Kategorija: Filozofija

O odluci

Odluka je nutarnja slomljenost čovjeka za jednu stvar, a protiv druge. Nutarnja slomljenost čije se posljedice ne mogu predviđati i planirati zna se dogoditi iznenada. Kao kada čovjek nešto impulzivno i naglo prelomi u sebi bez puno razmišljanja nesvjestan posljedica vlastitih lomova.

Čovjekovo lomljenje samog sebe za nešto nosi nutarnje ratove koji  iscrpljuju nutrinu. Ponekad nakon određene odluke i nakon dugotrajnog lomljenja samog sebe od silnog umora čovjek nema snage za sreću. Ispražnjen od silnog sukoba sa samim sobom gotovo da žali zbog donesene odluke.

Umoran od dugogodišnje borbe i nutarnjih lomova odjednom shvaća da je donesena odluka bila zapravo nepotrebna, jer je vrijeme kada ju je trebao donijeti daleko iza njega i da sadašnji trenutak nema više nikakve povezanosti s odlukom koju je donio. Odluka kao nutarnja slomljenost za nešto, a protiv nečega ima nepredvidivog  neprijatelja: Vrijeme.

S jedne strane, vrijeme tjera čovjekovu nutrinu da se lomi i slama govoreći tiho ali uporno, hladno i bezosjećajno: „Nemaš vremena“! S druge strane, vrijeme vara čovjekovu nutrinu produžavajući njegovo nutarnje lomljenje govoreći radosno, toplo, gotovo u ljubavnom zanosu: „Ne brini, imaš vremena!“ I tako se vrijeme naruga čovjeku, bilo da mu kaže da vrijeme za odluku nije došlo ili da je vrijeme za odluku odavno isteklo.

Kako odrediti kada se treba lomiti iznutra? U kojem vremenu? Kako odrediti prema kojoj mjeri i trajanju se treba boriti sa sobom da se odluka i vrijeme susretnu? Prema kojoj formuli izračunati? Odluka kao nutarnja slomljenost se zna opisivati kao dobra ili loša. Možda odluka nije dobra ili loša, možda se samo nije susrela s vremenom u trenutku kad je trebala? Možda vrijeme još nije stiglo kada se nutarnja slomljenost za nešto u životu pojavila. Možda je vrijeme već otišlo svojim putem kad se nutarnja slomljenost nakon iscrpljujućeg sukoba sa sobom konačno jasno pojavila na površini.

Zgodan izraz govori o tempiranju vremena, no kako tempirati nutarnju slomljenost da se pojavi točno onda kada vrijeme naiđe? Je li moguće tempirati sukob sa samim sobom, vlastite dvojbe, pitanja tako precizno da nijedna odluka ne bude pogrešna, kriva, da se nikada u životu ne zažali zbog donesenih odluka? Kako zadovoljiti iscrpljenost, umor nakon dugotrajne nutarnje borbe ako je vrijeme za odluku bilo prerano ili prekasno?

Jer čovjekova nutarnja borba, lomovi oko važnih životnih pitanja zahtijevaju nagradu. I čovjek se osjeća nagrađenim kada njegova nutarnja slomljenost, njegova odluka pogodi točno vrijeme koje upravo nailazi, kada nutarnja slomljenost svoj sukob završi točno na vrijeme, ni prerano ni prekasno. Ali takve nutarnje slomljenosti, odluke su rijetke. Tu i tamo pogodi se točno vrijeme. I obično oko te nutarnje slomljenosti se vrte svi ostali lomovi, odnosno odluke. Kao kada čovjek lomeći se mjesecima i godinama odluči sklopiti brak ili se odlučuje za neku drugu važnu stvar u životu. Kada nutarnja slomljenost, odluka postane konačno odluka za nešto i nekoga, isključujući toliko toga drugoga i kada nutarnja slomljenost pogodi točno vrijeme kao strijela središte mete iz nutarnje slomljenosti, kasnije se rađaju i ako ne sve onda veliki broj drugih odluka.

Ne čini se toliko važna nutarnja borba, dugotrajna iscrpljenost pitanjima i zdvajanjima. Ne čini se toliko važnim sama nutarnja slomljenost, koliko se čini važnim da čovjek sebe slomi u pravom trenutku. A tu je i najveća nepravda izgleda. Netko se slomi u pravom trenutku bez imalo razmišljanja nesvjestan da je bez imalo truda i napora točno pogodio vrijeme odlučivanja. Netko se slomi prerano postajući svjestan tek kasnije da nije bilo vrijeme. Netko se slomi prekasno svjestan da je vrijeme prošlo. Ali koga tužiti za nastalu nutarnju štetu, za iscrpljenost, umor? Sebe, druge? Ili možda vrijeme? Odluka je nutarnja slomljenost za nešto ili nekoga, a protiv nečega ili nekoga drugog. Bar se tako čini. Ili je možda odluka nutarnja slomljenost ne za nešto ili za nekoga, nego pokušaj da se barem jednom u životu čovjek susretne s vremenom u pravom trenutku, ni prekasno ni prerano?

Ali kako znati kada vrijeme nailazi? Zato i odlučivanje jest dugotrajno nutarnje lomljenje samog sebe, jer često ne znamo kada će vrijeme naići. I najviše boli kada lomljenje samog sebe promaši vrijeme, bilo da se čovjek slomi prerano ili prekasno. Odluka nije pitanje vremena, ona je svršetak lomljenja samog sebe u vremenu, ali ne bilo kakvom vremenu. Odluka je nutarnja slomljenost u idealnom i savršenom vremenu. Ali kako ćemo znati kada je vrijeme idealno i savršeno da se lomljenje okonča? Često ne znamo i nastavljamo se lomiti nadajući se da će nam vrijeme dati neki znak kada će naići i kada trebamo okončati borbu sa sobom jer sve iscrpljenosti, umori, nesigurnosti, frustracije postaju smislene i svrhovite kada shvatimo da smo se slomili u pravo vrijeme.

 

 

 U Sarajevu, 18. 8. 2017.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

Zajednički jezik?

Jezik nije samo sredstvo komunikacije, nakupina riječi i gramatičkih pravila, nego i izričaj identiteta jedne nacije, naroda ili neke druge društvene skupine…

Govoriti jezik znači uglavnom znati gramatička pravila i značenje riječi kojima se govori. Ako netko dobro govori engleski, njemački ili francuski pod tim podrazumijevamo da razumije strukturu rečenice, mjesto glagola, pridjeva, tvorbe i sve ono što nazivamo gramatikom jezika i da sve to zna lijepo uobličiti u rečenicu koja ima smisla kad je se izgovori. To znači govoriti jezik.

Poznavati jezik ne znači samo znati gramatiku jezika i formiranje rečenica nego i znati korijene riječi i gramatičkih pravila nekog jezika. Stoga, govoriti engleski jezik ne znači i nužno poznavati engleski jezik. S druge strane, poznavati neki jezik znači nužno i taj jezik govoriti. Uz ove dvije, postoji još jedna bitna osobina jezika, a to je jezik ne samo kao sustav znanja, pravila, komunikacije, nego i kao mjesto i prostor formiranja identiteta.

Književnost, poezija, znanost pisana na određenom jeziku nije jednostavno skup gramatičkih ili samo jezičnih zakona i uredbi nego je to također izričaj identiteta dotične grupe i cijelog jednog naroda. Jezici nisu jednostavno nakupina pravila, riječi i značenja odakle svatko zahvati ono što mu otprilike odgovara, a odbaci ono što smatra nepotrebnim, nego uzeti ili odbaciti nešto ili dio nekog jezika uključuje i uzimanje ili odbacivanje dijela identiteta.

Kao primjer može poslužiti „hibrid“ koji se nekad zvao srpsko-hrvatski jezik utemeljen na upitnom postojanju srpsko-hrvatskog zajedničkog identiteta, odnosno, upotrijebljen za formiranje „hibridnog“ jugoslavenskog identiteta. Govoriti hrvatski ili srpski jezik nije nikada bilo isključivo jezičko pitanje, niti pitanje gramatike, stila, hoće li netko izgovoriti taraba ili ljestve, opština ili općina, nego je prije svega bilo pitanje identiteta, to jest što uzeti iz jednog od jezika, a što izbaciti da bi se onda formirao zajednički jezik.

Temeljna poteškoća se sastojala u tome što formiranju jezika prethodi određeni – već donekle utvrđeni – identitet koji se onda uz pomoć jezika dalje utvrđuje i potvrđuje kroz jezične izričaje, ponajviše kroz književnost u njezinim različitim oblicima. Stoga, govoriti srpski jezik uključuje srpski identitet koji zahvaćajući književnost zahvaća i povijest srpskog naroda i nacionalnu svijest i nacionalno pamćenje, a isto vrijedi i za hrvatski jezik. Govoriti hrvatski jezik također uključuje nacionalni identitet, nacionalnu svijest i pamćenje. Formiranje srpsko-hrvatskog jezika bila jedna vrsta jezično-identitetskog eksperimenta kojim se već formirane nacionalne identitete nastojalo ako ne ugasiti, onda bar djelomično osiromašiti na račun novoformiranog identiteta koji se nazivao jugoslavenskim.

Slika 1: Iz nekadašnjeg zajedničkog Bukvara. Izvor: http://novi.ba/clanak/22161/bukvar-moja-prva-knjiga-foto

S jedne strane, postojao je – dakle – jezik koji nije pratio novoformirani identitet, i postojao je identitet kojega jezik nije mogao dalje utvrđivati i potvrđivati zbog čega je već u samom nazivlju postojao problem jer se identitet zvao jugoslavenski, a jezik srpsko-hrvatski. I ovdje se zapravo postavlja pitanje koliko je ideja jugoslavenskog identiteta uopće mogla biti utemeljena na jezicima koji su bili nacionalni i utemeljeni na nacionalnim identitetima.

Ako bi se kojim slučajem htjela formirati neka država koja bi uključivala recimo SAD i Australiju, jezik bi se zvao američko-australski engleski jezik i trebao bi uključivati oba identiteta u njihovoj punini sa svim njihovim sadržajima, a to znači i sa američkim i australskim nacionalnim identitetom. Postavlja se pitanje je li moguće formirati novi nacionalni identitet koji bi ih spojio u jedan jedinstveni? Postavlja se pitanje na koji način formirati takav nacionalni identitet?

Ako se želi pomoću jezika, onda je najjednostavnije govoriti o jeziku kao sredstvu komunikacije, govora, i značenja, ali izbjegavati govor o jeziku kao jednom od temeljnih načina, ako ne i najvažnijih načina formiranja identiteta, te povijesti i nacionalnog pamćenja. Engleski jezik se govori i u SAD i u Australiji, ali su ipak u pitanju dva različita nacionalna identiteta, s različitim razumijevanjima vlastite povijesti i teško bi se složili da samo zato jer govore engleski dijele identičan nacionalni identitet.

Ideja srpsko-hrvatskog jezika funkcionirala je na matrici jezika kao običnog instrumenta komunikacije, govora, gramatike i značenja, ali je isključivala i zabranjivala koncept jezika kao konstitutivne snage koja formira nacionalni identitet. Poteškoća je postala očita kad se počelo govoriti o jugoslavenskoj naciji/identitetu kojem je nedostajao jugoslavenski jezik. Ono što je postojalo bio je puki instrument, komunikativno sredstvo, nakupina gramatike i riječi koja se zvala srpsko-hrvatski, ali je nedostajao jezik koji bi bio konstitutivan, to jest kadar biti nositelj i utemeljitelj jugoslavenskog identiteta.

Ono što je nedostajalo bilo je nešto kao jugoslavenski jezik koji bi ne samo bio instrumentalni jezik – sredstvo komunikacije nego prije svega konstitutivni jezik – utemeljitelj jugoslavenskog identiteta, ali takvog jezika nije bilo, nije postojao jer nije postojalo nešto prije jezika što bi se razumijevalo kao jugoslavenski nacionalni identitet. Dakle, ili zajednički identitet prethodi formiranju zajedničkog jezika ili pokatkad zajednički jezik asistira formiranju zajedničkog identiteta. Međutim, ako se i jedno i drugo pokušava istovremeno formirati, što deklarativno, što artificijelno, pa čak i nasilno, tu se slobodno onda može govoriti o hibridnom, političkom ili eksperimentalnom jeziku.

Umjesto zaključka

Dakle, što je to jezik? Sredstvo komunikacije, gramatika, riječi i rečenice – dakle – samo instrument komunikacije? Ili je jezik također kroz svoju konstitutivnu moć utemeljitelj i čuvar nacionalnog identiteta? Reći kako postoji određeni jezik uključuje i tvrdnju kako postoji i nacionalni identitet koji tim jezikom govori i koji je utemeljen tim jezikom. Reći kako ne postoji određeni jezik uključuje i tvrdnju kako ne postoji određeni nacionalni identitet koji govori tim jezikom. Ako postoji zajednički jezik, onda postoji i zajednički identitet, ali je i više nego očito da takvog identiteta u „našem“ slučaju nije bilo. Onda ne postoji zajednički jezik jer nema zajedničkog identiteta koji bi mu prethodio, a ako nema zajedničkog identiteta onda nikad nije ni postojao zajednički jezik koji je imao kao jezik konstitutivnu moć formirati taj identitet. Kad bi tako bilo, danas bi postojao jugoslavenski identitet utemeljen kroz konstitutivnu moć jugoslavenskog jezika. Ali danas nema ni jednoga ni drugoga, pa stoga i deklaracije o zajedničkom jeziku su možda gramatički ispravne, ali identitetski prazne i bez sadržaja.

 

 

U Sarajevu, 9. 8. 2017.

O. J.

O Bogu

Nevjerovanje u Boga ponekad svoj izvor ima i u slici Boga koja nije kršćanska. Ne vjerovati u Boga koji je arhitekt svijeta i svemira potpuno odsutan i nezainteresiran za vlastitu arhitekturu kojoj je uzrok ne obvezuje ni kršćanina. Za kršćanina Bog nije ekskluzivno arhitekt čija se veličina i moć očituje u arhitekturi svemira.

Kršćanski Bog nije ni Bog „praznina“, Bog koji služi kao objašnjenje za ona područja gdje znanost još ne zna odgovor gdje bi Bog u nedostatku razumskog objašnjena bio neko objašnjenje koje nam treba, jer ga moramo imati makar ono bilo i iracionalno. Kršćanski Bog nije ni energija, ni sila, ni čestica, ni atom, ni svemirska prašina, ni crna rupa. Kršćanski Bog pretpostavlja komunikaciju s čovjekom. S energijom, silom, česticom, atomom i svemirskom prašinom se ne razgovara. To nisu osobe.

Kršćanski Bog nije ni snop pozitivne energije koju možemo dijeliti kako hoćemo, kome hoćemo i kako hoćemo. Dijeljenje pozitivne energije preko koncerata, skupova, sportskih događaja nema nikakve veze s kršćanskim poimanjem Boga. Kršćanski Bog nije pozitivna energija. Kršćanski Bog nije ni pozitivno nabijena emocija, nije unutrašnji mir, nije pozitivni duh djeljiv sa svakim tko se emotivno osjeća loše. Kršćanski Bog nije pozitivna emocija. Kršćanski Bog nije dobro božanstvo u sukobu s neki zlim božanstvom u vječnom kozmičkom sukobu. Kršćanski Bog nije dobro božanstvo koje egzistira uz neko zlo božanstvo. Kršćanski Bog nije dualist.

Kršćanski Bog nije američko božanstvo i američki „way of life“ kojim bi se trebalo opravdavati sve što nekome padne na pamet. Kršćanski Bog nije „way of life“ Bog. Kršćanski Bog nije popustljivac kojemu je najvažnije kako se osjećamo, bez obzira kako živimo i kako se ponašamo. Kršćanski Bog nije „važno se osjećati dobro“ Bog. Kršćanski Bog nije emotivist. Kršćanski Bog nije čakra, feng-shui, yoga, fitness. Kršćanski Bog nije „instruktor fitnessa i zdravog života“ Bog. Kršćanski Bog nije „ja imam direktnu vezu s Bogom i ne treba mi nikakav posrednik i posrednici“ Bog. Kršćanski Bog nije Bog kojega se može imati na „direktnoj“ liniji po potrebi. Kršćanski Bog nije „iracionalna sila“ koja ne dopušta znanosti razumsko shvaćanje stvarnosti. Kršćanski Bog nije „iracionalni“ Bog.

Kršćanski Bog nije „ljubav je najvažnija“ bez obzira na posljedice i tumačenja što ćemo nazvati ljubavlju. Kršćanski Bog nije „hippy“ Bog ljubavi. Kršćanski Bog nije „svi su mi krivi pogotovo vjernici, jer su oni uzrok svega zla u svijetu“ Bog. Kršćanski Bog nije „zao“ Bog bez obzira što ima kršćana koji u Njegovo ime čine zlo pozivajući se na Njega. Kršćanski Bog nije „ustavni i politički“ Bog gdje se pozivajući se na Njega donose zakoni suprotni shvaćanju kršćanskog Boga. Kršćanski Bog nije „politički“ Bog. Kršćanski Bog nije „europski“ Bog gdje ga se nastoji na svaki mogući način isključiti iz bilo kakvog oblika života. Kršćanski Bog nije „kontinentalni“ Bog omeđen granicama Europske Unije.

Kršćanski Bog nije „ratni“ Bog na kojega se pozivaju često kada opravdavaju ratove, preventivne ratove i napade na druge zbog nafte, profita i prodaje oružja. Kršćanski Bog ne nosi oružje i ne poziva na oružje. Kršćanski Bog nije „modni“ Bog na kojega se povremeno pozivaju „slavni i poznati“ čiji život nema nikakve veze s kršćanskim Bogom. Kršćanski Bog nije „glumac, pjevač, ikona stila“. On nije Bog „mode“. Kršćanski Bog nije Bog na kojega se pozivaju „intelektualci i znanstvenici“ koji smatraju da znaju svu istinu o svemu i svačemu. Kršćanski Bog nije „svaštara“ iz koje može svako zahvatiti kako mu se hoće i kad hoće.

Kršćanski Bog nije Bog na kojega se ponekad pozivaju „analitičari“ nadobudno ističući kako je kršćanska slika Boga prepreka apsolutnoj dominaciji čovjeka. Kršćanski Bog nije „analitičar“ i ne bavi se „analizama“. Kršćanski Bog nije „posvoduša“ koju se može i mora na svakom mjestu i u svakoj prilici pozivati za svjedoka. Kršćanski Bog „ne hoda okolo“. Kršćanski Bog nije Bog kojega se uz najgore psovke uzima u usta kao dokaz vlastite kršćanske pravovjernosti. Kršćanski Bog „ne psuje“ pogotovo ne psuje samog sebe. Kršćanski Bog nije „ateistički“ Bog, jer nekome život nema nikakvog smisla. Kršćanski Bog nije „ja sam za sve kriv vi niste krivi ni zašto“ Bog. Kršćanski Bog nije „svi vjerujemo u isto nema veze i razlike ne znače ništa. Kršćanski Bog nije „sinkretist“.

Vjerovati ili ne vjerovati u Boga se i ne može ako se prije ne zna i ne razumije o kojem i kakvom Bogu uopće govorimo i kako Ga razumijemo, jer često kada netko tko nije kršćanin ne vjeruje u Boga i kršćanin shvati da i on ne vjeruje u takvog Boga, jer to nije kršćanski Bog uopće.

 

U Sarajevu, 2. 8. 2017.

O. J.

O sekularizaciji i političkoj paradigmi u BiH

Odnos paradigmi

U općem značenju sekularizacija može označavati odvajanje religije i države. Kanadski filozof Charles Taylor u svom monumentalnom djelu „Sekularno doba“ na različite načine pokušava odgonetnuti na koji način je proces počeo i koji se njegovi uzroci i glavne osobine. Čini se da je sekularizacija, ako govorimo o odvajanju, trostruki proces koji se ne događa prvotno na praktičnom planu, nego na misaonom. Sekularizacija nije prvotno praktično odvajanje pozitivnim zakonima države i religije bilo da ti zakoni nešto zabranjuju ili dopuštaju, nego promjena misaone paradigme.

Misaona paradigma je promjena načina razmišljanja koja nastupa u onom trenutku kada stare misaone paradigme više ili nisu dovoljne kao objašnjenje ili su stvorene nove misaone paradigme dovoljno sposobne objasniti stvarnost bez potrebe oslanjanja na prethodne. U onome što se naziva procesom sekularizacije, tri su misaone paradigme bilo zamijenjene, bilo uklonjene.

Metafizička misaona paradigma ili kako je Taylor naziva „veliki lanac bića“ ili „kozmički hijerarhijski poredak“ je paradigma koja prvotno počiva u metafizičkom smislu na ideji finalnog uzroka ili svrhe koja pokreće cijelu stvarnost  i na ideji hijerarhije bića prema njihovoj savršenosti u smislu njihove egzistencije. Životinja hijerarhijski je iznad biljke, a čovjek je iznad biljke i životinje. Na taj način se pokazuje da stvarnost egzistira u hijerarhijskom redu. Društveno uređenje u mnogim slučajevima pratilo je tu hijerarhiju bića i finalnost kao motive i objašnjenja zašto je društvo moralo biti podijeljeno na određene grupe međusobno podijeljene, jer je ta podjela odražavala „kozmički hijerarhijski red“.

Nama je danas neshvatljivo i neprihvatljivo da je u srednjem vijeku postojao podanik (kmet) koji je smatrao da je njegova svrha obrađivati zemlju nekog veleposjednika (feudalca) bez plaće, naknade, bilo čega sličnog. Međutim, mi razumijevamo to stanje iz naše suvremene perspektive jednakosti, emancipacije, ljudskih prava, diskriminacije misleći vrlo površno da bi nas i kmet i feudalac lako razumjeli kad bismo im govorili upravo o ovim stvarima, ne shvaćajući da živimo i govorimo o dvije potpuno različite misaone paradigme.

Metafizička misaona paradigma se počinje mijenjati onog trenutka kada efektivnost i kontrola zamjenjuju finalnost. Ideja finalnosti u sebi uključuje jedan bitan element koji možemo nazvati nepromjenjivost. Ta nepromjenjivost označava da su stvari tako uređene da se ne samo ne mogu mijenjati (ono što se nazivalo fatum, usud i sudbina) nego se ne smiju mijenjati zbog mogućnosti da će sva hijerarhija propasti i nestati (društveno uređenje života s kraljem kao centralnom figurom).

S razvojem znanosti dolazi se do spoznaje ne samo da se metafizička misaona paradigma  može i smije mijenjati, nego je njezina promjena nužna i potrebna s obzirom da efektivno upravljanje prirodom i prirodnim procesima (a to jest zapravo kontrola) blagotvorno utječe na čovjekov život u smislu poboljšanja toga života kroz industrijalizaciju, medicinu, tehnologiju, itd. Promjenom metafizičke paradigme koja počiva na finalnosti kao djelomično nepromjenjivom „kozmičkom“ stanju stvari u efektivnu misaonu paradigmu kontrole zbog čovjekova blagostanja malo pomalo kroz dugi niz stoljeća metafizičku paradigmu uklanja iz misaonog sklopa čovjeka. Stoga, kada govorimo o čovjeku srednjeg vijeka i postmodernom čovjeku mi govorimo o dvije različite, ako ne i suprotstavljene misaone paradigme.

Moralna misaona paradigma bila je povezana s metafizičkom misaonom paradigmom upravo u shvaćanju kako postoji uređena „kozmička hijerarhija“ stvari koje se ne mogu i ne smiju mijenjati, a manifestacija te veze između moralne i metafizičke paradigme bila je prisutna u ideji prirode, prirodnog i njihovim negacijama protiv prirode i protuprirodno. Moralna misaona paradigma izražavala se idejom prirodnog zakona koji je usađen u čovjeka u njegovu bit.

Međutim, s efektivnom paradigmom praktične promijene i kontrole nad samom prirodom i prirodnim zakonima i moralna paradigma o „kozmičkom redu“ stvari koje se manifestiraju u prirodnim zakonima gube na snazi i na značenju, tako da već i prije dovedena u pitanje metafizička misaona paradigma o finalnosti koja je već gubila na snazi, nije bila kadra poduprijeti moralnu misaonu paradigmu pred naletom efektivne misaone paradigme.

Religiozna misaona paradigma dolazi tek na kraju kao paradigma koja spaja u hijerarhijsku cjelinu metafizičku i moralnu misaonu paradigmu zauzimajući prvo mjesto u „hijerarhiji“ triju paradigmi kroz govor o Stvoritelju. Religiozna misaona paradigma dolazi u krizu u susretu s pozitivnim znanstvenim dostignućima u smislu da koncept Stvoritelja nije više nužan kao jedino moguće objašnjenje stvarnosti, nego nastaju nove znanstvene paradigme sposobne objasniti određene pojave u svijetu i stvarnosti.

Naravno, nije riječ o tome da dolazi do sukoba ili nasilnog uklanjanja religiozne paradigme od strane znanstvene, nego prije je riječ o uvjerljivim znanstvenim objašnjenjima tamo gdje se religiozna paradigma pokazala bilo neuspješnom bilo suvišnom u smislu objašnjenja.

Iako je ovdje pitanje i problematika sekularizacije samo površno i nedovoljno predstavljena, ipak se može zaključiti kako je sekularizacija prije svega teoretski proces koji rađa novim teoretskim paradigmama koje zamjenjujući već postojeće paradigme, uzrokuju pri tom i različite praktične posljedice.

Politička paradigma

U BiH društvu općenito koncept sekularizacije je u najvećoj mjeri reduciran na političko shvaćanje sekularizacije bez dovoljnog, jasnog i sveobuhvatnog shvaćanja uloge različitih paradigmi u tom procesu. Razlog tome treba tražiti i u prethodnom političkom sustavu koji nije shvaćao sekularizaciju (ako je to uopće bilo shvaćeno na taj način) kao krizu i nastanak novih paradigmi, nego radije kao vlastitu zadaću praktične promijene paradigmi uklanjanjem prije svega religiozne paradigme iz javnog života. Kao posljedica takvog shvaćanja ostala je ideja kako vladajuća paradigma u društvu ne treba biti ni religiozna, ni moralna ni metafizička, nego prije svega politička paradigma. Politička paradigma trebala je na neki način biti univerzalna, zamijeniti sve postojeće paradigme i religioznu, i moralnu i filozofsku.

Iz tog razloga danas imamo situaciju gdje se određena politička paradigma uzima kao apsolutna, sposobna zamijeniti i ukloniti sve druge paradigme bez obzira kojem političkom području pripadala. U BiH ne postoji zapravo odnos sekularnog i svetog, to jest recimo znanstvene paradigme na jednoj strani i religiozno-metafizičke na drugoj, nego postoje odnosi političkih paradigmi koje na neki način uzurpiraju područja drugih paradigmi koja bi trebala biti samostalna u vlastitom međusobnom odnosu.

Još uvijek nemamo adekvatnu svjetovnu paradigmu koja bi bila recimo znanstvena, društvena i koja bi funkcionirala kao pokušaj objašnjenja određenih stvarnosti nasuprot recimo religiozno-metafizičkoj paradigmi bilo da je želi zamijeniti ili poduprijeti. Ono što imamo je redukcija stvarnosti na političku paradigmu kao sveobuhvatnog objašnjenja stvarnosti BiH koja pri tom ne pazi i ne poštuje dovoljno specifičnosti religioznih, svjetovnih i moralnih paradigmi jer ih ili nastoji apsorbirati ili prilagoditi vlastitom pogledu na stvarnost.

Zaključak

Kada politička paradigma prestane pretendirati na to da bude sveobuhvatno objašnjenje naše stvarnosti tek se onda otvara prostor da recimo s jedne strane religiozna paradigma i ona koja bi bila svjetovna stupe u jedan iskren i konstruktivan dijalog. Dok je sekularizacija složen proces odnosa različitih paradigmi, u BiH se sekularizacija čini kao odnos političkog prema političkom, izražena u apsolutizaciji odnosa „lijevog“ prema „desnom“, bez previše mogućnosti da druge paradigme uđu u odnos prije svega s političkim, ali i međusobni odnos. Potrebno je još puno vremena da se apsolutizacija političke paradigme promijeni u stav prihvaćanja i drugih paradigmi koje imaju svoju važnost i značenje u procesu sekularizacije.

 

U Sarajevu, 1. 8. 2017.

O. J.

O intelektualnom proleteru prošlosti

Glavna karakteristika intelektualnog proletera prošlosti jest nostalgija i žaljenje za prošlošću. Kao što modni dizajner reciklira neke modne detalje iz prethodnih vremena i intelektualni proleter reciklira ideje i misli iz prošlih vremena. U modi se to možda zove retro stil koji je vrlo zanimljiv, u intelektualnog proletera bi se moglo nazvati možda retrogradnost.

Kao što modni dizajner diktira trendove odijevanja, tako intelektualni proleter diktira trendove razmišljanja. I jednom i drugom se ne smije oduzeti titula stručnjaka i kritičara, bilo odijevanja, bilo intelektualne klime. Kao što modni dizajner navodno nepogrješivo određuje što i kako trebate obući ovog ljeta tako i intelektualni proleter – navodno – nepogrješivo određuje što je u modi ovoga ljeta što se tiče ideja i misli. Intelektualni proleter je intelektualni modni mačak. Kao što postoje različite vrste modnih dizajnera koji imaju svoje specifične stilove, tako postoje i različite vrste intelektualnih proletera koji diktiraju modne trendove u razmišljanju.

Intelektualni proleter prošlosti ako ga usporedimo s modnim dizajnerom, razmišlja na matrici starih i prevladanih ideja, kao što i modni dizajner dizajnira odjeću na temelju starih modnih izričaja. Karakteristika intelektualnog proletera prošlosti jest nostalgija i žaljenje za prošlošću. Kao što modni dizajner reciklira neke modne detalje iz prethodnih vremena i intelektualni proleter reciklira ideje i misli iz prošlih vremena. U modi se to možda zove retro stil koji je vrlo zanimljiv, u intelektualnog proletera bi se moglo nazvati možda retrogradnost.

U društvenom smislu intelektualni proleter prošlosti uživa određeni ugled kako u društvu tako i u krugu svojih intelektualnih istomišljenika. Ono gdje je osjetljiv jest pojava novih i svježih lica na intelektualnom nebu. Mlada lica koja dolaze i žele se dokazati unaprijed se promatraju kao intelektualni žutokljunci željni slave preko njegovih leđa. Zato ih intelektualni proleter često odbija, kritizira i ne dopušta im da razviju svoj puni intelektualni potencijal. Svojim istomišljenicima koji jednake starosne dobi kao i on sijede u prvim klupama u intelektualnim kružocima objašnjava kako današnji mladi intelektualci nemaju nikakav osjećaj za njegove velebne zasluge za intelektualnu prosvjećenost naroda. Ideje svojih mladih oponenata gleda kao prijetnju i njihove intelektualne ideje kao floskule i gluposti. Intelektualni proleter prošlosti, kao i njegovi istomišljenici, živi u svom zatvorenom svijetu ideja. Nikakvi intelektualni trendovi do njega ne dopiru i ako kojim slučajem dopru do njega, unaprijed ih odbacuje i osuđuje kao nedorasle, nezrele i neozbiljne.

Pod pritiskom novih intelektualnih lica prije ili kasnije intelektualni proleter prošlosti mora promijeniti svoj nastup. Vječno zarobljen u prošlosti, a izazvan od strane mladih nastoji se prilagoditi koliko je to moguće novim trendovima i idejama, ali uvijek zadržava omalovažavajući stav prema mladima, jer su za njega mladi uvijek prijetnja njegovom vječnom vladanju intelektualnim svijetom. I uvijek zadržava većinu svojih ideja i ne mijenja ih nikada. Međutim, svjestan  kako će se prije ili kasnije shvatiti da živi na staroj slavi i kako godinama ništa novoga nije unio u svijet intelekta, ljubazno pristupa mladim intelektualnim snagama ne toliko da od njih nešto nauči, nego da povremeno pokrade pokoju njihovu ideju i onda je slavodobitno objavi kao plod vlastitog razmišljanja.

Ali da bi se do toga došlo mora se proći faza indoktrinacije u njegov intelektualni svijet. Jer ako se ne prođe faza indoktrinacije, mogao bi netko od mladih intelektualca shvatiti da njegov stariji kolega ljubazno od njega krade zamisli i ideje predstavljajući ih kao svoje. Ako kojim slučajem neki mladi intelektualac na samom početku shvati o čemu se radi, njega se odmah uklanja s tvrdnjom kako njegov ograničeni intelektualni domet ni blizu nije dorastao jednom narodnom i intelektualnom bardu starog kova. Međutim, ako mladi intelektualac pristane na indoktrinaciju, uskoro će ga se odbaciti i obrisati pod s njim, a intelektualni proleter prošlosti postaje proleter sadašnjosti. Naravno, na pitanje kako je došao na te ideje, intelektualni proleter prošlosti odgovara kako je godinama kritički promišljao stvarnost i kako je došlo vrijeme da nešto o tome napiše. Inače do tad gotovo da ništa nije ni napisao. O njegovom mlađem kolegi ni riječi.

Na taj način stari intelektualni bard navodno izvlači posljednjeg asa iz rukava pun nove intelektualne svježine. Zato se mladi intelektualac ne treba dati indoktrinirati. Ako dopusti, intelektualni proleter prošlosti, koji je odavno trebao završiti svoju karijeru, postaje intelektualni proleter sadašnjosti, koji i nakon nekoliko desetljeća navodno slovi kao intelektualna vertikala i onaj koji diktira što se u intelektualnom smislu mora i treba misliti. I što se više mladi intelektualac dopušta indoktrinirati time sve više i više produžuje vijek trajanja intelektualnom proleteru prošlosti čiji je vijek odavno trebao završiti. I sebi oduzima priliku da barem pokuša postati ozbiljan intelektualac, a ne biti i sam intelektualni proleter prošlosti ili njegova produžena ruka i tako nastavljati vječni krug indoktrinacije, krađe i odbacivanja mladih ljudi. Mlad čovjek ne treba biti intelektualni modni mačak, ta je pozicija već rezervirana za kradljivca njegovih ideja, rada i istraživanja – intelektualnog proletera prošlosti. Treba ga raskrinkati, a ne slijediti.

 

U Sarajevu, 30. 7. 2017.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

O nepoštivanju Svetog

I kad osoba nije rodbina pokojniku, osjeća da se događa nešto gdje se od čovjeka zahtjeva ozbiljnost i zrelost. Nema dobacivanja, galame i vike. Osjeća se svetost događaja u kojem se dostojanstveno i posljednji put dragoj osobi želi nešto reći. Poštivanje njezine smrti, njezinog tijela, zahtjeva od čovjeka dostojanstveno ponašanje, zrelost i ozbiljnost.

Događaji poput ovoga traže od čovjeka zrelost u ponašanju, odijevanju i ophođenju. Kod nekih događaja čovjek se ne može, ne smije i ne treba ponašati nezrelo i neozbiljno kao da je riječ o svakodnevnom događaju. Neki događaji nisu svakodnevni, nego su takvi da se u njima i preko njih čovjek treba uozbiljiti i sebi osvijestiti da ono što se događa nije svakodnevno, obično nego je jedinstveno, tajanstveno i sveto.

I pred svetim treba biti ozbiljan. Postoje prostori koji su jedinstveni, tajanstveni i sveti i u tim prostorima pred svetim stvarima treba biti ozbiljan i zreo. Zašto čovjek danas nema ponekad osjećaja da je ono što se događa pred njim nešto sveto i da mjesto na kojem stoji je sveto mjesto, ako ne njemu onda nekomu drugom tko vjeruje u svetost i događaja i prostora??? Gubitak osjećaja za svetost događaja i prostora u kojem se taj događaj odvija ima i svoj uzrok u čovjekovom raspolaganju svetim stvarima, prostorima i događajima. Bog mu je povjerio u ruke nešto sveto, neprocjenjivo. Snagom navike i svakodnevnim raspolaganjem svetim bilo stvarima, mjestima ili događajima dolazi se do gubitka osjećaja da je ono što se čini svet događaj.

Mnogima je ulazak u prostor koji je posvećen i u kojem Sveto prebiva ulazak u prostor kao i svaki drugi. Polugoli ljudi koji viču, galame i nadvikuju se ne pokazuju ni najmanje osjećaja da uopće znaju da Sveto prebiva u tom prostoru. Na upozorenje kako njihovo ponašanje, odijevanje, vika i dernjava narušava svetost prostora i kako Sveto koje prebiva ovdje od njih zahtjeva ozbiljnost i tišinu, gledaju vas u čudu i zbunjeno. Oni više i ne shvaćaju da još uvijek postoje prostori, napose crkve, koje su sveti prostori i čuvaju Presveto u svetohraništu. Ono što je najsvetije u bilo kojoj crkvi u kojoj se otajstvo Euharistije slavi. Njima to ne znači gotovo ništa. Možda bi i željeli da im znači kao i vama, ali oni više i ne znaju što znači svet prostor, svet događaj. Kada ih upozorite da je stvar kulture, kućnog odgoja u određenim okolnostima ponašati se pristojno i u skladu s prostorom u kojem se nalazite, gledaju vas s prezirom i podsmjehom.

Kao da nemate pravo čuvati Sveto. Kao da Sveto više ne postoji. Kao da, jer oni ne znaju što je Sveto, ne trebate ni vi znati. I ne trebate se oko Svetog brinuti. Ako kojim slučajem napravite paralelu s nekim drugim prostorima koji zahtijevaju kulturno ophođenje kao što je kazalište, općina ili škola, dobit ćete odgovor otprilike da je općinski šalter ili kazališni balkon nekima od njih svetiji nego Presveto u svetohraništu. Podrazumijeva se da određeni prostori koji nisu sveti niti u njima sveto prebiva kao što je šalter, klupa, bina, zaslužuju strahopoštovanje dok džamija, hram, crkva, svetohranište, oltar i Presveto ne zaslužuju ni kulturno ophođenje niti ponašanje, a kamoli poštovanje i strahopoštovanje.

Nepoštivanju Svetog doprinose i oni kojima je Sveto povjereno i koji s njim raspolažu. I kod njih su ponekad šalter, prvo mjesto, bina svetiji nego prostor koji im je povjeren na čuvanje i upravljanje. I oni se povremeno pred šalterom ili na mediju pojavljuju u stavu, ponašanju i ophođenju koji pokazuju da su im važniji takvi prostori nego prostori i događaji gdje raspolažu i predstavljaju Sveto drugima. I oni imaju odgovore na prigovore. Najčešći je odgovor kako Svetim raspolažu s punim znanjem i pravom. Ili kako Svetom nije bitno kako se odijevate, ponašate i Svetom pristupate, nego je najvažnije vaše srce, vaša nutrina za koju ionako nitko ne zna osim vas kakva je. Ili kako vrijeme u kojem jesmo zahtijeva da Sveto spustimo s trona Njegove svetosti i približimo ga do te mjere drugima da Sveto postane samo jedan od predmeta, stvari, događaja kao i sve druge stvari, predmeti i događaji. I jedni i drugi imamo i odgovore i prigovore jedni drugima oko toga što i kako treba raspolagati sa Svetim.

Ali smo svi pomalo i oni kojima je Sveto povjereno na čuvanje i davanje drugima i oni koji to Sveto primaju i promatraju izgubili osjećaj što je Sveto i kako se prema Njemu treba ponašati, pred Njim odijevati i pred Njim stajati. Šalter, bina, prvo mjesto na nastupu ili sceni su postali sveti prostori pred kojima stojimo u strahopoštovanju, a crkva, džamija, sinagoga, hram, prostori molitve, tišine i susreta sa Svetim postali su prostori gdje je i biti samo kulturan kao u vlastitoj kući za neke prevelik napor. A vaše upozorenje kako se nalaze u svetom prostoru i da je u tijeku svet događaj smatraju napadom na svoj modni izričaj i gledaju vas s podsmjehom i u čudu. Valjda ne znaju da ima ljudi koji znaju i smatraju da postoje prostori i događaji koji su još uvijek privilegirano mjesto susreta sa Svetim, koji nisu ni obični ni svakodnevni nego od čovjeka zahtijevaju ozbiljnost, zrelost i strahopoštovanje, jer u tim događajima i prostorima Sveto prebiva i živi.

 

U Sarajevu, 27. 7. 2017.

O. J.

O cigaretama

Među pušačima cigareta obitavaju neki od najvećih altruista na svijetu. To su oni koji kad zatražimo cigaretu uvijek imaju jednu viška. I takvi su većina među pušačima, ako ne i svi. Cigarete su loše za zdravlje. Dokazano, potvrđeno, dokumentirano. Povremeno se susrećemo s drugim pušačima cigareta najčešće uz kavu. Obično tvrdimo kako želimo što prije prestati pušiti, ali do kraja razgovora kutija je već napola prazna. Uz objektivne zdravstvene poteškoće koje pušenje cigareta sigurno uzrokuje, oluja reklama protiv pušenja cigareta nekad ide u krajnost i glupost. Sve vaše bolesti i boljetice, stresovi odjednom svoj jedini uzrok ima u pušenju cigareta. Bilo kakav simptom bilo čega prvo pitanje je jeste li pušač cigareta. Čini vam se ako prestanete pušiti cigarete, prestat će i sve drugo.

Nepušači su povremeno kao militanti prema pušačima cigareta. Javne zabrane u javnim prostorima. Briga za zdravlje dok u isto vrijeme par kilometara dalje tvornica izbacuje u minuti više prljavštine nego svi pušači cigareta u tom gradu za godinu dana. Susretnete nepušača koji vas javno izgrdi kako je nekulturno i nezdravo pušiti cigarete. On živi zdravo, bavi se sportom, trči maratone, pliva, jede organsku hranu. Onda za koji dan naiđete na njegovu osmrtnicu u gradu. Kažu susjedi nikada nije pio ni pušio uvijek je zdravo živio. Gledate osmrtnicu i pitate se što kao pušač cigareta trebam učiniti? Pojačati s pola kutije na kutiju dnevno da živim duže??? Ili možda dvije kutije da doživim stoti rođendan???

Sigurno da postoji objektivna veza i medicinski dokazana o pušenju cigareta i njegovom lošem utjecaju na zdravlje. Ali ta objektivna veza postala je univerzalno pravilo. Tako svaki pušač koji umre od bilo koje bolesti vjerojatno je to bilo zbog cigareta iako bolest objektivno nema veze s cigaretama. Ali ta mantra kako jedino pušenje cigareta uništava zdravlje dok industrijska hrana i kaotičan život u velikom gradu nema s tim ništa ide do te mjere da čak i stradanje pušača cigareta u nekoj prirodnoj katastrofi treba pripisati njegovoj ovisnosti o cigaretama.

Strah od pušača cigareta i štetnosti za zdravlje je postala nova vrsta opijuma i magije za zdravlje. Nitko ne kaže da zdravlje ne treba čuvati, ali pripisivati pušačima tolike uzroke smrti onih koji su blizu njih, a ne puše cigarete ide do magijskih značenja kao da nema ratova i bolesti koje cigarete ne uzrokuju. Za sve je kriva cigareta. Ona je kriva jer čovjek prirodno i biološki slabi, stari i na kraju umire.

Cigareta nije društveni porok kao alkohol ili droga. Nekima je cigareta mitski neprijatelj kojega se može poraziti samo u epskoj borbi biblijskih razmjera u otvorenom ratu i istrjebljenju do zadnje cigarete i zadnjeg čovjeka koji puši cigarete. Pušač cigareta je opet neka vrsta jahača apokalipse, širitelj kuge, zaraze, bolesti. Čak i u nekim manje mitskim situacijama kao što je restoran, stan, kuća, kafić može se ponekad osjetiti nelagoda u zraku kada uđe jahač apokalipse s neotvorenom kutijom i upaljačem u rukama.

Donese se zakon da se u par kvadrata kafića mora napraviti prostor za pušače i nepušače. Onda se možete naći u smiješnoj situaciji da vam bivši pušač cigareta pokazuje kroz staklo do vas kako su cigarete loše za vaše zdravlje. On zna, jer je prestao, ali vam zavidi. Iako je izabrao zdravlje nasuprot bolesti, zavidi vam. Nigdje veze. Prestao si. Nisi više dio klana, grupe, ne spadaš više među altruiste koji zadnju cigaretu daju jedni drugima.

S druge strane, na sve se moguće načine nastoji pušača cigareta odvratiti od njegova poroka. Jedina negativna reklama jest na kutiju cigareta. Slika bolesne osobe i upozorenje crnim boldiranim slovima. To što su kozmetika, hrana, kojekakvi proizvodi za njegu i lica tijela puni opasnijih supstancija po čovjekovo zdravlje se ne spominje. Dok neku kremu, losion, industrijsku paštetu reklamiraju mladi, zdravi i lijepi, dotle cigarete reklamira umirući pacijent koji u komi možda nije ni pristao da se njegovo samrtničko lice nađe u rukama tolikih ljudi koji ga moraju gledati svaki put kad posegne za kutijom.

Dok se javne prostore secira do u detalje koliko i kako moraju biti postavljena stakla, vrata, ventilatori da kojim slučajem mali djelić dima cigarete ne bi kojim slučajem izazvao rak kod nekog osjetljivog nepušača, dotle bez problema prolaze zakoni preko kojih se prodaje i izvozi oružje kojim se ljudi ubijaju, donose se zakoni gdje se ozakonjuje kriminal, krađa i nepravda i ljudima se otima i ono malo što su stekli svojim poštenim radom.

Trebalo bi na svaki komad oružja staviti naljepnicu kako ubija i to daleko brže i efikasnije nego kutija cigareta, ali na oružju nema naljepnica. Na pištolju, puški, raketi, atomskoj bombi ne piše opasno po zdravlje ili ubija. Na nepravednom zakonu koji otima od siromašnih nema naljepnice zakon ubija, jer otima.

Naš najveći civilizacijski doseg je naljepnica polumrtvog čovjeka na kutiji cigareta i upozorenje kako pušenje cigareta ubija. Naš najveći civilizacijski doseg je tvrdo hermetički zatvoreno staklo gdje se bivši pušač cigareta i onaj koji ne želi prestati međusobno gledaju. Ovaj prvi u strahu za svoje zdravlje i u napasti da i on zapali jednu, onaj drugi ravnodušan svjestan da cigareta ubija daleko manje ljudi i daleko sporije nego neka druga sredstva koja je čovjek izmislio.

No pušač cigareta se ipak treba zabrinuti. Dim cigarete je toliko moćan i snažan da se zbog njega donose zakoni, preuređuju prostori, reklamiraju polumrtvi ljudi. Treba se zabrinuti jer sljedeći dim koji povuče može izazvati prirodnu katastrofu u kojoj bi mnogi mogli stradati. Treba se zabrinuti, jer nije svjestan da jednim dimom ubija više ljudi, nego oružje iako na oružju nema upozorenja da ubija niti dolazi kad ga kupujete sa slikama mrtvih ljudi koje je ubilo, ranilo i osakatilo.

 

U Sarajevu, 24. 7. 2017.

O. J.

O osvetniku

Najopasniji i najpogubniji oblik strpljivosti je osveta. Osveta je strpljivost koja ima poguban kraj, jer kad se osvetnik osveti, strpljivost gubi smisao i prestaje. Kratki trenutak ispunjena osvetom koja je strpljivo dočekala da se ispuni blijedi, prestaje i nestaje. Međutim, ni tad osveta ne prestaje živjeti u mislima osvetnika. On razmišlja o osveti, o onome kome se osvetio, o onome kome bi se još trebao osvetiti. Osveta je smrt svakog iskrenog ljudskog strpljenja s drugim i njegovim slabostima, propustima i grijesima. Osveta je otrovna strpljivost. Izjeda osvetnika iznutra. Hrani se njegovom dušom, hrani se njegovim srcem, njegovom savješću i njegovim karakterom.

Osvetnik samo razmišlja o osveti. Ona je njegova jutarnja molitva i večernja zahvala Bogu. Osveta je otrovna strpljivost do te mjere da zamagljuje čovjeku pogled na molitvu i pogled na Boga i pogled na čovjeka. Osveta je glumljena strpljivost, prividna dobrota ispod koje se kuje zavjernički plan protiv drugoga. Nije dovoljno jednostavno osvetiti se. Odjednom. Udariti. Ubiti. Oklevetati. To je premalo. Osveta mora živjeti u osvetniku. Mora živjeti mjesecima, godinama. Mora dozrjeti u pakleni plan protiv drugoga. Mjeseci i godine su vrijeme kovanja plana. Ne može i ne smije biti jednostavan plan niti na brzinu, niti iznenada.

Plan mora biti prožet nutarnjim stanjem osvetnika. Ljubomorom, zavišću, mržnjom koje sazrijevaju kroz mjesece i godine. I onda napad. Iznenada. Bez najave. Bez pružanja mogućnosti da se drugi brani. Užitak osvete penje se do neslućenih vrhunaca. Mjeseci i godine zavisti, ljubomore i mržnje eksplodirali su u jednom udarcu, jednoj kleveti, jednom odbacivanju, jednom ostavljanju, jednom vrijeđanju, jednom omalovažavanju. Žrtva se ne brani, ne shvaća, ne razumije. Iznenađena je. Osvetnik nije. Mjesecima i godinama gledao je to lice u svojim mislima. Gledao je to tijelo. Te oči. Usta. Glavu. I sada je drugi pred njim. Bespomoćan i iznenađen.

Osvetnik ne udara odmah. On mora objasniti što se ima dogoditi. Objašnjava svojoj žrtvi kao da piše epsku pjesmu ili narodni ep. Osvetnik se osjeća kao pjesnik. Poezijom svoje osvete otvorio je neslućene dubine ponora, tame. I u tome uživa. Prožet osjećajima neopisivog užitka osvetnik odgađa završni čin. Želi uživati. Hoće da čin osvete traje vječno. Ali ne može. Žrtva u jednom trenutku se prestaje boriti, ne uzvraća i prihvaća svoju sudbinu. Osvetnik to ne želi. Prije nego žrtva uspije izgovoriti riječi isprike, žaljenja, osvetnik zadaje udarac i time dostiže svoj otrovni vrhunac. Osveta je izvršena svečano, poetično, a u osvetnikovim mislima još uvijek odzvanja obećanje dano prije nekoliko godina ili mjeseci uobličeno u frazu gdje se čak i Bog spominje: Vidjet ćeš ti svoga Boga!!! Ispada da je i Bog na njegovoj strani. Osveta je izvršena. Užitak osvete polako jenjava. Što sad? Osvetnik razmišlja. Nisam se dovoljno osvetio. Trebao sam više. Ali žrtve više nema. Nestala je. Ali imaju drugi. I oni zaslužuju osvetu. I tako u ludilu vječnog kruga osvetnik traži ponovo žrtvu.

Osveta je otrovna i proždiruća strpljivost. To je gladna strpljivost koju je nemoguće nahraniti i napojiti. To je proždiruća strpljivost koja jede i dušu i srce, ali i kosti i meso. To je otrovna strpljivost koja se ujutro moli, a navečer zahvaljuje Bogu što joj je darovao još jednu žrtvu. To je strpljivost bez Boga, bez milosrđa, bez ljubavi. Osveta je strpljivost mržnje same sa sobom. Strpljivost koja proždire i jede osvetnika u njegovom vječnom traženju žrtve prije nego sam sebe pojede do kosti i pretvori se u kostur. Kostur koji otrovan, proždrt osvetom ne shvaća da uopće više nije čovjek niti liči na čovjeka.

 

U Sarajevu, 18. 7. 2017.

O. J.

O religioznom neznalici

Nemoguće je u jednom danu pročitati vijesti, a da barem jedna nije kritički usmjerena prema religiji. Uvijek postoji povod za kritiku. Opravdan ili neopravdan… Važnost, popularnost pa i neka intelektualna ozbiljnost, danas se stječe ako ste kritičar religije. Ako imate pozitivan stav prema svojoj religiji i religiji drugoga, onda kažu da sigurno niste intelektualac; sigurno niste važni i definitivno nećete biti popularni.

Ako imate pozitivan stav prema religiji, vaš opis odgovara zaostalom čovjeku srednjeg vijeka koji stoljećima ne prati suvremeni svijet i njegova dostignuća. Bez obzira kojoj religiji pripadate. Vi ste zaostali ako ste religiozni, bilo da ste kršćanin, musliman, Židov… Neznalica koji kritizira religiju ne mora često biti onaj koji javno piše. Njega susrećete uglavnom u svakodnevnici i verbalnom kontaktu. Prepoznajete ga po izjavi kako on sve zna i kako sve religije govore isto samo što nitko to još ne zna. Ali on zna. On zna kako su Crkva, islam, židovstvo krivi za sve što se događalo, događa i ima dogoditi u svijetu. Njegovo poznavanje religija  je univerzalno, apsolutno i neprikosnoveno. On ne želi pisati. Smatra da se tu nema što reći. Neznalica samo govori i kada govori smatra da je ono što on kaže božanski nadahnuto.  Ne poznaje povijest, ne poznaje teologiju, ne poznaje filozofiju, ne poznaje nauk drugih religija. Smatra da to ne treba znati. Međutim, poznaje kršćanstvo, islam do u detalje, a isto tako i budizam i hinduizam… Kako ih poznaje? Jednostavno. Sve je isto, ali nama drugima je to skriveno i mi to ne znamo. Naravno, on zna. Za neznalicu nema tajni. Ne smatra da je zlo problem  svih religioznih ljudi bez obzira kojoj religiji pripadali jer to je naš zajednički problem i pitanje. On ga objašnjava jednostavno, apsolutno i autoritativno. Kršćanstvo, islam, religija… uzrok je svega zla i onoga koje je bilo, i onoga koje se događa i onoga koje se ima dogoditi. Ne smatra da postoje tajne i otajstva. Za njega je sve jasno kao dan. Ako kažete da ni vi sami iako vjerujete ipak ne razumijete sve jer spada u područje misterija, neznalica će vam ukratko sve objasniti. Objasnit će vam i život, i smrt, i patnju i uskrsnuće i Boga, Allaha, Kuran. Sve će vam objasniti samo recite kojoj religiji pripadate. Ako ste kršćanin nema problema, ako ste musliman nema problema, ako ste Židov nema problema, ako ste budist nema problema. Svečano će vas postaviti pred sebe. Vas koji se možda cijeli život trudite i mučite da naučite, dokučite smisao vlastitog život i življenja. Vas koji pokušavate shvatiti pitanja o patnji, o zlu, o terorizmu, o ratu. Vas koji pokušavate razumjeti postoji li Bog, Allah, Jahve i zašto je takav prema vama u vašoj samoći, bolesti, patnji, u umiranju vašeg sina, kćeri, oca ili majke? Svečano će vas uzeti za ruku i reći vam: sve je isto ja sam pročitao knjige svih religija. Nema tajni, nema pitanja na koja se ne može odgovoriti. Jeste li zadovoljnim takvim objašnjenjem svega? Ako jeste, niste daleko da i sami postanete neznalica u vlastitoj religiji. Ako niste, na dobrom ste putu da se na vrijeme odmaknete od čovjeka koji sve zna o Bogu, patnji, smrti, ratu i zlu. Na dobrom ste putu da ne postanete religiozni neznalica. Na dobrom ste putu da postanete ono što trebate biti, čovjek koji se ozbiljno i cijeli život pita o sebi, životu i njegovu smislu nastojeći upoznati prvo svoju religiju a onda i religiju drugoga. Samo tako ćete izbjeći da jednom kažete nema tajni sve je jasno kao dan i sve je isto. Samo tako ćete postati religiozna osoba, ali nećete postati religiozni neznalica.

 

U Sarajevu, 16. 7. 2017.

O. J.

O diskriminaciji

Mi smo svi uvijek diskriminirani na neki način u odnosu na nekoga i na nešto. Ne možemo živjeti život bez nekakvog oblika diskriminacije. Svi govore o diskriminaciji. Pas je diskriminiran u odnosu na čovjeka, jer ne može govoriti ili pisati, ali i čovjek je diskriminiran u odnosu na psa, jer pas ima bolji njuh, brži je, cvijet je diskriminiran u odnosu na čovjeka, jer ne može razmišljati, opet čovjek je diskriminiran u odnosu na cvijet, jer ponekad cvijet ljepše i miriše i ljepši je od čovjeka. Žena je diskriminirana u odnosu na muškarca, jer je fizički slabija, muškarac je diskriminiran u odnosu na ženu, jer ponekad nije dovoljno osjećajan. I tako bi se moglo nabrajati u nedogled. Gdje god se okrenete i pogledate netko ili nešto je diskriminiran u odnosu na nešto drugo. Kako izgleda jedan običan dan u životu običnog čovjeka koji  je recimo diskriminiran, ali to ne zna?

Jutarnja diskriminacija

Već samim buđenjem čovjek je diskriminiran, jer ga leđa diskriminiraju bolovima, koljena ga diskriminiraju klecanjem, oči ga diskriminiraju slabim vidom, zubi ga diskriminiraju lošim zadahom. Zapravo, buđenje ga već diskriminira prekidanjem sna i tjeranjem da ustane. To je još dobro. Pidžama ga diskriminira lošom kvalitetom, krevet ga diskriminira lošim madracem. Već ujutro čovjek je toliko diskriminiran od strane vlastite osobe, pidžame i kreveta da se ne vidi postoji li išta ujutro da čovjeka ne diskriminira na neki način.

Čarapi ga diskriminiraju stezanjem, cipele neudobnošću, odijelo gužvanjem, doručak lošom kvalitetom. Odlazeći na posao supruga ili suprug ga diskriminira pretjeranom ljubaznošću ili gubitkom interesa. Djeca ga diskriminiraju galamom, pitanjima i vikom po kući. Nakon što sjedne u auto, lampica od goriva ga diskriminira pokazujući da je na rezervi, radio ga diskriminira, jer pušta glazbu koju ne voli, drugi ga vozači diskriminiraju u prometu, jer ga zaobilaze žureći na posao, čak ga i semafor diskriminira kad mu određuje da na crveno mora stati, a tek na zeleno može nastaviti. Diskriminaciju na poslu možemo preskočiti o tome ima toliko toga napisanog.

Popodnevna diskriminacija

Nakon svih oblika diskriminacije na poslu, slijedi povratak kući. Čovjeka diskriminiraju vlastite misli koje nosi s posla i ne dopuštaju mu da bude opušten. Glad ga diskriminira i zahtjeva od njega da jede, isto tako i žeđ. Auto ga diskriminira potrošnjom goriva, radio opet lošom glazbom, diskriminiraju ga sposobniji vozači koji bolje poznaju gradi ulice sa manje gužve zbog čega stižu kući prije njega. Umor ga diskriminira, jer mu ne da bude svjež i odmoran, semafor ga ponovno diskriminira, a isto tako i ograničenja brzine. Diskriminiraju ga pješaci kao vozača, jer nekada imaju prednost u odnosu na njega. Čak ga i policija diskriminira povremeno, jer ga zaustavlja i kontrolira. Konačno, nakon nekoliko sati različitih oblika diskriminacije, parkira auto pred kućom.

Večernja diskriminacija

Već na ulazu u kuću djeca ga ponovno diskriminiraju, jer zahtijevaju da im pomogne uraditi zadaću i objasniti nešto iz matematike. Suprug ili supruga opet ga diskriminira ignoriranjem ili pretjeranom ljubaznošću i toplom večerom. Konačno nakon večere hvata malo vremena za sebe i gleda vijesti koje ga diskriminiraju samo lošim i negativnim vijestima bez ijedne dobre i pozitivne vijesti. Film nakon vijesti ga diskriminira lošom pričom i glumcima, a sportski program ga diskriminira dobrom nogometnom utakmicom nakon filma. Konačno, na kraju sat ga diskriminira, jer mu pokazuje ponoć. Kada legne opet ga san diskriminira, jer mu ne dopušta da ostane budan.

Diskriminacija ili ideologija?

Terry Eagleton u svom djelu O ideologiji navodi čak 16 različitih definicija ideologije koje su kao što već pretpostavljamo međusobno suprotstavljene pa čak i kontradiktorne. Eagleton ideologiju naziva tekstom koji je umotan u bezbroj značenja i jedinstvenu definiciju ideologije smatra uzaludnim i iluzornim pokušajem.

Smije li se tako nešto reći ili napisati o terminu diskriminacija? Je li diskriminacija tekst umotan u bezbroj značenja? Prethodno karikiranje diskriminacije samo skriva jedan daleko ozbiljniji i dublji problem koji se može i najčešće treba izreći u obliku pitanja: što je diskriminacija uopće? Tko koga može, treba i smije diskriminirati? Zloupotreba termina diskriminacija ide ponekad do te mjere da se sama ideja diskriminacije teži kao nešto što je za samu diskriminaciju pogubno, a to je u ideologiju.

Bilo kojem obliku diskriminacije prethodi temeljna diskriminacija, a to je prirodna diskriminacija. Prirodna diskriminacija nije ništa drugo nego prihvatiti činjenicu da su određene stvari i bića u prirodi jednostavno različiti, a time i diskriminirani u odnosu jedni na druge. Životinja i čovjek, jer su različiti i međusobno se diskriminiraju bilo da čovjek ne može biti brz kao gepard, jak kao lav, dugovječan kao kornjača, bilo da životinja ne može misliti, pisati i nema samosvijest.

Čak su i ljudi, koliko god to zvučalo nepopularno i šovinistički, prirodno diskriminirani u odnosu na bezbroj stvari koje ih čine ljudima. Zdravi su diskriminirani u odnosu na bolesne i obrnuto, mladi u odnosu na stare, muškarci u odnosu na žene i obrnuto. Ovdje nije riječ o diskriminaciji koja bi vrijeđala i ponižavala, ovdje je riječ o diskriminaciji koja je prirodno gledano prisutna. Samu prirodu ne zanimaju naše pritužbe i žalbe da nije fer, da smo mi i životinje različiti ili muškarci i žene da su različiti, prirodu ne zanima naš stav i ona je jednostavno tako stvari postavila i nju naše tužbe, pritužbe i žalbe ne zanimaju.

Drugi oblik diskriminacije je negativna diskriminacija, ili diskriminacija većine nad manjinom. Ona ima svoje različite aspekte. Tako recimo u političkom životu u parlamentu većina kontrolira parlament i ima moć upravljati državom i negativno diskriminira opoziciju koja je manjina, navijači domaćeg tima diskriminiraju navijače gostiju koji su u manjem broju došli na utakmicu, jedna religijska zajednica koja je većina diskriminira drugu religijsku zajednicu koja je manjina.

Međutim, zbog negativnog značenja samog termina diskriminacija kada je u pitanju odnos većine i manjine, veliki broj ljudi misli da je negativna diskriminacija sama po sebi uvijek zlo koje se treba iskorijeniti što je pogrješno, jer negativna diskriminacija iako se može ponekad i zloupotrijebiti je i neutralna i ona pokazuje stanje stvari.

Čudno bi bilo govoriti kako recimo Kina diskriminira Njemačku, jer ima daleko više stanovnika, ili roditelji diskriminiraju žensku djecu, jer imaju više sinova nego kćerki. Gdje je nastao problem s negativnom diskriminacijom? Ili zašto gotovo svatko kada čuje riječi negativna diskriminacija odmah pomisli da je riječ o nečemu zaista zlom protiv čega se treba svim silama boriti?

Problem je nastao u odbijanju prihvaćanja prirodne diskriminacije, drugim riječima rečeno, problem je nastao kada se počelo govoriti kako niti postoje niti smiju postojati bilo kakve razlike u bilo čemu, nego sve apsolutno ima i mora biti isto bez obzira o čemu ili o komu se radi. Da bi se to pokušalo nekako objasniti uveo se jedan novi pojam, a to je pojam pozitivne diskriminacije. Pojam pozitivne diskriminacije funkcionira na principu toga da je sve identično, isto i uniformirano, odnosno, ako postoji većina, ona nekako mora postati identična ili ista kao manjina ili obrnuto, ako postoji manjina, ona mora postati identična ili ista kao većina. Odnosno, razlike između manjine i većine i obratno bi trebale biti toliko neznatne da se između većine i manjine i ne primijeti razlika.

To bi bilo otprilike kao da većina navijača domaćeg tima mora proizvoditi manji broj decibela svojim navijanjem koji je jednak broju decibela  manjine gostujućih navijača, ili ako hoćete obratno, manjina navijača gostiju mora proizvoditi veći broj decibela svojim navijanjem koji je jednak broju decibela domaćih navijača.

Primjer ne služi tome da pokaže kako je praktično moguće postići pozitivnu diskriminaciju, odnosno identičnost decibela navijanja na stadionu. Primjer želi pokazati da pozitivna diskriminacija teži identičnosti. Međutim, kako postići identičnost između manjine i većine? Kako ćete postići identičnost između cijelog i dijela? Jednostavno, tako što ćete ukinuti razliku i reći nema ni cijelog ni dijela, nema ni većine ni manjine. Ono što ćete napraviti jednostavno ćete ukinuti razlike.

Ako želite diskriminirati i imati diskriminaciju, mora postojati neka razlika, nešto što nije isto, jer diskriminacija je samo tako moguća ako postoje stvari koje su različite. Međutim, ako pozitivna diskriminacija teži tome da ukine razlike, ukine većinu i manjinu, i sve proglasi identičnim onda će time ukinuti i samu diskriminaciju, odnosno ukinut će samu sebe, dakle nema diskriminacije uopće. U onom trenutku kada se ukinu sve razlike i kada sve mora biti isto bez iznimke, nastupa ono što Eagleton među 16 različitih opisa naziva jednostavno ideologijom, a pozitivna diskriminacija u nijekanju bilo kakvih razlika povremeno teži postati ništa drugo do puka ideologija.

Pozitivna diskriminacija teoretski teži prema ideologiji, jer ne dopušta ni prirodnu ni negativnu diskriminaciju, nego teži ukidanju ne samo ovih dvaju vrsta diskriminacije, nego i same sebe kroz nijekanje jedinog mogućeg temelja bilo kakve diskriminacije, a to je ne samo kvantitativna razlika (većina i manjina), nego i još više kvalitativna razlika (kao što je recimo razlika između životinje i čovjeka). Ponekad ideologija nije ništa drugo nego ukidanje svih postojećih razlika. Time što bi ukinula sve moguće oblike diskriminacije, pozitivna diskriminacija bi morala ukinuti i samu sebe.

Da bi uopće pokušala opstati kao pozitivna diskriminacija i izbjegla da postane ideologija, ona mora kao uvjet vlastitog postojanja pretpostaviti postojanje razlika, a time i prirodne i negativne diskriminacije, a paradoksalno je da su prirodna i negativna diskriminacija nužni uvjet pozitivne diskriminacije koja ih opet ponekad želi apsolutno ukinuti i zanijekati.

Umjesto zaključka

Kad bi čovjek samo bio svjestan jedan jedini dan od ustajanja na posao, pa do povratka s posla tko, što i kako i na koji ga način diskriminira, bilo bi mu jasno da je diskriminacija jednostavno prisutna kao svakodnevna i prirodna datost – htio on to prihvatiti il’ ne – koja ga upozorava na razlike koje postoje u svijetu i da se treba brinuti da se diskriminacija s jedne strane ne zloupotrebljava i s druge strane da se ne pretvori u ideologiju.

Međutim, kad bi čovjek živio isključivo u stvarnom svijetu pozitivne diskriminacije, živio bi u stvarnoj identičnosti svega, živio bi u stvarnoj ideologiji. No, čovjek čim se probudi, već je diskriminiran buđenjem, ali to i nije tako loše inače se nikad ne bi probudio i otišao na posao koji ga opet diskriminira time što mu ne dopušta odmor, što čak i na ovako banalnom primjeru pokazuje da ukidanje razlika možda se može „propovijedati“ teoretski, ali da u stvarnom životu stvarnost diskriminacije postoji i ne može se ukinuti.

Tek njezina upotreba ili zloupotreba je čini dobrom ili lošom, sama po sebi diskriminacija je neutralna, ona samo opisuje poredak stvari koje je priroda postavila. Jedino možemo pokušati možda diskriminirati samu prirodu i ukinuti je i time potonuti u ideologiju. Onda bi i različito mišljenje također bilo nemoguće i svi bismo, naravno, morali misliti i razmišljati identično i o samoj diskriminaciji. A onda pak u položaju u kojem bismo svi mislili identično, govoriti o diskriminaciji bilo bi nemoguće, jer je ne bi bilo.

 

U Sarajevu, 13. 7. 2017.

O. J.

Exit mobile version