O shopping-u

Trebat će puno vremena da se uklone stereotipi o ljudima koji idu u kupovinu. Jedan od njih je kako to čine samo žene, dok muškarci to ne rade i drugi kako ljudi kojima je dosadno, koji nemaju što raditi i koji su intelektualno površni idu u kupovinu. Činjenica da svi idemo redovito u kupovinu već dovoljno govori o pogrješnosti tih stereotipa, a ima ih još. Ovdje nećemo pisati o stereotipima.

Trgovački centar je kao kazalište, za njega se sređujemo i uređujemo. Ne želimo biti viđeni u „lošem“ izdanju. Izlozi trgovačkih centara i van i unutra su kao kazališne kulise, tu su da nam privlače i zadržavaju pažnju. Prodavači su poput sporednih glumaca u predstavi. Smješkaju nam se, pristojno pozdravljaju, koriste različite glumačke tehnike bilo govora bilo gesta, ali cijelo to kupovno ili prodajno kazalište bilo bi prazno i napušteno da nije nas glavnih glumaca. Mi smo glavni likovi u toj predstavi, glavni glumci zbog kojih je cijela predstava, zajedno s kulisama, mi smo glumci zbog kojih je cijelo to kazalište i napravljeno.

Kao da smo svjesni da je trgovački centar poput kazališta. Pristojno se oblačimo, nastojimo se pristojno ponašati (ne uvijek uspješno), odlično igramo svoje uloge uspješnih ljudi, poslovnih ljudi, ljudi punog novčanika. Čak i rekviziti, kazališnim rječnikom rečeno, služe našoj glumi: mobiteli, torbe i torbice, jakne, hlače, cipele, način hodanja, govora, način gestikuliranja. Naš susret s prodavačicom može svakako ući u antologije glumačkog umijeća.

U onom trenutku kad znaš i osjećaš da je prodavačica umorna i da joj nije ni do čega i kada joj želiš malo napakostiti kao da te zanimaju cipele u izlogu, a zapravo joj samo malo želiš zagorčiti kraj radnog dana. I to izgleda sve tako ljubazno i pristojno da zaslužuje mjesto u antologiji najbolje odglumljenih scena. A o glumačkim vještinama u susretima s prijateljima i poznanicima koje ne volimo da ne govorimo. U ovom prodajnom kazalištu se grlimo i ljubimo do iznemoglosti, žalimo se kako se nismo dugo vidjeli i kako se obvezno moramo sresti, a zapravo se ne podnosimo.

Povremeni glumac koji otvoreno pokazuje da mu u ovom kazalištu ne odgovara predstava i da mu je predstava pomalo i dosadna i jednolična u drugim glumcima zna izazvati osjećaj neugode. Od njega se na brzinu sklonimo, a i sporedni glumci, odnosno, prodavači vrlo brzo sa scene komedije i smijeha, kad je takav glumac u pitanju, prebace se na scene drame i tragedije. Trgovački centar je tip otvorenog kazališta koje radi svaki dan i gdje svatko igra ulogu glavnog glumca, svaki od nas koji kupuje glavni je glumac u svojoj predstavi, nitko nije i nema sporednih glumaca osim prodavača. Naša posjeta prodajnom kazalištu uvijek se odvija u četiri čina koji mogu početi bilo kao komedija bilo kao drama, ali uvijek imaju tragičan završetak.

Prvi čin: Odlazak u trgovački centar kao početak komedije ili drame

Odlazak u trgovački centar zahtjeva dugotrajne glumačke pripreme, izbor garderobe koja odgovara sceni je li kiša, hladno toplo ili vruće. Izbor rekvizita za posjet prodajnom kazalištu, samo mobitel bez torbe, manja ili veće torba, šal ili bez njega. Izbor glumačke šminke, jaka ili slaba šminka, samo brada ili skroz brijanje, ili brada stara par dana. Kosu u rep ili raspušteno, šišanje na kratko ili samo skraćivanje na zatiljku i oko ušiju. Nismo ni svjesni koliko često traju naše glumačke pripreme za prodajne kazališne daske na kojima želimo nastupiti.

Nakon odabira garderobe slijedi izbor drugog glavnog glumca, ili više njih. Ako smo obiteljski ljudi i imamo djecu, glumačke pripreme mogu potrajati dugo, često izazivaju nervozu, dernjavu i plakanje, pa se odlazak u prodajno kazalište umjesto opuštene komedije može pretvoriti u pravu dramu. Ako smo samci, a imamo najboljeg prijatelja i prijateljicu, onda glumačke pripreme uglavnom teku mirno tek s povremenom usporedbom glumačke garderobe i rekvizita. Ako smo se tek vjenčali, komedija bi trebala biti valjda zagarantirana!

Posebno mjesto u prvom činu našeg posjeta prodajnom kazalištu zauzima proizvod kojega želimo. Ako nam je prodavačica već javila da nas proizvod čeka i da ne trebamo žuriti, onda prvi čin našeg odlaska u prodajno kazalište traje kao opuštena komedija, ne žurimo, čak ponekad zbog glumačkog uzbuđenja dolazimo skoro kad se kazalište treba zatvoriti samo da uzbuđenje traje što duže, osjećamo leptiriće u trbuhu kao da smo prvi put zaljubljeni ili ćemo dobiti nagradu za najboljeg glumca. Međutim, ako nam je prodavačica javila da trebamo požuriti jer će proizvod nestati, onda se odlazak u prodajno kazalište pretvara u dramu, a zna završiti i kao tragedija. Prvi čin našeg odlaska u prodajno kazalište hoće li biti komedija ili drama ne ovisi o nama kao glumcima, nego o proizvodu kojega žudno vrebamo i želimo imati.

Drugi čin: kupovina ili nastavak komedije ili drame

Ovisno o proizvodi kojega želimo ako je dostupan i čeka nas, naš ulazak u prodajno kazalište je samouvjeren. Opušteno se smješkamo, čavrljamo, dobacujemo i pažljivo i precizno, ali nevidljivo svojim izvanrednim glumačkim talentom ciljamo očima na izlog gdje nas čeka naš omiljeni proizvod: novi mobitel, parfem, torba, cipele, laptop, tablet. Uzbuđenje je do te mjere na razini da nas preplavljuje nevjerojatna toplina. Na trenutak pomislimo da je ovaj lagani filmski prilazak izlogu i željenom proizvodu uzbudljiviji od vođenja ljubavi. Međutim iznenada nas nešto presiječe u našem zanosu. Novac. Grozničavo tražimo po torbi i džepovima i onda napipamo spasonosni komad tvrde plastike. Kartica. Brišemo znoj s čela, hvala Bogu spašeni smo! (Doduše, nismo spašeni od minusa na kartici, ali to trenutno nema veze, time ćemo se baviti kasnije).

Gledamo proizvod, nestrpljivo gledamo kutiju na pultu, čekamo puni uzbuđenja, konačno kartica je provučena. Prodavačica s najljepšim osmijehom na svijetu nam kaže: „Izvolite!“. Uzimamo vrećicu. Neopisiv osjećaj uzbuđenja je na vrhuncu!

Ako proizvod nije dostupan i ako nam je prodavačica javila da možda neće biti proizvoda dok mi stignemo u posjet prodajnom kazalištu, zamislite se u obrnutoj slici od ove gore opisane sa svim najgorim mogućim negativnostima, i bit će dovoljno da shvatite da vam predstoji prvo drama, a onda vjerojatno i tragedija s elementima kozmičke katastrofe. To će biti dovoljno!

Treći čin: Završetak kupovine i odlazak iz prodajnog kazališta

Proizvod je u vašim sigurnim rukama ili duboko u vašoj torbi. Sada možete uživati malo i u drugim sadržajima kazalištima. Ne smeta vam što vam djeca stalno nešto galame i traže i oni su vješti mali glumci, a kako ne bi bili kad uče od najboljih u tom poslu, to jest od vas. Gledajući vaše uzbuđenje, radost i blistav osmijeh jer ste neku vrećicu stavili u torbu, i ona žele vrećicu možda više zbog vašeg osmijeha i radosti, jer im to nedostaje kod kuće, nego zbog nekog proizvoda kojega ćete im uzeti.

Ne smeta vam što je vaša najbolja prijateljica ili prijatelj s vama Štoviše, nastojite da to uzbuđenje pretočite u riječi, objasnite koliko su vam značili u ovom glumačkom poslu danas, njihova podrška, njihovo iskustvo u kupovini su vam bili od velike važnosti. Sada vas već pomalo uzbuđenje popušta i konačno počinjete primjećivati i druge glumce, veliki broj njih koji kao i vi s izgledom uzbuđenja i sjaja u očima grčevito drže vrećice u rukama i idu bilo na kavu bilo prema izlazu. Vi želite prije završnog čina malo odmoriti, popiti kavu, pročavrljati s drugim glumcima koji su s vama. Sjedate u bar opušteno, nezainteresirani ste zato hoće li i drugi glumci uspjeti postići ono što ste vi, doći do svoga žuđenog proizvoda danas. Vi ste svoju glumačku zadaću za danas obavili.

U trenutcima čak pomišljate da više ne treba glumiti, čin je odigran, scena je gotova, ali iz solidarnosti prema drugim glumcima još ćete malo igrati svoju ulogu. Konačno, vrijeme je za odlazak sa scene. Odlazite zadovoljni, pomalo emotivno iscrpljeni od uzbuđenja, gledate u izlazna vrata prodajnog kazališta i nije vas strah. Prodajno kazalište će i sutra biti otvoreno, a i idućih 365 dana koji su pred vama.

Četvrti čin: otvaranje kutije i tragični svršetak

Jedan od prijatelja, prijateljica, muž, supruga koji je išao s vama želi da još malo prođete gradom na večeru i druženje. Vi ne želite. Nestrpljivi ste. Želite otvoriti kutiju što prije i kažete njoj ili njemu kako vas boli glava, umorni ste, sutra morate na posao, i bez ikakve rasprave naređujete taksisti da vas vozi kući. Ako imate djecu, već ste malo nervozni što ćete morati sačekati malo duže dok djeca zaspu da ostanete sami sa svojom kutijom.

Nakon minuta ili sati, ovisno koliko vam je trebalo, konačno ste sami i kutija je pred vama! Više niste glumac, u pidžami ste, nemate šminke na sebi, nemate rekvizita, sad ste samo potrošač koji zaluđeno gleda u kutiju pred sobom. Sada uzbuđenje također doseže vrhunac veći i od same kupovine. Dodirujete kutiju polako uklanjate najlon, ljepljive, trake i otvarate! Pred vama je zaslužena nagrada! Gledate novi mobitel zaluđeno, tako je lijep, savršen, ne želite ga ni dodirnuti samo ga gledate i uživate. Nije važno što je prethodni model kojega već imate izašao samo prije pola godine. Gledate novi laptop, nove cipele, novu jaknu, novi parfem, novu igračku, novi tablet. Nije važno koji proizvod gledate, ali ne možete skinuti svoj pogled. Konačno, kao da dodirujete nešto sveto, vadite proizvod iz kutije i tada počinje tragični svršetak posjeta prodajnom kazalištu. Još uvijek ste uzbuđeni, ali uzbuđenje je sad prožeto razočaranjem što već ujutro neće biti uzbuđenja, mobitel će biti samo mobitel, cipele samo cipele, tablet samo tablet, a minus na kartici će vas dočekati na kraju mjeseca kao i prošlog mjeseca i tolikih mjeseci prije.

Umjesto zaključka

Ima i onih koji se neće složiti kako je posjeta prodajnom kazalištu osuđena na tragični završetak uvijek i svaki put, ali ono što je uvijek tragično za nas kao glumce je gubitak uzbuđenja kad proizvod izgubi svoju privlačnost kao i nastali osjećaj razočaranja zbog samog proizvoda kada nas prestane zanimati. Tada ni mi više ne želimo glumiti i prestajemo glumiti. Tada postajemo tek obični ljudi, radnici, potrošači, umorni od posla, minusa na karticama, ljuti na sebe što smo se dali zavesti, ljuti što imamo kuću punu stvari koje više nikada nećemo upotrijebiti.

Stalno pokušavanje da se uzbuđenje vrati kroz kupovinu čini se kao uzaludan posao, jer se ne kupuje više zbog samih proizvoda od kojih neke moramo kupovati jer su nam potrebni za praktični život, nego zbog uzbuđenja same kupovine koja se uvijek odvija otprilike u ova četiri čina i uvijek nakon što otvorimo kutiju uzbuđenje polako prestaje i nastavlja se naš trud da ga ponovno pronađemo u prodajnom kazalištu gdje smo mi glavni glumci i gdje je cijela scena postavljena samo za nas. U prodajnom kazalištu jedini koji trajno osjeća uzbuđenje i trlja ruke i ne treba glumiti je redatelj predstave, a mi iako glavni glumci, nažalost nismo redatelji, tako da često glumimo u predstavi koja je napisana i režirana za svakoga od nas pojedinačno.

 

U Sarajevu, 9. 6. 2017.

O. J.

Uvjeren sam ili vjerujem-znam li ili mislim?

Buddha je govorio: „Svi smo mi ono što mislimo. Sve što jesmo uzdiže se u našim mislima. Svojim mislima stvaramo svijet.“

Da bismo mogli razmatrati temu uvjerenja i vjerovanja najprije moramo predstaviti pojam uvjerenja. Petz (2005) definira uvjerenja kao usvojenu postavku, tvrdnju ili učenje objekata i odnosa među njima. Ono može biti zasnovano na neposrednim ili posrednim, manje ili više pouzdanim znanjima i činjenicama. Stupanj sigurnosti koji se veže uz uvjerenja ovisi o vrsti znanja koje mu je u osnovi. Prema nekima uvjerenja su, s obzirom na svoju psihološku strukturu, sadržajni dio stava i čine dio njegove kognitivne, odnosno misaone strukture.

Ako nešto utvrdimo vlastitom percepcijom, odnosno da to nešto spoznamo „na vlastitoj koži“, stupanj uvjerenja je vrlo visok. Potpuno postajemo sigurni u naše uvjerenje i doista vjerujemo da je to tako. Ako nešto znamo, odnosno, ako to nešto naučimo iz knjiga ili iz vlastite prakse, stupanj uvjerenja ovisi o vrsti izvora. Ukoliko smo saznali da je npr. pušenje štetno po naše zdravlje, koliko ćemo biti sigurni u to što znamo ovisit će jesmo li tu informaciju pročitali u nekom dnevnom magazinu, na internet portalu ili u nekom naučnom časopisu. Ako nešto zamišljamo (npr. kao neki eventualni budući doživljaj – vjenčanje s voljenom osobom) stupanj uvjerenja je niži, a ako nešto vjerujemo, stupanj uvjerenja je dosta visok (zaručeni smo, volimo se i sve pripreme za vjenčanje su u tijeku).

Čest pojam koji se javlja uz pojam uvjerenja je pojam vjerovanja koji se u literaturi definira kao prihvaćanje nekog principa, tvrdnje, postojanja nečega i sl., praćeno više ili manje čvrstim uvjerenjem u točnost vjerovanja. Odnosno ne zanima nas je li to uvjerenje točno ili ne, ne provjeravamo previše, ali gotovo smo sigurni ili smo u potpunosti sigurni da je taj stav ispravan. Ako postoje neke objektivne indicije da bi predmet vjerovanja bio opravdan, vjerovanje je još čvršće, ali ono može biti čvrsto i bez ikakve objektivne potvrde, pa čak i onda ako postoje objektivni protudokazi. U ekstremnim slučajevima (npr. kod dubokih religioznih uvjerenja) stupanj uvjerenja je potpun, jer ga osoba doživljava kao logičnu posljedicu vlastitih „iskustava“ i „konstatacija“ (Petz, 2005).

Sve što se oko nas događa mi zapažamo pomoću naše percepcije i predodžbe. Percepciju čini sve što možemo iskusiti kroz naših 5 osjetila, bilo vidom, sluhom, osjetom, dodirom i okusom, a predodžba je ono što sami sebi predstavimo na nama najbolji mogući način, odnosno, ono što mi zamislimo, a utemeljeno je na našem ili tuđem iskustvu.

Na osnovu naših percepcija stvaramo naše stavove. Najčešće se kaže da su stavovi stečena, relativno trajna i stabilna organizaciju pozitivnih ili negativnih emocija, vrednovanja i reagiranja prema nekom objektu.  Nešto jednostavno volimo ili ne volimo, odnosno imamo pozitivan ili negativan stav prema nekome ili nečemu. Stavovi se formiraju u procesu socijalizacije, stječu se na osnovi iskustva i u interakciji sa socijalnom okolinom. Jednom formirani, stavovi su otporni na promjene i dosta su trajni, iako se pod utjecajem izmijenjenih okolnosti i novih iskustava mogu mijenjati.

Prije svega, takav pojam srodan pojmu stava je pojam uvjerenja. Kao što imamo stav prema nečemu, možemo imati i uvjerenje o nečemu. Međutim, koristeći taj izraz, obično se u većoj mjeri naglašava intelektualna operacija. Kad je riječ o uvjerenjima, redovno imamo naglašeno pozivanje na činjenice i argumente, ili bar na ono što se smatra činjenicom ili argumentom. Uvjerenje koje netko ima, ima ga obično zato što smatra da za takvo uvjerenje postoji logična opravdanost. Kad god je ovaj intelektualni moment naglašen, opravdano je govoriti o uvjerenjima. Mi imamo, na primjer, uvjerenja o principu evolucije, ili o štetnosti pušenja, ili o apstraktnom slikarstvu, iako možemo u vezi s tim pojavama imati i stavove. Uvjerenja mogu biti zasnovana samo na pretpostavci da postoje argumenti, iako logičkih argumenata u stvari nema. U takvom slučaju govorimo u vjerovanju. Kad su zasnovana na izričito pogrješnim tumačenjima, koja su u suprotnosti sa stvarnim stanjem, govorimo o praznovjerju.

Bitno je naglasiti da je kod stava poznato da iz samog stava prema nekoj pojavi ili nekoj osobi nikako ne možemo sa sigurnošću očekivati kako će se taj čovjek ponašati prema toj osobi ili predmetu. Netko npr. može imati vrlo negativan stav prema religiji, ali ga često možemo vidjeti u crkvi. Znači li to da taj čovjek folira, glumi ili laže i sam sebe ili jednostavno ne umije primijeniti svoje stavove od utjecaja okoline? Mnogo je toga što može biti konačan ili pravi odgovor, ali kad je u pitanju stav, nikad ne možemo biti sigurni što to sprječava čovjeka da primijeni svoje stavove na svoj život.

Pojmu stava pripadaju i praznovjerja. Predrasude, a među njima i tzv. „praznovjerja“, naučeni su na različite načine. To naročito vrijedi za „osobna“ praznovjerja, tj. ona koja se pretežno odnose samo na jednu osobu, a nisu karakteristična za cijelo društvo. Mnogo puta smo čuli kako netko prije neke radnje vrši svoje male „rituale“ ili ima predmete koji mu donose sreću. Uz pomoć instrumentalnog uvjetovanja to se može protumačiti: u nekoj se situaciji dogodilo da je čovjek doživio neki poseban uspjeh ako je ta situacija bila praćena određenom karakteristikom: posjedovanjem nekog „talismana“, izgovaranjem nekih tajanstvenih riječi, nošenjem neke posebne odjeće itd. Uočivši tu činjenicu, čovjek obično ponovno pokuša u idućoj prilici uspostaviti jednake uvjete. Ako se sada slučajno ponovno dogodi uspjeh, veza između ponašanja i nagrade je praktički definitivno uspostavljena: čovjek počinje vjerovati da mu uspjeh donosi upravo ta karakteristična, i u svim budućim situacijama on se služi istim postupkom. Sa psihološke je strane zanimljivo reći da se zaista može događati da neka karakteristika situacije donosi više sreće nego kada te karakteristike nema. Postoje dokazi da je praktički nemoguće izbjeći stvaranje praznovjerja kod nekih ljudi, kao npr. igre na sreću daju pogodan teren za stvaranje praznovjerja, koja postaju čovjekova uvjerenja.

Pojam uvjerenja možemo povezati i s pojmom navika. Kad se u nekim situacijama uvijek javlja određeno ponašanje govorimo o navikama. I to je još jedan od razloga zašto teško mijenjamo naša uvjerenja, a pogotovo vjerovanja, jer za vjerovanja smatramo da većinom posjedujemo argumente i činjenice.

Promjenu naših uvjerenja možemo paralelno promatrati kroz pojam modifikacije ponašanja. Teoretičari (prema Sternberg, 2004) smatraju da svoje ponašanje možemo modificirati, odnosno u izvjesnoj mjeri promijeniti na više načina i ti načini uvijek ovise o našoj volji. Želimo li to ili ne. Možemo promijeniti naše ponašanje, pa se pretpostavlja ako mijenjamo naša ponašanje na osnovu činjenica i argumenata tako postepeno mijenjamo i naša uvjerenja i vjerovanja, ali za to treba puno truda i strpljenja, jer nije lako promijeniti čovjekova uvjerenja.

Učenje, pamćenje i znanje pomažu osobi formirati svoj identitet, koji pomaže osobi da u potpunosti funkcionira. Osoba svoj identitet stvara iz interakcije iskustva i okoline.

Vjerovanja su temelj nas samih, temelj naše komunikacije s drugim ljudima, naše ponašanje je produkt naših uvjerenja. Čitavo naše ponašanje se temelji na našim uvjerenjima.

“Dobro je biti dobar.”

“On mene ne voli, jer mi danas nije kupio ružu.”

“Tko rano rani, dvije sreće grabi.”

Prethodne rečenice primjeri su vjerovanja.

Po definiciji, vjerovanja su ono što mi držimo da je ispravno, bitno ili u redu. Pod vjerovanja spadaju stavovi i predrasude. Vjerovanja prepoznajemo u rečenicama koje sadrže riječi poput: pozitivno, neispravno, bolje, nekorektno… To su sve one rečenice kojima se izriče određeni sud o nekom i nečemu. Vjerovanja su temelj nas samih, temelj naše komunikacije s drugim ljudima, naše ponašanje je produkt naših uvjerenja. I sve ovo čini naš identitet. Naša vjerovanja su snažni motivatori za naše akcije i često ih nismo ni svjesni. Na svjestan ili nesvjestan način ih usvajamo u djetinjstvu, najprije od roditelja, a onda i od drugih roditeljskih figura (bakâ, djedovâ, stričevâ, tetâ, susjedâ, nastavnikâ, svećenikâ…), ovisno o tome koja je osoba tijekom života imala na nas utjecajnija vjerovanja. Da bismo mogli govoriti o postojanju uvjerenja i čovjekovih vjerovanja, moramo se vratiti našim prvim koracima, našem djetinjstvu.

U drugoj godini života dijete postaje svjesno samog sebe, javlja se termin samopoimanja i samovrednovanja. Da bismo mogli govoriti o teorijama koje govore o uvjerenjima i vjerovanjima, moramo prihvatiti da sve te teorije imaju korijen u teorijama samopoimanja, samovrednovanjima, teorijama identiteta i ostalim teorijama koje govore o čovjekovu poimanju s obzirom na dob u kojoj se osoba nalazi. Naša vjerovanja se tijekom života mijenjaju s jedne strane kao prirodni i spontani ciklus uslijed odrastanja i s druge strane zbog skupljanja različitih životnih iskustava. Jedno od takvih iskustava može biti i psihoterapija kao oblik učenja i usvajanja korisnih i funkcionalnih uvjerenja u odnosu terapeuta i pacijenta.

Mi se ponašamo po obrascima za koje držimo da je nešto ispravno, u redu i istinito. Naše ponašanje moguće je mijenjati samo ukoliko mijenjamo naša uvjerenja.

Vjerovanja kreiraju naš život, ali ima tu jedna zamka. Vjerovanje je nešto što smo mi prihvatili kao istinu i onda ono oblikuje naš život na određen način. Primjerice, vjerujete da nešto možete i onda to zaista možete ili vjerujete da ste pametni i onda tako i djelujete. Uvjerenje je pak nešto potpuno suprotno. Ono je zavaravanje samoga sebe. Kada primjerice sportaš misli da dobro igra nogomet, a uopće ne igra tako dobro.

Uvjerenja baš i nisu od koristi jer nas samo usporavaju u duhovnoj evoluciji, no kako znati kada nešto vjerujemo, a kada smo uvjereni u nešto. Preispitivanje samoga sebe. Preispitujte svoja uvjerenja i zapitajte se jesu li vam ona korisna, ako da, kako vam koriste i je li moguće da i bezuvjetna ljubav gleda na nešto kao i vi. Uvjerenja su temelj stereotipa i predrasuda. Svi mi živimo i opstajemo na temelju mentalnih prečaca i to nam je veoma korisno u životu, jer da ih nemamo stalno bismo iz nova morali učiti i o već poznatim stvarima.

U razumijevanju i sagledavanju svojih uvjerenja može nam pomoći i primjena naše emocionalne inteligencije. Emocionalna inteligencija je sposobnost i  vještina opažanja, upotrebe i upravljanja osobnih emocija, emocija drugih ljudi ili čitavih grupa. Što  uopće  znači i u čemu je važnost emocionalne inteligencije? Znači li to da bi ljudi trebali jače ili lakše izražavati svoje osjećaje? Ne, ne bismo trebali nužno izražavati svoje osjećaje. Biti emocionalno inteligentan znači biti  svjestan svojih osjećaja i  njima upravljati  i biti  svjestan osjećaja drugih ljudi. Naši osjećaji su često temelj naših vjerovanja i uvjerenja.

Naša vjerovanja i uvjerenja su temelj naših stereotipa koje mi posjedujemo, a stereotipi stvaraju poteškoće u komunikaciji na poslu i u kontaktu sa strankama te mogu nastati zbog načina na koji opažamo i što mislimo o osobi s kojom razgovaramo.

Što su to točno stereotipi? Stereotipi su sustav shvaćanja koji utječe na stvaranje krivih slika o ljudima i pojavama oko nas, koji se uporno i nametljivo ponavljaju. Nastaju tako da skupini ljudi dajemo određene karakteristike, a zatim pri susretu s bilo kojim članom grupe očekujemo da će biti tipičan član te grupe i posjedovati sva njena obilježja. Mogu biti pozitivni i negativni. Nisu zasnovani na činjenicama ili opravdanim razlozima. Uzroci stereotipa mogu biti psihološki i sociološki. Psihološki razlozi mogu biti opravdavanje neprijateljstva, čuvanje vlastitog osjećaja vrijednosti i opravdavanje socijalno neprihvatljivog ponašanja. Sociološke uzroke najbolje objašnjava konformizam i teorija žrtvenog janjeta.

Na osnovu naših uvjerenja često se stvaraju iracionalna vjerovanja koja nas sprečavaju u postizanju naših ciljeva, stvaraju nam osjećaj patnje te uzrokuju ponašanja koja su štetna za nas i za druge oko nas. Kod racionalnih vjerovanja mi stvaramo samo svoju realnost. Naši osjećaji ovise o našim mislima. Većina neugodnih osjećaja posljedica je krivog načina razmišljanja.

Stavovi i uvjerenja su vrste predrasuda, navodi Boris Petz. Bitno je naglasiti da stereotipi mogu nekad biti od velike koristi, ali predrasude skoro nikada.

Promjenu svog stava odnosno uvjerenja možemo promatrati kroz više teorija.  Promjena stava često je reakcija na socijalni utjecaj. Naši stavovi prema svemu, od predsjedničkog kandidata do marke deterdženta za rublje, mogu biti pod utjecajem toga što drugi čine ili govore.

Stavove možemo promijeniti ako promijenimo svoje ponašanje. Ako npr. iz različitih razloga ne možemo ili ne smijemo izraziti svoj stav, mi nastojimo i promijeniti svoje ponašanje da se ne vidi kakav stav mi imamo i promjena našeg ponašanja vremenom utječe i na promjenu našeg stava, jer ćemo za svoje ponašanje nastojati naći unutarnje opravdanje, jer čovjeku je teško živjeti u neskladu. Ako jedno mislimo, a drugo činimo to što mislimo vremenom će se promijeniti u ono što činimo.

Ipak unatoč svim nastojanjima, stavovi su trajni i teško se mogu mijenjati, jedino ako pokušavate izazvati dugotrajnu promjenu stava, treba osmisliti snažne argumente i pridobiti ljude da razmatraju argumente i razmišljaju o njima tako da se promjena ostvari. S tim da je najteže promijeniti stavove, odnosno, uvjerenja koja su zasnovana na emocijama jer su to najčvršći stavovi.

Postavlja se pitanje kako protivne činjenice utječu na učvršćivanje stava, odnosno, uvjerenja? Učvršćivanje stava je proces razvijanja imunosti ljudi na pokušaje promjene njihovih stavova ranijim izlaganjem malim količinama argumenata protiv njihova stajališta. Upravo te male količine argumenata su ključne stvari. Stavovi, odnosno uvjerenja su temeljena na više argumenata i ako dođe do npr. negiranja nekih činjenica u tom uvjerenju, čovjek po svojoj prirodi nalazi druge pozitivne činjenice za svoje uvjerenje i to što je našao činjenice za opstanak svog uvjerenja još više učvršćuje svoj stav. Bez obzira što te činjenice redovno nisu činjenice, već su samo umišljeni argumenti za to uvjerenje.

Učvršćivanje stava možemo promatrati i kroz teoriju reaktivnosti, tj. kada uvjeravanje dovodi do suprotnog učinka. Ako netko smatra da mu pušenje nije štetno za zdravlje, jer je npr. njegov djed pušio čitav život i živio je 90 godina i nije istina da pušenje skraćuje životni vijek, i ako na to njegovo uvjerenje nastojimo primijeniti strogu zabranu, to naše uvjeravanje da je pušenje štetno i da mu zabranjujemo pušenje može samo izazvati kontraefekt i sigurno će doći do još jačeg opstanka uvjerenja te osobe kojoj postavljamo strogu zabranu.

Mi svoje stavove, odnosno, uvjerenja formiramo na različite načina, ali većina njih je naučena i djelomično mogu biti određeni genetskim faktorom. Dva su ključna utjecaja na formiranje stava:

  • direktno iskustvo (direktan doticaj s objektom ili osobom predstavlja snažan utjecaj na stavove) i
  • socijalno učenje (obitelj, grupe i kultura oblikuju individualne stavove na neizravan način).

I budući da stavove formiramo direktnim iskustvom, upravo zato je teško promijeniti čovjekova uvjerenja, jer je potrebno da čovjek svojim direktnim iskustvom utvrdi da je potrebno promijeniti svoje uvjerenje.

S toga uvijek je potrebno preispitivati se u što vjerujemo i u što smo uvjereni, jer najbolji korak za modificiranjem pogrješnog stava je svjesnost o postojanju pogrješnog stava.

 

U Sarajevu, 22. 9. 2015.

B. K.

Exit mobile version