Kategorija: Filozofija

O željenom

Željeno je uvijek u stanju promjene. I mi s njim. Nova promjena. Nova i drugačija želja. Znati što želimo je pokušaj da zaustavimo promjene u sebi. I oko nas. Konačni pronalazak željenog označava kraj promjena i završetak traganja kao u pričama o pronalasku blaga. Tragač nakon godina uspona i padova, krivih i pogrešnih tragova slučajno nabasa na jedan pravi trag. Kao pas ne ispušta trag iz vida. Pronalazi blago. Prestaje traganje. Nastupa razdoblje mirnog života i zadovoljnog podsjećanja kako se konačno nakon silnih peripetija domogao blaga. Željeno je uvijek nepoznato. Uzalud naše znanje o njemu. Željeno uvijek izmiče. Željeno je sklono velikom broju metamorfoza. Danas se javlja kao nova slika. Jučer je izgledalo drugačije. Sutra? Željeno će biti opet nešto drugo. Tragamo i tražimo željeno. Željeno je blago. Još uvijek nama nepoznato blago koje čeka na nepoznatom mjestu do kojega vode još uvijek nepoznati tragovi. Usput dok tragamo za željenim, pronalazimo raznolike tragove i stvari koje izgledaju kao željeno. Imaju karakteristike željenog. S vremenom s tugom i rezignacijom otkrivamo da je ono što smo mislili da je željeno jedna od njegovih metamorfoza, lica ili prikaza. Nešto je izgledalo kao željeno. Nije bilo. Ali što je željeno ili ono konačno i zadnje što želimo nakon kojega više nećemo željeti ništa? Ima li takvog željenog? Ako nema, ima li ljudi koji su ga pronašli? Koji nam mogu pokazati njihovo željeno? Je li njihovo željeno ono koje i mi želimo? Željeno ne pripada nikome od nas. Ono je samosvjesno. Nama se nudi kroz svoju privlačnost, taštinu i sujetu. Ako dosegnem željeno, bit ću netko drugi, netko izvan okvira, netko iznad ostalih. Željeno pronalazimo površno i slučajno. Onda kada ono dopusti da neki njegov dio nakratko pripadne nama. Željeno ima bezbroj lica. Zajedničko im je privlačnost i osjećaj sigurnosti. Novac, moć, ugled, uspjeh, utjecaj, zdravlje, kvaliteta, dug život, zadovoljstva, radosti, sigurnosti, osiguranja, kratkoročni ili dugoročni smislovi i svrhe različita su lica jednog te istog željenog kojega ne pronalazimo iako ga uporno lovimo zamkama i laskanjima. Željeno se poput neke rijetke zvijeri približi, dopusti da ga vidimo, čak i da ga pokušamo uloviti kao najveći trofej. I baš kad sve pripremimo, nanišanimo, zadržimo dah uvjereni da je konačno došao pobjednički trenutak iscrpljujućeg traganja, željeno izmakne. Naš pucanj promašuje. Ostaje onaj osjećaj kako nam je bilo na dohvat ruke. I taj osjećaj kako nam je željeno uvijek bilo ili uvijek jest na dohvat ruke tjera nas da ga lovimo i da mu postavljamo zamke sve u nadi da ćemo ga jednog dana uhvatiti i zarobiti.

Svaki put kada tragamo za željenim, ostavljamo prostor za nesigurnost i sumnju. Je li ono za čim tragamo željeno ili jedna od njegovih metamorfoza, jedno od njegovih lica? Nerijetko uhvatimo i zarobimo metamorfozu ili lice željenog u nekoj stvari, u nekoj osobi. Naša bolest i bol u tome je što se nećemo zadovoljiti metamorfozom ili licem željenog. Hoćemo željeno sa svim njegovim promjenama i licima. Hoćemo željeno onakvo kakvo ono jest. Željeno koje nas više ne može zavarati i usmjeriti na krivi trag. Ali kakvo je željeno u sebi i što je ono? Ako već tragamo za nečim, ne bismo li trebali znati što je ono? Uzbuđeni smo i napeti jer nam se čini da smo nadomak željenog i da prepoznajemo sva njegova lica. Kada se domognemo jednog od lica željenog, obuzima nas malaksalost i malodušnost. Nismo zarobili željeno, tek smo uhvatili jednu od njegovih bezbrojnih metamorfoza u nekoj stvari ili nekom čovjeku. Ali gdje je željeno samo? Kako ne možemo njega zarobiti? Ne znamo gdje je željeno. Ne možemo ga zarobiti. Željeno je i svugdje i nigdje. Nema lice. Nema trajnost. Nema čvrstoću. Željeno je stalno kretanje promjena i lica koja lovimo i hvatamo nadajući se da nakon toga nećemo željeti. Međutim, svaki put kad otkrijemo neko od lica željenog, moramo željeti dalje. Željeti dublje. Željeti jače. Željeti više. Ali željeti što ili koga? Nema odgovora. Ne možemo dati jer ga ne znamo. Lovimo metamorfoze željenog dok broj želja raste i daje nam do znanja do ono što smo uhvatili i zarobili nije željeno. Nešto je drugo. Ali što? Nitko ne zna. Ni mi. Naslućujemo da željeno ima puno lica koja se stalno mijenjaju. Neka lica željenog umiru. Neka padaju u zaborav. Neka nam dosade. Izazivaju nas i uzbuđuju nova i još neotkrivena lica željenog. Ali željeno ne dosežemo i ne pronalazimo. Krećemo se kroz metamorfoze i lica željenog tjerani mišlju kako je moguće u konačnici i na kraju smiriti se uz željeno i prestati željeti. Nije moguće. Željeno ostaje naše trajno i permanentno mjesto skrivenog blaga za kojega ne znamo gdje se nalazi, čiju mapu ne posjedujemo i o čijim tragovima ništa ne znamo. Jedini trag koji imamo jest stalna potreba da želimo i osjećaj da što smo strasno željeli i uhvatili još uvijek nije konačno i posljednje Željeno. Nije skriveno blago nakon čijeg pronalaska prestaju sve naše želje. Preostaje nam tragati za našim Željenim kroz bezbroj njegovih promjena i lica.

U Sarajevu 10. 8. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Spyros Arsenis

O povlačenju

Trebali bi znati i biti spremni učiti kada nekoga trebamo ostaviti na miru. Tiho i nenametljivo se povući i skloniti iz tuđeg vidokruga. Naša povučenost nije slabost. Ona je i lijek drugom. Njoj ili njemu treba prostor i vrijeme. Ako se nakon našeg povlačenja više ne susrećemo, u redu je. Svijet se nije srušio. Ne možemo uvjeravati sebe o našoj presudnoj važnosti za nekoga kroz nametljivost koja nema osjećaja za pristojnost i diskreciju. Povući se u stranu nije baš uvijek gubitak i neuspjeh. Stalna i nepotrebna nametljivost može biti gora od povlačenja i sklanjanja u stranu. Zašto nam pada na pamet da je naša prisutnost, ometanje tuđeg vidokruga i nasrtljivost uvijek korisna, potrebna i dobra? Uvijek treba osluškivati drugog kako bismo znali na vrijeme ili se povući ili biti prisutni. Kada je čovjek nasrtljiv i naporan, nesposoban povući se u stranu, istovremeno drugog ne vidi. Gleda sebe kao nekoga tko tu mora biti pod svaku cijenu. Ne primjećuje da se drugi guši i kopni pred njegovom nametljivošću. Što se više namećemo, drugi se dublje povlači u sebe. Što više nasrćemo, drugi odlazi od nas. Povlačenje se uzima kao promašaj. Nitko se izgleda nema namjeru povući jer naoko priznaje poraz. Ako treba drugoga do kraja sputati, nije važno. Najvažnije je ne povući se. Nasrnuti, navaliti, nametnuti se. Drugi se doima kao gubitnik. Sklanja se i povlači. Stalno. Neprestano. Možda je njegovo dostojanstveno i diskretno povlačenje snažnije od našeg nasrtaja. Ali u našem navaljivanju možemo li ikada na trenutak zastati i dublje promisliti zašto se drugi povlači i što nam time želi reći? Njegovu skromnost i nenametljivost tumačimo raznoliko. Kao kukavičluk. Kao izdaju. Kao oholost. Kao odbijanje. Tko je on ili ona da se smije tako dostojanstveno povući? Iritira nas ta tišina i mir kojim se drugi sklanja od naše nasrtljivosti i nametljivosti, naše vike i naše buke. Gnjevi nas to dostojanstveno držanje i taj pristojni stav kojim nam drugi daje do znanja da se povlači jer nam ne želi smetati ili u našem nasrtanju i navaljivanju vidi odraz nekulture i manjka kućnog odgoja. Nitko ne može biti dostojanstven u nametanju i nasrtanju. Dostojanstven se može biti u svjesnom i slobodnom povlačenju kada želimo biti sami i pušteni na miru. Takvo ponašanje ljuti nasrtljivce i navalnike i kad se povučemo, teško nas ostavljaju na miru. I kad ne govorimo i samo šutimo, oni svojim nasrtanjem žele govoriti umjesto nas. U um nam stavljaju misli koje ne mislimo. U srce osjećaje koje nemamo. U ruke stvari koje ne činimo. U usta riječi koje ne izgovaramo. Povlačenje nije tako težak i mučan potez ako je čovjek zadovoljan sobom i onim što jest. Ako je njegova samosvijest o samom sebi izgrađena i utemeljena. Nasrtljivi i oni koji navaljuju ponekad su nesretni i nezadovoljni kao što je onaj koji se povlači zadovoljan i ispunjen. Ako se naglo i iznenada povučemo, onda se dogodio neki nepredviđeni lom ili krah s kojim se sada ne možemo najbolje nositi. Takva povlačenja nisu rijetka. Nažalost. Nismo slobodni odlučiti želimo li se povući ili ne, nego smo prisiljeni. Istinsko povlačenje događa se onda kada smo sigurni da je učinjeno sve što se trebalo učiniti i da smo od sebe dali maksimum. Vjerujemo da ništa nismo prepustili slučaju. Ako i jesmo, kasnije taj slučaj neće utjecati na osjećaj zadovoljstva da smo se povukli u pravom trenutku. Rijetka su iskrena povlačenja. Ona su dugotrajna, dalekosežna i ne mogu biti neučinjena. Posljedice istinskog povlačenja su ljekovite i umirujuće. Poslije takvog povlačenja pronalazimo smirenje i ispunjenje. Strah nas napušta. Ostaje donekle čuđenje zašto se nismo povukli ranije. U istinskom povlačenju nema ništa sramotno, bilo čega zbog čega bismo se stidjeli. Istinsko povlačenje plod je mudrosti, zrelog promišljanja i ozbiljnog planiranja. Treba znati povući se u pravom trenutku. Tiho. Nevidljivo. Nenametljivo. Nenasrtljivo. Diskretno i dostojanstveno. Proširiti horizonte mira, tišine i intimne slobode nasuprot nasrtljivcima i nametljivcima. Pronaći svoj prostor zadovoljstva i ispunjenja. Za iskreno povlačenje, ono koje će nam donijeti više nego što ćemo izgubiti, treba učiti i osluškivati ljude i svijet oko sebe. Jer kad je čovjek nasrtljiv i nametljiv, ne može učiti i osluhnuti ni drugog ni sebe. Ako se povuče, bit će to duboko pogrešan korak zbog čega će cijeli život biti ogorčen na sve oko sebe. Tek u djelomičnom otklonu i izmaku od drugih i svijeta čovjek jasnije vidi veličinu i zahtjev povlačenja koje stavlja pred sebe. U nametljivosti i nasrtljivosti istinsko povlačenje može biti i kobno i pogrešno jer je prividno i neželjeno. Koliko god bilo teško, tek u odsutnosti svake nametljivosti i nasrtljivosti čovjek može istinski procijeniti je li došlo vrijeme da se povuče i posveti samom sebi.

U Sarajevu 7. 8. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Antonio Guillem

O skandalu

Rijetko u čemu se danas uživa kao što su to skandali u kojima sudjelujemo ulazeći tipkovnicama i ekranima u tuđi život. Tipkovnica i ekran ne samo da nam omogućuju pasivno promatranje nego možemo i aktivno sudjelovati u iznošenju i komentiranju tuđe intime i privatnosti. Čovjekova potreba da zaviri u tuđi život danas je kudikamo lakša i jednostavnija. Digitalni tragovi koje ostavljamo iza sebe kao što fotografije, poruke, komentari, rasprave pružaju mogućnost drugima da bez velikih poteškoća ulaze u naš privatni svijet. Skandal je posebno privlačan kada u njemu sudjeluju oni za koje se smatra da su u društvu važni, popularni, utjecajni i moćni. Velikom broju strastvenih sudionika koji anonimno sudjeluju u skandalu jedan skandal važnih i moćnih jest psihološko i duhovno gorivo koje danima pa i mjesecima hrani njihov svakodnevni život i maštu. Skandal je postao i ponekad temeljno socijalno i društveno tkivo koje povezuje inače one koji u stvarnom životu nisu ni prijatelji ni poznanici. Danas je se najlakše uključiti u razgovor s grupom nepoznatih ljudi ako znate kakav je skandal izazvao poznati glumac, glumica, nogometaš, pjevačica, redatelj, političar ili bilo tko koga su anonimni obožavatelji skandala označili važnim, popularnim i moćnim. Imamo priliku čuti o skandalima raznorodnih vrsta i podvrsta poznatih i slavnih, od kojih neki postaju poznati i važni ne po svojim ljudskim dostignućima koja bi mogla biti primjer drugima, nego po svojim padovima i promašajima koje ciljano izazivaju radi reflektora i slave. Sve manje ili nimalo ili negdje na kraju i stidljivo se čuje o nečijim uspjesima i poduhvatima zahvaljujući odricanju, naporu i radu. Puno više nas zanimaju razvodi, preljubi, psihički slomovi. S nekakvim izvitoperenim užitkom sudjelujemo u nečijoj propasti i gubitku gubeći skoro potpuno osjećaj da je taj netko također i čovjek. Skandal je naš najpoželjniji obrok i najdraži desert. Danas se već može i za doručak i ručak i večeru redovito i često konzumirati različite vrste skandala jer je jelovnik raznovrstan. Monoton nam je razvod poznate glumice od muža. Nije dovoljno sočan. Ništa zato. Na jelovniku naših bolesnih potreba naći će se nešto sočnije i masnije, recimo, video snimak prevare poznatog sportaša uhvaćenog i snimljenog u ljubavnom zanosu s nekom također poznatom gospođom, inače u društvu poznatoj kao vrlo suzdržanoj i vjernoj. Skandali mogu biti vrlo uznemirujući ovisno koliko smo gladni i koliko ljudožderski se želimo najesti tuđeg života, intimnosti, privatnosti, patnje i muke. Za svačiji pomalo poremećeni ukus i oboljelo nepce postoji odgovarajući skandal, potrebno je samo pritisnuti tipku i pustiti sadržaj, video, slike, prepisku. Ništa nas ne može tako ispuniti i zadovoljiti kao kada čitamo prepisku muža i žene koji pokušavaju pomoći svome braku i onda kada se međusobno optužuju za poteškoće i probleme. Naslađujemo se i uživamo u njihovoj patnji i želji da pokušaju spasiti što se spasiti može.

Skandal je naša svakodnevna potreba, jedan zlatni “šut” u vene naših donekle poremećenih potreba i želja bez kojega ne možemo zamisliti buđenje i spavanje, jutro i večer. Svakodnevna doza skandala mora nam biti isporučena, inače se osjećamo nezadovoljno, nesretno i zapostavljeno. Tek kad nam je isporučen svjež skandal već ujutro, tek tada počinjemo živjeti jer bez praćenja, čitanja i komentiranja tuđeg i privatnog ne možemo više zamisliti niti jedan jedini dan u životu, na poslu, u parku, dok hodamo, dok vozimo, dok vježbamo u teretani, dok trčimo, dok mislimo. Uredili smo stvari tako da svaka obavijest kojom nas titrajuće svijetlo iznad ili ispod zatamnjenog ekrana upozorava da se nešto događa bude neki sočni trač, skandal, nečija intima i privatnost. Naša neutaživa potreba za gledanjem, praćenjem i komentiranjem bilo čega što ima barem izdaleka obrise skandala koji dolazi demonstrira nam i donekle bolesno stanje našeg osobnog mišljenja, svijeta i mašte. Nesposobni razmišljati o nečemu drugom, nesposobni povući se u svijet vlastitog života i misli zarobljeni i hipnotizirani skandalom, ne možemo odmaknuti bilo oči, bilo prste u smjeru nečega što je dobro, plemenito ljudsko, bilo u nama, bilo u drugima. Sav nam je život postao skandal i život nam se kreće i rotira oko njega. Skandal je os i središte kružnice našeg života i on pojačava bolest našeg uma i izvitoperenost naše mašte i našeg nutarnjeg života. Kako drugačije nazvati našu bolesnu potrebu da intimu, privatnost, skrivenost i tajne nekog čovjeka ili ljudi javno konzumiramo kao najvažniju i najpotrebniju hranu za naš duh i nutarnji životu uvjereni ne samo da to smijemo nego i da nam se oduzimaju naša bogom dana prava kada nam se ne isporučuje dovoljan dnevni broj skandala u kojima ljudi pokušavaju, koliko je moguće, privatno i tiho razriješiti svoje teškoće i probleme. Smatramo da je naše apsolutno pravo da bilo tko o kome mislimo bez obzira na kriterija kako je važan, poznat i moćan ne smije imati nikakav problem, poteškoću, muku i patnju koja bi bila privatna za njega ili za nju i njihovu obitelj i njihova četiri zida. Jer našim prstima i očima koji lutaju bespućima tipkovnica i ekrana ništa i nitko ne smije ostati skriven. Jer je ravno skandalu da netko riješi svoje teškoće i probleme privatno i tiho a da mi za to nismo doznali i javno ispratili bilo svojim neumornim prstima, bilo znatiželjnim očima.

Bože sačuvaj kakav skandal da netko bez našeg znanja i uvida rješava svoje muke i patnje u tišini skrivenosti svoja četiri zida. Sve ćemo dopustiti, ali jedan takav skandal ne smije proći nekažnjeno! Nitko ne smije bez naše tipkovnice i našeg ekrana rješavati svoje probleme! To bi bio nezapamćen i nečuven skandal!!!

U Sarajevu 6. 8. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Antonio Guillem

O izlazu

Nije lako pronaći izlaz. Život je poput goleme prostorije s bezbroj vrata na koja bi se moglo izići. I kad iziđemo, ne iziđemo izvan života. Uđemo u svoj život samo kroz neka nova vrata. Kompliciranost života nam ponekad izmiče. Pri pronalasku nekog izlaza iz života odmah se hvatamo kvake i otvaramo. Kad prođemo kroz vrata i vratimo se nazad u život, otkrivamo da je bilo još vrata kroz koja se moglo izići. Ali koja su vrata prava? Iza kojih vrata se nalazi ono što tražimo? Iza kojih vrata se skriva rješenje ili odgovor? Naš život ne dopušta istovremeno otvaranje svih izlaza. Kao da ne dopušta istovremeno otkrivanje svih rješenja i odgovora. Život se izgleda najbolje osjeća kad se s nama igra i zabavlja iako nama nije do zabave i još nam je manje do igre. Život bi se igrao skrivača i stavljao povez na naše oči da ne vidimo koja vrata trebamo pronaći i za koju kvaku uhvatiti. Ali nama nije uvijek do igre skrivača i pogađanja pravih vrata kroz koja bi trebali proći i pronaći rješenje. Nama je ponekad potrebna jasnoća, preciznost, hladna i trezvena glava i stabilno razmišljanje koji izlaz u životu je za nas najprihvatljiviji i najbezbolniji. U tom razmišljanju, zatvoreni zajedno sa životom u njegovim nutarnjim labirintima, događa nam se da umujemo i čekamo dok promatramo bezbroj izlaza kojima je ispunjen naš život. Izići ovdje? Hm… možda. Ili poći koji korak dalje? Onaj izlaz se čini boljim? Ili se vratiti nazad? Ostao je jedan izlaz neistražen, možda bismo se trebali vratiti? Iako se doima jednostavnim i lakim pronaći odgovarajući izlaz dok smo u labirintu života, tek kad se zamrse konci i niti našeg života, shvatimo koliko je teško pronaći izlaz. Kao da konci i niti života koje smo vukli za sobom ulazeći rođenjem u taj nepregledni labirint još više zbunjuju i otežavaju naše traganje za izlazom i odgovarajućim vratima. Dogodi se da se u labirintu života izgubimo. Ne figurativno ili pjesnički. Nego doslovno. Bespomoćni stojimo pred svim tim izlazima i vratima čiji nas skriveni sadržaj neodoljivo privlači. Što li se nalazi iza onih visokih vrata? Uspjeh, dobar brak, stabilan posao? Ona niska i pohabana vrata pomalo se doimaju odbojnima. Što je iza njih? Starost, samoća, utučenost, nesigurnost, stalna potraga da imamo normalan posao i život? Ne znamo dok ne uhvatimo za kvaku i otvorimo sebi izlaz. Možemo stajati na vratima koja smo otvorili i promatrati što je iza. Ali dok stojimo na vratima, život se ne događa osim u našoj mašti i našim snovima. Opet, ako prođemo kroz vrata i uđemo u život, ona će se sama zatvoriti i neće biti uvijek moguće otvoriti ih ponovo. Pa i ako ih uspijemo otvoriti, ono što ćemo ugledati neće biti isti krajolik. Labirint života je živi labirint. Stalno se mijenja. Pomiče se. Kreće se. Zatvara i uklanja neke izlaze i vrata. Stvara nove. Kao kada čovjek izabere jedna vrata i kroz njih prođe. Izabere, recimo, takav i takav život. I kad poželi vratiti se, možda će uspjeti otvoriti vrata koja je jednom davno život za njim zatvorio. Ali ono što će ugledati neće biti isto. Bit će to novi krajolik. Novi labirint. I sve će mu biti nepoznato i čudno. Kao kada čovjek ostari i otvori vrata kroz koja je ušao kao dječak ili mladić. Vidjet će da tamo nema više ni dječaka ni mladića i da je labirint života drugačiji. Malo ostario i oronuo i mnoga su vrata i izlazi uklonjeni i nestali. Ima još pokoji izlaz i još poneka vrata, ali se ne čine nimalo privlačnima i poželjnima. Ne čine se drugačijima od vrata koja je upravo otvorio. Ne može čak ni u sjećanje dozvati izgled labirinta iz vremena kad je bio mlad kada je labirint imao puno više zelenila i života u sebi i kada je broj vrata i izlaza bio daleko brojniji. Sad se sve svelo na nekoliko starih kvaka koje pomalo trule i otpadaju kad ih se čvršće uhvati rukom.

Što je moglo biti da smo izabrali neka druga vrata ili neki drugi izlaz u životu? Ništa. Dođemo na isto. Na starca koji u labirintu života vidi tek jedna ili dvoja vrata i sva vode u istom smjeru. Nema čak više ni labirinta. Staza ide pravo prema posljednjim vratima. Što se vidi iza tih posljednjih vrata koja treba otvoriti kada se labirint života osušio i sabio u jednu dugu stazu? Vidi li se svjetlo? Čuje li se radosni ritam života? Čuje li se veselje i radost? Zašto ne? Još nitko nije dokazao da i kada u životu otvorimo sve kako ne treba i život nam bude mučan i težak zbog naših krivih izlaza i pogrešnih vrata da su posljednja vrata koja trebamo otvoriti ona iza kojih se oduvijek skrivalo sve ono što smo u životu pokušali pronaći. Naravno da to nije bilo moguće dok je labirint života bio neistražen i neshvatljiv s beskrajnim brojem izlaza koji su svaki na svoj način bili privlačni ili odbojni. Ali sada kada se labirint života suzio na jedan naš pogled prema vratima do kojih vodi ravan put bez labirinta i mogućih izlaza, zašto se ne nadati da se iza tih posljednjih vrata nalazi konačni odgovor i objašnjenje za sve? Zašto se ne nadati da su to ona vrata i onaj izlaz koji nikako nismo mogli pronaći i koji nam je stalno izmicao? Labirint života mora imati konačni izlaz, vrata i kvaku koja ih otvara. Što ima veze ako smo konačno, makar stari, umorni i sami, uspjeli pronaći ih? Nije li životni labirint zapravo živa i neumorna igra sa životom u kojoj katkad radosno sudjelujemo, ali u kojoj ponekad i ne uživamo i koja nas muči, strastvena igra u kojoj pokušavamo pronaći ona vrata i onaj izlaz koje život svojim vještim igračkim sposobnostima od nas nastoji sakriti? Kad smo već uvučeni u labirint života i njegovu igru čija pravila ne razumijemo ili ih otkrivamo prekasno, zašto ne bismo igrali i vukli za sobom konce i niti rođenja koji su se namnožili i narasli kako smo odmicali od prvih vrata koja su nam otvorili da uđemo u život? Ništa ne možemo izgubiti. Vratiti se ne možemo, ali u svakom od nas do kraja ostane živjeti ono malo uzbuđenja i zadovoljstva kada se čovjek igra nejasno gledajući negdje naprijed, pitajući sebe ima li ova igra kraj ili nema? Možda je odgovor iza onog posljednjeg izlaza, posljednjih vrata i kvake koju ćemo posljednji put čvrsto stisnuti drhtavom rukom i gurnuti vrata da se otvore? Tko zna, možda se iza njih život nastavlja igrati s nama u nekom novom i preobraženom labirintu gdje su radost, mir i zadovoljstvo obostrano i vječno s beskonačnim brojem izlaza i vrata iza kojih se nalazi samo još više mira i radosti? Zašto se ne bismo nadali vječnom i preobraženom labirintu? Nije važno kako ćemo ga nazvati: raj, vječnost, mir, blagoslov. Najvažnije je da i tamo postojimo i nastavimo igrati u labirintu života, ovaj put bez muke, mučnine i straha što se krije iza kojih vrata, jer iza svakih se krije ono što smo oduvijek htjeli i za čim smo tragali. Zašto se barem ne nadati? Nije li i nada igra u koju često polažemo sve svoje karte kada se izgubimo u sadašnjem labirintu života? Zašto se ne nadati da bismo mogli pronaći i neke igrače koje smo poznavali i koji su nas poznavali? Zašto se ne nadati da bismo mogli igru igrati zajedno?

U Sarajevu 3. 8. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: iakovenko

O vremenu

Kao da su oduvijek dva vremena. Jedno vrijeme koje sam ja i jedno vrijeme koje ne pripada meni. Vrijeme koje ne pripada meni nikada neće biti moje jer ono ne pripada ni jednom čovjeku. Ravnodušno vrijeme koje otkucava prema vlastitim zakonima i skrivenim motivima i nije ga previše briga za ono što bih želio od njega. Ravnodušno vrijeme nema nikakvog osjećaja prema našim molbama kako bismo željeli više vremena niti ispunjava naše zahtjeve kada želimo da sretni i radosni trenutci traju dulje nego je predviđeno. Ravnodušno vrijeme postoji negdje u nepoznatom. Njegova je zadaća da broji, šuti i ne objašnjava. Ono ne može dati nikakav odgovor i uzaludno je i isprazno od njega očekivati nešto više. Jer ima svoj život odvojen od nas i njemu smo stranci kao i svi drugi ljudi. Ravnodušno vrijeme ne osjeća ništa ni prema nama ni prema sebi. Ono je gluho i nijemo i jedino što čuje su dosadni otkucaji naših života koji prolaze. Ono se ne uzbuđuje kada se netko od nas rađa ili umire. Njemu je sve isto poput jednoličnih otkucaja koje neumorno broji i mjeri. Od ovog vremena ne treba očekivati i tražiti odgovor i objašnjenje jer nije u njegovoj naravi pružiti nam što očekujemo. Ravnodušno vrijeme podsjeća na, recimo, neku stijenu ili prastaro drvo koje svaki put vidimo kada negdje prolazimo. Stijena i drvo se ne mijenjaju i čini nam se da su tu oduvijek i da nikada neće nestati za razliku od nas. Tako i ono ravnodušno vrijeme postojeći izvan naših domašaja, ne osjeća, ne objašnjava i ne očekuje niti se mijenja. Stoji mirno, tiho i nepromjenjivo i jedino što do nas dopire s one strane jesu ravnomjerni otkucaji minuta, sati i dana našeg postojanja. Upućivati usrdne molbe ravnodušnom vremenu da se promijeni, nešto učini ili da se vrati natrag ili ubrza naprijed je kao da pokušamo govoriti stijeni da se pretvori u pijesak ili prašinu. Kao što nas stijena neće poslušati, neće ni vrijeme.

Postoji vrijeme koje sam ja. Vrijeme kojega osjećam i koje mene osjeća. Vrijeme koje se sa mnom raduje i sa mnom tuguje. Vrijeme koje ne broji minute mog života, nego proživljava i doživljava moj život zajedno sa mnom. Kroz ovo vrijeme mogu putovati. Nisu li sjećanja i uspomene putovanje kroz vrijeme koje sam ja? Ne prolazi li vrijeme kroz mene kada se vraćam uspomenama i ne putuje li naprijed kada maštam o budućnosti? Oduvijek putujemo kroz vrijeme. Kroz ono vrijeme koje smo mi sami. Vrijeme koje osjećamo svojom dušom i nutrinom je propusno vrijeme. Nema početak jer se ne sjećamo trenutka rođenja, nema kraj jer nitko ne zna kako izgleda kada umremo, osim nas samih. Vrijeme koje sam ja doima se vječnim jer nema granica mogućnostima što mogu sve izgraditi od nekoliko sjećanja i par uspomena, kao što nema granica maštanjima o budućnosti. Nije riječ o fizičkom vremenu i mogućnostima tijela. Fizičko tijelo i fizičko vrijeme pripadaju onom ravnodušnom vremenu koje nam broji otkucaje života i nemilosrdno nas razotkriva i prokazuje kroz slabosti i nedostatke tijela i fizičkog postojanja. Riječ je o nekom nutarnjem vremenu kojim stalno putujemo prelazeći njegove granice i mogućnosti bez obzira na snagu i moć tijela i fizičkog postojanja. To je vrijeme koje ne broji. Nije ravnomjerno. Nije ravnodušno. U pitanju je neko divlje i plodno vrijeme koje doslovce staje kada patimo i žalimo ili ubrzava nevjerojatnom brzinom kada se radujemo i uživamo. U pitanju je neko vrijeme koje se postupno stopi s nama i postane ja. Što je vrijeme? Ja sam vrijeme koje se svojim putovanjem kroz samog sebe dolazeći i odlazeći samom sebi s beskrajnih i neobičnih nutarnjih putovanja suprotstavlja ravnodušnom vremenu i njegovim jednoličnim i preciznim otkucajima kojima pokušava zaključiti i završiti moj život i moje vrijeme. Ali ne predajem se tako lako. Ja sam vrijeme i u meni nema brojanja, otkucaja, jednoličnosti i ravnodušnosti. Ja sam vrijeme. U meni stalno buja i raste moj život kroz čija nepregledna prostranstva putujem. Odlazim i vraćam se. Ja sam vrijeme i od kako znam za sebe kroz njega putujem i otkrivam uvijek nešto novo o sebi. O svojoj prošlosti i svojoj budućnosti. Nema vremena osim ja ili mene vremena. Nekad se govorilo pa se brzo zaboravilo kako samo biće s dušom osjeća i zna vrijeme i kada ne bi bilo nikoga od nas, ne bi bilo vremena. Ja vrijeme je pravo i istinsko vrijeme mog života i življenja. Ravnodušno vrijeme postoji tek onda kada odustanem od sebe i prepustim se jednoličnim i ravnomjernim otkucajima života i trajanja. Dok god imam i jesam ja vrijeme, ravnodušno vrijeme ne postoji i nema ga i onaj koji kaže godine su samo broj još uvijek živi i osjeća ja vrijeme, jedino vrijeme koje pripada isključivo meni i kroz koje kada god hoću mogu putovati bez granica bilo da putujem u prošlost, bilo da idem u budućnost. Ne postoji vremenski stroj. Mi jesmo vremenski strojevi. Ja jesam vremenski stroj koji putuje vremenom koje sam ja sâm. Putovati kroz vrijeme znači proživljavati i doživljavati u samom sebi sve ono što je prošlo i ono što se ima dogoditi. Bez ikakvih ograničenja i granica. Biti izvan ravnodušnog vremena i njegovih otkucaja i brojanja. Njegove gluhoće i šutnje. Viknuti na sav glas protiv njegovog ravnodušnog i bezinteresnog nastojanja da me ugasi i okonča: Ja postojim! Ja sam vrijeme!

U Sarajevu 1. 8. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: azur13

O odustajanju

Odustati. Odustajanje. Zabranjene riječi. Sve nam je dopušteno. Sve smijemo. Sve možemo. Ne i odustati. Zaslijepljeni zabranama, opterećeni tuđim mišljenjima sve ćemo učiniti samo ne i odustati. U bezglavom i iracionalnom nastojanju da ne odustanemo, sve manje primjećujemo da neodustajanje ne rađa dobrim. Neodustajanje produbljuje našu krizu, našu nesigurnost, iskrivljuje našu sliku stvarnosti. Ne smijemo odustati od lošeg braka. Ne smijemo odustati od ponižavajućeg prijateljstva. Ne smijemo odustati od društva koje nas redovito ismijava i omalovažava. Smijemo živjeti i imati loše i nasilne brakove, neiskrena i dvolična prijateljstva, ponižavajući status u društvu kojem pripadamo. Smijemo sve ono što nam šteti i što nije dobro za nas. Ne smijemo odustati. Naš strah od odustajanja nadjačava sve pozive i upozorenja našeg razuma koji nas podsjeća da sebi neke stvari ne smijemo dopustiti i ne smijemo dopustiti drugima da ih čine. Ne vjerujemo sebi. Sebe mrzimo. Toliko preplašeni odustajanjem postajemo nesposobni za odluke, odlaske, napuštanja i početke. Odustajanje kao konačni poraz toliko nam je neprivlačan i odvratan da ćemo uništiti zdravlje i tijelo i duh, ali nećemo odustati. Kao borci osuđeni na Pirovu pobjedu borimo se da ne odustanemo i kasno primjećujemo da smo uništili sebe jer nismo shvatili da radi sebe trebamo i moramo odustati od onoga lošeg i zlog što nas slabi i uništava. Odustajanje nije opcija, čujemo na sve strane sve te silne ljudske trudbenike koji uništavaju sebe samo da netko ne bi primijetio njihovo odustajanje. Tko je odredio da odustajanje u životu nije nikada opcija? Je li odustajanje nešto sveto i nedodirljivo u što se ne smije sumnjati? Od kad smo postali tako opterećeni da ćemo prihvatiti i najgore za sebe, ali nećemo odustati jer je odustajanje konačni naš pad od kojeg nema oporavka? Zar ćemo podnositi sve jer nemamo hrabrosti odustati? Zar odustajanje od jednog neće otvoriti mogućnosti za drugo? Drugačije, novo, buduće. Progoni nas strah od odustajanja. Danju smo napeti jer ne smijemo odustati, noću ne možemo spavati jer ne smijemo odustati. Život postaje nesnosan pod tom “svetom kravom” odustajanja koje se više moramo plašiti nego zla i onoga što trpimo jer se bojimo odustati. Stalno nas optužuju da smo slabići, kukavice, mekušci jer maštamo o odustajanju. Upozoravaju nas da ne možemo i ne smijemo odustati jer time činimo najgoru izdaju koju čovjek može počiniti.

U lošem braku i obitelji mora se živjeti jer se ne smije odustati od onih koji bježe od odgovornosti. Mora se podnositi cinične prijatelje i zlonamjerne poznanike jer se ne smije odustati od onih koji nemaju poštovanja i obzira prema nama. Mora se podnositi društvo koje nas omalovažava jer se ne smije odustati od onih koji u našem poniženju uživaju i pronalaze zadovoljstvo. I tako živimo. Moramo trpjeti. Podnositi. Šutjeti. Pognuti glavu. Ako odustanemo, viču na nas izdaja i izdajnik. U strahu da ne odustanemo, odustali smo od sebe. Nekad se mora odustati od nekoga i nečega da se razotkrije nečije zlo, pokvarenost i naopako. Nekad se mora odustati da netko bude prokazan i pokazan kao onaj koji uništava i razara. Nekad se mora odustati i pustiti da drugi padne u prašinu ili na dno jer jednom se mora priznati da je odustajanje jedini lijek za nečiji bezobrazluk, nepoštenje i dvoličnost. Odustajanje može biti oslobađajuće za nas. Prethodno se moramo osloboditi straha od odustajanja i optužbi za izdaju i kukavičluk. Ponekad naše odustajanje od nekoga razobliči dokraja njegovu neljudskost i nečovječnost. Ne moći odustati i bojati se odustajanja ponekad štiti onoga ili nekoga tko to ne zaslužuje i iskorištava našu šutnju i trpljenje. Treba znati odustati. Bez straha. Bez dvojbi. Bez sumnji. Bez krivnje. Ukloniti se u stranu i pustiti da netko svom težinom padne u prašinu i time razotkrije svoje prljavštine koje smo skrivali svojim neodustajanjem i glupim nadanjem kako će biti bolje i još glupljim strahom što će reći drugi ako odustanemo. Svi govore kako se ne smije nikada odustati, kako je to sramota i izdaja. Ponekad je potrebno odustati i treba bez straha i krivnje odustati kada naše neodustajanje u nama rađa bolesti, tjeskobe, napetosti i strahove. Odustati. Odustajanje. Ne bi trebale biti zabranjene riječi, svete i nedodirljive koje nitko nikada ne bi trebao i mogao provesti u djelo jer će biti vječno kriv kao kukavica i izdajnik. Nisu li veće kukavice i izdajnici oni koji nas svjesno ponižavaju, čine nam zlo i dvolično pokazuju na nas vičući na sav glas kako smo odustali od njih? Zar ne bi oni prije trebali odustati od svoga zla, pokvarenosti, dvoličnosti prema nama? Zašto ne bismo odustali od njih kad su već oni odustali od mogućnosti da se promijene na bolje? Odustajanje je slobodna mogućnost i izbor.

U Sarajevu 30. 7. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: pitinan

O propuštenosti

Propuštenost se razotkriva kao neznanje i kašnjenje. O tome svjedoči česta rečenica: ne znaš šta si propustio/propustila. Neznanje i kašnjenje pripadaju svemu što propustimo u životu. Propuštenost ne možemo spoznati u sadašnjosti. O njoj ne znamo ništa u budućnosti. Osvrćući se na prošlost, otkrivaju nam se različiti oblici propuštenosti. Za neke propuštenosti smo zahvalni. Slučajem, pukom srećom ili nejasnom intuicijom propustili smo nešto zbog čega smo zahvalni životu ili nekoj providnosti. Kao kada čovjek propusti vožnju koja kasnije bude kobna za one koji su stigli na vrijeme. Za nekim propuštenostima čeznemo i tiho patimo. Opet slučajno, intuitivno na slijepo smo propustili nešto zbog čega smo spremni mrziti i život i prezirati providnost ili sudbinu. Kao kada čovjek propusti osobu i životne mogućnosti koje je mogao s njom ostvariti i to ne učini. Propuštenosti određuju donekle naš odnos prema životu i ljudima. Oni koji sebe uvjeravaju kako su sve u životu propustili rezignirani su, cinični i pesimistični i trude se u drugima upropastiti optimizam i entuzijazam prema životu i življenju. Oni koji su igrom sretnih zvijezda uspjeli ne propustiti najvažnije u životu radosni su, zadovoljni i potiču optimizam kod onih koji misle da su nešto važno propustili u životu. Propuštenost je veoma složen mehanizam i nemoguće ga je formulirati kao univerzalni zakon za sve nas, kao čudotvornu formulu koja se može upotrijebiti za svačiji pojedinačni život. Svaki čovjek i njegov osobni život imaju svoj zakon propuštenosti koji se ne može primijeniti na tuđi život. Ono što si ti propustio u životu, nekom drugom nikada nije bilo privlačno i važno. Ono što sam ja uspio na vrijeme ne propustiti, nego čvrsto zgrabiti rukama i nogama, nekom drugom je nevažno i nepotrebno i ne vidi zašto pobogu tolika strka i frka oko nečega tako nebitnog. Propuštenost je intimni, posve osobni odnos prema prošlosti, prošlim ljudima i događajima. Univerzalnost propuštenosti sadržana je u svijesti o kašnjenju i neznanju. Propuštamo različite stvari, događaje i ljude i u tom propuštanju smo posve osobni i intimni i teško će nas netko razumjeti zašto smo tako utučeni zbog propuštenog jer se drugom čini sporednim i površnim. Ali svi se slažemo u razmišljanju da smo nešto propustili jer nismo znali, kad samo saznali, bilo je izgleda kasno. Tako se propuštenost javlja kao dvostruko iskustvo. Kao univerzalno iskustvo neznanja i kašnjenja, ali koje se pokazuje u mom ili tvom posve privatnom životnom iskustvu. Ti si propustio svoju priliku, ja sam propustila svoju priliku. Ono što smo oboje propustili ne može se usporediti jer posve drugačije razmišljamo o tome što bi se u životu trebalo, a što se ne bi trebalo propustiti. Ujedinjuje nas iskustvo neznanja i kašnjenja i osvrta na prošlost. Oboje se slažemo da nismo znali i da je sada kasno pokušavati. I ne bismo znali da je tako da ne razmišljamo o prošlom. Tako nas neznanje, kašnjenje i prošlost čine dijelom općeg ljudskog iskustva o propuštenim životnim prilikama i mogućnostima. Dok privatno i intimno moje propušteno i tvoje propušteno kao da dolaze s dva različita i međusobno nerazumljiva svijeta. Ti si propustio brak i obitelj što se meni čini ne toliko važnim i potrebnim. Ti si propustila karijeru što se meni ne čini zanimljivim i privlačnim. Tako se propuštenost cijepa na dvoje. Na stvarnost i osjećaj. Privatno stvarno propuštamo prilike i mogućnosti. I tu teško dolazimo do zajedničkog jezika jer je propuštenost toliko privatna i moja da ju je nemoguće komunicirati nekom drugom, recimo tebi. Univerzalno osjećamo zajedno s tolikim drugima kako su neznanje i kašnjenje osobina svake spoznaje o onomu što je propušteno u životu. Univerzalno iskustvo propuštenosti pomaže nam uspostaviti međusobnu komunikaciju i razumijevanje jer oboje ponavljamo kako nismo znali što propuštamo i kako smo spoznali prekasno da nešto ozbiljnije i vidljivije promijenimo. Istovremeno smo prijatelji i stranci jedno drugom. Prijatelji jer nas duboko i neraskidivo povezuje osjećaj neznanja i kašnjenja u vezi onoga što smo propustili. Stranci jer se naše privatne propuštenosti odnose na ponekad međusobno suprotstavljene stvari koje su međusobno nepomirljive. Stoga kada kažemo jedno drugom ne znaš što si propustio/propustila, istovremeno lažemo i ne lažemo. Lažemo jer osjećaj neznanja i kašnjenja koji prati svaki veliki propust u životu jednako doživljavamo i znamo za njega. Oboje donekle znamo što smo propustili. Ne lažemo jer ono što je duboko moje i privatno propušteno često je drugačije i suprotstavljeno onom tvom intimnom i privatnom propuštenom i tu ponekad ne dostižemo do međusobnog razumijevanja. Ne znaš što si propustio/propustila bremenita je rečenica puna skrivenih i dubokih značenja. Njome istovremeno lažemo i govorimo istinu. Iskustvo propuštenosti izgleda svima nam je isto, ali što smo i koga smo propustili je ipak nešto drugačije, nerazumljivo i nejasno. Ali to nije razlog da se ne pokušamo sporazumjeti u onoj spoznaji da propuštenost u svakom od nas ostavlja dubok i stvaran osjećaj neznanja i kašnjenja i zato se savršeno razumijemo kada govorimo jedno drugom: Samo da sam znao/znala na vrijeme… Jer ovom rečenicom opisujemo iskustvo neznanja i kašnjenja koje razotkriva propuštenost bilo da smo zahvalni za propušteno, bili da nas boli i proganja. U ovome se često slažemo i ne suprotstavljamo jedno drugom. Ne znaš šta si propustio/propustila i samo da samo znao/znala na vrijeme dio su jednog te istog iskustva propuštenosti onoga u čemu se savršeno razumijemo i onoga u čemu smo još uvijek potpuni stranci jedno drugom.

U Sarajevu 26. 7. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: lightwise

O alternativama

S godinama mogućnost nekakvih novih početaka opada. Kao što sa starenjem slabe intelektualne i fizičke snage, s rastom broja godina broj početaka drastično se sužava. Sve dok se ne dođe do spoznaje da više nije moguće početi nešto novo i ostaje prihvaćanje stanja u kojem jesmo. Više volimo maštati o početcima nego smo za njih stvarno voljni i praktično sposobni. Nagovaranja samih sebe kako ćemo uskoro početi iznova odgađanje je koje se razvlači unedogled i označeno je onim uskoro. Uskoro ćemo početi sve iznova. Ponekad ne započnemo ništa i sve ostane tamo gdje je i sada. Fascinacija nekim novim početkom više je oduševljenost maštovitim kreacijama našeg uma o nečemu što bismo mogli, ali su sve prilike da nećemo napraviti ništa ili vrlo malo. Život se mora učiniti podnošljivim stvaranjem alternativnih života u kojima živimo drugačije i sami smo drugačiji. Izmaštavanje početaka nečega novog u životu je stvaranje alternativnog života koji i kad nije stvaran, bar je koristan da se podnese onaj stvarni i jedini koji imamo i živimo. Naši alternativni životi ili maštovito stvoreni drugačiji i novi početci pomažu i odmažu. Pomažu protiv monotonije i običnosti svakodnevice i odmažu pred stvarnošću života i ono malo početaka koje je moguće imati, a koji nisu niti epohalni niti veliki. U alternativnim životima i izmišljenim početcima ne postoji granica. Možemo izabrati biti bilo što i bilo tko ne samo u privatnim i lokalnim nego i u svjetskim razmjerima. Zašto maštati da budemo tek nešto privatno i obično poznato samo onima s kojima dijelimo stan ili kuću? Zašto ne maštati megalomanski? Ionako stvarni život i ono malo početaka što je preostalo na sve strane postavljaju tvrde i neprobojne granice. Želite nešto započeti iznova? Život se neće protiviti, ali neće odustati od granica koje je nametnuo bilo da ne želi, bilo da ih sam ne može ukloniti i pomjeriti. Ponekad reklamni slogan kaže kako je samo nebo granica, ali to je predviđeno za alternativni život i izmaštane početke. Stvarni život omeđen gravitacijom ne dopušta da nam nebo uopće bude granica jer se ne možemo odvojiti od tla i nemamo krila za takav poduhvat. Slogani koji nas okružuju i nešto nam nude plod su alternativnih života i izmaštanih početaka koje stvaraju oni koji znaju da nam je ponekad važniji alternativni život i izmaštani početak nego život koji je stvaran, svakodnevan i običan. Običnost i svakodnevnost i kada nude alternative, one su neprimjetne i ponekad dosadne. Ustati ujutro u osam ili u devet? Otići u ovu ili onu trgovinu? Kupiti ove ili one cipele? Posjetiti ovoga ili onoga? Susresti s njim ili s njom u ovom ili onom baru? Slične svakodnevne i obične alternative kao da guše moguće početke kojima bismo pokušali promijeniti život. Te svakodnevne i obične alternative dodatno deprimiraju našu moć i želju da ozbiljnije počnemo sve iz početka.

S vremenom prihvatimo stanje stvari i više ne planiramo ozbiljno početak. I godine uskoro pristignu pa iako neobjašnjivo počnemo uživati status quo, stanje stvari i vrijeme života kada se odustaje od velikih i megalomanskih početaka i o alternativama se uglavnom mašta kao što se razmišlja o djetinjstvu i mladosti i što se sve moglo pa i trebalo proživjeti drugačije. Nastupa razdoblje maštovitih alternativa, izmaštavanja početaka i alternativnih života koje u ugodnoj monotoniji nepromjenjive svakodnevice proživljavamo duboko u sebi. U tim alternativnim životima i maštovitim početcima rođeni smo negdje drugo, živimo drugačiji život, sigurno se bavimo nečim drugim nego onim što smo sada, imamo druge prijatelje, druge supružnike, drugu djecu, drugačiju samoću, drugačije poglede na život, drugačije stavove. U alternativnom životu sve je drugačije i izgleda nekako bolje, kvalitetnije, sadržajnije, sretnije. Skloni smo ocjenjivati nedogođene alternative naših života i nikada započete početke nečim što je puno bolje, vrijednije i važnije od onog što je stvarno i što nam pripada kao život. Uz jednu sitnu razliku. Nekima jedva primjetnu. Alternativni životi i izmaštani novi početci ne postoje. Ipak ne možemo se oduprijeti nagonu da maštamo o njima. Neki iz tih maštanja o alternativnim životima uspiju izgraditi i neki novi i stvarni život kvalitetniji i bolji od prethodnog. Neki protrate i upropaste i ono malo dobra i kvalitete stvarnog života kojega već imaju. Svatko je gospodar i vlasnik svojih izmišljenih alternativnih života i izmaštanih novih početaka. Stvaramo ih prema našim privatnim i skrivenim modelima koje imamo o sebi. Nikomu ne treba braniti da izgrađuje svoje maštovite alternativne svjetove i početke. Ali ne može ne biti tužno kada netko izgubi i ono malo stvarnog života kojeg ima na račun onoga što nikada neće moći ostvariti bez obzira na snagu njegove mašte, kao što ne može ne biti radosno kada netko izgradi novi, drugačiji i kvalitetniji život na račun moći svoje mašte i kreativnosti. Na kraju sve se svodi na mene ili na tebe. Ja ili ti vlasnici smo svog alternativnog života i nekog drugačijeg i novog maštovitog početka. To što oboje imamo hrabrosti osloniti se na maštu i alternativu još nije nikakva garancija da ćemo ih uspjeti izgraditi prema arhitekturama naših nepreglednih maštom izgrađenih svjetova. Hrabrost se mnogima čini dovoljnom. Nije. U obzir moramo uzeti život kakav jest i kojega živimo. Uz hrabrost moramo znati raspolagati i sa stvarnošću. Alternativni život i izmaštani početak mogu završiti dobro kao stvarni i novi život kada u sebi spojimo hrabrost i stvarnost da služe jednom te istom cilju. Hrabrost bez osjećaja za stvarnost izgradit će možda i najjaču i najbolju ljudsku maštu, ali neće svladati stvarnost. Stvarnost kojoj nemamo hrabrosti pogledati u oči pretvorit će nas u kukavice, pa ćemo jednom zauvijek odustati od svake alternative i novog početka. Biti hrabar ili hrabra i voditi računa o granicama stvarnosti života kojega sada živimo neki od naših alternativnih života i novih i zamišljenih početaka mogu učiniti stvarnim i novim životom koji može biti nov i drugačiji u odnosu na onaj kojega sada živimo i koji nas možda guši i davi i plaši da za nas više nema nikakve alternative i nikakvog novog početka.

U Sarajevu 25. 7. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: udra

O iskrenosti prema sebi

Iskrenost prema sebi doima se optužujućom. Ona nas stalno podsjeća na naše slabosti. I u trenutcima savršenstva podsjeća nas da smo mogli biti bolji i ljudskiji. Iskrenost prema sebi je sudačka stolica koja blagonaklono gleda na našu dobrotu i dobre čine. Istovremeno od nas zahtijeva više ljudskosti. Njezina zahtjevnost prema našem biću kao da nema razumijevanja i osjećaja za ono što jesmo. Iskrenost prema sebi je bezobrazno realna kada ne uspijevamo od nje pobjeći ili zamesti trag. Poput vještog tragača ona nas prati i otkriva u svakom skloništu gdje se pokušamo skriti. U što god se sklonili i iza čega kod se skrili, ona bez kolebanja otkriva naše tajno skrovište. Iskrenost prema sebi, ta optužujuća, zahtjevna i realna slika o nama koju ne možemo ničim iskriviti ili učiniti lažnom i dopadljivom je ipak susretljiva i puna razumijevanja. Neće nas srušiti dok smo u stanju samohvale, gordosti, intelektualnih i moralnih visina koje su nezaslužene. Strpljivo će sačekati da se umorimo od naših “kula od karata” i onda jednim dahom sve srušiti i otkriti nam što smo i kakvi smo. S njom je nemoguće izići na kraj jer pobiti njezine argumente značilo bi ići protiv sebe, odnosno izgraditi o sebi lažnu sliku. Opet, prihvatiti sve njezine sudove i mišljenja nije u potpunosti moguće jer bi nas to odvelo u očaj. Iz te nemogućnosti da iskrenost prema sebi uskladimo s našom slikom o sebi jer se iskrenost ne da ničim zavesti niti potkupiti živimo u napetosti s njom. Pokušavamo je pobiti novim argumentima. Trudimo se ušutkati je. Nastojimo joj zabraniti da govori. I što se više trudimo začepiti joj usta, to ona jače i glasnije viče u nama: Ja znam tko si ti jer sam ja isto što i ti. Iskrenost prema sebi sam ja sâm ogoljen i razobličen do kraja pred samim sobom bez ikakve mogućnosti da bilo što uljepšam, sakrijem, zaboravim. Uljepšavanje, skrivanje i zaborav nisu mogućnosti koje će nam ona dopustiti niti ona predviđa olakotne okolnosti. Njezina pravednost je nepodnošljiva i njezina iskrenost neprihvatljiva. Ako je tako, onda smo sami sebi nepodnošljivi i neprihvatljivi. Jednom kada iskrenost prema sebi postane sastavni dio života, nekom drugom smo dali da bude sudac naših misli, riječi i djela. Sudačku vlast i moć osude ne možemo više povratiti u svoje ruke. Iskrenost prema sebi se ne odriče svojih sudačkih privilegija nad nama.

Nema kod nje podsmijeha. Ona nije cinična. Nema u njoj sarkazma i nije prijetvorna. Ona sudi najpoštenije i najpravednije moguće jer niti oduzima niti dodaje. Izriče sud nad onim kakvi jesmo i što jesmo nakon što prouči, prihvati i odbije sve naše žalbe i molbe. Njezinom sudu samo dvolični mogu prigovoriti da je nepravedan i samo cinični kako sudi prestrogo. Jer ona ne sudi o nečemu izvan nas, nego nas same. Iskrenost prema sebi je zahtjevna. Optužujuća. Pravedna. Poštena. Objektivna. To su njezine vrline. Ako ne prihvaćamo njezin sud o nama, onda odbijamo i njezine vrline. Ako ne priznajemo njezine vrline, izmislit ćemo druge. Umjesto optužbe i zaslužene kazne izmislit ćemo nezasluženo pomilovanje naših zlih čina. Umjesto pravednosti nepravdu. Umjesto poštenja nepoštenje. Umjesto objektivnosti narcisoidnost i sebeljublje. Ući ćemo u sukob s njom. Na jednoj strani ona pravedna, poštena, zahtjevna i optužujuća. Na drugoj strani mi nepravedni, nepošteni, sebeljubci, kupci milosti pod svaku cijenu, makar i nepošteno. Sukob se ne može sakriti. Rat između nas i iskrenosti prema sebi ne može proći bez posljedica. I onda kada nitko ne vidi rat koji vodimo, u sebi osjećamo njegovu žestinu koja nas razdvaja na dvoje. Na nemirnog čovjeka koji ne može prihvatiti sebe koji stalno sebe laže i biva dvoličan prema samo sebi. I na iskrenost prema sebi koja svojom upornošću ne pokazuje znakove posustajanja kamoli odustajanja. Najteže je kad ostanemo sami sa sobom. Rat se onda rasplamsa kao požar. I tragovi stalnog sukoba između nas i iskrenosti o sebi svaki dan su sve vidljiviji. Neobjašnjive srdžbe, ružni trenutci agresije prema sebi i drugima, nepotrebna nezadovoljstva, neiskrenosti, bespotrebni cinizmi, neutemeljena vrijeđanja i omalovažavanja drugih tragovi su iscrpljujućeg rata kojega vodimo protiv iskrenosti prema sebi i kojega nećemo tako lako dobiti. Vjerojatno nikada. Možda je mudro položiti oružje i zatražiti primirje kako bismo manje bili neobjašnjivo srditi, nezadovoljni, neiskreni i prezrivo se ponašali prema onima koji to ne zaslužuju. Iskrenost prema sebi je privatno pitanje. Nepravedno je i nepošteno druge uvlačiti u sukob koji nije njihov i njih kriviti što iskrenost prema sebi odbija prihvatiti lažne slike koje smo o sebi izgradili i stvorili misleći da je moguće prevariti je. Nemoguće. Nitko ne može do kraja prevariti sebe. Osim nakratko i povremeno. I to ne bez određenih žrtava i posljedica od kojih su unutarnji nemir, sklonost agresiji, nezadovoljstvo sobom, osjećaj nesretnosti, stalno prebacivanje krivice na druge, nesposobnost da prihvatimo odgovornost znakovi iscrpljujućeg rata protiv iskrenosti o sebi. Rata protiv samog sebe i lažnih slika i privatnih mitova koje iskrenost o sebi stalno uništava svojom nesmiljenom pravednošću i nepotkupljivim poštenjem prema našem liku i djelu, pri tom gazeći bez milosti naše cinizme, dvoličnosti, sarkazme kojima se pokušavamo zaštiti od nje.

U Sarajevu 23. 7. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: olegdudko

O nepripadnosti

Nepripadnost. Ne pripadati vremenu u kojem živiš i svijetu kojega ne razumiješ. Previše daleko od vremena u kojem si živio da bi ga mogao vratiti. Od brzine kojom se vrijeme i svijet kreću, čovjeka hvata vrtoglavica. Iznenada se obrecne u svijetu kojem ne pripada. Zna ljude, ali kao da ostaje usamljen u spoznaji tko je on. Kao što nas fasciniraju tajna društva jer su privlačna i nepoznata i odbijaju nas svojim skrivenim postojanjima, i čovjek sebi postane kao tajno društvo jer nepoznate i do tad skrivene želje i potrebe naglo se rađaju i privlače, ali bivaju i odbojne jer su nepoznate i njemu strane. One postavljaju uznemirujuća pitanja: Kojem vremenu pripadam i koji je moj svijet, što je moje u društvu u kojem više ni sebe ne prepoznajem? Još se nismo snašli u novom vremenu i još novijem svijetu, već smo pod nesnosnim pritiskom kako moramo pripadati negdje. Nekome. Nužno i apsolutno. Tko želi biti sam kao slobodan pojedinac, smutljivac je i sumnjiv. Kako im objasniti da nije da ne želimo pripadati nikome i nigdje jer je to pasji i lutalački život bez ikakvog mira i spokoja, ali sve se tako brzo dogodilo, pa smo usput i sebe izgubili i treba vremena da se čovjek pronađe. Pa iako se ne pronađe i ostane sam i usamljen, mora li nepripadnost biti neoprostiv grijeh i neviđeno zlo? Šta ima loše u zahtjevu da netko ne pripada nikome ni nigdje? Neće li ga svejedno demon usamljenosti stalno progoniti? Nije li mu to dovoljna kazna? Zašto ga još moraju progoniti apostoli i propovjednici pripadnosti i mantrati mu na uho: Ako želiš spasiti svoju dušu, moraš negdje pripadati, bez klasifikacije si osuđen na vječnu propast. Klasifikatori i zeloti pripadnosti uvijek misle da je želja za nepripadanjem znak za uzbunu. Takvog treba pratiti i po potrebi progoniti ako slobodnom voljom ne želi u neki od klasifikacijskih torova. Kako im nije palo na pamet da se čovjek čak i u samom sebi može izgubiti, ne poznavati samog sebe jer ga zbunjuje svijet u kojem se našao i ono što je postao. Kao što se vojnik došavši iz strahota rata ne može naviknuti na blagodati mira, nego se od mira razboli i oboli. Mir mu dođe kao bolest iako je za njim žudio cijelim svojim bićem. Događa se da čovjek cijelim bićem žudi pripadati negdje i nekome. A kad to učini, pripadnost postane za njega bolest i on oboli i razboli se. Negdje u njemu postoji nešto što ga kao objekt žudnje privlači, ali istovremeno izjeda kao mir vojnika. Tko zna o čemu je riječ? Sebičnost? Sloboda? Samosvijest? Neprilagođenost? Ili onaj osjećaj da je došao u razdoblje života kada sve manje razumije i sebe i svijet oko sebe, pa je oprezan od silnih poziva da pripada i tamo i ovamo da ga ne bi kao cirkusku atrakciju vodili okolo na lancu i uzvikivali: Evo ga, vidite, ovaj pripada nama. Od mučne čamotinje nepripadnosti jedino je gora pripadnost onomu što ne znamo što je i onomu za koga ne znamo tko je, a takvih prevrtljivih što i tko ima danas svugdje i posvuda koji uporno i predano u religioznom zanosu upiru prstom u ono malo onih koji ne žele pripadati: Vidite ih i dobro zapamtite, to su vam u nas i kod nas najveći smutljivci i izazivači nemira, ne žele pripadati nigdje i nikome, nego da ih se pusti na miru jer navodno ne razumiju ni vrijeme niti svijet u kojem žive, kažu da su samima sebi stranci. Klasifikatori i propovjednici pripadnosti ne mogu razumjeti banalnost jednog običnog ljudskog iskustva. Iskustvo koje čovjek proživljava kada se istrgne iz svega do tada poznatog i svog i nađe se u vremenu i svijetu koji nisu njegovi jer ih ne razumije i ne može uspostaviti komunikaciju s njima. Nije u pitanju ništa opasno niti zavjereničko, niti štetno, niti grešno. Samo iskustvo koje je teško i samom sebi objasniti, pa se šutljivost onoga koji ne pripada nigdje i nikome doživljava kao poziv na sukob i neprijateljstvo.

Ono što čudi jest da su i najveći apostoli i širitelji pripadnosti sigurno prošli ili prolaze kroz isto ili slično, ali o tome šute. Je li iz straha od sebe ili ne smiju pokazati slabost pred onima pred kojima su se zakleli na pripadnost do groba? Sve je manje razumijevanja za čovjekovu zbunjenost i nesnalaženje kada iznenada shvati da ovo vrijeme nije njegovo i da svijet u kojem živi nije njegov svijet, i da i u takvom stanju duha ipak mora živjeti koliko god mu bilo teško. O onima koji ne žele pripadati često se misli sve najgore, kao i o njihovim motivima i razlozima. Poneko se dosjeti pomisliti na ono iskustvo kojega svi proživimo i prođemo kada smo stranci samima sebi i ništa ne razumijemo i ne shvaćamo ni vrijeme, ni društvo, ni svijet, ni druge. Svi smo nekada živjeli ne želeći pripadati jer ništa nismo razumjeli i bilo je dovoljno teško biti i živjeti sa samim sobom. I trebali bismo u tom iskustvu pronaći motive razumijevanja, pa čak i nekakve ljudske nježnosti prema onom koji ne pripada nigdje i nikome ponukani mučnim iskustvom samoće i usamljenosti i neshvaćanja vremena i svijeta koji su nekad bili naši. Nitko istinski ne želi nikada i nigdje ne pripadati nikome i ničemu. Ipak, događa se rascjep između nas na jednoj strani i vremena i svijeta na drugoj. Svi smo jednom i ponekad bili onaj vojnik koji nije mogao razumjeti mir i radije je birao ne pripadati nikome ni nigdje jer je oduvijek pripadao ratu i bio dijete rata i bio povezan s onima kojih više nema. Svi smo nekad u životu bili djeca nepripadnosti i pripadali smo ljudima, svijetu i vremenu koji su bili naši, ali su barem za nas sada nepovratno izgubljeni. Ne bismo li trebali imati više razumijevanja prema našim prošlim ali sadašnjim nepripadnostima? Nismo samo mi nepovratno izgubili svoje vrijeme i svoj svijet, pa sad zbunjeno i oprezno gledamo oko sebe i slušamo sirenski zov nekih novih pripadnosti i pripadanja. Plašimo se s pravom jer neka prošla pripadanja i pripadnosti nisu završila nimalo dobro ni za nas ni za druge. Ako već sebe razumijemo u svojoj želji da ne pripadamo, možemo li razumjeti drugoga koji želi isto? Obojica znamo da je dovoljno mučno i neugodno što moramo biti sami sa sobom odvojeni od vremena i svijeta koji pripadaju nekim nepoznatim, novim i drugačijim drugima koji se ne trebaju nas plašiti. Nismo mi nikakvi smutljivci i provokatori. Mi smo običan ljudski svijet čije je vrijeme neumitno prošlo i čiji je svijet ostao u prošlosti. Drugo vrijeme i drugačiji svijet ne poznajemo. Biramo biti anonimci i oni koji ne pripadaju. Zabavljeni sobom i svojom mukom ne primjećujemo promjene. Na pola puta niti smo više naivni kao novajlije niti smo više optimisti kao nekada. Između vremena i svjetova koji velikom brzinom svakodnevno prolaze ostajemo biti oni koji ne pripadaju nikome i nigdje. Najtiši smo i najneznatniji jer ne tražimo ništa više nego da živimo i odživimo sami sa sobom ono što je ostalo od života, kao što i vojnik želi odživjeti mir kojemu ne pripada i kojega neće nikada razumjeti jer on pripada i uvijek je pripadao drugačijem vremenu i svijetu.

U Sarajevu 22. 7. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: stillfx

Exit mobile version