika jer suvremeni čovjek u misaonom okviru te kulture doživljava se kao bezosjećajno biće, biće potpune nirvane, biće čiji je cilj, svrha i smisao farmaceutska nirvana, psiho-somatska otupljenost prema njegovim životnim iskustvima, kako negativnim tako i pozitivnim.

Kultura analgetika prepoznaje žalost, radost, tugu, očaj, tjeskobu kao smetnje farmaceutskoj nirvani koje treba ne toliko liječiti, nego unaprijed spriječiti. Biti tjeskoban jedan dan u kulturi analgetika se već promatra kao simptom smetnje kojega treba liječiti. Biti radostan tri četiri dana za kulturu analgetika je već problem kojega treba spriječiti ako se češće pojavljuje, jer kulturu analgetika plaše kako tjeskobni tako i radosni pojedinci. Kultura analgetika ne poznaje čovjeka kao biće tjeskobe, radosti, tuge i straha, nego ga prepoznaje kao biće praznine ili biće duševne i psihološke svejednosti prema svijetu i stvarnosti. Tjeskoba, osjećaj nezadovoljstva, radost, i neraspoloženja prema kulturi analgetika mogu biti dopušteni samo u onoj mjeri ukoliko ne narušavaju ideju kulturne nirvane kojoj kultura analgetika teži.

Zabrinutost suvremenog čovjeka samo zbog jednog ili dva dana lošeg raspoloženja, tjeskobe i nezadovoljstva kako s njim sigurno nešto nije u redu pokazuje do koje je mjere kultura analgetika kao misaoni obrazac uspjela oblikovati suvremenog čovjeka. Još je zanimljiviji odnos kulture analgetika prema onim iskustvima za koje čovjek želi da traju, kao što su radost, sreća, zadovoljstvo. Kultura analgetika suvremenom čovjeku uvijek pred oči stavlja kako nakon radosti i zadovoljstva sigurno dolazi negativno iskustvo. Suvremeni čovjek više osjeća strah kad se raduje i kad je sretan, nego li kad je stvarno uronjen u određeno negativno životno iskustvo. Kultura analgetika je kultura straha od radosti i zadovoljstva.

To je kultura stalnog osjećaja tjeskobe i nelagode pred dobrim životnim iskustvima zato i ističe da je za suvremenog čovjeka nabolje da umrtvi samog sebe jer na taj način čovjek dostiže vlastitu nirvanu pred radošću i pred tjeskobom, stanje apsolutne svejednosti, a to se, kako kultura analgetika tvrdi, postiže prije svega medicinskom nirvanom, stalnim uzimanjem lijekova kako bi se stanje svejednosti održalo u maksimumu. Princip kulture analgetika je malčice drugačiji od utilitarističkog i glasi maksimalna svejednost prema pozitivnim i negativnim životnim iskustvima za maksimalan broj ljudi, odnosno maksimum nirvane za cjelokupno čovječanstvo.

U Sarajevu, 22. 12. 2017.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

O očekivanjima drugih

Očekivanja su uvijek u opasnosti da budu iznevjerena. Očekivanja nikada do kraja nisu ostvarena. Iznevjerenost i neostvarenost očekivanja stvaraju napetost. Napetost stvara nezadovoljstvo, a nezadovoljstvo stvara bijeg u sebe. Čovjek nesposoban prihvatiti da neka očekivanja niti mora ispuniti niti trebaju biti ostvarena sklanja se u svoju nutrinu. Ali tu ne pronalazi mir.

Tu pronalazi sukob sa samim sobom, jer drugi zahtijevaju da očekivanja budu ostvarena i ispunjena, a za to čovjek više nema ni volje, ni snage, ni želje. Kako se oduprijeti zahtjevima drugih koji nam nameću očekivanja koja ne želimo, očekivanja koja nisu naša, očekivanja koja osobno čovjeku ne znače ništa? Možda je dobro početi od drugoga koji pred nas postavlja zahtjev i traži da se njegova očekivanja ispune. Ukoliko drugi pred nas stavlja određena očekivanja, treba ponovno preispitati vlastitu slobodu pred očekivanjima drugog. Mogu li i smijem li slobodno odlučiti da očekivanja drugoga nisu moja očekivanja i da očekivanja drugoga ne mogu nametnuti nutarnju obvezu čovjeku tako da očekivanjima drugih ne može, ne smije i ne treba reći ne? Sloboda čovjeka u odnosu na očekivanja drugih nije isključiva sloboda koja uvijek govori ne, nego uključujuća sloboda koja slobodno bira između onih očekivanja kojima sloboda kaže da i onih kojima sloboda kaže ne. Čovjek je iznutra slobodan reći da onim očekivanjima drugih za koja odluči da ih može i treba prihvatiti ne zato jer ih i on želi, nego jer je iznutra slobodan reći da tim očekivanjima bez obzira kako ta očekivanja doživljava onaj drugi koji ih postavlja, traži, zahtjeva. Samo ukoliko je čovjek slobodan iznutra, oslobođen izvanjskih obveza, nametanja, zahtjeva, uvjeta, samo iznutra slobodan čovjek može reći da očekivanjima drugih, kao što im može reći i ne. Frustracija koja nastaje u čovjekovoj nutrini kad mu drugi nameću očekivanja koja ne želi i ne smatra svojima je osjećaj da čovjek nije slobodan iznutra odlučiti se kako želi ili ne želi ispuniti očekivanja drugog, nego izvana osjeća pritisak obveze koja sputava njegovu nutarnju slobodu tjerajući ga pri tom da izvana daje obećanja, a iznutra se puni jalom i gnjevom što je obećanja dao. Ukoliko odgovara sa da na očekivanja drugih iz svoje nutarnje slobode ne osjeća poteškoću ni teret radi očekivanja drugih. Iz svoje nutarnje slobode on se odlučuje ispuniti očekivanja drugih jer je to sam slobodno odlučio učiniti. Tada čovjek ne osjeća jal i gnjev što drugi od njega nešto očekuje. Iznutra slobodan čovjek shvaća da očekivanja drugih ne mogu biti nametnuta kao izvanjska obveza njegovoj nutarnjoj slobodi. Uvijek slobodan iznutra čovjek može reći ne želim, ne smatram, ne trebam ispuniti očekivanja drugoga. Ovakav stav nutarnje slobode pred očekivanjima drugih često se smatra individualističkim stavom čovjeka kojega ništa ne zanima, koji živi kako hoće i kako želi i koji ne registrira postojanje drugih oko njega. Ali to je tako samo u očima drugih koji mu izvana nameću očekivanja koja nisu njegova. Drugome je najteže prihvatiti da njegova očekivanja kao i njihovo ispunjenje nisu važna i potrebna čovjeku koji je iznutra slobodan da im kaže ne. Iznutra slobodan čovjek u odnosu na očekivanja drugih je čovjek koji je svjestan da očekivanjima drugoga nekad može, treba i smije jednostavno reći ne.

Sarajevo, 8. 12. 2017.

O. J.

O AMERIKANIZACIJI DOBRA I ZLA

Lako je biti super-junak, teško je biti čovjek…

Gledati film u kinu o super-junaku ili grupi super-junaka je slično gledanju sapunica. Pogledate prvu epizodu i onda sačekate nekoliko mjeseci i odgledate posljednju epizodu i manje je više svo vrijeme jasno tko su dobri, a tko zli. U sapunici na kraju sve završava uglavnom vjenčanjem para kojega su cijelu seriju pokušavali razdvojiti uz sliku djeteta koje je plod zabranjene ljubavi.

Gledati film o super-junacima je slično. Odgledate prvih par minuta, a onda mirno prespavate do zadnjih pet minuta filma kada super-junak baca pogled na porušene zgrade i trgove, i obvezno s američkom zastavom na napola srušenoj Bijeloj kući, dok u punom kadru izgovara legendarnu rečenicu „kako ćemo uskoro iz pepela i kaosa izgraditi novi bolji i naravno – pod moranje – slobodni svijet“. „Privlačnost“ sapunica i filmova o super-junacima je u vrlo jasnom i određenom razdvajanju dobrih od zlih.

U sapunici glavnom junaku i junakinji sve je dopušteno učiniti, varati, bježati, otimati, jer su oni jednostavno kao takvi dobri. Sve što čine ne može biti zlo. Isto tako, i super-junaci su strogo odvojeni od zlikovaca. Super-junak je dobar po naravi od samog početka i to što iza njega ostaju stradali nevini i srušeni gradovi ne može biti nazvano zlim. Sve to rušenje i razaranje je takoreći dobro. Superman, Captain America, Batman, Justice League, Optimus Prime… svi su oni jednostavno dobri. Propitivati njihove moralne odluke kao i njihove likove je besmisleno. Nikada i nigdje ne mogu učiniti ništa loše.

Ako je Hana Arendt nekad promišljala banalnost zla u smislu njegove – recimo to tako – normalnosti, treba promišljati i ovu svojevrsnu „amerikanizaciju zla“ bilo da je riječ o filmovima ili ako je riječ o sapunicama. Super-junaci i likovi iz sapunica možda mogu tu i tamo imati povremenu dilemu oko toga što kane učiniti, bilo da je riječ o par minuta filma ili par epizoda u seriji, tek toliko da se naglasi kako i oni nekad znaju pokazati svoju ljudsku stranu, pa se zapitati o dobroti ili zloći onoga što čine. Međutim, sve se to vrlo brzo potroši u svoj sili specijalnih efekata u filmu ili suza i ljubavnih scena u sapunici.

Oni utječu i na ljude u stvarnom svijetu. Amerikanizacija dobra i zla kroz filmove i kroz serije bez ikakvih pitanja uklanja nijanse, pitanja, moralne dvojbe, teškoće i posljedice odluka koje čovjek donosi u stvarnom svijetu u odnosu prema stvarnim ljudima, kada se nađe pred stvarnim zlom koje se može učiniti ili ga treba spriječiti ili izbjeći. Super-junaci i likovi sapunica uvijek pred sobom imaju svijet oslikan crno-bijelim tonovima, dobrom koje oni predstavljaju te zlom koje predstavljaju svi drugi.

Pitati zašto bi Captain America u svom plemenitom pohodu razorio nekoliko gradova i greškom pobio nekoliko nevinih se ne postavlja. Ili zašto glavni lik sapunice u svom plemenitom pohodu u ime ljubavi pri tom greškom ili smišljeno ubije nekog bližeg ili daljeg člana svoje obitelji od brata, sestre, oca pa do punice, svekrve se također ne postavlja. Njihovi postupci se opravdavaju zadnjim minutama filma ili posljednjom epizodom serije. Američka zastava u koju gleda ponosni super-junak ili mlada u vjenčanici u koju zaljubljeno gleda markantni mladoženja s njegovanom bradom i plamenim crnim očima, dovoljno su opravdanje i dovoljno su privlačni da im oprostite sve što su u prethodnim epizodama serije ili minutama filma učinili.

“Avengers” – Izvor (Photo): http://popspoken.com/arts/2015/04/avengers-age-of-ultron

Valjda se u svemu tome i skriva ta neodoljivost američke kulture za prosječnog gledatelja. Tu mu se omogućuje da se lako i ekspresno identificira s likovima koji su „super“, a osim toga što su obdareni posebnim moćima i sposobnostima, možda još važnije, oni su slobodni od bilo kakvih nasrtljivih i neugodnih moralnih dvojbi, jer oni su jednostavno sami po sebi dobri, kao što su drugi slično tako sami po sebi zli. Kako, zašto, ne zna se i ne pita se… Ta oni se i ne kreću u obzoru neke zahtjevne artističke drame koja ima beskonačno mnogo vremena za takva moralna i filozofska pitanja. Naprotiv, oni ne mogu čekati, jer ni njihovi neprijatelji ne čekaju. Oni moraju razarati, jer eto, ispada da pored lošeg razaranja postoji i to neko dobro razaranje te ono još bolje i moralnije ubijanje…

Što na kraju reći nego da je nepodnošljivo lako biti super-junak, no pri tome ostaje ono andrićevsko da je teško biti čovjek… onaj istinski čovječni čovjek.

U Sarajevu, 25. 11. 2017.

O. J.

O LIJEPOM I RUŽNOM

Ljepota je možda sposobnost čovjeka da pokloni sam sebe i sve ono što ga čini čovjekom, sposobnost i hrabrost da sam sebe daruje, da u isto vrijeme dariva sebe kao i onaj prsten i njegovu ljepotu zajedno, te u isto vrijeme.

Ne možete nekom pokloniti prsten, a ljepotu prstena ostaviti tamo gdje ste prsten kupili. Ne možete nekom pokloniti ogrlicu, a ljepotu ogrlice ostaviti u skupoj kutiji. Ne možete nekom pokloniti dar za rođendan, a svoju radost i sreću ostaviti tamo gdje ste poklon uzeli. Ne možete poklanjati, a ono što osjećate prema osobi ostaviti u trgovini ili na kasi. Ljepota prstena ide zajedno s njim, privlačnost ogrlice dolazi zajedno s njom, radost i sreća dara kojega darujete ide zajedno s vama.

Razdvajati ljepotu i prsten, privlačnost i ogrlicu, radost i dar je kao pokušati sebe predstaviti drugome, a u isto vrijeme svoju dušu ostaviti kod kuće. Ali ne možete ni darovati ljepotu prstena bez prstena, ne možete dočarati privlačnost ogrlice bez ogrlice, ne možete dočarati radost bez dara, to bi bilo kao da sebe pokušate predstaviti drugome kroz svoju dušu, a da svoje tijelo, boju svojih očiju, miris svoje kose, privlačnost svoga osmijeha ostavite kod kuće. Kada poklanjate ili kada se predstavljate potrebno je oboje i da tu bude prisutna i vaša duša i vaše tijelo, i prsten i njegova ljepota, i ogrlica i njezina privlačnost i vaša radost i vaš dar.

Puno se govori o ljepoti. Što je ljepota, zašto nešto i nekoga nazvati lijepim? Odakle ljepota dolazi, tko je ovlašten definirati ljepotu i reći ti si lijepa, a ti nisi. Ti imaš lijepe oči, a ti nemaš. Ti imaš lijep osmijeh, a ti nemaš. Ljepota je ideja kako prsten i njegova ljepota uvijek idu zajedno i kako se ne mogu nikada razdvojiti jedno od drugog. Isto tako, ljepota je čovjekova svijest kako ne može ostaviti svoje tijelo kući, a okolo nosati samo svoju dušu ili ostaviti dušu kod kuće, a hodati okolo samo s tijelom.

Ako čovjek ostavi svoje tijelo kući, a okolo hoda samo s dušom, nitko ga neće primijetiti, jer je duh onaj kojega se ne primjećuje. Ako čovjek ostavi svoju dušu kući, a okolo hoda samo s tijelom, bit će prazna ljuštura. Lijep čovjek hoda okolo i s dušom i s tijelom, kad daruje i poklanja on unosi oboje, i svoju dušu i svoje tijelo. Kad poklanja prsten, poklanja svoj osmijeh i radost duše, kada poklanja ogrlicu, poklanja svoj šarm i svoje nutarnje zadovoljstvo. Kad poklanja dar za rođendan, poklanja topao stisak ruke i nutarnju sreću. Ljepota je možda sposobnost čovjeka da pokloni sam sebe i sve ono što ga čini čovjekom, sposobnost i hrabrost da sam sebe daruje, da u isto vrijeme dariva sebe kao i onaj prsten i njegovu ljepotu zajedno, te u isto vrijeme.

Ne smatramo lijepima osmijehe nekih ljudi; ne smatramo lijepima njihove oči, njihov stas i boju glasa. Štoviše, izmislili smo i riječ za to: ružan, ružnoća. Bolesnik nam je ružan, osoba s viškom kilograma nam je ružna, netko s velikim nosom nam je ružan, netko s klempavim ušima nam je ružan. Netko nizak nam je ružan, netko ćelav nam je ružan. I ne samo da smo izmislili riječ, izmislili smo jedan cijeli svijet ljepote gdje ponekad starac, ćelavac, klempav, nema svoje mjesto i postao je predmet ismijavanja. Do ružnog smo došli jer smo ljepotu strogo podijelili na dvoje. Prsten smo odvojili od njegove ljepote, ogrlicu od njezine privlačnosti, dar od radosti darivanja, čovjekovo tijelo od njegove duše i dušu od njegova tijela.

Danas smo fokusirani na tijelo. Koncentrirani smo na prsten, ogrlicu i dar i na njihovu cijenu, ali ne više na njihovu ljepotu. Tako smo i čovjeku odredili cijenu i odredili smo cijenu i njegovoj ljepoti. Njegovu smo dušu negdje putem zaboravili. Zato i prezrivo govorimo o nekom muškarcu ili ženi da je ružan ili ružna jer smo odlučili da on ili ona svoju dušu mora ostaviti kod kuće. Okolo mora samo hodati tijelom, u praznoj ljušturi bez duše. Zato i prezrivo govorimo jedni o drugima jer tražimo jedni od drugih da duše ostavimo kod kuće i da ih ne nosimo. A toliko je lijepih duša skrivenih u uglovima stanova i kuća, tolikih plemenitosti, tolikih dobrota, tolikih radosti…

Zabranjujemo prstenu da nosi sa sobom svoju ljepotu i ogrlici da nosi sa sobom svoju privlačnost, daru da nosi sa sobom svoju radost. Zabranili smo čovjeku da bude lijep, da bude i tijelo i duša, nego mu određujemo da bude samo tijelo, da bude ružan, da ne nosi svoju dušu sa sobom. Ne možemo odvojiti prsten od njegove ljepote i ogrlicu od njezine privlačnosti, i ne možemo odvojiti čovjeka od njegove duše. Možemo li zabraniti prstenu da bude lijep i ogrlici da bude privlačna?

Pokušali smo i pokušavamo čovjeka razdvojiti na dvoje, to razdvajanje čovjeka od njegove duše, od njegove nutrine zove se ružnoća i nazvali smo to ružnim. Ali nema ružnih ljudi i ružni ljudi ne postoje, postoji tek poneki čovjek koji se bezuspješno trudi razdvojiti prsten i ljepotu, ogrlicu i privlačnost, dar i radost, jer je odavno svoju dušu ostavio kod kuće i zabranio joj da hoda zajedno s njim. Zato i ne vidi ljepotu u drugom jer je više nema čime vidjeti, i druge kao i sebe smatra praznim ljušturama koje okolo hodaju i prezrivo govori drugima kako su ružni ne shvaćajući da je on najružniji čovjek na svijetu jer je odvojio svoje tijelo od svoje duše, i samog sebe pretvorio je u prsten bez ljepote, ogrlicu bez privlačnosti, dar bez radosti.

U Sarajevu, 20. 11. 2017.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

O pesimistu kao slikaru

Pesimizam je odbijanje prihvaćanja mogućnosti da će barem jedna stvar u cijelom čovjekovu životu imati pozitivan ishod. Pesimizam je trajni stav kako svi osobni događaji vode u određenu katastrofu bez obzira na njezine razmjere i kako sve u životu te katastrofe pospješuje, produžuje, ali ih neće spriječiti i ne može ih zaustaviti.

Pesimizam nije pasivno promatranje, nego aktivno bojanje slike života crnim i sivim bojama. Pesimist nije pasivni promatrač slike, nego stvarni slikar života koji bira boje koje želi i stavlja ih na platno. Kao i svaka umjetnička slika i slika života onako kako ju pesimist crta ima svoje neobičnosti.

Platno koje pesimist bira za slikanje života je veliko, veće nego sva druga platna u njegovu ateljeu. Već izborom platna i njegove veličine pesimist naglašava važnost te slike. Ona mora biti najveća u njegovu ateljeu, kad bude završena stajat će na najvidnijem mjestu i bit će najvažnija slika njegove životne izložbe. Nije li to onaj pesimist-slikar koji kaže kako je sve turobno, nesigurno i miriše na katastrofu? Nije li nam poznat takav čovjek? Nije li to čovjek koji je već svoju sliku naslikao i postavio je na najvažnije mjesto u svojoj galeriji?

Nije li to učinjeno smišljeno da kada kao gost galerije uđete na izložbu prvo što primijetite ogromnu, groteskno ogromnu sliku u crnim i sivim tonovima s velikom pločicom u podnožju na kojoj piše: PESIMIZAM. Iako ima i drugih, pa i puno zanimljivijih slika sve su one suviše male da biste ih primijetili. I sam pesimist-slikar ističe samo tu jednu sliku kao svoje životno remek-djelo. Sve ostale proglašava neuspjelim kopijama iako vidite da tu ima prekrasnih originala u jarkim i veselim bojama.

I kod izbora boja i kistova pesimist teži jednostavnosti i minimalizmu. Nema umjetničke zaigranosti, igre svjetla i sjene, igre bojama ili tehnikama. Sve je vrlo jednostavno, crte slike života su vrlo oštre, grube, precizno ocrtane. Dominira crna boja, s malim detaljima sive. Poteze kista je radio umjetnik koji je već unaprijed stvorio u glavi samu sliku što i kako treba izgledati. Slika ne nudi neka iznenađenja, neke novine, zapravo je prilično jednostavna. Nije li nam opet poznat takav čovjek? Nije li nam poznat čovjek koji slika život crno-bijelom tehnikom, koji je zaboravio tehniku slikanja bijelom bojom i u glavnom koristi crnu? Nije li nam poznat čovjek koji jednostavnim potezima kista crta jedne kao loše, a druge kao dobre uvijek ističući samo loše i samo zlo?

I kod izbora ateljea za slikanje pesimist bira ciljano. Atelje mora biti zatamnjen, ne smije dopirati puno svjetla. Tijekom crtanja slike posjete su strogo zabranjene. Ukoliko neki poznanik i ljubitelj umjetnosti slučajno naiđe i prokomentira kako je i samoj slici, ali i ateljeu potrebno malo svjetla, pesimist će odbiti takvu mogućnost, jer umjetničko djelo koje stvara zahtjeva baš takav atelje i takav polumrak jer pravi efekt umjetničkog djela će se osjetiti tek kad se ono suprotstavi svjetlu kao svojoj suprotnosti.

I kod izbora galerije pesimist bira ciljano. Galerija ne mora biti takva da on prvi put u njoj izlaže, ali galerija mora biti takva da njom mora dominirati njegovo glavno djelo na taj način da svi posjetitelji galerije isključivo vide i komentiraju samo tu sliku. Stoga je vrlo važno uređenje svijetla u galeriji. Na veliki prednji glavni zid mora biti uperen jak snop reflektora koji će osvijetliti glavnu sliku. Zidovi sa strane na kojima se nalaze male i nevažne slike mogu imati samo prigušeno svjetlo i ne smiju odvlačiti pažnju s glavnog djela.

I dan izložbe mora biti izabran prikladno. Morao bi to biti hladan, prohladan dan, po mogućnosti s kišom, ali ne previše i bez snijega. Vrijeme bi trebalo biti ne samo oblačno, nego i s dosta magle po mogućnosti sa sitnom kišom koja dosadno, ali uporno pada. Tek kad se svi ovi elementi zajedno poklope kako treba, izložba se može otvoriti, ali nikako prije. Sve mora biti usklađeno, umjetnikovo raspoloženje, tehnika slikanja, platno, kistovi, boje, galerija i izložba. Samo onda se izložba može smatrati uspješnom.

Ostaje se pitati tko bi želio ići na izložbu po kiši, hladnoći i magli, znajući da glavno djelo renomiranog umjetnika koje predstavlja sav njegov umjetnički opus predstavljaju crne i sive boje grubo i jednostavno ocrtane na najvećem platnu u galeriji gdje su sva svjetla pogašena osim snopova reflektora koji osvjetljuju sliku na kojoj se ne vidi ništa osim crne boje? Pesimist je umjetnik kojega bi bilo mudro nekad zaobići i preskočiti njegovu izložbu kada dobiješ pozivnicu.

U Sarajevu, 15. 11. 2017.

O. J.

ISTRAŽIVANJA KOJA ZBUNJUJU

Mediji nas svakodnevno zapljuskuju rezultatima nekakvih najnovijih istraživanja koja nas sve zajedno pozivaju na usvajanje opet nekakvih najnovijih prehrambenih i zdravstvenih navika…

Na tu informaciju obično naletite u formi rečenice koja počinje „ako ste dosad“, pa onda znanje pa onda zaključak i savjet „sigurno ćete“… Ako ste recimo dosad znali pojesti jabuku prije spavanja, sad ćete sigurno prestati jer je novo istraživanje pokazalo da jabuka prije spavanja uzrokuje bolest jednog dijela noktiju na nožnim prstima. Ako ste dosad znali za ručak pojesti malo teletine, sigurno ćete sada prestati jer je istraživanje pokazalo da konzumiranje teletine u malim količinama jednom mjesečno uzrokuje oboljenje vlasišta kose na području potiljka. Ako ste dosad recimo redovito zimi koristili pidžamu od pamuka, sad će te sigurno prestati jer je novo istraživanje pokazalo da ljudi koji koriste pamučne pidžame u starosti obolijevaju od demencije, za razliku od ljudi koji – recimo – spavaju goli. Ako ste dosad recimo trčali pet kilometara svako jutro od šest do sedam, sigurno ćete promijeniti dužinu rute ili barem vrijeme u koje trčite jer je istraživanje pokazalo da ljudi koji svaki dan trče pet kilometara od šest do sedam sati ujutro u starosti obolijevaju od artritisa. Ako ste dosad – recimo – redovito koristili smartphone isključivo u desnoj ruci, sigurno će te to sada promijeniti jer je istraživanje pokazalo da su ljudi koji drže smartphone u desnoj ruci skloni debljanju, depresiji i nezadovoljstvu…

“Ludi znanstvenik” … Izvor (foto): https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/7/73/Mad_scientist_artlibre_jn.png

Postalo je nemoguće imati bilo kakve navike, čak i one navike koje su zdrave za život. Iako se čovjek osjeća zdravo i zadovoljno čuvajući i razvijajući takve navike, odjednom se ispostavi da su sve te navike prema „najnovijem istraživanju“ pogrešne, loše i opasne po zdravlje. Takav pristup zbunjuje prosječnog čovjeka i dovodi ga u situaciju posvemašnje konfuzije oko toga što i kako sada živjeti i koje navike usvojiti. Odustati od već uhodanih navika ili poslušati do u detalje sugestije „istraživanja i istraživača“ pa umjesto jabuke navečer pojesti platu miješanog mesa za dvoje, umjesto pamučne pidžame spavati u kućnom ogrtaču, umjesto teletine jesti samo svježu salatu, umjesto trčanja pet kilometara hodati petsto metara i umjesto držanja smartphonea u desnoj ruci držati ga s obje ruke ili samo u lijevoj ruci.

Fascinira povremeno lakoća kojom pojedini ljudi (ne svi!!!) uvažavaju takva istraživanja u obliku reklamnih savjeta i prodaje specifičnih proizvoda koje se odnose na čovjekovo zdravlje, zanemarujući pri tom vlastito pozitivno iskustvo s navikama koje su već razvili i koje godinama prakticiraju, a koje i po njihovom osobnom iskustvu i po određenim pravilima zdravog razuma njihovom zdravlju koriste, a ne štete. Česta promjena zdravih navika uslijed raznoraznih „istraživanja“ koje od čovjeka zahtijevaju da barem jedno dnevno, ako ne i češće, dovede u sumnju svoje uhodane navike više stvara problema zdravlju nego što ih rješava. Ako čovjek već ima razvijene dobre navike za koje zna i osjeća da su njegovom zdravlju korisne, takva „istraživanja“ treba zanemariti ili u najmanju ruku ne shvaćati ozbiljno, jer ako njegovom zdravlju koristi jabuka prije spavanja, pamučna pidžama, jutarnje trčanje od nekoliko kilometara, zašto bi trebao eksperimentirati sa svojim zdravljem i sa svojim navikama? Takva „istraživanja“ uzimaju za svoju metodu da što šteti jednom čovjeku šteti svima i što koristi jednom čovjeku koristi svima kao da „istražuju“ univerzalnog čovjeka, zanemarujući činjenicu da nema univerzalnog čovjeka sa univerzalno dobrim ili lošim navikama, nego je svaki čovjek za sebe razvio i prakticira svoje osobne navike koje su zdravlju korisne i te navike se često i ne mogu uklopiti u „univerzalni istraživački program“ kojega svi trebaju slijediti i prakticirati, a koji se često reklamira kao „eliksir mladosti“.

Dokaz tome su ljudi koji unatoč ne samo dobrim genima, nego i svojim zdravim navikama koje su u suprotnosti s „najnovijim istraživanjima“ dožive solidnu starost jer su jeli jabuku prije spavanja, spavali u pamučnoj pidžami, držali telefon u desnoj ruci, konzumirali meso i povremeno trčali svako jutro točno pet kilometara i to točno od šest do sedam sati ujutro ili su radili potpuno obrnuto, a opet doživjeli duboku starost.

U Sarajevu, 8. 11. 2017.

O. J.

O GUŽVI I ŽIVLJENJU UNAPRIJED

Nismo ni zaspali, a planiramo sljedeći dan. Nismo ni doručkovali, već smo mislima na poslu. Na poslu radimo, a mislima smo već kod kuće navečer. Na godišnjem odmoru već mislimo o povratku na posao. Na poslu već mislimo o odmoru bilo godišnjem, bilo vikendu, bilo prazniku. Živimo vrijeme unaprijed. Živjeti vrijeme unaprijed zahtjeva stalno planiranje, planiranje mjeseci, dana, sati. Sve što se ne uklapa u stalno planiranje i što poremeti već zacrtani i isplanirani plan je smetnja. Gužva je smetnja našem nutarnjem življenju vremena unaprijed koje se tek ima dogoditi.

Odlazak na posao u kojem se već razmatra povratak kući ometan je gužvom na semaforu i dva tri automobila više nego je predviđeno. Kao da dva minuta duže na semaforu označuju da nećemo uopće doći kući poslije posla, semafor je smetnja našem življenju vremena unaprijed. Vozač koji samo sekundu duže nego što treba ne kreće na zeleno svjetlo, smetnja je našem življenju vremena unaprijed. Vozač koji staje na žuto i ne prolazi posebna je vrsta smetnje našem življenju vremena unaprijed do te mjere da naoko mirni u društvu, za volanom postajemo grubijani i primitivci. Tramvaj koji kasni ometa življenje našeg vremena unaprijed, autobus koji kasni, avion koji polijeće ranije nego je predviđeno, šalter koji se otvara nakon vremena, a zatvara prije vremena također je smetnja našem življenju vremena unaprijed.

O gužvi obično mislimo kao vanjskom problemu velikog grada s puno automobila i lošim javnim prijevozom. To je samo jedan oblik gužve, objektivni kojega je nemoguće povremeno izbjeći i do kraja iskorijeniti. Drugi oblik gužve je naš nutarnji i rađa se jer smo vrijeme počeli živjeti unaprijed bez ostavljanja mogućnosti da gužvu kao smetnju življenju tog vremena unaprijed pokušamo zamisliti kao dio našeg nutarnjeg stava prema vremenu kojega planiramo.

Što god planiramo u vremenu mi to činimo često unutar vlastitih ideja i misli našeg vlastitog svijeta. Kada nešto isplaniramo kao što je recimo sutrašnji dan od jutra do mraka, od doručka do večere, mi smo na neki način taj dan već proživjeli samo ga trebamo još „odraditi“. U sebi taj dan proživimo bez gužve, jer unutarnje proživljavanje sutrašnjeg dana i sutrašnjih događaja ne može i ne predviđa smetnje nego jedan čisti, neprekinuti, glatki slijed planiranih događaja.

Odrađivanje planiranog dana je prožeto i obilježeno našim nutarnjim planom, a naš nutarnji plan je zacrtani stav kojega nemamo namjeru promijeniti. Tako se gužva ne događa samo na izvana – objektivno bez mogućnosti da je kontroliramo, nego nas zahvaća iznutra u vidu bijesa, stresa, psovke, vike, dernjave zato jer smo dan u kojem se nalazimo već proživjeli u svom nutarnjem vremenu, ali u tom nutarnjem vremenu nije bilo smetnje, odnosno gužve.

Sukob našeg unutarnjeg življenja vremena unaprijed i vanjskih okolnosti, vanjskog svijeta i događaja generiraju jedan oblik osjećaja kojega se može nazvati gužvom, ali to nije fizička gužva kolone auta na semaforu ili reda ljudi na šalteru, nego osjećaj koji nastaje kada vidimo naznačenu gužvu.

To je osjećaj nagle žurbe da se nešto završi što je prije moguće iako znamo da malo duže čekanje neće previše poremetiti naš predviđeni raspored. Ali tome osjećaju iznenadne žurbe se ne možemo oduprijeti, jer dan koji živimo smo već proživjeli unutar sebe tako što smo ga još jučer i dok se nije događao već proživjeli. Gužva je stoga nutarnja smetnja, ona nije samo izvanjska blokada dolaska do željenog cilja bilo autom bilo pješice. Gužva je nutarnji osjećaj kojemu ne dopuštamo da bude dio našeg nutarnjeg življenja dana koji se tek treba dogoditi.

Nema smisla tražiti mir, strpljivost i zadovoljstvo na semaforu, u koloni auta, u koloni ljudi, u hodanju od šaltera do šaltera, što se više nastoji biti miran i strpljiv, to se više postaje ljut, razdražljiv i nemiran. Ako već ne možemo živjeti tako da dan koji se tek treba dogoditi sačekamo nego ga iznutra već proživimo, onda prethodno nutarnje življenje sljedećeg dana treba u sebi kao bitni dio sadržavati smetnju, odnosno gužvu kao nutarnji osjećaj kojega se treba također proživjeti iznutra, unutar sebe zajedno s planiranim danom, možda na taj način postoji mogućnost izbjeći donekle bijes, nervozu, nemir na semaforu, na šalteru, u tramvaju, na poslu.

U Sarajevu, 28. 10. 2017.

O. J.

Izvor (foto): “Busy Street” by Eric Marwick (artuk.com).

O njegovom božanstvu gadgetu

Kada je Auguste Comte razvijao ideju pozitivne religije, odnosno religije koja bi bila utemeljenja na činjenicama pozitivnih znanosti, nije mogao predvidjeti takve proroke poput Gatesa, Jobsa, Zuckeberga, Muska…

Zanimljivo je primijetiti kako nitko od njih nije znanstvenik u akademskom smislu, nego su svi odreda vizionari, neka vrsta proroka budućnosti gdje se o tehnologiji govori ne u znanstvenim, nego u religioznim terminima budućeg ostvarenja tehnološkog kraljevstva na zemlji.

Kada je preminuo Steve Jobs, osnivač Applea, veliki broj osvrta bio je gotovo religiozne naravi kao da je preminuo religiozni vođa određenog kulta, a ne izvršni direktor i vlasnik tehnološke firme.

Među sljedbenicima tehnologije postoje religiozni kultovi koji se međusobno suprotstavljaju, isključuju i grupiraju. Korisnici Apple proizvoda se označavaju određenim terminima koji ih grupiraju u specifičan religiozni tehnološki kult pa je korisnik Apple proizvoda recimo jednostavan, zahtjevan u smislu ukusa i mode, točno zna što želi od sebe i života dok je recimo korisnik Samsung proizvoda opisan nešto drugačije. Na taj način se na razvijaju religiozno-tehnološki kultovi koji imaju svoje sljedbenike, pravila i načine predstavljanja.

Čini se da je pokojni Jobs na neki način prepoznao religioznu moć tehnologije kada je za logo firme uzeo simbol nagrižene jabuke i kada je prvi gadget iphone 3 odlučio predstaviti ne jednostavnim puštanjem televizijskih reklama, nego organiziranjem specifičnog događaja predstavljanja koji se od tada kako je izlazio novi model pretvorio u tehnološki religiozni događaj koji već ima i svoju religioznu tradiciju.

I druge tehnološke firme prepoznale su moć religioznog elementa tehnologije, pa su odlučili slijediti primjer firme kao što je Apple i u predstavljanju i prodaji svojih gadgeta imaju elemente religioznosti.

Slike religioznih sljedbenika koji noćima strpljivo kampiraju u redovima pred trgovinama podsjećaju na religiozna bdijenja i molitve pred neke religiozne blagdane. I datum predstavljanja gadgeta se tempira na taj način kao da oponaša neke religiozne blagdane.

Kao što religiozni blagdani imaju svoje priprave, korizme, došašća i ramazane i predstavljanje njegovog božanstva gadgeta zahtjeva jednu vrstu religiozne priprave, posta, sebi svojstvenog došašća gdje se kroz povremeno puštanje šturih informacija nastoji postići religiozni efekt euforije prije nego se njegovo božanstvo gadget pojavi pred svojim religioznim sljedbenicima.

Njegovo božanstvo gadget je poput religioznog otajstva, misterija, specifikacije uređaja su misteriozne do samog kraja, a o njegovom izgledu se samo nagađa kao što se u religiji nagađa o tome kako je izgledao neki svetac za čiji se blagdan pripravlja.

Predstavljanje bilo kojeg gadgeta iako se govori o tehnološkom događaju se sve više pretvara u religiozni događaj, dok se sajmovi tehnologije pretvaraju u nešto slično kao što su sajmovi predmeta koji se prodaju tijekom nekog religioznog događaja.

Samo predstavljanje njegovog božanstva gadgeta podsjeća na religiozno slavlje, na pijedestalu ili na bini je tehnološki direktor poput religioznog vođe, iza njega kao i u nekoj bogomolji umjesto religioznih slika stoje slike njegovog božanstva gadgeta, a ispred njega sljedbenici kulta.

I samo predstavljanje teče poput religioznog događaja. Sve počinje propovijedanjem direktora o putu spasenja koji je prošao njegovo božanstvo gadget od začeća od sirovih materijala, pa do rođenja u fino brušeni aluminij ili tvrdu plastiku.

Nakon što se predstavi začeće i rođenje njegovog božanstva gadgeta, slijedi predstavljanje njegovih spasenjskih sposobnosti, procesor, kamera, display razvijeni do te mjere da sljedbenicima kulta ne preostaje ništa drugo da priznaju da je njihov spasitelj najjači sve dok se ne pojavi spasitelj – rival u vidu gadgeta neke druge tehnološke firme. Tehnološke firme izgledaju kao nove religiozne ustanove koje nude spasenje i međusobno se bore da privuku što više sljedbenika koje žele spasiti.

Nakon što završi religiozni događaj predstavljanja njegovog božanstva gadgeta, slijedi vrijeme posta, korizme, ramazana, odnosno priprave za izravni susret sa njegovim božanstvom gadgetom, a to je vrijeme od predstavljanja do dolaska u prvu trgovinu. Priprava se odvija u atmosferi iščekivanja kao što se i u budućem religioznom događaju iščekuje dolazak blagdana, priča se, raspravlja se o njegovom božanstvu gadgetu kao kada se u religiji govori o jubilarnim događajima i godinama. Priča se cijela povijest spasenja od iphone 3 do iphone 8 ili od samsunga s3 pa do samsunga s8 i ističe po čemu su novi spasitelji bolji od njihovih prethodnika.

Konačno, oni religiozniji obavljaju čak i neku vrstu trodnevnica ili devetnica i hodočašća bdijući dan i noć u procesijama pred trgovinom, a trgovina je novi oltar, novi žrtvenik s kojega se želi uzeti nešto od božanskog. Konačno, kada se proglasi kraj posta i iščekivanja, žrtvenik i oltar se otvara za novo slavlje i pristupa se i konačno dolazi u stvarni dodir s njegovim božanstvom gadgetom. Slike euforičnih vlasnika njegova novog božanstva gadgeta bio to je iphone, samsung izgledaju kao slike religioznog čovjeka koji se iskusio susret s božanskim.

Zato je i cijena njegovog božanstva gadgeta visoka, jer ne može biti dostupna svim smrtnicima, nego samo izabranima. Oni koji bi željeli pristupiti njegovom božanstvu gadgetu i doći s njim u direktan dodir moraju znati da se moraju odreći toliko toga da bi ga primili, moraju biti svjesni da imati njegovo božanstvo gadget nije više stvar prestiža, tehnologije nego religiozna stvar gdje siromašni vjernik cijeni svoju religioznu muku i odricanje odričući se toliko toga da bi njegovo božanstvo gadget pripadalo njemu. Religiozni sljedbenik njegovog božanstva gadgeta mora proći mukotrpan asketski put i religioznu pripravu do svoga spasitelja koji ga čeka fino upakiran u najnoviji fino brušeni papirni „tabernakul“ s novim i neslućenim spasenjskim sposobnostima.

U Sarajevu, 24. 10. 2017.

O. J.

O TJESKOBI

Tjeskoban čovjek kao danas uživa u njoj. Tjeskoban čovjek i kad shvati da je događaj koji je smatrao tjeskobnim prošao sasvim u redu i bez poteškoća, ponovno se vraća i kao da želi prisutnost tjeskobe u svome životu; kao da je žedan tjeskobnog osjećaja od budućnosti, od ljudi, od obveza, od posla, od obitelji. Kao da je tjeskoba postala nužna potreba čovjekove duše. Kao da postoji neko tajno uživanje u tjeskobi koje donose vijesti o budućnosti.

Pretvaramo se povremeno ili trajno u homo anxietatus, čovjeka punog tjeskobe i onda kada nema očitih razloga za to. Tjeskoba se uvukla u svaku žilu čovjekova bića. Ponekad svaka misao, pogled, ideja, dodir pun je tjeskobe, osjećaja straha i neugode pred nepoznatim i budućim. Tjeskoba paralizira čovjeka. Dok se on drži na površini naoko miran, staložen i racionalan, dotle u njemu tjeskoba ruje i razara. Zašto sam postao tjeskoban? Zbog čega je moj pogled na svijet odjednom postao tako mračan, tako taman, zaogrnut u pesimizam i neugodu pred budućim i pred sutrašnjim danom?

Čini se da je čovjek onemoćao pred samim sobom i iz te nemoći i odustajanja od samog sebe predao se posvemašnjoj tjeskobi glede vlastitog života. I određeni „svijetli“ događaji njegova života kao da se uvijek događaju pod plaštem i krinkom tjeskobe. Ako danas uživa i ako je danas radostan, on već misli o tjeskobi sutrašnjeg dana, tjeskobi noći koja je pred njim, tjeskobi sata koja slijedi i sve se teže može osloboditi okova tjeskobe i toga neugodnog osjećaja da se nešto prijeteće nadvilo nad njim; nešto nejasno u tami … nije čak ni siguran da to postoji, ali tvrdi da to osjeća.

I tako živi u nepodnošljivoj lakoći svoje tjeskobne egzistencije, oko koje se – poput osi – vrti sva njegova nutarnja snaga i nutarnji život, do te mjere da već u mladosti shrvan tjeskobom prazna pogleda postaje ravnodušan prema sebi i svijetu oko sebe.

Ako je lako primijetiti da nas je puno tjeskobnih, puno je teže razumjeti zašto odustajemo od borbe s tjeskobom. Što nam se najstrašnije može dogoditi u borbi s tjeskobom, što možemo izgubiti suprotstavljajući se tome mučnom grabežljivom osjećaju kojega opisujemo čudnim osjećajem nelagode u prsima, trncima u rukama, nesvjesticom, neodređenim strahom kojega ne može svladati ni tako sretan događaj kao što je svadba, proslava, koncert, obiteljska ljubav…

Što se najgore može dogoditi u iznenadnom lupanju srca dok stojimo u redu? Toliko smo tjeskobni da mislimo da je to kraj, da umiremo, hvatamo se grčevito za naslon, stolicu, bilo što. I kada tjeskoba prođe više ne stojimo u redu, svakim korakom samo osluškujemo srce kako kuca, hoće li opet ili neće opet i postajemo tjeskobni do te mjere da se socijalno izoliramo od svih, jer nas tjeskoba uvjerava da je sljedeći napad panike – bilo lupanje srca, bilo osjećaj slabosti ili nesvjestice – ujedno i naš kraj.

Tjeskoba nije toliko simptom, koliko je ona pogled na vlastiti život i sve što u taj život spada. Zato je i nemoguće onomu tko je tjeskoban u lijepim događajima života pronaći ohrabrenje, jer je njegov pogled na život tjeskoban. On ne boluje od tjeskobe, kao što netko boluje od psihoze ili neuroze; on tjeskobom gleda život i živi ga tjeskobom. Pogled na život oblikuje i čovjekova htjenja, uživanja i djelovanja; zato se i može dogoditi da tjeskoban čovjek u tjeskobi uživa kao što sretan čovjek uživa u sreći, jer je i sreća ne simptom, nego pogled na život.

Iz nekog čudnog razloga čovjek se predaje tjeskobi. U tjeskobna čovjeka postoji neobično životno usmjerenje, ponekad izabrano kako svjesno tako i slobodno, gdje se tjeskobi ide u susret kao što netko trči za srećom. Tjeskoba postaje način življenja, djelovanja i razumijevanja i kad to postane, ona se pretvara u pogled na svijet i na druge osobe. Zato se kaže da tjeskoban čovjek ništa dobro ne vidi ni u najljepšim i najsretnijim događajima života, jer on ne boluje od bolesti, on živi stvarnost tjeskobom.

Homo anxietatus nije bolestan čovjek, on je čovjek s neobičnim pogledom na život, jer onome tko traži sreću mora biti kako i neobično tako i ludo da čovjek trči u susret nečemu što ga iznutra na kraju razori i ostavi od njega ništa osim bezosjećajne pustinje, bez ijedne pa i najmanje oaze sjećanja na neki sretan ili radostan događaj. Pustinja tjeskobe pretvara se u pogled na život gdje čovjek nije fizički pustinjak, nego duševni.

Sukob s tjeskobom počinje onda kada se spozna da se u tjeskobi uživa. Kao kad čovjek svjestan da nešto više ne može ići dalje u čemu je uživao jer ga to razara, slično vrijedi i za tjeskobu, jer i tjeskoba u kojoj se uživa postaje teški životni uteg kada se shvati da se mora mijenjati: ne tjeskoba kao takva nego življenje života tjeskobom.

Taj se sukob nastavlja do one mjere do koje je čovjek sposoban prekinuti uživanje u tjeskobi, odnosno, do one mjere do koje je čovjek voljan i željan promjene svoga pogleda. Kao i mnogi poroci koji razore čovjeka i njegovu obitelj, tako i tjeskoba zahtjeva susret licem u lice. Taj susret izgleda kao kad netko tko ima strah i napade panike odluči sukobiti se sa svojim paničnim napadom licem u lice da ga pobijedi. Viktor Frankl će takav stav stručno nazvati paradoksnom intencijom, a to je susret licem u lice s grabežljivom tjeskobom koja se kao ogrtač omotala oko čovjeka i duboko zasjekla u njegovu kožu do te mjere da počinje osjećati fizičku bol zbog tjeskobe.

Sukob s tjeskobom je sukob i protest protiv samog sebe i shvaćanja da si je čovjek nezasluženo oduzimao mogućnost da njegov pogled na svijet otkrije i odbljeske sreće u vlastitom životu i u životu drugih u njegovoj prošlosti i njegovoj budućnosti. Sukob s tjeskobom je uzvišen poziv za čovjeka koji iako povremeno nazire i osjeća sveopću tamu i mrak tjeskobe, također jasno i razgovijetno vidi i primjećuje bljeske smisla u tom mraku, od kojih je možda i najvažniji njegov vlastiti život sada i ovdje.

U Sarajevu, 23. 10. 2017.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com