Filozofija – Stranica 26 – Poptheo Web Portal

O STVARIMA I PREDMETIMA

Kultura je čuvanje i prenošenje stvari bez prošlosti i značenja u predmete koji imaju prošlost i imaju značenje.

Vjerojatno ste doživjeli barem jednom kako vam u maminoj ili bakinoj kući smeta stari pokvareni radio ili također stari televizor koji više nije u funkciji. Ponekad vas dodatno smeta i neobično pleteno pokrivalo bijele boje s neobičnim, ali pravilnim geometrijskim oblicima koje čuva pokvareni radio ili televizor kao da je nešto sveto i nedodirljivo. Za vašu mamu ili za vašu baku taj radio ili televizor je postala sveta stvar izuzeta od svih ostalih stvari u kući ili stanu koje slobodno možete baciti ili raditi s njima što želite. Naši stari pravili su posebnu razliku između stvari izvan kuće i stvari u kući.

Stvari u kući poput velikih ormara, bračnih kreveta, raznih komoda, televizora, radija, vješalica s ogledalom dolazili su u kuću kao kupljene stvari bez povijesti, prošlosti i značenja. U trgovini su bile samo namještaj i aparati bez ikakvog posebnog značenja i odnosa prema našoj baki, djedu, stricu, majci. Jednom kad su ušle u stan ili kuću, te stvari prestale su biti stvari poput običnog namještaja, običnog televizora i običnog radija. One su postale predmeti. Na taj način naši stari razlikovali su stvari i predmete. Sve što je bilo izvan kuće i stana makar bilo skuplje, kvalitetnije i ljepše, za njih je uvijek bila samo stvar bez značenja i prošlosti. Ali ono što je bilo u stanu bili su dragocjeni predmeti. Televizor tako prestaje biti tehnička stvar i postaje predmet koji ima svoju prošlost i značenje. Starijima redovito prigovaramo kao da su poput nekih glodavaca koji samo skupljaju stvari i pune svoje stanove i kuće bezvrijednim i nepotrebnim smećem. Nismo ni svjesni da ono što je ostalo s njima u kući i u stanu za njih je odavno prestala biti stvar i postalo je (sveti) predmet.

Pokvareni radio prekriven čudnim pletenim pokrivalom je sveti predmet na kojem se u jednom trenutku slušalo nešto prevažno, nešto epohalno za našu baku ili našu majku. Možda njihova prva pjesma, njihove prve vijesti, njihova prva obavijest o postojanju gradskog prijevoza i postojanju telefona. Isto vrijedi i za televizor smješten u staru komodu koji već godinama ne radi i za njega više nema ni majstora ni dijelova. Ali taj televizor čuva uspomenu na prvi prijenos nečega važnog, nogometne utakmice, koncerta, prvog domaćeg filma, domaće serije, prvih vijesti i nekadašnje uredno i decentno našminkane voditeljice s izvrsnom i besprijekornom dikcijom i kulturom izražavanja. Isto vrijedi i za staru komodu, stari ormar, stari krevet i sve ono što mi smatramo starim i jedino prikladnim za bacanje u smeće.

Kada su naši stari doživljavali stvari kao svoje, te stvari su iz stvari prelazile u predmete i čuvajući stare predmete oni su čuvali kulturu, ali su je i stvarali. Jer kultura je čuvanje i prenošenje stvari bez prošlosti i značenja u predmete koji imaju prošlost i imaju značenje. Jedan broj nas mladih danas ne poznaje tu razliku između stvari i predmeta, jer je za nas dobrim djelom sve svedeno na stvari. A narav stvari je takva da nemaju prošlost , značenje i trajanje nego im je svrha samo da se prodaju, propadaju i nestaju. Rijetki su među nama – oni mlađi – koji čuvaju svoj prvi kupljeni strip, recimo Zagora ili nekog drugog junaka, prvi walkman, ako smo imali sreću da ga posjedujemo, prvu videokazetu akcijskog filma obično s borilačkim vještinama, prvi bicikl, nešto što nam je prvo bila stvar a onda je za nas postala predmet sa značenjem i prošlošću.

Tehnologija nas je pretvorila u korisnike stvari, ali nas nije pretvorila u čuvare predmeta kao što su to bili naši stariji. Tehnologija nas pomalo može pretvoriti i u ne čuvare kulture. Jer nitko od nas niti popravlja niti čuva stari televizor, radio, namještaj, komode. Nitko od nas više ne šije one male pletene predmete s čudnim geometrijskim oblicima da bi nešto sačuvao kao predmet, a ne kao stvar. Nego pogubnim sloganom staro za novo ispuštamo iz ruku mogućnost da neke stvari pretvorimo u predmete i ostavimo ih kao oblik kulture onima koji dolaze poslije nas i koji su od nas mlađi. Tek tu i tamo nastojimo oživjeti ono što je našim starijima bilo prirodno i to nazivamo nečim klasičnim ili retro stilom, modom, ponašanjem, odijevanjem, pisanjem. Po tome se uvelike razlikujemo od naših starijih, oni su bili čuvari predmeta, mi smo korisnici stvari. Oni su bili čuvari kulture, mi smo korisnici nečega što smatramo kulturom. Ali što kada nestane naših starijih i njihovih svetih predmeta po njihovim kućama i stanovima, hoćemo li imati kulturu koju ćemo moći koristiti i kojoj ćemo moći tepati kako je retro?

U razlici između naših starijih i nas mladih zrcali se razlika između stvari i predmeta i odnosa prema njima. Stvar je profana, svakodnevna, potrošna, iskoristiva i za bacanje. Stvar nema prošlost, uspomene, pamćenje i značenje. Predmet je svet, izuzet od svega ostalog, nije potrošan i nije za bacanje, ima prošlost, uspomene i značenje i sve to u sebi čuva iako se više nikada neće koristiti i upaliti poput starog radija i starog televizora. Nama mladima koji živimo u svijetu stvari nije do kraja jasno zašto baka ili mama strogo zabranjuje bacanje i diranje starog radija iz stana ili kuće, a njima nije jasno kako ne shvaćamo razliku koja je njima od samog početka prirodna i očita, kako se svijet dijeli i uvijek se dijelio na stvari i predmete, kao što su one uvijek znale što je kultura i što je nekultura, iako nikada nisu studirale antropologiju, sociologiju, etnologiju, povijest, filozofiju ili bilo što drugo povezano s ljudskom kulturom.

Neki taj rascjep između nas mladih i naših stvari i njih starih i njihovih predmeta znaju opisati povremenim teško opisivim osjećajem kada gledaju umjereno našminkanu mladu damu iz starih crno-bijelih vijesti kako perfektno i jasno s izvrsnom dikcijom čita vijesti i kada gledaju u ultra visokoj rezoluciji suvremenu vremensku prognozu gdje polugola meteorologinja govori kako će sutra biti kod nas toplo i lijepo vrijeme dok na karti pokazuje drugi kontinent umjesto onoga na kojemu mi trenutno živimo.

U Sarajevu, 15. 10. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

DVIJE VRSTE LJUDI PO NASSIMU NICHOLASU TALEBU

Nassim Nicholas Taleb u svojoj knjizi Skin in the Game: Asymmetries in Daily Life u jednom dijelu koji govori o etičkim posljedicama ljudskih odluka ističe kako ljude možemo podijeliti u dvije skupine. Jedna grupa su oni čije odluke imaju dalekosežne posljedice, ali te se odluke ne dotiču ni na koji način njihove egzistencije. Druga grupa ljudi su oni čije odluke imaju vrlo male ili nikakve dalekosežne posljedice, ali imaju presudne posljedice na njihovu egzistenciju.

Taleb navodi razna praktična zanimanja od taksista do kuhara čije odluke nemaju dalekosežne posljedice za druge, nego isključivo i samo za njih. Ako pretpostavimo da neki taksist nije ujutro provjerio stanje ulja u motoru auta i da je u jednom trenutku negdje na cesti za vrijeme gužve njegov auto stao s pokvarenim motorom, taj događaj nema nikakvih dalekosežnih posljedica za bilo koga osim za njega, trenutnu mušteriju u njegovom autu i njegovu obitelj. Isti primjer može se primijeniti na sva svakodnevna ljudska zanimanja i poslove koji nemaju dalekosežne posljedice za sve ljude, ali mogu imati enormne posljedice za njih osobno i nekoliko njima bliskih ljudi.

Ako se vratimo primjeru taksiste, prema Talebu taksist je na određeni način kriv za sve ono što se ima dogoditi. Ljutnja mušterije koja neće platiti, gubitak zarade od nekoliko dana zbog popravke, skup servis kod majstora ili čak nabavka drugog auta, manjak sredstava u obitelji, prepirka sa ženom oko plaće, računa, školarine za djecu i slično. Sve ove naoko nepovezane posljedice svoj izvor ili uzrok pronalaze u taksistovom propustu da provjeri ulje u motoru auta. Prema Talebu, iz navedenoga slijedi da su svakodnevni ljudi i njihovi postupci i posljedice puno osjetljiviji na određene etičke i moralne dvojbe koje nastaju iz takvih postupaka. Tomu treba dodati kako se događa da svakodnevni čovjek može zbog svoje nesmotrenosti ili propusta snositi i puno ozbiljnije posljedice kao što je recimo zatvor, gubitak posla, razvod, nagla smrt i tako dalje. Prema Talebu, svakodnevna stvarnost taksiste ili kuhara daleko je osjetljivija na etička i moralna pitanja i dileme nego li stvarnost onoga na koga njegove odluke ne mogu utjecati egzistencijalno, ali mogu imati dalekosežne posljedice za druge.

Jedan od primjera koji Taleb navodi jesu vojne intervencije u Iraku 2003. godine i u Libiji 2011. godine. Za Taleba neki administrativni činovnik poput ministra obrane u svome dobro klimatiziranom uredu donosi odluku koja će imati dalekosežne moralne i etičke posljedice za druge, ali egzistencijalno za njega neće biti nikakvih posljedica iako će njegova odluka prouzročiti patnju, stradanje i smrt svakodnevnih ljudi, a među njima i taksista i kuhara. Ovakav način odlučivanja gdje su posljedice odluke pojedinca dalekosežne za druge, ali nikada za onoga koji donosi tu odluku od etike i moralnih načela stvara jednu vrstu priručnika za upotrebu gdje se ljudski životi i stradanja ne određuju kao moralna ili etička pitanja, nego kao kvantitativna. Ministar obrane koji naređuje napad na Irak ili Libiju nije taksist koji je osjetljiv na svakodnevna etička i moralna pitanja nego je birokrat koja ta pitanja standardizira u priručnik i tvrdi kako je nekoliko tisuća ljudi nevino ubijenih tehničkim rječnikom rečeno kolateralna šteta.

Međutim, ono što Taleba muči jest pitanje kako ministar obrane za razliku od taksiste ne snosi nikakve posljedice svojih odluka koje nisu samo birokratske nego i moralne i etične? Taleb smatra da je jedan od razloga što je ministar obrane kao birokrat izvan stvarnosti u kojoj živi i što je nesposoban za svakodnevnu primjenu i shvaćanje etičkih i moralnih pravila u svakodnevnom životu i nesposoban ih je primijeniti na samog sebe. Ministar obrane operira samo univerzalnim etičkim i moralnim pravilima na kojima temelji svoje opravdanje da izda naređenje za napad. Taleb bi rekao da nije sposoban na vlastitoj koži primijeniti ta ista pravila jer se iz njih isključuje ili jer se isključuje iz stvarnosti. On je – da parafraziramo Taleba – etičko-moralni birokrat ili birokratski etičar i moralista koji samo operira univerzalnim pravilima koja su neprimjenjiva na njega osobno, na njegovu egzistenciju i egzistenciju njegove obitelji. On ne snosi nikakve konkretne posljedice svojih pogrešnih odluka.

Stoga Taleb govori o dvije vrste ljudi. Pojednostavljeno, ali ne uvredljivo postoje svakodnevni ili egzistencijalni ljudi poput taksista, kuhara, vodoinstalatera, automehaničara čije odluke nisu dalekosežne za cijeli svijet, ali mogu biti presudne za njih osobno i uski krug ljudi kao što je njihova obitelj. Drugu vrstu ljudi čine birokratski univerzalisti ili nepostojeći ljudi koji donose univerzalne odluke sa dalekosežnim posljedicama za sve druge osim za njih osobno ili za njihove obitelji, i među njih Taleb ubraja političare, ekonomiste, direktore velikih banaka i korporacija, akademike, općenito sve one za koje Taleb smatra da su u pitanju birokratski etičari i moralisti koji su odvojeni od stvarnosti upravo jer njihove odluke sa svojim moralnim i etičkim posljedicama ne utječu izravno na njih i njihove bližnje, ali utječu na sve taksiste, kuhare, vodoinstalatere i automehaničare.

Riječ je o nečemu što Taleb provlači kroz cijelu knjigu što ovdje možemo nazvati etičkom i moralnom asimetrijom, jer kako se može dogoditi da kvar na motoru auta taksiste ugrozi njegovu egzistenciju i egzistenciju njegove obitelji i ima moralne i etičke implikacije za samog taksistu, a odluka američkog, odnosno, francuskog predsjednika i ministra obrane da napadne Irak, odnosno, Libiju nema nikakvih etičkih i moralnih posljedica za njih dvojicu, njihove obitelji u stvarnosti??? Jedan od odgovora koji Taleb nudi u svojoj knjizi jest da asimetrija postoji jer postoje ljudi koji znaju da postoji stvarnost i u njoj žive kao što postoje ljudi koji ne znaju da postoji stvarnosti i u njoj ne žive. Posljedično tome, za neke postoje stvarna etička i moralna pravila jer ih vide i osjećaju u stvarnosti, za neke ne postoje jer ih ne vide i ne osjećaju u stvarnosti, odnosno, na vlastitoj koži. Reći će Taleb kako je stvarnost asimetrična, ali nije dobro kad su etika i moral asimetrični do mjere nepostojanja za neke među nama.

U Sarajevu, 12. 10. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

O ŽIVOTU

Još uvijek misliš da ti se dogodio život? Ali ako ti se dogodio život, nisi li ti onaj ili ona koja bi trebala imati kontrolu nad svojim životom i tajne uvide u svoju vlastitu budućnost? Razmišljaš li ikad da se tebi nije dogodio život nego si se ti dogodio životu? Tvoj život je već pred tobom, oduvijek je tu bio sa svojim mogućnostima i nepoznatim budućnostima. Još dok se nisi rodio i rodila tvoj život je bio tu i čekao te. Ako možeš usporediti svoj život s nečim tebi bliskim, misliš li da si jahač na konju kojega konjski trk slobodno nosi ili misliš da si ti onaj koji vodi i drži uzde u rukama? Ako si ovaj drugi, onda si još uvijek uvjeren da ti se dogodio život i da si ti onaj ili ona koji drže uzde života. Ali, tvoj život je iščekivanje i onda kada se u tebi gasi zadnji pogled oka i kad iz tebe izlazi tvoj posljednji ljudski uzdah. I tad tvoj život je iščekivanje. Zašto bi tvoj život bio samo događaj za tvojih nekoliko desetljeća disanja i otkucaja srca? Tako misliš jer si uvjeren da ti se dogodio život i da on traje od trenutka kad si svjestan da živiš do trenutka kad zatvoriš oči. Ali tebi kao nikome od nas nije se dogodio život. Mi smo se dogodili životu koji je bio naš prije nego smo se rodili i bit će naš i kad nas ne bude.

Kad vjeruješ da ti se dogodio život, teško je vjerovati da bi njegove negativne strane imale smisla. Ali kad vjeruješ da si se ti kao čovjek dogodio životu koji u sebi krije tajne i dubine tvoga postojanja, onda se ne trebaš otimati nadi i vjerovanju da će se život kojemu si se dogodio ti kao ljudsko biće preliti i s onu stranu tvoga disanja, tvoga pogleda i tvojih otkucaja. Kad ti se dogodi život i kad si uvjeren da ti držiš uzde jer tako treba biti, vrlo brzo ćeš shvatiti da držanje uzda ne pomaže puno. Ono je poput Sizifovog posla. Koliko god vjerovao i bio uvjeren da ti se dogodio život manje-više ti je jasno da će se uskoro prestati događati i da ćeš uzde života htio ili ne htio pustiti iz ruku. Kad vjeruješ da ti se dogodio život, vrijeme provodiš u strahu, u brizi nastojeći predvidjeti sve one negativne trenutke kako bi ih izbjegao ili spriječio. Kad vjeruješ da ti se dogodio život, malo je vremena u kojem si opušten, sretan, ispunjen. Jer ako ti se dogodio život za kojega vjeruješ da je samo tvoj i da mu znaš kako početak tako i kraj, zar nećeš bjesomučno navaliti na njega da ga podvrgneš svojoj kontroli i svojim predviđanjima? Kad vjeruješ da ti se dogodio život, budućnost čekaš napeto i nervozno, prošlost gledaš kao opasnost koja je tek prošla i koja će se sigurno ponoviti, a sadašnjost nije ništa drugo nego kratki predah između opasnosti koja je prošla i opasnosti koja dolazi.

Ali kad vjeruješ da si se ti kao čovjek dogodio životu i da je život daleko veći, dublji i tajnovitiji od tebe samog, ništa te ne može spriječiti da u svojoj budućnosti vidiš nadu i ponešto dobroga u svojoj prošlosti. Kad vjeruješ da si se dogodio životu i da te život nadilazi i da ga nikad nećeš do kraja otkriti ni u svojoj prošlosti ni u svojoj budućnosti, uvijek sebi ostavljaš prostor nadanja i vjerovanja u dobro i bolje onoga što se tek treba dogoditi. Tako često vjerujemo da nam se dogodio život da smo prestali vjerovati da je moguće drugačije i da smo se mi dogodili životu, toj velikoj i nikada do kraja shvaćenoj tajni nas samih. Pustiti sebe da se dogodim životu dopušta ti da se nadaš i očekuješ da je život nešto dublje i smislenije od tvog zadnjeg pogleda, posljednjeg daha i zadnjeg otkucaja. Ne želimo sebi ponekad dozvoliti da se kao ljudska bića dogodimo životu kao nečemu što nas nadilazi i nadvisuje. Oslanjamo se na svoja slabašna uvjerenja da nam se dogodio samo naš život kojega sada živimo i da nam se više nikada život neće ponoviti i neće dogoditi. Oslanjamo se na naš pesimizam kako života nije bilo kad nas nije bilo i kako života neće biti kad nas ne bude. Ali život nije tako sebičan prema nama kao što smo mi prema njemu. Naš život je bio tu i kad nas nije bilo i bit će tu kad nas ne bude. I ne samo to. Život će biti i tamo s druge strane jer snaga, moć i postojanje života nadilazi naše posljednje poglede i otkucaje. Naše ponekad čvrsto uvjerenje da nam se dogodio život i da s nama život počinje i završava protivan je našoj nutarnjoj nadi i potajnoj želji da se dogodimo životu na način da živimo uvijek i da nikada ne prestanemo živjeti. Dopustiti da se kao čovjek dogodiš životu znači dopustiti barem misao da je život vječnost i da ću trajati dokle god ima života ne samo na ovoj strani, nego i na onoj strani.

Vjerovati da mi se dogodio život ponekad znači vjerovati da je život nemoćan, sterilan i nesposoban da se prelije onkraj našeg zadnjeg otkucaja srca i naše zadnje ljudske misli. Ali vjerovati da sam se dogodio životu i da je moj život bio u svijetu i izvan svijeta prije mene znači vjerovati da je život daleko snažniji i moćniji od mojih ljudskih, nesavršenih i slabašnih slika o njemu. Mi živimo između te dvije struje života i svi naši problemi i sumnje nastaju jer se ne možemo nikada do kraja prepustiti samo jednoj strani života. I kad vjerujemo da nam se dogodio život i da će s nama početi i završiti ne možemo se oteti povremeno nadanju da smo se ipak mi dogodili životu kao vječnom izvoru našeg trajanja i postojanja. I kad vjerujemo da smo se dogodili životu i da naš život ne počinje isključivo s nama i ne završava s nama, uvijek smo u opasnosti da zapadnemo u pesimizam i očaj i uvjerenje da nam se dogodio samo ovaj život kojega trenutno imamo. I da prije nije bilo ničega i da poslije također nema ništa.

Život nije samo iščekivanje nego je unutarnja borba svakoga od nas s tim nikada do kraja odgovorenim pitanjem: je li mi se samo dogodio život koji sa mnom počinje i završava ili sam se ja dogodio životu koji je bio prije mene i bit će i kad mene ne bude i u kojem ću trajati vječno? Kao čovjek i ljudsko biće smiješ se tome nadati. Barem toliko nekad treba dati samom sebi i svom trenutnom životu. Nadu da sam se dogodio životu, nečemu dubljem, tajnijem i mističnijem od mene samog. Vjerovati da sam se dogodio životu znači osjetiti miris i okus vječnosti u svom posljednjem ljudskog dahu, znači vidjeti slabašno svijetlo vječnosti u svom posljednjem ljudskom pogledu.

U Sarajevu, 18. 9. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

O RIJEČIMA

Onog trenutka kada riječ izgovorite, ona prestaje biti vaša. Ona pripada drugom i pripada drugima. Kada napišete riječ i postane vidljiva drugom, ona više ne pripada vama. Vaša interpretacija nije više jedina interpretacija. Kad riječ izgovorite ili napišete i predate drugom i drugima, tu prestaje vaš monopol nad riječju. Više niste službeni interpretator svojih riječi, to pravo traže i preuzimaju i drugi bez obzira hoćete li im dopustiti ili nećete.

Drugi vas ponekad neće ni pitati što ste željeli reći i zašto. Uzet će vaše riječi kao svoje i stvoriti svoju vlastitu interpretaciju koja ponekad neće odgovarati onomu što ste željeli izreći svojim riječima. Tako nastaje nerazumijevanje, kriva interpretacija, krivo tumačenje vaše riječi. Nerazumijevanje nije ništa drugo nego uvjerenje drugog čovjeka kako vas ne treba pitati što ste željeli reći svojim riječima i kako ne treba vašu dozvolu da bi interpretirao ono što ste vi izgovorili.

Kada izgovorite i napišete riječ, ona više nema svrhu i sudbinu koju ste joj vi namijenili i željeli. Svrha i sudbina vaše riječi određena je drugim i njegovom interpretacijom vaše riječi bez obzira je li ta interpretacija ispravna ili nije. Kada vaša riječ prođe kroz nekoliko interpretacija i vrati se vama, ne možete je prepoznati. Kažete to nije ono što ste željeli reći ili napisati, to nije ono što ste mislili kada ste svoju riječ iznijeli na svjetlo da je drugi čuju i osluškuju. Ali kada vaša riječ prođe kroz bezbroj preinaka, krivih i pogrešnih tumačenja i kad se vrati vama, jeste li vi još uvijek sigurni da je to vaša riječ i da znate što ste željeli reći ili napisati?

Ponekad kad vam se vaše riječi vrate nađete se u situaciji zbunjenosti i sumnje. Jesu li to zaista vaše riječi i jeste li vi zaista to izgovorili ili napisali? Ne pomaže vam puno vaše pamćenje onoga što ste rekli, možete se sjetiti do u detalje i što ste rekli i što ste mislili, ali koja korist od toga? Vaša riječ je već krivo shvaćanja, krivo prihvaćena i pogrešno interpretirana. To nije više vaša napisana ili izgovorena riječ. To je neka nova riječ koju ne prepoznajete i u kojoj ne prepoznajete sebe. Da bi čovjek izbjegao zbunjenost i bespomoćnost oko riječi koje je izgovorio i napisao, odmah na početku kada riječ izgovara ili piše treba prihvatiti da to više nisu njegove riječi bez obzira je li njegovo ime potpisano ispod ili nije, bez obzira koliko je jasno, precizno riječ izgovorio ili napisao. Kada izađe iz vaših usta ili preko papira, vaša riječ prestaje biti vaša. Prestanite živjeti u zabludi i samoobmani! Šutite i razgovarajte sa sobom! Još uvijek jedino tu možete razumjeti sebe kao i smisao i značenje vaših riječi. Jer sve vaše izgovorene riječi pripadaju svima pa čak i kad vam se vrate svjesni ste da to više nisu vaše riječi i nemojte ih miješati s riječima koje još uvijek čuvate u sebi i svojoj intimi i samo za sebe. Ako ih pomiješate, sami ćete sebe povrijediti. A to vam zaista u životu ne treba. Zato je nekad mudrije samo šutjeti i razgovarati sa sobom.

U Sarajevu, 13. 9. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

O NEORGANIZIRANOSTI

Je li češće NE MOŽEMO ili pak NE ZNAMO organizirati sebi vrijeme?

Ima ljudi koji se kronično žale na nedostatak vremena kad si trebaju organizirati dan, mjesec ili godinu. Uvijek im nedostaje koji dodatni sat, dan pa čak i tjedan, tj. uvijek traže koji sat, dan, ili tjedan više. Ima i onih koji iako imaju sasvim dovoljno vremena, ne znaju ga organizirati sebi na pravi način. Ima i onih ljudi koji ne znaju ni kako bi počeli s organizacijom vremena pa puštaju da sve ide stihijski, neplanirano i ad hoc.

Razloga za nesposobnost da se vrijeme organizira ima puno, čak i previše. Neki od tih razloga su objektivni i izvan su čovjekove moći da ih riješi. Kad se dogodi zastoj u prometu zbog prometne nezgode ili barem špice, bez obzira na to koliko ste organizirani, dan koji ste organizirali je u realnoj opasnosti da propadne. U svemu ćete kasniti i ništa nećete završiti na vrijeme. Kažemo: „Viša sila“. Ne trebamo i ne možemo sebe kriviti kad se tako nešto dogodi, jer puno stresa i nervoze u organiziranju vremena dolazi upravo od toga što rijetko kad mislimo i na one nepredviđene stvari i okolnosti, a koje će se svakako povremeno događati. Prometni zastoj, kašnjenje, a možda još češće ono da ste vi uspjeli pripremiti svoj dio posla, ali drugi nisu, pa onda zbog toga cijeli plan ili projekt propadne. U svakom slučaju, u ovakvim situacijama je možda i najvažnije sačuvati zdrave nerve, jer isti će vam već sutra ponovno trebati…

Kada je riječ o tome kako ne znamo organizirati vrijeme, tu se može naglasiti jedna važna stvar koju iz iskustva svi znamo, svi je osjećamo i svi smo je svjesni u manjoj ili većoj mjeri. To iskustvo možemo izreći na jednostavan način: vanjski nered u životu plod je nutarnjeg nereda u samom čovjeku. Kada mislimo na nutarnji nered, ne mislimo striktno na religioznu kategoriju grijeha, nego na čovjekovu nesposobnost da organizira sebi vrijeme ili dan. Kod ljudi koji su ponekad neuredni izvana, bilo u higijeni, bilo u ponašanju, bilo u dolascima na dogovorene i planirane sastanke, susrete, ručkove i večere, bilo u mislima, taj vanjski nered je naznaka da u čovjeku postoji nutarnji nered i da čovjek ne zna unutar sebe organizirati svoje misli. Naravno to ne mora biti uvijek tako. Uvijek ima paradoksa gdje je netko izvana uredan u svemu, a iznutra prilično nesređen i neorganiziran, ali češće se događa da nutarnja urednost ili neurednost prate vanjsku urednost ili neurednost. Kada kažemo neurednost ili urednost ne mislimo na čistoću, prljavštinu i slično. Nego na sposobnost ili nesposobnost da se vrijeme i dan organiziraju. Neuredan čovjek je zapravo neznalica nesposoban organizirati svoju nutrinu u nekakav smislen sustav koji se onda primjenjuje i na njegovo vanjsko ponašanje. Uredan čovjek je znalac sposoban organizirati sebe iznutra tako da je njegova nutarnja organizacija vidljiva i u njegovom vanjskom ponašanju, djelovanju, ophođenju i urednosti. Immanuel Kant još prije više od dva stoljeća primijeti kako je znanost organizirano znanje, dok je mudrost organizirani život. Da, mudrost nije mudrovanje, premda nam ove dvije riječi zvuče gotovo pa identično. Mudrovanje predstavlja bacanje floskula. Mudrovanje može biti čak i izgovaranje istinski smislenih ideja, ali kojih se najčešće niti sami pridržavamo, a teško da će ih zato onda i drugi slijediti.

S druge strane, biti stvarno mudar znači biti organiziran. Praktično i konkretno, sebi biti pametan! Često krivimo sve druge i drugo jer nam je vrijeme neorganizirano. Ponekad smo u pravu, jer – kako već rekosmo – čak i ako smo znalci i sposobni organizirati sebe iznutra, vani se znaju dogoditi nepredviđene stvari i okolnosti na koje ne možemo utjecati. Međutim, čovjeku koji je iznutra organiziran i u ovom slučaju će biti barem lakše spasiti ostatak dana koji se sada našao u opasnosti da u potpunosti propadne. On je, rekli bismo, vrstan arhitekt ali i predradnik koji iznutra pred sobom ima cijelu „građevinu“ i zna što, kako, gdje te na koji način smjestiti, premjestiti, spojiti, razdvojiti, organizirati i isplanirati. Kako je već po svojoj dubokoj navici naučen redu i organizaciji, uspostavit će nešto od toga čak i u okolnostima potpunog nereda.

S druge strane, neorganiziran čovjek se u naznačenoj situaciji teško više može snaći, jer već je sam po sebi neorganiziran, a sad ga je izvana zadesila i nečija tuđa neorganiziranost i stihija. Za njega će to sve skupa biti jedna nepremostiva „stihija na kvadrat“, a prema svemu sudeći imat će i solidno opravdanje kao i razlog za kukanje zašto mu je cijeli dan propao.

Zato, na kraju kao kratki zaključak, neorganiziranost s kojom se svakodnevno sudaramo i zbog koje trpimo, uistinu može biti tamo nečija tuđa neorganiziranost. No, budimo oprezni ali i iskreni te znajmo priznati da je to vrlo često u pitanju i naša vlastita nedovoljna organiziranost kao i poprilična sklonost rada i života na stihijski način.

U Sarajevu, 9. 9. 2018.

O. J.

Izvor(foto): 123rf.com

NIKOLAJ BERDJAJEV O ISKUSTVU

Ruski filozof Nikolaj Berdjajev zapisao je jednu važnu misao u svojoj knjizi Filozofija slobodnog duha. Na jednom mjestu govoreći o patnji (iako se moglo nešto i drugo malo vedrije naći na tom mjestu) napisao je kako patnja prolazi, ali iskustvo patnje trajno ostaje s čovjekom. Berdjajev je u jednoj rečenici uspio izreći ono što čovjeka čini čovjekom u najvećoj mjeri i čini ga mudrim i zrelim čovjekom. Iskustva koja ostaju s čovjekom su iskustva od kojih je sagrađen njegov život.

Ta iskustva čine temelj njegovog života. Iskustva koja Berdjajev ima na umu nisu svakodnevna iskustva gledanja, dodirivanja, kušanja svakodnevnih i bezličnih predmeta i stvari. Čovjek može svakodnevno gledati u svoj radni stol, ali iskustvo svakodnevnog gledanja u stol neće bitno čovjeka odrediti niti će ga usmjeriti. Za nekoga tko svakodnevno gleda u svoj stol očekujući da mu stol otkrije nešto važno o njegovom životu, prije ćemo reći da nije normalan čak i kad mu je stol neuredan ili uredan. Neka svakodnevna iskustva nisu sposobna u bitnoj mjeri odrediti i utjecati na naš život i pogled na život. Kada Berdjajev piše kako patnja prolazi, ali iskustvo patnje trajno ostaje u čovjeku, Berdjajev pravi razliku između osjećaja kao svakodnevnog i površnog iskustva i iskustva koje traje i pretvara se u dio čovjekovog bića i njegove psihe. Mi živimo na drugoj strani razmišljanja za razliku od Berdjajeva. I suviše nam je važan osjećaj da bismo obraćali pažnju na trajnost i nepromjenjivost iskustva tog istog osjećaja koje ostaje s nama i u nama do kraja života. Iz tog razloga ponekad ljude s nekim velikim životnim iskustvima smatramo bezosjećajnima. Kada susretnemo nekoga tko je preživio tešku patnju i ne pokazuje nikakvu empatiju prema našem osjećaju patnje, kažemo za takvog čovjeka da je hladan i da je u njemu empatija potpuno odsutna. Stvar je u tome da nas taj čovjek ne gleda iz osjećaja patnje, možda i osjeća neku empatiju prema nama. On nas gleda iz svoga iskustva patnje koje je sada bitni dio njegovog života. Kad nam na naše pitanje zašto ne suosjeća s nama u našoj patnji odgovori kako svatko pati na ovaj ili onaj način, on nam ne želi pokazati prijezir i manjak empatije prema nama. I ne želi nam reći nešto beznačajno i površno. Radije nam želi reći istinu koju posjeduje jer posjeduje neotuđivo iskustvo i to nam iskustvo želi na određeni način darovati. Na taj način bilo koji osjećaj koji je dovoljno snažan da oblikuje čovjeka postaje iskustvo koje ga oblikuje. Oblikuje njega, njegov, život, život ljudi s kojima je povezan, njegov pogled na svijet. Pogled na svijet čovjeka koji ima iskustvo patnje i čovjeka koji nije iskusio patnju su zaista različiti pogledi iako je svijet kojega promatraju možda jedan te isti. Da ne bude sve obojano u sivo, možemo uzeti kao primjer i iskustvo ljubavi, iskustvo blagostanja kao dugotrajna iskustva koja oblikuju čovjekov život. Netko tko je cijeli život proveo u iskustvu blagostanja neće imati isti pogled na svijet kao onaj tko ima iskustvo oskudice, iako je svijet možda isti. Ali za onoga tko ima iskustvo oskudice svijet je neprijateljsko mjesto gdje se moraš poput životinje boriti da bi preživio. Dok je za onoga koji ima iskustvo blagostanja svijet lijepo mjesto gdje ima dovoljno prostora i prilika da se živi ugodno i u blagostanju. Kada saberemo sva svoja životna iskustva koja su dio nas samih bilo da su ona dobra ili zla, tek tada možemo reći za sebe da smo mudri, zreli i da je naš pogled na svijet zreo i ljudski. Čovjek bez ikakvog iskustva nije sposoban gledati i vidjeti svijet i nema nikakav pogled na svijet.

Duboko ljudsko iskustvo koje čovjeka trajno obilježi je pogled na svijet. Netko tko je u ratu sve izgubio, protjeran, koji više nema svoga doma, svijet vidi kao tuđe mjesto jer ima iskustvo gubitka, iskustvo čupanja svojih korijena, iskustvo nesigurnosti. Svijet je mjesto iz kojega je protjeran, u kojem je stradao. Svijet nije više njegov i on više ne može pronaći sigurnost. Za njega je sigurnost nepovratno izgubljena. Netko tko je u ratu uništavao, ubijao ako ima još čovjeka u njemu, ima iskustvo vlastite krivnje zbog počinjenih zala. On svijet vidi kao mjesto krivnje, mjesto nepodnošljivog pritiska i jedini način da se oslobodi iskustva krivnje jest ponekad ili da ju prizna ili da krivnju od sebe oduzme tako što će se ubiti. Bilo kako bilo, za svakoga od nas svijet uopće nije isti. Objektivno bi možda i mogao biti. Ali mi svijet ne gledamo objektivno. Svijet gledamo iskustvom. A iskustvo svakoga od nas samo je naše i ničije drugo. Čak i dvoje ljubavnika koji se osjećaju kao jedno tijelo kroz iskustvo ljubavi neće vidjeti isti svijet pred sobom. Iskustvo je nepremostiva prepreka da bi nas dvoje iako imamo isto iskustvo mogli vidjeti jedan te isti svijet. Mi ne vidimo isti svijet iako smo jedno biće i jedno tijelo. Gledajući svijet mi vidimo svoje iskustvo ili svoja iskustva. Onaj tko je iskusio samo patnju, mržnju, zlo, uništenje vidi svijet bez empatije. Opasan svijet od kojega treba bježati i skloniti se negdje na sigurno mjesto ako ono još uvijek postoji. Onaj tko je iskusio samo ljubav, blagostanje, dobrotu, milost, milosrđe vidi svijet s empatijom. Dobar svijet kojega treba voljeti i za kojega se isplati žrtvovati. U ovom shvaćanju svijeta od sebe smo nešto nesvjesno a nekad i svjesno sakrili. Od nas je samih skrivena činjenica da kada gledamo svijet, mi ne vidimo svijet onakav kakav jest, nego vidimo svoje iskustvo toga svijeta. Onaj tko u novinama čita samo negativne stvari, crne kronike, osmrtnice i loše vijesti uvijek govoreći kako je sve otišlo k vragu i sve propada on ne vidi svijet. On vidi svoje iskustvo koje obilježeno nekom osobnom patnjom i tragedijom koju sebi još ne uspijeva objasniti. Ili je njegovo iskustvo gorčine i apatije njegov pogled na svijet. Onaj, s druge strane, koji u novinama čita i traži pronalazi samo dobre vijesti o većem broju zaposlenih, o gradnji mostova i zgrada, o pomoći onima koji su u potrebi, o humanitarnom djelovanju mnogih, on također ne vidi svijet. On vidi svoje iskustvo dobrote, pomoći, empatije koju također ne može do kraja sebi objasniti jer zna da svijet nije tako jednostavan da bude samo dobro i lijepo mjesto.

Kada sve ovo pokušamo skupiti u jednu jedinu misao, možemo reći poput Berdjajeva osjećaj svijeta prolazi, ali iskustvo svijeta ostaje. Bilo da je to iskustvo dobro bilo da je zlo. Ali, mi ne vidimo i ne gledamo svijet i to je ono što je Berdjajev zaboravio reći iako je možda i to imao na umu. Mi gledamo i vidimo svoje iskustvo i vjerujemo da je to svijet. Ali svijet je od nas oduvijek bio i ostao skriven kao što je i sama patnja bez obzira na naše iskustvo patnje od nas skrivena. Berdjajev je mogao još reći da mi ne osjećamo patnju. Mi osjećamo naše iskustvo patnje. I ne bi pogriješio. I svijet i patnja od nas su skriveni jer tko od nas može objasniti smisao svijeta i smisao patnje i smisao zla i smisao mržnje i smisao ljubavi i smisao dobrote? Ne može nitko. Onaj koji to uspije moći će onda svima nama konačno objasniti i reći što je svijet i što su patnja. Dok se takav netko ne pojavi, ono što imamo su samo naša iskustva i ništa više. Ali ljudski je i čovječno nadati se da će nam jednog dana biti otkriveno što je to zapravo svijet i što je to zapravo patnja, mržnja, ljubav, dobrota, milosrđe. Jer mi ne znamo, ali imamo iskustvo. Za neke je to dovoljno. Za neke nije i nikada neće biti. Po tome se ljudi razlikuju međusobno. Nekima je iskustvo kraj traženja i kraj života, njihov svijet i pogled na svijet. Nekima je iskustvo tek početak traženja i početak života, pokušaj da vide dublje i dalje od svoga iskustva pitajući se je li njihovo iskustvo stvarna slika svijeta ili ipak postoji nešto dublje i nešto smislenije.

U Sarajevu, 4. 9. 2018.

O. J.

Izvor(foto): 123rf.com

O DESET BOŽJIH ZAPOVIJEDI

Ljudi općenito na sve zakone i zapovijedi gledaju negativistički, kao na zabrane, a na kraju se onda nerijetko ispostavi ono kako je „zabranjeno voće najslađe“. Tome naprotiv, na zakone bi puno bolje bilo gledati pozitivno i afirmativno, kao na dopuštenje da budemo dobri i pošteni.

Kad vas policajac zaustavi zbog prekoračenje brzine, upozorit će vas na dva načina. Ili će vam reći da je zabranjeno voziti iznad dopuštene brzine recimo 50 ili 60 km/h ili će vam reći kako je dopušteno voziti do 50 ili 60 km/h. Naše shvaćanje zakona, pravila, uredbi, dekreta je dominantno negativno. Zakoni pravila, uredbe i dekreti su tu da zabranjuju i ograničavaju. Od takvog shvaćanja nisu izuzete ni Božje zapovijedi, njih deset. Kao mali podsjetnik za one koji su zaboravili ili jednostavno nisu čuli, ovo je tih deset zapovijedi koje izgledaju kao zabrane:

1. Ja sam Gospodin, Bog tvoj, nemoj imati drugih bogova uz mene! 2. Ne izusti imena Gospodina, Boga svoga, uzalud! 3. Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji! 4. Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji! 5. Ne ubij! 6. Ne sagriješi bludno! 7. Ne ukradi! 8. Ne reci lažna svjedočanstva! 9. Ne poželi tuđeg ženidbenog druga! 10. Ne poželi nikakve tuđe stvari!

Evo kako bi deset zapovijedi zvučalo kao dopuštenja:

Dopuštam ti da me poštuješ, slaviš, hvališ i moliš kao svoga Boga, kao svoga Spasitelja!
Dopuštam ti da se mojim Imenom blagoslivljaš, da mojim Imenom blagoslivljaš, da moje Ime hvališ, dopuštam ti da imaš strahopoštovanja pred mojim Imenom i dopuštam ti da moje Ime ne vrijeđaš!
Dopuštam ti da nedjeljom moliš, hvališ, ispovijedaš, slaviš i primaš sakramente i dopuštam ti da se odmoriš od svojih obveza da bi vrijeme posvetimo Meni. Dopuštam ti to i jedan sat vremena nedjeljom, ali ti dopuštam svaki dan i u svako vrijeme!
Dopuštam di da poštuješ svoje roditelje i da im budeš zahvalan, dopuštam se da se brineš o njima kad ostare, dopuštam ti da budeš s njima kad su sami, dopuštam da ti žališ za njima kada umru i da ih dostojno pokopaš i dopuštam ti da se nadaš da ćeš se s njima susresti u vječnosti!
Dopuštam ti da poštuješ život od njegovog začeća do njegovog prirodnog završetka!
Dopuštam ti da živiš čistoću bračnu, predbračnu i svaku drugu čistoću tijela i duše!
Dopuštam ti da daruješ i poklanjaš i dopuštam ti da ne uzimaš tuđe!
Dopuštam ti da govoriš istinu!
Dopuštam ti da budeš vjeran prije braka i u braku svome mužu i svojoj ženi!
Dopuštam ti da poštuješ i cijeniš pravedno i pošteno stečenu i zarađenu tuđu imovinu od njegove plaće do njegove kuće i auta i svega što je poštenim radom stekao za sebe i svoju obitelj!

Božje zapovijedi nisu zabrane. Božje zapovijedi su dopuštenja da budemo dobri.

U Sarajevu, 2. 9. 2018.

O. J.

O SLOBODI

Je li dovoljno osloboditi se nečega ili nekoga da bi čovjek rekao za sebe i sebi slobodan sam? Je li dovoljno srušiti granicu ili više njih da bi se moglo reći kako smo slobodni? Slobodu ponekad promatramo kao mogućnost između dva ili više izbora. Kao mogućnost ne samo da budemo slobodni, nego kao i mogućnost da ne budemo i ne želimo biti slobodni.

Ako bi nam netko rekao da nemamo izbora osim jednog, onda tvrdimo da nismo slobodni. Ali kad bismo imali mogućnost da ne izaberemo i tu jednu mogućnost, onda bismo rekli za sebe slobodni smo. Kao kad bi nam netko rekao tvoj jedini izbor je da učiniš ono što tražim od tebe i ništa drugo i ništa više. Ne bismo se smatrali slobodnima. Ali kad bi nam bilo rečeno imaš mogućnost učiniti samo tu jednu stvar i nijednu više, ali imaš mogućnost i od nje odustati, onda bismo tvrdili kako smo slobodni.

Biti slobodan za nas znači više mogućnost da ne biramo ono što se od nas traži. Za nas je ropstvo – izgleda – ako pred nama stoji samo jedna odluka i nemamo mogućnosti za drugu ili više njih. Za nas je sloboda postala sposobnost da se odustane i da se bira. Biti slobodan paradoksalno znači za nas imati mogućnost ne donijeti nikakvu odluku, nego se odlučiti da ne odlučujemo ništa i ne činimo ništa. Ali ima okolnosti u životu gdje se smatramo slobodnima iako nemamo nikakvog drugog izbora i ne možemo se povući i ne odlučiti.

Primjeri mogu biti ekstremni i oni nisu tako morbidni i uvrnuti kako bi ih netko mogao odmah protumačiti. Recimo na primjer, čovjek koji umire od teške bolesti. On nema izbor povući se i odlučiti da ne želi biti bolestan. Neki bi rekli njegovo stanje je nužno. Kada gledamo njegovo stanje kao bolesnika, onda njegovo stanje jest nužno i on će nužno umrijeti. Za nas tu nema slobode. U pitanju je nužnost. Ali što kada taj isti bolesnik prigrli svoje vlastito umiranje kao čin slobode kada slobodno kaže sam sebi kako iako nema drugog izbora jer se ne može učiniti zdravim, prihvaća slobodno svoju smrt? Tko je on? Je li on morbidan, uvrnut? Je li on slobodan ili je rob nužnosti? Ili recimo na primjer, čovjek u stanju jake ljubavi prema osobi. On ne može biti slobodan jer je nesposoban povući se bez ogromnih posljedica. Naš odgovor je obično kako je on rob svojih osjećaja i kako nije sposoban okončati stanje u kojem se nalazi. Njegovo stanje ljubavi je nužno. Ali što ako taj isti čovjek odluči iako nema drugog izbora osim ljubavi izabrati slobodno tu istu ljubav? Ne možemo reći da nije slobodan, ali kako je moguće biti slobodan ako imaš samo jedan izbor, a ne više njih?

Postoje dva shvaćanja slobode. Sloboda da se odluči na način da se ne odluči ništa. Sloboda da se odluči na način da se nema drugog izbora nego samo jedan izbor. Ovaj prvi doživljaj slobode je danas najviše rasprostranjen. Nije toliko u pitanju izbor između dvije ili više stvari, koliko je u pitanju mogućnost da se može biti slobodan tako da se ne odluči ništa. Mi bismo teško nazvali slobodom stav bolesnika koji bolest bira kao jedini izbor. Prije bismo rekli da je osuđen na bolest. Rekli bismo nije ni mogao izabrati ništa drugo jer mu ništa drugo osim bolesti nije ni bilo ponuđeno. Ali kada bi imao mogućnost odlučiti se tako da ne odluči ništa, onda bismo rekli da je slobodan. Kao kad bi bolesnik rekao sebi: imam dvije mogućnosti, bolest na jednoj strani i odricanje od bolesti na drugoj strani. Ovo odricanje ne mora biti tako da će čovjek postići zdravlje. Na ovakvim primjerima kao što je neizlječivi bolesnik može se primijetiti apsurdnost našeg shvaćanja slobode kao mogućnosti da se odluči o ničemu. Da se povučemo. Međutim, što kada taj isti bolesnik kaže sam sebi: moja bolest je neizlječiva i drugog izbora osim bolesti nemam, ali ću je svejedno prihvatiti i to slobodno. Nećemo li reći kako je njegova ideja slobode iluzija jer u stvari on i nema i nije imao izbora od samog početka? Nametanje shvaćanja slobode kao izbora između dvije stvari učinila nas je nesposobnima da bismo mogli biti slobodni i onda kada pred sobom možemo izabrati isključivo jednu stvar i kada nam se ništa drugo ne nudi i neće nam se ponuditi. Za nas je važnije da imamo slobodu kao mogućnost da ne odlučimo ništa, nego da imamo izbor između dvije ili više mogućnosti.

Već dugo vremena rasprostranjeno mišljenje o slobodi je da je sloboda mogućnost da se možemo povući i ne učiniti ništa kad god hoćemo i želimo. Ne mora značiti da želimo nešto drugo. Dovoljno je da budemo slobodni tako da možemo odlučiti da ne odlučimo ništa kao kad bi bolesnik odlučio da ne želi biti bolestan i da je to stvarna mogućnost. Tako mi danas shvaćamo slobodu. Ali svakodnevno iskustvo takvo shvaćanje slobode čini manjkavim i pomalo apsurdnim. Je li majka koja ima dijete slobodna zato što bi mogla imati mogućnost da dijete ne voli i da može reći slobodna sam jer mogu odlučiti da ne volim svoje dijete, iako ga volim. Je li liječnik koji operira pacijenta slobodan jer u svakom trenutku može reći slobodan sam da ne operiram? Nije li sloboda da majka nema nijednog drugog izbora osim ljubavi prema djetetu i da se tomu izboru preda slobodno i da ga slobodno izabere? Ne vrijedi li to isto i za liječnika? Nije li liječnik slobodan kada ima samo jedan izbor da spasi život pacijentu da izabere slobodno samo taj izbor i ipak bude slobodan? Uzmite bezbroj primjera iz svoga svakodnevnog života. Jeste li slobodni zato što možete reći i imate mogućnost da ne odlučite piti kavu, ali je svejedno pijete? Ili ste slobodni zato jer je kava ujutro vaš jedini izbor koji je za vas nužan da biste preživjeli dan i taj izbor pravite slobodno svako jutro? Jednostavno postavite sebi pitanje je li sloboda u tome da uvijek možete ne činiti ono što sada činite, ili je sloboda u tome da činite ono što sada činite jer nemate drugog izbora, ali se svejedno osjećate slobodni?

Cijelo pitanje o slobodi možemo prebaciti i na religiozno područje. Je li čovjek slobodan zato što ima izbor u odnosu na Boga, ili nije slobodan jer je Bog njegov jedini izbor? Ali ako je Bog njegov jedini izbor, gdje je tu sloboda? Kad susrećemo ljude koji ne vjeruju u Boga, naša prva pomisao je da je sloboda mogućnost da ne vjerujemo u Boga? Kako bi inače postojali oni koji ne vjeruju, ako bi Bog bio naš jedini izbor? Srednjovjekovni teolog i filozof Toma Akvinski o ovom pitanju dao je vrlo korisne savjete i uputstva, a nekima i odgovore. Ukratko, neka stvar može biti jedini izbor, ali ne mora biti nužna ni protivna čovjekovoj slobodi. Da bismo ovo malo domislili, uzmimo primjer zdravlja i bolesti. Rekli bismo zdravlje i bolest su dvije mogućnosti i čovjek prirodno ide za zdravljem. Mi ćemo reći kako čovjeka na kraju čeka bolest bez obzira koliko zdravo živio jer to znamo iz iskustva. Ali zato što bolest i smrt čekaju čovjeka na kraju ne znači da ih čovjek svjesno bira tijekom svog života. Međutim, što ako čovjek nezdravim životom dođe u situaciju neizlječive bolesti i što ako je potpuno zanemario drugu mogućnost, mogućnost zdravlja? Naš odgovor je odmah kako je svejedno jer svi na kraju se razbolimo i umremo. Time tvrdimo da su bolest i smrt nužni i da nema slobode ni mogućnosti izbora da ne obolimo i da ne umremo.

Ali što ako čovjek iako svjestan da su bolest i smrt jedini izbor, svejedno ih slobodno izabere? Nije li apsurdno govoriti o slobodi kad nemate izbora osim jednog? Mogli bismo reći da nije. Kada je riječ o Bogu (ukoliko čovjek vjeruje), nije apsurdno govoriti kako iako je Bog jedini izbor čovjek je slobodan izabrati Boga ili Ga ne izabrati. Ali ovo je shvatljivo samo ako postoje posljedice slobode koje se prenose na život s one strane fizičkog života i fizičke smrti. Ako je fizička bolest i smrt zaista završetak svega, onda nitko od nas nije slobodan bez obzira koliko se u životu trudio zdravo živjeti ili uništavati svoje zdravlje. Sasvim je svejedno. Ali ako postoji nešto nakon bolesti i smrti, onda stvari izgledaju drugačije. Vjernik koji boluje neizlječivo može slobodno izabrati smrt iako je jedini izbor jer vjeruje u postojanje Boga i vječnosti. Možda vjeruje u nagradu za patnju. Onaj koji ne vjeruje može također izabrati bolest i smrt kao jedini izbor kao oblik hrabrosti pred životom iako ne vjeruje u nagradu za svoju bolest. Ne stavljamo naglasak na pitanje kome je lakše u bolesti, onome koji vjeruje ili onomu koji ne vjeruje? Radi se o tome da se može biti slobodan, čak i onda kad se nema nijednog izbora nego samo jedan izbor koji se čini nužan i neizbježan.

Sloboda se ne čini apsurdna kada imate samo jedan izbor i nijedan drugi, ali čini se pomalo apsurdnim smatrati se slobodnim na način da možete izabrati da ne budete bolesni ili da čovjek ne umre, iako se sve to ima dogoditi. Svi smo često u dilemi oko vlastite slobode. Jesam li slobodan zato što mogu ne odlučiti ništa i imam tu mogućnost da kažem sebi slobodan si jer uvijek možeš ne odlučiti o bilo čemu i bilo komu? Naše poimanje slobode danas je uglavnom na ovaj način. Biti slobodan znači imati mogućnost ne odlučiti. Jesam li slobodan zato što nemam nijednog drugog izbora osim ovoga koji je preda mnom i kojega ne mogu izbjeći i gdje je tu sloboda? Ovakvo shvaćanje slobode nama je danas neprihvatljivo.

Ali stvar je u tome kad malo bolje istražite svoj život i svoja svakodnevna iskustva, shvatit ćete da ste slobodni često zato jer imate samo jedan izbor i nijedan drugi. Iznenadit ćete se koliko je vaše slobode oblikovano ovakvim izborima. Slobodni ste voljeti svoje dijete, svoje roditelje, svoga muža, svoju ženu, slobodni ste piti kavu ujutro, slobodni ste operirati pacijenta, slobodni ste biti bolesni i nemate drugog izbora nego upravo te izbore. Ali svejedno se osjećate slobodni. Ponekad ste sretni i zadovoljni jer nemate drugog izbora nego da volite svoje dijete, da volite svoju ženu, svoga muža, da spasite život pacijentu, da učinite dobro, da budete bolesni, da vjerujete u Boga možda. Onaj tko bi vam rekao da ste slobodni ne voljeti svoje dijete i svoju obitelj, da ste slobodni ne spasiti pacijentu život, da ste slobodni ne vjerovati u Boga, da ste slobodni ne činiti dobro, da ste slobodni da čak ne budete slobodni ako to ne želite, ne biste ga razumjeli. Ne biste ga razumjeli zašto vas smatra robom i zašto vas sažalijeva. Ne biste razumjeli zašto smatra da je sve to što činite bilo nužno. Ne biste razumjeli zašto smatra da niste slobodni, a za sebe tvrdi da jest. Prije će se on vama učiniti kao netko tko nije slobodan jer uvijek ima izbor odlučiti se da ne odluči ništa i on tako i čini. Vama se to ne čini kao sloboda, možda jest, ali ponekad vam se čini pomalo apsurdno kako sam slobodan ako slobodno mogu odlučiti ne spasiti pacijentu život? Nije li logično da mu spasim život i da je to jedini i nužni izbor i ipak se ne osjećam kao da nisam slobodan nego sam slobodan do svog ljudskog maksimuma? Paradoks slobode ćemo teško ikada dokučiti do kraja, ali može li se reći da sam slobodan i onda kada imam samo jedan jedini izbor i nijedan drugi i može li se reći da nisam slobodan čak i onda kad mogu odlučiti da ne odlučim ništa???

U Sarajevu, 31. 8. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

LJUBAV: OSJEĆAJ ILI HABITUS?

Njemački filozof Robert Spaemann u jednom svom eseju napisao je neobičnu rečenicu o ljubavi: „Onaj tko može objasniti zašto nekoga voli, zapravo tu osobu ne voli“. Ova Spaemannova tvrdnja dio je jednog šireg pitanja kojega njemački filozof postavlja kroz cijeli svoj esej: je li ljubav osjećaj ili navika? Kada govori o ljubavi kao osjećaju čini se da Spaemann pod osjećajem razumije neko čovjekovo trenutno stanje koje ga prema nekom privlači ili ga od nekoga odbija. Takvo trenutno stanje može se nazvati ljubavlju, odnosno mržnjom. Spaemann će dodati ovome kako u osjećaju osoba zapravo ne osjeća ništa prema drugoj osobi, nego je njegov osjećaj autoreferencijalan i odnosi se na samu osobu koja to osjeća, a ne na osobu koja je objekt ljubavi ili mržnje. Prema njemu, osjećaj ljubavi ili mržnje je sebičan jer takav osjećaj nema uporište u stvarnosti nego isključivo u čovjekovoj svijesti o samom sebi.

Kao ilustracija Spaemannove tvrdnje da je osjećaj sebično samozavaravanje možemo zamisliti osobu koja nam se u ovom trenutku sviđa ili ju ne podnosimo. Taj osjećaj može se nazvati iako preambiciozno ljubavlju ili mržnjom. Spaemann tvrdi da je ovakav trenutni osjećaj plod čovjekove nutarnje konstrukcije stvarnosti drugoga, i da nema puno zajedničkog sa stvarnošću druge osobe i onoga što ona jest i kakav je njezin karakter. Spaemann ističe kako je poslovica „ljubav je slijepa“ zapravo pogrešna jer nije riječ o ljubavi, nego bi trebala glasiti „osjećaj ljubavi je slijep jer je usmjeren na osobu koja osjeća“. Iz Spaemanove tvrdnje da se zaključiti da je osjećaj ljubavi slijep upravo zato jer on nema puno veze s drugom osobom, nego s čovjekovim osobnim i nutarnjim doživljajem samog sebe i svoga osjećaja o drugom. Ono što se treba dogoditi a to je stvarni susret s osobom prema kojoj se nešto osjeća za Spaemana u osjećaju ljubavi se uopće ne događa. Stječe se dojam da je za Spaemanna osjećaj ljubavi neprijatelj same ljubavi jer uklanja ili barem skriva pravu stvarnost i narav ljubavi.

Spaemann ističe i drugu dimenziju onoga što čovjek zove ljubav, a to je da je ljubav navika. U našem jeziku mi nemamo adekvatan prijevod latinskog izraza habitus koji označava neku trajnu i teško promjenjivu kvalitetu čovjekova karaktera koja je ako je riječ o habitusu uvijek pozitivna, odnosno riječ je o vrlini. Hrabar čovjek posjeduje habitus, kvalitetu koju nazivamo vrlinom, a koja se zove hrabrost i koju uvijek može vježbati u zadanim okolnostima života kao što su različite opasnosti. Mogli bismo reći ne da je netko prirodno hrabar, nego radije da je netko vježbajući se u hrabrosti razvio vrlinu hrabrosti. Isto vrijedi i za druge habituse ili vrline poput umjerenosti, darežljivosti, plemenitosti. Idući za ovim razumijevanjem habitusa kao vrline koja se mora vježbati da bi ona postala dio čovjekove prirode i njegova karaktera možemo reći da je ljubav prema Spaemannu vježba. Čovjek se vježba u ljubavi da bi ljubav postala vrlinom koja pripada njegovom karakteru i njegovoj prirodi. Karakteristika svih navedenih habitusa ili vrlina uključujući i ljubav jest da jednom kada se vježbaju i postanu dio čovjekova karaktera one se ne mogu lako ukloniti, osim nekim porocima koje čovjek opetovano ponavlja ciljano da bi se riješio vrlina koje je stekao. Osobine koje čovjek stekne vježbajući se u vrlinama mi smo preveli kao navike. Kada kažemo da je netko hrabar, mi ćemo reći kako netko ima naviku biti hrabar.

Ali bolje je govoriti kako netko posjeduje vrlinu hrabrosti, jer mi navikama definiramo i one karakterne osobine čovjeka koje su zle kao recimo laganje, pretvaranje i slično.

Ako ljubav razumijemo na ovaj način, postavlja se pitanje je li ljubav vježba i u čemu? U strpljivosti, u podnošenju, u trpljenju, u prihvaćanju, u uvažavanju? I ako u jednom trenutku čovjek vježbajući se u svim ovim habitusima stekne ljubav kao vrlinu svoga karaktera, postavlja se pitanje je li to znači da onda čovjek posjeduje vrlinu ljubavi kao trajni dio svoga karaktera i je li ljubav onda dobra navika koja samog čovjeka čini dobrim? Ono na što treba skrenuti pozornost jest da ljubav kao osjećaj ne zahtjeva drugu osobu, nego se može razviti unutar samog čovjeka pomoću mašte, psihe, razmišljanja i ne zahtjeva nužno prisutnost druge osobe. Međutim, karakteristika vrline ili habitusa jest da bi se stekle one zahtijevaju stvarnost izvan samog čovjeka. Ako uzmemo hrabrost kao vrlinu, ona ne se ne stječe i ne postaje dio karaktera zato jer čovjek zamišlja neku bitku u kojoj je on hrabar vojnik, nego zahtjeva stvarne životne okolnosti sa stvarnim ljudima i iskustvima da se hrabrost stekne kao vrlina i dio karaktera. To manje-više vrijedi za sve vrline. Umjerenost se ne vježba razmišljanjem o umjerenosti, nego stvarnom umjerenošću u svemu onome u čemu smo neumjereni. Samo razmišljanje o hrabrosti, umjerenosti, darežljivosti nije posjedovanje tih vrlina u stvarnom životu. Ako je ljubav vježbanje da se postigne vrlina ljubavi, onda će ljubav da bi postala vrlina i dio karaktera zahtijevati postojanje i prisutnost stvarne osobe u odnosu prema kojoj će čovjek vježbati i na kraju doći u posjed vrline ljubavi kao prirodnog dijela svoga karaktera.

Spaemann ističe da se koncept ljubavi kao vrline koja se vježba u odnosu prema stvarnoj osobi u postmodernom društvu poprilično izgubio. Ono što postmoderni čovjek radi jest za Spaemanna oblik samozavaravanja i egozima. Postmoderni čovjek se vježba u osjećaju ljubavi koji je potpuno usmjeren na samog čovjeka i nikoga drugog izvan njega. Na taj način dolazi do samozavaravanja i egoizma koji čovjeka zatvara i čini ga nesposobnim da se vježba u ljubavi kao vrlini odnosno habitusu tako što će to vježbati u odnosu sa stvarnom ljudskom osobom. Spaemann dodaje i da je ljubav jedina vrlina koja nema krajnji završetak vježbanja, kao neke druge vrline. Ako čovjek vježba umjerenost, on će u jednom trenutku posjedovati habitus ili vrlinu umjerenosti u tolikoj mjeri da će moći nositi se sa onim u čemu je bio neumjeren pogotovo ako se to odnosi na neku specifičnu stvar kao što je recimo neumjerenost u piću.

Međutim, čini se da ljubav nije takva vrlina ili habitus jer ako ćemo slijediti Spaemanna dalje iako je specifična i konkretna osoba objekt vježbanja u ljubavi nikada nitko ne kaže za odnos prema voljenoj osobi kako je dosegao vrlinu ili habitus ljubavi i sada može stati. Zato će Spaemann opisati ljubav kao bezgraničnu ili neograničenu vrlinu ili habitus i zato ona rečenica s početka ovoga teksta kako onaj tko smatra da zna zašto nekoga voli, zapravo ga ne voli. Jer za Spaemanna znati objasniti zašto se nekoga voli znači isto što i tvrditi da je čovjek dosegao vrlinu ili habitus ljubavi prema toj istoj osobi. Odnosno, da je dosegao ljubav kao dio svoga karaktera i svoje prirode.

Za Spaemanna ljubav kao vrlina ili habitus nema mjeru, nego je bezgranična i neograničena. Zato vježbanje u ljubavi da bi ljubav postala prirodni dio čovjekova karaktera kao vrlina, habitus kvaliteta zapravo nikada nije moguća jer ne postoji završetak vježbanja u ljubavi prema voljenoj osobi. Zato je za njega ljubav bezgranična vrlina ili bezgranična dobra navika jer dok osjećaj ljubavi ima svoj ograničeni rok trajanja u čovjekovu umu, ljubav kao bezgranična vrlina, habitus, kvaliteta nema rok trajanja nego čovjek se u njoj vježba bezgranično u odnosu prema konkretnoj i voljenoj osobi. Za ovog njemačkog filozofa nedostatak shvaćanja ljubavi kao bezgranične vrline u kojoj se čovjek mora cijeli život vježbati, ali je nikada ne može do kraja posjedovati kao vrlinu i habitus svog karaktera leži i problem zašto tolike ljubavi među ljudima imaju rok trajanja i propadaju kada taj rok istekne.

U Sarajevu, 27. 8. 2018.

O. J.

Izvor(foto):123rf.com

DIGITALNO KRŠĆANSTVO

Od Descartesovog negdašnjeg „mislim, dakle postojim“ do aktualnog „dostupan sam, dakle postojim“ ili „fotografirao sam, dakle dogodilo se“. Kako je u međuvremenu posvemašnja digitalizacija ljudskog društva počela utjecati i na religiozne fenomene, kao i na samu ontologiju svekolike čovjekove stvarnosti?

Maurizio Ferraris u svom djelu „Where Are You? An Ontology of Cell Phone“ ističe tri temeljne osobine onoga što umjesto mobitel, trenutno zovemo pametnim telefonom (eng. smartphone): pisanje, povezivost, socijalna stvarnost. Ferraris ističe kako je pametni telefon u mnogočemu pojednostavio život jer umjesto da čovjek sa sobom nosi pisaću mašinu i brdo papira za pisanje, dovoljan je pametni telefon. Ferraris napominje kako je pisanje zahvaljujući pametnom telefonu postalo jednostavno, dostupno svima i jako brzo. Pametni telefon pojednostavio je život jer čovjeka povezuje s tisućama drugih ljudi u gotovo jednom trenutku bez obzira u kojem se djelu svijeta netko nalazio. Ne imati pametni telefon prema Ferrarisu znači, kako on to kaže, biti ontološki odsutan iz svijeta, drugim riječima znači ne postojati.

Od tri elementa o kojima Ferraris govori najznačajniji je treći, a to je sposobnost pametnog telefona da uvezan s tisućama drugih pametnih telefona stvara pravu stvarnost, a ne samo virtualnu. Kao primjer možemo navesti različite akcije koje se pokreću recimo preko društvenih mreža uglavnom korištenjem pametnog telefona, ali koje stvaraju stvarne socijalne događaje kao što su protesti, navijanje, politički skupovi, itd. Za Ferrarisa pametni telefon nije više puki tehnološki instrument, gadget koji se koristi kao stvar, nego je pametni telefon postao kreator stvarnosti i stvarnih događaja u svijetu. Način na koji se ti događaji stvaraju jest nešto što za Ferrarisa u stvarnom svijetu ne postoji, nego samo u virtualnom. Termini poput slanje poruka, dijeljenje sadržaja, lajkanje, dislajkanje, općenito komunikacija putem pametnih telefona za Ferrarisa ima sposobnost stvaranja novih stvarnosti i mijenjanja postojećih kao i sposobnost drugačijeg razumijevanja nekih stvarnosti. Ontologija pametnog telefona prema Ferrarisu sastoji se u činjenici da se pomoću njega stvara prava stvarnost i da on omogućuje ljudskom biću postojanje. Zato Ferraris pomalo i ironično i pomalo ozbiljno nečiju nedostupnost na mobilnoj mreži zbog slabog signala izjednačuje s nepostojanjem čovjeka. Odnosno, drugim riječima rečeno povezan sam na mrežu, na internet, dostupan sam, dakle postojim. Ferrarisova zanimljiva i korisna ontologija pametnog telefona koliko god izgledala smiješno ima ponešto reći i o samom kršćanstvu i kršćanima koji kao i mnogi drugi imaju i koriste pametne telefone.

Nedavno je papa Franjo u Ženevi slavio svetu misu gdje se na početku mise umjesto sklopljenih ruku moglo vidjeti stotine i stotine uzdignutih ruku koje pametnim telefonima nastoje zabilježiti svečani trenutak početka euharistije i molitve kajanja. Ta slika uzdignutih ruku koje pametnim telefonima bilježe ono što nijedno ljudsko dostignuće ne može zabilježiti jer je nadnaravno, samo potvrđuje Ferrarisovu misao dostupan sam, dakle postojim koja se može primijeniti na neke kršćane danas. Također možemo dodati ovome i ono „fotografirao sam, dakle dogodilo se“.

**Slika 1: Selfie s papom. Izvor: The Local Switzerland**

Ferrarisova ontologija pametnog telefona koju skraćeno definiram kao dostupan sam, dakle postojim može se nazvati u nedostatku boljeg izraza „digitalnim“ kršćanstvom kada je riječ o kršćanima (premda slično vrijedi i za druge religije današnjice). Pod digitalno mislim na razmišljanje kršćana koji smatraju da se sakrament nije uopće dogodio i slavio ako ne postoji fotografija na pametnom telefonu. Digitalno u ovom kontekstu ima onotološko značenje postojanja ili nepostojanja. Ako je uslikano postoji, ako nije uslikano makar se i dogodilo, zapravo ne postoji.

Krštenje, krizma, vjenčanje, a sve češće i sprovodi su se dogodili ne zato što je riječ o stvarnim sadržajima u kojima je Krist i milost prisutni, nego jer ih je digitalno kršćanstvo zabilježilo. I tu smo svi bez iznimke uz manje ili veće razlike postali digitalni kršćani. Temeljna poteškoća digitalnih kršćana je u razmišljanju i shvaćanju stvarnosti onoga što se događa i čemu prisustvuju.

Sakramentalna stvarnost kao što je recimo stvarnost euharistije zahtjeva jedno potpuno drugačije razumijevanje stvarnosti i što sve čini stvarnost. Stvarnost euharistije je do te mjere duboka i puna sadržaja jer je Krist u njoj stvarno nazočan, da digitaliziranje euharistije uvijek ide u smjeru osiromašenja sakramentalne stvarnosti. Ako je Bog kao punina stvarnosti prisutan u euharistiji svaki pokušaj svođenja te stvarnosti na neku drugu stvarnost je njezino osiromašenje, a ne obogaćenje. Ali neki kršćani o euharistiji više ne razmišljaju o stvarnosti za sebe koja ima svoju puninu i sadržaj, nego razmišljaju radije ako euharistija nije digitalizirana, ona se nije dogodila, nema stvarnosti. Stvarnost euharistije za neke digitalne kršćane ne dolazi iz same naravi sakramenta, nego iz fotografije pametnog telefona.

Ferrarisovu zanimljivu ontologiju možemo i banalizirati i dalje i reći kako za neke kršćane stvarnost euharistije ne ovisi o prisutnom Kristu, nego o broju megapiksela kamere pametnog telefona. Posvemašnja digitalna ontologizacija koja je zahvatila i kršćane uz velike prednosti koje sa sobom nosi (dostupnost, povezivost, razmjena informacija, komunikacija) donosi sa sobom i veliki nedostatak, a to je digitalizacija stvarnosti od koje nažalost nisu imuni ni kršćani kao ni liturgijska slavlja određenih sakramenata i sakramentala.

Dovoljno je osjetiti nervozu i napetost kod krizme i trenutka mazanja krizmanika po čelu tako da se i biskup po mogućnosti skloni u stranu da bi megapikseli zabilježili sakrament, jer ako ga nisu zabilježili, nije se ni dogodio ni slavio. Digitalno kršćanstvo nije kako bi se moglo pomisliti obično fotografiranje djece, roditelja, bračnih parova, biskupa i papa. Digitalno kršćanstvo je koncept razmišljanja i razumijevanja stvarnosti sakramenata i njihovog slavlja gdje se božanska stvarnost koja je sama po sebi punina cjelokupne stvarnosti osiromašuje i svodi na digitalnu stvarnost. Nekad je maksima pojedinih kršćana bila Bog je stvarno prisutan u euharistiji, dakle postojim. Danas se promijenila stvarnost, posljedično promijenila se i maksima, slikao sam euharistiju ili slavlje nekog drugog sakramenta, dakle Bog postoji. Kraće i sadržajnije, imam pametni telefon od dvadeset megapiksela, dakle Krist je prisutan u euharistiji. Ili također ono: objavio sam na Facebooku da upravo molim krunicu Božanskom milosrđu, dakle, stvarno i uistinu molim.

U Sarajevu, 24. 8. 2018.

O. J.