Blog

Fenomenologija lova: Jedan neobičan pogled na ljudsko biće!

Često slušamo kako bez boli nema dobitka, kao i da bez rizika nema zabave… No, da li je to uistinu zadnja riječ o čovjekovom zadovoljstvu i uspjehu?

Umjetničko izražavanje gornjeg paleolitika (100.000 god. pr. Kr. do 10.000 god. pr. Kr.) odvijalo se uglavnom na dva kolosijeka: dok se kiparstvo pretežito bavilo stvaranjem tzv. Venera – zdepastih ženskih kipića prenaglašenih oblina, slikarstvo je radije donosilo prizore iz lova. Zidovi pećina su se tako detaljno ukrašavali prikazima jelena, bizona, mamuta, nosoroga, konja i drugih – mahom – krupnijih životinja. Nerijetko se na tim slikama pojavljuje i lovac – čovjek. Međutim, za razliku od životinja njega se prikazuje površno i apstraktno, bez jasnih statusnih i spolnih obilježja. Uz čovjeka je gotovo uvijek i njegovo oružje, a počesto i pas kao vjerni pratitelj i pomoćnik u lovu.

Sve ove slike imaju jednu zanimljivu poveznicu. Naime, situirane su mahom u vrlo dubokim spiljama, na hladnim i mračnim mjestima, gdje čovjek izgledno nije stanovao. Tako cijela stvar poprima sakralne i ritualne značajke. Većina autora smatra da se ovdje radilo o svojevrsnom magijskom izražavanju naših predaka. Crtajući životinje prije lova, čovjek je pokušavao na mističan način zagospodariti i ovladati njima, kako bi mu sam lov na koncu bio sretniji i uspješniji.

Velik plijen, još veći rizik!

Kako već rekosmo, pećinski umjetnik je poslovično bio fasciniran velikim životinjama koje su po njega u trenucima lova mogle biti vrlo opasne, a nerijetko i smrtonosne. Već i ranjeni jelen predstavlja nemalu opasnost za primitivnog lovca koji je primoran loviti svoj plijen iz neposredne blizine… a tek bizon? Da i ne spominjemo zastrašujuću čupavu gromadu od mamuta… Naljutite li ga, u tren oka će te imati tri tone divljeg mesa za vratom!

U to vrijeme lov svakako nije imao ništa s hobijem ili razonodom. Ovdje se radilo o pitanju života i smrti! Ako bi ste igrali na sigurno, pa išli uloviti zeca, to bi na koncu značilo da će vaša – otprilike dvadesetočlana – rodovska zajednica moći tek malo zameziti. Međutim, u tom slučaju ostaje teško egzistencijalno pitanje izgladnjele čeljadi: „A što je za večeru“!? Zbog toga se lovac prije ili kasnije morao odvažiti za lov na krupniju divljač. Što je plijen bio veći, to je značilo više hrane, te više krzna koje je u uvjetima ondašnjeg ledenog doba bilo životno jednako važno kao i obilan te hranjiv obrok. No, što je plijen bio krupniji, to je bilo i više šanse da lovac postane lovina. Zato se lovac nesumnjivo nalazio pod velikim pritiskom, te se iz egzistencijalno napetog konteksta „Ili ću ja njega, ili će on mene“ počela rađati istinska fascinacija i mistifikacija. Pomiješani osjećaji čežnje i straha po sebi uvijek gravitiraju prema doživljaju „svetog“, a ovdje upravo susrećemo jedan istinski mysterium tremendum et fascinans!

S posljednjim navodima svakako ne bi mogli ustvrditi da se religiozna dimenzija čovjeka razvila isključivo iz njegove napete lovačke prakse, pa čak niti iz nekog uopćenog iskustva (prirodne) smrti. Tu se mora još više računat na općenite kontraverze života: svakodnevnu isprepletenost lijepih i ružnih iskustava, čestih oduševljenja i razočarenja koja čovjeka neumoljivo pritišću da traži odgovore o podrijetlu, smislu i naravi svoga života na zemlji. „Odakle sam došao, kamo idem i zbog čega sam tu“!? No, poveznica ipak nesumnjivo postoji jer, kako rekosmo, misao o „svetome“ se javlja tamo gdje se isprepliće punina života i punina smrti, užitak i bol, oduševljenje i razočarenje… a prahistorijski lov je po sebi nudio jedno takvo kompleksno, dramatično i kontraverzno iskustvo.

Pobožna agresivnost

Igra li atavistički mentalitet mesoždera-lovca kakvu ozbiljniju ulogu u religioznim nastojanjima čovjeka? Pa izgledno je da igra… U tom smislu velikan katoličke duhovnosti, moderni monah-pustinjak Carlo Carretto primjećuje da je najgora od svih oholosti, oholost pobožnih. To je ona oholost koja juriša na Nebo kao na kakvu neprijateljsku utvrdu te se rado stavlja na mjesto Boga, da sudi i kudi…

Davno prije toga, do približno istih rezultata stigao je i Ignacije Lojolski. Mladi Ignacije je od vojnika-plaćenika postao revni molitelj i isposnik. Međutim, tek puno kasnije će shvatiti da se taj prvi put i nije baš obratio kako treba, jer uspio je zamijeniti ciljeve, ali metodologija je ostala ista! Premda se – izvanjski gledano – u njemu dogodila velika transformacija, kasnije će shvatiti kako je on u to vrijeme ostao još uvijek onaj isti častohlepljivi i agresivni vojnik. Sada više nije jurišao na neprijateljske tvrđave; naprotiv, sada je jurišao na samoga Boga. Bacio se na njega kao na kakav plijen, da ga zarobi i podvrgne svojim nastojanjima. Puno kasnije će shvatiti da je Bog zapravo uvijek bio s njime, ali on sam nije bio pri sebi. Jednostavno, Bog ako je Bog, On mora biti sveprisutan: i u tebi, i oko tebe! Međutim, čovjeku-vjerniku očito treba puno vremena kako bi ovo shvatio. Nekako mu se u početku čini da je primoran igrati vrlo opasnu igru. Pristupa Bogu kao prevrijednom plijenu. Taj plijen znači neizmjerno bogatstvo, ali i neizmjernu opasnost koja od čovjeka-lovca lako može učiniti drugorazrednu lovinu. Na koncu je čovjeku potrebnu puno vremena kako bi shvatio da je Bog netko ili nešto sasvim drugačije … „Id quo maius cogitari nequit“ – „veći nego što se to uopće može zamisliti“, ali ne u smislu superlativa, nego na način neispunjivog komparativa (W. Kasper)!

Ljubavni jadi pećinskog čovjeka

Lov se po sebi nekako vrlo rano povezao i sa seksualnom dimenzijom čovjekova života. Uspješni lovci su nesumnjivo bili privlačni ženama, jer su ovi bili u stanju pružiti egzistencijalnu sigurnost, kako samim ženama, tako i njihovoj djeci. Ali ovdje će se uskoro dogoditi i nešto vrlo konfuzno; nešto kao zamjena teze, ili bolje rečeno zamjena objekta. Prema mišljenju Leroi-Gourhana, često zajedničko prikazivanje bizona i konja u pećinskom slikarstvu sadrži izgledno snažnu seksualnu konotaciju. S obzirom da u prirodi ove dvije životinje nikada ne žive skupa, konj bi u navedenom slučaju ustvari simbolizirao muškarca, a bizon ženu. Bizon se zatim često prikazivao probodenim sulicom, što bi opet predstavljalo dodatnu seksualnu aluziju. Ovo sve tendira prema tome da su muškarci u određenom prapovijesnom trenutku počeli promatrati žene kao lovinu, dok su s druge strane žene počele gledati muškarca kao lovca, ali koji ne samo da za njih treba nešto uloviti, nego koji i njih same mora spretno uloviti! Kako je došlo do ove uznemirujuće identifikacije predstavlja svakako temu za sebe. Međutim, izgledno je da čin hranjenja predstavlja po sebi jedan iznimno intiman i životan akt, a gdje ima intimnosti, kao i životnosti, bit će i međusobne identifikacije. Na primjer, u fazi totemizma nisu se samo pojedinci rado identificirali s moćnim i krupnim životinjama, nego su to zajednički radile i cijele plemenske zajednice. Totem po sebi predstavlja stilizirani prikaz neke moćne životinje s kojem se identificira pojedino pleme. Pri tome se može raditi o krupnijem biljojedu kakvog se inače lovi, ali i o moćnom mesožderu, koji po sebi simbolizira ono kako se lovi. Uglavnom, fenomenologija lova je nesumnjivo utjecala na fenomenologiju međuljudske identifikacije …

Premda se može prispodobiti na različite načine, generalno bi se reklo da fatalna ljubav predstavlja situaciju u kojoj između muškarca i žene postoji ogromna privlačnost, pri čemu svi ostali faktori sugeriraju da oni jednostavno nisu jedno za drugo, bez obzira dal’ se radilo o nepremostivim razlikama u njihovim karakterima, ili o nekim drugim, izvanjskim nepovoljnim okolnostima za njihovu vezu. U ovakvim situacijama ljudi nerijetko okrivljuju sudbinu, Boga, vraga i što sve ne. Naime, teško im je za shvatiti odakle tolika privlačnost, ako je cijela stvar na koncu neizvediva!? Što bi drugo na kraju i mogli zaključiti nego da neka viša svemoćna sila jednostavno i neumoljivo želi da oni pate, i to dugo i bolno… Logika ljubavi po sebi nesumnjivo sugerira da bi nas trebali privlačiti oni partneri koji su nam osobno i životno kompatibilni, no, zašto se onda prečesto događa da su nam najprivlačnije one osobe naspram kojih bi nam bilo pametnije da ih zaobilazimo u širokom luku!? Nutarnja prisutnost mesoždera-lovca itekako može pružiti solidan odgovor na ovo pitanje: Lovac zna da je težak i opasan plijen najbolji mogući plijen! Što više mišića, to i više hrane, ali i više snage koja može ozlijediti i ubiti ili više brzine koja nam jednostavno može uteći. Međutim, u ovakvim situacijama, sebi bismo uvijek morali posvijestiti da mi ovdje zapravo ne tražimo nešto za večeru, nego da tražimo pouzdanog životnog partnera! A to po sebi može biti samo netko s kim dobro komuniciramo i funkcioniramo; netko s kim dijelimo zajedničke fundamentalne poglede i interese. Sentimentalni magnetizam, proizašao iz arhaične zamjene objekata ljudskog bića i lovine, i dalje će vrebati čovjeka, no pri tome će biti od velike pomoći ukoliko poznajemo uzroke i razloge cijele situacije. Kako je to Freud primijetio: osviještenje nesvjesnog problema obično predstavlja i njegovo rješenje. Ako nas netko (za nas) opasan opasno privlači, trebamo znati da to nije nikakav prst sudbine niti kakva božanska tragikomedija – hirovito upetljana u naš život. Jednostavno, dogodilo nam se to da se logika lova upetljala tamo gdje joj nije mjesto i gdje nam danas apsolutno ne može biti od pomoći.

Stagnacija inteligencije

Američki patolog i razvojni biolog Gerald R. Crabtree smatra da je intelektualni razvoj čovjeka manje-više završen. Naime, ovaj cijenjeni standfordski profesor je mišljenja da današnji način života po sebi ne pruža dovoljno poticaja za daljnji intelektualni razvoj čovjeka. Čekaj malo… Ne živimo li mi u intelektualnom vremenu!? Prije Gutenberga 99% ljudi tijekom života uopće nije imalo doticaja s bilo kakvom knjigom, a sada više i ne znamo gdje ćemo s njima… Po Crabtree-ju mi živimo prije u nečemu što bi se moglo nazvati kvazi-intelektualno vrijeme. Na primjer, mi svakodnevno žustro raspravljamo: crveni ili crni, Amerika ili Rusija, Ronaldo ili Messi, Bakir ili Željko, Frljić ili Thompson… međutim, poslije toga najnormalnije idemo raditi svoj posao, ručati, večerati, družiti se, spavati… što će reći da se danas puno raspravlja i razmišlja, ali da to sve skupa i nije baš od velike životne važnosti. S druge strane, Crabtree uviđa da je pećinski lovac bio u sasvim drugačijoj situaciji. Jedan jedini pogrešan korak u lovu na divljeg vepra za njega je značio teško ranjavanje, pa čak i smrt. Stoga se njegov intelekt morao neprestano razvijati, usavršavati i prilagođavati izazovima svakodnevnice.

Prema spomenutom autoru, vrhunac ljudske inteligencije dogodio se negdje između 500 god. pr. Kr pa do samog Krista. Poslije toga počinje stagnacija koja u današnje vrijeme uzima svoj puni zamah.

Ali, možda i ne trebamo žaliti zbog navedene stagnacije inteligencije. Sasvim je moguće da je imamo već dovoljno, a da nam pri tome nedostaju neke potpuno drugačije vrline i karakteristike. U tom smislu je i Hawking nedavno rekao kako najveću opasnost za daljnji razvoj i opstanak čovjeka predstavlja njegova sklonost netrpeljivosti i nasilju. Ovo dvoje u kombinaciji s dostupnom visokom tehnologijom predstavlja istinsku prijetnju daljnjem razvoju i opstanku čovječanstva. Očito je da se upravo na ovome mora više raditi.

Međutim, intelekt je već sam po sebi agresivan. Pod ovim ne mislimo sad neke posebne „crne“ misli ili druge nasilne fantazije, nego onu specifičnu znatiželju koja ne karakterizira samo čovjeka nego i ostale više sisavce, mahom mesoždere. U životinjskom svijetu biljojedi i nemaju baš vremena da budu znatiželjni, zato što zbog niske proteinske i kalorične vrijednosti hrane koju jedu manje-više moraju stalno jesti. Znatiželja se zato puno češće javlja kod mesoždera koji se zbog učinkovitijeg načina podmirivanja prehrambenih potreba susreću s viškom slobodnog vremena.

Mogli bismo čak reći da je ljudski intelekt (ili um) sam po sebi jedna vrsta lovca. Isti se obično definira kao ljudska sposobnost na osnovu razmišljanja i stjecanja znanja dolaziti do uvida i spoznaje. Pri tome intelekt nerado pita smije li nešto znati! On definitivno ne voli prohibicije i ograničenja i teži k tomu da sve apsolvira i spozna! Subjektivnost ga vrijeđa, a objektivnost veseli! Ovo potonje osobito potkrepljuje tezu o agresivnosti intelekta, jer on ne želi poštovati svete granice tuđe osobnosti. Tomu naprotiv, intelekt je prije poput vještaka sudske medicine koji hladnokrvno trančira mrtvaca kako bi ustanovio zašto je nastupila smrt! On doslovno od subjekta pravi objekt, tj. stvar.

U tom smislu se pokatkad kao teolog propitkujem i o samoj moralnosti teologije, jer u teologiji Bog prestaje biti onaj uzvišeni „Ti“ pred kojim se u zanosu moli, pjeva i pleše, te na koncu postaje „On“ – još jedan od objekata, tj. stvari ljudske znatiželje i spoznaje!

Agresivna tehnologija

Fosilna goriva poput ugljena i nafte još uvijek predstavljaju temeljne pokretače tehnologije i gospodarstva. S druge strane, fosilnih goriva u prirodi nema baš svugdje, a gdje ih ima, skriveni su duboko u zemlji. Njih od početka prate i brojne kontraverze: prljava su i zbog njih se često ubija i ratuje.

Ima toga još… ljudska tehnologija i ekonomija kao da gaji osobitu slabost prema rijetkim i teško dostupnim stvarima. Na primjer, zlato nije samo traženo zbog estetskih, nego i zbog čisto tehnoloških razloga. Dakle, ne samo zbog proizvodnje i nošenja nakita, nego i zbog njegovih jedinstvenih fizikalnih i kemijskih osobina: otporno je na oksidaciju, odlično provodi električnu energiju, te ima izvanredna akustična svojstva. Ipak, na koncu bi postavio pitanje o tomu da li je tehnologija imala izbora? Odnosno, da li se orijentirala na teško dostupne materijale i energente radi njihovih izvanrednih i korisnih svojstava, ili se pak orijentirala na teško dostupne materijale i energente upravo zato što su teško dostupni?

Sada mala digresija o Bošku Petroviću i grahu: Naime, doajen hrvatske Jazz scene Boško Petrović bio je veliki ljubitelj graha i to uopće nije pokušavao prikriti, premda eto, poznatima kao dolikuje da jedu neke otmjenije delicije. U tom smislu, jednom je prilikom Boško samouvjereno izjavio: „Jedini problem graha je taj što ga ima puno i što je lako dostupan. Da ga je kojim slučajem manje, siguran sam da bi grah bio skupocjena i otmjena poslastica“!

Tako na koncu opet dolazimo do one fundamentalne lovačke teze: „Opasan plijen je pravi plijen“! Vidimo, isto pitanje se može postaviti i u kontekstu tehnologije, znanosti i gospodarstva. Ljudski um nekako olako nadiđe one uobičajene i lako dostupne stvari, premda je upitno da li ih je stigao u potpunosti apsolvirati. Na primjer, navodno je Nikola Tesla rekao kada bismo znali svu moć brojeva 3, 6 i 9, tada bi smo u rukama držali „ključ“ svemira (zanimljiv link na tu temu: https://www.youtube.com/watch?t=47&v=W5mJeRtjPvY). Ipak, matematika se do sada još nije ozbiljno pozabavila s navedenim brojevima. Zapravo, visoka matematika skoro da se i ne bavi prirodnim brojevima… to oni ostavljaju djeci iz osnovne škole, dok se majstori bave nekim puno apstraktnijim matematičkim formama.

No, možda se prava moć krije baš u onom običnom i svakodnevnom. Na primjer: da bi se raketa Saturn 5 svojevremeno vinula do mjeseca nije bio dovoljan samo kerozin. Trebalo je nešto puno žešće… trebala je voda! Da, voda; doduše u ponešto izmijenjenoj formi. Radilo se o kriogenom gorivu sastavljenom od tekućeg vodika i kisika, dobivenih iz najobičnije vode, posve jednostavnim procesom analize. Kada se govori o dosezima i mogućnostima vode, možda su intrigantna istraživanja austrijskog šumara i izumitelja Viktora Schaubergera ipak na koncu bila prenategnuta od strane poslovično iracionalnih alternativaca te šizoidnih teoretičara zavjere, no, i „main stream“ istraživanja pokazuju da se o vodi još puno toga ima za naučit.

Zaključak:

Naši davni predci lovci-sakupljači su se hrabro i strpljivo probijali krivudavim i čupavim stazama evolucije. Uspjeli su nadvladati i nadživjeti kako gorostasne mamute, tako i mišićave neandertalce; proširili su se po svem svijetu i ovladali prirodom. Ostavili su nam svoje gene, ali i svoju psihologiju. Danas, uslijed velikog kulturološkog i civilizacijskog odmaka pronalazimo da su nam potrebne neke nove osobine i vrline, ali ono staro u nama ne napušta nas lako. Često nam prouzrokuje probleme: emotivne, intelektualne, poslovne, vjerske, prijateljske i kakve sve ne… Da bismo nadvladali sve svoje nutarnje konflikte, očito ćemo morati bolje upoznati sami sebe. Da bi smo u konačnici izgradili sretnu budućnost, prvo ćemo morati bolje upoznati svoju prošlost… ne samo I. i II. svjetski rat (omiljena tema povijesno nastrojenih Balkanaca), nego prvenstveno mislim na onu daleku prošlost: ono tamo nekad, dok smo se izdizali iz obične biosfere te postajali ono što danas jesmo, ljudi!

Albert Schweitzer jednom reče: „Čovjek je ovladao prirodom prije no što je naučio vladati samim sobom“! Moguće da je upravo to posljednja i odlučujuća bitka lovca u nama: da zauzda samog sebe!

 

U Sarajevu, 12. 9. 2015.

M. B.

Gdje je ta Koliba?

Prepričati radnju knjige Koliba, autora Williama P. Younga, čini se tako jednostavno. Glavni lik Mek, vjernik, doživljava veliku tragediju tako što mu nepoznati manijak ubija dijete. Njegova bol je toliko živo opisana da je nemoguće ostati ravnodušan. Nakon što je bol sve veća i veća i nakon što Mek više ne može kontrolirati svoj život počinje se preispitivati o uzrocima svog najvećeg gubitka. U toj potrazi osobno mu se obraćaju Bog Otac, Isus i Duh Sveti. Većina radnje u knjizi predstavljena je u razgovoru Meka s Ocem, Isusom i Duhom Svetim. U potrazi za pitanjem: „Gdje je Bog u svijetu ispunjenom neizrecivim bolom?“, Mek se preobrazio, a možda i većina čitalaca knjige. Romanu koji na psihološki način obrađuje teološke teme teško je pristupiti objektivno, osobito ako si kršćanin, katolik, kao što sam ja. Teško je odstupiti od svojih uvjerenja i reći, ne to nije nemoguće, Bog ne liječi bol za gubitkom voljene osobe, ali u jednom se i znanost i religija slažu: potrebno je razumijevanje kako bi se bol za izgubljenom osobom umanjila ili lakše prihvatila. Bilo da razumijevanje tražimo u duhovnom smiraju kod boga ili prijatelja s kojim imamo fizički kontakt, moguće je doći do osjećaja da smo s nekim podijelili svoje osjećaje i podijeliti svoj teret i bol.

U ovoj knjizi su jasno i precizno objašnjene reakcije na gubitak voljene osobe, a tome smo izloženi svakodnevno, kako u našoj okolini, medijima, pa evo i u knjigama čiji nam naslov na to ne upućuje. Upravo iz tog razloga što smo često izloženi da netko blizak nama ili sami mi doživimo osobni gubitak, nastojat ću prikazati koji su to načini da se osobi pomogne.

Gubici su univerzalna pojava, jer na svijetu ne postoji čovjek koji nije nekoga ili nešto izgubio. Naravno, ljudi se međusobno razlikuju po broju i vremenu gubitka. Smrt nije jedini način da nekoga izgubimo, već radi svađe, ljubomore, zavisti i drugih životnih prilika možemo izgubiti prijatelje, voljene osobe ili izgubiti drage i bitne nam stvari poput novčanika, ključeva i dr. Gubitke zbog smrti karakterizira sasvim sigurna trajnost, konačnost i nepovratnost, dok kod ostalih vrsta gubitaka može postojati barem teoretska nada da će nam se izgubljena osoba vratiti ili da ćemo ponovo steći ono što smo izgubili. S druge strane, postoje i velike sličnosti u reakcijama na gubitak uzrokovan smrću i drugim uzrocima. Reakcije na gubitak nikada ne moraju i ne mogu biti iste.

Pojam Psihološke krizne intervencije (KRIN) označava skup postupaka pomoću kojih se, nakon kriznih događaja, ljudima nastoji pomoći da lakše prebrode ono što su doživjeli, odnosno pružanje pomoći radi ponovnog stjecanja osjećaja autonomije i kontrole nad životom, čime se smanjuje osjećaj bespomoćnosti (Arambašić, 2000).

Reakcije na gubitak mogu biti emocionalne (tuga, ljutnja, osjećaj krivice…), misaone (šok, nevjerica, teškoće u pažnji i pamćenju…), tjelesne (bol u prsima, probadanja u predjelu grudnog koša, teškoće s disanjem…) i ponašajne (teškoće u spavanju, gubitak apetita, plakanje, pretjerana aktivnost ili povlačenje u sebe…).

Suvremena istraživanja (Arambašić, 2013) pokazuju da su nerijetke reakcije na gubitak i vjera u Boga koja se pojavljuje ili postaje jačom. Javlja se i osjećaj snage gdje osoba smatra da može izdržati gubitak. Dominantan je i osjećaj da “smiju”, znaju i mogu tražiti te primati podršku i pomoć drugih ljudi. Spoznaja o tome da u svojoj okolini imaju mnogo ljudi koji su im spremni pružiti podršku u teškim trenucima čine ih jačim i izdržljivijim. Usvajanje novih životnih vrijednosti i osjećaj zbližavanja s drugom bliskom osobom daje snagu tugujućoj osobi na način da uviđa da nije sama i da tu nije kraj.

Bez obzira bili mi ili ne pripadnici određene konfesije, istraživanja pokazuju da je gubitak, odnosno smrt osobe, nešto što pojačava naše vjerovanje da postoji „viša sila“, jer sam čovjek nije u mogućnosti naći razumno objašnjenje za sve životne događaje i da bi se umanjio osjećaj anksioznosti traži odgovore u Njemu, bez obzira kako ga tko zvao.

Na koji način je upravo On, odnosno oni, pomogli Meku, autor knjige predstavio je to na jednostavan i razuman način. U slučaju da netko u našoj okolini doživi gubitak, odnosno smrt drage osobe, dužni smo pomoći osobi na taj način da shvati da nije sama i pružiti joj podršku. Najvažnije od svega je tugujućoj osobi pokazati da nemamo “čarobni štapić” kojim bismo mogli odagnati njezinu tugu i bol, ali da smo tu, da nam je stalo, da se može na nas osloniti. Kad ne znamo što reći najbolje je – šutjeti! Baš kao što smo zatvorili zadnju koricu knjige i osjetili da nismo sami, a nitko fizički nije bio uz nas… možda je to dokaz da je Koliba unutar nas samih i da nikad nije prazna…

 

U Sarajevu, 16. 6. 2016.

B. K.

IZMEĐU MIRA I ISTINSKE POBOŽNOSTI

Viđenje mira iz jedne biblijsko-katoličke perspektive

Težnja prema miru u konačnici predstavlja za čovjeka i jedini pouzdan put prema Božjoj blizini. Gospodin Isus u tom smislu izričito kaže: „Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati“ (Mt 5,9). S druge strane, Isus u Novom zavjetu ne izriče niti jedan „blago“ onima koji odstupaju od puta mira. U tom smislu On samo nadodaje: „Tko se mača laća, od mača i gine“ (Mt 26,51-52)!

U današnje vrijeme često nam zapara uši neka vijest o počinjenom zločinu ili terorističkom aktu u ime vjere. Ateisti tada obično slavodobitno kažu da je religija definitivno kriva za sve, dok vjernici konstatiraju da pravi vjernik tako nešto ne može učiniti. Međutim, ostaje pitanje da se utvrdi tko je to pravi vjernik i što je to prava vjera?

Značenje pojma „mir“:

Starozavjetni pojam šalôm s obzirom na etimologiju riječi mogao bi se prevesti kao cjelovitost, potpunost i netaknutost. Šalôm se također može povezati s dovršenjem ili izvršenjem neke planirane aktivnosti. Dakle, kada neka stvar ili situacija budu dovedene u stanje i oblik cjeline, tada se može govoriti o miru.

U biblijskom kontekstu, ova riječ ne pretpostavlja kao obvezatno neko izvanjsko stanje mira, odnosno, nepostojanje rata, ili nekih sličnih nemira u društvu. Ona se tiče prvenstveno čovjeka pojedinca i njegovog svakodnevnog blagostanja. Tako se u biblijskom kontekstu može reći da je mir stanje čovjeka koji živi u skladu s Bogom, s prirodom, s drugim ljudima, napose sa samim sobom. Stoga je pojam mira po sebi vrlo blizak nekim drugim biblijskim pojmovima kao što su: blagoslov, počinak, slava, bogatstvo, spas i život. Ovim potonjim se izriče da je mir istovremeno i duhovni i materijalni pojam. On podrazumijeva nutarnje zadovoljstvo čovjekova srca, ali također i povoljne izvanjske životne okolnosti. Stoga bismo ovdje mogli u smislu podizanja socijalne svijesti dodati to, da je gladnom čovjeku poprilično besmisleno govoriti o ljepotama i divotama mira. Tomu nasuprot, katolički vjernik jest pozvan činiti (tjelesna) djela milosrđa, a ona po sebi uključuju slijedeće:

  1. Gladna nahranit;
  2. Žedna napojit;
  3. Siromaha odjenuti;
  4. Putnika primiti;
  5. Bolesnika i utamničenika pohoditi;
  6. Zarobljenike i prognanike pomagati;
  7. Mrtve pokopati;

Mir kao pozdrav i kao najveća čovjekova čežnja

U semitskom mentalitetu ljudi su se uobičajeno pozdravljali zazivajući jedni drugima mir (selam, šalom), a tako je tamo i dan danas. U katoličkoj liturgiji biskup na početku misnog slavlja pozdravlja okupljene vjernike s „mir vama“, aludirajući tako na onaj „mir vama“ koji je uskrsli Gospodin izrekao svojim uplašenim učenicima.

Za mir uopće možemo reći da predstavlja najdublju čežnju ljudskoga srca te najljepšu želju koju čovjek može zaželjeti nekom drugom čovjeku. U katoličkom bogoštovlju mirom se pozdravlja, ali mirom se i blagoslivlja. Odnosno, pobožno je djelo zazivati mir na ljude, mjesta, stvari te sva živa bića.

Težnja prema miru u konačnici predstavlja za čovjeka i jedini pouzdan put prema Božjoj blizini. Gospodin Isus u tom smislu izričito kaže: „Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati“ (Mt 5,9). S druge strane, Isus u Novom zavjetu ne izriče niti jedan „blago“ onima koji odstupaju od puta mira. U tom smislu On samo nadodaje: „Tko se mača laća, od mača i gine“ (Mt 26,51-52)!

Pravda i istina kao nužni preduvjeti mira i pomirenja

Već smo rekli da čežnja za mirom predstavlja najdublju i najfiniju želju ljudskog srca. Međutim, Biblija jasno upozorava da nije svaki mir pravi mir, kao što ni svako nastojanje oko pomirenja nije pravo nastojanje. Naime, u Izraelu starozavjetnog vremena često se ratovalo. Zemlja se svakih malo nalazila pod udarom moćnih okolnih kraljeva. Kako bi izbjegli pogubne sukobe, izraelski kraljevi su počesto bili spremni na svakojake ustupke, kao i na ishitrena politička savezništva. Zbog toga su nerijetko dolazili na udar prozivke i kritike Božjih proroka.  Po ovima se kraljevi nisu smjeli uzdati u bezbožna savezništva, nego u Boga – Jahvu. No, što to znači uzdati se u Boga? Da li je to samo neko mentalno i molitveno: „O Bože, ja se uzdam u Te“? Naravno da nije! Biblija na više mjesta govori da se u Boga uzda onaj koji čuva Njegove zapovjedi (usp. Mt 7,21-27), a zapovjedi su inače tu da uvode i uređuju pravdu i pravednost u društvu. Povredu Zakona Biblija naziva grijehom, a grijeh se po sebi protivi miru. Prorok Jeremija tako sa zaprepaštenjem konstatira za svoje vrijeme i prilike: „Usuđuju se usred grijeha proglašavati trajan mir“ (Jr 14,13).

Ako se malo osvrnemo na Deset Božjih zapovijedi, koje po sebi predstavljaju temelj judeo-kršćanske moralne tradicije, lako ćemo primijetiti da (tek) prve tri uređuju čovjekov odnos prema Bogu, dok ostalih sedam uređuju čovjekov odnos prema drugim ljudima. Tako bi se čovjek trebao klanjati samo jednom Bogu, ne spominjati Njegovo ime uzalud, trebao bi svetkovati dan Božji, koji je ujedno i dan čovjekovog odmora. Zatim, čovjek bi morao poštivati svoje roditelje, suzdržavati se od ubijanja i bludništva; ne bi smio krasti, lažno svjedočiti, kao što ne bi trebao žuditi ni za tuđim stvarima i životnim partnerima. Dakle, Božji proroci su u ovomu potonjem vidjeli temelj istinskog mira, a ne u sumnjivim političkim kompromisima i savezništvima. Ili jednostavno: bez poštivanja Boga u Njegovim pravima, kao ni bez poštivanja ljudi u njihovim pravima, ne može nikada biti mira; barem ne onoga istinskog.

Tako, ovdje sada dolazimo i do uloge istine u izgradnji i očuvanju mira. Već smo čuli kako po Bibliji grijeh i mir ne idu skupa pod ruku, a grijeh opet po sebi ne nastaje samo uslijed bezboštva, nego i uslijed lažne pobožnosti. Odnosno, kako već rekosmo, istinske pobožnosti nema bez čuvanja pravde i pravednosti, a svaka pobožnost koja ne računa sa ovim osuđena je na to da bude lažna. U praksi, to se obično svodi na neko površno baratanje religioznim frazama i simbolima, a može se također raditi i o tome, da religiozni pojedinci ili čitave skupine jednostavno pokušavaju svoje vjerske dužnosti „natovariti“ na vrat nekom drugome (usp. Mt 23,3-4).

Istina po sebi igra osobito važnu ulogu u procesu pomirenja, bez obzira da li se pri tomu radilo o nekom pojedinačnom ili kolektivnom pomirenju. Po katoličkom moralnom nauku nema neoprostivih grijeha. Doslovno, čovjeku sve može biti oprošteno, ali ipak, samo pod određenim i čvrsto utvrđenim uvjetima, a to su:

  1. Priznati počinjeno djelo;
  2. Pokajati se za isto;
  3. Biti spreman nadoknaditi štetu koja je možda uslijed grijeha nastala;
  4. Dati čvrsto obećanje da se počinjeno više neće ponavljati;

Vidimo, ima toga dosta što bi se u tom smislu moralo učiniti, no, priznanje je na prvom mjestu. Glede rata i poraća na našim prostorima, kardinal Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski često zna reći to, kako ovdje nikada neće biti pravog mira sve dok stvari ne budu nazvane pravim imenom. To bi jednostavno značilo da bi društvo trebalo sazrjeti do te mjere kako bi svaki zločin mogao biti jasno proglašen zločinom, te kako bi svaka žrtva mogla biti priznata žrtvom. Bez te hrabrosti i zrelosti, mi vjerujemo, da ne može biti istinskog mira, nego eventualno samo onog političkog mira koji po sebi podrazumijeva slobodno kretanje ljudi i roba… i uglavnom, ništa više od toga.

Umjesto zaključka: Izgradnja mira kao poziv na suradnju

Na svijetu danas postoji 196 država, tisuće različitih Crkava i vjerskih zajednica, mnoštvo ideologija i životnih filozofija, nebrojeno puno vladinih i nevladinih organizacija…, a izgradnja i očuvanje mira ne bi smjela biti zadaća pojedinaca, nego prioritet svih zdravih raspoloživih snaga. Nažalost primjećujemo često kako ove snage ne stoje uvijek u nekom skladnom međusobnom odnosu. Naime, one su često opterećene, bilo aktualnim, bilo prošlim nesporazumima, sukobima i traumama. Kako mir po sebi i nije ništa drugo nego dovođenje stvari u skladnu i nepovredivu cjelinu, tako i svaka mirovna inicijativa po sebi mora podrazumijevati napredak u međusobnoj komunikaciju i dijalogu. Kako već rekosmo, mir i nije ništa drugo nego skladno i sretno zajedništvo, utemeljeno na pravdi i istini.

U Sarajevu, 11. 5. 2015.

M. B.

 

O LJUBAVI, BOGU I SMRTI

„A ti … moga lica ne možeš vidjeti, jer ne može čovjek mene vidjeti i na životu ostati“ (Izl 33,20).

„Stavi me kao znak na srce, kao pečat na ruku svoju, jer ljubav je jaka kao smrt, a ljubomora tvrda kao grob. Žar je njezin žar vatre i plamena Jahvina“ (Pj 8,6). Ovaj redak biblijske Pjesme nad pjesmama govori o čudnovatoj isprepletenosti pojmova ljubavi, Boga i smrti.

U Starom zavjetu prevladavalo je mišljenje da živ čovjek ne može izravno vidjeti Boga i ostati na životu (usp. Izl 33,20). I kasnija novozavjetna eshatologija je suglasna o tome da se izravni susret Boga i čovjeka događa tek nakon čovjekove smrti. Dakle, ukoliko jednog dana ugledate Boga izravno „licem u lice“, to ne znači da će te umrijeti. Naprotiv, to će značiti da ste već mrtvi, odnosno upravo umrli. S druge strane apostol Ivan kaže: „Tko ne voli nije otkrio Boga, budući da je Bog ljubav“ (1 Iv 4,8). Ipak primjećujemo, tko god je u životu barem jednom ozbiljno volio, morao je osjetiti to teško breme ljubavi; istovremeno tako privlačno i neodoljivo, ali također isto tako trpko, tegobno i uznemirujuće.

Međutim, ovdje se sada susrećemo s nemalim problemom. Nije li Bog, Bog života, a ne smrti; i nije li smrt po sebi posljedica grijeha? Naime, ovo i jedno i drugo spada među tzv. objavljene istine kršćanske vjere koje se ne mogu osporiti, barem ne ukoliko ozbiljno planirate da i dalje budete kršćanin! No, s druge strane, i ono što smo spominjali na početku, i to je također „objavljeno“. U tom smislu, dodatno ćemo naglasiti paradoks: Isus reče jednom pred svoju muku: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“ (Iv 15,13). Postavljamo pitanje: ako je smrt po sebi nešto loše, zašto bi onda itko trebao hrliti u smrt, pa makar i iz plemenite nakane, kao što je to slučaj u potonjem biblijskom citatu? Tako paradoks postaje očitiji: naime, Biblija po ovom pitanju kao da upada u kontradikciju, jer smrt na koncu ne može biti istovremeno dobra i loša! To bi se u potpunosti razilazilo s načelom protuslovlja, koje po sebi predstavlja orijentir zdravog rasuđivanja i mišljenja.

Pokušaj nadvladavanja ovog problema ponudio je svojevremeno veliki njemački teolog Karl Rahner. U svojoj „Zur Theologie des Todes“ on o naznačenom problemu razmišlja na slijedeći način: Prvo polazi od svojevrsne kratke analize Adamove besmrtnosti u raju. Naime, Rahner se tu osvrće na neke dosege moderne medicine, koja po sebi ne vidi nikakve mogućnosti da bi čovjek -ovakav kakav jest – mogao biti besmrtan. Jednostavno, naše tijelo je „potrošna roba“. Čak ako medicini u buduće i pođe za rukom da potpuno anulira neizbježne posljedice starenja, kao i posljedice različitih bolesti, čovjeku će uvijek prijetiti mogućnost neke fatalne nezgode i nesreće. Naime, ne smijemo zaboraviti činjenicu da su naša tijela vrlo krhka, zapravo, među najkrhkijima u prirodi. Tako i najžilaviji vojnik može poginuti od metka koji košta 1 Euro, kao što i najizdržljiviji plivač može izdahnuti nakon dva sata provedena u ledenom oceanu. Bez adekvatne odjeće ne podnosimo ni veliku hladnoću, ni veliku vrućinu. Bez zraka možemo preživjeti tek par minuta, bez vode nekoliko dana, bez hrane mjesec ili maksimalno dva. Još dodatno, koža nam je vrlo tanka i mekana, nemamo nikakvog prirodnog oklopa, osim ovo malo lubanje što mozak čuva … 

Zato Rahner postavlja – za ono vrijeme – vrlo smionu tezu kako je Adam možda ipak morao umrijeti, pa čak i da nije bio protjeran iz rajskog vrta. Međutim, da je tamo ostao, te u stanju potpune milosti, smrt bi za njega imala neko sasvim drugo značenje, odnosno, ona tada za njega i ne bi bila smrt. Pokušajmo si to predočiti na slijedeći način: ukoliko bi smo imali izravan i nepomućen čulni uvid u našu „onostranost“, tada ni mi ne bismo imali ikakvog razloga brinuti oko smrti. Tada ni za nas smrt sama ne bi postojala, jer ne bismo nigdje vidjeli nekakav prijeteći KRAJ, nego samo neprekinuti tijek života koji mora proći kroz različite faze. Rahner stoga na koncu kaže da posljedica „istočnog grijeha“ vjerojatno nije bila fizička smrt kao takva, nego čovjekov izvitopereni stav o smrti. Ovaj je sada počeo strahovati od onoga što je po sebi potpuno prirodno, te ju je počeo koristi i kao oružje protiv drugih ljudi. Manipulirajući s ljudskim novostečenim strahom od smrti, čovjek je sebi počeo pribavljati kontrolu i moć nad drugim ljudima. Odnosno, izgubivši Boga i njegovo prijateljstvo, čovjek sam počinje izigravati i oponašati Boga.

Kontroverze smrti: smrt kao „privlačna“ snaga

O ovome smo – mislim – već jednom pisali na našoj stranici: Epikur je bio uvjeren da se smrt ne tiče čovjeka, jer dok čovjek živi smrti nema, a kad konačno nastupi smrt, čovjeka više nema. Stoga bi čovjek trebao spokojno provoditi svoj život ne misleći o smrti.

Mnogo kasnije, Heidegger će izokrenuti stvar naglavačke. On primjećuje da je čovjek smrtno biće ne samo zato što će jednom umrijeti, nego stoga što to biće svakodnevno umire. U tom smislu Heidegger uspoređuje prisustvo smrti u nama sa zelenom voćkom koja polako, ali sigurno prispijeva svome zrenju. Stoga se smrt čovjeka itekako tiče. Ona duboko i temeljito obilježava njegovu egzistenciju te vrši utjecaj na njegova svakodnevna nastojanja i aktivnosti. Da smrt polako, ali sigurno privlači čovjeka sama sebi, može se ponajbolje vidjeti na različitim oblicima riskantnog ponašanja. Tako su mladi ljudi često skloni različitim vratolomijama; skloni su i eksperimentiranju s različitim opijatima, za koje se poslovično i neosporivo zna da su opasni za život i zdravlje. Također, nitko ne hrli tako srčano i odlučno u rat poput mladića. Mislim da uopće nije slučajno to što većina vojski na svijetu regrutira mladiće, a ponekad i djevojke u dobi od 18 do 27 godina, jer nitko ne gine tako rado i odlučno poput mladog i zdravog čovjeka, koji je po sebi još miljama daleko od neke spokojne prirodne smrti.

Zreli ljudi su također skloni riskantnom ponašanju, s tim da u njihovoj dobi to sve izgleda mnogo manje dramatično nego u mladosti. S jedne strane, mladići su oni koji konkretno ginu na bojišnici, ali zreli ljudi i starci su upravo oni koji svojim međusobnim svađama započinju te ratove!

Naravno, nije sve do rata, alkohola i brze vožnje… Riskantno ponašanje može poprimiti i neke sasvim dosadnjikave izričaje. Tako su još stari Grci primijetili da sve što postoji, može postojati samo na temelju jedinstva. A to po sebi vrijedi, kako za pojedinačne, tako i za kolektivne, odnosno, društvene organizme. Naime, kad pojedini organi ili članovi započnu voditi svoju vlastitu politiku, tada i cijeli organizam zapada u krizu, što povratno opet pogađa i odmetnuti organ, jer on po sebi nije u stanju preživjeti samostalno, nego samo u okviru zdravog organizma. U tom kontekstu možemo reći da su sebičnost, škrtost, nekooperativnost i svojeglavost također svojevrsni oblici riskantnog ponašanja. Zašto? Pa zato što život po sebi preferira dijametralno drugačije karakteristike. On zahtjeva vrhunsku sinkronizaciju, zauzetost, odgovornost i požrtvovanost. Zato i kažemo da unutar čovjeka postoji nešto što se izrazito protivi životu, tj. da je u njemu prisutna smrt, što priziva samu sebe.

Kontroverze smrti: smrt kao odbojna snaga i životvorni poticaj

Smrt privlači sebi čovjeka samo dotle dok on u svojoj vitalnosti stoji daleko od nje. Međutim, kad ga u konačnici neminovno nadvije njezina jeziva sjenka, tada počinje čovjekova grčevita borba za život.

Ovo čovjekovo nedosljedno ponašanje prema smrti odlično je opisano u Coelhovom romanu „Veronika je odlučila da umre“. (Premda mu zbog njegovog poslovičnog sinkretizma i nisam veliki ljubitelj, ovaj roman mi se izuzetno svidio, možda i zbog toga što je ovo napisano navodno po istinitoj priči iz Slovenije). Dakle, u središtu priče stoji mlada Slovenka Veronika, koja – eto – jednog dana donosi odluku da umre. Premda je po sebi profesionalno i seksualno uspješna osoba, njoj se jednostavno više nije živjelo. Pri tome se ne može reći da je bila zapala u neko patološko depresivno stanje. Život joj uopće nije bio loš, ali uhodana stereotipna svakodnevnica joj je postala nesnosno dosadna. Svaki dan isto, ili skoro isto: ustajanje, doručak, posao, povratak s posla, ručak, odmor, druženje, ljubovanje… Kako rekosmo, nije to sve skupa uopće bilo loše, ali njoj se jednostavno više nije dalo to ponavljati još nekih 10 do 15 tisuća puta, do konačnog nastupa one neminovne prirodne smrti. Kronično joj je nedostajao onaj neki veliki i posebni motiv, koji bi poput vjetra napunio jedra njezinih životnih nastojanja. I tako, jednog dana se nagutala nekih tableta i spokojno izgubila svijest. Međutim, nešto kasnije će se probuditi u nekakvoj „duševnoj ustanovi“, odnosno, poput svih preživjelih „samoubojica“ i nju su spremili pod hitno na psihijatriju. Nedugo zatim, njoj dodijeljeni psihijatar, saopćit će joj šokantnu vijest, no, koja bi se njoj s obzirom na sve okolnosti mogla čak i svidjeti. Naime, ona jest preživjela samoubojstvo, ali pri tome je velikom količinom progutanih lijekova uspjela sebi nepopravljivo oštetiti srčani mišić, tako da joj je preostajalo svega još petnaestak dana života. Ona ispočetka misli da to i nije tako loše. Eto, kao ipak će moći umrijeti. Međutim, kako se smrt sve više bližila, nju odjedanput obuzima sve veća želja za životom. Želja, koja polako iz dana u dan prerasta u pravu pravcatu strast. Naime, priželjkivala je smrt dok je to mogao biti njezin slobodni izbor, ali sada kad se suočavala s neodgodivom neminovnošću smrti, shvaća kako je smrt strahovita! Sad se pita, zašto mora umrijeti kad je konačno počela tako strastveno žudjeti za životom.

 Iščekujući – ipak – neminovni kraj, njezin psihijatar će je još jedanput šokirati. Naime, njoj uopće nije otkazivalo srce. Čak što više, s njim je bilo sve u savršenom redu. Zašto se onda liječnik tako okrutno našalio s njom? Pa to je bila njegova mala tajna terapija za samoubojice! On je znao kako mladi i vitalni ljudi često čeznu za smrću, ali kad se uistinu suoče s neminovnosti  vlastitog umiranja, tek tada će sagledati svu ljepotu života i tek tada će uistinu htjeti živjeti! Tako je Veronika dobila svoju drugu šansu za život, ali stvarno istinsku šansu …

Njemački pastoralni teolog Ottmar Fuchs bi sve ovo izrekao na puno jednostavniji način: „Očaj je privilegija onih ljudi kojima u životu inače dobro ide. Tko se nalazi u istinskoj pogibli, taj neće imati vremena za očajavanje. Njemu je potreban svaki atom snage za preživljavanje“.

Zbog svega ovoga u konačnici i nismo sigurni li je pametnije govoriti o kontraverzi smrti ili kontraverzi čovjeka. Iz daljine smrt ga sebi neodoljivo privlači, ali kad joj se neposredno približi, pod njezinom sjenom on će početi strastveno žudjeti za životom.

I na kraju: što bi o svemu ovome rekao Nietzsche?

Uz kontraverznu temu svakako dobro ide i kontraverzni autor. Razdirući se stalno između reda i anarhije, teizma i ateizma, punine života i ništavila, ljubavi i mržnje, te osobne genijalnosti i ludila, Nietzsche će izreći neke od najkontraverznijih, ali i najdojmljivijih redaka o suodnosu pojmova ljubavi, Boga i smrti. Tako, „srce puno hrabrosti i dobrote treba od vremena do vremena nešto opasnosti, inače mu svijet postaje nesnosan“. Ovo se po sebi osobito odnosi na muškarce, jer „pravi muškarac želi dvije stvari: opasnost i igru. Zato želi ženu kao najopasniju igračku.“ A zašto je žena toliko opasna!? Pa „ako si rob ne možeš biti prijatelj. Ako si gospodar ne možeš imati prijatelja. Žena je predugo bila rob i gospodar. Zato ona ne zna za prijateljstvo, nego samo za ljubav“. Prijateljstvo je ipak nužno potrebno za sretan i uspješan život: „Ne nedostatak ljubavi, nego nedostatak prijateljstva stvara nesretne brakove“ Za Nietzschea je ljubav dakle nešto nužno potrebno. Ona je pokretač, ona je motiv, ona daje smisao životu. Međutim, naspram čovjeka ona zna biti i destruktivna i stoga je treba znati ublažiti prijateljstvom. U konačnici Nietzsche će ono kršćansko „Bog je ljubav“ izreći na potpuno drugačiji, ali opet skoro pa istovjetan način: „Ljubav je Bog“!

 

U Sarajevu, 4. 5. 2015.

M. B.

KORAK NAPRIJED

Jednog jutra probudim se i vidim da mi je pokućstvo novo, da imam poslugu, svu zadnju tehnologiju i da kraj mene leži voljena osoba. Taj osjećaj svjesnosti da me čeka spreman doručak, da svi oko mene „plešu“. Hmm! Spremam se, vozač mi otvara vrata i odvozi me do radnog mjesta. Baš tog mjesta, gdje me svi bojazno i s poštovanjem pozdravljaju, gdje me izrazito cijene i poštuju moj uspjeh. Da, baš ja, ja sam uspješna! To novo odijelo, sat iz zadnje kolekcije, nove cipele i nova kožna torba čine me uspješnom ženom! Kad odjednom… tu rum, tu rum… Tko, što, gdje? Auuu, alarm zvoni. Probudi se! I da, to je samo bio san.

Kada bismo mogli preko noći postati uspješni, kako bi to bilo dobro, zar ne?

Ali ne kaže se uzalud da je put do zvijezda posut trnjem. Ne, nije tako lako postati uspješan. Ali nešto teže od toga da postanemo uspješni jest odrediti kriterije uspjeha. Jer to što mislimo da je neka glazbena zvijezda uspješna, ne mora značiti da ona to osjeća i da to doista jest. Nikad ne gledam samo posljedice, nego i uzroke, a tako i ne gledam samo uspjeh kao krajnji produkt, nego i kriterij kao okvir u kojem bismo mogli odrediti taj uspjeh.

Ali evo, za primjer, uzet ću kriterij uspješnog muškarca, direktora banke. Što je to što njega čini uspješnim? Novo odijelo, novi radni stol, nova kožna torba, hrpa papira na stolu? Ne, to nije odgovor. Ono što nas može učiniti uspješnima je prvobitna volja i želja za napretkom, koji nerijetko dovodi do uspjeha. Da svaki ulazni napredak i nadogradnja znanja dovodi do povećanja samopoštovanja, pokazala su mnogobrojna istraživanja. Što više svladamo životnih prepreka, više ćemo biti zadovoljniji sobom. U psihologiji je u zadnje vrijeme dosta korišten pojam „misli pozitivno“, odnosno budi optimista, vjeruj u sebe, u svoje mogućnosti i želi napredovati. Kad vidimo da je netko pametan, inteligentan, uvijek ćemo reći da on posjeduje mogućnost da bude uspješan. Ali što nam znači inteligencija? Nešto što sigurno dovodi za uspjeha? Ako ćemo navesti grubu definiciju inteligencije, reći ćemo da je to sposobnost prilagodbe u novim i nepoznatim situacijama.

DA! Moram biti sposobna prilagoditi se novim i nepoznatim situacijama. A znači li to da trebam odustati kod prvog neuspjeha? Što bi trebao reći jedan profesor književnosti kad mu jedan od radnih zadataka bude pisanje financijskog predračuna, a on to ranije nikada nije radio? I uradi on taj financijski predračun, ali ne bude baš nimalo dobar. Što bi trebao? Reći da odustaje, da on to ne može, da on nije za tog!? Je li to način na koji ćemo uspjeti? Koliko puta dijete padne dok ne prohoda? Jedanput, dvaput, pet puta ili možda deset puta? Ma bezbroj puta! Ono će pokušavati sve dok svojim nogicama ne stane na čvrsto tlo i još će se glasno nasmijati da svima javi kako je uspjelo. Tako i čovjek sve dok ne postigne svoj cilj, ne smije odustati. Samo ta upornost i želja dovest će do uspjeha.

Često čujemo da kad nam život da limun, napravimo limunadu. Da, upravo tako. Iskoristimo svaku priliku. Koliko god teško, gorko i nejasno bilo, iskoristimo svaku životnu priliku u svoju korist.

Sjećam se jedna priče iz studentskih dana… Djevojka je silno željela studirati ekonomiju u Zagrebu, pohađala sve pripreme i sve materijale preradila, ali na kraju nažalost nije bila primljena u Zagreb. I tako tužna, uplakana i razočarana predala je papire za ekonomiju u Sarajevu i bez problema se našla na listi primljenih studenata. Ali to nije bilo to. Ona je silno čeznula za Zagrebom. I eto prođe nekako prva godina studija i više nije ni spominjala Zagreb. Naviknula se na studij i život u Sarajevu. I završi tako i druga godina, pa i treća… mada je treću godinu malo kasnije završila, jer je kasnije obranila dodiplomski rad i baš dok je ona čekala datum obrane dodiplomskog rada završi se natječaj za prijavu za II. ciklus studija. I tako ponovno se javi razočarenje i tuga… izgubit će godinu, dolazi pauza u studiranju. Ali iskustvo je učinilo svoje… Ona pokupi svoje papire nakon obrane dodiplomskog rada i pravac Zagreb. Tu je natječaj za II. ciklus studija još uvijek bio otvoren i bi ona primljena u Zagreb iako je bilo suza i tuge što to nije Sarajevo. I tada smo joj pijući kavu rekli da ubuduće mora paziti što to toliko silno želi…, jer ukoliko je želja jaka, a upornost velika – uspjeh je zagarantiran. I sada, ona je mlada uspješna magistra ekonomije koja živi i radi u jednoj prestižnoj firmi u Zagrebu.

Nakon ove kratke priče prisjetimo se što nas to sve čini uspješnima:

  1. želja,
  2. upornost,
  3. iskorištavanje životnih prilika,
  4. usmjerenost na pozitivne ishode i naravno
  5. sposobnost da preuzmemo rizik.

Jeste li spremni?

 

U Sarajevu, 29. 4. 2015.

B. K.

DRŽI PARAZITA!

„Zajednička značajka svih oblika suradnje među bivšim konkurentima jest ta da se uvijek iznova pojavljuju pojedine individue koje pokušavaju napustiti udruženje radi vlastite koristi. A kako bi to spriječila, zajednica mora razviti nadzorne mjere“ (Peter Schuster).[1]

Ako smo s pažnjom pročitali uvodni kurziv, netko će vjerojatno pomisliti da je gospodin iz zagrade nekakav kriminolog ili politolog. Ali, nije! Ni blizu od toga, profesor Schuster je ugledni austrijski teoretski kemičar, te uz to bivši predsjednik austrijske akademije znanosti, a između ostalog, bio je i član učeničkog kruga pape Benedikta XVI. (Ovaj krug ne sadrži samo katolike nego prvenstveno ugledne svjetske znanstvenike, koji su voljni razgovarat i raspravljat o nekim dodirnim, ali i spornim graničnim temama između teologije i egzaktnih znanosti). Kako se u životu bavio biofizikalnom kemijom, tako je vrlo blizak području molekularne biologije i neuro-znanosti. Pa dobro, ali zašto onda onaj uvodni citat zvuči tako društveno politički, a ne kemijsko-biološki? Tako zvuči zato što između ovih dijametralno različitih područja života postoje neke duboke zajedničke karakteristike i zakonitosti!

Krenut ćemo ovako: C. R. Darwin je još prije nešto više od 150 godina udario temelje teorije evolucije. Pri tome je pretpostavio da su se svi postojeći oblici života razvili iz nekih zajedničkih primitivnih predaka. Darwin je pri tome mogao objasniti kako se jedna određena vrsta razvija unutar svoje vrste i roda (optimiranje po principu međusobne konkurencije), ali nije mogao jasno objasniti kako dolazi do prelaska iz vrste u vrstu, odnosno do nastanka sasvim novog i originalnog oblika života. Ovo će postati tek ponešto jasnije 70-tih godina XX. stoljeća. Naime, tada je u nepreglednoj šumi života identificiran jedan zajednički princip, ili da kažemo drugačije, Darwinova priča o optimiranju na temelju međusobne konkurencije je dobila neočekivani nastavak i obrat: u prirodi se događa to da konkurenti nakon nekog vremena postaju partneri, te zatim zajednički formiraju novi oblik života! Da se radi o zbilja dramatičnom obratu svjedoči i to što promatranje prethodne situacije uopće nije obećavalo mir. Tomu naprotiv, sve je izgledalo kao da se sprema nekakva veličanstvena odlučujuća bitka među konkurentima! Jer, ovdje se radilo o višegeneracijskom sukobu koji se prenosio s „koljena na koljeno“, a cijela situacija je dobrano podsjećala na modernu utrku u naoružavanju. Dakle, konkurenti su generacijama usavršavali svoje borbeno-rivalske sposobnosti da bi na kraju jednostavno postali partneri. Ispočetka nezavisni partneri, a zatim se još sljubiše u novu, kompleksniju formu života. Tako današnja evolucijska znanost govori o osam velikih stupnjeva biološke evolucije: sve je počelo nekad veoma davno s međusobnim udruživanjem tzv. replicirajućih molekula, pa onda preko udruživanja nezavisnih replikatora, RNA molekula, enzima, prokariota, nespolnih klonova, protista, zasebno živućih organizama, pa sve do organiziranja zajednice primata i razvoja ljudskog društva.[2] Dakle, jednostavni, ali i dramatični rasplet udruživanja bivših konkurenata stoji u temeljima raznolikog bogatstva života, međutim, sasvim je drugo pitanje kad se, kako i zbog čega to događalo. Barem što se tiče molekularne i stanične razine razvoja, to bi pitanje ipak trebalo ostaviti adekvatnim stručnjacima, a mi ćemo se sada više orijentirati na društvenu razinu problema.

Eksperiment zvani „pripitomljavanje vuka“

„Što više upoznajem ljude, sve više otkrivam da veoma volim pse“ – reče Charles de Gaulle, a Roger Caras bi dodao: „Psi nisu cijeli naš život, ali oni čine naš život cijelim“. Psi pružaju čovjeku nebrojene i višestrane blagodati. U stara vremena su bili čovjekovi vjerni pomoćnici u lovu, te čuvari ljudskih nastambi. Danas su prvenstveno kućni ljubimci, odani prijatelji, terapeutske životinje, ali nađe se za njih također vrlo zahtjevnog i odgovornog posla i u vojsci, policiji, spasilačkim službama i gdje sve ne. Čovjek danas uzima zdravo za gotovo da je ova čudesna životinja jedna od najboljih stvari koja mu se ikada dogodila, ali zanimljivo je prisjetiti se početka povijesti čovjekovog odnosa sa psom. Naime, pas je prva od svih životinja koja je bila pripitomljena, a njegovi predci jesu vuk i čagalj. Dakle, nekome je prije dvanaest tisuća, a neki podaci kažu i prije trideset tisuća godina, palo na pamet da pripitomljava ove opasne divlje životinje. Čagalj i nije bio toliko opasan za čovjeka. On je po sebi ‘nako više dosadni noćni lupež, ali za vuka se može reći da je bio izravni čovjekov konkurent. Na meniju su mu bile iste životinje, kao kod čovjeka, a kad bi zimi lov postao otežan, tada bi mu na meni dolazio i sam čovjek. I kome je onda, te iz kakvog razloga palo napamet pripitomljavati toga opasnog predatora, od čijeg se jezivog zavijanja tijekom mračnih zimskih noći čovjeku ledila krv u žilama, i od čijeg su se urokljivog pogleda i najhrabrijim ratnicima počesto oduzimale noge od straha? Ljudi su oduvijek bili skloni nekim zajedničkim stereotipima, a u tom slučaju vuk je sigurno bio na vrlo lošem glasu, kao što je to čak i dan danas. Stoga je logično za pretpostaviti da prvo pripitomljavanje vuka nije počelo zajedničkim snagama unutar neke veće rodne zajednice ili plemena. Čak da je nekome to i palo na pamet, teško da bi ostatak društva to dopustio. Zato je bolje za pretpostaviti da se ovdje radilo o nekom ekscentričnom pojedincu, moguće nekom osamljenom lovcu – izopćeniku iz svoje zajednice, koji je negdje naletio na napuštenog mladunca vuka. Kako mu je očajnički trebalo nekakvo društvo, ovaj je oprezno prihvatio kučića, pri tome vjerojatno dvojeći o smislu vlastitoga poteza. Ovaj čovjek je po sebi odgovarao stereotipu pronalazača i pionira. Ovakvi ljudi moraju biti drugačiji i ne smiju se potpuno uklapati u ostatak društva, jer društvo po sebi voli stabilnost i pragmatičnost, dok samo kreativni i nesputani umovi mogu stvarati promjene. Mladunac je u međuvremenu odrastao u veliku životinju, slijedeći u stopu svoga vlasnika. Ponašanje mu sigurno nije bilo uzorno kao u današnjih pasa, ali bilo je dovoljno dobro da mnoge uvjeri kako se u ovom neočekivanom savezu krije ogroman potencijal. Od tada će i mnogi drugi ljudi pokušati pripitomiti sebi svoga vlastitoga vuka …

Protiv svih prognoza – primjer integracije kršćanstva u Rimskom carstvu

Stari Rimljani su bili poslovično tolerantni prema novim religijskim pokretima na svome teritoriju. No, bili su tolerantni samo ukoliko su ti novi pokreti igrali po zacrtanim Rimskim pravilima. A pravila su bila vrlo jednostavna: „Ukoliko vi budete poštivali naše bogove, i mi ćemo poštivati vaše“! Rimska državna religija bila je u punom smislu državna, odnosno, državnička i državotvorna. U zajedništvu božanskog Panteona trebalo se zrcaliti i zajedništvo naroda koji su živjeli na prostoru carstva. Tako ste mogli slobodno vjerovati u što god želite, sve dok ste u propisano vrijeme i na propisani način častili i ostale rimske bogove. Međutim, Jevreji i kršćani se nikako nisu dali uklopiti u ovu situaciju. Zbog jednosti, jedincatosti i ekskluzivnosti Boga u kojeg su vjerovali, bila im je nezamisliva bilo kakva komunikacija s rimskim državnim bogovima. A to se Rimljanima nikako nije dopadalo i gledali su na ovo kao na flagrantno ugrožavanje i narušavanje sustava. Zbog toga su u Rimskom carstvu bili česti progoni protiv Jevreja i kršćana, s tim da su protiv kršćana ovi progoni ipak bili češći i žešći. Za razliku od judaizma, kršćanstvo je od početka bilo misionarski orijentirano te se brzo širilo po cijelom Rimskom Carstvu. S druge strane, judaizam je bio zatvoren u sebe, tako da nije previše privlačio pozornost rimskih vlasti. Kako su progoni s vremenom postajali sve gori i strašniji, desetkovanim kršćanima se činilo da će neminovno morati doći do jedne odlučujuće bitke između kršćanstva i Rima. S obzirom da su se tadašnji kršćani u praksi odricali nasilja, oni su vjerovali da će sam Bog, odnosno njegova nebeska vojska, na koncu udariti na omraženo im carstvo, te ga sravniti sa zemljom … pa čak i više od toga. U tom smislu biblijska Knjiga Otkrivenja prorokuje na sljedeći način:

„Nakon toga vidjeh: jedan drugi anđeo silazi s neba s moći velikom! Sva se zemlja zasvijetlila od njegova sjaja. On povika iza glasa: ‘Pade, pade Babilon veliki – Bludnica’ – i postade prebivalištem zloduha, nastambom svih duhova nečistih, nastambom svih ptica nečistih mrskih, jer se gnjevnim vinom bluda njezina opiše narodi; s njom su bludničili svi kraljevi zemaljski, a trgovci se zemaljski obogatiše od silna raskoša njezina. Začujem i drugi glas s neba: ‘Iziđite iz nje, narode moj, da vas ne zadese zla njezina te ne budete suzajedničari grijeha njezinih! Jer njezini grijesi do neba dopriješe i spomenu se Bog zločina njezinih. Vratite joj milo za drago, naplatite joj dvostruko po djelima! U čašu u koju je ona natakala natočite dvostruko’“ (Otk 18,6).

Ovdje se doduše govori o Babilonu, ali u kršćanskom slengu toga vremena to je upravo značilo Rim. Dakle, kršćani su uvjereno i s nestrpljenjem čekali „odlučujuću bitku“ i to kakvu svijet do tada nikada nije vidio. No, povijest je sama svjedokom da se na kraju dogodilo nešto sasvim drugačije, te sasvim nedramatično. Tako su progoni protiv kršćana trajali sve do početka IV. st. Kršćanstvo je ipak nekako uspijevalo preživljavat, pa čak i dodatno se širiti. Na kraju je i jedan rimski car postao simpatizerom kršćanstva. Radi se o caru Konstantinu, kojeg istočne Crkve smatraju svetim te ga ponekad čak nazivaju i „trinaestim apostolom“. Dakle, Konstantin je tzv. Milanskim ediktom 313. uvrstio kršćanstvo na listu dopuštenih religija u Rimskom carstvu. Poslije će graditi velebne bazilike te će poraditi na organiziranju crkvenog života i ustrojstva. Jedan od njegovih nasljednika, car Teodozije će 381. godine proglasiti kršćanstvo službenom državnom religijom … i to je bilo to. Umjesto odlučujuće bitke, dogodilo se to da su nekadašnji konkurenti postali partneri. Rim i katoličanstvo će se stopiti u novi društveni organizam – Rimokatoličanstvo!

I na kraju nešto o parazitima

Otkriće zakonitosti o udruživanju bivših konkurenata po sebi je vrlo optimistično. To nam daje mogućnost da neke aktualne zabrinjavajuće društvene procese sagledamo na sasvim drugi način. Možda ste puni gnjeva naspram svojih konkurenata, kako onih osobnih, tako i onih zajedničkih: ideoloških, vjerskih, nacionalnih, kulturoloških … Možda i sami čvrsto vjerujete da je vrijeme za odlučujuću bitku! Međutim, naša zajednička sudbina je da se kad-tad ujedinimo. Možda ne u ovom pokoljenju, ali kad-tad … To se već nebrojeno puno puta događalo tijekom povijesti života, i nema nikakvog razloga da se opet ne dogodi. Pri tome ostaje jedan veliki izazov, a tu ćemo ubaciti onaj uvodni citat od gospodina Schustera: „Zajednička značajka svih oblika suradnje među bivšim konkurentima jest ta da se uvijek iznova pojavljuju pojedine individue koje pokušavaju napustiti udruženje radi vlastite koristi. A kako bi to spriječila, zajednica mora razviti nadzorne mjere“. Iz ovoga proizlazi da pravi neprijatelj jednog organizma, bilo fizičkog ili društvenog, nije konkurent, jer konkurent će po prirodi stvari prije ili kasnije postati prijatelj. Pravi neprijatelj svakog organizma jesu paraziti, tj. oni stvorovi koji iz organizma izvlače životne sokove i sve što im treba, ne doprinoseći pri tome sa svoje strane organizmu baš ništa. Ukoliko organizam ne stekne nadzor nad njima, osuđen je na stagnaciju, pa čak i smrt. Ovi su po sebi vrlo lukavi i znaju kako zaobići postojeće obrambene mjere. U stanju su uvjeriti organizam da su mu prijeko potrebni i na taj način upadaju unutra te započinju svoje bjesomučno orgijanje. Kako već rekosmo, ukoliko organizam to ne primijeti, prijeti mu stagnacija, propadanje i smrt.

I zato ćemo na kraju jednostavno zaključiti: nema iscjeljenja bez nutarnjeg iscjeljenja, a svaka grupa koja sebi želi dobro, morat će prvo napraviti reda unutar same sebe! Jer paraziti se nikada dugo ne drže po strani: smisao njihovog postojanja i jest upadanje u dubinu vitalnog organizma te iskorištavanje istog!

U Sarajevu, 26. 4. 2015.

dr. Mario Bernadić

[1] Peter Schuster, Evolucija i design. Pokušaj opisa današnjeg stanja teorije evolucije, u: Stvaranje i evolucija, Učenički krug pape Benedikta XVI., Priredili S. O. Horn i S. Wiedenhofer, Verbum Split, 2008., str. 29.-60., ovdje 54.

[2] Usp. isto, str. 53.

 

PIONIRI DUGOVJEČNOSTI

Budućnost će pripasti onima koji budu kadri uliti ljudima nadu i volju za život“ (Gaudium et spes).

Prosječni ljudski životni vijek u Rimskom carstvu iznosio je 20 godina. Naravno, i onda je bilo mudrih sijedih glava, no rijetki su uspijevali to doživjeti. Zapravo, kušnja smrti najviše je salijetala djecu i novorođenčad. S obzirom na nerazvijene medicinske metode i zahvate, već je preživljavanje samog porođaja predstavljalo prvorazrednu avanturu. Zatim, tko bi uspio preživjeti naredne dvije do tri godine, imao je solidne šanse da doživi i pubertet. Međutim, tu iskušenjima nije bio kraj. Bolesti su i dalje vrebale, a često se i ratovalo. A kako to primijeti Heraklit za ono vrijeme: „Rat je otac svega, jer neke je postavio za kraljeve, a neke za robove“. Da, u ono vrijeme je svatko imao nemalu šansu tijekom života nenadano završiti u okovima ropstva. Među robovima je pri tome svakako bilo onih povlaštenih, kojima su se povjeravali neki vrlo ozbiljni poslovi, poput upravljanja imanjem, ili odgoja djece (uznosita riječ pedagogija dolazi od grčkog paidagogos – onaj koji vodi djecu. „Voditelj djece“ je obično bio rob zadužen za odgoj djece, a između ostalog, njegova dužnost je bila voditi i dovoditi djecu iz škole. Ovi robovi su bili poslovično cijenjeni od strane svojih gospodara … čak su imali pravo fizički kažnjavati djecu svojih uznositih gospodara). Ipak, rijetki su robovi imali ovako „dobru” sudbinu. Većina njih je bila osuđena da bude potrošna roba, a vjerojatno su ponajgore prolazili tzv. galijoti, odnosno, veslači na galijama. Od dolaska na galiju pa do njihove smrti obično nije prolazilo više od četiri mjeseca.

Kako smo rekli na početku, i u ono vrijeme je bilo staraca, ali i oni su izgledno bili dosta mlađi od današnjih staraca. Npr. zakonska regula za ondašnje kršćanske biskupe je zahtijevala da oni imaju napunjenih barem 50 godina života prije stupanja na biskupsku službu, a biskupe se u to vrijeme upravo nazivali starješinama, tj. starcima. U ono vrijeme to je bio vrlo častan naslov, a to ni ne čudi, jer da bi u takvim životnim okolnostima doživjeli 50 godina, zbilja ste morali biti posebna sorta!

Dužina životnog vijeka se nije značajnije mijenjala kroz narednih tisuću godina, zapravo skoro dvije tisuće … Naime, početkom 19. stoljeća na Zapadu prosječni čovjekov životni vijek iznosi još uvijek „mršavih” 37 godina. Zatim će kroz narednih 160 godina, odnosno, do naših dana, on naglo porasti za četrdeset godina. To se dogodilo prvenstveno zbog naglog razvoja medicinske znanosti, ali i zbog sveopćeg poboljšanja kvalitete života. Tako se u ovom periodu počelo jesti sve bolje i kvalitetnije, dok su strojevi za čovjeka sve češće počeli obavljati one teške, prljave i opasne poslove.

Po futurologu i inovatoru Rayu Kurzweilu, prosječni životni vijek bi na Zapadu u narednih dvadesetak godina mogao porasti na 120 godina, a u narednih četrdesetak godina čovjek bi praktično mogao postati besmrtan. Gospodin Kurzweil velike nade polaže u tzv. nanobote, odnosno, nano-tehnološke minijaturne robote, koji doduše u nekoj jednostavnijoj i eksperimentalnoj formi postoje već i danas, a za četrdesetak godina njihove bi mogućnosti trebale postati tisuću puta bolje. I tako će – navodno – u bliskoj budućnosti cijelo jato sićušnih inteligentnih strojeva militi našim krvotokom te popravljati i sanirati nastala oštećenja na staničnoj, pa čak i molekularnoj razini. Nema što, smiješi nam se vrlo svijetla budućnost, pod uvjetom da se do tada međusobno ne istrijebimo nuklearnim oružjem; ili da se u međuvremenu ne aktivira neki od super vulkana; ili da ne dođe do daljnjih lančanih erupcija metana na Arktiku … i još ponešto.

Osmišljavanje srednjovječnosti

Pametne glave primijetiše da kultura i civilizacija napreduju puno brže od evolucije, a to po sebi predstavlja nemali problem. Kako? Npr. prije četrdesetak godina mobilne telefone smo viđali samo u „Star trek-u“, a sad ih nosaju svi, od Aboridžina u australskoj unutrašnjosti pa sve do Neneka po ledenim pustarama sjevernog Sibira. S druge strane, ljudski genotip se nije značajnije mijenjao u zadnjih 200.000 godina. Dakle, kad spojiš surovu ćud pećinskog čovjeka s visokom tehnologijom 21. stoljeća … hm, sve miriši na katastrofu. No, ovdje nećemo govoriti o problemu nasilja nego o nečemu sasvim drugom. Međutim, i to drugo nerijetko rezultira i eskalira različitim oblicima nasilja. Naime, kad je životni vijek – ono nedavno – postao duži, vrlo brzo se uočio problem njegovog osmišljavanja. Problem se može jednostavno naznačiti i nekim tragikomičnim primjerima. Vjerojatno su svi zapazili onaj grafit: „Najbolje godine su od 0-25“! Ili možda, još bolji primjer predstavlja onaj vic o Stvaranju:

U ono vrijeme Bog reče magarcu: Ti ćeš se zvati magarac. Ti ćeš rintati po cijeli dan i zvat će  te glupim. Živjet ćeš 20 godina. Magarac odgovori: Uh, pa to ne zvuci kao dobar Život. Mogu li ja živjeti 5 godina? I Bog pristane … Onda je Bog stvorio psa. Bog reče psu: Ti ćeš se zvati pas, živjet ćeš kao podčinjena životinja. Živjet ćeš od ostataka sa stola i čuvat ćeš kuću. Živjet ćeš 35 godina. Pas odgovori: Mogu li onda ja živjeti 15 godina? I Bog pristane … Onda je Bog stvorio papagaja. Bog reče papagaju: Ti ćeš se zvati papagaj. Sjedit ćeš u uglu dnevnog boravka, ponavljat ćeš sve sto ljudi kažu, i iritirat ćeš svakoga. Živjet ćeš 75 godina. Papagaj odgovori: A kako bi bilo da ja Živim samo 50 godina? I Bog pristane …

 I onda je Bog stvorio muškarca. Bog reče muškarcu: Ti ćeš biti ljudsko biće, muškarac, i živjet ćeš odličnim životom. Ti ćeš biti mudar i pametan, i vladat ćeš i odlučivati na ovom svijetu. Bog doda na kraju: živjet ćeš 20 godina. Muškarac odgovori: To zvuči kao jako dobar život, al’ zar ne bih onda mogao živjeti malo duže? (naime, ovdje je muškarac po prvi put iskoristio svoju inteligenciju) Mogu li dobiti onih 15 godina što magarac nije htio, onih 20 što ih je pas odbio i onih 25 što papagaj nije želio? I Bog pristane. Zato muškarac živi odličan život dok ne napuni 20 godina. Onda se oženi. Sljedećih 15 godina rinta po cijeli dan i zovu ga glupim. Onda dobije djecu, živi od ostataka sa stola i čuva kuću slijedećih 20 godina. Zadnjih 25 godina sjedi u uglu dnevnog boravka, ponavlja sve sto drugi kažu i iritira svakoga!

Smiješno ili ne, ljudi su opčinjeni mladošću. U tom smislu se danas često govori i o svojevrsnom kultu mladosti. Ako se sada malo podrobnije zagledamo u navedeni vic, on pokušava predstaviti zadatke i obveze odraslog čovjeka kao tešku muku i nevolju. Međutim, pri tome se moramo osvrnuti na onih prvih dvadeset godina. Zašto su one toliko bolje nego onih ostalih šezdeset? U tom smislu je možda najbolje da se prisjetimo svoje vlastite mladosti: nije baš uvijek lako i ugodno biti pod roditeljskom paskom. To osobito neće biti lako ukoliko se roditelji međusobno ne slažu dobro. Zatim, ni školske obveze nisu baš lagane. Onda još, tu su svađe i tučnjave s vršnjacima, nesretne ljubavi, bolna želja za većom autonomijom, vječita borba za veći džeparac, emotivna pubertetska nestabilnost i što sve ne … Zapravo, ako se u cijelu stvar uključi mrvica razuma, čovjek će lako shvatiti da sada u svojim zrelijim, pa i starijim godinama uživa znatno više nego onda kad je bio mlad, ali svejedno, mnogi starac poželi da je opet mlad, a nijedan mladac ne poželi da je starac! Zbog čega je to tako, odnosno zašto se mlađi ljudi osjećaju bolje u svojoj koži, pa čak i onda kad se zapravo ne osjećaju dobro? Da li je to zbog generalno boljeg zdravlja? Ili zbog veće količine libida, ili opet zbog više serotonina i antioksidansa u organizmu? Da li je to možda ipak tako tek zbog posvemašnje nezrelosti te zbog nepoznavanja onoga što ti život za kasnije sprema? Da li je to zbog nedostatka odgovornosti koja će se tek kasnije morati preuzeti? Vidimo, faktora je puno, pa je i konačna računica izgledno vrlo složena …

Možda je cijela ova situacija zapravo prvenstveno evolucijski uvjetovana. Premda u evolucijskom nauku nisam odmakao puno dalje od udžbenika biologije za osmi razred osnovne škole, ovdje ipak primjećujem jedno frapantno poklapanje. Naime, današnji ljudi najviše cijene prvih dvadeset i pet godina života. S druge strane, znamo da je to otprilike bio prosječni čovjekov životni vijek kroz 99,9% tijeka njegove povijesti (pod ovim se podrazumijeva 200.000 godina postojanja modernog čovjeka – Homosapins sapiensa … ukoliko bi se uračunale i prethodne faze razvoja čovjeka, procent bi bio još viši). Ovo svakako nije znanstvena tvrdnja, nego tek paušalna polu-znanstvena hipoteza, pri čemu se meni čini da je evolucija uspjela osmisliti prvih dvadeset i pet godina ljudskog života na takav način, da bez obzira koliko mučne i izazovne bile, ipak po sebi budu zabavne i uzbudljive. A za evoluciju to nisu tek prvih dvadeset i pet godina života, nego zapravo jedan cijeli prosječni ljudski život. U međuvremenu su kultura i civilizacija pretekle evoluciju i donijele znatno duži životni vijek, a evoluciji se izgleda nigdje ne žuri, kao što joj se nikada nije ni žurilo. Tako da očekivanje sada spada na kulturu i civilizaciju: one moraju osmisliti ljudski život u njegovom cjelokupnom totalitetu, jer u protivnom neće biti smisla beskonačno ga produživati!

Potraga za smislom

Mladi ljudi se rijetko pitaju o smislu života. Doduše, danas se počesto dogodi da se i mladi o tome počinju rano pitati. Ali to se dešava moguće zbog toga što oni sve ranije ulaze u svijet odraslih, tako da danas na svijetu nažalost ne fali onih mladih deprimiranih staraca …

Ipak povijest ljudske misli, kao i povijest duhovnosti ukazuju na to da ova pitanja po sebi obično preokupiraju zrelog čovjeka. Npr. različite duhovne tradicije ukazuju na određene sličnosti u životu utemeljitelja velikih religija: Prvo su živjeli uobičajen život, zatim dolazi do povlačenja u osamu, tamo negdje u tridesetim, ili najkasnije, četrdesetim godinama života. U osami dolazi do prosvjetljenja ili primitka objave. Zatim počinju javno naučavati ono što su spoznali u osami. Bez obzira na različite pojedinosti, takav nacrt se da uočiti i kod Mojsija, i kod Isusa, tako i Bude te Muhameda. Pitanje smisla se nesumnjivo javlja onda kada on po prirodi stvari počne izmicati. Od njegovog pronalaska ili ne pronalaska ovisi i budući tijek čovjekova života.

Zanimljivo je da je krajem 19. i početkom 20. stoljeća došlo do cijele poplave velikih filozofskih i psiholoških strujanja i učenja koja su se u sebi izravno bavila pitanjem osmišljavanja života. Možda i najeklatantniji primjer predstavlja analitička psihologija C. G. Junga. On je za svoju psihologiju (i psihijatriju) nedvojbeno govorio da ona nije za svakoga, nego za specifičnu klijentelu. Bila je namijenjena srednjovječnim ljudima koji su se prethodno u životu već ostvarili profesionalno i seksualno, a sad se uznemireno i nervozno pitaju: „Što i kako dalje“? Jedan od najpoznatijih Jungovih pacijenata je bio briljantni njemački pisac H. Hesse. Sva svoja djela na kraju je opisao kao autobiografiju vlastite duše, koja se cijeli život napinjala da pobijedi nutarnje suprotnosti te da pronađe tako žuđeno zadovoljstvo i mir. Schopenhauer, Nietzsche, Heidegger, Sartre, Frankl, kao i brojni drugi … svi su se oni na svoj način pokušali – manje ili više uspješno – suočiti s pitanjem osmišljavanja života. Zanimljivo je da se s kraja 19. te s početka 20. stoljeća praktično nitko više nije pokušavao baviti s nekom filozofijom radi filozofije, odnosno, sa onom totalnom filozofijom, kakvu su prije stvarali Platon, Aristotel, te puno kasnije Descartes, Kant, Hegel i sl. Tomu naprotiv, u vremenu moderne, te još više u egzistencijalizmu, filozofsko razmišljanje počinje poprimati jedan izraziti egzistencijalno-osobni vidik. Bitak se više ne promišlja kao takav. Mislioce ne zanima više neko neutralno ili apsolutno postojanje. Sada se sve promatra od čovjeka i njegovog često sumornog iskustva života. Doduše, Heidegger je pretendirao na titulu najvećeg ontologa svih vremena, ali ipak na koncu vjerojatno nitko nije bio toliko pedantan i dosljedan egzistencijalist poput njega. A kako ranije primijetismo, sve se to događalo u vremenu kada životni vijek postaje sve duži, te dok kvaliteta života neprestano raste …

Samoostvarenje ili zajedničko ostvarivanje?

Danas se čovjek susreće s bogatom ponudom raznih učenja, pokreta i štiva o pronalaženju smisla i zadovoljstva u životu. Unutar ponude možemo uočiti postojanje dvije elementarne grupe. Jedni više govore o samoostvarenju, dok drugi radije govore o zajedničkom ostvarenju unutar odnosa s Bogom i drugim ljudima. Ono prvo računa prvenstveno s radikalnom individualizacijom koja se opet često ostvaruje pod sloganom „dokidanja svih naših toksičnih odnosa“, što će reći: tko god te smeta, usporava, žalosti, distanciraj se od njega. Ovakva učenja dolaze često iz „New age“ radionice, ali također iz područja nekih psiholoških škola i pravaca. S druge strane, oni drugi su obično na ovaj ili onaj način povezani s tradicionalnim vjerskim učenjima. Prvi pristup je svakako jednostavniji, ali i površniji. Individualizam funkcionira odlično sve dok su sveukupne društvene okolnosti povoljne. Međutim, kada dođe do katastrofe ili prevrata u društvu, tada svoj individualizam možete jedino još svezati „mačku o rep“! Kako rekosmo, drugi pristup je puno kompleksniji i teži. Nije se jednostavno ostvarivati u zajedništvu s drugima, osobito onda kada to zajedništvo uključuje neke neugodne defetiste, nihiliste, „avijatičare“ i sl. Međutim, ovaj pristup je solidniji i dugotrajniji, te je puno otporniji na izvanjske potrese.

Bilo kako bilo, konstitucija II. Vatikanskog sabora o Crkvi u modernom svijetu kaže između ostalog slijedeće: „Budućnost će pripasti onima koji budu kadri uliti ljudima nadu i volju za život“. Crkva ovdje – zanimljivo – ne tvrdi da će ona sigurno biti ta, ali svakako, kako proizlazi iz šireg konteksta, ona nesumnjivo pokušava da bude ta pozitivna snaga i sila u ljudskom životu i svijetu.

 

U Sarajevu, 25. 4. 2015.

dr. Mario Bernadić

LJUBAV NA DRUGI POGLED

Mogla bih govoriti o ljubavi kao općem pojmu, o ljubavi kao različitim vrstama čovječjeg poimanja koje izazivaju različite reakcije kako fiziološke tako i psihološke…, ali jedno je sigurno, o ljubavi se govori iz srca, iz iskustva…, a ne iz struke, iz nauke, iz knjiga… Mogla bih navesti mnoge teorije o ljubavi i zaljubljenosti, mnoga istraživanja koja su mi poznata, a koja govore kako o fiziološkom tako i o psihološkom utjecaju ljubavi na život čovjeka. Ali čemu to sve? Čemu to sve, ako ja ne posjedujem osobno iskustvo ljubavi, ako ja to osobno ne mogu prepoznati i samoaktualizirati svoj život kroz ta iskustva. Zar je doista teško spoznati ljubav?

Vjernici u boga reći će da je Bog ljubav, ali što nam to znači… to znači da je sve na ovom svijetu stvorio u savršenom skladu i savršenom preciznošću te nam dao spoznaju o tome. Imala sam sreću u životu, pa sam iskusila i roditeljsku ljubav. Hranili su me, štitili, branili, odgajali i sve činili kako bih odrasla u afektivno zrelu osobu. Mnoge stvari u djetinjstvu su mi branili i tad sam se ljutila na njih, ali što sam starija… uviđam da je to sve imalo smisla i da mi je to pomoglo da postanem svoj čovjek. Kad sam stasala za više obrazovanje, odvojili su mi zadnji komad svog kruha i bili mi podrška i potpora kako bih se školovala i završila studij. Da, sve su to roditelji radili, samo radi mene i samo za mene…, jer me vole. I da, to je ljubav. Meni je dovoljno da suzne oči spustim na grudi svoje majke i da se osjećam sigurno i voljeno. Njen miris, njen zagrljaj i njen poljubac izbrišu svaku tugu s mog lica. Kad se osjećam omalovaženo, dovoljan je stisak očeve ruke i riječi tatina princeza da znam da me nitko na ovom svijetu ne može omalovažiti koliko me on može voljeti.

Možda mnogima neće biti jasno, zašto ovako jednostavno i priprosto piše jedna magistrica psihologije i od koje se očekuje da da znanstvene dokaze o emociji zvana ljubav…, ali ne, ne želim, jer ja sam prije svega ljudsko biće, čovjek, žena, pa tek onda sve ono što sam kroz život stekla i naučila.

Zašto uvijek kažem da je meni sreća u malim stvarima? Da, meni jest. Iz razloga što je za sreću dovoljan razgovor s dragom osobom. Kako opisati to da mi se netko sviđa, da me netko privlači… jednostavno, želim provesti vrijeme s njim na način da pričam o svemu i svačemu. Da čujem osudu, kritiku, pohvalu i drugo mišljenje, bez potrebe da mi to smeta. Kad nekoga prihvatiš takvog kakav jest, onda si sretan što dijeli sve svoje pozitivne i negativne tajne s tobom. Kad ti netko kaže da mu treba pomoć, a ti ne pitaš: „Što ti je?“, nego žurno pitaš: „Kako ti ja mogu pomoći?“. Dok ga gledam u oči i slušam njegove šale – moje srce se koči od smijeha i pitam se kako se samo sjeti takvih šala i zašto ih baš meni govori. Kad mu mogu reći da ne volim tu pjesmu, jer u meni izaziva negativne emocije i ne brinem se što će pomisliti, nego znam da će to moje mišljenje prihvatiti. Sjećam se osjećaja kad sam s njim pojela prvu čokoladu, otvorili smo ju kao mala djeca, jeli, zezali se i to mi kao dvadesetšestogodišnjoj djevojci nije smetalo, nije mi bilo glupo otimati se za čokoladu, jer pobogu ja moram biti ozbiljna, vidi koliko mi je godina. Ne, tad godine nisu bitne, bitan je taj osjećaj sreće i treperenje srca i tijela.

Kad imaš s kim podijeliti želju da sjedneš u jesenje lišće, valjaš se i gađaš se lišćem onda znaš da te netko prihvatio onakvom kakva jesi. Kad je nebitan film koji se gleda u kinu, nego kad se gleda s tobom, kad je nebitno gdje se ide, nego da se skupa ide… onda znaš da nekome vrijediš i da tebi netko vrijedi.

Kad se doživi taj osjećaj, neće ti biti potrebne teorije o tome što je ljubav. Tad ćeš samo prepustiti se i uživati… ljubav je svugdje oko nas, samo treba progledati i vidjeti je i uživati u njoj.

U Sarajevu, 25. 8. 2014.

B. K. 

 

KROZ ISPRAVAN ODGOJ PREMA AFEKTIVNOJ ZRELOSTI

Nedavna istraživanja su pokazala da se 47% brakova raspada zbog nerazumnog ponašanja, a tek svaki 5-6 zbog preljuba. Međutim to nije sve. Slične obrasce nerazumnog ponašanja danas pronalazimo i u onome što se uobičajeno dovodi u vezu s pojmom loših radnih navika. Također, nedavna istraživanja Vrhbosanske nadbiskupije pokazala su da se nerazumno ponašanje pokazuje velikom preprekom i u ostvarenju boljih međuljudskih odnosa. Konkretno, tu se radi o onom problemu „da je uvijek onaj drugi najveći problem“, dok kritičar uvjereno misli za sebe da je nepogrješiv.

Također je rečeno da se iza problema nerazumnog ponašanja skriva nešto što psihologija naziva nedostatkom afektivne (emocionalne) zrelosti. Stoga bi se ovdje trebalo nešto više posvetiti ovom pojmu i njegovim konotacijama. S tim, bilo bi odmah dobro napomenuti da se ovdje ne nalazimo isključivo na tragu jedne svjetovne psihologije. Naime, kako to primjećuje naš eminentni kršćanski psiholog p. Mijo Nikić, poticaje za ostvarenje jedne dublje osobne zrelosti pronalazimo već u samom Svetom pismu: „Crkva, uvjerena u istinu da milost gradi na naravi (‘gratia perficit naturam’), u mnogim dokumentima poziva svoje vjernike da se založe kako bi postigli onu zrelost kršćanskog života na koju Sv. Pavao potiče Efežane kad im piše da ne budu više ‘malodobni, igračka valova, okolo tjerani svakim vjetrom nauke u ljudskoj prijevarnoj igri, usred prepredenosti koja lukavo krči put zabludi’, nego da postanu zrele osobe da se što više približe ‘k savršenom čovjeku, k mjeri punine veličine Kristove’ (Ef 4,13-14). Osoba Isusa Krista ostaje jedini ideal koji se može i treba u svemu slijediti kako bi se postigla zrelost ‘savršenog čovjeka’ o kojoj govori Pavao u poslanici Efežanima … Afektivna zrelost, koju želimo malo bolje upoznati, može se definirati kao ‘stanje osobe koja je nadvladala infantilnu ovisnost sigurnosti od roditelja ili od pripadnosti nekoj skupini (rodbinskoj ili školskoj), i koja je stoga sposobna uložiti (investirati) afektivne energije u stvarnost, prihvaćajući samoću u kojoj može biti ono što jest i uspostavljajući društvene odnose na planu afektivne jednakosti.’ Ova malo komplicirana definicija želi reći da afektivnu zrelost posjeduje ona osoba koja može sama ići kroz život, koja ne treba pomoć ‘štaka’ da bi se mogla održati na svojim nogama.“[1]

Emocije – prvotni sud čovjekov

Svi znamo da posjedujemo ono što se naziva afektima, tj. emocijama. Također znamo da te emocije mogu biti pozitivne i negativne, prijatne i neprijatne, ohrabrujuće i zastrašujuće. Ponekad se događa da nešto intenzivno osjećamo, a da sami nismo svjesni zašto. Na primjer, ponekad se osjećamo radosno, a da pri tome nismo svjesni razloga. Ili opet, pokatkad se osjećamo tužno premda je oko nas sve u najboljem mogućem redu. Ipak, rekli bismo da su ovo rijetke situacije, jer u najvećem broju slučajeva postoji nešto konkretno i opipljivo što potiče naše emocije, i mi smo toga u potpunosti svjesni. Na primjer, nečija uvreda me je potakla na loša osjećanja, ili me je opet nečija lijepa i srdačna pohvala potakla na osjećaj zadovoljstva, spokoja i ponosa. Primjera je puno i mogli bi smo ih u nedogled nabrajati. Tako se danas ljudi često požale da ih je jučerašnja politička emisija razljutila i potakla na psovku i bijes, dok s druge strane, slušanje omiljene glazbe čovjeku dokazano vraća dobro raspoloženje. Zato bi emocije mogli nazvati našim prvotnim ili primordijalnim sudom, jer skloni smo da poistovjećujemo s dobrom sve ono što nam budi pozitivne emocije. Isto tako, nazivamo zlim sve ono što nas potiče na negativne emocije. Međutim, nije sve tako jednostavno. Ovakvo afektivno prosuđivanje stvarnosti je sasvim normalno za djecu. No, s vremenom, kod normalne ljudske osobe moralo bi se buditi i racionalno prosuđivanje. Bez ovog potonjeg nema zrele i zdrave ljudske osobnosti.

U tom smislu navest ćemo par primjera: Dijete se susreće s određenim poteškoćama dok pohađa školsku nastavu i dok kući pokušava napisati školsku zadaću. Ovdje govorimo o poteškoćama jer proces učenja od djeteta iziskuje neminovno veliki napor. Ukoliko dijete cijelu ovu situaciju prosudi isključivo afektivno, ono će lako doći do zaključka da škola ništa ne valja te da mu zato nije ni potrebna. Upravo tako dolazimo do pozadine nečijih slabih školskih rezultata i ocjena. Tomu naprotiv, da bi se dijete uspješno izborilo s ovom kušnjom učenja, kod njega će se morati potaknuti i jedna zdrava racionalna prosudba. Treba ga poticati da na život već sada pokuša gledati malo šire i dugoročnije. Ako bude dobro učilo, pred njim će se otvarati brojna vrata. Imat će lijep posao; bit će u mogućnosti učiniti brojna dobra, a i njemu samom bit će u životu dobro. Vidimo, u konačnici, racionalna prosudba i ne radi nešto protiv naših emocija, nego čak što više, omogućuje nam da dođemo do istinske i postojane životne radosti. Slično tome, danas se mnogi roditelji, zapravo već djedovi i bake žale na to kako su im djeca još uvijek „na grbači“ te kako ništa ne žele raditi. Ako se ovi pitaju zašto neće da rade, oni često odgovaraju „kako nisu ludi da rintaju cijeli dan za 20 KM“. E sad, raditi naporno cijeli dan za 20 KM uistinu i nije pravedno, ali pri tome je još nepravednije da mlad čovjek u punoj snazi bude na grbači majke umirovljenice koja nema ni tih 20 KM po danu, nego prije 10 ili maksimalno 15. Stoga bi takvima trebalo poručiti da ukoliko su već protiv nepravde, nek’ onda prestanu i sami činiti nepravdu. Neka radi marljivo za tih 20 KM, a ako se otvori mogućnost bolje zarade, naravno da će takvu mogućnost i prihvatiti. Dakle, vidimo, racionalna prosudba u ovom slučaju ne radi protiv averzije mladih ljudi prema slabo plaćenom radu, jer u konačnici ovakva reakcija je sasvim normalna. Međutim, oni se moraju izvući iz svoje infantilne sebičnosti koja nije u stanju vidjeti ni centimetar dalje od svoga nosa. U konačnici, čovjeku nije zabranjeno osjećati nepravdu; no, on bi pri tome trebao razvijati i jedno bratsko suosjećanje, te s tim onda biti u stanju osjećati i nepravdu koju trpe drugi ljudi, osobito njegovi bližnji i to baš od njega samoga. To je ujedno i glavna karakteristika afektivno nezrelih ljudi: izvanredno dobro opažaju sve ono što se radi protiv njih samih, dok katastrofalno loše opažaju sve ono zlo što oni sami čine svojim bližnjima. Namjerno naglašavamo ovo „prema svojim bližnjima“ i to zbog toga što su afektivno nezrele osobe vrlo često sklone jednoj lažnoj solidarnosti. Tako oni obično posjeduju jedno široko i difuzno suosjećanje, ali ne i ono konkretno i fokusirano. Nešto u stilu: „Ja sam jako pozitivna osoba… ma ja stvarno volim cijeli svijet… jedino ne mogu izaći na kraj sa ženom, djecom i susjedima/komšijama“. Zato danas nije nimalo slučajno da postoji više udruga za zaštitu životinja od onih za zaštitu ljudi, ili opet, da ljudi pokazuju više senzibiliteta prema političkoj nepravdi, nego prema onoj elementarnoj socijalnoj ugroženosti u svojoj blizini.

Dva pola istog problema

Ako govorimo o nedostatku afektivne zrelosti susrest ćemo se neminovno s različitim oblicima ponašanja, koja se skrivaju iza zajedničke jezgre. Tako, različite osobe u nekim situacijama mogu potpuno različito reagirati premda u suštini imaju zajednički problem. Na primjer, jedna od važnih odlika afektivne zrelosti jest mogućnost razboritog i smirenog prihvaćanja tuđe kritike. Dakle, zrela osoba, ukoliko čuje neku kritiku vjerojatno neće žustro i emotivno reagirati. Malo će zastati, razmisliti, te smireno izreći svoj osobni stav. S druge stane, nezrela osoba će u istoj situaciji reagirati burno i svađalački. Strastveno će se braniti od kritike kao da joj sam život ovisi o tome. Međutim, postoji i drugi pol nezrelosti. Neke nezrele osobe bi u navedenoj situaciji reagirale posve servilno, što znači da bi vjerojatno zauzele stav jedne „puzave“ i nekritičke pokornosti. Premda se ovdje radi o posve različitim ponašanjima, u oba slučaja se susrećemo s posve istim problemom, a to je tzv. strah od neuspjeha. I najsposobniji vojskovođa mora izgubiti poneku bitku, ali će usprkos tome u konačnici dobiti rat. Ili ono, kad Gospodin šalje proroka Ezekiela da propovijeda domu Izraelovu, On ga unaprijed upozorava: „A dom te Izraelov neće poslušati, jer ni mene ne sluša, jer dom je Izraelov tvrde glave i okorjela srca“ (Ez 3,7). Ovdje bi se čovjek zabrinuto zapitao, čemu nekome nešto govoriti ukoliko te ionako neće poslušati? Međutim, ovo pitanje upravo predstavlja stav nezrelosti, jer istina se po sebi mora svjedočiti bez obzira na to svidjelo se to nekome ili ne. Prirodno je ne željeti sebi neuspjeh, no pitanje je što je to zapravo istinski neuspjeh? U slučaju s prorokom Ezekielom mogli bismo zato konačno reći da ga Gospodin i nije pokušavao gurnuti u neuspjeh, nego sasvim obratno, On ga milostivo pokušava sačuvati od onog istinskog neuspjeha, a to bi bilo njegovo eventualno ravnodušno pristajanje uz grijeh i bezakonje. Zato i kažemo da je ljudski strah od neuspjeha u suštini neutemeljen i poguban strah. Izbjegavajući poneku neugodnu situaciju u svom životu čovjek se neminovno susreće s istinskom opasnosti vlastitog asocijalnog i neprilagođenog ponašanja.

Napredna zrelost Isusa Krista

Premda Isus na kraju umire tragičnom smrću, On istu promatra kao nešto smisleno. To ne znači da je Isus prihvatio tragediju križa na neki ravnodušan i hladnokrvan način. Ne, on je duboko potresen predstojećim pashalnim događajima. Međutim, On ne bježi, niti očajava: „Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod“ (Iv 12,24). Dakle, On smatra da ne samo da bi njegova smrt imala neki smisao kao takva, sama za sebe, nego ona ima i dublji smisao u odnosu na njegov cjelokupni život i poslanje. Odnosno, sve ono što je do tada bio izrekao i učinio, naći će svoje puno ostvarenje tek u smrti. Ovdje se vjerojatno susrećemo s najvišim stupnjem osobne zrelosti, a to je prihvaćanje vlastite smrti, kao i pronalaženje njezinog smisla. Ona nije samo svojstvena velikanima vjere, nego i nekim drugim ljudima. Na primjer, čuveni psiholog Carl Gustav Jung je znatan dio svoje psihologije posvetio jednom prirodnom prihvaćanju smrti. Kako je smrt dio ljudskoga života, on je postao svjestan da istinskog prihvaćanja života nema bez prihvaćanja smrti. Tijekom života, puno je meditirao o svojoj vlastitoj smrti kao i o svome daljnjem zagrobnom putu. Na kraju je točno predvidio dan i vrijeme svoje prirodne smrti. Ujutro su ga našli u krevetu, a ubrzo su primijetili da je noć prije bio otvorio najbolju butelju vina iz svoga podruma, te otpio čašu ili dvije. Spokojno je i svjesno dočekao svoj kraj, nazdravivši pri tome uspješnom i plodnom vlastitom životu, potpuno smiren pred nadolazećom tajnom smrti…

Aspekti uspješnog odgoja djece

Većina današnjih ljudi ostaje nezrela zbog toga što je vođena svojim psihološkim determinizmima. Kohlberg tvrdi da dvije trećine odraslih u današnjoj kulturi rezoniraju na relativno primitivnom nivou moralnog suda. Tijekom svog života naučili smo da sve stvari dijele na dobro – zlo, odnosno na sviđa mi se – ne sviđa mi se. Razlog za to treba tražiti u ranom djetinjstvu. Još kao novorođenče dijete doživljava vanjski svijet samo u kategorijama, tj. kao situacije,  stvari i ljude koji izazivaju ugodno tjelesno stanje i one koje izazivaju neugodno tjelesno stanje. Da bi se dijete u budućnosti moglo klonuti neugodnih izvora, a tražiti one koji izazivaju ugodu, mora se na neki način sjećati što je bilo izvor ugode u prošlosti, a što neugode. Hoće li se osoba sjećati samo neugodnih ili i ugodnih situacija, ovisi i o unutarnjoj motivaciji, želji i volji samog čovjeka kao i o psihološkoj konstrukciji osobina ličnosti osobe. Nešto što obvezno stvara neprilagođenu, nezrelu, neuravnoteženu i neurotičnu osobu je bježanje od problema, iz razloga što svaki bijeg stvara trenutni osjećaj ugode, ali uskoro nas probleme ponovno susretne i mi, budući da smo jednom pobjegli, nastojimo pobjeći opet, a ponekad to neće biti moguće i tad uvidimo da za to nemamo snage i tad krivimo sebe, jer smo nesposobni, Bog nam dao lošu sudbini, loše smo sreće itd. Sve su to razlozi i izgovori koji dovode do smanjenja samopoštovanja i samo-vrednovanja kod osobe, koja kroz djetinjstvo i kasnije dovodi do afektivne nezrelosti. Ukoliko već odrasla osoba posjeduje afektivnu nezrelost, tu nije kraj, sve se može popraviti i to na način da se jača samopouzdanje osobe, da se nauči služiti svojom racionalnom procjenom, kontrolirati svoje emocionalne želje i da se nauči izvršavati potrebne korekcije. Međutim, bitno je naglasiti da je bolje od početka raditi na „stvaranju“ afektivno zrele osobe, nego se dovesti u situaciju da su nam potrebni „popravci“. Potrebno je osobu odgajati od malih nogu, još od kolijevke. Svima nam je poznato kako se novorođeno dijete oglašava plačem, što može značiti da je dijete gladno, žedno i da ima potrebu za zadovoljavanjem osnovnih životnih potreba, međutim dijete se svemu nauči. Nauči se da svaki njegov plač znači roditeljsku prisutnost i pažnju i može to početi iskorištavati na sve moguće načine. Stoga, potrebno je naučiti razlikovati kad je u pitanju plač koji je izazvan potrebom zadovoljavanja osnovnih životnih potreba, a kada je to dječja potreba za roditeljskom prisutnošću i pažnjom te se na taj način od malena uče da im se sve želje ispunjavaju.

Neki konkretni koraci u svrhu ispravnog odgoja djece:

  • ne ispunjavati mu svaku želju – kako dijete samo ne bi plakalo;
  • ne držati ga kao kap vode na dlanu – iz razloga što je to moje dijete; ono treba na vrijeme naučiti da nije samo na ovom svijetu te da se sve živo ne treba okretati oko njega samoga;
  • ne učiti dijete da ćemo mi sve za njega uraditi – neka se samo uči radnim navikama, jer iste se i mogu steći samo u djetinjstvu;
  • ukoliko se dogodi nestašluk, npr. dijete ukrade tuđu igračku – ne trebate vi vratiti igračku i reći da to vaše dijete nije namjerno učinilo, jer ono je samo dijete. Nego! Naučiti svoje dijete da prizna grešku i da sam vrati ukradenu igračku te se ispriča; time će dijete osjetiti da je pogriješilo, ali i to da se sve greške mogu ispraviti ukoliko se priznaju i za njih se iskreno pokaje;
  • ne treba nagrađivati loše ponašanje – ukoliko dijete opsuje, ne treba se smijati i govoriti kako je slatko, jer je ono samo dijete – nego ga upozoriti te razgovorom ukazati da je to pogrešno i ukoliko se to ponovi da će biti kažnjeno i toga se dosljedno držati;
  • ukoliko ste rekli da ćete mu uskratiti omiljeni slatkiš ukoliko ponovi pogrešno ponašanje (npr. ukrade nešto ili opsuje) – to i ispunite, neka vam ne bude žao, jer time ćete naučiti svoje dijete odgovornosti, jer u kasnijoj dobi zakoni i pravila neće biti blagi i olakšavajući poput roditeljskog ophođenja;
  • osobito važno: nikada se nemojte međusobno sukobljavati preko djece, odnosno, ukoliko je jedan roditelj odlučio reagirati na nestašluk svoga djeteta, drugi roditelj u tom slučaju ne bi trebao pokušavati zaštititi dijete. Tako se djeci odašilje potpuno pogrešna poruka. Rastući, oni će naučiti da uopće nije važno kako se ponašaš dok na svojoj strani imaš nekog moćnog zaštitnika. Tome nasuprot, dijete mora dobivati jasne moralne orijentire: što je dobro, dobro je; i što je loše, loše je.

 

U Sarajevu, 21. 8. 2014.

B. K.

 

[1] M. Nikić, Odgoj za afektivnu zrelost, 1991. str. 313-314. Izvor: hrcak.srce.hr/file/82909 Stanje: 2.8.2014.

 

KORELACIJA KRIZE OBITELJI I KRIZE VJERE TE POKUŠAJ NJIHOVOG NADVLADAVANJA

Rezultati istraživanja Vrhbosanske nadbiskupije pokazuju da ispitanici smatraju da je obitelj kao institucija u današnje vrijeme izrazito ugrožena, te da su odnosi među članovima obitelji ozbiljno narušeni. Kriza obitelji je zabrinjavajući fenomen koji se može promatrati i istraživati na različite načine, međutim, mi ćemo ovdje krenuti od činjenice sve većeg zabilježenog broja razvoda brakova, kako kod nas, tako i u cijeloj Europi.

Promjena prioriteta i novo osmišljavanje bračnog života

Moglo bi se reći da je brak kao institucija zajedničkog života muškarca i žene s vremenom izgubio dosta na svojoj egzistencijalnoj važnosti. Naime, u klasičnoj obitelji muškarac je bio taj koji je privređivao, dok se žena brinula za kućanstvo i djecu. Tako ova veza nije bila samo nužna zbog njihove eventualne ljubavi i zaljubljenosti, nego prvenstveno zbog ekonomsko-egzistencijalnih razloga. Pri tome žena nije mogla preživljavati sama bez muža hranitelja, ali ni muž ne bi mogao samostalno živjeti bez žene kućanice, jer pored svog zahtjevnog i napornog posla on svakako ne bi stigao uraditi sve ono ostalo, što je još trebalo učiniti kod kuće: briga za djecu, kuhanje, spremanje, pranje „na ruke“, pletenje, šivanje, štrikanje… Jednostavno, oboje su morali raditi vrlo naporno, svako na svom području, i jedno bez drugog ne bi mogli preživjeti. Ova duboka egzistencijalno-ekonomska povezanost činila je sve ostale njihove međusobne probleme poprilično nevažnima. Odnosno, neki se parovi možda nisu dobro slagali, ali svejedno, živjeti se moralo.

Tehnički i uopće civilizacijski napredak znatno su umanjili navedenu egzistencijalno-ekonomsku uvjetovanost braka. Danas žene također mogu uspješno zarađivati, a održavanje domaćinstva nije više ni približno tako zahtjevno kao u stara vremena. Reklo bi se da postoji aparat za sve, a skuhati se može nešto i „na brzaka“ uz pomoć gotovih sastojaka i jela. S obzirom da se danas može uspješno preživljavati i kao samac, nekad nevažne bračne razmirice sada postaju odlučujuće u smislu opstojnosti braka. Naime, ljudi se ne odlučuju više za brak zbog mogućnosti zajedničkog preživljavanja, nego zbog iščekivanja jedne posebne i sretne ljubavi koja će njihovim životima dati sasvim novu dimenziju i smisao, a ako se ovo na koncu ne nađe, samim tim brak dolazi u tešku i počesto fatalnu krizu. Zbog svega toga uopće nisam sklon idealizirati onu klasičnu obitelj, a kuditi ovu modernu. Mišljenja sam da se u oba slučaja radi o jednim te istim ljudima, ali koji žive u posve različitim civilizacijskim okolnostima, te u skladu s njima i reagiraju na različite načine. U konačnici, čovjek zasigurno ne može utjecati na tijek i lik vremena i stoga vjerojatno nema smisla kukati za nekakvim „starim dobrim vremenima“. Međutim, ljudi mogu i trebaju uz Božju pomoć raditi sami na sebi; izgrađivati se u smislu svoga osobnog ljudskog i vjerskog dozrijevanja, kako ih na koncu nikakve društvene mijene ne bi mogle zateći nespremnima.

Statistički podaci

Europske statistike u zadnjih 50-ak godina pokazuju da se broj rastave brakova nalazi u konstantnom porastu. Tako na razini EU danas 34% brakova okončava rastavom. Naši krajevi zaostaju za ovim visokim europskim prosjekom, međutim, i ovdje se uočava zabrinjavajuća tendencija porasta. Pri tome je važno spomenuti i postojanje stanovite regionalne uvjetovanosti u kontekstu ovoga problema. Naime, statistike jasno pokazuju da su ljudi u južnim regijama manje skloni razvodu nego oni u sjevernim. U tom smislu se govori o tradicionalnom jugu i liberalnom sjeveru. Na primjer, u Europi se najmanje rastava događa u Grčkoj, a najviše u skandinavskim zemljama. U susjednoj Hrvatskoj najniža stopa razvoda bilježi se u Dubrovačko-neretvanskoj županiji (12%), a najviša u Primorsko-goranskoj županiji i Gradu Zagrebu (40%). U Bosni i Hercegovini se ponavlja sličan obrazac. Tako se u Zapadno-hercegovačkom kantonu bilježi puno manje razvoda nego recimo u Posavskom kantonu. Ipak, važno je spomenuti da se u Bosni i Hercegovini generalno bilježi znatno manji broj rastave brakova nego što je to slučaj u susjedstvu i u ostatku Europe. Stopa razvoda ovdje obično ne prelazi 10%. Međutim, bosansko-hercegovačke statistike sadrže i neke specifične oscilacije koje se mogu dovesti u vezu s proteklim ratom i poraćem. Na primjer, u nekoliko poratnih godina bilježi se vrlo mali broj rastave brakova, da bi 2001. godine došlo do svojevrsne eksplozije. Te godine u Posavskom kantonu stopa razvoda iznosi 20%. Znatan porast je zabilježen i u drugim kantonima, osim u Zapadno-hercegovačkom, gdje u to vrijeme nije zabilježen niti jedan razvod. Poslije toga dolazi do stanovite stagnacije, i kako je već rečeno, u prosjeku se bilježi 3-11% rastavljenih brakova godišnje, s tim da je 2011. godine ponovno zabilježen jedan snažniji porast u odnosu na prethodne godine, što se možda može dovesti u vezu s negativnim posljedicama gospodarske recesije. U konačnici ovo ne znači da bosansko-hercegovačke obitelji imaju manje problema od europskih obitelji. Tomu naprotiv, svi čimbenici ukazuju na to da se ovdašnji supružnici susreću s puno problema, međutim, zbog tradicijskih i religioznih uvjerenja oni nerado biraju razvod kao rješenje.[1]

Na kraju treba spomenuti i rastuću pojavu tzv. kohabitacije ili sparivanja. Pod ovim pojmom misli se na životnu zajednicu muškarca i žene koja je, kako crkveno, tako i civilno nezakonita. Statistike pokazuju da su ovakve zajednice puno nestabilnije od klasične bračne zajednice, odnosno, da još češće podliježu rastavi. Čak što više, jedna brza i jednostavna rastava bez ikakvih pravnih posljedica često i predstavlja temeljni motiv kod osnutka ovih zajednica. Nešto u smislu: „Dok nam bude lijepo bit ćemo zajedno, kad više ne bude, svatko na svoju stranu“.

Suvremeni uzroci rastave braka

Kako domaća, tako i strana istraživanja otkrivaju jednu zanimljivost. Naime, danas je tek svaki peti ili šesti razvod povezan s bračnom nevjerom, a to znači da brakovi danas „pucaju“ prvenstveno zbog nekih sasvim drugih razloga. Kao najčešći razlog rastave braka navodi se nerazumno ponašanje jednog od bračnih drugova i ujedno,danas je ovo razlog rastave u čak 47% slučajeva[2]. Pitamo se sada što je to nerazumno ponašanje i kako se manifestira? Konkretno, iza navedenog pojma stoji veći broj neprilagođenih oblika ljudskog ponašanja, ali koji na koncu vjerojatno imaju jedan zajednički uzrok. Tako se spominju: nesposobnost ostvarivanja zdravih kompromisa i dogovora, stalno nametanje krivice i odgovornosti drugoj strani, nezainteresiranost za zajedničke probleme i interese, zatvorenost i manjak komunikacije, pretjerana rastrošnost, nejasna spolna podjela (muškarac se sve češće ponaša kao žensko, a ona sve češće izigrava muško) i sl. Uglavnom, iza svega navedenoga moguće je da se skriva samo jedan zajednički uzrok, a on se identificira kao nedostatak afektivne, tj. emocionalne zrelosti, što će opet reći da se danas sve češće susrećemo sa nezrelim odraslim ljudima.

Kao drugi razlog rastave brakova po učestalosti obično se navodi nasilje u obitelji, a kao treći ovisnost. Pri tome se najčešće spominju ovisnost o alkoholu i kocki. Kao četvrti razlog spominje se bračna nevjera, a ostale razloge nije jednostavno prezentirati, jer ih neki autori svrstavaju pod već navedenim razlozima, a neki drugi kao zaseban problem. U tom smislu ćemo spomenuti ovisnost o internetu, pri čemu prednjači ovisnost o popularnoj društvenoj stranici „Facebook“. Najnovije statistike sa Zapada pokazuju da se čak svaka peta rastava braka događa zbog „Facebook-a“. S druge strane, u našim krajevima ljudi se također nerijetko rastavljaju zbog nemogućnosti adekvatne raspodjele kućanskih poslova. Kako je već prije spomenuto, današnje žene sve češće privređuju izvan kuće te zbog toga očekuju da i njihovi muževi uzmu udjela u kućanskim poslovima. No, ovi počesto ne žele sudjelovati u tome, jer smatraju da kućanski poslovi spadaju isključivo na ženu. U praksi se tako bilježe ponekad i zbilja paradoksalni slučajevi. Na primjer, u nekim obiteljima danas samo je žena ta koja zarađuje plaću. Ali, njihovi muževi se usprkos tome ne žele prihvaćati bilo kakvih kućanskih poslova,premda su po cijeli dan besposleni, jer – kako je već rečeno – iz tradicijskih razloga smatraju da to isključivo spada na ženu. Ovakve žene na koncu vrlo često traže rastavu braka…

Uzroci slabljenja obitelji iz perspektive vjere

Sve do sada spomenuto proizlazi prvenstveno iz riznice svjetovnih istraživanja. Naravno, to što je svjetovno, ne znači da je za odbaciti. Nasuprot tomu, jedna svjetovna, ali čovjekoljubna sociologija ili psihologija mogu itekako biti od koristi, kako vjeri, tako i vjernicima. No, želimo sada posvetiti se više religioznoj dimenziji naznačenog problema slabljenja obitelji.

Obitelj koja moli ostaje zajedno (Bl. Majka Terezija)

Crkva je oduvijek prepoznavala zajedničku obiteljsku molitvu kao neosporni temelj stabilnosti obitelji. U tom smislu Bl. Majka Tereza kaže: „Obitelj koja moli ostaje zajedno“! Pitamo se zašto je zajednička obiteljska molitva toliko važna? Naime, kršćanstvo ne pronalazi vlastiti uzor obiteljskog života u granicama svjetovnog reda. Ono se nikada nije moglo identificirati s arhaičnom poligamijom i poliandrijom, ali niti s jednom krhkom monogamijom podložnoj rastavi, pa makar ovu istu bio propisao i Božji čovjek Mojsije (usp. Pnz 24,1-4). U ovom smislu evanđelje po Marku nam donosi slijedeću zgodu: „A pristupe farizeji pa, da ga iskušaju, upitaše: ‘Je li mužu dopušteno otpustiti ženu?’ On im odgovori: ‘Što vam zapovjedi Mojsije?’ Oni rekoše: ‘Mojsije je dopustio napisati otpusno pismo i otpustiti.’ A Isus im reče: ‘Zbog okorjelosti srca vašega napisa vam on tu zapovijed. Od početka stvorenja muško i žensko stvori ih. Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo. Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!’ U kući su ga učenici ponovno o tome ispitivali. I reče im: ‘Tko otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini prema prvoj preljub. I ako žena napusti svoga muža pa se uda za drugoga, čini preljub“ (Mk 10,2-12). Dakle, Isusovo poimanje braka proizlazi iz podsjećanja na prvotni božanski stvaralački plan, pri čemu visoko dostojanstvo braka predstavlja jednu dimenziju visokog čovjekovog dostojanstva. Ta on je „kruna stvaranja“, Božje ljubljeno stvorenje, koje je pozvano da nasljeduje svetost svoga Tvorca (Lev 19,2). Tako dolazimo do središnjeg uzora kršćanskog braka i obitelji. U kršćanskoj literaturi i tradiciji se u tom smislu obično spominje Sveta Obitelj Isusa, Marije i Josipa. Oni i jesu istinski uzor, ali čak niti oni nisu onaj prvi i najsvetiji uzor. U konačnici to je sam Bog, tj. Presveto Trojstvo!

Ljubav je međusobno razlikovanje onih, koji se zapravo i ne mogu više razlikovati! (G. W. F. Hegel)

Čuveni teolog dvadesetog stoljeća Karl Rahner reče jednom prilikom da se danas većina kršćana ponašaju kao praktični monoteisti.[1] Pa dobro, istini za volju, mi kršćani i jesmo monoteisti, međutim, teolog je s ovim htio izreći jednu krucijalno važnu opomenu. Kako on dalje kaže, čak se ponekad i u službenim crkvenim dokumentima potkrade ono kako „mi vjerujemo u osobnoga Boga“. To zapravo i nije točno, jer mi kršćani vjerujemo u troosobnoga Boga: Oca, Sina i Duha Svetoga. Ipak, Oni stoga nisu tri Boga, kao što ni mi kršćani nismo triteisti. Naravno, ovdje se ljudski um počinje naprezati. Kako to da su Trojica, a ipak su Jedan? I to ne nešto kao Jedan, nego baš uistinu Jedan. Ne radi li se stoga ovdje o klasičnoj logičkoj kontradikciji? Um će se ovdje naprezati sve dok se ne prisjeti čudesnog iskustva ljubavi, onog iskustva, koje sugerira da dvoje mogu postati jedno, premda su još uvijek dvoje. To je lijepo izrazio njemački filozof Hegel slijedećim riječima: „Ljubav je međusobno razlikovanje onih, koji se zapravo više i ne mogu razlikovati“!

Jedan Bog, jedno tijelo…

U prvom biblijskom izvještaju o stvaranju pronalazimo slijedeći redak: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih“ (Post 1,27). Reklo bi se da tek uz pomoć ovog retka možemo shvatiti puni doseg i dubinu značenja onoga što spominje tzv. drugi biblijski izvještaj o stvaranju i na što se kasnije poziva i sam Gospodin Isus: „Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo“ (Post 2,24). Dakle, Bog stvara čovjeka na svoju sliku, a taj čovjek nije samo muškarac, nego muško + žensko. S vremenom će postupno doći do toga da se čovještvo sve više počinje poistovjećivati s individualizmom, sebstvom, samostojnošću, pa čak i s egoizmom i usamljenošću. Stoga i ne čudi ona moderna sintagma koja izbjegavanje braka dovodi u vezu s čovjekovom emancipacijom i samoostvarenjem. Tomu naprotiv, Biblija jasno ukazuje na brak kao na garanciju istinskog čovještva i dostojanstva. Međutim, upravo zato što je brak od Boga dan i što sam po sebi predstavlja sliku uzvišenog Božjeg Otajstva, on ostaje moguć samo tamo gdje se živi i računa s Bogom. Ukoliko ova veza s Bogom dođe u krizu, samim tim će se i brak početi pretvarati u blijedu imitaciju i manje-više grešnu improvizaciju samog sebe. Stoga bi mogli zaključiti da dvoje ljudi mogu biti jedno tijelo tek onda kad u njihovoj vezi postoji i ono treće, tj. sam Bog, koji po sebi i nije ništa drugo do li Trojstvo u Jedinstvu ljubavi.

Obnova obitelji i obnova vjere

Naše početno sinodsko savjetovanje upravo je istaklo slijedeća dva zahtjeva kao prioritetna za budući rad sinode: obnova obitelji i sveopća duhovna obnova naše mjesne Crkve; a iz dosadašnjeg izlaganja da se naslutiti koliko su ova dva zahtjeva međusobno duboko povezana i isprepletena. Naime, ovdje jedno implicira drugo: obnova vjere vodi prema obnovi obitelji i isto tako obratno…

Vratit ćemo se još malo navedenoj Rahnerovoj tezi o kršćanima kao praktičnim monoteistima. Ovo sugerira da se većina kršćana danas ponaša kao da njihov Bog nije u savršenoj ljubavi življeno zajedništvo, nego kao da je On neki svemoćni kozmički usamljenik; Onaj što ljubav od drugih zahtjeva, ali je sam po sebi ne živi. Jedno ovakvo krivo poimanje vlastite vjere ima itekakve veze s dijagnozom današnjeg čovjeka i društva u kojem živi. Naime, ne možemo reći da današnji čovjek nema nikakvog senzibiliteta za ljubav. Tomu nasuprot, on je priželjkuje svim svojim bićem; mašta o njoj, pjeva njoj u čast, rado razgovara o njoj sa svojim prijateljima. Međutim, u svemu tome, ipak je nešto naopako nasađeno. Kako su to pokazala i ona svjetovna ispitivanja o uzrocima rastave brakova, današnji ljudi kao da žele biti ljubljeni, ali ne i druge ljubiti. Od drugih očekuju predanost i poslušnost, a oni sami neposlušni, nepokorni i tvrdokorni. Žele biti služeni i pri tome nikomu ne služiti. Ako što pogriješe, očekuju da im se olako prijeđe preko toga, a oni sami po sebi jako teško praštaju. Žele čuti tuđe tajne, a svoje vlastite pri tome skrivaju „k’o zmija noge“.

Ako se danas suočavamo s pravom „poplavom“ lošeg i neprilagođenog ponašanja, neminovno se moramo upitati što je tomu uzrok i uzor. Naravno, pri tome je teško ne primijetiti erupciju loših i napasnih poticaja od strane svjetovne kulture. Ipak, bilo bi poprilično neozbiljno i paušalno za sve ovo po kratkom postupku optužiti ateiste, masone i komuniste, ako ništa drugo, onda zbog toga što statistike jasno pokazuju da su ovi potonji u apsolutnoj manjini.

Kako smo to prikazivali i tijekom naših dekanatskih zasjedanja samo se 2% ljudi od ukupne svjetske populacije izjašnjava ateistima. Agnostika je nešto više, oko 9%, a svi ostali, njih 89% izjašnjavaju se kao vjernici. U Europi je situacija nešto drugačija, ali ne drastično.

Prema podacima američkog Centra za istraživanje globalnog kršćanstva broj kršćana u Europi se nalazi u blagom porastu. Početkom 20. stoljeća broj kršćana u Europi je iznenada opao. To se dogodilo zbog pojave komunizma na istoku Europe, ali i zbog rastućeg sekularizma na zapadu Europe. Tendencija pada je trajala do 1970. i od tada se udio kršćana u europskom stanovništvu nalazi u konstantnom blagom porastu te će prema prognozama za 2020. iznositi 78%. U isto vrijeme, udio ateista se nalazi u konstantnom padu. 1970. bilo ih je oko 8,2%. Taj broj je već sada više nego prepolovljen, a prognoze kazuju da će do 2020. pasti na 2,1%, dok će udio agnostika u Europi vjerojatno ostati isti, tj. 13,1%. S druge strane, važno je spomenuti da najveći porast unutar europske populacije bilježi muslimanski živalj. Pretpostavlja se da će njihov udio do 2020. porasti na 5,9%, dok ih je 1970. bilo 2,7%.[1]

Dakle, bez obzira na to što u Europi ima i onih koji drugačije vjeruju, pa i onih koji uopće ne vjeruju, ostaje činjenica da su od četiri Europljanina čak trojica kršćani. A mi smo prethodno bili postavili pitanje o uzrocima „poplave“ nekršćanskog ponašanja, koje se događa – eto na dominantno kršćanskom kontinentu. Dakle, promišljanje o krizi obitelji nas je dovelo do promišljanja o krizi vjere, a ova se opet ne javlja samo kao kriza vjerske prakse, nego i kao kriza vjerske doktrine. Pri tome ne mislim samo na onu intoksikaciju vjere, koja nastaje na temelju prihvaćanja tuđinskih ideja i učenja, inače nesvojstvenih kršćanstvu (kao što su: reinkarnacija, apsolutna predestinacija – tj. vjera u sudbinu, panteizam, joga i sl.), nego prvenstveno na neke promašaje nastale iz krive interpretacije svoje vlastite, tj. kršćanske vjere.[2] Kao kršćani bi mogli s ponosom istaknuti da nas je u Europi preko 75%, ali kao kršćani također se moramo upitati koliko unutar tog silnog mnoštva ima onih aktivnih i praktičnih vjernika? Nećemo li i tu u konačnici pronaći jednu malu i minornu skupinu ljudi, neznatno veću od one skupine deklariranih ateista? A kako tek onda identificirati ono prestalo većinsko mnoštvo i tko su oni uopće? Marginalni vjernici ili praktični ateisti?

Krenuti od središta

Drugi Vatikanski sabor iznosi tvrdnju da jedna krivo interpretirana te loše svjedočena vjera itekako doprinosi širenju fenomena ateizma (GS19), dok s druge strane, jedna ispravno interpretirana i autentično svjedočena vjera pokazuje se istinskim lijekom za ateizam (GS21).

Međutim, ovu ispravnost i autentičnost nije lako dosegnuti, čak ni onima kojima je vjera životni poziv. Naime, kršćanska vjera je vrlo obimna i kompleksna. Ona obuhvaća brojne, kako teoretske, tako i praktične aspekte. Sadrži različite duhovne tradicije, brojna teološka i filozofska učenja. Crkvenom Učiteljstvu ostaje teška zadaća da unutar toga bogatstva permanentno razlučuje bitno od nebitnog, prioritetno od ne prioritetnog, ispravno od krivog, a povrh toga, cijeloj Crkvi ostaje zadaća osmišljavanja posredovanja te vjere, kako prema vani, tako i prema unutra. Podsjećamo, to je ujedno i glavni smisao postojanja biskupijskih sinoda: na lokalnoj razini raditi na obnovi vjere i produbljenju crkvenog zajedništva. U tom smislu pred nama se nalazi veliki put i opsežna zadaća. Međutim, upravo zbog toga, trebamo krenuti od onoga bitnoga i odlučujućeg za našu vjeru kršćansku, a to je obnova vjere u Presveto Trojstvo.

Zapravo, ovo što iznosimo i ne predstavlja neko novo i nečuveno otkriće, jer zadaća Sinode nije nešto nanovo otkrivati i iz temelja uspostavljati, nego ono postojeće bolje međusobno povezivati i na važne istine uporno podsjećati!

U tom smislu želimo podsjetiti na molitvu Presvetom Trojstvu za obitelj, koju je priredila Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine povodom trogodišnje obiteljske obnove (od 11. lipnja 2006. do 2. rujna 2009.). Uviđamo potrebu da se ova molitva nastavi moliti u našim obiteljima i župnim zajednicama, čak što više, da joj se pristupi s novim i još većim žarom srca:

Slavimo te Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si dostojanstvo obitelji ustanovio na sliku svoga Trojstvenog zajedništva ljubavi.

Klanjamo ti se, Gospodine Isuse Kriste, Otkupitelju naš, jer si se udostojao roditi u ljudskoj obitelji i jer si svojom žrtvom na križu bračnu ljubav od rane grijeha iscijelio, te bračno i obiteljsko zajedništvo ljubavi i vjernosti učinio sakramentom svoga saveza s Crkvom.

Hvalimo te, Duše Sveti Tješitelju, koji po sakramentu ženidbe, zajedničkoj molitvi i nedjeljnoj euharistiji, kršćansku obitelj neraskidivo ujedinjuješ i posvećuješ, da može biti svetište života i škola kršćanske ljubavi.

Ponizno te molimo, Svemogući Bože, da se po uzoru na Svetu Obitelj, u našem kršćanskom domu, ostvari božanski naum o braku i obitelji – da naša obitelj bude istinska zajednica vjere, života i ljubavi. Po Kristu Gospodinu našemu.

Amen!

 

 

U Sarajevu, 21. 8. 2014.

M. B.

Izvor: http://wwwgordonconwell.com/netcommunity/CSGCResources/ChristianityinitsGlobalContext.pdfStanje: 14.8.2014.

Drugi Vatikanski sabor u svojoj pastoralnoj konstituciji „Gaudium et spes“ prepoznaje same kršćanske vjernike kao one koji ponekad potiču stvaranje ateizma. Konkretno, u ovom smislu se spominju problemi u vidu zanemarivanja vjerskog odgoja od strane vjernika, kao i njihovog netočnog i pogrešnog izlaganja nauka, zatim o nedostatku njihovog religioznog, moralnog i socijalnog života (GS19).

Walter Kasper, Bog Isusa Krista, UPT, Đakovo 1994., str. 350., poziva se na Karl Rahner, Der dreifaltige Gott als transzendenter Urgrund der Heilsgeschichte, u: Mysal II, 319.

Statistike preuzete od Nedim Begović, Tendencije razvoda braka u Federaciji Bosne i Hercegovine od 1996. do 2007. (www.fin.ba/…/1-tekstovi?…tendencije–razvoda–brak… Stanje: 30.7.14) i od Josip Obradović, Evo zašto masovno pucaju brakovi u Hrvatskoj, (http://www.tportal.hr/lifestyle/obiteljidom/292992/Evo-zasto-masovno-pucaju-brakovi-u-Hrvatskoj.htmlStanje: 30.7.14.).

Podatak se bazira na istraživanju Co-operative Legal Sevices-a (http://www.co-operativelegalservices.co.uk/latest-news/adultery-no-longer-top-reason-for-divorce/ Stanje: 30.7.14.).

Exit mobile version