Kategorija: Belinda Kikić

Moj život je duga!

Jednom davno sve boje svijeta su započele svađu. Svaka je tvrdila da je baš ona najbolja, najvažnija, najkorisnija, najomiljenija.

Zelena reče: „Jasno je da sam ja najvažnija. Ja sam znak života i nade. Izabrana sam za travu, drveće, lišće… Bez mene, uginule bi sve životinje. Bacite pogled na prirodu i vidjet ćete da mene ima najviše.“

Plava ju prekine: „Ti samo misliš na zemlju, ali uzmi u obzir nebo i more. Voda je izvor života, pomoću oblaka iz plavog mora. Nebo daje prostor, mir i vedrinu (spokojstvo). Bez mog mira vi biste bili mahnita tijela.“

Žuta se zakikota: „Vi ste tako ozbiljne. Ja donosim smijeh, radost i toplinu u svijet. Sunce je žuto, mjesec je žut, zvijezde su žute. Svaki put kada pogledaš suncokret, cijeli svijet počinje se smiješiti… Bez mene ne bi bilo zabave.“

Narančasta je bila sljedeća koja je zasvirala svoju pjesmu: „Ja sam boja snage i zdravlja. Možda sam rijetka, ali sam dragocjena, jer služim unutrašnjim potrebama ljudskog života. Ja nosim sve najvažnije vitamine. Sjetite se samo mrkve, naranči, dinja, ploda manga… Ja se ne povlačim sve vrijeme okolo, ali kada ispunim nebo za izlaska ili zalaska sunca, moja ljepota toliko blješti da nitko ni na jednu od vas ne pomisli.“

Crvena više nije mogla da izdrži. Viknula je: „Ja sam vladar svih vas, krv života. Ja sam boja opasnosti i hrabrosti. Voljna sam boriti se s razlogom. Mogu zapaliti krv. Bez mene bi zemlja bila pusta kao mjesec. Ja sam boja strasti i ljubavi, crvene ruže i maka.“

Purpurna se digla do svoje pune visine. Bila je visoka i govorila je s velikom pompom: „Ja sam boja vladanja i moći. Kraljevi, čelnici, vladike – uvijek su me birali, jer ja sam boja autoriteta i mudrosti. Ljudi me ne pitaju, nego slušaju i pokoravaju se.“

Indigo je govorila najtiše od svih, ali vrlo odlučno: „Zamislite mene! Ja sam boja tišine. Jedva da me primijete, ali bez mene sve ste vi suvišne. Ja zračim misao, sumrak i dubine. Trebate me za ravnotežu i kontrast, za molitvu i unutrašnji mir.“

I tako su se boje nastavile hvaliti, svaka uvjerena da je ona najbolja. Njihova svađa postajala je sve glasnija.

Odjednom bljesnu sjajna bijela svetlost, začuje se grom i prasak.

Poče jaka kiša.

Sve se boje skupiše od straha i stisnuše jedna uz drugu.

Kiša progovori: „Vi, glupe boje, borite se među sobom! Svaka pokušava vladati nad ostalim. Zar ne znate da vas je sve Bog stvorio? Svaku za svoju posebnu svrhu, jedinstvenu i različitu. On voli sve vas. Uhvatite se za ruke i pođite sa mnom. On će vas prostrti preko neba u velikom luku boja kao podsjetnik da vas sve voli i da možete živjeti zajedno i u miru. Obećava da je On s vama, znak nade za sutra.“

Nepoznati autor

Psihologija boja je dio psihologije koji proučava emocije i reakcije promatrača na određene boje. Dokazano je da ljudi različito reagiraju na određene boje i da one kod njih izazivaju različite emocionalna stanja, ponašanja i raspoloženja.

Psihologija boja, pored fizioloških reakcija na boje, bavi se i proučavanjem kulturološko-tradicionalnih šablona koji su duboko usađeni u svijest ljudi i koji na različite načine djeluju u različitim krajevima svijeta. Boje u različitim kulturama imaju različit značaj i dok ista boja u jednoj kulturi izaziva jedan, u drugoj izaziva potpuno drugi suprotan psihološki efekt. Tako na primjer, bijela boja u zapadnom svijetu simbolizira nevinost i ceremonijal vjenčanja, a na Dalekom Istoku smrt i sahrane. Žuta se kod Francuza vezuje za ljubomoru, a kod Grka za tugu. Zelena se pak, vezuje za ljubomoru u Americi, a kod nas je sinonim za novac.

Ne smijemo zaobići ni direktne asocijacije kao što su zelena – priroda, plava – nebo, more, žuta – sunce, jesen… Shodno tome, psihologija boja je našla praktičnu primjenu u svakodnevnom životu.

Boje snažno utječu na našu podsvijest i tjeraju nas da reagiramo pozitivno ili negativno, potiču nas na akciju ili nas umiruju.

Našoj podsvijesti dovoljno je svega 90 sekundi da odreagira na date boj, a na webu, obzirom na prosječnu duljinu promatranja, odnosno, zadržavanja posjetitelja na stranici, imamo svega 35 sekundi da promatrač stekne pozitivan utisak. U protivnom, on odlazi.

Psihologija kao znanost boje dijeli u odnosu na njihovu „toplinu“. Tako na primjer u takozvane tople boje spadaju boje bliske crvenoj, narančastoj i žutoj. Ove boje smatraju se aktivnima i uzbuđujućima. Nasuprot navedenim, imamo takozvane hladne boje u koje spadaju plava, ljubičasta i zelena te njima slične nijanse. Ove boje važe za pasivne i umirujuće. Treća podjela boja podrazumijeva grupu takozvanih neutralnih boja u koje spadaju takozvane neboje odnosno crna i bijela i njima pripadajuće nijanse sive.

Jeste li nervozni kad se nalazite u sobi žute boje? Smiruje li vas i opušta plava boja?

Umjetnici i dizajneri interijera shvaćaju kako boje mogu dramatično utjecati na raspoloženje i emocije. Neke boje mogu utjecati na povećanje krvnog tlaka ili ubrzati metabolizam.

Poznato je da se psihologija boja koristi kao terapija. Neke od drevnih kultura, uključujući egipatsku i kinesku, prakticirale su kromoterapiju, odnosno koristile su boje u svrhu liječenja. Kromoterapija se i danas ponekad koristi kao holistički ili alternativni tretman. U ovom tretmanu:

Crvena boja je korištena da stimulira tijelo i duh i poboljša cirkulaciju.

Za žutu se vjerovalo da stimulira živce i pročišćava tijelo.

Narančasta je korištena prilikom liječenja pluća, te u povećanju energije.

Za plavu se smatralo da ublažava bol.

Indigo nijanse su korištene za ublažavanje problema s kožom.

Mnogi psiholozi terapiju bojama promatraju sa skepticizmom i ističu da su navedeni efekti boja preuveličani. Boje također imaju različito značenje u različitim kulturama. Istraživači su dokazali da je efekt boje na promjenu raspoloženja u mnogima slučajevima samo privremena. Plava soba može prvobitno izazvati smirenost, ali osjećaj nestaje nakon određenog vremena.

Studije su pokazale da određene boje imaju utjecaja na kvalitet uratka. Izlaganja studenata crvenoj boji prije ispita pokazalo je da ima negativan utjecaj na to koliko će studenti dobro uraditi ispitni test. Prije izvjesnog vremena, istraživači su otkrili da crvena boja utječe da ljudi reagiraju većom brzinom i snagom, što bi se moglo iskoristiti, na primjer, u atletskim aktivnostima.

Crvena boja je moćna i ima najdulju valnu duljinu svjetlosnog spektra. Može potaknuti snažne fizičke i emocionalne reakcije. Čini se da nam je bliže nego što to zapravo jest i zaokuplja pažnju. Gledanje crvene boje može povećati broj otkucaja srca i ubrzati disanje, što može biti korisno ako trebate malo poticaja. Povezuje se s ljubavlju, toplinom i udobnošću. Smatra se da je to intenzivna ili čak ljuta boja koja izaziva uzbuđenje (Subašić).

Iz ovog razloga je karakteristično da se uvijek najlakše primijeti djevojka odjevena u crvenu, ali također crvena boja nije predviđena za bojenje unutarnjeg prostora za odmor, poput spavaće sobe i dnevnog boravka.

Žuta boja je najteža boja za ljudsko oko koju mozak treba dešifrirati, pa je zabilježeno da previše žute boje može uzrokovati mučninu i glavobolju. Izloženost žutoj boji može potaknuti mentalne aktivnosti i povećati energiju. Primijećeno je da povećava koncentraciju, pa se zato često koristi na bilježnicama. Smatra se veselom i optimističnom bojom. Žuta, također, može uzrokovati anksioznost i manjak samopoštovanja (Subašić).

S toga budimo oprezni s odjevnim kombinacijama koje podrazumijevanju nošenje žute boje. Ukoliko odjenete neki odjevni predmet žute boje, nek to bude samo jedan odjevni predmet, poput neke košulje ili marame, a nikako ne dopustite sebi da na sebi imate sve žute odjevne predmete, jer moguće je da će drugi reagirati pomalo čudno i izbjegavajuće na vas. Također bitno je za unutarnje uređenje životnog prostora koristiti svjetlije nijanse žute boje. Na primjer, ako su zidovi obojani u žutu boju, nek namještaj bude u nekoj kontrastno hladnijoj i tamnijoj boji, kako bi se postigla ravnoteža koja bi našem oku bila primjerenija.

Plava boja se smatra bojom koja umiruje, ali i bojom poslovnog svijeta. Iz tog razloga mnoge sobe su plave, jer je to boja koja pomaže izazvati smirujući učinak kod ljudi. Također, može stvoriti stanje depresije, jer je puno plave boje hladno i tužno. Plava je jedna od najpopularnijih boja, ali je i među najmanje privlačnim kada govorimo o prehrani. Neki programi dijete preporučuju da jedete obroke s plavog tanjura. Plava se rijetko prirodno javlja u hrani, osim kod nekih vrsta voća kao što su borovnice, šljive ili grožđe. Također, pojava plave boje u hrani redovito je znak da je hrana pokvarena. Plava boja, također, snižava puls i tjelesnu temperaturu (Subašić).

Neupitno je trebate li spavaću sobu obojati u plavo. Želite li odmor, nek’ vaše tijelo i duša odmaraju u plavetnilu vaše spavaće sobe. Ukoliko želite ostaviti ozbiljan i poslovan utisak na jako važnom poslovnom sastanku, tamnija boja plave je pun pogodak ili crno-bijela kombinacija poslovnog odijela s nekim kraljevsko plavim modnim detaljom, poput decentnog nakita ili marame.

Zelena boja koja se nalazi u sredini svjetlosnog spektra je popularna u bolnicama, jer stvara okruženje za odgoj i zdravlje. To je zato što ima snažne veze s prirodom. Mnogi simboli i logotipi imaju zelenu kao osnovnu boju. Nakon što je prepoznata kao boja koja simbolizira plodnost, često je korištena na vjenčanjima u petnaestom stoljeću. Najlakša boja za oči stvara umirujući efekt, pa je često korištena u uređenju interijera. Istraživači su ustanovili i da zelena poboljšava vještine čitanja. Neki studenti su otkrili da držanje providnog zelenog papira preko materijala za čitanje poboljšava čitanje i razumijevanje pročitanog (Subašić).

Želite li bolji učinak svog rada ili učenja, što više zelene boje u svojoj radnoj sobi sigurno će vam pomoći. A i sobne biljke zelene boje u tome mnogo pomažu.

Narančasta boja je boja koja se dobiva kombinacijom crvene i žute boje te se smatra toplom i energičnom. Apsolutno nema smirujući efekt te je snažno povezana s ambicijama i novim fazama u životu. U terapiji bojama koristi se za liječenje pluća i za povećanje razine energije. Fiziološki je zabilježeno povećanje protoka krvi u mozgu, što može povećati mentalne aktivnosti. Lako je uočljiv, pa se često koristi na gradilištima ili mjestima gdje postoji opasnost od ozljeda (Subašić).

Ukoliko želite veću želju i bolji učinak pri fizičkoj aktivnosti, poput trčanja, okružite se narančastom bojom. Narančasta trenerka ili obuća stimulirat će vaš mozak za dodatni napor i dati vam više energije.

Ljubičasta boja se rijetko pojavljuje u prirodi. Posjeduje najkraću valnu duljinu u svjetlosnom spektru te potiče meditaciju i duboko razmišljanje kod onih koji ju vide. Kako ju je rijetko pronaći u prirodi, zbog toga je povijesno postala simbol bogatstva i moći (Subašić).

Želite li ostaviti poseban i jak utisak na specijalne goste na večeri, slobodno uz servis za ručavanje postavite salvete ljubičaste boje. Simbol moći će biti neizbježan.

Roze boja ima umirujuće djelovanje pa je korištena u zatvorima kao način smirivanja zatvorenika. No, ta je utjecaj samo kratkog vijeka, jer jednom kada prestanete koristiti ovu boju kao glavni dio svoje okoline njen utjecaj prestaje. Smatra se ženskom bojom koja umiruje i romantična je boja koja označava nježne osjećaje (Subašić).

Ne mora se postaviti pitanje zašto skoro svaka djevojka i životu ima faze kad voli roze boju, pogotovo ako je sretno zaljubljena. Nježni osjećaji i romantika su tad neizostavni u životu svake djevojke.

Za sivu boju se smatra da ima mali ili gotovo nikakav psihološki utjecaj na nas. Poslovna odijela su obično sive boje, a kroz to ju možemo povezati sa samopouzdanjem i samostalnošću. Ukazuje na nedostatak boje i vitalnosti što može uzrokovati depresivna stanja. Također se navodi kao oznaka za vrijeme, početak zimskog sna, jer su dani kraći, a noći dolaze ranije (Subašić).

Sivo poslovno odijelo nikad neće donijeti lošu sreću, ali treba znati i svoj kombinaciji stati u kraj. Za poslovnu ženu siva haljina i žuta marama su pun pogodak za ozbiljno i poslovno shvaćanje od drugih osoba. Monotoniju koju siva boja vremenom može dati, uspješno otklanja neka nježnija nijansa žute boje.

Smeđa boja je jako evolucijski povezana s našim mozgom, jer sugerira da je hrana jestiva ili zrela. Ima snažne veze s prirodom i zemljom, poput zelene, te se smatra drugom najdražom bojom među muškarcima, odmah nakon plave. Povezana je s toplinom i udobnošću, može pomoći ljudima da se osjećaju ugodno i sigurno (Subašić).

Crna boja apsorbira sve boje u svjetlosnom spektru. To svojstvo oduzimanja svjetlosti djeluje prijeteći, pa se zato mnogi ljudi boje tame. Stvara apsolutnu jasnoću kada se koristi u pisanju poruke i postiže dobru ravnotežu s bijelom. Također je najgušća boja i na taj način može dati dojam težine predmetima koji su obojani u crno. Često je korištena u svijetu mode i dizajna zbog efekta sužavanja obima tijela (Subašić).

Bijela je boja totalne reflekcije svjetlosnog spektra. Smatra se čistom i sterilnom pa je popularna boja u medicinskoj struci gdje je sterilnost od najveće važnosti. Također predstavlja neokaljanost i čistoću pa je čest izbor za vjenčane haljine, jer simbolizira djevičanstvo (Subašić).

Albert Einstein je govorio: „Najljepše što možemo doživjeti je ono što je tаjаnstveno. To je temeljni osjećаj koji stoji u zаmetku svаke nаuke i umjetnosti. Tko gа ne poznаje, tko se ne može čuditi, tko se ne može više diviti, tаj je tаkoreći mrtаv, а njegovo oko ugаšeno.“

Stoga nije ni čudo da se upravo u prirodi čovjek odmara i najljepše i najvrjednije misli i životne odluke se javljaju u prirodnom okruženju i nijansama duge, jer što ima ljepše od sklada boja!?

U Sarajevu, 29. 9. 2015.

B. K.

Uvjeren sam ili vjerujem-znam li ili mislim?

Buddha je govorio: „Svi smo mi ono što mislimo. Sve što jesmo uzdiže se u našim mislima. Svojim mislima stvaramo svijet.“

Da bismo mogli razmatrati temu uvjerenja i vjerovanja najprije moramo predstaviti pojam uvjerenja. Petz (2005) definira uvjerenja kao usvojenu postavku, tvrdnju ili učenje objekata i odnosa među njima. Ono može biti zasnovano na neposrednim ili posrednim, manje ili više pouzdanim znanjima i činjenicama. Stupanj sigurnosti koji se veže uz uvjerenja ovisi o vrsti znanja koje mu je u osnovi. Prema nekima uvjerenja su, s obzirom na svoju psihološku strukturu, sadržajni dio stava i čine dio njegove kognitivne, odnosno misaone strukture.

Ako nešto utvrdimo vlastitom percepcijom, odnosno da to nešto spoznamo „na vlastitoj koži“, stupanj uvjerenja je vrlo visok. Potpuno postajemo sigurni u naše uvjerenje i doista vjerujemo da je to tako. Ako nešto znamo, odnosno, ako to nešto naučimo iz knjiga ili iz vlastite prakse, stupanj uvjerenja ovisi o vrsti izvora. Ukoliko smo saznali da je npr. pušenje štetno po naše zdravlje, koliko ćemo biti sigurni u to što znamo ovisit će jesmo li tu informaciju pročitali u nekom dnevnom magazinu, na internet portalu ili u nekom naučnom časopisu. Ako nešto zamišljamo (npr. kao neki eventualni budući doživljaj – vjenčanje s voljenom osobom) stupanj uvjerenja je niži, a ako nešto vjerujemo, stupanj uvjerenja je dosta visok (zaručeni smo, volimo se i sve pripreme za vjenčanje su u tijeku).

Čest pojam koji se javlja uz pojam uvjerenja je pojam vjerovanja koji se u literaturi definira kao prihvaćanje nekog principa, tvrdnje, postojanja nečega i sl., praćeno više ili manje čvrstim uvjerenjem u točnost vjerovanja. Odnosno ne zanima nas je li to uvjerenje točno ili ne, ne provjeravamo previše, ali gotovo smo sigurni ili smo u potpunosti sigurni da je taj stav ispravan. Ako postoje neke objektivne indicije da bi predmet vjerovanja bio opravdan, vjerovanje je još čvršće, ali ono može biti čvrsto i bez ikakve objektivne potvrde, pa čak i onda ako postoje objektivni protudokazi. U ekstremnim slučajevima (npr. kod dubokih religioznih uvjerenja) stupanj uvjerenja je potpun, jer ga osoba doživljava kao logičnu posljedicu vlastitih „iskustava“ i „konstatacija“ (Petz, 2005).

Sve što se oko nas događa mi zapažamo pomoću naše percepcije i predodžbe. Percepciju čini sve što možemo iskusiti kroz naših 5 osjetila, bilo vidom, sluhom, osjetom, dodirom i okusom, a predodžba je ono što sami sebi predstavimo na nama najbolji mogući način, odnosno, ono što mi zamislimo, a utemeljeno je na našem ili tuđem iskustvu.

Na osnovu naših percepcija stvaramo naše stavove. Najčešće se kaže da su stavovi stečena, relativno trajna i stabilna organizaciju pozitivnih ili negativnih emocija, vrednovanja i reagiranja prema nekom objektu.  Nešto jednostavno volimo ili ne volimo, odnosno imamo pozitivan ili negativan stav prema nekome ili nečemu. Stavovi se formiraju u procesu socijalizacije, stječu se na osnovi iskustva i u interakciji sa socijalnom okolinom. Jednom formirani, stavovi su otporni na promjene i dosta su trajni, iako se pod utjecajem izmijenjenih okolnosti i novih iskustava mogu mijenjati.

Prije svega, takav pojam srodan pojmu stava je pojam uvjerenja. Kao što imamo stav prema nečemu, možemo imati i uvjerenje o nečemu. Međutim, koristeći taj izraz, obično se u većoj mjeri naglašava intelektualna operacija. Kad je riječ o uvjerenjima, redovno imamo naglašeno pozivanje na činjenice i argumente, ili bar na ono što se smatra činjenicom ili argumentom. Uvjerenje koje netko ima, ima ga obično zato što smatra da za takvo uvjerenje postoji logična opravdanost. Kad god je ovaj intelektualni moment naglašen, opravdano je govoriti o uvjerenjima. Mi imamo, na primjer, uvjerenja o principu evolucije, ili o štetnosti pušenja, ili o apstraktnom slikarstvu, iako možemo u vezi s tim pojavama imati i stavove. Uvjerenja mogu biti zasnovana samo na pretpostavci da postoje argumenti, iako logičkih argumenata u stvari nema. U takvom slučaju govorimo u vjerovanju. Kad su zasnovana na izričito pogrješnim tumačenjima, koja su u suprotnosti sa stvarnim stanjem, govorimo o praznovjerju.

Bitno je naglasiti da je kod stava poznato da iz samog stava prema nekoj pojavi ili nekoj osobi nikako ne možemo sa sigurnošću očekivati kako će se taj čovjek ponašati prema toj osobi ili predmetu. Netko npr. može imati vrlo negativan stav prema religiji, ali ga često možemo vidjeti u crkvi. Znači li to da taj čovjek folira, glumi ili laže i sam sebe ili jednostavno ne umije primijeniti svoje stavove od utjecaja okoline? Mnogo je toga što može biti konačan ili pravi odgovor, ali kad je u pitanju stav, nikad ne možemo biti sigurni što to sprječava čovjeka da primijeni svoje stavove na svoj život.

Pojmu stava pripadaju i praznovjerja. Predrasude, a među njima i tzv. „praznovjerja“, naučeni su na različite načine. To naročito vrijedi za „osobna“ praznovjerja, tj. ona koja se pretežno odnose samo na jednu osobu, a nisu karakteristična za cijelo društvo. Mnogo puta smo čuli kako netko prije neke radnje vrši svoje male „rituale“ ili ima predmete koji mu donose sreću. Uz pomoć instrumentalnog uvjetovanja to se može protumačiti: u nekoj se situaciji dogodilo da je čovjek doživio neki poseban uspjeh ako je ta situacija bila praćena određenom karakteristikom: posjedovanjem nekog „talismana“, izgovaranjem nekih tajanstvenih riječi, nošenjem neke posebne odjeće itd. Uočivši tu činjenicu, čovjek obično ponovno pokuša u idućoj prilici uspostaviti jednake uvjete. Ako se sada slučajno ponovno dogodi uspjeh, veza između ponašanja i nagrade je praktički definitivno uspostavljena: čovjek počinje vjerovati da mu uspjeh donosi upravo ta karakteristična, i u svim budućim situacijama on se služi istim postupkom. Sa psihološke je strane zanimljivo reći da se zaista može događati da neka karakteristika situacije donosi više sreće nego kada te karakteristike nema. Postoje dokazi da je praktički nemoguće izbjeći stvaranje praznovjerja kod nekih ljudi, kao npr. igre na sreću daju pogodan teren za stvaranje praznovjerja, koja postaju čovjekova uvjerenja.

Pojam uvjerenja možemo povezati i s pojmom navika. Kad se u nekim situacijama uvijek javlja određeno ponašanje govorimo o navikama. I to je još jedan od razloga zašto teško mijenjamo naša uvjerenja, a pogotovo vjerovanja, jer za vjerovanja smatramo da većinom posjedujemo argumente i činjenice.

Promjenu naših uvjerenja možemo paralelno promatrati kroz pojam modifikacije ponašanja. Teoretičari (prema Sternberg, 2004) smatraju da svoje ponašanje možemo modificirati, odnosno u izvjesnoj mjeri promijeniti na više načina i ti načini uvijek ovise o našoj volji. Želimo li to ili ne. Možemo promijeniti naše ponašanje, pa se pretpostavlja ako mijenjamo naša ponašanje na osnovu činjenica i argumenata tako postepeno mijenjamo i naša uvjerenja i vjerovanja, ali za to treba puno truda i strpljenja, jer nije lako promijeniti čovjekova uvjerenja.

Učenje, pamćenje i znanje pomažu osobi formirati svoj identitet, koji pomaže osobi da u potpunosti funkcionira. Osoba svoj identitet stvara iz interakcije iskustva i okoline.

Vjerovanja su temelj nas samih, temelj naše komunikacije s drugim ljudima, naše ponašanje je produkt naših uvjerenja. Čitavo naše ponašanje se temelji na našim uvjerenjima.

“Dobro je biti dobar.”

“On mene ne voli, jer mi danas nije kupio ružu.”

“Tko rano rani, dvije sreće grabi.”

Prethodne rečenice primjeri su vjerovanja.

Po definiciji, vjerovanja su ono što mi držimo da je ispravno, bitno ili u redu. Pod vjerovanja spadaju stavovi i predrasude. Vjerovanja prepoznajemo u rečenicama koje sadrže riječi poput: pozitivno, neispravno, bolje, nekorektno… To su sve one rečenice kojima se izriče određeni sud o nekom i nečemu. Vjerovanja su temelj nas samih, temelj naše komunikacije s drugim ljudima, naše ponašanje je produkt naših uvjerenja. I sve ovo čini naš identitet. Naša vjerovanja su snažni motivatori za naše akcije i često ih nismo ni svjesni. Na svjestan ili nesvjestan način ih usvajamo u djetinjstvu, najprije od roditelja, a onda i od drugih roditeljskih figura (bakâ, djedovâ, stričevâ, tetâ, susjedâ, nastavnikâ, svećenikâ…), ovisno o tome koja je osoba tijekom života imala na nas utjecajnija vjerovanja. Da bismo mogli govoriti o postojanju uvjerenja i čovjekovih vjerovanja, moramo se vratiti našim prvim koracima, našem djetinjstvu.

U drugoj godini života dijete postaje svjesno samog sebe, javlja se termin samopoimanja i samovrednovanja. Da bismo mogli govoriti o teorijama koje govore o uvjerenjima i vjerovanjima, moramo prihvatiti da sve te teorije imaju korijen u teorijama samopoimanja, samovrednovanjima, teorijama identiteta i ostalim teorijama koje govore o čovjekovu poimanju s obzirom na dob u kojoj se osoba nalazi. Naša vjerovanja se tijekom života mijenjaju s jedne strane kao prirodni i spontani ciklus uslijed odrastanja i s druge strane zbog skupljanja različitih životnih iskustava. Jedno od takvih iskustava može biti i psihoterapija kao oblik učenja i usvajanja korisnih i funkcionalnih uvjerenja u odnosu terapeuta i pacijenta.

Mi se ponašamo po obrascima za koje držimo da je nešto ispravno, u redu i istinito. Naše ponašanje moguće je mijenjati samo ukoliko mijenjamo naša uvjerenja.

Vjerovanja kreiraju naš život, ali ima tu jedna zamka. Vjerovanje je nešto što smo mi prihvatili kao istinu i onda ono oblikuje naš život na određen način. Primjerice, vjerujete da nešto možete i onda to zaista možete ili vjerujete da ste pametni i onda tako i djelujete. Uvjerenje je pak nešto potpuno suprotno. Ono je zavaravanje samoga sebe. Kada primjerice sportaš misli da dobro igra nogomet, a uopće ne igra tako dobro.

Uvjerenja baš i nisu od koristi jer nas samo usporavaju u duhovnoj evoluciji, no kako znati kada nešto vjerujemo, a kada smo uvjereni u nešto. Preispitivanje samoga sebe. Preispitujte svoja uvjerenja i zapitajte se jesu li vam ona korisna, ako da, kako vam koriste i je li moguće da i bezuvjetna ljubav gleda na nešto kao i vi. Uvjerenja su temelj stereotipa i predrasuda. Svi mi živimo i opstajemo na temelju mentalnih prečaca i to nam je veoma korisno u životu, jer da ih nemamo stalno bismo iz nova morali učiti i o već poznatim stvarima.

U razumijevanju i sagledavanju svojih uvjerenja može nam pomoći i primjena naše emocionalne inteligencije. Emocionalna inteligencija je sposobnost i  vještina opažanja, upotrebe i upravljanja osobnih emocija, emocija drugih ljudi ili čitavih grupa. Što  uopće  znači i u čemu je važnost emocionalne inteligencije? Znači li to da bi ljudi trebali jače ili lakše izražavati svoje osjećaje? Ne, ne bismo trebali nužno izražavati svoje osjećaje. Biti emocionalno inteligentan znači biti  svjestan svojih osjećaja i  njima upravljati  i biti  svjestan osjećaja drugih ljudi. Naši osjećaji su često temelj naših vjerovanja i uvjerenja.

Naša vjerovanja i uvjerenja su temelj naših stereotipa koje mi posjedujemo, a stereotipi stvaraju poteškoće u komunikaciji na poslu i u kontaktu sa strankama te mogu nastati zbog načina na koji opažamo i što mislimo o osobi s kojom razgovaramo.

Što su to točno stereotipi? Stereotipi su sustav shvaćanja koji utječe na stvaranje krivih slika o ljudima i pojavama oko nas, koji se uporno i nametljivo ponavljaju. Nastaju tako da skupini ljudi dajemo određene karakteristike, a zatim pri susretu s bilo kojim članom grupe očekujemo da će biti tipičan član te grupe i posjedovati sva njena obilježja. Mogu biti pozitivni i negativni. Nisu zasnovani na činjenicama ili opravdanim razlozima. Uzroci stereotipa mogu biti psihološki i sociološki. Psihološki razlozi mogu biti opravdavanje neprijateljstva, čuvanje vlastitog osjećaja vrijednosti i opravdavanje socijalno neprihvatljivog ponašanja. Sociološke uzroke najbolje objašnjava konformizam i teorija žrtvenog janjeta.

Na osnovu naših uvjerenja često se stvaraju iracionalna vjerovanja koja nas sprečavaju u postizanju naših ciljeva, stvaraju nam osjećaj patnje te uzrokuju ponašanja koja su štetna za nas i za druge oko nas. Kod racionalnih vjerovanja mi stvaramo samo svoju realnost. Naši osjećaji ovise o našim mislima. Većina neugodnih osjećaja posljedica je krivog načina razmišljanja.

Stavovi i uvjerenja su vrste predrasuda, navodi Boris Petz. Bitno je naglasiti da stereotipi mogu nekad biti od velike koristi, ali predrasude skoro nikada.

Promjenu svog stava odnosno uvjerenja možemo promatrati kroz više teorija.  Promjena stava često je reakcija na socijalni utjecaj. Naši stavovi prema svemu, od predsjedničkog kandidata do marke deterdženta za rublje, mogu biti pod utjecajem toga što drugi čine ili govore.

Stavove možemo promijeniti ako promijenimo svoje ponašanje. Ako npr. iz različitih razloga ne možemo ili ne smijemo izraziti svoj stav, mi nastojimo i promijeniti svoje ponašanje da se ne vidi kakav stav mi imamo i promjena našeg ponašanja vremenom utječe i na promjenu našeg stava, jer ćemo za svoje ponašanje nastojati naći unutarnje opravdanje, jer čovjeku je teško živjeti u neskladu. Ako jedno mislimo, a drugo činimo to što mislimo vremenom će se promijeniti u ono što činimo.

Ipak unatoč svim nastojanjima, stavovi su trajni i teško se mogu mijenjati, jedino ako pokušavate izazvati dugotrajnu promjenu stava, treba osmisliti snažne argumente i pridobiti ljude da razmatraju argumente i razmišljaju o njima tako da se promjena ostvari. S tim da je najteže promijeniti stavove, odnosno, uvjerenja koja su zasnovana na emocijama jer su to najčvršći stavovi.

Postavlja se pitanje kako protivne činjenice utječu na učvršćivanje stava, odnosno, uvjerenja? Učvršćivanje stava je proces razvijanja imunosti ljudi na pokušaje promjene njihovih stavova ranijim izlaganjem malim količinama argumenata protiv njihova stajališta. Upravo te male količine argumenata su ključne stvari. Stavovi, odnosno uvjerenja su temeljena na više argumenata i ako dođe do npr. negiranja nekih činjenica u tom uvjerenju, čovjek po svojoj prirodi nalazi druge pozitivne činjenice za svoje uvjerenje i to što je našao činjenice za opstanak svog uvjerenja još više učvršćuje svoj stav. Bez obzira što te činjenice redovno nisu činjenice, već su samo umišljeni argumenti za to uvjerenje.

Učvršćivanje stava možemo promatrati i kroz teoriju reaktivnosti, tj. kada uvjeravanje dovodi do suprotnog učinka. Ako netko smatra da mu pušenje nije štetno za zdravlje, jer je npr. njegov djed pušio čitav život i živio je 90 godina i nije istina da pušenje skraćuje životni vijek, i ako na to njegovo uvjerenje nastojimo primijeniti strogu zabranu, to naše uvjeravanje da je pušenje štetno i da mu zabranjujemo pušenje može samo izazvati kontraefekt i sigurno će doći do još jačeg opstanka uvjerenja te osobe kojoj postavljamo strogu zabranu.

Mi svoje stavove, odnosno, uvjerenja formiramo na različite načina, ali većina njih je naučena i djelomično mogu biti određeni genetskim faktorom. Dva su ključna utjecaja na formiranje stava:

  • direktno iskustvo (direktan doticaj s objektom ili osobom predstavlja snažan utjecaj na stavove) i
  • socijalno učenje (obitelj, grupe i kultura oblikuju individualne stavove na neizravan način).

I budući da stavove formiramo direktnim iskustvom, upravo zato je teško promijeniti čovjekova uvjerenja, jer je potrebno da čovjek svojim direktnim iskustvom utvrdi da je potrebno promijeniti svoje uvjerenje.

S toga uvijek je potrebno preispitivati se u što vjerujemo i u što smo uvjereni, jer najbolji korak za modificiranjem pogrješnog stava je svjesnost o postojanju pogrješnog stava.

 

U Sarajevu, 22. 9. 2015.

B. K.

Uzdam se u se’!

Samopouzdanje je riječ koju često čujemo u današnjim medijima. Prisutna je u našim razgovorima s prijateljima, obitelji, radnim kolegama. Redovno ju susrećemo na internet portalima, u dnevnoj štampi, u televizijskom i radijskom programu. A postavlja se pitanje: znamo li uopće što je to samopouzdanje!? Je li to kad je „netko pun sebe“, „on/a to zna vrlo dobro“, „on/a je siguran/na u sebe“?

Oxfordski rječnik engleskog jezika samopouzdanje definira kao osjećanje sigurnosti u sebe koje se rađa iz svijesti o vlastitim sposobnostima i kvalitetama. Međutim, tu se ne navodi da stupanj samopouzdanja može utjecati i na cjelokupni život, jer ako ga nemamo dovoljno, doslovno će nam sve izgledati mnogo teže, sumornije i sve će biti mnogo teže ostvarivo. Ovdje nije po srijedi nikakvo pretjerivanje – već surova istina, koliko god ju mi htjeli ili ne htjeli prihvatiti. Tako je.

Prije nego se upustimo u priču o samopouzdanju, bitno je poznavati razliku između samopouzdanja i samopoštovanja. Oba pojma su naširoko korištena i međusobno se isprepliću u našoj svakodnevici.

U najosnovnijim crtama, samopouzdanje je osjećanje emocionalne sigurnosti koje potječe iz vjere u sebe, a samopoštovanje je širok izraz koji obuhvaća sve ono što čini tu vjeru. Što bi značilo da bez samopoštovanja nema ni samopouzdanja. Sebe poštujemo jer smo sposobni biti pravi prijatelj, uspješno završiti radne obveze, pripraviti ukusan ručak, uredno popraviti pokvareno pokućstvo, a sve ovo doprinosi našem osjećaju da se možemo pouzdati u samoga sebe. I kad se iz dana u dan sve više i više možemo pouzdati u samoga sebe, tada možemo reći da stupanj našeg samopouzdanja raste.

Samopouzdanje se gradi na osnovu više činitelja, a među njima je najvažnije samopoštovanje.

Hibberd i Usmar (1996) navode da je samopouzdanje osnova u svim aspektima života. Pomaže nam dostići svoje ciljeve, isprobati nešto novo, vjerovati u svoju sposobnost odlučivanja i biti nezavisni.

Rosenberg (prema Gray-Little et al., 1997) smatra da osoba koju karakterizira visoko samopoštovanje poštuje samu sebe, smatra se vrijednom osobom, cijeni se i prepoznaje svoje grješke. Ako osoba ima nisko samopoštovanje to znači da joj nedostaje poštovanja prema samoj sebi, smatra se nevrijednom, nedovoljnom i općenito nedostatnom osobom.

Samopoštovanje (self-esteem) je termin koji se najčešće koristi da bi se izrazilo globalno vrednovanje sebe. Rosenberg (1965, prema Bezinović, 1988) definira samopoštovanje kao pozitivan ili negativan stav o sebi. Osoba s visokim samopoštovanjem sebe uvažava i cijeni, smatra se vrijednom poštovanja i ima općenito pozitivno mišljenje o sebi. Za razliku od ovakve osobe, osoba s niskim samopoštovanjem sebe najčešće ne prihvaća, podcjenjuje se i ima općenito negativno mišljenje o sebi.

Sappington (1989, prema Miljković i Rijavec, 2001) daje pregled istraživanja povezanosti između visokog samopoštovanja i funkcioniranja u različitim područjima života. Osobe visokog samopoštovanja su boljeg fizičkog i psihičkog zdravlja, otpornije su na stres; zadovoljnije su svojim poslom, školom i osobnim životom; uvjerenije su da će njihovi napori dovesti do uspjeha; češće planiraju, sudjeluju u raspravama, surađuju s drugima i postavljaju pitanja u školi ili na radnom mjestu; kompetentniji su u školi, na poslu i u različitim socijalnim situacijama; bolje su raspoloženi i manje depresivni; spremniji su suprotstaviti se drugima i lakše podnose kritiku; manje su skloni konformirati se pritisku većine i spremniji su izraziti svoje mišljenje; procjenjuju se sretnijima i zadovoljnijima od većine.

I kad imamo ovako visok stupanj samopoštovanja i zadovoljavajuće funkcioniranje u različitim područjima života, kako onda da se ne možemo pouzdati u sebe. Naravno da možemo i to nam je veoma potrebno.

Alice Walker – američka autorica, pjesnikinja i aktivistica, sljedećim je riječima na najbolji način opisala važnost samopoštovanja i samopouzdanja.
„Najčešći način na koji se ljudi odriču svoje moći je misleći da ju uopće nemaju.“

Zato ne dopustimo da nam naše mišljenje o nama kroji život, nego svojim pozitivnim djelovanjem dovedimo do toga da imamo pozitivno mišljenje o sebi.

Izvori našeg samopouzdanja mogu biti:

  1. Samopoštovanje;
  2. osjećanje „autentičnosti“ i opuštenosti u ulozi onoga što jesmo;
  3. prihvaćanje svog fizičkog izgleda;
  4. pozitivan stav i pozitivan pristup životu;
  5. vjera u vlastitu sposobnost da možemo svladati teške, rizične ili neizvjesne situacije i
  6. spremnost prihvaćanja hvale i kritike bez neke korjenite promjene mišljenja o sebi.

Visoko samopouzdanje daje energiju i motivira, dok nisko samopouzdanje ima niz negativnih posljedica poput loših emocija (sramežljivosti, prestrašenosti, nesigurnosti, bojažljivosti). Takve emocije dovode do povlačenja od drugih ljudi, što dovodi do usamljenosti, do problema u odnosima s drugim ljudima, u prijateljskim i intimnim vezama. Dolazi do stalnog osjećaja neuspjeha. Osjećaj nezadovoljstva povećava vjerojatnost za razvoj depresije. Bitno je napomenuti i da povećanje negativnih osjećaja može dovesti do ovisničkog ponašanja (ovisnosti o alkoholu, drogama i drugim sličnim opijatima) i konačno nas sve može dovesti do samodestruktivnog ponašanja.

Temelji samopouzdanja kreiraju se od najranijeg djetinjstva. Kroz cijeli naš život održava se slika o sebi koju smo najviše stvarali tijekom djetinjstva. Tada su najsnažniji izvor procjene nas samih bili naši roditelji.

S toga dragi roditelji, ovo su postupci koji dovode do zdravog samopouzdanja Vašeg djeteta:

  1. Posvetite im pažnju i ljubav i slušajte svoje dijete, slušajte ono što Vam Vaše dijete ima za reći.
  2. Uvažavajte potrebe i mogućnosti Vašeg djeteta.
  3. Potrebni su samo dosljedni odgojni postupci uz postavljanje razumnih granica i očekivanja (Ako ste svom djetetu obećali nagradu (npr. omiljenu čokoladicu) ukoliko uredno pospremi svoj krevet ujutro kad ustane, dajte mu tu čokoladicu i pohvalite ga kako je to lijepo ponašanje. A ukoliko dijete ne pospremi svoj krevet ujutro kad ustane, kaznite ga. Da, kaznite ga, ali isključivo uskraćivanjem omiljene čokoladice i recite svom djetetu da to njegovo ponašanje nije poželjno, ali da ste sigurni da će ono sljedećeg jutra pospremiti svoj krevet.)
  4. Pokažite vjeru u djetetove sposobnosti, podržavajte ga u njegovim eksperimentiranjima – ne dozvolite da dijete uvijek uči na Vašim grješkama, nego neka uči i na svojim grješkama.
  5. Za svaku poželjnu radnju nagradite ga, pohvalite ga, potičite da to i dalje radi i ohrabrite ga za nove radnje i izazove.

Ovim postupcima od najranijih godina dajemo dobru podlogu za razvoj samopouzdanja kod svakog čovjeka.

Također, bitno je prepoznati svoje negativne misli i negativne poruke, a još važnije je dokazati sebi da griješimo!

Neke od negativnih poruka mogu biti: „Stalno ispadam glupa!“, „Nema šanse da to naučim… da to uradim do zadanog roka!“, „Nesposobna sam ja za to!“, „Nikad to neću uspjeti!“, „Svi znaju više od mene!“.

Iako negativne misle mogu biti dio nas, potrebno je suočiti se s negativnom porukom i zapitati se koji je dokaz tome.

Zapitajmo se: Nismo li možda skloni umanjivanju dobrih stvari, a uveličavanju negativnih? Odbacujemo li pozitivne doživljaje i stvari kao nebitne? Uočavamo li i pamtimo samo ono što je loše? Predviđamo li često negativno svoju budućnost?

Ukoliko smo na većinu pitanja odgovorili pozitivno, potrebno je kad se ponovno nađemo u sličnim situacijama prepoznati negativne misli i suprotstaviti se samom sebi i zamijeniti ih novim, pozitivnim.

Misli koje mogu pomoći našem samopouzdanju su:

Imam pravo na pogrješku.

Svatko ima pravo na pogrješku.

Postavit ću dostižne ciljeve (kako me nedostizanje neostvarenih ciljeva ne bi obeshrabrilo).

Odbacit ću neprimjerene i neželjene primjedbe dobivene od strane drugih ljudi, a prihvaćat ću primjerene i ugodne.

Znam da sam vrijedna kao i drugi ljudi.

Mogu biti zadovoljna svojim napretkom.

Joyce Meyer – kršćanska autorica i govornica rekla je da:
„Pozitivni umovi proizvode pozitivne živote. Negativni umovi proizvode negativne živote. Pozitivne misli su uvijek pune vjere i nade. Negativne misli su uvijek pune straha i sumnje.“.

Znam da nije lako pronaći sreću u sebi, ali znajte da ju nije moguće pronaći negdje drugdje.

 

U Sarajevu, 15. 9. 2015.

B. K.

Gdje je ta Koliba?

Prepričati radnju knjige Koliba, autora Williama P. Younga, čini se tako jednostavno. Glavni lik Mek, vjernik, doživljava veliku tragediju tako što mu nepoznati manijak ubija dijete. Njegova bol je toliko živo opisana da je nemoguće ostati ravnodušan. Nakon što je bol sve veća i veća i nakon što Mek više ne može kontrolirati svoj život počinje se preispitivati o uzrocima svog najvećeg gubitka. U toj potrazi osobno mu se obraćaju Bog Otac, Isus i Duh Sveti. Većina radnje u knjizi predstavljena je u razgovoru Meka s Ocem, Isusom i Duhom Svetim. U potrazi za pitanjem: „Gdje je Bog u svijetu ispunjenom neizrecivim bolom?“, Mek se preobrazio, a možda i većina čitalaca knjige. Romanu koji na psihološki način obrađuje teološke teme teško je pristupiti objektivno, osobito ako si kršćanin, katolik, kao što sam ja. Teško je odstupiti od svojih uvjerenja i reći, ne to nije nemoguće, Bog ne liječi bol za gubitkom voljene osobe, ali u jednom se i znanost i religija slažu: potrebno je razumijevanje kako bi se bol za izgubljenom osobom umanjila ili lakše prihvatila. Bilo da razumijevanje tražimo u duhovnom smiraju kod boga ili prijatelja s kojim imamo fizički kontakt, moguće je doći do osjećaja da smo s nekim podijelili svoje osjećaje i podijeliti svoj teret i bol.

U ovoj knjizi su jasno i precizno objašnjene reakcije na gubitak voljene osobe, a tome smo izloženi svakodnevno, kako u našoj okolini, medijima, pa evo i u knjigama čiji nam naslov na to ne upućuje. Upravo iz tog razloga što smo često izloženi da netko blizak nama ili sami mi doživimo osobni gubitak, nastojat ću prikazati koji su to načini da se osobi pomogne.

Gubici su univerzalna pojava, jer na svijetu ne postoji čovjek koji nije nekoga ili nešto izgubio. Naravno, ljudi se međusobno razlikuju po broju i vremenu gubitka. Smrt nije jedini način da nekoga izgubimo, već radi svađe, ljubomore, zavisti i drugih životnih prilika možemo izgubiti prijatelje, voljene osobe ili izgubiti drage i bitne nam stvari poput novčanika, ključeva i dr. Gubitke zbog smrti karakterizira sasvim sigurna trajnost, konačnost i nepovratnost, dok kod ostalih vrsta gubitaka može postojati barem teoretska nada da će nam se izgubljena osoba vratiti ili da ćemo ponovo steći ono što smo izgubili. S druge strane, postoje i velike sličnosti u reakcijama na gubitak uzrokovan smrću i drugim uzrocima. Reakcije na gubitak nikada ne moraju i ne mogu biti iste.

Pojam Psihološke krizne intervencije (KRIN) označava skup postupaka pomoću kojih se, nakon kriznih događaja, ljudima nastoji pomoći da lakše prebrode ono što su doživjeli, odnosno pružanje pomoći radi ponovnog stjecanja osjećaja autonomije i kontrole nad životom, čime se smanjuje osjećaj bespomoćnosti (Arambašić, 2000).

Reakcije na gubitak mogu biti emocionalne (tuga, ljutnja, osjećaj krivice…), misaone (šok, nevjerica, teškoće u pažnji i pamćenju…), tjelesne (bol u prsima, probadanja u predjelu grudnog koša, teškoće s disanjem…) i ponašajne (teškoće u spavanju, gubitak apetita, plakanje, pretjerana aktivnost ili povlačenje u sebe…).

Suvremena istraživanja (Arambašić, 2013) pokazuju da su nerijetke reakcije na gubitak i vjera u Boga koja se pojavljuje ili postaje jačom. Javlja se i osjećaj snage gdje osoba smatra da može izdržati gubitak. Dominantan je i osjećaj da “smiju”, znaju i mogu tražiti te primati podršku i pomoć drugih ljudi. Spoznaja o tome da u svojoj okolini imaju mnogo ljudi koji su im spremni pružiti podršku u teškim trenucima čine ih jačim i izdržljivijim. Usvajanje novih životnih vrijednosti i osjećaj zbližavanja s drugom bliskom osobom daje snagu tugujućoj osobi na način da uviđa da nije sama i da tu nije kraj.

Bez obzira bili mi ili ne pripadnici određene konfesije, istraživanja pokazuju da je gubitak, odnosno smrt osobe, nešto što pojačava naše vjerovanje da postoji „viša sila“, jer sam čovjek nije u mogućnosti naći razumno objašnjenje za sve životne događaje i da bi se umanjio osjećaj anksioznosti traži odgovore u Njemu, bez obzira kako ga tko zvao.

Na koji način je upravo On, odnosno oni, pomogli Meku, autor knjige predstavio je to na jednostavan i razuman način. U slučaju da netko u našoj okolini doživi gubitak, odnosno smrt drage osobe, dužni smo pomoći osobi na taj način da shvati da nije sama i pružiti joj podršku. Najvažnije od svega je tugujućoj osobi pokazati da nemamo “čarobni štapić” kojim bismo mogli odagnati njezinu tugu i bol, ali da smo tu, da nam je stalo, da se može na nas osloniti. Kad ne znamo što reći najbolje je – šutjeti! Baš kao što smo zatvorili zadnju koricu knjige i osjetili da nismo sami, a nitko fizički nije bio uz nas… možda je to dokaz da je Koliba unutar nas samih i da nikad nije prazna…

 

U Sarajevu, 16. 6. 2016.

B. K.

KORAK NAPRIJED

Jednog jutra probudim se i vidim da mi je pokućstvo novo, da imam poslugu, svu zadnju tehnologiju i da kraj mene leži voljena osoba. Taj osjećaj svjesnosti da me čeka spreman doručak, da svi oko mene „plešu“. Hmm! Spremam se, vozač mi otvara vrata i odvozi me do radnog mjesta. Baš tog mjesta, gdje me svi bojazno i s poštovanjem pozdravljaju, gdje me izrazito cijene i poštuju moj uspjeh. Da, baš ja, ja sam uspješna! To novo odijelo, sat iz zadnje kolekcije, nove cipele i nova kožna torba čine me uspješnom ženom! Kad odjednom… tu rum, tu rum… Tko, što, gdje? Auuu, alarm zvoni. Probudi se! I da, to je samo bio san.

Kada bismo mogli preko noći postati uspješni, kako bi to bilo dobro, zar ne?

Ali ne kaže se uzalud da je put do zvijezda posut trnjem. Ne, nije tako lako postati uspješan. Ali nešto teže od toga da postanemo uspješni jest odrediti kriterije uspjeha. Jer to što mislimo da je neka glazbena zvijezda uspješna, ne mora značiti da ona to osjeća i da to doista jest. Nikad ne gledam samo posljedice, nego i uzroke, a tako i ne gledam samo uspjeh kao krajnji produkt, nego i kriterij kao okvir u kojem bismo mogli odrediti taj uspjeh.

Ali evo, za primjer, uzet ću kriterij uspješnog muškarca, direktora banke. Što je to što njega čini uspješnim? Novo odijelo, novi radni stol, nova kožna torba, hrpa papira na stolu? Ne, to nije odgovor. Ono što nas može učiniti uspješnima je prvobitna volja i želja za napretkom, koji nerijetko dovodi do uspjeha. Da svaki ulazni napredak i nadogradnja znanja dovodi do povećanja samopoštovanja, pokazala su mnogobrojna istraživanja. Što više svladamo životnih prepreka, više ćemo biti zadovoljniji sobom. U psihologiji je u zadnje vrijeme dosta korišten pojam „misli pozitivno“, odnosno budi optimista, vjeruj u sebe, u svoje mogućnosti i želi napredovati. Kad vidimo da je netko pametan, inteligentan, uvijek ćemo reći da on posjeduje mogućnost da bude uspješan. Ali što nam znači inteligencija? Nešto što sigurno dovodi za uspjeha? Ako ćemo navesti grubu definiciju inteligencije, reći ćemo da je to sposobnost prilagodbe u novim i nepoznatim situacijama.

DA! Moram biti sposobna prilagoditi se novim i nepoznatim situacijama. A znači li to da trebam odustati kod prvog neuspjeha? Što bi trebao reći jedan profesor književnosti kad mu jedan od radnih zadataka bude pisanje financijskog predračuna, a on to ranije nikada nije radio? I uradi on taj financijski predračun, ali ne bude baš nimalo dobar. Što bi trebao? Reći da odustaje, da on to ne može, da on nije za tog!? Je li to način na koji ćemo uspjeti? Koliko puta dijete padne dok ne prohoda? Jedanput, dvaput, pet puta ili možda deset puta? Ma bezbroj puta! Ono će pokušavati sve dok svojim nogicama ne stane na čvrsto tlo i još će se glasno nasmijati da svima javi kako je uspjelo. Tako i čovjek sve dok ne postigne svoj cilj, ne smije odustati. Samo ta upornost i želja dovest će do uspjeha.

Često čujemo da kad nam život da limun, napravimo limunadu. Da, upravo tako. Iskoristimo svaku priliku. Koliko god teško, gorko i nejasno bilo, iskoristimo svaku životnu priliku u svoju korist.

Sjećam se jedna priče iz studentskih dana… Djevojka je silno željela studirati ekonomiju u Zagrebu, pohađala sve pripreme i sve materijale preradila, ali na kraju nažalost nije bila primljena u Zagreb. I tako tužna, uplakana i razočarana predala je papire za ekonomiju u Sarajevu i bez problema se našla na listi primljenih studenata. Ali to nije bilo to. Ona je silno čeznula za Zagrebom. I eto prođe nekako prva godina studija i više nije ni spominjala Zagreb. Naviknula se na studij i život u Sarajevu. I završi tako i druga godina, pa i treća… mada je treću godinu malo kasnije završila, jer je kasnije obranila dodiplomski rad i baš dok je ona čekala datum obrane dodiplomskog rada završi se natječaj za prijavu za II. ciklus studija. I tako ponovno se javi razočarenje i tuga… izgubit će godinu, dolazi pauza u studiranju. Ali iskustvo je učinilo svoje… Ona pokupi svoje papire nakon obrane dodiplomskog rada i pravac Zagreb. Tu je natječaj za II. ciklus studija još uvijek bio otvoren i bi ona primljena u Zagreb iako je bilo suza i tuge što to nije Sarajevo. I tada smo joj pijući kavu rekli da ubuduće mora paziti što to toliko silno želi…, jer ukoliko je želja jaka, a upornost velika – uspjeh je zagarantiran. I sada, ona je mlada uspješna magistra ekonomije koja živi i radi u jednoj prestižnoj firmi u Zagrebu.

Nakon ove kratke priče prisjetimo se što nas to sve čini uspješnima:

  1. želja,
  2. upornost,
  3. iskorištavanje životnih prilika,
  4. usmjerenost na pozitivne ishode i naravno
  5. sposobnost da preuzmemo rizik.

Jeste li spremni?

 

U Sarajevu, 29. 4. 2015.

B. K.

LJUBAV NA DRUGI POGLED

Mogla bih govoriti o ljubavi kao općem pojmu, o ljubavi kao različitim vrstama čovječjeg poimanja koje izazivaju različite reakcije kako fiziološke tako i psihološke…, ali jedno je sigurno, o ljubavi se govori iz srca, iz iskustva…, a ne iz struke, iz nauke, iz knjiga… Mogla bih navesti mnoge teorije o ljubavi i zaljubljenosti, mnoga istraživanja koja su mi poznata, a koja govore kako o fiziološkom tako i o psihološkom utjecaju ljubavi na život čovjeka. Ali čemu to sve? Čemu to sve, ako ja ne posjedujem osobno iskustvo ljubavi, ako ja to osobno ne mogu prepoznati i samoaktualizirati svoj život kroz ta iskustva. Zar je doista teško spoznati ljubav?

Vjernici u boga reći će da je Bog ljubav, ali što nam to znači… to znači da je sve na ovom svijetu stvorio u savršenom skladu i savršenom preciznošću te nam dao spoznaju o tome. Imala sam sreću u životu, pa sam iskusila i roditeljsku ljubav. Hranili su me, štitili, branili, odgajali i sve činili kako bih odrasla u afektivno zrelu osobu. Mnoge stvari u djetinjstvu su mi branili i tad sam se ljutila na njih, ali što sam starija… uviđam da je to sve imalo smisla i da mi je to pomoglo da postanem svoj čovjek. Kad sam stasala za više obrazovanje, odvojili su mi zadnji komad svog kruha i bili mi podrška i potpora kako bih se školovala i završila studij. Da, sve su to roditelji radili, samo radi mene i samo za mene…, jer me vole. I da, to je ljubav. Meni je dovoljno da suzne oči spustim na grudi svoje majke i da se osjećam sigurno i voljeno. Njen miris, njen zagrljaj i njen poljubac izbrišu svaku tugu s mog lica. Kad se osjećam omalovaženo, dovoljan je stisak očeve ruke i riječi tatina princeza da znam da me nitko na ovom svijetu ne može omalovažiti koliko me on može voljeti.

Možda mnogima neće biti jasno, zašto ovako jednostavno i priprosto piše jedna magistrica psihologije i od koje se očekuje da da znanstvene dokaze o emociji zvana ljubav…, ali ne, ne želim, jer ja sam prije svega ljudsko biće, čovjek, žena, pa tek onda sve ono što sam kroz život stekla i naučila.

Zašto uvijek kažem da je meni sreća u malim stvarima? Da, meni jest. Iz razloga što je za sreću dovoljan razgovor s dragom osobom. Kako opisati to da mi se netko sviđa, da me netko privlači… jednostavno, želim provesti vrijeme s njim na način da pričam o svemu i svačemu. Da čujem osudu, kritiku, pohvalu i drugo mišljenje, bez potrebe da mi to smeta. Kad nekoga prihvatiš takvog kakav jest, onda si sretan što dijeli sve svoje pozitivne i negativne tajne s tobom. Kad ti netko kaže da mu treba pomoć, a ti ne pitaš: „Što ti je?“, nego žurno pitaš: „Kako ti ja mogu pomoći?“. Dok ga gledam u oči i slušam njegove šale – moje srce se koči od smijeha i pitam se kako se samo sjeti takvih šala i zašto ih baš meni govori. Kad mu mogu reći da ne volim tu pjesmu, jer u meni izaziva negativne emocije i ne brinem se što će pomisliti, nego znam da će to moje mišljenje prihvatiti. Sjećam se osjećaja kad sam s njim pojela prvu čokoladu, otvorili smo ju kao mala djeca, jeli, zezali se i to mi kao dvadesetšestogodišnjoj djevojci nije smetalo, nije mi bilo glupo otimati se za čokoladu, jer pobogu ja moram biti ozbiljna, vidi koliko mi je godina. Ne, tad godine nisu bitne, bitan je taj osjećaj sreće i treperenje srca i tijela.

Kad imaš s kim podijeliti želju da sjedneš u jesenje lišće, valjaš se i gađaš se lišćem onda znaš da te netko prihvatio onakvom kakva jesi. Kad je nebitan film koji se gleda u kinu, nego kad se gleda s tobom, kad je nebitno gdje se ide, nego da se skupa ide… onda znaš da nekome vrijediš i da tebi netko vrijedi.

Kad se doživi taj osjećaj, neće ti biti potrebne teorije o tome što je ljubav. Tad ćeš samo prepustiti se i uživati… ljubav je svugdje oko nas, samo treba progledati i vidjeti je i uživati u njoj.

U Sarajevu, 25. 8. 2014.

B. K. 

 

KROZ ISPRAVAN ODGOJ PREMA AFEKTIVNOJ ZRELOSTI

Nedavna istraživanja su pokazala da se 47% brakova raspada zbog nerazumnog ponašanja, a tek svaki 5-6 zbog preljuba. Međutim to nije sve. Slične obrasce nerazumnog ponašanja danas pronalazimo i u onome što se uobičajeno dovodi u vezu s pojmom loših radnih navika. Također, nedavna istraživanja Vrhbosanske nadbiskupije pokazala su da se nerazumno ponašanje pokazuje velikom preprekom i u ostvarenju boljih međuljudskih odnosa. Konkretno, tu se radi o onom problemu „da je uvijek onaj drugi najveći problem“, dok kritičar uvjereno misli za sebe da je nepogrješiv.

Također je rečeno da se iza problema nerazumnog ponašanja skriva nešto što psihologija naziva nedostatkom afektivne (emocionalne) zrelosti. Stoga bi se ovdje trebalo nešto više posvetiti ovom pojmu i njegovim konotacijama. S tim, bilo bi odmah dobro napomenuti da se ovdje ne nalazimo isključivo na tragu jedne svjetovne psihologije. Naime, kako to primjećuje naš eminentni kršćanski psiholog p. Mijo Nikić, poticaje za ostvarenje jedne dublje osobne zrelosti pronalazimo već u samom Svetom pismu: „Crkva, uvjerena u istinu da milost gradi na naravi (‘gratia perficit naturam’), u mnogim dokumentima poziva svoje vjernike da se založe kako bi postigli onu zrelost kršćanskog života na koju Sv. Pavao potiče Efežane kad im piše da ne budu više ‘malodobni, igračka valova, okolo tjerani svakim vjetrom nauke u ljudskoj prijevarnoj igri, usred prepredenosti koja lukavo krči put zabludi’, nego da postanu zrele osobe da se što više približe ‘k savršenom čovjeku, k mjeri punine veličine Kristove’ (Ef 4,13-14). Osoba Isusa Krista ostaje jedini ideal koji se može i treba u svemu slijediti kako bi se postigla zrelost ‘savršenog čovjeka’ o kojoj govori Pavao u poslanici Efežanima … Afektivna zrelost, koju želimo malo bolje upoznati, može se definirati kao ‘stanje osobe koja je nadvladala infantilnu ovisnost sigurnosti od roditelja ili od pripadnosti nekoj skupini (rodbinskoj ili školskoj), i koja je stoga sposobna uložiti (investirati) afektivne energije u stvarnost, prihvaćajući samoću u kojoj može biti ono što jest i uspostavljajući društvene odnose na planu afektivne jednakosti.’ Ova malo komplicirana definicija želi reći da afektivnu zrelost posjeduje ona osoba koja može sama ići kroz život, koja ne treba pomoć ‘štaka’ da bi se mogla održati na svojim nogama.“[1]

Emocije – prvotni sud čovjekov

Svi znamo da posjedujemo ono što se naziva afektima, tj. emocijama. Također znamo da te emocije mogu biti pozitivne i negativne, prijatne i neprijatne, ohrabrujuće i zastrašujuće. Ponekad se događa da nešto intenzivno osjećamo, a da sami nismo svjesni zašto. Na primjer, ponekad se osjećamo radosno, a da pri tome nismo svjesni razloga. Ili opet, pokatkad se osjećamo tužno premda je oko nas sve u najboljem mogućem redu. Ipak, rekli bismo da su ovo rijetke situacije, jer u najvećem broju slučajeva postoji nešto konkretno i opipljivo što potiče naše emocije, i mi smo toga u potpunosti svjesni. Na primjer, nečija uvreda me je potakla na loša osjećanja, ili me je opet nečija lijepa i srdačna pohvala potakla na osjećaj zadovoljstva, spokoja i ponosa. Primjera je puno i mogli bi smo ih u nedogled nabrajati. Tako se danas ljudi često požale da ih je jučerašnja politička emisija razljutila i potakla na psovku i bijes, dok s druge strane, slušanje omiljene glazbe čovjeku dokazano vraća dobro raspoloženje. Zato bi emocije mogli nazvati našim prvotnim ili primordijalnim sudom, jer skloni smo da poistovjećujemo s dobrom sve ono što nam budi pozitivne emocije. Isto tako, nazivamo zlim sve ono što nas potiče na negativne emocije. Međutim, nije sve tako jednostavno. Ovakvo afektivno prosuđivanje stvarnosti je sasvim normalno za djecu. No, s vremenom, kod normalne ljudske osobe moralo bi se buditi i racionalno prosuđivanje. Bez ovog potonjeg nema zrele i zdrave ljudske osobnosti.

U tom smislu navest ćemo par primjera: Dijete se susreće s određenim poteškoćama dok pohađa školsku nastavu i dok kući pokušava napisati školsku zadaću. Ovdje govorimo o poteškoćama jer proces učenja od djeteta iziskuje neminovno veliki napor. Ukoliko dijete cijelu ovu situaciju prosudi isključivo afektivno, ono će lako doći do zaključka da škola ništa ne valja te da mu zato nije ni potrebna. Upravo tako dolazimo do pozadine nečijih slabih školskih rezultata i ocjena. Tomu naprotiv, da bi se dijete uspješno izborilo s ovom kušnjom učenja, kod njega će se morati potaknuti i jedna zdrava racionalna prosudba. Treba ga poticati da na život već sada pokuša gledati malo šire i dugoročnije. Ako bude dobro učilo, pred njim će se otvarati brojna vrata. Imat će lijep posao; bit će u mogućnosti učiniti brojna dobra, a i njemu samom bit će u životu dobro. Vidimo, u konačnici, racionalna prosudba i ne radi nešto protiv naših emocija, nego čak što više, omogućuje nam da dođemo do istinske i postojane životne radosti. Slično tome, danas se mnogi roditelji, zapravo već djedovi i bake žale na to kako su im djeca još uvijek „na grbači“ te kako ništa ne žele raditi. Ako se ovi pitaju zašto neće da rade, oni često odgovaraju „kako nisu ludi da rintaju cijeli dan za 20 KM“. E sad, raditi naporno cijeli dan za 20 KM uistinu i nije pravedno, ali pri tome je još nepravednije da mlad čovjek u punoj snazi bude na grbači majke umirovljenice koja nema ni tih 20 KM po danu, nego prije 10 ili maksimalno 15. Stoga bi takvima trebalo poručiti da ukoliko su već protiv nepravde, nek’ onda prestanu i sami činiti nepravdu. Neka radi marljivo za tih 20 KM, a ako se otvori mogućnost bolje zarade, naravno da će takvu mogućnost i prihvatiti. Dakle, vidimo, racionalna prosudba u ovom slučaju ne radi protiv averzije mladih ljudi prema slabo plaćenom radu, jer u konačnici ovakva reakcija je sasvim normalna. Međutim, oni se moraju izvući iz svoje infantilne sebičnosti koja nije u stanju vidjeti ni centimetar dalje od svoga nosa. U konačnici, čovjeku nije zabranjeno osjećati nepravdu; no, on bi pri tome trebao razvijati i jedno bratsko suosjećanje, te s tim onda biti u stanju osjećati i nepravdu koju trpe drugi ljudi, osobito njegovi bližnji i to baš od njega samoga. To je ujedno i glavna karakteristika afektivno nezrelih ljudi: izvanredno dobro opažaju sve ono što se radi protiv njih samih, dok katastrofalno loše opažaju sve ono zlo što oni sami čine svojim bližnjima. Namjerno naglašavamo ovo „prema svojim bližnjima“ i to zbog toga što su afektivno nezrele osobe vrlo često sklone jednoj lažnoj solidarnosti. Tako oni obično posjeduju jedno široko i difuzno suosjećanje, ali ne i ono konkretno i fokusirano. Nešto u stilu: „Ja sam jako pozitivna osoba… ma ja stvarno volim cijeli svijet… jedino ne mogu izaći na kraj sa ženom, djecom i susjedima/komšijama“. Zato danas nije nimalo slučajno da postoji više udruga za zaštitu životinja od onih za zaštitu ljudi, ili opet, da ljudi pokazuju više senzibiliteta prema političkoj nepravdi, nego prema onoj elementarnoj socijalnoj ugroženosti u svojoj blizini.

Dva pola istog problema

Ako govorimo o nedostatku afektivne zrelosti susrest ćemo se neminovno s različitim oblicima ponašanja, koja se skrivaju iza zajedničke jezgre. Tako, različite osobe u nekim situacijama mogu potpuno različito reagirati premda u suštini imaju zajednički problem. Na primjer, jedna od važnih odlika afektivne zrelosti jest mogućnost razboritog i smirenog prihvaćanja tuđe kritike. Dakle, zrela osoba, ukoliko čuje neku kritiku vjerojatno neće žustro i emotivno reagirati. Malo će zastati, razmisliti, te smireno izreći svoj osobni stav. S druge stane, nezrela osoba će u istoj situaciji reagirati burno i svađalački. Strastveno će se braniti od kritike kao da joj sam život ovisi o tome. Međutim, postoji i drugi pol nezrelosti. Neke nezrele osobe bi u navedenoj situaciji reagirale posve servilno, što znači da bi vjerojatno zauzele stav jedne „puzave“ i nekritičke pokornosti. Premda se ovdje radi o posve različitim ponašanjima, u oba slučaja se susrećemo s posve istim problemom, a to je tzv. strah od neuspjeha. I najsposobniji vojskovođa mora izgubiti poneku bitku, ali će usprkos tome u konačnici dobiti rat. Ili ono, kad Gospodin šalje proroka Ezekiela da propovijeda domu Izraelovu, On ga unaprijed upozorava: „A dom te Izraelov neće poslušati, jer ni mene ne sluša, jer dom je Izraelov tvrde glave i okorjela srca“ (Ez 3,7). Ovdje bi se čovjek zabrinuto zapitao, čemu nekome nešto govoriti ukoliko te ionako neće poslušati? Međutim, ovo pitanje upravo predstavlja stav nezrelosti, jer istina se po sebi mora svjedočiti bez obzira na to svidjelo se to nekome ili ne. Prirodno je ne željeti sebi neuspjeh, no pitanje je što je to zapravo istinski neuspjeh? U slučaju s prorokom Ezekielom mogli bismo zato konačno reći da ga Gospodin i nije pokušavao gurnuti u neuspjeh, nego sasvim obratno, On ga milostivo pokušava sačuvati od onog istinskog neuspjeha, a to bi bilo njegovo eventualno ravnodušno pristajanje uz grijeh i bezakonje. Zato i kažemo da je ljudski strah od neuspjeha u suštini neutemeljen i poguban strah. Izbjegavajući poneku neugodnu situaciju u svom životu čovjek se neminovno susreće s istinskom opasnosti vlastitog asocijalnog i neprilagođenog ponašanja.

Napredna zrelost Isusa Krista

Premda Isus na kraju umire tragičnom smrću, On istu promatra kao nešto smisleno. To ne znači da je Isus prihvatio tragediju križa na neki ravnodušan i hladnokrvan način. Ne, on je duboko potresen predstojećim pashalnim događajima. Međutim, On ne bježi, niti očajava: „Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod“ (Iv 12,24). Dakle, On smatra da ne samo da bi njegova smrt imala neki smisao kao takva, sama za sebe, nego ona ima i dublji smisao u odnosu na njegov cjelokupni život i poslanje. Odnosno, sve ono što je do tada bio izrekao i učinio, naći će svoje puno ostvarenje tek u smrti. Ovdje se vjerojatno susrećemo s najvišim stupnjem osobne zrelosti, a to je prihvaćanje vlastite smrti, kao i pronalaženje njezinog smisla. Ona nije samo svojstvena velikanima vjere, nego i nekim drugim ljudima. Na primjer, čuveni psiholog Carl Gustav Jung je znatan dio svoje psihologije posvetio jednom prirodnom prihvaćanju smrti. Kako je smrt dio ljudskoga života, on je postao svjestan da istinskog prihvaćanja života nema bez prihvaćanja smrti. Tijekom života, puno je meditirao o svojoj vlastitoj smrti kao i o svome daljnjem zagrobnom putu. Na kraju je točno predvidio dan i vrijeme svoje prirodne smrti. Ujutro su ga našli u krevetu, a ubrzo su primijetili da je noć prije bio otvorio najbolju butelju vina iz svoga podruma, te otpio čašu ili dvije. Spokojno je i svjesno dočekao svoj kraj, nazdravivši pri tome uspješnom i plodnom vlastitom životu, potpuno smiren pred nadolazećom tajnom smrti…

Aspekti uspješnog odgoja djece

Većina današnjih ljudi ostaje nezrela zbog toga što je vođena svojim psihološkim determinizmima. Kohlberg tvrdi da dvije trećine odraslih u današnjoj kulturi rezoniraju na relativno primitivnom nivou moralnog suda. Tijekom svog života naučili smo da sve stvari dijele na dobro – zlo, odnosno na sviđa mi se – ne sviđa mi se. Razlog za to treba tražiti u ranom djetinjstvu. Još kao novorođenče dijete doživljava vanjski svijet samo u kategorijama, tj. kao situacije,  stvari i ljude koji izazivaju ugodno tjelesno stanje i one koje izazivaju neugodno tjelesno stanje. Da bi se dijete u budućnosti moglo klonuti neugodnih izvora, a tražiti one koji izazivaju ugodu, mora se na neki način sjećati što je bilo izvor ugode u prošlosti, a što neugode. Hoće li se osoba sjećati samo neugodnih ili i ugodnih situacija, ovisi i o unutarnjoj motivaciji, želji i volji samog čovjeka kao i o psihološkoj konstrukciji osobina ličnosti osobe. Nešto što obvezno stvara neprilagođenu, nezrelu, neuravnoteženu i neurotičnu osobu je bježanje od problema, iz razloga što svaki bijeg stvara trenutni osjećaj ugode, ali uskoro nas probleme ponovno susretne i mi, budući da smo jednom pobjegli, nastojimo pobjeći opet, a ponekad to neće biti moguće i tad uvidimo da za to nemamo snage i tad krivimo sebe, jer smo nesposobni, Bog nam dao lošu sudbini, loše smo sreće itd. Sve su to razlozi i izgovori koji dovode do smanjenja samopoštovanja i samo-vrednovanja kod osobe, koja kroz djetinjstvo i kasnije dovodi do afektivne nezrelosti. Ukoliko već odrasla osoba posjeduje afektivnu nezrelost, tu nije kraj, sve se može popraviti i to na način da se jača samopouzdanje osobe, da se nauči služiti svojom racionalnom procjenom, kontrolirati svoje emocionalne želje i da se nauči izvršavati potrebne korekcije. Međutim, bitno je naglasiti da je bolje od početka raditi na „stvaranju“ afektivno zrele osobe, nego se dovesti u situaciju da su nam potrebni „popravci“. Potrebno je osobu odgajati od malih nogu, još od kolijevke. Svima nam je poznato kako se novorođeno dijete oglašava plačem, što može značiti da je dijete gladno, žedno i da ima potrebu za zadovoljavanjem osnovnih životnih potreba, međutim dijete se svemu nauči. Nauči se da svaki njegov plač znači roditeljsku prisutnost i pažnju i može to početi iskorištavati na sve moguće načine. Stoga, potrebno je naučiti razlikovati kad je u pitanju plač koji je izazvan potrebom zadovoljavanja osnovnih životnih potreba, a kada je to dječja potreba za roditeljskom prisutnošću i pažnjom te se na taj način od malena uče da im se sve želje ispunjavaju.

Neki konkretni koraci u svrhu ispravnog odgoja djece:

  • ne ispunjavati mu svaku želju – kako dijete samo ne bi plakalo;
  • ne držati ga kao kap vode na dlanu – iz razloga što je to moje dijete; ono treba na vrijeme naučiti da nije samo na ovom svijetu te da se sve živo ne treba okretati oko njega samoga;
  • ne učiti dijete da ćemo mi sve za njega uraditi – neka se samo uči radnim navikama, jer iste se i mogu steći samo u djetinjstvu;
  • ukoliko se dogodi nestašluk, npr. dijete ukrade tuđu igračku – ne trebate vi vratiti igračku i reći da to vaše dijete nije namjerno učinilo, jer ono je samo dijete. Nego! Naučiti svoje dijete da prizna grešku i da sam vrati ukradenu igračku te se ispriča; time će dijete osjetiti da je pogriješilo, ali i to da se sve greške mogu ispraviti ukoliko se priznaju i za njih se iskreno pokaje;
  • ne treba nagrađivati loše ponašanje – ukoliko dijete opsuje, ne treba se smijati i govoriti kako je slatko, jer je ono samo dijete – nego ga upozoriti te razgovorom ukazati da je to pogrešno i ukoliko se to ponovi da će biti kažnjeno i toga se dosljedno držati;
  • ukoliko ste rekli da ćete mu uskratiti omiljeni slatkiš ukoliko ponovi pogrešno ponašanje (npr. ukrade nešto ili opsuje) – to i ispunite, neka vam ne bude žao, jer time ćete naučiti svoje dijete odgovornosti, jer u kasnijoj dobi zakoni i pravila neće biti blagi i olakšavajući poput roditeljskog ophođenja;
  • osobito važno: nikada se nemojte međusobno sukobljavati preko djece, odnosno, ukoliko je jedan roditelj odlučio reagirati na nestašluk svoga djeteta, drugi roditelj u tom slučaju ne bi trebao pokušavati zaštititi dijete. Tako se djeci odašilje potpuno pogrešna poruka. Rastući, oni će naučiti da uopće nije važno kako se ponašaš dok na svojoj strani imaš nekog moćnog zaštitnika. Tome nasuprot, dijete mora dobivati jasne moralne orijentire: što je dobro, dobro je; i što je loše, loše je.

 

U Sarajevu, 21. 8. 2014.

B. K.

 

[1] M. Nikić, Odgoj za afektivnu zrelost, 1991. str. 313-314. Izvor: hrcak.srce.hr/file/82909 Stanje: 2.8.2014.

 

Ponovo…

„Ponavljanje je majka znanja!“, svi smo mnogo puta čuti ovu latinsku poslovicu. Stari Latini su bili svjesni da se učenjem stječu relativno stalni oblici reagiranja u određenim uvjetima koji su se ponavljanjem pretvarali u znanje.

Danas mi to jednostavno i lako nazivamo navikom. Osnovni faktori u formiranju navika su ponavljanje i vježba, a vježbom navika postaje sve čvršća i dovodi do automatizma. Kako se navike vježbom brže ili sporije automatiziraju, tako se i nevježbanjem dolazi do deautomatizacije, a potom i do gašenja navike. Kod djece se navike najčešće usvajaju uz pomoć potkrepljenja, tj. uz nagradu ili kaznu.

Odnosno potkrepljenje je svaki podražaj koji povećava vjerojatnost da će se neko ponašanje pojaviti ili da se neko nepoželjno ponašanje neće pojaviti (Petz, 2005).

Osim o vježbi, formiranje navike ovisi i o samoj motiviranosti osobe koja želi usvojiti određenu naviku. Što je navika više automatizirana, minimalna je svijest kontrole i javlja se optimalni utrošak energije, a takvo reagiranje je vrlo ekonomično.

Tipičan primjer automatizirane radnje, tj. navike je vožnja automobila. Nakon više ponavljanja tko još razmišlja o tome kako se pali automobil, kad je potrebno pritisnuti kvačilo, gas, kočnicu… nema više tog razmišljanja kad ćemo prebaciti u koju brzinu, nego se sve radi po automatizmu, pod minimalnim stupnjem svjesnosti.

Navike su te koje nam olakšavaju svakodnevno funkcioniranje te nam uvelike skraćuju vrijeme koje bismo potrošili da nam određena radnja nije poznata i usvojena.

U psihologiji je poznata hijerarhija navika, a objašnjava se kao organizacija jednostavnijih (komponentnih) navika u sklopu neke složenije navike. Hijerarhija se odnosi i na redoslijed pojavljivanja pojedinih komponentnih navika i na intenzitet tog pojavljivanja. Za jednostavnije navike uvijek je potrebno manje vremena, dok za one složenije potrebno je više vremena i više svjesnosti, ali vremenom i ponavljanjem to postaje sve manje svjesno i sve lakše izvodljivo.

Budući da smo u životu izloženi mnogim situacijama, postoje mnoge prilike da usvojimo kako dobre tako i loše navike, kako za nas tako i za druge. Ovisno od stabilnosti ličnosti i životnih događaja usvojit ćemo navike koje mogu biti i dobre i loše.

Navike su kao i svi drugi oblici ponašanja, koji ovise kako o nama i našoj ličnosti, tako i o situaciji, kako o nasljeđu tako i o okolini. Kad se govori o nasljeđu i navikama ne govori se o genu koji smo naslijedili za neko ponašanje i naviku, nego o nasljeđivanju preferencije da smo skloniji određenim oblicima ponašanja koje su naši preci ponavljali.

Mnogo puta čujemo o zdravim i lošim navikama života, o tome što jedemo i kako jedemo i slično. Sve su to ustaljena ponašanja i usvojeni oblici ponašanja koje smo bez velikog razmišljanja ponavljajući usvojili. Kad malo razmislimo, čitav naš dan se većinom sastoji iz naših navika… zato dobro će nam doći da razmislimo što to sve ponovo činimo, jer sve ponovljeno može nam postati navika…

U Sarajevu, 16. 2. 2014.

B. K.

 

Depresivan sam, što sad!?

Depresija je psihički poremećaj čija su bitna obilježja promjene raspoloženja, utučenost, pomanjkanje radosti, čuvstvena praznina, bezvoljnost, gubitak interesa i niz tjelesnih tegoba (Hautzinger, 2002).

Kao što vidite navedena definicija je iz 2002. godine i od tada je prošlo više od deset godina, ali simptomi depresije nisu postali ni malo blaži i nije ih manje, nego se svaki dan uviđa da je depresija jedan od težih psihičkih poremećaja.

U novije vrijeme je sve više termina koji opisuju depresiju kao emocionalno stanje u kojem prevladavaju neugodna čuvstva tuge i očaja, praćeno osjećajem obeshrabrenosti, bezvrijednosti, zlim slutnjama, otežanim i usporenim mišljenjem i općenito smanjenjem psihofiziloške aktivnosti te kao niz afektivnih poremećaja za koje su karakteristična intenzivna čuvstva tuge, beznađa, bespomoćnosti, te bezrazložan osjećaj krivnje i sklonost samoubojstvu (Jurin, 2005; Petz, 2005; Masten i sur., 2006; Imam, 2007;).

Na osnovu čega onda današnji moderni čovjek tek tako olako može reći: “Danas sam depresivan… imam depresiju… uzet ću antidepresive!?”.

Da bismo mogli reći da imamo depresiju potrebno je utvrditi koja od obilježja depresije posjedujemo.

Žalost, utučenost, neraspoloženje, slabost, bezvoljnost, pomanjkanje poticaja, sumnje u sebe, osjećaj bezvrijednosti, beznađe, besmislenost, tjeskoba, nemir, nedostatak energije, poremećaji apetita, gubitak tjelesne težine, smanjeni libido, poremećaji spavanja, bolovi, teškoće koncentracije i na kraju samoubilačke misli. Mnoga od nabrojenih čuvstvenih stanja i tegoba doživljavaju svi ljudi. Ta su stanja, ako ne traju predugo i ako nisu izuzetno snažne, normalne reakcije na npr. gubitak, neuspjeh, razočaranja, opterećenost, osamljenost, iscrpljenost.

Unutar normalnog doživljavanja, depresija se odnosi na stanje zlovolje ili neraspoloženja, odnosno depresija je u funkciji depresivnog raspoloženja.

Kad je riječ o depresiji kao psihičkom poremećaju može se odnositi na tri razine:

  1. na razini simptoma, kad se radi o pojedinačnim simptomima poput žalosti ili utučenosti;
  2. na razini sindroma, postojanje obrasca međusobno povezanih obilježja emocionalnih, kognitivnih (misaonih), motoričkih i drugih komponenti i
  3. na razini nadređenog pojma za različite poremećaje i njima pripadajuće uzroke, te znanja o njihovom tijeku i liječenju.

Iz ovog je jasno da na različite načine čovjek može biti povezan s terminom depresije, ali svaka sljedeća razina je jačeg i intenzivnijeg intenziteta na čovjekovo funkcioniranje. Zato budite oprezni i ne posežite za antidepresivima ukoliko imate depresivne simptome unutar normalnih životnih događaja.

Sljedeći put kad odlučite posegnuti za antidepresivima konzultirajte liječnika i utvrdite stanje, razinu i trajanje depresije.

Pogotovo iz razloga što u većini slučajeva uz depresivne simptome imate i anksiozne simptome, jer je mnogim istraživanjima do sad utvrđeno da su depresija i anksioznost i kao poremećaj i kao raspoloženje visoko povezani.

Na koje se sve načini liječi depresija bit će govora u drugom članku uskoro. Do tada ostajte mi zdravo i ne posežite za svakakvim bočicama lijekova da biste popravili raspoloženje, nego nazovite prijatelja/icu i pravac na kavicu, u šetnju, u prirodu.

 

U Sarajevu, 8. 8. 2013. 

B. K.

 

Eksperimenti koji su doveli do promjena…

Svima nam je donekle poznato da su upravo eksperimenti bili odskočna daska u tretiranju psihologije kao znanosti. Glavno oružje psihologije su upravo psihološki testovi i psihološki eksperimenti kojima se dolazi do zaključka o onom indirektnom, o onome što ne možemo osjetiti – ljudsko ponašanje.

Koji su to eksperimenti koji su obilježili psihologiju?

  1. Apatija promatrača/efekt promatrača

U slučaju nužde, kad nam na primjer pozli, većina nas bi željela biti na prometnom mjestu gdje bi nam tko mogao pritrčati u pomoć, ali upravo se javlja ona bojaznost da nam nitko ne garantira da će nam netko prići i pomoći.

Psihološki fenomen poznat kao Apatija promatrača (Genovese efekt) navodi da su veće šanse da ljudi nekome pomognu ukoliko u blizini nema nikoga ili ima vrlo malo ljudi. Ako se u blizini nalazi više ljudi, obično se misli da će se netko drugi zaustaviti i pomoći, što znači da to ne morate biti baš vi. Ovo ponašanje naučnici zovu difuzija odgovornosti.

Neki psiholozi tvrde da je za ovakvu pojavu odgovorna pristojnost, koja u većini zapadnih kultura nalaže da je neprimjereno da se bulji u druge ljude u javnosti. Kao rezultat toga, u velikim skupinama, prolaznici se trude da ne gledaju previše okolo i ne obraćaju pažnju na ljude oko sebe, zbog čega je i manja šansa da će primijetiti osobu kojoj je potrebna pomoć.

Više informacija: http://www.grignoux.be/dossiers/288/pdf/manning_et_alii.pdf

  1. Eksperiment s Bobo lutkom

Albert Bandura je 1961. godine proveo eksperiment s Bobo lutkom (lutka na napuhivanje) kako bi dokazao da ljudsko ponašanje proizlazi iz društvene imitacije, a ne od nasljednih genetskih faktora.

U eksperimentu su učestvovala djeca u dobi od 37 do 69 mjeseci. On je postavio tri skupine djece: jedna je bila izložena odraslim ljudima koji pokazuju agresivno ponašanje prema Bobo lutki, druga je bila izložena odraslim ljudima koji se mirno igraju s Bobo lutkom, dok je treća bila kontrolna skupina. Rezultati su pokazali da su djeca izložena agresivnom modelu u većini slučajeva i sama pokazala agresivno ponašanje prema lutki, za razliku od djece koja su bila izložena pasivnom igranju s lutkom.

Zato dragi (budući) roditelji oprezno, dijete vas promatra.

Više informacija: http://psychclassics.yorku.ca/Bandura/bobo.htm

  1. Aschov eksperiment

U ovom eksperimentu ispitanicima se pokaže jedna linija, a onda ih se zamoli da istu usporede s tri druge linije i pronađu odgovarajuću veličinu.

Čini se jednostavnim, zar ne? Ipak, većina ispitanika pokaže pogrješnu liniju, jer je soba u kojoj borave ispunjena glumcima koji prije ispitanika odaberu pogrješan odgovor. Rezultati ovog eksperimenta jasno pokazuju da će se ljudi prilagoditi gomili koja ih okružuje umjesto da daju svoje mišljenje. Čak 80% ljudi se odluči za pogrješnu liniju!

Što je jasan dokaz da smo pod utjecajem konformizma više nego što mislimo.

Više informacija:

http://vault.hanover.edu/~altermattw/social/assets/readings/Reading04.pdf

  1. Piano stepenice

Psihološki eksperiment, koji je imao namjeru dokazati da se navike ljudi mogu promijeniti (na bolje) tako što se u svakodnevne „dosadne“ aktivnosti uvede malo zabave pokazao se veoma uspješnim.

2009. godine, tim stručnjaka je preko noći pretvorio stepenice u jednoj podzemnoj željeznici u Stockholmu, Švedska, u potpuno funkcionalan klavir. Svaki put kada bi prolaznik stao na određenu stepenicu, ona bi svirala tu notu. Taj dan, 66% više ljudi je odabralo piano stepenice umjesto pokretnih stepenica, koje većina inače koristi. Zar ne radimo sve radi sebe i za sebe, pogotovo s ciljem zabave i lijepog provoda?

Izvorni eksperiment pogledajte na:

http://www.youtube.com/watch?v=2lXh2n0aPyw&feature=player_embedded

Sve je ovo naša svakodnevica, jer upravo svaki dan nam je vlastiti eksperiment. Kroz svoje ponašanje upoznajemo sebe bilo svjesno ili nesvjesno.

 

U Sarajevu, 28. 5. 2013.

B. K.

Exit mobile version