Postoji li Bog? (I. dio)

Postojanje jednog vrhovnog božanskog bića se u Zapadnoj civilizaciji uzimalo zdravo za gotovo skoro pa 1500 godina, računajući ovdje na vrijeme od Milanskog edikta (313.) pa sve do procvata prosvjetiteljstva u 18. st.

Međutim, o ateizmu, točnije bezboštvu se ponešto moglo čuti već u Starom zavjetu, dakle, daleko prije naznačenog vremena, s tim da je ovdje vrlo diskutabilno o kakvom se ateizmu zapravo radilo?

Bezumnik reče u srcu: ‘Nema Boga.’ Pokvareni rade gadosti; nitko da čini dobro” (Ps 14,1).

Iza citiranog starozavjetnog retka ostaje nedoumica radi li se ovdje o nekom izričitom teoretskom i ideološkom nijekanju Boga ili puno izglednije o pomanjkanju adekvatne vjerske prakse, za koju onda biblijski pisac pretpostavlja da je posljedica nutarnjeg nijekanja božanske opstojnosti? Tako bi već ovdje mogli navesti pojam „praktičnog ateizma“, koji sugerira kako su neki vjernici vrlo nemoralni, baš kao što neki ateisti mogu biti vrlo čestiti ljudi!

Uzet ćemo za primjer i jedan drugi starozavjetni tekst:

Dokle će bezbošci, Jahve, dokle će se bezbošci hvastati?

Dokle će brbljati, drsko govoriti, dokle će se bezakonici hvastati?

Tlače narod tvoj, Jahve, i baštinu tvoju pritišću;

kolju udovicu i pridošlicu, sirotama život oduzimlju

i govore: “Jahve ne vidi! Ne opaža Bog Jakovljev!

Shvatite, lude u narodu: bezumni, kad ćete se urazumiti?

Onaj što uho zasadi da ne čuje? Koji stvori oko da ne vidi?

Onaj što odgaja narode da ne kazni – Onaj što ljude uči mudrosti?

Jahve poznaje namisli ljudske: one su isprazne.

Blago onom koga ti poučavaš, Jahve, i učiš Zakonu svojemu:

da mu mir udijeliš od nesretnih dana, dok se grob kopa zlikovcu.

Jer neće Jahve odbaciti naroda svojega i svoje baštine neće napustiti

(Ps 94,3-14).

Opet primjećujemo kako „starozavjetni ateizam“ najvjerojatnije ne stoji u izravnoj vezi s jednim izričitim nijekanjem Boga, nego prvenstveno s Njegovim pogrešnim poimanjem. Tako, navedeni bezbošci poimaju Boga odveć antropomorfno. Zamišljaju ga kao nekog ljudskog moćnika i s tim u vezi pretpostavljaju: „Ako u određenom trenutku mi ne vidimo njega, onda zasigurno ne vidi ni on nas“. A gdje mačke nema, tu miševi kolo vode – tako bilo i ostalo …

Dakle, za sada bi kao pouzdano mogli pretpostaviti da se jedan izričiti teoretski i ideološki ateizam javlja tek kao novovjekovna pojava, te da stoji u uskoj vezi s društvenim procesima emancipacije i sekularizacije. Naime, iza mnogih ateizama ne stoji toliko volja da se izričito zaniječe Bog, koliko stoji volja da se svijetu i čovjeku dadnu potpuna autonomija i sloboda u odnosu na Boga i Njegove „zemaljske zagovornike“.

Nesavladivi Bog jezika

Za početak ovog dijela mogli bi smo se osvrnuti na sam naslov današnjega teksta: „Postoji li Bog?“ Radi se o vrlo bremenitom pitanju oko kojeg se još uvijek isprepliću nebrojene teoretske i ideološke rasprave. No, bez obzira na to, kakav god stav zauzimali naspram pitanja Boga i Njegove egzistencije jedno je sasvim sigurno: Riječ „Bog“ postoji i neotuđivi je dio svakog ljudskog jezika i pripadajuće kulture i tradicije. Bez obzira, govorili ovdje o onom engleskom „God“, njemačkom „Gott“ ili egzotičnom zulu „Unkulunkulu“ pojmu, pronalazimo da je riječ Bog sveprisutna, puna značenja i samim tim vrlo opterećena ljudskim raspravama, ali i konkretnim sukobima.

Korak dalje, ako bi se pokušali otrgnuti od uobičajenih antropomorfizama, jezički pronalazimo da riječ Bog nije samo apsolutni subjekt nego i apsolutni predikat. Naime, prema biblijskoj Knjizi izlaska Bog se Mojsiju objavljuje kao „Onaj koji jest“ (3,14). Dakle, iz ovoga proizlazi da Bog nije samo neki apsolutni „On“ nego prvenstveno onaj apsolutni „Biti“ – „Postojati“; Onaj koji omogućuje svako drugo bivstvovanje i postojanje! Doduše, u prezentu i nije lako osjetiti ovu svojevrsnu mističnost jezika, ali u prošlim i budućim vremenskim oblicima, svakako da. Tako, kad god govorimo o nekim budućim stvarima i događajima, pa makar se radilo i o najbližoj mogućoj sutrašnjici, mi neminovno zalazimo u područje vjere i nade, i samim tim u područje religioznog. Ima li smisla uopće nešto planirati kad ne možemo sa stopostotnom sigurnošću tvrditi da ćemo sutra uopće biti živi? Međutim, nadamo se da ćemo biti živi, pa u skladu s tim planiramo, a nadamo se opet na temelju neke vjere, tj., uvjerenja, jer po svojoj definiciji vjera i nije drugo do li temelj nade. Na primjer, nadam se da ću sutra biti živ i zdrav jer vjerujem da sam općenito dobrog zdravlja (to nikad ne znamo pouzdano, ali vjerujemo), a isto tako vjerujući u pouzdanost i kontinuitet prirodnih zakona, nadam se da će novo jutro svanuti bez većih problema, kako za mene, tako i za ostatak čovječanstva (…) i tako ovo oboje na kraju čini smislenim bilo kakvo planiranje budućih događaja, premda svi imamo nedvojbeno iskustvo kako stvari nerijetko ispadnu sasvim drugačije nego što smo ih bili planirali.

Ukoliko govorimo o prošlom vremenu tada smo kao ljudi još više osuđeni na vjeru i povjerenje, jer više nisu na kušnji samo osobno zdravlje i prirodni zakoni, nego i puno više od toga: uopće pouzdanost ljudskih izvora o minulim događajima i vremenima. Ponovno, svi imamo to nedvojbeno iskustvo kako ljudi mogu biti vrlo nepouzdani izvori informacija čak i kad je u pitanju najbliža jučerašnja prošlost. Ponekad se svjesno laže, ponekad se jednostavno krivo čulo, vidjelo, previdjelo, shvatilo. Kako tek onda nešto smisleno govoriti o stvarima koje su se dogodile prije 50, 100, 500 godina?

Onda nije ni čudo što Nietzsche u „Sumraku idola“ izražava svoju ateističku bojazan kroz konstataciju da se ljudi moguće nikad neće uspjeti riješiti Boga, „jer mi još uvijek vjerujemo u gramatiku (… tu pučku metafiziku)“ (5,5)! Heidegger će u svojem – tako da kažemo – „postničeizmu“ ustvrditi da je jezik „dom bitka“.  Metafiziku i misticizam je unutar ljudskog života praktično nemoguće izbjeći, već stoga što su po naravi stvari prisutni u jeziku. Po jeziku čovjek je bitno određen kao biće vjere, jedino ostaje pitanje da se opredijeli u što će i koliko vjerovati. S tim kao da dobiva na važnosti ona Lutherova egzistencijalistička definicija Boga koja ne pokušava dosegnuti tko je to Bog po sebi nego tko je i što je Bog za nas: „Ono, uz što vezuješ svoje srce i u što polažeš svoje nade, to ti je Bog.“

Arhaični Bog – bogataš

Vjernici ne bi trebali slavodobitno doživljavati spomenute Nietzsche-ove riječi o nemogućnosti čovjekovog oslobađanja od Boga. Zapravo, trebali bi ih više shvatiti kao svojevrsni težak zadatak i izazov. U spomenutom tekstu, Nietzsche govori o Božjem prisustvu unutar postojećih gramatičkih formi, ali govori i o posvemašnjoj arhaičnosti same gramatike. Naime, „prema vremenu nastanka ljudski jezik pripada vremenu najrudimentarnije psihologije“. Sa ovim se želi reći da su osnove jezika vezane uz jedno vrijeme koje se znatno razlikovalo od našeg, i to je sve skupa definirao nekakav primitivni čovjek koji se znatno razlikovao od nas danas. Kako neki kažu: „Ljudi, pustite se konačno II. svj. rata (…) Treba istraživati kameno doba; tamo je sve određeno“!

Odnos posvemašnje jezičke arhaičnosti i našeg odnosa prema Bogu dobrano je vidljiv baš u našim slavenskim jezicima. Na primjer, imenica bogataš nesumnjivo u sebi skriva korijensku riječ Bog. Dakle, po ovome ispada kako se kod nas od davnina poimalo bogataša kao nekoga tko je kao Bog. S druge strane, sukladno tome ispada da je i sam Bog neka vrsta transcendentnog nebeskoga bogataša. Naravno, sve ovo je određeno davno prije dolaska kršćanstva i drugih monoteističkih religija, ali po svojoj strukturi i dan danas može voditi na krivi trag, kako vjernike, tako i nevjernike.

Zanimljivo je da se u slavenskim jezicima riječ Bog korijenski javlja i u nekim – naspram ljudi – manje popularnim riječima. Na primjer, riječi „ubog“ i „bogalj“. Pod ubogim mislimo na siromahe, a i bogalji su u stara vremena također bili teški siromasi s obzirom da nisu bili u stanju obavljati tadašnje – većinom – teške fizičke poslove. Tako onda ostaju otprilike dvije mogućnosti tumačenja njihovog imena: moguće da ih se tako nazvalo jer se vjerovalo da im samo Bog, odnosno, bogovi mogu pomoći. Druga, za mene izglednija, mogućnost proizlazi iz specifičnog načina prošenja: Znamo da i današnji prosjaci često zazivaju Boga i Njegove blagoslove na prolaznike kako bi im ovi nešto dali. Dakle, moguće da se na prosjake gledalo kao na svojevrsno alternativno svećenstvo. Oni su priskrbljivali običnim ljudima prijeko potrebne blagoslove, a ovi bi ih zato nagrađivali. Uz ovo ide i stanovita uhodana nelagoda pred prosjacima, jer kao što su znali blagoslivljati, prosjaci bi isto tako nerijetko znali i proklinjati one koji se ogluše o njihove blagoslove. U skladu s tim njihov lik je postajao tako sve više obavijen koprenom mističnoga i zabranjenog. Premda sasvim različiti od bogataša, i za njih se ispostavljalo da su „Božji“ ljudi, čija je naklonost bila nešto poželjno, a srdžba nešto što je trebalo pod svaku cijenu izbjeći.

Dakle, premda se u međuvremenu dogodilo kršćanstvo i ono Isusovo „Jao vama bogataši“ (Lk 6,24), naš jezik nas još uvijek krivo upućuje da razmišljamo o bogatstvu unutar teoloških kategorija. S jedne strane, vjernici vrlo često mole Boga zbog novca, dok s druge strane, ateisti vrlo često promatraju Crkve i druge vjerske zajednice kao poprište nezamislivog i odvratnog bogaćenja, a tako stvari opet nerijetko vide i sami vjernici (…) i onda je ljudima skoro nemoguće objasniti da u tom famoznom „prebogatom“ Vatikanu najviša mjesečna primanja jedva da prelaze 1000 eura, što je po sebi i više nego skromno za europsku razinu. Iz vlastitog iskustva, neke zagovornike „prebogate Crkve“ sam čak znao dovući u svoju skromnu sobicu unutar skučenog župskog ureda u centru grada, te ih upitati da mi pokažu gdje je to moje bajoslovno bogatstvo o kojem oni stalno pričaju. Zanimljivo je bilo promatrati njihove poglede (…) svakako su bili iznenađeni sveopćom skromnošću okruženja, ali u njihovim očima se još uvijek mogla iščitati živa sumnja kako se tu ipak negdje skriva ona famozna filmska gusarska škrinja s blagom! Ništa čudno, za čovjeka su uvjerenja vrlo često puno jača i uvjerljivija od cjelokupne predočene stvarnosti!

Sve naše dogme

Čini se kako ljudi danas još uvijek poslovično teško uviđaju nešto što je Platonu bilo sasvim jasno još prije 2500 godina. On je definirao znanje kao opravdano istinsko vjerovanje. Sa ovim se želi reći da se sva ljudska znanja baziraju na nekim apriorističkim (ona koja prethode iskustvu) uvjerenjima; jedino ostaje da se utvrdi koliko je neko uvjerenje opravdano, a koliko ne.

No, navedenu datost često ne žele priznati oni koji sebe predstavljaju egzaktnim i pozitivističkim snagama ovoga svijeta. Tako, Crkvi često imputiraju postojanje dogmi kao dokaz izričitog kršćanskog jednoumlja, praveći se pri tomu kao da oni nemaju svoje vlastite dogme. Ono što je  za Crkvu dogma (nezabludiva objavljena vjerska istina), to je za znanost paradigma, za politiku doktrina, a za matematiku aksiom. U tom smislu, na primjer, unutar moderne znanosti nije dopušteno razmišljati izvan okvira darvinizma, unutar moderne zapadne politike izvan okvira liberalizma, a unutar matematike se ne smije pretpostavljati da ono 2 + 2 pod nekim određenim uvjetima možda ipak nije 4. Za sada ljudima nije moguće stvoriti neki sustav znanja ili vrijednosti koji se po sebi ne bi temeljio i na nekim nedokazivim ili barem teško dokazivim pretpostavkama.

Nastavit će se …

U Sarajevu, 23. 2. 2017.

M. B.

Uvjeren sam ili vjerujem-znam li ili mislim?

Buddha je govorio: „Svi smo mi ono što mislimo. Sve što jesmo uzdiže se u našim mislima. Svojim mislima stvaramo svijet.“

Da bismo mogli razmatrati temu uvjerenja i vjerovanja najprije moramo predstaviti pojam uvjerenja. Petz (2005) definira uvjerenja kao usvojenu postavku, tvrdnju ili učenje objekata i odnosa među njima. Ono može biti zasnovano na neposrednim ili posrednim, manje ili više pouzdanim znanjima i činjenicama. Stupanj sigurnosti koji se veže uz uvjerenja ovisi o vrsti znanja koje mu je u osnovi. Prema nekima uvjerenja su, s obzirom na svoju psihološku strukturu, sadržajni dio stava i čine dio njegove kognitivne, odnosno misaone strukture.

Ako nešto utvrdimo vlastitom percepcijom, odnosno da to nešto spoznamo „na vlastitoj koži“, stupanj uvjerenja je vrlo visok. Potpuno postajemo sigurni u naše uvjerenje i doista vjerujemo da je to tako. Ako nešto znamo, odnosno, ako to nešto naučimo iz knjiga ili iz vlastite prakse, stupanj uvjerenja ovisi o vrsti izvora. Ukoliko smo saznali da je npr. pušenje štetno po naše zdravlje, koliko ćemo biti sigurni u to što znamo ovisit će jesmo li tu informaciju pročitali u nekom dnevnom magazinu, na internet portalu ili u nekom naučnom časopisu. Ako nešto zamišljamo (npr. kao neki eventualni budući doživljaj – vjenčanje s voljenom osobom) stupanj uvjerenja je niži, a ako nešto vjerujemo, stupanj uvjerenja je dosta visok (zaručeni smo, volimo se i sve pripreme za vjenčanje su u tijeku).

Čest pojam koji se javlja uz pojam uvjerenja je pojam vjerovanja koji se u literaturi definira kao prihvaćanje nekog principa, tvrdnje, postojanja nečega i sl., praćeno više ili manje čvrstim uvjerenjem u točnost vjerovanja. Odnosno ne zanima nas je li to uvjerenje točno ili ne, ne provjeravamo previše, ali gotovo smo sigurni ili smo u potpunosti sigurni da je taj stav ispravan. Ako postoje neke objektivne indicije da bi predmet vjerovanja bio opravdan, vjerovanje je još čvršće, ali ono može biti čvrsto i bez ikakve objektivne potvrde, pa čak i onda ako postoje objektivni protudokazi. U ekstremnim slučajevima (npr. kod dubokih religioznih uvjerenja) stupanj uvjerenja je potpun, jer ga osoba doživljava kao logičnu posljedicu vlastitih „iskustava“ i „konstatacija“ (Petz, 2005).

Sve što se oko nas događa mi zapažamo pomoću naše percepcije i predodžbe. Percepciju čini sve što možemo iskusiti kroz naših 5 osjetila, bilo vidom, sluhom, osjetom, dodirom i okusom, a predodžba je ono što sami sebi predstavimo na nama najbolji mogući način, odnosno, ono što mi zamislimo, a utemeljeno je na našem ili tuđem iskustvu.

Na osnovu naših percepcija stvaramo naše stavove. Najčešće se kaže da su stavovi stečena, relativno trajna i stabilna organizaciju pozitivnih ili negativnih emocija, vrednovanja i reagiranja prema nekom objektu.  Nešto jednostavno volimo ili ne volimo, odnosno imamo pozitivan ili negativan stav prema nekome ili nečemu. Stavovi se formiraju u procesu socijalizacije, stječu se na osnovi iskustva i u interakciji sa socijalnom okolinom. Jednom formirani, stavovi su otporni na promjene i dosta su trajni, iako se pod utjecajem izmijenjenih okolnosti i novih iskustava mogu mijenjati.

Prije svega, takav pojam srodan pojmu stava je pojam uvjerenja. Kao što imamo stav prema nečemu, možemo imati i uvjerenje o nečemu. Međutim, koristeći taj izraz, obično se u većoj mjeri naglašava intelektualna operacija. Kad je riječ o uvjerenjima, redovno imamo naglašeno pozivanje na činjenice i argumente, ili bar na ono što se smatra činjenicom ili argumentom. Uvjerenje koje netko ima, ima ga obično zato što smatra da za takvo uvjerenje postoji logična opravdanost. Kad god je ovaj intelektualni moment naglašen, opravdano je govoriti o uvjerenjima. Mi imamo, na primjer, uvjerenja o principu evolucije, ili o štetnosti pušenja, ili o apstraktnom slikarstvu, iako možemo u vezi s tim pojavama imati i stavove. Uvjerenja mogu biti zasnovana samo na pretpostavci da postoje argumenti, iako logičkih argumenata u stvari nema. U takvom slučaju govorimo u vjerovanju. Kad su zasnovana na izričito pogrješnim tumačenjima, koja su u suprotnosti sa stvarnim stanjem, govorimo o praznovjerju.

Bitno je naglasiti da je kod stava poznato da iz samog stava prema nekoj pojavi ili nekoj osobi nikako ne možemo sa sigurnošću očekivati kako će se taj čovjek ponašati prema toj osobi ili predmetu. Netko npr. može imati vrlo negativan stav prema religiji, ali ga često možemo vidjeti u crkvi. Znači li to da taj čovjek folira, glumi ili laže i sam sebe ili jednostavno ne umije primijeniti svoje stavove od utjecaja okoline? Mnogo je toga što može biti konačan ili pravi odgovor, ali kad je u pitanju stav, nikad ne možemo biti sigurni što to sprječava čovjeka da primijeni svoje stavove na svoj život.

Pojmu stava pripadaju i praznovjerja. Predrasude, a među njima i tzv. „praznovjerja“, naučeni su na različite načine. To naročito vrijedi za „osobna“ praznovjerja, tj. ona koja se pretežno odnose samo na jednu osobu, a nisu karakteristična za cijelo društvo. Mnogo puta smo čuli kako netko prije neke radnje vrši svoje male „rituale“ ili ima predmete koji mu donose sreću. Uz pomoć instrumentalnog uvjetovanja to se može protumačiti: u nekoj se situaciji dogodilo da je čovjek doživio neki poseban uspjeh ako je ta situacija bila praćena određenom karakteristikom: posjedovanjem nekog „talismana“, izgovaranjem nekih tajanstvenih riječi, nošenjem neke posebne odjeće itd. Uočivši tu činjenicu, čovjek obično ponovno pokuša u idućoj prilici uspostaviti jednake uvjete. Ako se sada slučajno ponovno dogodi uspjeh, veza između ponašanja i nagrade je praktički definitivno uspostavljena: čovjek počinje vjerovati da mu uspjeh donosi upravo ta karakteristična, i u svim budućim situacijama on se služi istim postupkom. Sa psihološke je strane zanimljivo reći da se zaista može događati da neka karakteristika situacije donosi više sreće nego kada te karakteristike nema. Postoje dokazi da je praktički nemoguće izbjeći stvaranje praznovjerja kod nekih ljudi, kao npr. igre na sreću daju pogodan teren za stvaranje praznovjerja, koja postaju čovjekova uvjerenja.

Pojam uvjerenja možemo povezati i s pojmom navika. Kad se u nekim situacijama uvijek javlja određeno ponašanje govorimo o navikama. I to je još jedan od razloga zašto teško mijenjamo naša uvjerenja, a pogotovo vjerovanja, jer za vjerovanja smatramo da većinom posjedujemo argumente i činjenice.

Promjenu naših uvjerenja možemo paralelno promatrati kroz pojam modifikacije ponašanja. Teoretičari (prema Sternberg, 2004) smatraju da svoje ponašanje možemo modificirati, odnosno u izvjesnoj mjeri promijeniti na više načina i ti načini uvijek ovise o našoj volji. Želimo li to ili ne. Možemo promijeniti naše ponašanje, pa se pretpostavlja ako mijenjamo naša ponašanje na osnovu činjenica i argumenata tako postepeno mijenjamo i naša uvjerenja i vjerovanja, ali za to treba puno truda i strpljenja, jer nije lako promijeniti čovjekova uvjerenja.

Učenje, pamćenje i znanje pomažu osobi formirati svoj identitet, koji pomaže osobi da u potpunosti funkcionira. Osoba svoj identitet stvara iz interakcije iskustva i okoline.

Vjerovanja su temelj nas samih, temelj naše komunikacije s drugim ljudima, naše ponašanje je produkt naših uvjerenja. Čitavo naše ponašanje se temelji na našim uvjerenjima.

“Dobro je biti dobar.”

“On mene ne voli, jer mi danas nije kupio ružu.”

“Tko rano rani, dvije sreće grabi.”

Prethodne rečenice primjeri su vjerovanja.

Po definiciji, vjerovanja su ono što mi držimo da je ispravno, bitno ili u redu. Pod vjerovanja spadaju stavovi i predrasude. Vjerovanja prepoznajemo u rečenicama koje sadrže riječi poput: pozitivno, neispravno, bolje, nekorektno… To su sve one rečenice kojima se izriče određeni sud o nekom i nečemu. Vjerovanja su temelj nas samih, temelj naše komunikacije s drugim ljudima, naše ponašanje je produkt naših uvjerenja. I sve ovo čini naš identitet. Naša vjerovanja su snažni motivatori za naše akcije i često ih nismo ni svjesni. Na svjestan ili nesvjestan način ih usvajamo u djetinjstvu, najprije od roditelja, a onda i od drugih roditeljskih figura (bakâ, djedovâ, stričevâ, tetâ, susjedâ, nastavnikâ, svećenikâ…), ovisno o tome koja je osoba tijekom života imala na nas utjecajnija vjerovanja. Da bismo mogli govoriti o postojanju uvjerenja i čovjekovih vjerovanja, moramo se vratiti našim prvim koracima, našem djetinjstvu.

U drugoj godini života dijete postaje svjesno samog sebe, javlja se termin samopoimanja i samovrednovanja. Da bismo mogli govoriti o teorijama koje govore o uvjerenjima i vjerovanjima, moramo prihvatiti da sve te teorije imaju korijen u teorijama samopoimanja, samovrednovanjima, teorijama identiteta i ostalim teorijama koje govore o čovjekovu poimanju s obzirom na dob u kojoj se osoba nalazi. Naša vjerovanja se tijekom života mijenjaju s jedne strane kao prirodni i spontani ciklus uslijed odrastanja i s druge strane zbog skupljanja različitih životnih iskustava. Jedno od takvih iskustava može biti i psihoterapija kao oblik učenja i usvajanja korisnih i funkcionalnih uvjerenja u odnosu terapeuta i pacijenta.

Mi se ponašamo po obrascima za koje držimo da je nešto ispravno, u redu i istinito. Naše ponašanje moguće je mijenjati samo ukoliko mijenjamo naša uvjerenja.

Vjerovanja kreiraju naš život, ali ima tu jedna zamka. Vjerovanje je nešto što smo mi prihvatili kao istinu i onda ono oblikuje naš život na određen način. Primjerice, vjerujete da nešto možete i onda to zaista možete ili vjerujete da ste pametni i onda tako i djelujete. Uvjerenje je pak nešto potpuno suprotno. Ono je zavaravanje samoga sebe. Kada primjerice sportaš misli da dobro igra nogomet, a uopće ne igra tako dobro.

Uvjerenja baš i nisu od koristi jer nas samo usporavaju u duhovnoj evoluciji, no kako znati kada nešto vjerujemo, a kada smo uvjereni u nešto. Preispitivanje samoga sebe. Preispitujte svoja uvjerenja i zapitajte se jesu li vam ona korisna, ako da, kako vam koriste i je li moguće da i bezuvjetna ljubav gleda na nešto kao i vi. Uvjerenja su temelj stereotipa i predrasuda. Svi mi živimo i opstajemo na temelju mentalnih prečaca i to nam je veoma korisno u životu, jer da ih nemamo stalno bismo iz nova morali učiti i o već poznatim stvarima.

U razumijevanju i sagledavanju svojih uvjerenja može nam pomoći i primjena naše emocionalne inteligencije. Emocionalna inteligencija je sposobnost i  vještina opažanja, upotrebe i upravljanja osobnih emocija, emocija drugih ljudi ili čitavih grupa. Što  uopće  znači i u čemu je važnost emocionalne inteligencije? Znači li to da bi ljudi trebali jače ili lakše izražavati svoje osjećaje? Ne, ne bismo trebali nužno izražavati svoje osjećaje. Biti emocionalno inteligentan znači biti  svjestan svojih osjećaja i  njima upravljati  i biti  svjestan osjećaja drugih ljudi. Naši osjećaji su često temelj naših vjerovanja i uvjerenja.

Naša vjerovanja i uvjerenja su temelj naših stereotipa koje mi posjedujemo, a stereotipi stvaraju poteškoće u komunikaciji na poslu i u kontaktu sa strankama te mogu nastati zbog načina na koji opažamo i što mislimo o osobi s kojom razgovaramo.

Što su to točno stereotipi? Stereotipi su sustav shvaćanja koji utječe na stvaranje krivih slika o ljudima i pojavama oko nas, koji se uporno i nametljivo ponavljaju. Nastaju tako da skupini ljudi dajemo određene karakteristike, a zatim pri susretu s bilo kojim članom grupe očekujemo da će biti tipičan član te grupe i posjedovati sva njena obilježja. Mogu biti pozitivni i negativni. Nisu zasnovani na činjenicama ili opravdanim razlozima. Uzroci stereotipa mogu biti psihološki i sociološki. Psihološki razlozi mogu biti opravdavanje neprijateljstva, čuvanje vlastitog osjećaja vrijednosti i opravdavanje socijalno neprihvatljivog ponašanja. Sociološke uzroke najbolje objašnjava konformizam i teorija žrtvenog janjeta.

Na osnovu naših uvjerenja često se stvaraju iracionalna vjerovanja koja nas sprečavaju u postizanju naših ciljeva, stvaraju nam osjećaj patnje te uzrokuju ponašanja koja su štetna za nas i za druge oko nas. Kod racionalnih vjerovanja mi stvaramo samo svoju realnost. Naši osjećaji ovise o našim mislima. Većina neugodnih osjećaja posljedica je krivog načina razmišljanja.

Stavovi i uvjerenja su vrste predrasuda, navodi Boris Petz. Bitno je naglasiti da stereotipi mogu nekad biti od velike koristi, ali predrasude skoro nikada.

Promjenu svog stava odnosno uvjerenja možemo promatrati kroz više teorija.  Promjena stava često je reakcija na socijalni utjecaj. Naši stavovi prema svemu, od predsjedničkog kandidata do marke deterdženta za rublje, mogu biti pod utjecajem toga što drugi čine ili govore.

Stavove možemo promijeniti ako promijenimo svoje ponašanje. Ako npr. iz različitih razloga ne možemo ili ne smijemo izraziti svoj stav, mi nastojimo i promijeniti svoje ponašanje da se ne vidi kakav stav mi imamo i promjena našeg ponašanja vremenom utječe i na promjenu našeg stava, jer ćemo za svoje ponašanje nastojati naći unutarnje opravdanje, jer čovjeku je teško živjeti u neskladu. Ako jedno mislimo, a drugo činimo to što mislimo vremenom će se promijeniti u ono što činimo.

Ipak unatoč svim nastojanjima, stavovi su trajni i teško se mogu mijenjati, jedino ako pokušavate izazvati dugotrajnu promjenu stava, treba osmisliti snažne argumente i pridobiti ljude da razmatraju argumente i razmišljaju o njima tako da se promjena ostvari. S tim da je najteže promijeniti stavove, odnosno, uvjerenja koja su zasnovana na emocijama jer su to najčvršći stavovi.

Postavlja se pitanje kako protivne činjenice utječu na učvršćivanje stava, odnosno, uvjerenja? Učvršćivanje stava je proces razvijanja imunosti ljudi na pokušaje promjene njihovih stavova ranijim izlaganjem malim količinama argumenata protiv njihova stajališta. Upravo te male količine argumenata su ključne stvari. Stavovi, odnosno uvjerenja su temeljena na više argumenata i ako dođe do npr. negiranja nekih činjenica u tom uvjerenju, čovjek po svojoj prirodi nalazi druge pozitivne činjenice za svoje uvjerenje i to što je našao činjenice za opstanak svog uvjerenja još više učvršćuje svoj stav. Bez obzira što te činjenice redovno nisu činjenice, već su samo umišljeni argumenti za to uvjerenje.

Učvršćivanje stava možemo promatrati i kroz teoriju reaktivnosti, tj. kada uvjeravanje dovodi do suprotnog učinka. Ako netko smatra da mu pušenje nije štetno za zdravlje, jer je npr. njegov djed pušio čitav život i živio je 90 godina i nije istina da pušenje skraćuje životni vijek, i ako na to njegovo uvjerenje nastojimo primijeniti strogu zabranu, to naše uvjeravanje da je pušenje štetno i da mu zabranjujemo pušenje može samo izazvati kontraefekt i sigurno će doći do još jačeg opstanka uvjerenja te osobe kojoj postavljamo strogu zabranu.

Mi svoje stavove, odnosno, uvjerenja formiramo na različite načina, ali većina njih je naučena i djelomično mogu biti određeni genetskim faktorom. Dva su ključna utjecaja na formiranje stava:

  • direktno iskustvo (direktan doticaj s objektom ili osobom predstavlja snažan utjecaj na stavove) i
  • socijalno učenje (obitelj, grupe i kultura oblikuju individualne stavove na neizravan način).

I budući da stavove formiramo direktnim iskustvom, upravo zato je teško promijeniti čovjekova uvjerenja, jer je potrebno da čovjek svojim direktnim iskustvom utvrdi da je potrebno promijeniti svoje uvjerenje.

S toga uvijek je potrebno preispitivati se u što vjerujemo i u što smo uvjereni, jer najbolji korak za modificiranjem pogrješnog stava je svjesnost o postojanju pogrješnog stava.

 

U Sarajevu, 22. 9. 2015.

B. K.

Exit mobile version