Belinda Kikić – Stranica 3 – Poptheo Web Portal

Koliko vrijedim?

U narodu često možemo čuti da vrijedimo onoliko koliko iskustva imamo. Je li to doista točno? Mnogi ćemo reći da je to istina, ali ćemo se također i zapitati zašto neke osobe, iako su kroz život mnogo prošli i ubiru velike plodove svog iskustva, ipak sumnjaju u sebe i kažu da ne vrijede ni pet para. Što je to što nam jednostavno ne da da uvidimo naše iskustvo, naše plodove rada i života? Mnogo toga smo prošli, a vrlo malo toga istinski doživjeli. Zašto je to tako?

Mnoge osobe sebe bez razloga ponižavaju, smatraju se bezvrijednim… a taj osjećaj je poznat kao nisko samopoštovanje. U današnjem užurbanom svijetu svjedoci smo da sve više i sami sumnjamo u sebe, jer vrijeme mnogo toga od nas zahtjeva, a mi se jednostavno ne snalazimo u svoj toj trci.

Možda će netko reći: „Pa što ako imam nisko samopoštovanje, to nije nikakav problem. Moj život, moja stvar.“ To doista jest nečiji život, ali nisko samopoštovanje je prepreka ne samo onome koji ima nisko samopoštovanje, već i drugima oko njih. Nisko samopoštovanje je erupcija emocija, ali negativnih emocija prema samome sebi, kao jedan vid autoagresije. Bombardiramo se lošim mišljenjem o sebi, a što je ono učestalije, organizam se privikava na takve misli i mi doista postajemo osobe koje ne vrijede ni pet para.

Naš mozak je čudo, može uraditi stvari koje mi ne možemo ni zamisliti. I što god više negativno mislimo takvi i postajemo. U zadnje vrijeme smo svjedoci da je sve više knjiga i izdanja koji govore o važnosti pozitivnog mišljenja. Većina ovih izdanja temelje svog mišljenja imaju na veoma velikoj moći podsvijesti. Ono što radimo u svijesti, polako, ali sigurno ulazi u našu podsvijest, i javlja se veliki problem ako je nešto negativno u našoj podsvijesti, jer podsvijest i nesvijest nisu u našoj moći, ali kako naša nesvijest i podsvijest može imati kontrolu nad svijesti, tako upravo i svijest može utjecati na njih obratno. Istina, taj proces jest usporen, ali mijenja nas iz korijena.

Što će se dogoditi s nama ako se polako, ali sigurno mijenjamo našim negativnim mišljenjem? Jednostavan je odgovor… to ćemo i postati… ako vjerujemo da smo nesposobni, naši postupci će postajati samoispunjavajuće proročanstvo… bit ćemo ono što tvrdimo i čemu se nadamo… to na neki način i jest dobro za nas, ali samo ako pozitivno mislimo o sebi.

U psihologiji je poznata teorija C. Rogersa koji tvrdi da se naša ličnost sastoji od realnog ja (ono što jesmo) i idealnog ja (onog što želimo biti). Ako je velika razlika između ova dva „ja“, velike su šanse za mijenjanje nivoa samopoštovanja.

Realno vrlo ružno pišemo, a mi želimo imati lijep i uredan rukopis. Ako naše zadovoljstvo nama samima nije na zadovoljavajućem nivou i mi to doista potvrđujemo svojim mislima da to ne možemo popraviti, da smo vrlo nesposobni. Bombardiramo se negativnim mislima. Sve ove misli koje šaljemo našoj podsvijesti usvajaju se i to postaje dio nas, ali već dobro utabani dio nas, koji je jako teško mijenjati. Međutim ako bismo rekli: „Ok, neuredno pišem, ali moram se truditi pisati polako i lijepo kako bi mi se popravio rukopis, jer to doista želim i mogu.“ Naša podsvijest će na osnovu naših misli slati signale velike želje i upornosti za vježbanje i popravljanje rukopisa, jer samo pozitivnim mislima možemo smanjiti razliku između realnog ja i idealnog ja kako bi nivo našeg samopoštovanja bio veći.

Da sam mislila da neću uspjeti napisati ovaj tekst sigurna sam da ga ne bih ni napisala, ali bila sam uvjerena i sigurna da ću ga napisati, a sad koliko dobro to sami procijenite… ali znam samo jedno… ja doista vrijedim, a Vi?

U Sarajevu, 30. 11. 2012.

B. K.

Jesmo li normalni!?

Nedavno čitajući knjigu autorice Ljubice Uvodić-Vranić „Kako se dobro posvađati“ nisam ni slutila da će me tematika o asertivnosti potaknuti da pišem o temi svakodnevnih dijagnoza. Postavila sam si pitanje koliko doista mogu biti asertivna kad čujem laičke dijagnoze duševnih poremećaja? Hoću li biti asertivna ili ću se baš dobro posvađati, kad čujem da netko za nekoga kaže da „nije sav svoj“?

Čitajući knjigu naišla sam na rečenicu koja govori o tome kako je svaki naš vid ovisnosti ishod autoagresije, odnosno agresije prema samome sebi. Okolina i faktor nasljeđa su nešto od čega smo izgrađeni kao osoba. I teško je doista razdvojiti što nam je dala majka priroda, a što smo usvojili iz našeg okruženja, ali jedno je sigurno jasno kao dan … svi naši postupci, naše ponašanje, su odraz našeg svjesnog, podsvjesnog ili nesvjesnog dijela ličnosti. Bez obzira iz kojeg dijela svijesti dolazi poriv, oni su rezultat nas samih, to smo mi, koliko god se mi određenog dijela svijesti odricali.

Postavlja se pitanje kako onda imamo pravo za nekoga reći da je lud, da treba na liječenje, na osnovu čega njegovu ličnost smatramo bolesnom? Otkud nam to pravo?

U psihologiju su poznati kriteriji abnormalnosti bez kojih ne bi bilo klasificiranja (određenja) bolesti i razdvajanja bolesti od zdravlja, abnormalnog od normalnog. Kriteriji abnormalnosti su sljedeći:

statistički kriterij

Normalno je ono čega ima najviše; oslanja se na normalnu distribuciju (raspodjela u kojoj prosječne vrijednosti karakteriziraju nešto zdravo i normalno, dok krajevi ekstremno negativnog i ekstremno pozitivnog karakteriziraju nešto bolesno i abnormalno).

socijalni kriterij

Psihičko zdravlje podrazumijeva prilagodljivost osobe na zahtjeve okoline i prihvaćanje socijalnih normi.

subjektivni kriterij

Normalno je ono što pojedinac prema vlastitom sudu smatra kod sebe ili kod drugih da je normalno.

medicinski kriterij

Čovjek je bolestan ukoliko ima simptome psihičke bolesti koji zadovoljavaju određene dijagnostičke kriterije (klasifikacijske).

Ovo su osnovni kriteriji prema kojima svi stručnjaci svijeta određuju što je doista bolest, a što nije.

Prvi kriterij kaže kako je normalno ono čega ima najviše … Ovaj primjer se najbolje ogleda u klasifikaciji homoseksualnosti. Do 1980. godine homoseksualnost se nalazila u klasifikaciji Dijagnostičkog i statističkog priručnika za duševne bolesti (DSM), jer se vrlo malo znalo tko je doista homoseksualac i nije se znao točan broj homoseksualaca u svijetu. Istina je da se ni danas ne zna točno koliki bi bio udio homoseksualaca u sveukupnoj populaciji. Međutim, kako se broj homoseksualaca povećavao (ili su barem postali transparentniji i prisutniji u javnosti), broj je izlazio iz ekstrema, tj. iz krajeva normalne distribucije i struke su bile dužne 1980. godine izbaciti homoseksualnost iz klasifikacije poremećaja. Homoseksualnost više nije poremećaj. I kako je moguće da nešto što je bilo poremećaj više nije i obratno? Vidimo da stručnjaci imaju odgovor na ta pitanja, a jedan od njih je statistički kriterij … učestalost toga „problema“ je porasla i zato se više ne govori o poremećaju. Svi kriteriji abnormalnog imaju svoje velike nedostatke, kao na primjer: socijalni kriterij koji kaže da psihičko zdravlje podrazumijeva prilagodljivost osobe na zahtjeve okoline i prihvaćanje socijalnih normi. Sinoć, u dnevnom tisku čitam kako su u Berlinu otvorene prostorije za legalno drogiranje i pitam se postaje li možda i to socijalna norma? Ako okolina postavi drogiranje kao socijalnu normu hoće li to za određeni broj godina postati normalno, a osobe koje nisu ovisnici o drogama možda postati nešto abnormalno po socijalnim kriterijima koji će nam doći (iskreno se nadam da neće!). O sljedećem subjektivnom kriteriju se ne usuđujem ni pisati, jer se brinem koliko će to subjektivno biti, odnosno, i sami smo svjesni posljedica koje nosi subjektivnost.

Kad i sama znanost priznaje tolike nedostatke kriterija abnormalnosti, jer i sama znanost teško utvrđuje što je bolest, a što ne, tko smo onda mi da za nekoga kažemo da je „lud“ ili da „nije sav svoj“ – kako se obično kaže u kolokvijalnom govoru.

Najčešći primjer davanja laičkih dijagnoza na našim prostorima je vezan za PTSP. Svi danas „znamo“ tko boluje od PTSP. Čim je netko neurozan, nestrpljiv, ima fizičkih problema, zaboravlja, naglo i burno reagira, a preživio je rat, 100% ima PTSP. To su česte rečenice i zaključci kojih smo svi svjedoci. Pa da se tako olako daju dijagnoze … od čega sve onda mi bolujemo … jesmo li i mi ludi? Istina, da za takvu epidemiju „ludila“ odgovornost možda snosi i sama psihologija, odnosno, psihijatrija. Naime, Freudovi sljedbenici često govore da samo 5% ljudi mogu biti svrstani u potpuno „normalne“, dok svi ostali, svjesno ili nesvjesno pate od nekog oblika neuroze ili rjeđe čak i od psihoze. Tomu naprotiv, humanistička psihologija je već od samih začetaka nastojala pristupati čovjeku kao zdravom biću, a ne kao bolesno-iskompleksiranom, što je karakteristično za prethodno navedenu grupaciju. Tko god da je u pravu, ne bismo smjeli zaboraviti da je psihologija znanost koja zahtjeva stručan pristup i dugu obuku. A tko nije stručan, svakako bi trebao biti vrlo oprezan kad je u pitanju dijagnosticiranje psiholoških poremećaja unutar svoga ljudskog okruženja. Na koncu, ljudsko suosjećanje i podrška imaju puno veći terapeutski učinak od nekakvog kvazi-psihološkog poigravanja.

U Sarajevu, 19. 11. 2012.

B. K.

Djetelina s četiri lista

Čitajući knjigu Avantura osobne promjene autorice Ljubice Uvodić-Vranić stala sam na prvom dijelu u kojem autorica navodi četiri osnovne pretpostavke psihičkog zdravlja:

Njegovanje samopouzdanja,
Emocionalno punjenje,
Granice u međuljudskim odnosima i njihovo čuvanje i
Aktivno življenje.

Na prvoj stranici sam stala, ne iz razloga, jer mi se knjiga na prvu nije svidjela, nego zato što mi je upravo ova podjela dala razne misli i ideje i postavila sam si pitanje kakva je moja djetelina s četiri lista, jesu li upravo ove četiri pretpostavke moja djeteline s četiri lista? Što to mene čini sretnom i zadovoljnom, gdje su mjesta moje nutrine u koju trebam ulagati kako bih više psihički rasla. Čovjek je inače pun uvjerenja prema kojima nastoji živjeti što lakše s manje žrtve i ići linijom manjeg otpora. To inače nije znak lijenosti, nego je to suština čovjekove prirode, jer kao što sam ranije navodila, čovjek se jako teško mijenja i za to je potrebno puno vremena, truda i ulaganja, jer za promjenu nutrine ne postoje brza rješenja. Autorica navodi da su upravo ove četiri pretpostavke psihičko zdravlje koje nam daje sretan i zdrav psihički život i da su to upravo načini kojima se prepuštamo avanturi rasta.

Autorica navodi načine kako njegovati svoje samopouzdanje i doista, kad malo bolje razmislim, upravo na konstruktu samopouzdanja se ogleda Rogersova fenomenološka teorija ličnosti gdje Rogers navodi razliku između idealnog ja i realnog ja. Idealno ja predstavlja ono što bismo mi željeli biti, a realno ja ono što mi doista jesmo. I upravo razlika između idealnog ja i realnog ja predstavlja razlog za nezadovoljstvo sobom i razočarenje koje je uzrok padu našeg samopouzdanja. Iz priloženog je jasno vidljivo kako je konstrukt samopouzdanja kompleksan i kako ovisi o mnogo čemu, najprije o našim stavovima, uvjerenjima i našoj ličnosti. U ovolikoj kompleksnosti kako imati jednostavno i lako rješenje za veći nivo samopouzdanja?

Da, doista postoje načini za njegovanje samopouzdanja, ali upravo navodim kako je to kompleksno područje i zahtjeva mnogo napora i rada, jer ne samo da se borimo protiv svojih stavova i mišljenja, mi se jednostavno borimo protiv sebe. Bez obzira koliko su ove promjene teške i zahtjevne, one su neophodne, jer kad smo nezadovoljni slikom o sebi postupamo tako da smanjujemo vlastite ambicije, svjesno ili nesvjesno iskrivljujemo sliku o sebi, režemo sebi krila, ovisimo o drugima, odustajemo, tješimo se slabim rezultatima, ljutimo se na druge, podcjenjujemo druge da bismo iz usporedbe izvukli korist za sebe nepromijenjene i izbjegavamo druge da nam ne bi pokvarili našu lažnu sliku o sebi. Svi ovi navedeni primjeri narušavaju naše psihičko zdravlje i naša uvjerenja i stavovi postaju negativni. U svim ovim nastojanjima treba pokušati realno sagledati idealno ja i realno ja, te ako nam je razlika prevelika potražiti stručnu pomoć, jer narušavanje psihičkog života lošim samopouzdanjem, otkida jednu laticu djeteline i umjesto djeteline s četiri lista, naš život postaje djetelina s tri lista, koja baš nije odraz sreće i zadovoljstva životom. Život je kompleksan, to je istina, ali ako krenemo s malim stvarima današnji gubitci mogu postati sutrašnji dobitci…

U Sarajevu, 28. 10. 2012.

B. K.

Psihologija vs Psihijatrija

Psihologija vs. Psihijatrija? Zašto baš o tome pišem? Zašto nam je potrebno uočiti sličnosti i razlike, kao da ih uopće i ima? Je li to uopće potrebno kad se ovo oboje bavi „ludim ljudima“?

Ovo su sigurno razmišljanja većine laika u našem današnjem društvu. Da, vjerovali ili ne, velika većina upravo ovako razmišlja, a da nisu ni svjesni koliko pogrješno mišljenje imaju. U ovom tekstu pokušat ću predstaviti osnovne sličnosti i razlike ova dva termina i radi čega dolazi do poistovjećivanja. Ovo ne radim da bih ispunila normu pisanja tekstova, nego upravo da bih se smanjio broj grješaka i predrasuda koje današnje društvo čini.

Što su to uopće predrasude koje dovode do poistovjećivanja psihologije i psihijatrije? Jednostavno rečeno predrasude su unaprijed stvoren pozitivan ili negativan stav o nekome ili nečemu, uvjerenje koje nije utemeljeno i neovisno je o vlastitom iskustvo i uglavnom je taj stav pogrješan. Tipičan primjer predrasuda je rasizam, vjerovanje da je neka rasa manje vrijedna, manje inteligentna, upravo radi toga što je te određene rase, što u većini slučajeva nije točno.

Kako se baš stvorilo mišljenje da su psihologija i psihijatrija jedno te isto? Vjerojatno time što i jedno i drugo može pomoći čovjeku. Da, doista može pomoći, ali drukčijim pristupima i metodama, a o težini problema ovisi tko će, psihologija ili psihijatrija, pristupiti ka rješavanju problema.

Na našim prostorima još davnih šezdesetih godina prošlog stoljeća u Velikom rječniku stranih riječi, izraza i kratica, autor Bratoljub Klaić navodi da je psihologija nauka o zakonomjernosti psihičke djelatnosti čovjeka i životinja i da je to nauka o osobitosti karaktera, ponašanja, duševnih doživljaja. Dok isti autor u svom rječniku termin psihijatrije objašnjava kao dio medicine koji proučava duševne bolesti. Upravo iz ovog se vidi kako se naglašava da je psihologija zasebna nauka, a dok je psihijatrija dio medicine. Psihologija je nauka koja se na posebne, sebi svojstvene načine, bavi ljudskim ponašanjem, koje može biti zdravo i bolesno (normalno-abnormalno), a psihijatrija je dio medicine koja je bavi proučavanjem duševnih bolesti. Iz samog određenja terminologije je jasno vidljivo kako se psihologija bavi i zdravim i bolesnim, a psihijatrija samo bolesnim ponašanjem. I upravo iz razloga da psihologija se ne bavi samo „ludim ljudima“ ne vidim razlog poistovjećivanja psihologije i psihijatrije.

Osnovne grane psihologije su teorijska i primijenjena psihologija.

Neke od teorijskih grana psihologije su:

opća/eksperimentalna psihologija (proučava glavne psihičke procese: percepciju, mišljenje, učenje, pamćenje, emocije, motivaciju…),
biološka/fiziološka psihologija (istražuje organske osnove ponašanja i doživljavanja),
komparativna psihologija/zoopsihologija (kreće od pretpostavke da su ljudi i životinje u određenom smislu slični, pa se mogli uspoređivati),
socijalna psihologija (proučava psihičke procese i ponašanje pojedinca u društvenom okruženju – utjecaj grupe na pojedinca, predrasude, stavove, altruističko i agresivno ponašanje…),
razvojna psihologija (proučava ljudski razvoj od začeća do smrti),
psihometrija (bavi se mjerenjem u psihologiji, te konstrukcijom mjernih instrumenata – psihologijskih testova, skala i upitnika, te vrednovanjem (bodovanjem) istih),
diferencijalna psihologija (proučava individualne razlike među ljudima-u sposobnostima, osobinama ličnosti i slično.)

Neke od primijenjenih grana psihologije su:

psihologija rada/organizacijska/industrijska psihologija (proučava psihičke činitelje koji utječu na rad, kao što su: motivacija, sposobnosti, osobine, određene pojave: stres na radnom mjestu, mobbing (zlostavljanje na radnom mjestu), timski rad, te se bavi profesionalnom orijentacijom i selekcijom),
školska/edukacijska psihologija (bavi se procesom učenja i čimbenicima koji na njega utječu – poboljšavaju ga ili ga ometaju),
klinička psihologija (bavi se problemima pojedinca – emocionalnim, problemima prilagodbe, poremećajima u ponašanju, partnerskim odnosima, psihičkim poremećajima, ovisnostima) – i upravo u ovoj grani psihologije se ogledaju najveći dodiri s medicinom, ali ti dodiri nisu razlog poistovjećivanja kliničkog psihologa i psihijatra. Oba stručnjaka se bave problemima pojedinca, ali samo psihijatar može prepisati lijekove (medikamente) za određene poremećaje kod osobe. Psihijatar nastupa kad psiholog ne može pomoći, jer krajnji oblik liječenja duševnih poremećaja su lijekovi. Dok oba stručnjaka mogu voditi psihoterapijski postupak, ukoliko su educirani u jednom od pravaca psihoterapije.

Ostale grane primijenjene psihologije su: zdravstvena psihologija, vojna psihologija, sudska psihologija, psihologija sporta, forenzička psihologija, psihologija marketinga i mnoge druge.

Kao što možemo vidjeti rijetke su grane poput kliničke psihologije i biološke psihologije koje imaju neposredni doticaj s medicinom, ali to nam ne daje za pravo poistovjećivati ove dvije grane, psihologiju i medicinu. Iz razloga što za ove dvije nauke je potpuno drukčije obrazovanje i različit je broj godina izučavanja ovih nauka da bi se dobilo stručno zvanje iz ovih oblasti.

Istina je da postoji još jedan termin koji vezuje kliničke psihologe i psihijatre, a to je psihoterapija. Petz (2005) u svom Psihologijskom rječniku psihoterapiju objašnjava kao zajednički naziv za niz tehnika i procedura koje verbalnom interakcijom terapeuta i klijenata nastoje ukloniti poremećaje u doživljavanju i ponašanju, mijenjati neke osobine ličnosti koje interferiraju sa zadovoljavajućom prilagodbom na okolinu, ili poticati pozitivni razvoj ličnosti. Danas u svijetu postoji preko 200 različitih psihoterapijskih pristupa koje posebno za to obrazovani stručnjaci primjenjuju individualno ili grupno. Edukaciju psihoterapija u većini slučaju mogu pohađati i psiholozi i psihijatri i socijalni radnici i mnoge srodne struke koje se po svom obrazovanju razumiju u zakonitosti ljudskog funkcioniranja. Također u praksi je vidljivo da je neophodna suradnja različitih struka kako bi došlo do poboljšanja kod osobe usred neuravnoteženog ponašanja, jer budući da je čovjek kompleksno biće i svaka pomoć čovjeku treba biti kompleksna što se izvora pomoći tiče.

Upravo iz ovog razloga ne stvarajmo neutemeljene stavove o nekome ili nečemu, jer u našem društvu je još uvijek velika sramota otići psihologu ili psihoterapeutu po pomoć, jer će svi misliti da smo poludjeli.

Informirajmo se, saznajmo, zapamtimo i ne činimo grješke koje drugima mogu odmoći, jer naši negativni stavovi prema nečemu (poput psihologije ili psihoterapije) mogu učiniti da prvo mi, pa s nama i drugi ljudi nikad ne potraže pomoć za određene probleme ljudskog života.

Nije sramota ne znati, sramota je ne naučiti.

U Sarajevu, 28. 10. 2012.

B. K.