Blog

Ljubav radi života, ili život radi ljubavi?

Ljubav radi života, ili život radi ljubavi? Što je smislenije? Ekspeditivno se skrasiti s nekim „osrednjim stablom“ te zajednički graditi život, ili nespokojnog srca nastaviti tražiti ono nešto posebno? Sa stanovišta povijesnog totaliteta smisla ima i jedno i drugo …

Poznata priča govori o tomu kako je mladi Platon jednoga dana pitao svoga učitelja (valjda Sokrata) da ga pouči o tomu što je to ljubav i kako će je uopće pronaći? Učitelj ga je brže bolje poslao u žitno polje s neobičnim zahtjevom: trebao je ići ravno naprijed, ne osvrćući se za sobom, te izabrati najljepši klas na koji naiđe. Platon je krenuo i uskoro se vratio praznih ruku. Učitelj ga upita o tomu zašto ništa nije ubrao? Platon odgovori kako je putem naišao na jedan zbilja prekrasan klas, ali kako nije bio siguran ima li tamo dalje i ljepših, nastavio je tražiti … Poslije je shvatio da je onaj prethodni ipak bio najljepši, tako da na kraju ništa nije izabrao. Učitelj prostodušno reče: „E to ti je ljubav“!

Zatim je jednog dana Platon upitao učitelja što je to brak i kako se stiže do njega? Ovaj put ga je učitelj poslao u šumu da probere najviše stablo i da ga obori. Ukoliko uspije u ovoj nakani, sigurno će shvatiti što je to brak. Nakon nekog vremena mladi Platon se vratio iz šume s nekim osrednjim stablom. Učitelj je odmah primijetio kako stablo i nije nešto posebno … Naravno, zanimalo ga je zašto se njegov učenik opredijelio baš za to, a ne neko drugo? Platon reče kako je, nakon što je prohodao otprilike polovicu šume, primijetio ovo stablo … Osjetio je kako ono uopće nije loše, pa ga je poučen prethodnim iskustvom odlučio oboriti i natrag dovući. Učitelj zaključi: „E to ti je brak“!

Ljubav radi života, ili život radi ljubavi? Što je smislenije? Ekspeditivno se skrasiti s nekim „osrednjim stablom“ te zajednički graditi život, ili nespokojnog srca nastaviti tražiti ono nešto posebno? Sa stanovišta povijesnog totaliteta smisla ima i jedno i drugo! Tako, da oduvijek nije bilo onih prostodušnih ljudi koji spremno uzimaju život „zdravo za gotovo“, do sada bi ljudska vrsta već odavno bila izumrla. S druge strane, da nije bilo i onih koji se užasavaju prosječnosti, te koji u životu uvijek nastoje pomjerati granice, sad bi valjda svi skupa još uvijek živjeli po pećinama, nesvjesni potencijala koji se skrivaju u nama.

Zato ovdje na kraju možda i ne trebamo postavljati pitanje što je bolje za mene, nego za što sam ja bolji? Tj., pravo pitanje glasi tko sam zapravo ja i što je moja specifična životna zadaća?

Kod ovih pitanja se zbilja susrećemo sa svom težinom ljudske egzistencije. Naime, psihofizička dinamika ljudskog razvoja je takva da ljudi izgledno najvažnije životne odluke donose u periodu kad najmanje razmišljaju. Osvješćivanje i preispitivanje, kao i pitanje o smislu uobičajeno počinju znatno kasnije, negdje u trenutku kad smo već završili s fundamentalnim životnim izborima i opredjeljenjima. Međutim, za neke pozitivne promjene nikad nije kasno … a pri tomu je još manje kasno za bolje upoznavanje i shvaćanje samog sebe.

(Povezana tema: http://poptheo.org/pioniri-dugovjecnosti/)

Između „oblikovanja egzistencije“ i straha od žrtve

Po Franklu „oblikovanje egzistencije“ je najveći neprijatelj ljudske potrage za smislom. Ono „što je za mene lakše“, i uz to ono „raditi sve kako drugi rade“, uistinu nas mogu odvesti u potpuni životni promašaj i kolaps. Na ovaj način čovjek izručuje samog sebe nečemu što se zove „egzistencijski vakum“ – depresivno i stresno stanje uslijed nedostatka smisla. U ovom stanju čovjek će obično posegnuti za raznim porocima ili u moderno vrijeme sve češće za kojekakvim psihofarmaticima, pokušavajući tako ublažiti efekte naznačenog vakuma. Stoga je po Franklu nužno potražiti svoju specifičnu životnu zadaću i poslanje, bez obzira što to obično nije lako, i što to od čovjeka zahtjeva nemale žrtve. Naravno, to ne znači po Franklu da poradi smisla moramo uvijek ići do nakraj svijeta … Smisao je počesto već negdje tu, samo ga kao takvog sebi treba osvijestiti. Npr. jedan primjer iz njegove psihijatrijske prakse: Jednog dana mu u ordinaciju dođe vrlo potišten i utučen čovjek, koji započe sumornu priču o vlastitom depresivnom stanju, te o tomu kako ga već par godina salijeću vrlo snažne suicidalne misli … i to sve skupa jer on jednostavno ne vidi više smisla u svom životu. Frankl ga zatim upita: „A zašto se onda već niste ubili“? Pacijent odgovori kako ima ženu i dijete, te da zbog njih ne može tako lako podići ruku na sebe. Dr. Frankl na to zaključi: „Pa vidite da vaš život ima smisla … žena i dijete su vaš smisao“!

Smisao po sebi i jeste motivacijska životna snaga: jednostavno, to je odgovor na ono najvažnije egzistencijalno pitanje: „Zbog čega i dalje živjeti, raditi i boriti se“? U kontekstu naznačene problematike, pitamo se dalje: Da li sam za to u svojem životu već našao dovoljno razloga ili ga tek trebam naći? Ako pokušamo odgovoriti na ovo pitanje, mislim da ćemo se lako usuglasiti oko toga kako se veliki broj ljudi zapravo „klati“, nasukani na egzistencijalnoj hridini, tamo negdje na pola puta između pokušaja bijega od jedne neatraktivne „oblikovane egzistencije“, te straha od gubitka iste. Odnosno, ideali su uvijek izazovni … rado gledamo u njih, ali nas istovremeno plaše rizici i žrtve koji oni neminovno zahtijevaju. I opet se pitamo slično kao na početku: je li se bolje pomiriti sa svojom prosječnom egzistencijom, ili ćemo ipak krenuti putem ideala i izazova? I opet slično odgovaramo: i jedno i drugo je puno bolje od onoga trećeg: ostati trajno nasukan između svojih razočarenja s jedne strane, te straha od promjena s druge strane!

Spremnost na promjene kao jedino moguće mjerilo spremnosti na promjene

Čudan neki podnaslov, ali kako je život sam po sebi čudan, stvari valjda i ne mogu drugačije biti postavljene: Ili idem, ili ostajem … ili započinjem s promjenama, ili definitivno ne mijenjam ništa …

Mala digresija: želja mi je uskoro sastaviti popis od desetak poznatih misli i izreka koje su ponajviše utjecale na moj život. Ne znam još što će tu sve biti, dok se temeljito ne preispitam, ali uglavnom, za jednu sam misao već potpuno siguran: Einsteinova definicija ludila: „Ludilo je raditi uvijek jedno te isto, i pri tomu očekivati da će se dogoditi nešto novo“! Tako lijepo, točno i istinito, i tako nemilosrdno bacanje istine u lice ludosti, kojoj smo manje-više svi barem povremeno skloni! Naime, u svijetu ljudske mašte sve je moguće! Ono: Ja ću nastaviti po svom, ali vjerujem kako će se stvari ipak promijeniti. Tomu nasuprot: u međuvremenu se fizika pokazala puno pouzdanijom i točnijom od puke mašte, premda svakako ne apsolutno točnom, ali jedno ipak pouzdano stoji: Isti uzroci će uvijek posredovati iste posljedice, baš kao što će neke nove posljedice uvijek zahtijevati i neke nove uzroke! Dakle, ako stvarno želite promjene, onda odmah počnite razmišljati o tomu što to konkretno možete promijeniti u svome životu, i što prije počnite sa implementacijom istoga.

Blagoslovljeni parovi i oni ostali…

U ovom tekstu smo započeli od ljubavi, pa nekako stigli više do pitanja one specifične čovjekove zadaće u životu, pa u skladu s tim i do općenitog smisla. Međutim, ovo svakako nije bila digresija, premda se tako može činiti. Naime, prije nego što počnemo govoriti o bilo kakvoj ljubavi, uvijek se moramo sjetiti toga kako prosječni čovjek u životu provede više vremena na radnom mjestu nego s tom svojom manjom ili većom ljubavi. Zato je pitanje adekvatne profesionalne orijentacije itekako važno. Ukoliko cijeli dan provedete radeći posao koji volite i koji vas ispunjava, i kod kuće će se onda nastaviti događati lijepe stvari. S druge strane, ako svoje dane nemilosrdno trošite radeći nešto što nema veze s vama, i što zapravo nikako ne volite, ni kući vas neće očekivati ništa osobito dobro. Frustracije uvijek hoće izaći van iz čovjeka, baš kao i ljubav … a idealna meta i u jednom i u drugom slučaju su oni nam najbliži, tj. naša obitelj i ukućani!

A sad malo konkretnije o ljubavi, tj. o ljubavnim parovima: U židovskoj kabalističkoj tradiciji postoji nauk o „blagoslovljenom paru“. On se bazira na ideji da Bog ne stvara ljudske duše pojedinačno nego zajedno u paru. Ovo bi značilo da svaki čovjek na svijetu ima jednu idealno srodnu dušu, te da bi u svom životu trebao baš nju potražiti kao jedinog adekvatnog životnog suputnika i bračnog partnera. Ovaj nauk je barem djelomično utemeljen i biblijski, na tzv. svećeničkom izvještaju iz Knjige Postanka: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih“ (Post 1,27). Po ovome čovjek zapravo nije muškarac, odnosno, sam po sebi, muškarac je tek pola čovjeka … uostalom isto kao i žena. Njih dvoje, tek skupa i zajedno jesu čovjek u punom smislu riječi.

(Povezana tema: http://poptheo.org/korelacija-krize…og-nadvladavanja/) ‎

Kršćanska antropologija je od početka u ovom smislu išla nekim drugim putem. Boreći se protiv gnostičkog nauka o vječnosti i preegzistenciji ljudske duše, Tertulijan i njegovi učenici će početi zastupati stajalište kako se navedeni biblijski izvještaj o stvaranju odnosio tek na prve ljude. Poslije njih, stvoritelj ljudi zapravo više i nije bio Bog nego roditelji, koji su po bračnom činu stvarali, kako tijela, tako i duše svoje djece. Ovo učenje je u povijesti kršćanske teologije zapamćeno pod imenom Traducionizam, i kasnije će biti odbačeno i osuđeno od strane crkvenog učiteljstva. Pri tomu svakako nije bilo dovedeno u pitanje ovo da roditelji rađaju i stvaraju tijela svoje djece … ispravak se odnosio na dušu, za koju se ustvrdilo da nju stvara Bog, pojedinačno, nepomiješano i odijeljeno za svakog pojedinog čovjeka. Sa ovim inzistiranjem na odijeljenosti i nepomiješanosti svake pojedine duše nije se agitiralo protiv naznačenog biblijskog nauka, nego se pokušavalo distancirati od jednog drugog antičkog učenja koje je tvrdilo da postoji samo jedna jedina svjetska duša, dok su pojedine ljudske duše po sebi tek njezini fragmenti.

Za kršćansku tradiciju je puno više bilo od važnosti da je sam Bog izvor ljubavi, odnosno, štoviše, On sam po sebi jeste ljubav (1 Iv 4,8)! Ovo bi značilo da jedino po Bogu možemo pronaći „Ljubav svog života“, jednako kao što po Njemu možemo povratiti i obnoviti postojeću ljubav koja je u međuvremenu „ishlapila“.

I više od ovoga, u Bogu i po Bogu ljudi stječu jednu sasvim novu životnu perspektivu, a samim tim i perspektivu ljubavi. Polako se počinje dolaziti do svijesti da je ljubav samo jedna, kao što i jeste jedna … jer, već rekosmo: „Bog je ljubav“. Ljubav po tomu postaje temeljni pokretač i životno počelo. Naravno, ovo ne znači da su hipiji bili u pravu sa svim svojim promiskuitetnim zajednicama i komunama … Ako kažemo da je ljubav samo jedna, tada mislimo kako treba ljubiti sve ljude u životu, ali svakako ne sve na isti način, te istim intenzitetom. Možemo imati stotinu prijatelja i simpatija, ali ljubavni partner može biti samo jedan. Kome to nije jasno samo po sebi, bit će da treba još malo dozreti, jer je i ponajveći teoretičar ljudske seksualnosti svih vremena – Freud, premda ateist, zastupao mišljenje da je ono konačno trajno vezivanje uz jednog partnera znak čovjekove zrelosti, kao i znak njegovog uspješno završenog psihološkog razvoja.

Kada govorimo o promjeni perspektive po vjeri u Boga, to je možda ponajbolje izrazio apostol Pavao sljedećim riječima: „Ovo hoću reći, braćo: Vrijeme je kratko. Odsada i koji imaju žene, neka budu kao da ih nemaju; i koji plaču, kao da ne plaču; i koji se vesele, kao da se ne vesele; i koji kupuju, kao da ne posjeduju; i koji uživaju ovaj svijet, kao da ga ne uživaju, jer – prolazi obličje ovoga svijeta“ (1 Kor 7,29-31). Jednostavno, pred Bogom ništa nije toliko malo da bi u potpunosti bilo beznačajno, kao što ništa nije toliko veliko da bi bilo po sebi važnije od vječnosti i Boga. Na kraju, o kakvoj god ljubavi pričali, ona bi nas trebala činiti boljim i kompletnijim ljudima, te nas voditi prema višim vrijednostima, tamo prema konačnom Izvoru svake ljubavi i života…

U Sarajevu, 15. 5. 2016.

M. B.

 

Samorazlikovanje od Boga i svijeta kao put do sretnijeg čovještva

„Što se čovjek dublje i jasnije razlikuje od Boga, to je dublja i tješnja povezanost s Bogom i čovječjim istinskim ‘ja’“ (W. Pannenberg).

Sjećam se onog jednog od nebrojenih „trash“ filmskih dostignuća Stevena Seagala. Već po običaju, glumio je tu nekog policajca talijanskih korijena, strašno opasnog i neizmjerno cool … koji uporno tjera cijelo vrijeme po svom, tražeći pravdu po vlastitoj izvornoj recepturi … I onda u jednoj od brojnih akcijskih scena, Steven ulazi u neku hotelsku sobu … iznenada ga sumanuto napadaju dvojica zlikovca, a on ih još brže neutralizira, smjestivši jednom metak u čelo, a drugog je već ekspeditivno izbacio kroz prozor. Zatim junak izlazi iz hotela … u automobilu ga vjerno čeka njegov policijski partner, koji ga odmah upita je li se u hotelu što dogodilo? Ovaj će potpuno hladnokrvno: „Bila su dvojica: jedan je mislio da je neprobojan, a drugi je vjerovao kako može letjeti“. Partner će: „I“!? A ovaj će: „Pa obojica su pogriješila“.

Malo filmskog trasha nije na odmet kako bi se naznačila sasvim ozbiljna životna problematika: Naime, izgledno je kako su ljudi nerijetko još od starih vremena skloni vjerovati u vlastitu neprobojnost i tomu slično … Možda se dovoljno osvrnuti na dugu i krvavu povijest ratovanja na zemlji. Ljudi su od davnina ratovali, a muškarci su pri tomu oduvijek odlazili u rat – uglavnom – s puno entuzijazma, te s cijelim mnoštvom pozitivnih očekivanja. Pa dobro, zar nisu znali da je rat po sebi vrlo opasna i mučna stvar te kako na bojnom polju vrlo lako mogu nastradati? Na ovo pitanje bismo mogli odgovoriti na slijedeći način: Ljudi gotovo uvijek znaju kako je rat vrlo opasna i mučna stvar, s tim da su pri tomu skloni vjerovati da se njima samima neće dogoditi ništa pretjerano strašno i opasno! Ono, možda se računa s pokojom lakšom ranom, a i ove se po sebi opet kreću u obzoru neutemeljenog ratnog entuzijazma i optimizma! Naime, svaki ratnik zna da nije zgoreg na sebi imati pokoji ožiljak. Ovi će poslije potvrđivati ratnikove riječi i davati težinu napetim ratnim zgodama i pričama. S druge strane, gotovo nitko na početku rata ne računa ozbiljno s vlastitom pogibijom, a još manje s kakvim teškim invaliditetom. Pravo otriježnjenje i objektivno sagledavanje ratne tragike će uslijediti znatno kasnije: u truleži rova te u stalnoj blizini razaranja i smrti …

Pitamo se odakle ovo početno uvjerenje o vlastitoj neranjivosti i nedodirljivosti? Umjesto hitrog odgovora, dodatno ćemo produbiti problematiku. I bez rata, mladi ljudi su nerijetko skloni  najrazličitijim riskantnim oblicima ponašanja: brzoj vožnji, nezaštićenom seksu, eksperimentiranju sa alkoholom i drugim opijatima, raznim vratolomijama razonode radi i sl. Pri tome, nije baš da nikako nisu svjesni opasnosti, ali na kraju gotovo uvijek prevlada onaj euforični, i u stvarnosti neutemeljeni stav: „To i to se meni ne može dogoditi“!

(Povezana tema: http://poptheo.org/o-ljubavi-bogu-i-smrti/‎)

Još malo, primjera radi, zbog prevencije narkomanije zapadna društva su u zadnjih pola stoljeća poduzimala brojne inicijative i aktivnosti, s prvenstvenim ciljem upoznavanja mladih sa opasnošću droge. I dan danas se u tom smislu na različitim nivoima održavaju predavanja, puštaju se eksplicitne zastrašujuće dokumentarističke prezentacije; radi svjedočanstva se dovode bivši narkomani … Međutim, usprkos svemu tome, službene statistike nedvojbeno pokazuju kako je narkomanija na globalnom nivou u konstantnom porastu. Osim toga, ovdje se ne radi samo o porastu kvantitativnog opsega narkomanije, nego i o onomu kvalitativnom. Tako se stalno pojavljuju nove i sve opasnije droge. Teško je ne spomenuti onu novu pošast zvanu „Krokodil“. Radi se o sintetičkoj drogi porijeklom iz Rusije, a mogla bi se nazvati paklenom verzijom ionako preopasnog Meta. Osmišljen kao jeftina alternativa heroinu, krokodil predstavlja smrtonosni bućkuriš zakuhan od benzina, kodeina, fosfora i teških metala. Može biti fatalan za korisnika već kod uzimanja prve doze. Oni koji to prežive, a nastave s konzumacijom, za svega par mjeseci će se početi pretvarati u nevjerojatne spodobe: meso doslovno otpada s kostiju, a cijela koža postaje zelenkasto-sivkasta, zadebljala i ljuskasta – baš k’o u krokodila. Naravno, ni na konačnu smrt se ne čeka dugo … Zašto bi ikome ovo palo napamet uzimati? Možda oni prvi konzumenti i nisu znali u što se upuštaju, ali danas svi znaju kako se ovdje radi o nečemu toliko opasnom i agresivnom da se heroin naspram toga čini bezazleno poput kamilice s medom prije spavanja! No, broj konzumenata se svejedno svakodnevno povećava. Kako je to još davno posvjedočila čuvena i zlosretna junakinja „’Djece s kolodvora Zoo“ – Christiane F., mnogi mladi ulaze u svijet teških droga nošeni parafrazom – ovdje – već spomenutog stava: „Želim dokazati da meni droga ne može ništa … mogu je uzimati, ali ja sam jači od droge“!

Svo vrijeme ovoga svijeta koje nije naše

Idemo polako od više dramatičnog prema manje dramatičnom, ali ne i manje izazovnom. Gubljenje vremena je česta boljka kako mladih, tako i onih starijih. „Počinjem učiti od ponedjeljka“, ili „Polako, ima vremena“ … sve su to neke stvari koje često čujemo, a možda i sami pokatkad izreknemo. Pa dobro, nije sad da nema nikako vremena, ali jedno je sigurno: Naše vrijeme na ovom svijetu neminovno i nezaustavljivo prolazi, ili još dramatičnije rečeno: Svaki dan smo za još jedan dan bliži vlastitoj smrti! Ako stvari uspijemo shvatiti na ovaj način, shvatit ćemo koliko je to naše vrijeme dragocjeno, upravo jer je ograničeno! Čovjek to ponajbolje shvati kad mu liječnici jednog dana kažu da je smrtno bolestan te da ima još vrlo malo sveukupnog vremena. Istina je da neki poslije ovakve vijesti potpuno klonu duhom, međutim, mnogi ljudi će upravo tada uistinu početi cijeniti svoj život. Shvatit će kako je zapravo lijep i jedinstven, i gotovo će sigurno postaviti sebi neke zadatke i ciljeve koje bi trebalo obaviti dok su živi. Prije naznačenog obrata, dok je bio zdrav, čovjek je potpuno drugačije rezonirao stvari: s jedne strane, činilo mu se da je svo vrijeme svijeta njegovo; s druge strane, zbog nekog razloga uopće nije cijenio to vrijeme. Često je razmišljao o besmislu života, često se dosađivao, počesto je osjećao kronični nedostatak entuzijazma i dobre volje za ono živjeti i djelovati.

E ovdje ćemo malo umiješati velikog Heideggera i njegove čudne pojmove navlastitog i nenavlastitog opstanka: „Tek ‘hodeći naočigled smrti’, postigavši nepotisnutu zamjedbu vlastite smrtnosti, spoznajem ograničenost svojeg životnog vremena i neponovljivost svake pojedine sadašnjosti. Tek sam tad osposobljen da zamijetim naročite zahtjeve i mogućnosti svakog pojedinog časa. Tako dosežem životnu formu ‘navlastitosti’. Potisnem li pak svijest o svojoj smrtnosti, zaposjedne me subliminalna pretpostavka u nedogled oduljenog životnog vremena. Izmiču mi neobnovljive mogućnosti i zadaće svakog pojedinog časa pa potpadam pod životnu formu ‘nenavlastitosti’. Kad na taj način više ne doživljavam ćudoredni izazov sadašnjosti, život mi više ne određuje neprenosiv zov, već ono što ‘se’ čini. Ne živim uz zamjedbu izazova na koji mi valja ‘svagda sam’ odgovoriti, već ‘bivam življen’ od onoga što proglase vladajuća moda i običaji“.[1]

Pomalo tumačeći prethodni navod, a pomalo ga i parafrazirajući, tijekom života čovjek će se neminovno susresti sa onim što bi Camus nazvao „nadmoć svijeta“ (misli se nadmoć svijeta naspram čovjeka – pojedinca). Svijet se nikako ne šali … on vas nastoji progutati, odnosno asimilirati u svoje tokove, dajući vam pri tomu neku svoju zadaću kao vašu. On Vam ne dopušta da živite svoj vlastiti život, nego čini sve kako bi ste „bivali življeni“ – već kako to briljantno primijeti Heidegger. Tu zatim nailazimo na onaj njegov zlokobni „sich“ („se“). Tako čovjek ne priča više kako bi on sam trebao i želio, nego priča kao što „se“ priča (Gerede – govorkanje). Isto tako, oblači se poslovično kao što „se“ oblači, pleše kao što „se“ pleše itd. Jednostavno, tokovi i stremljenja svijeta su ga opsjeli i zarobili. Nadmoć svijeta naspram pojedinca je tako velika da zapravo vrlo rijetki to uopće uspijevaju primijetiti. Štoviše, ljudi postaju uvjereni da tako mora biti. Biti u trendu, biti „in“ postaje prioritetom modernog čovjeka. Tako teme svijeta postaju tvoje vlastite teme, njegove brige postaju tvojim vlastitim brigama, njegovo otegnuto – umalo vječno vrijeme postaje tvoja vlastita fiktivna vječnost, pa se ima vremena za sve, s tim da to sve nikako da dođe. No, ipak čovjek u svemu tome nije nimalo sretan … a kako bi i bio kad ne živi, nego je življen od strane svijeta. Čovjek se zato po Heideggeru kad-tad mora odmaknuti od svijeta i njegove vječne prolaznosti. Mora shvatiti svoj život baš kao svoj, i svoju poslovičnu prolaznost kao priliku. Svaki dan je po sebi ontološki jedinstven i neponovljiv, i zato i jest prilika koja se ne propušta. I što ih manje na kraju ostaje, to u čovjekovim očima postaju sve ljepšim i više vrijednim. „Nauči nas dane naše brojiti, da steknemo mudro srce“ (Ps 90,12).

Samorazlikovanje od Boga

Kad nestanu neki dragi životi, čovjek-vjernik se olako upita: „Kako je to Bog mogao učiniti ili barem dopustiti“? No, po prirodi stvari, upravo Onaj koji daje život, jedini ga ima pravo i oduzeti, a vidimo čovjeku je počesto veći problem ovo što Bog oduzima živote, nego kad ih ljudi oduzimaju. To se događa jer su se ljudi nezdravo identificirali s Bogom. Mogli bi smo možda čak govoriti o pravom božanskom kompleksu. Ovo je inače jedan od divovskih teoloških problema, jer ako ga dublje sagledamo, ispada ne samo da su ateisti to što jesu, nego je među ljudima na kraju jedino još teško odrediti tko je veći ateist od koga. Primjera radi, jedina molitva koju je Isus predao svojim učenicima jest molitva „Očenaša“, a u kojoj se između ostalog moli da bude „volja Tvoja (Božja) kako na Nebu, tako i na zemlji“. A kako ljudi mole? Nerijetko: „Bože daj ovo, daj ono … nek’ bude ovako i onako …“. Dakle, vjernik nerijetko suprotstavlja svoju volju Božjoj volji, pri čemu se Bogu ostavlja uloga onog Aladinovog dobrog duha iz lampe, čije je jedino pravo da šuti, sluša i služi.

Premda Isus potvrđuje Petrovu vjeru o Njegovom Bogo-sinovstvu (usp. Mt 16,16), sam Isus sebe u evanđeljima najčešće naziva Sinom čovječjim – čak osamdesetak puta. Reklo bi se: najskromniji od Isusovih naslova koji se spominju u evanđeljima dolazi upravo iz Njegovih usta. Veliki protestantski teolog Wolfahrt Pannenberg (inače vrlo dobro akceptiran i u katoličkoj teologiji) u ovom smislu primjećuje da se Isusovo Bogosinovstvo ostvaruje u perspektivi radikalnog samorazlikovanja od Boga-Oca. Po ovomu bi Isusovo bogosinovstvo jednostavno značilo: s jedne strane izuzetno blizak Bogu-Ocu, s druge strane ipak potpuno drugačiji. Pannenberg taj stav dalje proširuje i na sve ljude: „…Što se čovjek dublje i jasnije razlikuje od Boga, to je dublja i tješnja povezanost s Bogom i čovječjim istinskim ‘ja’.“[2]

Ili, obratno izrečeno: Gdje god čovjek sebi mimo pravila i drugih ljudi prisvaja pravo biti gospodarom dobra i zla, života i smrti, laži i istine, slobode i sudbine … tu se događa i njegovo ontološko razilaženje s Bogom, pa čak i ako je sve ovo skupa poduzeo upravo u Božje ime, izdašno se umatajući pri tomu u vjerske simbole i fraze.

Umjesto zaključka na kraju pridodajemo Isusove riječi:

„Znate da vladari gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Neće tako biti među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj. I tko god hoće da među vama bude prvi, neka vam bude sluga” (Mt 20, 25-27).

U Sarajevu, 1. 5. 2016.

M. B.

 

SV. TOMA APOSTOL – „NEVJERNIK“ VELIKIH DOSEGA

Usprkos „nevjeri“ stigao je čak do Indije … Dokle bi tek stigao da je vjerovao?

Nakon što je propustio prvi susret apostolske subraće sa uskrslim Gospodinom, Tomu apostola su spopale teške sumnje. Premda su ga njih desetorica svim silama pokušavali uvjeriti da je – nedavno raspeti – Isus živ, prav’ i zdrav, Toma odbija u to povjerovati, te izriče onu svoju čuvenu i pomalo degutantnu rečenicu: „Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati“ (Iv 20,25).

Tomina vjera očito je bila poprilično uzdrmana. Strahote Velikog Petka  duboko su mu se urezale u um. Sad se kod njega da primijetiti svojevrsna fiksacija na Isusove duboke rane i ožiljke … Ta Isus toga dana nije ostao malo mrtav, nego puno mrtav – slikovito da se izrazimo. Trebalo bi svakako malo dublje promisliti ovaj Tomin čudni zahtjev za ispipavanjem Isusovih rana. Vjerojatno se radi o posljedici prethodne rasprave sa ostalim apostolima, koju evanđelje ne spominje, ali se iz općeg konteksta može naslutiti da se dogodila. Ovi su mu vjerojatno prvo rekli da su vidjeli uskrslog Isusa, na što je Toma vjerojatno odgovorio da im se to samo nešto učinilo. Ovi su zatim vjerojatno uzvratili kako im se sigurno nije učinilo, jer ovdje se nije radilo o kratkom viđenju, nego o dužem susretu koji je trajao barem nekoliko minuta, te koji je uključivao jasnu i smislenu međusobnu verbalnu komunikaciju. Toma, u svojoj sumnji, očito nimalo impresioniran iznesenim informacijama, vjerojatno uzvraća pretpostavkom kako im se ukazala nekakva utvara, kojoj baš i nije za vjerovati. Ovi su opet morali kontra argumentirati sa svjedočanstvom kako je to bio baš pravi pravcati Isus. Čak što više, premda je bio živ i zdrav, još uvijek je nosio svoje duboke rane i svježe ožiljke od prije tri dana. Jednostavno, nije bilo nikakve sumnje da je to uistinu On! I tada Toma vjerojatno iznosi svoj čudni zahtjev – koji je ostao zabilježen u evanđelju. Kao da je znao već u ona vremena da su oči ljudsko čulo koje je po prirodi stvari najlakše zavarati! Zato bi on radije da to malo ispipa svojim rukama …

Naredna četiri biblijska retka donose prikaz drugog Isusovog ukazanja učenicima koje je – ovaj put – zadesilo i Tomu. Štoviše, Toma stvarno dobiva priliku da ispipa Isusove rane; Isus ga zatim blago prekorava zbog njegove nevjere, te hvali i blagoslivlja sve one koji vjeruju usprkos tome što ne vide!

Tako će Toma, do tad znani kao „Blizanac“ ostati zapamćen kao nevjerni. Taj njegov atribut nije ostao zabilježen samo u kontekstu kršćanske religije, nego se uopće ustalio i u svakodnevnom govoru te sekularnoj kulturi. Tako se za svakog sumnjivca danas nerijetko kaže da je „nevjerni Toma“!

Mala i velika vjera – malo i veliko bogatstvo

No, sad dolazimo da centralnog paradoksa ovoga teksta: Toma, premda nevjeran, na kraju je stigao čak do Indije naviještajući evanđelje! Reklo bi se: duže i dalje od svih ostalih Apostola … samo je Sv. Pavao prevalio isti toliki misijski put, ako ne i duži … Zato odmah postavljamo i drugo paradoksalno pitanje: dokle bi tek Toma stigao da je imao neku dublju i snažniju vjeru? Reklo bi se: vjerojatno do Japana, ako ne i do daljnjih pacifičkih otoka … Ali isto tako, možda u tom slučaju zapravo ne bi stigao nigdje! Zbog čega? Ne premješta li velika vjera brda i planine!? Ne ruši li svaku zapreku pred sobom!? Naravno da ruši, ali može se dogoditi da poruši i neke druge – nepredviđene – stvari!

U kršćanskoj teološkoj tradiciji od samog se početka tvrdi kako vjera nije čovjekovo osobno dostignuće, a ni zasluga, nego od Boga uliveni – nezasluženi milosni dar (Usp. 2 Tim 1,6.14). Međutim, dar je po sebi uvijek i svojevrsna kušnja za čovjeka, i što je dar veći, to će biti i veća kušnja. Usporedimo to sa (uvijek nam dragim) novcem: Kad bi ste npr. sad od nekoga nepredviđeno i nezarađeno primili stotinu eura, bilo bi vam sigurno drago. Mogli bi ste s tim podmiriti neki trošak ili račun zbog kojeg ste se baš proteklih dana preznojavali, ne znajući kako i s čim će te ga pokriti. Ili još bolje, ako nemate takvih troškova za vratom, te stoga bezbrižno odlepršate u nepredviđeni popodnevni šoping. No, zamislite sad da od jednom dobijete neočekivanih milijun eura! Koja bi to tek radost bila!? Da, bila bi to sigurno velika radost u početku, međutim, ne bi trebalo proći puno vremena da shvatite kako stvari u tom slučaju i nisu tako jednostavne kao što izgledaju na prvi pogled. Jer kad imate i trošite veliki novac, to nećete moći sakriti na duže vrijeme. Zbog tog novca postat će te svima zanimljivi! Rodbina će sigurno očekivati dio za sebe, i taj dio će biti sigurno veći od onoga što ste vi planirali da im date. A kad ne ispunite njihova očekivanja, manje-više, vi ste međusobno završili. Također, postat će te zanimljivi i lažnim prijateljima koji nepogrešivo znaju kako profitirati u ovakvim situacijama. S druge strane, odnosi s pravim prijateljima tada obično dolaze u krizu: jer oni vas više neće moći prepoznati zbog erupcije vašeg ega – koja se dogodila u međuvremenu, a ni oni vama više neće biti zanimljivi, upravo, jer ste stekavši patvorene prijateljske lažnjake, postali uvjereni da su ovi lažni pravi, a oni pravi lažni. Uglavnom: vrlo se rijetki ljudi mogu dobro snaći u ovakvim situacijama. Sjećam se u ovom smislu one jedne epizode Oprah Show-a, kad je istoimena voditeljica u studiju okupila desetak najvećih dobitnika američke lutrije. Naglasak emisije bio je upravo fokusiran oko pitanja kako je novostečeno bogatstvo utjecalo na živote ovih ljudi … i od njih desetak, samo se jedan jedini čovjek pozitivno izrazio o ovoj promjeni. Sa stečenim milijunima riješio je sve svoje probleme: i egzistencijalne, i zdravstvene, i ljubavne … i sada doslovno uživa k’o prasac! Svi ostali, ne samo da su se izrazili u stilu „i nije ovo nešto“, nego su svjedočili o totalnom životnom brodolomu: s brzim milijunima je uslijedio raspad obitelji, raspad rodbine, raspad prijateljstava … a pare se u međuvremenu uglavnom spiskale …

Premda svaka usporedba šepa, donekle slično ide i sa onim milosnim darovima „odozgor“. Sv. Aurelije Augustin još je prije 1600 godina primijetio kako ne može baš svatko izmisliti i proširiti herezu. On izričito kaže kako su heretici redovito posebni, pametni i nadareni ljudi, ali opet, u svemu tome nešto obično ozbiljno ne štima! Takva priča je otprilike pratila i Marcijona – prvog velikog heretika Crkve – s početka drugog st. posl. Kr. Pametan, rječit, obrazovan, te uz to – premda je poticao iz vrlo bogate obitelji – veliki asketa i pokornik. Stigavši iz Ponta u Rim, vrlo je brzo okupio veliku bazu kršćanskih sljedbenika. Bio je jedan od najpopularnijih propovjednika i duhovnika u gradu. No onda mu se dogodilo to da je očito precijenio neka svoja osobna razmišljanja koja su potpuno išla u gnostičkom smjeru. Tjerao je po svom … a reklo bi se: A zašto i ne bi!? Pa nije li već bio na glasu svetosti!? Zatim je počeo prekrajati Sv. Pismo po svom gnostičkom nahođenju: izbacio je sav Stari Zavjet jer je Boga-Jahvu poistovjetio s gnostičkim Demijurgom – nižerazrednim zlim Bogom – Stvarateljem; a i Novi Zavjet je preuređivao po svom, subjektivno smatrajući da je samo Sv. Pavao ispravno shvatio Krista. Otprilike, 144. posl. Kr. Crkva ga je izopćila, a on i dalje nastavio po svom. Njegova sljedba/sekta držala se dobro još barem cijelo jedno stoljeće … no ipak, odvojena od cjeline Crkve na kraju će u potpunosti iščeznuti. Uglavnom, Marcijona možemo uzeti kao primjer čovjeka koji nije uspio izaći na kraj s vlastitom duhovnom nadarenošću. Posjedovao je velike darove, a veliki dar je kako već rekosmo, velika kušnja.

Zato na kraju trebamo možda iznova promisliti i one Isusove riječi o „premještanju brda i drveća“ uz pomoć vjere (Usp. Lk 17,6). Zanimljivo, Isus ovdje ne kaže „…da imate velike vjere“, nego „…da imate vjere koliko je zrno gorušice …“. Isus očito i ne poziva na neku veliku vjeru, nego na onu malu, skromnu, ali postojanu i upornu vjeru. Istini za volju, ovaj veliki bombastični rezultat trenutnog premještanja brda i presađivanja drveća izgledno predstavlja prvenstveno snažnu govorničku figuru, kojoj su bili skloni i proroci prije Isusa. Njihov govor je bio tako koncipiran da uzburka i oživi pozaspale ljudske duhove, prilagođene prosječnosti i sivilu svakodnevne egzistencije. Međutim, u međuvremenu su ljudi dokazali da se marljivim i postojanim radom uistinu i najsmionije zamisli mogu realizirati i ostvariti.

I još k tomu jedna mala nada i sasvim mala ljubav …

Što znači nadati se u bolje sutra? Je li to znači biti slobodan od svake brige, muke i tjeskobe? Stalno se smijati k’o blesav i kao papiga ponavljati: „Bit će bolje“!? Svakako da ne znači! Premda bi ovako možda bilo i lijepo živjeti, to svakako ne bi bio jedan plodan i uspješan ljudski život, jer samo onaj tko osjeća težinu problema, taj ih može i rješavati. Naravno, ovo opet ne znači da je rješenje u pesimizmu, jer pesimizam po sebi nikad ništa nije stvorio i izgradio, osim što je utvrdio i umnožio samog sebe. Pravu mjeru nade prikladnu čovjeku možda je ponajbolje izrazio Winston Churchill sa onom svojom paradoksalnom definicijom uspjeha: „Uspjeti znači prihvaćati neuspjeh za neuspjehom, ne gubeći pri tomu entuzijazam“! Upotpunjeno Heideggerovim egzistencijalizmom: Život sa sobom nosi neminovne „bačenosti“, ali donosi i povoljne „nabačaje“. Problemi se događaju … problem je već što smo rođeni tu i tu, kao ti i ti, a nitko nas ništa o tomu nije pitao … plus dodatno sve ostale životne nevolje i razočarenja … Međutim, život donosi i dobre prilike, a to treba znati dočekati i sa entuzijazmom ugrabiti. Što smo više fokusirani na ove „nabačaje“, to ćemo ih bolje i opažati te znati iskoristiti, kao što iskusan medicinski dijagnostičar bez problema uoči novi život u majčinoj utrobi preko poprilično mutnog i nerazgovjetnog zaslona ultrazvučnog aparata. S druge strane, tko god se poda defetizmu i pesimizmu, taj više ni u čemu ne vidi dobro, niti se ičemu nada, osim što možda još uvijek iščekuje onaj prije spomenuti, nezasluženi milijun.

Slično ide i sa malom ljubavi. Dostojevski reče da pod suncem nema moćnijeg oružja od postojane smirene ljubavi. Ne izgleda nešto posebno na prvi pogled, pa možda čak ni na drugi … Ne izgleda kao nešto što vas može prevesti preko hirovitih voda oceana života. Ali upravo ona jedina na kraju doseže svoj cilj. Ne prezirite je nikada … neće vas zbog toga ubiti, ali će vas postojano progoniti do kraja života!

U Sarajevu, 5. 4. 2016.

dr. Mario Bernadić 

 

NEKA SPECIFIČNO LJUDSKA PRAVDA

Kad bi ljudi bili dovoljno pravedni za vođenje jednog uistinu pravednog rata, tada rata zapravo više ne bi ni bilo …

Nije lako biti uposlenik Međunarodnog suda u Hagu za ratne zločine na području bivše Jugoslavije. Što god dosudili ili ne dosudili, pri tomu radili ozbiljno, temeljito i pravično, ili lakonski fušerili, na kraju će uvijek biti više bijesnih, razočaranih i nezadovoljnih, nego onih spokojnih i zadovoljnih.

Na primjer, ako netko, za koga postoji opravdano i opće uvjerenje da je tijekom rata činio ili barem poticao ratne zločine, na kraju i bude osuđen, ostaje neugodno pitanje kako pravično kazniti osobu odgovornu za tisuće mrtvih,  desetke tisuća ranjenih, zarobljenih, mučenih, raseljenih, a da i ne spominjemo svu onu materijalnu štetu na stambenim i gospodarskim objektima, kao i na ostaloj javnoj infrastrukturi? Zar 20, 30, pa i 40 godina boravka u nekom pristojnom zapadnoeuropskom zatvoru može kompenzirati sve one – prethodno – nabrojene štete, patnje i uništene ljudske sudbine? Svakako da ne može! A da ga streljaju ili objese? Smrtne kazne u Europi više nema, a i da ima, opet bi ostalo pitanje da li kratka i brza likvidacija od ruke vještog profesionalnog krvnika može biti dovoljna kompenzacija za sve počinjene ratne strahote, jer mnogi su u ratu usred strašnih muka u Nebo vapili za jednu takvu brzu i laku smrt, a nije bilo nikoga tko bi im se smilovao, jer su njihovi neprijatelji i željeli da ovi pate – što duže i bolnije! Pa onda, da li bi ratne zločince trebalo mučiti, barem približno onako kako su oni mučili svoje žrtve? E to bi bilo još više besmisleno! Normalan i pravedan čovjek zna da se ne smije spuštati na animalnu razinu zločinca, jer kad bi se spustio, to ne bi bila pobjeda pravednika i pravde, nego zločina i zločinca … Njegova bi logika trijumfirala … Epilog bi glasio: zvjerstvo ipak ima smisla i nekad mu se moramo podati! S druge strane, i kad bi zločinac bio mučen na najgori mogući način, to opet ne bi povratilo njegove žrtve među žive, nit’ bi onim preživjelim žrtvama izliječilo njihove nebrojene tjelesne i emocionalne rane. Tako se na koncu susrećemo sa uznemirujućim paradoksom: čovjek može ponekad biti toliko zao i destruktivan da ga se poslije toga više uopće za to ne može adekvatno kazniti! Pravda jednostavno ostaje nezadovoljena i neispunjena, pa ne ostaje ništa drugo nego da konstatiramo ono: „Bog će mu sudit“!

Sljepoća nasilja

Bog će mu uistinu – po logici – vjere suditi, ali sudit će i svakome drugom od nas! Tu tek dolazimo do istinske neugodnosti u svezi ratnih zločina. Naime, nepobitno je da je na ovim prostorima u proteklom ratu zločina bilo na sve strane, međutim, pri tomu se za vlastitu stranu uvijek nađe nekakvo opravdanje, dok se druga strana preko svake mjere demonizira. Navedenu datost svakako nisu izumili osebujni žitelji zapadnog Balkana. Tomu naprotiv, ovo je nešto što zalazi u kontekst prafenomena nasilja. Ponajveći teoretičar nasilja u 20. st., francuski kultur-antropolog René Girard je uočio upravo dvije slijedeće karakteristike nasilja kao temeljne, te kao one koje uopće ne ovise o prostoru i vremenu dešavanja:

1) Nasilnik uvijek čvrsto vjeruje kako je njegovo vlastito nasilje opravdano, dok je nasilje njegovog protivnika lišeno bilo kakvog legitimiteta. Ovo svjedoči u prilog teze kako čovjek – uključen aktivno u čin nasilja – upada u svojevrsno stanje moralnog i razumskog slijepila …

2) Nasilje se nikad ili vrlo rijetko vraća njegovom primarnom inicijatoru, nego se obično sruči na nekog slučajnog i usputnog žrtvenog jarca. Npr. uzmimo „benigan“, tj. čest i svakodnevni primjer: Čovjek se vraća ljut s posla jer ga je šef bezrazložno uvrijedio. On zatim započinje žestoku svađu sa ženom, opet bezrazložno ili zbog nekog sasvim malog i trivijalnog razloga … Žena na kraju opali šamar djetetu … Dakle, kratko i jasno: od šefa je sve krenulo, a on na kraju jedini nije nastradao!

Ovaj vidik hijerarhijskog transfera nasilja odlično je opisao britanski pisac James Clavell u svojem znamenitom djelu King Rat (Kralj pacov). Inspiriran osobnim piščevim iskustvom u japanskom logoru na otoku Javi, te kasnije u zloglasnom Chnagi zatvoru u Singapuru, roman govori o ekstremnom preživljavanju britanskih i američkih ratnih zarobljenika u japanskim logorima tijekom II. svj. rata. Tako se pored ostalog spominje i jedna tragikomična scena, premda po sebi svakako više tragična, nego komična: Jednog dana se zapovjednik logora – japanski pukovnik zbog nečega strašno naljutio te poziva na odgovornost sebi podčinjenog bojnika (majora) i odalami mu šamar. Bojnik zatim hitro poziva sebi podčinjenog satnika (kapetana) i isto mu odalami šamar. Tako redom prema dolje padaju šamari: poručnik, narednik, desetnik, obični vojnik … kako obični japanski vojnik više nije mogao udariti nikoga svoga, on poziva korejskog časnika (Koreanci su ovdje bili kao saveznici, ali podčinjeni u potpunosti Japancima), i niz zatim nastavlja dalje sve do najniže rangiranog Koreanca. Ovaj zatim na kraju uhvati nekog savezničkog logoraša i iskali se na njemu … Ovaj primjer, kao i brojni drugi u navedenom romanu majstorski govore u prilog Girardovoj tezi. Nasilje se nikada, ili vrlo rijetko vraća svojim inicijatorima. Tako se nekako dogodilo i na kraju „Kralja pacova“. Poslije svih mogućih i nemogućih muka, jednog dana Japanci potpisuju kapitulaciju … U logor upadaju američki vojnici. Dojučerašnji japanski krvnici su se vrlo brzo prilagodili situaciji te se počinju ponašati izrazito ponizno i kooperativno prema Amerikancima. Zbog američkih interesa u Japanu vrlo mali broj mučitelja je na kraju bio procesuiran i optužen. S druge strane, pred bivšim logorašima je bio vrlo dug put psihofizičkog oporavka, kao i ponovnog privikavanja na normalan mirnodopski život …

Teorija pravednog rata

Prefinjeni zapadnjački „želuci“ se danas opetovano grče i u muci prevrću pred spoznanjem  strahovitih pojedinosti iz ISIL-ovih osvajačkih pothvata. No, ovi potonji se zapravo vode nekim uobičajenim arhaičnim ratničkim ophođenjem prema neprijatelju. Npr. ako čitamo biblijsku Knjigu o Jošui, tu ćemo naći slične strahote kao nešto sasvim uobičajeno u ona stara vremena. Kad se osvoji neprijateljski grad, prvo se u njemu pobije sve što je muškog roda (uključujući nerijetko čak i životinje). Žene i djevojčice se porobe, a grad se do temelja spali kao žrtva paljenica, Bogu na ugodan miris. Kritičko preispitivanje takve ratne prakse započinje već u antičko vrijeme. Platon, Aristotel i Ciceron prvi raspravljaju na tu temu, no istinski začetnik teorije pravednog rata bio je Sv. Augustin (354.-430.). Dosta kasnije svoj obol navedenoj teoriji dat će i Sv. Toma Akvinski, a zatim i Hugo Grotius te Franjo Suarez.  U novije vrijeme, osobito je bilo značajno ime austrijsko-američkog pravnika Josefa Kunza. Teorija pravednog rata je dosta kompleksna i obuhvaća po sebi tri zasebna područja: Jus ad bellum (pitanje pravednog postupanja kod početka, tj. proglašenja rata), Jus in bello (…pravda u samom ratu) i Jus post bellum (tiče se pravednog postupanja pri kraju rata i poslije svršetka rata).

Ukratko, po ovome bi pravedan bio onaj rat koji proglašava legalni i kompetentni državni autoritet. On bi morao javno objaviti rat i to nakon što su realno iscrpljene sve mirnodopske mogućnosti rješenja nekog međudržavnog problema. Sam razlog rata mora biti pravedan, a danas se pod tim misli prvenstveno na obrambeni rat kao jedini uistinu pravičan rat. Zatim tijekom samog rata, suprotstavljene vojske se moraju pridržavati predviđenih (Ženevskih) konvencija. To uključuje prvenstveno suzdržavanja od onih vrsta oružja i municije koji se nalaze na zabranjenim popisima (poput Napalma, kemijskog i biološkog oružja). Zatim bi se zaraćene strane morale ponašati humano prema ratnim zarobljenicima; omogućiti im pristojne životne uvjete u zarobljeništvu, a u dogledno vrijeme bi isti trebali biti razmijenjeni, a poslije svršetka sukoba i oslobođeni (ukoliko ne postoje dokazi da su vršili ratne zločine). Naravno, pravedni rat podrazumijeva i humano postupanje prema civilima neprijateljske strane, ta maksimalno suzdržavanje od uništavanja civilnih objekata itd.

U tom smislu, ako bi usporedili neki moderni ratni sukob sa onim arhaičnim ratovima, svakako bi bilo primjetno da je u međuvremenu uglavnom svugdje na svijetu došlo do osjetnog pozitivnog civilizacijskog pomaka. Ali isto tako, da se primijetiti da još uvijek na svijetu nema ratnih sukoba koji bi po sebi bili u potpunosti pravedni. Ratni zločini – nažalost – još uvijek predstavljaju neizostavni folklor svakog ratnog sukoba na svijetu! Zašto je to tako?

Humanost je za ljude, ali tko je u ratu čovjek?

Sovjetska heroina Lyudmila Pavlichenko se s 309 potvrđenih ubojstava smjestila na visoko 5. mjesto top snajperista u povijesti. Poslije II. svj. rata, sovjetska vrhuška ju je često koristila za ambasadorsko-propagandne aktivnosti, te je tako ova opasna djevojka često bila u prilici boraviti na Zapadu. Jednom su je zapadni novinari pitali o tomu da li osjeća grižnju savjesti ili kakav traumatski stres od svog tog silnog ubijanja koje je počinila? Ona je odgovorila potpuno smireno i samouvjereno kako ona nikad u životu nije ubila čovjeka; ona je samo ubijala naciste! Istini za volju, Lyudmila nije ubijala neprijateljske zarobljenike i civile, nego aktivne vojnike usred boja, od toga čak 36 dobro skrivenih neprijateljskih snajperista. No, njen stav ipak pokazuje onu opasnu tendenciju koja na kraju koncept pravednog rata čini neizvedivim. Naime, neprijatelj u ratu vrlo brzo počinje gubiti ljudske odlike i karakteristike u očima ratom pogođenog promatrača. Odnosno, neprijatelj se u ovom smislu vrlo brzo pretvara u životinju, i po sebi su poprilično rijetki ljudi koji tijekom cijeloga rata zadržavaju puni rešpekt prema životima neprijatelja, smatrajući iste od početka do kraja ljudima.

Mogli bi smo reći da je u svakome od nas zakopan nemal’ polog dobrog čovjekoljublja, ali i to kako ono u konačnici važi samo za one koje uistinu smatramo ljudima. U ratnim strahotama se – kako rekosmo – lako dogodi da ljudi počinju gubiti svoje ljudske osobine u očima potresenog promatrača. I zato se onda i događa da se ljudi prema ljudima počinju ponašati kao prema životinjama, pa čak i gore nego prema njima. Tada prorade bičevi, lanci, noževi, logori nalik štalama i sve one moguće strahote … Dehumanizacija protivnika nije samo temelj za činjenje ratnih zločina; moglo bi se reći da ona ujedno stoji u temelju svakog mirnodopskog bigotizma. Npr. bijeli rasisti često opravdavaju svoje rigidne stavove prema crncima uvjerenjem kako ovi potonji uopće nisu ljudi, nego nekakva subhumana niža vrsta, koju je Bog stvorio upravo da budu sluge i robovi bijelcima! Ili, neizostavno za spomenut, nacistička ideologija se uvelike temeljila na teoriji supremacije bijele arijevske rase. Po ovome je ispadalo da je samo arijevac čovjek u punom smislu, i zato je pravog Nijemca i obvezivalo da se ljudski ophodi samo prema drugim čistokrvnim Nijemcima! Opet vidimo, humano ponašanje postoji samo tamo gdje postoji identifikacija čovjeka kao čovjeka. S druge strane, zvjersko ponašanje je uvijek povezano sa izvitoperenom identifikacijom čovjeka kao životinje, ili barem kao nekakvog polu-čovjeka!

Subjektivnost i samoobrana

Kako već rekosmo, danas je obrambeni karakter nekog rata temeljni zahtjev njegove pravednosti. No, prema interpretaciji sudionika ispada da su danas uopće svi ratovi samo i isključivo obrambeni! Tako je to nekako ispalo i na našim prostorima: svi su se isključivo branili! Ako je netko svojom vojskom i zagazio na teritorij tuđe države, opet će reći da je tamo samo branio svoje sunarodnjake u tuđini, a to je u konačnici ustavna obveza skoro svih država na svijetu! Dakle, ako je ljudima za vjerovati, ovdje definitivno nitko nije kriv, a 100.000 ljudi pobijeno (samo u BiH), jedna trećina stanovništva rastjerana, a materijalnu štetu da i ne spominjemo. Ne treba ovdje biti veliki filozof kako bi se došlo do zaključka da nešto opasno ne štima s ljudskom interpretacijom pravde. Za mene je osobno pojam pravednog rata poprilično opasan termin, jer kad bi ljudi bili dovoljno pravedni za vođenje istinski pravednog rata, tada rata zapravo ne bi ni bilo. Zamislimo civilizaciju u kojoj je većina stanovnika stekla kontrolu nad osobnim bigotističkim tendencijama, te gdje su manje-više svi uspjeli kanalizirati svoje niže strasti kroz altruističke i sublimacijske oblike kreativnog izražavanja i ponašanja. U takvoj civilizaciji ne bi se vodili nekakvi pravedni ratovi, nego rata jednostavno ne bi ni bilo! Ako bi na površinu i izbili neki neriješeni problemi i pitanja, takvi ljudi bi se mogli lako dogovoriti i naći već neki – za sve – zadovoljavajući kompromis. Čak i kad ovo potonje po sebi ne bi lako išlo, oni bi i dalje uporno tražili neko mirnodopsko rješenje jer bi u svojoj humanosti i čovjekoljubnosti znali kako je bolje stotinu godina pregovarati nego samo jedan jedini dan ratovati. Premda je ideja pravednog rata svijetu ipak nužno potrebna, ona u konačnici ne može biti ideal i dugoročni cilj civilizacije. Jer to je nešto poput spašavanja onoga što se može spasiti u prevladavajućoj klimi ne spasa; nešto poput pravne legalizacije nepravde; poput idealizacije oksimoronskog „živog mrtvaca“ i njegove sestrice „ljepuškaste rugobe“!

S druge strane, vidimo da ljudima uopće nije problem zapakirati bilo kakvu agresiju u omot pravednog obrambenog rata. Nasilje ih olako dovodi u stanje slijepog samoopravdanja vlastite agresije te nedostatka bilo kakvog suosjećanja prema neprijateljima. Od humanističkog privida svakodnevnice vrlo brzo se stiže do one kaubojske maksime: „Samo mrtav Indijanac je dobar Indijanac“!

Teritorijalnost rata

Države nema bez suvereniteta neke društvene zajednice nad određenim teritorijem. Isto tako, ta društvena zajednica i po Božjem i po ljudskom ima potpuno pravo silom braniti svoj teritorij. Međutim, kad govorimo o jednom takvom legalnom posjedovanju nekog teritorija od strane ljudi, i tu ćemo se u konačnici susresti s nemalim paradoksom: Naime, s obzirom na teško sagledivi broj ratova u ljudskoj povijesti, na kraju ispada da na zemlji apsolutno nema nastanjivog teritorija koji se barem dva puta do sada nije od nekoga nepravedno otimao. Gdje god živjeli kao svoji na svome, nepobitna je činjenica da je taj komad zemlje nebrojeno puta u povijesti bio natapan krvlju. Prvo su se u vlasničkom  pravu smjenjivala plemena, zatim kraljevstva i carstva, a na kraju i države. To se neizostavno događa jer je u ljudskoj prirodi uvijek prisutna tendencija da dvoje ili više njih teže za jednom te istom stvari (Girard). Zato bi trebali biti vrlo oprezni kad neki teritorij svojatamo kao svoj vlastiti. Taj komad zemlje je već više puta otiman, a moguće da će ga netko i u buduće ponovno nekome oteti …

Vlasništvo nad samim sobom kao jedino metafizički utemeljeno vlasništvo

Kad se netko ponaša agresivno, neuobičajeno i neprilagođeno, nimalo ne čudi što ljudi za njega kažu kako taj nije pri sebi, ili kako je izvan sebe. Još se kaže: „nije pri pameti“, ili još bolje „ne vlada nad samim sobom“. Gdje god i kad god ljudi ne vladaju samima sobom tu lako dolazi do ruiniranja i svih drugih oblika i tekovina materijalnog i intelektualnog vlasništva. Tada više nitko nije siguran ni u čemu, ni na čemu … Zato bismo mogli pouzdano reći kako je jedini uistinu pravedni rat pod suncem onaj rat koji čovjek vodi za kontrolu nad samim sobom. Bez pobjede na ovom području sve druge ljudske pobjede će biti samo Pirove. Bez stjecanja ovog vlasništva teško će biti ostvariti i bilo koje drugo vlasništvo!

U Sarajevu, 4. 4. 2016.

dr. Mario Bernadić

 

Izgubljeni, ali ne zatrajno

Pitanje praštanja na kraju jest pitanje čovjekovih fundamentalnih životnih opcija. To je pitanje esencijalnog ontološkog opredjeljenja! Što i tko za mene i naspram mene ima zadnju riječ? Dobro iskustvo ili loše iskustvo? Život ili smrt? Vječito propadanje ili trajni napredak i obnova?

Suočen s mrmljanjem pismoznanaca i farizeja – svojih redovitih teoloških protivnika, zbog učestalog druženja s carinicima i grešnicima, Isus će po Lukinoj interpretaciji u 15. poglavlju istoimenog evanđelja iznijeti niz prispodoba na temu grijeha i oproštenja. Pri tomu će centralno mjesto pripasti prispodobi o Izgubljenom sinu. Ovdje je donosimo u cijelosti:

Čovjek neki imao dva sina. Mlađi reče ocu: „Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada.“ I razdijeli im imanje. Nakon nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otputova u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra živeći razvratno. Kad sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji te on poče oskudijevati. Ode i pribi se kod jednoga žitelja u onoj zemlji. On ga posla na svoja polja pasti svinje. Želio se nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao. Došavši k sebi, reče: „Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: `Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.`“ Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: „Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.“ A otac reče slugama: „Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo, jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!“ I stadoše se veseliti. A stariji mu sin bijaše u polju. Kad se na povratku približio kući, začu svirku i igru, pa dozva jednoga slugu da se raspita što je to. A ovaj će mu: „Došao tvoj brat pa otac tvoj zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka.“ A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane ga nagovarati. A on će ocu: „Evo toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim. A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele.“ Nato će mu otac: „Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je. No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!“

Biblija nije idealizirana knjiga. Čak što više, mogli bi smo je nazvati brutalno iskrenom i realnom. Pa zašto se onda ljudima čini da je bajkovita i idealizirana? Rekli bi smo: Zato što je ne čitaju! Zbog svih svojih pogubnih bajki čovjek počinje umišljati to kako je i Biblija bajka … zapravo najveća bajka.

No, ovdje nemamo za cilj govoriti općenito o dramatičnosti biblijskih tekstova, nego prvenstveno o nekim izabranim biblijskim prikazima napetih unutarobiteljskih relacija. Tako pronalazimo da je motiv međubratskog sukoba poprilično čest u Bibliji. Tu, odmah negdje na početku Knjige Postanka se govori o Kainovom ubojstvu Abela. Zatim, nešto kasnije, u istoj knjizi se govori o dramatičnom odnosu Izakovih sinova Jakova i Ezava. Ovaj put nije bilo mrtvih, ali je ipak bilo trajno zavađenih! Odmah u slijedećem koljenu govori se o dramatičnoj sudbini Jakovljevog sina-ljubimca Josipa. Braća mu se u zadnji tren bila predomislila da ga ne ubiju, te su ga na kraju „samo“ prodali u roblje … i sve to samo iz bratske zavisti i ljubomore.

Velika i mala neprijateljstva

Čovjek se zapravo najčešće u životu svađa sa svojim najbližima: s članovima uže obitelji, rodbinom, prijateljima, reklo bi se sa onima, koje inače ponajviše i voli. U tom smislu se netrpeljivost izgledno javlja tek kao nuspojava životvorne i blagoslovljene stvarnosti ljubavi. Jer ljubavi nema bez različitosti i opozicije. Ljubav uvijek teži za onim drugačijim od sebe, tj. ona izbjegava da se pretvori u samoljublje. No, gdje ima različitosti, bit će i nerazumijevanja, a ovo vodi u nesporazume, koji opet dalje vode u verbalne i neverbalne sukobe. S druge strane, veliki sukobi poput onih međunacionalnih, etničkih, religijskih, ideoloških i drugih, obično su isforsirani i nametnuti uz pomoć propagande s neke druge društvene instance. U tom kontekstu Einstein mudro primijeti: „Rat se sastoji u tome da se ljudi, koji jedni druge ne poznaju, međusobno ubijaju na zapovijed ljudi koji se vrlo dobro poznaju, a uzajamno se ne ubijaju.“ Čovjek samo svoje bliže okruženje može doživljavati i spoznavati na realan način; širi prostor i vrijeme shvaćamo ili uopće ne shvaćamo pretežito na temelju apstraktnih ideja.

Moralna smrt i kraj ljubavi

Zapadna kršćanska teološka tradicija je od davnina računala s tim da bračni vez prestaje tek sa smrću jednog od partnera. Zato katolici smatraju da su i rastavljeni supružnici zapravo pred Bogom još uvijek supružnici. Stoga se u katoličkoj teologiji i ne govori o rastavi braka nego o rastavi „od stola i postelje“, što će reći: ne žive više skupa, ali su svejedno u biti još uvijek muž i žena. Jedino što stvarno liči na doslovnu rastavu braka u katoličanstvu jest poništenje braka. Radi  se o pravnoj odluci koja neki brak proglašava nevaljanim i nevažećim zbog određenih nepravilnosti kod samog sklapanja ženidbe. Na primjer: njega natjerali silom da se ženi, ili on njoj slagao da je dobro situiran, pa je poslije vjenčanja doveo u kakav vlažni podrum, ili se ispostavilo da je netko psihički teško bolestan, a prešutio je to drugoj strani prije vjenčanja itd. No, ukoliko je kod sklapanja ženidbe sve bilo jasno i kako treba, za Crkvu će taj brak biti trajan bez obzira na sve što se kasnije može dogoditi. I istočna kršćanska teološka tradicija smatra kako brak jedino završava smrću, međutim, za razliku od zapadne tradicije ovdje se ne govori samo o biološkoj smrti nego i o moralnoj. Što je to moralna smrt? Najjednostavnije rečeno, to bi bilo ono kad se dvoje „na mrtvo“ posvađaju, odnosno, kad se uslijed nekog teškog sukoba kod čovjeka trajno pogase sve pozitivne emocije prema nekoj osobi, te na kraju mirne duše može reći: „On/ona je definitivno mrtav/mrtva za mene“!

Naravno, moralna smrt nije po sebi samo nešto što može snaći bračne i uopće ljubavne partnere. Tako ona može nagrditi svaki bliski odnos među ljudima: bratstvo, prijateljstvo, poslovno partnerstvo … U uvodnoj biblijskoj prispodobi je uočavamo kako se događa  između spomenute braće. Nakon što se mlađi sin vratio, stariji ne predbacuje ocu „…a kad dođe ovaj brat moj …“, nego znakovito „a kada dođe ovaj sin tvoj“, što će reći jasno kako ga on više ne smatra svojim bratom. Što je prouzročilo takvo drastično zahlađenje kod starijeg brata? Najvjerojatnije stvari materijalne prirode, odnosno, pitanje nasljedstva i imovine, jer na kraju krajeva, svi znamo da je to vrlo čest razlog svršetka bratsko-sestrinskih odnosa i dan danas! Naime, po starozavjetnim pravilima mlađem bratu je pripadala trećina očevog imanja, dok je starijem pripadalo dvije trećine zbog prvorodstva. Međutim, starija braća ipak nisu bila u totalno povlaštenoj poziciji kao što se čini na prvi pogled, jer oni su mogli dobiti svoje dvije trećine tek nakon očeve smrti, dok je mlađi brat mogao legalno dobiti svoj manji dio već za vrijeme očeva života. Možemo pretpostaviti da se kod starijeg brata javila zavist kad se njegov mlađi brat odlučio osamostaliti. Ono, mlad čovjek dobio u ruke velike pare, i sad su pred njim velike mogućnosti, dok će ovaj drugi još godinama morati strpljivo služiti svoga oca, jer dok je god otac živ, a Bog bi ga mogao jako dugo poživjeti, on će biti glava kuće i cijeloga imanja. Stoga je stariji sin zbog svega toga vjerojatno morao osjetiti veliku nelagodu. Moguće da je pomislio kako život jednostavno prema njemu nije fer … i kakve li koristi na kraju od tog njegovog dičnog prvorodstva? Dok je njegovo jedino pravo bilo slušati i raditi, mlađi je mogao slobodno i veselo krenuti svojim putem. I onda još kap na punu čašu: ionako već povlašten, mlađi sin se jednog dana vraća kući ‘nako sav ofucan i dekintiran, a otac ga dočekuje kao kralja i priređuje mu gozbu kakve još nije bilo u njihovoj kući. Kako priča kaže, stariji sin ne želi ni ući u kuću … ovdje se izgledno nije radilo samo o ljutnji, nego ono, čovjeku se počelo činiti da je u nekakvoj noćnoj mori, i stoga je bolje bilo pričekati buđenje.

Ima li života poslije smrti?

S prispodobom o Izgubljenom sinu Isus svakako nije mislio govoriti samo o drami jedne fiktivne obitelji. U svemu tome se skrivala duboka teološka poruka. Već smo na početku bili rekli kako je ova njegova prispodoba došla kao odgovor na kritiku njegovih teoloških oponenata, koji su se grozili njegove navike milosrdnog ophođenja naspram javnih grešnika. Po uhodanoj starozavjetnoj tradiciji ovakvi su trebali biti izopćeni iz zajednice, a vjerski lideri su pri tome trebali prednjačiti u osornosti i snebivanju. Javni grešnici onog vremena, poput carinika koji su skupljali porez za rimske okupatore i bludnica koje su prodavale svoje tijelo kao robu, za zajednicu su bili moralno mrtvi, i to je bilo sasvim gotovo i trajno stanje. Oni se više nisu mogli „oprati“, čak i da su to zaozbiljno htjeli!

S druge strane, Isus je imao neku sasvim novu i drugačiju viziju. On vidi Boga jasno kao Boga života, a ne Boga smrti. I slično kao što taj Bog može oživjeti mrtva tijela, On može oživjeti i mrtve – grijehom razorene ‒ osobnosti; kao što je jači od biološke slabosti, isto tako, On je jači i veći i od ljudske moralne slabosti.

Ovdje bi se mogla povući i zanimljiva paralela između Isusa i njegovog časnog pretka – kralja Davida. Premda je David kao neumoljivi vojskovođa i državnik imao i svojih crnih momenata, u nekim stvarima je zbilja pokazivao kako će s njim započeti jedan novi i pravedniji svijet. Naime, tijekom života David će doživjeti dva gnusna i nenadana izdajstva od strane ljudi koje je najviše volio: Prvi je bio njegov kraljevski predšasnik Šaul, koji će ga više puta pokušati ubiti iz čiste zavisti i ljubomore, a drugi je bio sam njegov (treći) sin Abšalom koji će u jednom trenutku pokušati preoteti ocu prijestol, podižući pri tome krvavu i razarajuću pobunu koja će odnijeti mnoge živote u Izraelu. Obojica oponenata su na kraju tragično završila, ali oba puta će David biti shrvan njihovom smrću. Pred zbunjenim pogledima pristalica koji su očekivali kraljevo slavodobitno likovanje  nad smrću ogavnih neprijatelja, David je padao na tlo i pretvarao u ucviljenu neutješnu ruševinu. Koliko god da su mu ova dvojica bili neprijatelji, David jednostavno ne može zaboraviti ono prethodno sretno stanje i vrijeme. David je valjda  bio tako „nasađen“ da nije mogao prihvatiti da mržnja i zlo imaju zadnju riječ nad ljubavlju i dobrotom. Njemu je ono prvo jedino trajno, dok je ono drugo samo prolazno, koliko god bolno i devastirajuće bilo. Pitanje praštanja zato na kraju jest pitanje čovjekovih fundamentalnih životnih opcija. To je pitanje esencijalnog ontološkog opredjeljenja! Što i tko za mene i naspram mene ima zadnju riječ? Dobro iskustvo ili loše iskustvo? Život ili smrt? Vječito propadanje ili trajni napredak i obnova?

Neshvaćena ljubav Očeva

Na kraju, još riječ-dvije o uvodnoj prispodobi. Iz teksta je vidljivo da su oba sina u nekim trenucima života posumnjala u ljubav svoga oca. Mlađi je u svojoj mladenačkoj lakoumnosti i radoznalosti pomislio da će mu puno bolje biti negdje u dalekoj zemlji, s veselim i nećudorednim društvom. I stvarno mu se učinilo da je bolje sve dok je bilo naslijeđenih sredstava. Novac mu je osigurao instant sreću, s tim da je čak i tada to bio očev novac. Zvuči paradoksalno, ali upravo mu je otac omogućio to da bude sretan bez oca! Kad se to na kraju spiskalo, a očito nije predugo trajalo, suočen sa ekstremnom bijedom, on uviđa da je kod oca ipak dobro, i to: kod oca je čak bilo poprilično dobro i onima koji mu nisu bili sinovi. I zadnji sluga je tamo barem bio sit i odjeven. S tom idejom se i vraća ocu … ne očekuje potpuno pomilovanje jer zna da ga nije ni zaslužio, ali nada se provući barem kao sluga!

U slučaju starijeg sina stvari su još više paradoksalne. On će također posumnjati u očevu ljubav prema sebi, a čini se čak da zato ima veoma dobar razlog. To nam se čini jer se većina nas može lako identificirati sa ovim mladićem. On po sebi predstavlja arhetip svih ljudi koji pokušavaju živjeti časno i pošteno, slijedeći pri tomu elementarne ljudske i božanske norme ponašanja, a da se pri tomu na kraju ipak osjete manje ili više iznevjerenima i izigranima, kako od Boga, tako od ljudi i uopće od života. A ovaj osjećaj kasnije postaje osnovom svih tmurnih osjećanja i raspoloženja. On na kraju dovodi u sumnju cijelu pravno-ontološku koncepciju u koju se nekoć vjerovalo, te čini čovjeka sebičnijim, ciničnijim, zatvorenijim, agresivnijim, poročnijim … kako i što koga već zapadne. No prispodoba ipak jasno pokazuje da je Očeva ljubav realna i stvarno prisutna, premda se svim sudionicima ne čini tako. Čak što više, Ocu bi se barem teoretski moglo zamjeriti jedino to što je predobar i što previše ljubi svoju djecu. Možda je trebao zveknuti šamarčinu onom mlađem kad je ono počeo pričati o osamostaljenju. Tako bi vjerojatno sačuvao od kasnijih neprijatnosti i njega, i onoga drugoga sina. Ali dobar Otac ne mlati svoju djecu. Priznaje njihovu slobodu, premda ona po sebi može biti ubitačna. Priznaje našu slobodu, jer je sloboda božanska datost i omogućuje nam da zakoračimo u nepoznati mistični prostor s one strane svakog ograničavajućeg determinizma, proizišlog iz režije neumoljivih prirodnih zakona.

Da, naznačena Isusova prispodoba i govori u konačnici o Božanskoj ljubavi. Ispada tako: Ne samo da ima Boga, nego te i ljubi više nego što ti ikada samog sebe možeš ljubiti. Ljubi te više nego što ćeš ti ikada ljubiti svoju braću, sestre, muža, ženu, prijatelje … Ljubi te toliko da ti je dao slobodu kojom ga čak možeš na duže ili kraće vrijeme zanijekati, proglasiti ga nepostojećim ili barem nepravednim. Ljubi te toliko da će ti dopustiti da po bijelom svijetu ni u što rasipaš njegove životne darove. Ljubi te toliko da će te i pored svega navedenoga strpljivo čekati da mu se vratiš. Ljubi te toliko da te i ne pokušava previše uvjeravati u to kako te ljubi, jer želi da to polako sam shvatiš, bez obzira koliko će ti za to vremena trebati. I kad se sve to shvati, to neće biti kraj života, nego tek njegov početak. Jer Bog nije Bog smrti, nego Bog života!

U Sarajevu, 23. 3. 2016.

dr. Mario Bernadić 

Ljubav je samo riječ ili ipak nešto više?

Svi smo baš nekad bili u prilici reći da volimo, da smo ljuti, da smo sretni, da smo razdražljivi… Jednostavno bili smo u situaciji izraziti svoje osjećanje, svoje emocije, svoja čuvstva.

Čuvstva ili emocije su doživljaji izazvani nekom vanjskom ili unutarnjom situacijom, karakteristični ponajprije po tome što su većinom ili ugodni ili neugodni (a katkada su istodobno i ugodni i neugodni). Čini se da su čuvstva primarni doživljaji koji se javljaju prije svih drugih u razvoju živog bića. Iako nam je svima donekle poznato što su to emocije, jedno je sigurno: pojam emocija u psihologiji je jedan od jako nedefiniranih pojmova. Ponajprije nije potpuno jasno gdje je razlika između emocija i motiva, odnosno motivacije. I čuvstva i motivi aktiviraju organizam, a osim toga čuvstva gotovo redovito prate ponašanja potaknuta motivima.

Većina autora koji su proučavali čuvstva, slaže se u tome da čuvstva imaju svoju fiziološku i intelektualnu popratnu komponentu. Fiziološku komponentu čine različite organske promjene (ubrzanje pulsa, dublje i brže disanje, „suha usta“, osjećaj nelagodnosti u želucu, znojenje, potreba za uriniranjem itd.), a intelektualna komponentu popratni intelektualni procesi, koji obično određuju naziv čuvstva: srdžba, veselje, ljubav, strah, ljubomora itd.

Potaknuti činjenicom da je život mnogo ljepši uz ljubav, nebitno koja vrsta i koji odnos u ljubavi, ali sigurno možemo reći da je prelijepo voljeti i biti voljen.

Jedna priča kaže:

Jednom davno živio je sa svojom ženom, jedan vrlo siromašan čovjek. Jedanput, njegova žena, koja je imala vrlo dugu i lijepu kosu, zatraži od njega češalj kako bi je pravilno održavala. Čovjek se osjećao vrlo tužno, ali je morao odbiti. Objasnio je kako nema dovoljno novca ni za popravak kaiša njegovog sata koji je bio pokidan. Ona više nije inzistirala. Kada je pošao na posao prošao je pored radnje sa satovima. Tu je prodao svoj oštećeni sat po vrlo niskoj cijeni, i otišao kupiti češalj za svoju dragu. Uvečer je došao kući sa češljem u ruci spreman da ga da svojoj ženici. Iznenadio se kada je vidio svoju ženu s kratkom kosom, a onda je vidio da u ruci drži novi kaiš za njegov sat. Ona je prodala svoju kosu i za taj novac kupila kaiš. U isto vrijeme su im potekle suze, ali ne zbog uzaludnosti njihovih postupaka, već zbog uzajamne snage njihove ljubavi.

Priča nam poručuje da je voljeti ništa, biti voljen je nešto, ali voljeti i biti voljen od strane osobe koju voliš je sve.

O ljubavi su pisali mnogi od umjetnika do naučnika i uvijek kad se govori o ljubavi srce stane, jer se snaga te emocije teško može opisati.

I Erich Fromm je govorio o ljubavi, ali jako lijepo. U svojoj knjizi „Umijeće ljubavi“ napisao je sljedeće:

Treba shvatiti da nas svako gubljenje vjere čini slabijim i da povećana slabost vodi do novog gubitka vjere, i tako dalje u začaranom krugu. Zatim, čovjek treba spoznati i to da se, iako u svijesti nosi strah da neće biti voljen, stvarni, mada obično nestvarni strah, je strah od toga da sami volimo. Voljeti znači obvezati se bez garancije, potpuno se prepustiti nadi da će naša ljubav proizvesti ljubav voljene osobe. Ljubav je čin vjere i tko god ima slabu vjeru, slaba mu je i ljubav.

Upravo radi svoje složenosti i nedokučivosti često je objašnjavana izrekom: „Bog je ljubav.“, nakon čega bi se uvijek stavila točka, jer tko vjeruje u Boga njemu je to dovoljno.

Ljubav je složena emocija i u sebi uvijek sadrži i druge jednostavnije emocije. Ljubav je puno više od jedne emocije i puno više od toga što se može staviti u riječi. Opisati ljubav je poput opisivanja okusa, recimo, čokolade. Jednostavno moramo probati, da bismo ju poznavali, a čak ni onda ju ne možemo pravo upoznati ni u potpunosti spoznati. Stoga, nikad ni ne pomišljajmo da dovoljno znamo o ljubavi. Ljubav se ni ne može znati, nego samo osjećati.

Ljubav se često krivo interpretira i dodatno komplicira. Mnogi se osjećaji tumače kao ljubav, iako to nisu. Kao sinonimi ljubavi često se koriste: zaljubljenost, sviđanje, simpatija, fascinacija, opsesija, željenje, naklonost, privrženost, divljenje, očaranost, oduševljenje, obožavanje, štovanje, privlačnost, požuda, žudnja, čežnja, posesivnost, ljubomora, odanost, bliskost, intimnost, pripadnost, ushićenje, zanos, entuzijazam, žar, vatrenost, strast, iskra, ljubomora, ludilo, laskanje, požrtvovanost, vjernost, idolopoklonstvo, pobožnost, pristranost, osjećajnost, užitak, obzirnost, slast, naslada, sentiment i mnogi drugi.

To su sve emocije i stanja koja ljubav potaknu ili koja vode do ljubavi, ali to nije ljubav.

Mnoge su emocije povod ili proizvod ljubavi, ali nisu sama ljubav.

Ljubav nije nešto što osjećamo samo u svom srcu, nego u svakoj pori svoga tijela, a prije svega u duši. Ljubav je toliko jednostavna i moćna da ju razum teško može pojmiti – eh to su te emocije. Razumu teško pojmljive.

Oni koji o ljubavi znaju samo preko površnih i prolaznih odnosa, ljubavnih romana i filmova, a nisu ju spoznali i osjetili kroz direktno iskustvo, misle da je ljubav u prvom redu samo osjećaj i emocija. Ljubav nije samo nešto što osjećamo, ona je puno više od toga.

Ljubav je konstruktivna sila – potiče stvaralaštvo: ljubav prema nečemu ili nekome nas inspirira da pomičemo granice mogućeg, da iznalazimo neuvriježena rješenja, da stvaramo nove vrijednosti, da izmišljano inovacije i bavimo se onim čime možemo svijetu dati ono najbolje od sebe.

Ljubav je iscjeljujuća sila. Strah, mržnja i njima slične toksične emocije čine nas bolesnima, dok je ljubav ona sila koja liječi. Svi vrhunski iscjelitelji koriste upravo silu ljubavi prilikom tretmana. Kad smo bolesni, umjesto da se žalimo, kukamo, brinemo, bojimo, ljutimo, okrivljujemo, frustriramo i slično, trebamo se obaviti mislima i osjećajima ljubavi kako bismo ubrzali naše ozdravljenje. Na ovaj način se događaju čudesna ozdravljenja.

Ljubav je transformirajuća sila – koliko su se samo ljudi promijenili uslijed ljubavi, bilo da se radi o roditeljskoj, romantičnoj, poslovnoj ili kakvoj drugoj. Ljubav nas potiče da budemo bolje osobe, preobražava nas u bolju verziju sebe.

Ljubav ima centralnu ulogu u našem životu. Kaže se, ne bez razloga, da ljubav pokreće svijet. Psiholozi tvrde da je potreba da budemo voljeni primarna ljudska emocionalna potreba i da predstavlja pogonsku snagu ljudskog života.

U Bibliji je ljubav naznačena kao najveća bogoslovna krepost. U prvoj poslanici Korinćanima 13, 13 piše: „A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav – to troje, ali najveća je među njima ljubav.“.

U svim vrstama ljubavi postoje zajedničke karakteristike, kao što su osjećaj naklonosti i privrženosti, potreba za blizinom te osobe, no postoje i neke karakteristike koje se razlikuju. Primjerice, roditeljska ljubav i prijateljska su okarakterizirane kao ljubavi bez očekivanja i u kojima smo spremni žrtvovati. No, za razliku od strastvene ljubavi, kod koje postoji i očekivanje, roditeljska ljubav nije spojena sa seksualnom privlačnošću.

Tenov je podijelila ljubav na dugotrajnu i kratkotrajnu, ali shvaćeno u relativnom smislu: iako je kratkotrajna ljubav uvijek kraća od dugotrajne, kratkotrajna ljubav je zapravo zaljubljenost. Ta intenzivna čežnja za drugom osobom se smanjuje kad s tom osobom provodimo više vremena.

Opsjednutost ljubavlju prema teško dohvatljivoj osobi naziva se Romeo i Julija – fenomen.
Ljubav raste tijekom vremena, ali njena kvaliteta se mijenja od zaljubljenosti i slijepe strasti prema ovisnosti, odnosno naviknutosti i potrebe za prisnošću s drugom osobom. Zato je pri opadanju zaljubljenosti međusobna ovisnost dovoljno jaka da i ljubav jača.

Važni uvjeti da bi došlo do prave ljubavi su:

  • slične vrijednosti oba partnera,
  • spremnost svakog partnera da se prilagođava drugome,
  • sposobnost da se podnose one karakteristike partnera koje smatramo manama,
  • slični stavovi i
  • slična intelektualna razina oba partnera.

Sternberg je smatrao da se različite vrste ljubavi sastoje od tri osnovne komponente: strasti, bliskosti i odanosti, pa se, ovisno o prisutnosti jedne ili više od tih komponenata, razlikuju vrste ljubavi.

Ako su prisutne sve tri komponente, to je idealna slika prave ljubavi – ljubav konzumacije.

Socijalni psiholozi među najvažnije faktore pri stvaranju ljubavi ubrajaju:

  • blizinu (veze koje se mogu pretvoriti u ljubav gotovo se uvijek događaju među ljudima koji su fizički inače blizu jedan drugome, npr. kolege s fakulteta),
  • izloženost (ponavljana izloženost drugoj osobi je neizbježna posljedica blizine),
  • sličnost (interesa, naobrazbe, stavova… čovjek očekuje da će ga više razumjeti osoba koja ima slične stavove kao i on),
  • komplementarnost potreba (donekle suprotno faktoru sličnosti, a sastoji se u tome da se ljudima sviđaju osobe koje ispunjavaju naše čežnje, imaju svojstvo koje bismo mi htjeli imati).

Oduvijek se govorilo da ljubav dolazi iz srca. Po najnovijim otkrićima u svijetu nauke, izgleda da to i nije baš tako. Naime, utvrđeno je da ljubav i zaljubljenost dolaze pravo iz mozga. Sva ona slatka osjećanja nastaju radom određenih dijelova mozga, kao i promjenama u nivou i djelovanju supstanci koje omogućavaju rad mozga. Evo do kakvih su zanimljivih podataka naučnici došli.

  • Utvrđeno je da su se kod različitih osoba aktivirale različite oblasti mozga (i po lokaciji i po broju). Međutim, četiri oblasti su kod svih bile zastupljene i dominantne. Jedna od oblasti se nalazila u središnjem dijelu inzule i izgleda da je odgovorna za „stomačne probleme“ koje imamo kada smo zaljubljeni.
  • Bilo koji naučnik će vam reći da ljubavna euforija nema nikakve veze s Kupidonovim strijelama, osim ako ih mali vilenjak nije prethodno umočio u supstancu s neromantičnim nazivom feniletilamin. Ova supstanca koja se još naziva i „molekulom ljubavi“, nastaje prirodnim putem u našem mozgu. Za nju se kaže i da je biološki rođak amfetaminu, s obzirom na to da je vrlo slične građe. Dopamini norepinefrin su odgovorni za nastanak ljubavne euforije. Zapravo, feniletilamin pomaže oslobađanju dopamina (supstanca koja također omogućuje protok informacija u mozgu) u takozvanim centrima za zadovoljstvo. Dopamin čini da se lijepo osjećamo, a norepinefrin stimulira produkciju adrenalina koji utječu, pored ostalog, i da naše srce ubrzano lupa. Kombinacija ove tri supstance dovodi do osjećanja zaljubljenosti, uzbuđenosti, blaženstva i sreće. Njihova aktivnost je razlog zbog koga se zaljubljeni osjećaju euforično i puni energije – kao da „lebde u zraku“.
  • I neki drugi fenomeni koji prate ljubav i zaljubljenost, se mogu objasniti kemijskim promjenama u mozgu. Na primjer, kada se zaljubimo, skloni smo dosta vremena provoditi u intenzivnom maštanju o voljenoj osobi, često razmišljajući po stoti put što se sve dogodilo u vezi s voljenom osobom tijekom dana. Misli se same nameću, teško ih je otjerati i usredotočiti se na nešto drugo. Ovaj fenomen se objašnjava time što pojačana aktivnost navedenih supstanci dovodi do eksperimentalno potvrđenog sniženja nivoa serotonina, a to se manifestira, kao i kod opsesivno-kompulzivne neuroze, prisustvom nametljivih misli koje se iznova javljaju i teško ih je odstraniti.

Eh ta ljubav… samo riječ ili ipak nešto više?

U Sarajevu, 09. 1. 2016.

B. K.

Spavanje u službi zdravog života i kraljevski put prema nesvjesnom

Svi smo se bar jednom s dragom osobom pozdravili pred spavanje i poželjeli smo laku noć i lijepe snove. Možda naši snovi nisu toliko uspješni koliko može biti uspješan naš dan. Ako sebi dopustimo biti sretni i uspješni, jedno je bitno, naš san mora biti mnogo kvalitetniji od dana, kako bismo pripremili organizam za sljedeći dan. Za sljedeća uzbuđenja, za rad koji je pred nama, za ljubav koja nas nestrpljivo čeka sljedećeg dana, a rađa se s prvim znacima zore.

I s prvim znacima sutona dolazi i vrijeme za pripravu odmora za organizam. Bez obzira jesmo li navikli na noćni rad ili na obveze koje zahtijevaju da se tijekom noći posvetimo njima, naš organizam traži period odmora, odnosno traži spavanje.

Definicija spavanja kaže da je to stanje relativnog mirovanja organizma i odsutnosti aktivnog kontakta s okolinom koji se ciklički izmjenjuje sa stanjem budnosti. Fiziološki (na razini organizma) se određuje kao stanje smanjene integracijske funkcije živčanog sustava. Odnosno moglo bi se reći da u periodu spavanja, naš živčani sustav, mozak i živci, imaju smanjenu funkciju ili gotovo možemo reći da i oni spavaju. Tijekom spavanja opća aktivnost i metabolizam organizma su smanjeni, reakcije na većinu podražaja iz okoline izostaju. Psihička aktivnost tijekom spavanja također je smanjena i značajno promijenjena te se javlja u obliku povremenih snova. Kad sanjamo, stručno rečeno kad smo u REM ili D stadiju spavanja, naše disanje, puls i krvni tlak su nepravilni, većina našim skeletnih mišića je opuštena, a protok u krvi je povećan. Kod odraslih osoba D spavanje se javlja oko pet puta tijekom noći, a na njega otpada oko 25% ukupnog spavanja, a 50% kod novorođenčadi.

Unatoč svoj znanosti i istraživanjima još uvijek potpuno nije jasno čemu služi spavanje. O njegovoj biološkoj funkciji postoje različite pretpostavke. Najčešće su da spavanje služi obnovi psihofizičkih mogućnosti narušenih u tijeku razdoblja budnosti i povećane aktivnosti ili očuvanju energije za razdoblje povećane aktivnosti. Također još uvijek nije precizno definirano koliko spavanja treba organizmu dnevno. Tipično spavanje ovisi o dobi: novorođenče spava i do 20 sati dnevno, djeca do 7 godina od 10 do 14 sati, odrasli od 7 do 9 sati, a stariji ljudi i manje. Dakako, unutar svake dobne skupine postoje i velike individualne razlike.

Najčešći poremećaj spavanja je nesanica.

San, odnosno REM ili D stadij spavanja, je česta popratna pojava spavanja, a sastoji se od više ili manje povezanih doživljaja, karakterističnih po perceptivnoj važnosti (često je slično halucinaciji) tako da se čine stvarnima. Iako ti doživljaji mogu biti suprotni iskustvu i stanovitoj logici, za vrijeme sanjanja ne zamjećujemo njihovu nelogičnost, odnosno ta nas nelogičnost ne smeta: netko može sanjati da razgovara sa svojim bratom i ništa ga pri tome ne čudi što njegov brat izgleda potpuno drukčije, ili što ima čak, recimo – konjski rep. Zbog te smanjene kritičnosti u snu, vjerojatno ni tvrdnje nekih ljudi da smo u snu katkada sposobni riješiti neki teški problem, nisu točne. Iako neki ljudi tvrde da gotovo nikada ne sanjaju, ispitivanja upućuju na to da svi sanjaju po prilici podjednako često, samo se neke osobe svojih snova ne sjećaju kada se probude.

O snovima se može dugo i naširoko pisati, ali ono što najčešće pronalazimo na lako dostupnoj „literaturi“, odnosno na web portalima je sljedeće:

  1. Snovi egipatskih faraona za koje se tvrdilo da su djeca boga Ra, smatrali su se božanskima.
  2. Rimljani su svoje snove analizirali u senatu, jer su ih smatrali božanskim porukama.
  3. Istraživanja pokazuju da i životinje sanjaju.
  4. Ljudi sanjaju od početka života, a naučnici tvrde da snovi fetusa sadrže zvuke i dodire.
  5. Većina ljudi provede četvrtinu života u spavanju, od čega šest godina sanjajući.
  6. Misli se da kada osoba hrče, ne može sanjati. Mada to nije naučno potvrđeno.
  7. Često razmišljamo o značenju svojih snova tražeći razloge zašto sanjamo baš određene stvari.
  8. Tijekom jedne noći moguće je sanjati jedan, dva ili više snova, a kada se probudimo, sjećamo se samo 10% onoga što smo sanjali ili gotovo ničega.
  9. Istraživanja o snovima na početku 20. stoljeća pokazala su da mnogi ljudi imaju crno-bijele snove. Istraživanja su još prije pola stoljeća otkrila da je sve manji broj ljudi koji sanjaju crno-bijelo. Naučnici moguće objašnjenje pronalaze u činjenici da su današnji filmovi i televizijski programi snimljeni u boji, za razliku od nekadašnjih koji su bili u crno-bijeloj tehnici.
  10. Najčešće emocije koje osjećamo u snovima su negativne, poput tjeskobe.
  11. Muškarci češće sanjaju druge muškarce, a osjećaju i agresivnije emocije nego  žene u svojim snovima.
  12. Djeca su sve do školskog doba više sklona noćnim morama.
  13. Neki ljudi tvrde da sanjaju nepoznate situacije i ljude, ali zapravo sanjamo samo ono što smo vidjeli, smatraju naučnici. Tijekom života vidjeli smo bezbroj različitih ljudi, u prolazu, na ulici i na televiziji. Sve što sanjamo, vidjeli smo, ali sanjamo u drugačijim situacijama i ulogama.
  14. Naši snovi obiluju simbolima koji imaju drukčije značenje nego u stvarnom svijetu. Podsvijest pokušava simbole u snovima usporediti s nečim sličnim u stvarnosti.
  15. Ljudi koji su izgubili vid, kasnije u životu i dalje sanjaju u slikama. Osobe koje su slijepe od rođenja sanjaju na drukčiji način. Njihovi snovi su također živopisni i jasni, jer uključuju ostala osjetila kao što su zvuk, miris, dodir i osjećaj.
  16. Mnoga istraživanja otkrila su da ljudi koji se odvikavaju od cigareta, imaju živopisnije snove nego što su ih imali prije ostavljanja cigareta.

Ovo je bio samo skup aktualnih poznatim činjenica o snovima, ali jeste li znali zašto je spavanje dobro za zdravlje?

Istraživanja su pokazala da nam zdravo spavanje omogućuje da živimo kvalitetnije. Bez dovoljno spavanja nemamo dovoljno energije za rad na poslu, kod kuće, u slobodno vrijeme. Kvaliteta spavanja utječe na naše ponašanje, raspoloženje, zdravlje, na našu sposobnost za donošenje odluka, na naše prehrambene i druge navike. Dobrim snom možemo unaprijediti kvalitetu života, okrijepiti dušu i tijelo i biti spremni na sve životne izazove. Spavamo li loše, to je svakako signal koji nam organizam šalje i kome je potrebno obratiti pozornost!

Zdravo spavanje omogućuje nam da uživamo u duljem i zdravijem životu.

Istraživanja pokazuju da većina ljudi ima probleme sa spavanjem, a skoro 25% nas često iskusi dnevnu pospanost koja ometa u poslu i ostalim aktivnostima. Ako su problemi sa spavanjem dugotrajni mogu dovesti do: oslabljenog imuniteta i čestih infekcija, neuroze i depresije, teških glavobolja, bolova u mišićima, srčanog udara, visokog krvnog tlaka, dijabetesa… Stoga, želimo li zdraviji i dulji život, pripazimo da spavamo dovoljno i dobro!

Zdravo spavanje omogućuje nam da uživamo u sigurnijem životu.

Važnost kvalitetnog i zdravog sna nikad nije dovoljno istaknuta. Edukacija je korak naprijed u reduciranju broja osoba koje loše spavaju. Svi oni koji ignoriraju problem nedovoljnog ili lošeg sna i tako se izlažu znatnom psihičkom i fizičkom naporu riskiraju svoje zdravlje i zdravlje drugih! Sve nas ponekad okolnosti natjeraju da žrtvujemo nekoliko sati sna, ali ako smo svjesni njegove važnosti to će zaista biti samo ponekad!

Mnogo je istraživanja na području spavanja i snova. Osobno sam i ja završni dodiplomski i završni diplomski rad radila iz tema spavanja i povezanosti kognitivnih funkcija. U prvom slučaju uzorak koji se ispitivao su bili studenti, a u drugome sportaši.

Jedan od zaključaka moga dodiplomskog rada je upravo bio da ne postoji statistički značajna razlika između količine spavanja u ispitnoj i neispitnoj situaciji kod studenata Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu (Odsjek za psihologiju, 2010. godine). Pokazalo se da je navika spavanja stabilna u vremenu i neovisna od situacije u kojoj se studenti nalaze, odnosno, nebitno je bilo jesu li studenti bili u ispitnoj ili neispitnoj situaciji. Bitna je bila navika spavanja, a ne situacija.

Ovaj zaključak potvrdio je i prijašnje rezultate o navikama spavanja kod studenata. U istraživanju koje su proveli Buboltz, Brown i Soper (2001) pretpostavljalo se da kod studenata postoje veliki nemiri i meteži prilikom spavanja (poremećaji spavanja) i to je u većini slučajeva više karakteristično za žene, nego za muškarce. U ovom istraživanju su dobiveni rezultati da 11% sudionika ima kvalitetan san, 73% sudionika ima manje poremećaje spavanja, dok 16% sudionika ima jako lošu kvalitetu sna, što se i očekivalo. Također je i utvrđeno da studenti koji imaju lošiji akademski uspjeh nemaju nužno lošiju kvalitetu sna što se očekivalo u istraživanju, što se opet može objasniti pretpostavkom da je spavanje stalna navika i da je neovisna od vremena i situacije.

Bukovski je govorio sljedeće:

Ja nisam guru, ja nisam vođa. Pijem svoje vino, kladim se na konje i pišem pjesme. I vidiš, to je i sve. Ja nemam ništa kazati ni o čemu. A nema tu šta ni da se kaže. Što manje govorim, to se bolje osjećam. Jesi li ikada pokušao šutjeti cijeli dan? Od trenutka kad se probudiš pa do trenutka kad ponovo zaspiš? Ili još bolje, da prespavaš cijeli dan i zaboraviš sve? Probudiš se sljedećeg dana i osjećaš se sjajno. Ljudi previše rade, previše govore. Evo mene opet, dajem kao neke savjete, ali znaš već šta mislim.

Moj problem je što obično živim s nekom ženom. Pokušavao sam to da izbjegnem, ali uvijek se na kraju nekako nađem s nekom. Kada sam sâm, držim se svoga plana skoro uvijek. Imam i periode kada se osjećam slabo ili depresivno. (…) Ili kada ne mogu ništa jesti. U tom slučaju ja odem u krevet na 3-4 dana. Zamračim cijelu sobu i prosto odem spavati. Probudim se u neko doba. (…) Salijem u sebe jedno pivo i vratim se opet u krevet. Iz toga izađem potpuno preporođen za sljedeća 2 ili 3 mjeseca. To mi daje moć. Mislim da će jednog dana ljudi reći, ovaj psihopata je znao nešto što medicina još ne zna.

Svatko bi trebao otići spavati kad mu loše krene i jednostavno odustati od svega na 3 ili 4 dana. I onda se vratiti kao nov. Ali mi smo toliko opsjednuti s tim kako moramo ustajati, raditi i ponovo ići na spavanje.

Ima jedna žena s kojom živim sada, pojavi se oko 1 poslijepodne i ja joj kažem: “Spava mi se, idem spavati.” Ona odgovara: ”Šta? Hoćeš da spavaš, pa tek je jedan poslijepodne!” Ali u tom trenutku mi čak ni ne pijemo! Dođavola, šta drugo da radim nego da idem spavati. Ljudi su zakovani za procese. Ustani. Lezi. Radi nešto. Ustani, radi nešto, idi na spavanje. Ustani. Ne mogu se izvući iz tog začaranog kruga. Vidjet ćeš, jednog dana ljudi će reći: ”Bukovski je znao.”
Lezi, odspavaj 3-4 dana dok ne povratiš svoje životne sokove, a onda ustani, pogledaj oko sebe i radi to što trebaš raditi.

Hoćemo li prihvatiti savjete Bukovskog samo je naša odluka, ali iz ovoga se jasno vidi da je i Bukovski potencirao činjenicu da je spavanje ono što nas preporađa i što nas čini kao novima.

U Sarajevu, 17. 12. 2015.

B. K.

Moj život je duga!

Jednom davno sve boje svijeta su započele svađu. Svaka je tvrdila da je baš ona najbolja, najvažnija, najkorisnija, najomiljenija.

Zelena reče: „Jasno je da sam ja najvažnija. Ja sam znak života i nade. Izabrana sam za travu, drveće, lišće… Bez mene, uginule bi sve životinje. Bacite pogled na prirodu i vidjet ćete da mene ima najviše.“

Plava ju prekine: „Ti samo misliš na zemlju, ali uzmi u obzir nebo i more. Voda je izvor života, pomoću oblaka iz plavog mora. Nebo daje prostor, mir i vedrinu (spokojstvo). Bez mog mira vi biste bili mahnita tijela.“

Žuta se zakikota: „Vi ste tako ozbiljne. Ja donosim smijeh, radost i toplinu u svijet. Sunce je žuto, mjesec je žut, zvijezde su žute. Svaki put kada pogledaš suncokret, cijeli svijet počinje se smiješiti… Bez mene ne bi bilo zabave.“

Narančasta je bila sljedeća koja je zasvirala svoju pjesmu: „Ja sam boja snage i zdravlja. Možda sam rijetka, ali sam dragocjena, jer služim unutrašnjim potrebama ljudskog života. Ja nosim sve najvažnije vitamine. Sjetite se samo mrkve, naranči, dinja, ploda manga… Ja se ne povlačim sve vrijeme okolo, ali kada ispunim nebo za izlaska ili zalaska sunca, moja ljepota toliko blješti da nitko ni na jednu od vas ne pomisli.“

Crvena više nije mogla da izdrži. Viknula je: „Ja sam vladar svih vas, krv života. Ja sam boja opasnosti i hrabrosti. Voljna sam boriti se s razlogom. Mogu zapaliti krv. Bez mene bi zemlja bila pusta kao mjesec. Ja sam boja strasti i ljubavi, crvene ruže i maka.“

Purpurna se digla do svoje pune visine. Bila je visoka i govorila je s velikom pompom: „Ja sam boja vladanja i moći. Kraljevi, čelnici, vladike – uvijek su me birali, jer ja sam boja autoriteta i mudrosti. Ljudi me ne pitaju, nego slušaju i pokoravaju se.“

Indigo je govorila najtiše od svih, ali vrlo odlučno: „Zamislite mene! Ja sam boja tišine. Jedva da me primijete, ali bez mene sve ste vi suvišne. Ja zračim misao, sumrak i dubine. Trebate me za ravnotežu i kontrast, za molitvu i unutrašnji mir.“

I tako su se boje nastavile hvaliti, svaka uvjerena da je ona najbolja. Njihova svađa postajala je sve glasnija.

Odjednom bljesnu sjajna bijela svetlost, začuje se grom i prasak.

Poče jaka kiša.

Sve se boje skupiše od straha i stisnuše jedna uz drugu.

Kiša progovori: „Vi, glupe boje, borite se među sobom! Svaka pokušava vladati nad ostalim. Zar ne znate da vas je sve Bog stvorio? Svaku za svoju posebnu svrhu, jedinstvenu i različitu. On voli sve vas. Uhvatite se za ruke i pođite sa mnom. On će vas prostrti preko neba u velikom luku boja kao podsjetnik da vas sve voli i da možete živjeti zajedno i u miru. Obećava da je On s vama, znak nade za sutra.“

Nepoznati autor

Psihologija boja je dio psihologije koji proučava emocije i reakcije promatrača na određene boje. Dokazano je da ljudi različito reagiraju na određene boje i da one kod njih izazivaju različite emocionalna stanja, ponašanja i raspoloženja.

Psihologija boja, pored fizioloških reakcija na boje, bavi se i proučavanjem kulturološko-tradicionalnih šablona koji su duboko usađeni u svijest ljudi i koji na različite načine djeluju u različitim krajevima svijeta. Boje u različitim kulturama imaju različit značaj i dok ista boja u jednoj kulturi izaziva jedan, u drugoj izaziva potpuno drugi suprotan psihološki efekt. Tako na primjer, bijela boja u zapadnom svijetu simbolizira nevinost i ceremonijal vjenčanja, a na Dalekom Istoku smrt i sahrane. Žuta se kod Francuza vezuje za ljubomoru, a kod Grka za tugu. Zelena se pak, vezuje za ljubomoru u Americi, a kod nas je sinonim za novac.

Ne smijemo zaobići ni direktne asocijacije kao što su zelena – priroda, plava – nebo, more, žuta – sunce, jesen… Shodno tome, psihologija boja je našla praktičnu primjenu u svakodnevnom životu.

Boje snažno utječu na našu podsvijest i tjeraju nas da reagiramo pozitivno ili negativno, potiču nas na akciju ili nas umiruju.

Našoj podsvijesti dovoljno je svega 90 sekundi da odreagira na date boj, a na webu, obzirom na prosječnu duljinu promatranja, odnosno, zadržavanja posjetitelja na stranici, imamo svega 35 sekundi da promatrač stekne pozitivan utisak. U protivnom, on odlazi.

Psihologija kao znanost boje dijeli u odnosu na njihovu „toplinu“. Tako na primjer u takozvane tople boje spadaju boje bliske crvenoj, narančastoj i žutoj. Ove boje smatraju se aktivnima i uzbuđujućima. Nasuprot navedenim, imamo takozvane hladne boje u koje spadaju plava, ljubičasta i zelena te njima slične nijanse. Ove boje važe za pasivne i umirujuće. Treća podjela boja podrazumijeva grupu takozvanih neutralnih boja u koje spadaju takozvane neboje odnosno crna i bijela i njima pripadajuće nijanse sive.

Jeste li nervozni kad se nalazite u sobi žute boje? Smiruje li vas i opušta plava boja?

Umjetnici i dizajneri interijera shvaćaju kako boje mogu dramatično utjecati na raspoloženje i emocije. Neke boje mogu utjecati na povećanje krvnog tlaka ili ubrzati metabolizam.

Poznato je da se psihologija boja koristi kao terapija. Neke od drevnih kultura, uključujući egipatsku i kinesku, prakticirale su kromoterapiju, odnosno koristile su boje u svrhu liječenja. Kromoterapija se i danas ponekad koristi kao holistički ili alternativni tretman. U ovom tretmanu:

Crvena boja je korištena da stimulira tijelo i duh i poboljša cirkulaciju.

Za žutu se vjerovalo da stimulira živce i pročišćava tijelo.

Narančasta je korištena prilikom liječenja pluća, te u povećanju energije.

Za plavu se smatralo da ublažava bol.

Indigo nijanse su korištene za ublažavanje problema s kožom.

Mnogi psiholozi terapiju bojama promatraju sa skepticizmom i ističu da su navedeni efekti boja preuveličani. Boje također imaju različito značenje u različitim kulturama. Istraživači su dokazali da je efekt boje na promjenu raspoloženja u mnogima slučajevima samo privremena. Plava soba može prvobitno izazvati smirenost, ali osjećaj nestaje nakon određenog vremena.

Studije su pokazale da određene boje imaju utjecaja na kvalitet uratka. Izlaganja studenata crvenoj boji prije ispita pokazalo je da ima negativan utjecaj na to koliko će studenti dobro uraditi ispitni test. Prije izvjesnog vremena, istraživači su otkrili da crvena boja utječe da ljudi reagiraju većom brzinom i snagom, što bi se moglo iskoristiti, na primjer, u atletskim aktivnostima.

Crvena boja je moćna i ima najdulju valnu duljinu svjetlosnog spektra. Može potaknuti snažne fizičke i emocionalne reakcije. Čini se da nam je bliže nego što to zapravo jest i zaokuplja pažnju. Gledanje crvene boje može povećati broj otkucaja srca i ubrzati disanje, što može biti korisno ako trebate malo poticaja. Povezuje se s ljubavlju, toplinom i udobnošću. Smatra se da je to intenzivna ili čak ljuta boja koja izaziva uzbuđenje (Subašić).

Iz ovog razloga je karakteristično da se uvijek najlakše primijeti djevojka odjevena u crvenu, ali također crvena boja nije predviđena za bojenje unutarnjeg prostora za odmor, poput spavaće sobe i dnevnog boravka.

Žuta boja je najteža boja za ljudsko oko koju mozak treba dešifrirati, pa je zabilježeno da previše žute boje može uzrokovati mučninu i glavobolju. Izloženost žutoj boji može potaknuti mentalne aktivnosti i povećati energiju. Primijećeno je da povećava koncentraciju, pa se zato često koristi na bilježnicama. Smatra se veselom i optimističnom bojom. Žuta, također, može uzrokovati anksioznost i manjak samopoštovanja (Subašić).

S toga budimo oprezni s odjevnim kombinacijama koje podrazumijevanju nošenje žute boje. Ukoliko odjenete neki odjevni predmet žute boje, nek to bude samo jedan odjevni predmet, poput neke košulje ili marame, a nikako ne dopustite sebi da na sebi imate sve žute odjevne predmete, jer moguće je da će drugi reagirati pomalo čudno i izbjegavajuće na vas. Također bitno je za unutarnje uređenje životnog prostora koristiti svjetlije nijanse žute boje. Na primjer, ako su zidovi obojani u žutu boju, nek namještaj bude u nekoj kontrastno hladnijoj i tamnijoj boji, kako bi se postigla ravnoteža koja bi našem oku bila primjerenija.

Plava boja se smatra bojom koja umiruje, ali i bojom poslovnog svijeta. Iz tog razloga mnoge sobe su plave, jer je to boja koja pomaže izazvati smirujući učinak kod ljudi. Također, može stvoriti stanje depresije, jer je puno plave boje hladno i tužno. Plava je jedna od najpopularnijih boja, ali je i među najmanje privlačnim kada govorimo o prehrani. Neki programi dijete preporučuju da jedete obroke s plavog tanjura. Plava se rijetko prirodno javlja u hrani, osim kod nekih vrsta voća kao što su borovnice, šljive ili grožđe. Također, pojava plave boje u hrani redovito je znak da je hrana pokvarena. Plava boja, također, snižava puls i tjelesnu temperaturu (Subašić).

Neupitno je trebate li spavaću sobu obojati u plavo. Želite li odmor, nek’ vaše tijelo i duša odmaraju u plavetnilu vaše spavaće sobe. Ukoliko želite ostaviti ozbiljan i poslovan utisak na jako važnom poslovnom sastanku, tamnija boja plave je pun pogodak ili crno-bijela kombinacija poslovnog odijela s nekim kraljevsko plavim modnim detaljom, poput decentnog nakita ili marame.

Zelena boja koja se nalazi u sredini svjetlosnog spektra je popularna u bolnicama, jer stvara okruženje za odgoj i zdravlje. To je zato što ima snažne veze s prirodom. Mnogi simboli i logotipi imaju zelenu kao osnovnu boju. Nakon što je prepoznata kao boja koja simbolizira plodnost, često je korištena na vjenčanjima u petnaestom stoljeću. Najlakša boja za oči stvara umirujući efekt, pa je često korištena u uređenju interijera. Istraživači su ustanovili i da zelena poboljšava vještine čitanja. Neki studenti su otkrili da držanje providnog zelenog papira preko materijala za čitanje poboljšava čitanje i razumijevanje pročitanog (Subašić).

Želite li bolji učinak svog rada ili učenja, što više zelene boje u svojoj radnoj sobi sigurno će vam pomoći. A i sobne biljke zelene boje u tome mnogo pomažu.

Narančasta boja je boja koja se dobiva kombinacijom crvene i žute boje te se smatra toplom i energičnom. Apsolutno nema smirujući efekt te je snažno povezana s ambicijama i novim fazama u životu. U terapiji bojama koristi se za liječenje pluća i za povećanje razine energije. Fiziološki je zabilježeno povećanje protoka krvi u mozgu, što može povećati mentalne aktivnosti. Lako je uočljiv, pa se često koristi na gradilištima ili mjestima gdje postoji opasnost od ozljeda (Subašić).

Ukoliko želite veću želju i bolji učinak pri fizičkoj aktivnosti, poput trčanja, okružite se narančastom bojom. Narančasta trenerka ili obuća stimulirat će vaš mozak za dodatni napor i dati vam više energije.

Ljubičasta boja se rijetko pojavljuje u prirodi. Posjeduje najkraću valnu duljinu u svjetlosnom spektru te potiče meditaciju i duboko razmišljanje kod onih koji ju vide. Kako ju je rijetko pronaći u prirodi, zbog toga je povijesno postala simbol bogatstva i moći (Subašić).

Želite li ostaviti poseban i jak utisak na specijalne goste na večeri, slobodno uz servis za ručavanje postavite salvete ljubičaste boje. Simbol moći će biti neizbježan.

Roze boja ima umirujuće djelovanje pa je korištena u zatvorima kao način smirivanja zatvorenika. No, ta je utjecaj samo kratkog vijeka, jer jednom kada prestanete koristiti ovu boju kao glavni dio svoje okoline njen utjecaj prestaje. Smatra se ženskom bojom koja umiruje i romantična je boja koja označava nježne osjećaje (Subašić).

Ne mora se postaviti pitanje zašto skoro svaka djevojka i životu ima faze kad voli roze boju, pogotovo ako je sretno zaljubljena. Nježni osjećaji i romantika su tad neizostavni u životu svake djevojke.

Za sivu boju se smatra da ima mali ili gotovo nikakav psihološki utjecaj na nas. Poslovna odijela su obično sive boje, a kroz to ju možemo povezati sa samopouzdanjem i samostalnošću. Ukazuje na nedostatak boje i vitalnosti što može uzrokovati depresivna stanja. Također se navodi kao oznaka za vrijeme, početak zimskog sna, jer su dani kraći, a noći dolaze ranije (Subašić).

Sivo poslovno odijelo nikad neće donijeti lošu sreću, ali treba znati i svoj kombinaciji stati u kraj. Za poslovnu ženu siva haljina i žuta marama su pun pogodak za ozbiljno i poslovno shvaćanje od drugih osoba. Monotoniju koju siva boja vremenom može dati, uspješno otklanja neka nježnija nijansa žute boje.

Smeđa boja je jako evolucijski povezana s našim mozgom, jer sugerira da je hrana jestiva ili zrela. Ima snažne veze s prirodom i zemljom, poput zelene, te se smatra drugom najdražom bojom među muškarcima, odmah nakon plave. Povezana je s toplinom i udobnošću, može pomoći ljudima da se osjećaju ugodno i sigurno (Subašić).

Crna boja apsorbira sve boje u svjetlosnom spektru. To svojstvo oduzimanja svjetlosti djeluje prijeteći, pa se zato mnogi ljudi boje tame. Stvara apsolutnu jasnoću kada se koristi u pisanju poruke i postiže dobru ravnotežu s bijelom. Također je najgušća boja i na taj način može dati dojam težine predmetima koji su obojani u crno. Često je korištena u svijetu mode i dizajna zbog efekta sužavanja obima tijela (Subašić).

Bijela je boja totalne reflekcije svjetlosnog spektra. Smatra se čistom i sterilnom pa je popularna boja u medicinskoj struci gdje je sterilnost od najveće važnosti. Također predstavlja neokaljanost i čistoću pa je čest izbor za vjenčane haljine, jer simbolizira djevičanstvo (Subašić).

Albert Einstein je govorio: „Najljepše što možemo doživjeti je ono što je tаjаnstveno. To je temeljni osjećаj koji stoji u zаmetku svаke nаuke i umjetnosti. Tko gа ne poznаje, tko se ne može čuditi, tko se ne može više diviti, tаj je tаkoreći mrtаv, а njegovo oko ugаšeno.“

Stoga nije ni čudo da se upravo u prirodi čovjek odmara i najljepše i najvrjednije misli i životne odluke se javljaju u prirodnom okruženju i nijansama duge, jer što ima ljepše od sklada boja!?

U Sarajevu, 29. 9. 2015.

B. K.

Uvjeren sam ili vjerujem-znam li ili mislim?

Buddha je govorio: „Svi smo mi ono što mislimo. Sve što jesmo uzdiže se u našim mislima. Svojim mislima stvaramo svijet.“

Da bismo mogli razmatrati temu uvjerenja i vjerovanja najprije moramo predstaviti pojam uvjerenja. Petz (2005) definira uvjerenja kao usvojenu postavku, tvrdnju ili učenje objekata i odnosa među njima. Ono može biti zasnovano na neposrednim ili posrednim, manje ili više pouzdanim znanjima i činjenicama. Stupanj sigurnosti koji se veže uz uvjerenja ovisi o vrsti znanja koje mu je u osnovi. Prema nekima uvjerenja su, s obzirom na svoju psihološku strukturu, sadržajni dio stava i čine dio njegove kognitivne, odnosno misaone strukture.

Ako nešto utvrdimo vlastitom percepcijom, odnosno da to nešto spoznamo „na vlastitoj koži“, stupanj uvjerenja je vrlo visok. Potpuno postajemo sigurni u naše uvjerenje i doista vjerujemo da je to tako. Ako nešto znamo, odnosno, ako to nešto naučimo iz knjiga ili iz vlastite prakse, stupanj uvjerenja ovisi o vrsti izvora. Ukoliko smo saznali da je npr. pušenje štetno po naše zdravlje, koliko ćemo biti sigurni u to što znamo ovisit će jesmo li tu informaciju pročitali u nekom dnevnom magazinu, na internet portalu ili u nekom naučnom časopisu. Ako nešto zamišljamo (npr. kao neki eventualni budući doživljaj – vjenčanje s voljenom osobom) stupanj uvjerenja je niži, a ako nešto vjerujemo, stupanj uvjerenja je dosta visok (zaručeni smo, volimo se i sve pripreme za vjenčanje su u tijeku).

Čest pojam koji se javlja uz pojam uvjerenja je pojam vjerovanja koji se u literaturi definira kao prihvaćanje nekog principa, tvrdnje, postojanja nečega i sl., praćeno više ili manje čvrstim uvjerenjem u točnost vjerovanja. Odnosno ne zanima nas je li to uvjerenje točno ili ne, ne provjeravamo previše, ali gotovo smo sigurni ili smo u potpunosti sigurni da je taj stav ispravan. Ako postoje neke objektivne indicije da bi predmet vjerovanja bio opravdan, vjerovanje je još čvršće, ali ono može biti čvrsto i bez ikakve objektivne potvrde, pa čak i onda ako postoje objektivni protudokazi. U ekstremnim slučajevima (npr. kod dubokih religioznih uvjerenja) stupanj uvjerenja je potpun, jer ga osoba doživljava kao logičnu posljedicu vlastitih „iskustava“ i „konstatacija“ (Petz, 2005).

Sve što se oko nas događa mi zapažamo pomoću naše percepcije i predodžbe. Percepciju čini sve što možemo iskusiti kroz naših 5 osjetila, bilo vidom, sluhom, osjetom, dodirom i okusom, a predodžba je ono što sami sebi predstavimo na nama najbolji mogući način, odnosno, ono što mi zamislimo, a utemeljeno je na našem ili tuđem iskustvu.

Na osnovu naših percepcija stvaramo naše stavove. Najčešće se kaže da su stavovi stečena, relativno trajna i stabilna organizaciju pozitivnih ili negativnih emocija, vrednovanja i reagiranja prema nekom objektu.  Nešto jednostavno volimo ili ne volimo, odnosno imamo pozitivan ili negativan stav prema nekome ili nečemu. Stavovi se formiraju u procesu socijalizacije, stječu se na osnovi iskustva i u interakciji sa socijalnom okolinom. Jednom formirani, stavovi su otporni na promjene i dosta su trajni, iako se pod utjecajem izmijenjenih okolnosti i novih iskustava mogu mijenjati.

Prije svega, takav pojam srodan pojmu stava je pojam uvjerenja. Kao što imamo stav prema nečemu, možemo imati i uvjerenje o nečemu. Međutim, koristeći taj izraz, obično se u većoj mjeri naglašava intelektualna operacija. Kad je riječ o uvjerenjima, redovno imamo naglašeno pozivanje na činjenice i argumente, ili bar na ono što se smatra činjenicom ili argumentom. Uvjerenje koje netko ima, ima ga obično zato što smatra da za takvo uvjerenje postoji logična opravdanost. Kad god je ovaj intelektualni moment naglašen, opravdano je govoriti o uvjerenjima. Mi imamo, na primjer, uvjerenja o principu evolucije, ili o štetnosti pušenja, ili o apstraktnom slikarstvu, iako možemo u vezi s tim pojavama imati i stavove. Uvjerenja mogu biti zasnovana samo na pretpostavci da postoje argumenti, iako logičkih argumenata u stvari nema. U takvom slučaju govorimo u vjerovanju. Kad su zasnovana na izričito pogrješnim tumačenjima, koja su u suprotnosti sa stvarnim stanjem, govorimo o praznovjerju.

Bitno je naglasiti da je kod stava poznato da iz samog stava prema nekoj pojavi ili nekoj osobi nikako ne možemo sa sigurnošću očekivati kako će se taj čovjek ponašati prema toj osobi ili predmetu. Netko npr. može imati vrlo negativan stav prema religiji, ali ga često možemo vidjeti u crkvi. Znači li to da taj čovjek folira, glumi ili laže i sam sebe ili jednostavno ne umije primijeniti svoje stavove od utjecaja okoline? Mnogo je toga što može biti konačan ili pravi odgovor, ali kad je u pitanju stav, nikad ne možemo biti sigurni što to sprječava čovjeka da primijeni svoje stavove na svoj život.

Pojmu stava pripadaju i praznovjerja. Predrasude, a među njima i tzv. „praznovjerja“, naučeni su na različite načine. To naročito vrijedi za „osobna“ praznovjerja, tj. ona koja se pretežno odnose samo na jednu osobu, a nisu karakteristična za cijelo društvo. Mnogo puta smo čuli kako netko prije neke radnje vrši svoje male „rituale“ ili ima predmete koji mu donose sreću. Uz pomoć instrumentalnog uvjetovanja to se može protumačiti: u nekoj se situaciji dogodilo da je čovjek doživio neki poseban uspjeh ako je ta situacija bila praćena određenom karakteristikom: posjedovanjem nekog „talismana“, izgovaranjem nekih tajanstvenih riječi, nošenjem neke posebne odjeće itd. Uočivši tu činjenicu, čovjek obično ponovno pokuša u idućoj prilici uspostaviti jednake uvjete. Ako se sada slučajno ponovno dogodi uspjeh, veza između ponašanja i nagrade je praktički definitivno uspostavljena: čovjek počinje vjerovati da mu uspjeh donosi upravo ta karakteristična, i u svim budućim situacijama on se služi istim postupkom. Sa psihološke je strane zanimljivo reći da se zaista može događati da neka karakteristika situacije donosi više sreće nego kada te karakteristike nema. Postoje dokazi da je praktički nemoguće izbjeći stvaranje praznovjerja kod nekih ljudi, kao npr. igre na sreću daju pogodan teren za stvaranje praznovjerja, koja postaju čovjekova uvjerenja.

Pojam uvjerenja možemo povezati i s pojmom navika. Kad se u nekim situacijama uvijek javlja određeno ponašanje govorimo o navikama. I to je još jedan od razloga zašto teško mijenjamo naša uvjerenja, a pogotovo vjerovanja, jer za vjerovanja smatramo da većinom posjedujemo argumente i činjenice.

Promjenu naših uvjerenja možemo paralelno promatrati kroz pojam modifikacije ponašanja. Teoretičari (prema Sternberg, 2004) smatraju da svoje ponašanje možemo modificirati, odnosno u izvjesnoj mjeri promijeniti na više načina i ti načini uvijek ovise o našoj volji. Želimo li to ili ne. Možemo promijeniti naše ponašanje, pa se pretpostavlja ako mijenjamo naša ponašanje na osnovu činjenica i argumenata tako postepeno mijenjamo i naša uvjerenja i vjerovanja, ali za to treba puno truda i strpljenja, jer nije lako promijeniti čovjekova uvjerenja.

Učenje, pamćenje i znanje pomažu osobi formirati svoj identitet, koji pomaže osobi da u potpunosti funkcionira. Osoba svoj identitet stvara iz interakcije iskustva i okoline.

Vjerovanja su temelj nas samih, temelj naše komunikacije s drugim ljudima, naše ponašanje je produkt naših uvjerenja. Čitavo naše ponašanje se temelji na našim uvjerenjima.

“Dobro je biti dobar.”

“On mene ne voli, jer mi danas nije kupio ružu.”

“Tko rano rani, dvije sreće grabi.”

Prethodne rečenice primjeri su vjerovanja.

Po definiciji, vjerovanja su ono što mi držimo da je ispravno, bitno ili u redu. Pod vjerovanja spadaju stavovi i predrasude. Vjerovanja prepoznajemo u rečenicama koje sadrže riječi poput: pozitivno, neispravno, bolje, nekorektno… To su sve one rečenice kojima se izriče određeni sud o nekom i nečemu. Vjerovanja su temelj nas samih, temelj naše komunikacije s drugim ljudima, naše ponašanje je produkt naših uvjerenja. I sve ovo čini naš identitet. Naša vjerovanja su snažni motivatori za naše akcije i često ih nismo ni svjesni. Na svjestan ili nesvjestan način ih usvajamo u djetinjstvu, najprije od roditelja, a onda i od drugih roditeljskih figura (bakâ, djedovâ, stričevâ, tetâ, susjedâ, nastavnikâ, svećenikâ…), ovisno o tome koja je osoba tijekom života imala na nas utjecajnija vjerovanja. Da bismo mogli govoriti o postojanju uvjerenja i čovjekovih vjerovanja, moramo se vratiti našim prvim koracima, našem djetinjstvu.

U drugoj godini života dijete postaje svjesno samog sebe, javlja se termin samopoimanja i samovrednovanja. Da bismo mogli govoriti o teorijama koje govore o uvjerenjima i vjerovanjima, moramo prihvatiti da sve te teorije imaju korijen u teorijama samopoimanja, samovrednovanjima, teorijama identiteta i ostalim teorijama koje govore o čovjekovu poimanju s obzirom na dob u kojoj se osoba nalazi. Naša vjerovanja se tijekom života mijenjaju s jedne strane kao prirodni i spontani ciklus uslijed odrastanja i s druge strane zbog skupljanja različitih životnih iskustava. Jedno od takvih iskustava može biti i psihoterapija kao oblik učenja i usvajanja korisnih i funkcionalnih uvjerenja u odnosu terapeuta i pacijenta.

Mi se ponašamo po obrascima za koje držimo da je nešto ispravno, u redu i istinito. Naše ponašanje moguće je mijenjati samo ukoliko mijenjamo naša uvjerenja.

Vjerovanja kreiraju naš život, ali ima tu jedna zamka. Vjerovanje je nešto što smo mi prihvatili kao istinu i onda ono oblikuje naš život na određen način. Primjerice, vjerujete da nešto možete i onda to zaista možete ili vjerujete da ste pametni i onda tako i djelujete. Uvjerenje je pak nešto potpuno suprotno. Ono je zavaravanje samoga sebe. Kada primjerice sportaš misli da dobro igra nogomet, a uopće ne igra tako dobro.

Uvjerenja baš i nisu od koristi jer nas samo usporavaju u duhovnoj evoluciji, no kako znati kada nešto vjerujemo, a kada smo uvjereni u nešto. Preispitivanje samoga sebe. Preispitujte svoja uvjerenja i zapitajte se jesu li vam ona korisna, ako da, kako vam koriste i je li moguće da i bezuvjetna ljubav gleda na nešto kao i vi. Uvjerenja su temelj stereotipa i predrasuda. Svi mi živimo i opstajemo na temelju mentalnih prečaca i to nam je veoma korisno u životu, jer da ih nemamo stalno bismo iz nova morali učiti i o već poznatim stvarima.

U razumijevanju i sagledavanju svojih uvjerenja može nam pomoći i primjena naše emocionalne inteligencije. Emocionalna inteligencija je sposobnost i  vještina opažanja, upotrebe i upravljanja osobnih emocija, emocija drugih ljudi ili čitavih grupa. Što  uopće  znači i u čemu je važnost emocionalne inteligencije? Znači li to da bi ljudi trebali jače ili lakše izražavati svoje osjećaje? Ne, ne bismo trebali nužno izražavati svoje osjećaje. Biti emocionalno inteligentan znači biti  svjestan svojih osjećaja i  njima upravljati  i biti  svjestan osjećaja drugih ljudi. Naši osjećaji su često temelj naših vjerovanja i uvjerenja.

Naša vjerovanja i uvjerenja su temelj naših stereotipa koje mi posjedujemo, a stereotipi stvaraju poteškoće u komunikaciji na poslu i u kontaktu sa strankama te mogu nastati zbog načina na koji opažamo i što mislimo o osobi s kojom razgovaramo.

Što su to točno stereotipi? Stereotipi su sustav shvaćanja koji utječe na stvaranje krivih slika o ljudima i pojavama oko nas, koji se uporno i nametljivo ponavljaju. Nastaju tako da skupini ljudi dajemo određene karakteristike, a zatim pri susretu s bilo kojim članom grupe očekujemo da će biti tipičan član te grupe i posjedovati sva njena obilježja. Mogu biti pozitivni i negativni. Nisu zasnovani na činjenicama ili opravdanim razlozima. Uzroci stereotipa mogu biti psihološki i sociološki. Psihološki razlozi mogu biti opravdavanje neprijateljstva, čuvanje vlastitog osjećaja vrijednosti i opravdavanje socijalno neprihvatljivog ponašanja. Sociološke uzroke najbolje objašnjava konformizam i teorija žrtvenog janjeta.

Na osnovu naših uvjerenja često se stvaraju iracionalna vjerovanja koja nas sprečavaju u postizanju naših ciljeva, stvaraju nam osjećaj patnje te uzrokuju ponašanja koja su štetna za nas i za druge oko nas. Kod racionalnih vjerovanja mi stvaramo samo svoju realnost. Naši osjećaji ovise o našim mislima. Većina neugodnih osjećaja posljedica je krivog načina razmišljanja.

Stavovi i uvjerenja su vrste predrasuda, navodi Boris Petz. Bitno je naglasiti da stereotipi mogu nekad biti od velike koristi, ali predrasude skoro nikada.

Promjenu svog stava odnosno uvjerenja možemo promatrati kroz više teorija.  Promjena stava često je reakcija na socijalni utjecaj. Naši stavovi prema svemu, od predsjedničkog kandidata do marke deterdženta za rublje, mogu biti pod utjecajem toga što drugi čine ili govore.

Stavove možemo promijeniti ako promijenimo svoje ponašanje. Ako npr. iz različitih razloga ne možemo ili ne smijemo izraziti svoj stav, mi nastojimo i promijeniti svoje ponašanje da se ne vidi kakav stav mi imamo i promjena našeg ponašanja vremenom utječe i na promjenu našeg stava, jer ćemo za svoje ponašanje nastojati naći unutarnje opravdanje, jer čovjeku je teško živjeti u neskladu. Ako jedno mislimo, a drugo činimo to što mislimo vremenom će se promijeniti u ono što činimo.

Ipak unatoč svim nastojanjima, stavovi su trajni i teško se mogu mijenjati, jedino ako pokušavate izazvati dugotrajnu promjenu stava, treba osmisliti snažne argumente i pridobiti ljude da razmatraju argumente i razmišljaju o njima tako da se promjena ostvari. S tim da je najteže promijeniti stavove, odnosno, uvjerenja koja su zasnovana na emocijama jer su to najčvršći stavovi.

Postavlja se pitanje kako protivne činjenice utječu na učvršćivanje stava, odnosno, uvjerenja? Učvršćivanje stava je proces razvijanja imunosti ljudi na pokušaje promjene njihovih stavova ranijim izlaganjem malim količinama argumenata protiv njihova stajališta. Upravo te male količine argumenata su ključne stvari. Stavovi, odnosno uvjerenja su temeljena na više argumenata i ako dođe do npr. negiranja nekih činjenica u tom uvjerenju, čovjek po svojoj prirodi nalazi druge pozitivne činjenice za svoje uvjerenje i to što je našao činjenice za opstanak svog uvjerenja još više učvršćuje svoj stav. Bez obzira što te činjenice redovno nisu činjenice, već su samo umišljeni argumenti za to uvjerenje.

Učvršćivanje stava možemo promatrati i kroz teoriju reaktivnosti, tj. kada uvjeravanje dovodi do suprotnog učinka. Ako netko smatra da mu pušenje nije štetno za zdravlje, jer je npr. njegov djed pušio čitav život i živio je 90 godina i nije istina da pušenje skraćuje životni vijek, i ako na to njegovo uvjerenje nastojimo primijeniti strogu zabranu, to naše uvjeravanje da je pušenje štetno i da mu zabranjujemo pušenje može samo izazvati kontraefekt i sigurno će doći do još jačeg opstanka uvjerenja te osobe kojoj postavljamo strogu zabranu.

Mi svoje stavove, odnosno, uvjerenja formiramo na različite načina, ali većina njih je naučena i djelomično mogu biti određeni genetskim faktorom. Dva su ključna utjecaja na formiranje stava:

  • direktno iskustvo (direktan doticaj s objektom ili osobom predstavlja snažan utjecaj na stavove) i
  • socijalno učenje (obitelj, grupe i kultura oblikuju individualne stavove na neizravan način).

I budući da stavove formiramo direktnim iskustvom, upravo zato je teško promijeniti čovjekova uvjerenja, jer je potrebno da čovjek svojim direktnim iskustvom utvrdi da je potrebno promijeniti svoje uvjerenje.

S toga uvijek je potrebno preispitivati se u što vjerujemo i u što smo uvjereni, jer najbolji korak za modificiranjem pogrješnog stava je svjesnost o postojanju pogrješnog stava.

 

U Sarajevu, 22. 9. 2015.

B. K.

Uzdam se u se’!

Samopouzdanje je riječ koju često čujemo u današnjim medijima. Prisutna je u našim razgovorima s prijateljima, obitelji, radnim kolegama. Redovno ju susrećemo na internet portalima, u dnevnoj štampi, u televizijskom i radijskom programu. A postavlja se pitanje: znamo li uopće što je to samopouzdanje!? Je li to kad je „netko pun sebe“, „on/a to zna vrlo dobro“, „on/a je siguran/na u sebe“?

Oxfordski rječnik engleskog jezika samopouzdanje definira kao osjećanje sigurnosti u sebe koje se rađa iz svijesti o vlastitim sposobnostima i kvalitetama. Međutim, tu se ne navodi da stupanj samopouzdanja može utjecati i na cjelokupni život, jer ako ga nemamo dovoljno, doslovno će nam sve izgledati mnogo teže, sumornije i sve će biti mnogo teže ostvarivo. Ovdje nije po srijedi nikakvo pretjerivanje – već surova istina, koliko god ju mi htjeli ili ne htjeli prihvatiti. Tako je.

Prije nego se upustimo u priču o samopouzdanju, bitno je poznavati razliku između samopouzdanja i samopoštovanja. Oba pojma su naširoko korištena i međusobno se isprepliću u našoj svakodnevici.

U najosnovnijim crtama, samopouzdanje je osjećanje emocionalne sigurnosti koje potječe iz vjere u sebe, a samopoštovanje je širok izraz koji obuhvaća sve ono što čini tu vjeru. Što bi značilo da bez samopoštovanja nema ni samopouzdanja. Sebe poštujemo jer smo sposobni biti pravi prijatelj, uspješno završiti radne obveze, pripraviti ukusan ručak, uredno popraviti pokvareno pokućstvo, a sve ovo doprinosi našem osjećaju da se možemo pouzdati u samoga sebe. I kad se iz dana u dan sve više i više možemo pouzdati u samoga sebe, tada možemo reći da stupanj našeg samopouzdanja raste.

Samopouzdanje se gradi na osnovu više činitelja, a među njima je najvažnije samopoštovanje.

Hibberd i Usmar (1996) navode da je samopouzdanje osnova u svim aspektima života. Pomaže nam dostići svoje ciljeve, isprobati nešto novo, vjerovati u svoju sposobnost odlučivanja i biti nezavisni.

Rosenberg (prema Gray-Little et al., 1997) smatra da osoba koju karakterizira visoko samopoštovanje poštuje samu sebe, smatra se vrijednom osobom, cijeni se i prepoznaje svoje grješke. Ako osoba ima nisko samopoštovanje to znači da joj nedostaje poštovanja prema samoj sebi, smatra se nevrijednom, nedovoljnom i općenito nedostatnom osobom.

Samopoštovanje (self-esteem) je termin koji se najčešće koristi da bi se izrazilo globalno vrednovanje sebe. Rosenberg (1965, prema Bezinović, 1988) definira samopoštovanje kao pozitivan ili negativan stav o sebi. Osoba s visokim samopoštovanjem sebe uvažava i cijeni, smatra se vrijednom poštovanja i ima općenito pozitivno mišljenje o sebi. Za razliku od ovakve osobe, osoba s niskim samopoštovanjem sebe najčešće ne prihvaća, podcjenjuje se i ima općenito negativno mišljenje o sebi.

Sappington (1989, prema Miljković i Rijavec, 2001) daje pregled istraživanja povezanosti između visokog samopoštovanja i funkcioniranja u različitim područjima života. Osobe visokog samopoštovanja su boljeg fizičkog i psihičkog zdravlja, otpornije su na stres; zadovoljnije su svojim poslom, školom i osobnim životom; uvjerenije su da će njihovi napori dovesti do uspjeha; češće planiraju, sudjeluju u raspravama, surađuju s drugima i postavljaju pitanja u školi ili na radnom mjestu; kompetentniji su u školi, na poslu i u različitim socijalnim situacijama; bolje su raspoloženi i manje depresivni; spremniji su suprotstaviti se drugima i lakše podnose kritiku; manje su skloni konformirati se pritisku većine i spremniji su izraziti svoje mišljenje; procjenjuju se sretnijima i zadovoljnijima od većine.

I kad imamo ovako visok stupanj samopoštovanja i zadovoljavajuće funkcioniranje u različitim područjima života, kako onda da se ne možemo pouzdati u sebe. Naravno da možemo i to nam je veoma potrebno.

Alice Walker – američka autorica, pjesnikinja i aktivistica, sljedećim je riječima na najbolji način opisala važnost samopoštovanja i samopouzdanja.
„Najčešći način na koji se ljudi odriču svoje moći je misleći da ju uopće nemaju.“

Zato ne dopustimo da nam naše mišljenje o nama kroji život, nego svojim pozitivnim djelovanjem dovedimo do toga da imamo pozitivno mišljenje o sebi.

Izvori našeg samopouzdanja mogu biti:

  1. Samopoštovanje;
  2. osjećanje „autentičnosti“ i opuštenosti u ulozi onoga što jesmo;
  3. prihvaćanje svog fizičkog izgleda;
  4. pozitivan stav i pozitivan pristup životu;
  5. vjera u vlastitu sposobnost da možemo svladati teške, rizične ili neizvjesne situacije i
  6. spremnost prihvaćanja hvale i kritike bez neke korjenite promjene mišljenja o sebi.

Visoko samopouzdanje daje energiju i motivira, dok nisko samopouzdanje ima niz negativnih posljedica poput loših emocija (sramežljivosti, prestrašenosti, nesigurnosti, bojažljivosti). Takve emocije dovode do povlačenja od drugih ljudi, što dovodi do usamljenosti, do problema u odnosima s drugim ljudima, u prijateljskim i intimnim vezama. Dolazi do stalnog osjećaja neuspjeha. Osjećaj nezadovoljstva povećava vjerojatnost za razvoj depresije. Bitno je napomenuti i da povećanje negativnih osjećaja može dovesti do ovisničkog ponašanja (ovisnosti o alkoholu, drogama i drugim sličnim opijatima) i konačno nas sve može dovesti do samodestruktivnog ponašanja.

Temelji samopouzdanja kreiraju se od najranijeg djetinjstva. Kroz cijeli naš život održava se slika o sebi koju smo najviše stvarali tijekom djetinjstva. Tada su najsnažniji izvor procjene nas samih bili naši roditelji.

S toga dragi roditelji, ovo su postupci koji dovode do zdravog samopouzdanja Vašeg djeteta:

  1. Posvetite im pažnju i ljubav i slušajte svoje dijete, slušajte ono što Vam Vaše dijete ima za reći.
  2. Uvažavajte potrebe i mogućnosti Vašeg djeteta.
  3. Potrebni su samo dosljedni odgojni postupci uz postavljanje razumnih granica i očekivanja (Ako ste svom djetetu obećali nagradu (npr. omiljenu čokoladicu) ukoliko uredno pospremi svoj krevet ujutro kad ustane, dajte mu tu čokoladicu i pohvalite ga kako je to lijepo ponašanje. A ukoliko dijete ne pospremi svoj krevet ujutro kad ustane, kaznite ga. Da, kaznite ga, ali isključivo uskraćivanjem omiljene čokoladice i recite svom djetetu da to njegovo ponašanje nije poželjno, ali da ste sigurni da će ono sljedećeg jutra pospremiti svoj krevet.)
  4. Pokažite vjeru u djetetove sposobnosti, podržavajte ga u njegovim eksperimentiranjima – ne dozvolite da dijete uvijek uči na Vašim grješkama, nego neka uči i na svojim grješkama.
  5. Za svaku poželjnu radnju nagradite ga, pohvalite ga, potičite da to i dalje radi i ohrabrite ga za nove radnje i izazove.

Ovim postupcima od najranijih godina dajemo dobru podlogu za razvoj samopouzdanja kod svakog čovjeka.

Također, bitno je prepoznati svoje negativne misli i negativne poruke, a još važnije je dokazati sebi da griješimo!

Neke od negativnih poruka mogu biti: „Stalno ispadam glupa!“, „Nema šanse da to naučim… da to uradim do zadanog roka!“, „Nesposobna sam ja za to!“, „Nikad to neću uspjeti!“, „Svi znaju više od mene!“.

Iako negativne misle mogu biti dio nas, potrebno je suočiti se s negativnom porukom i zapitati se koji je dokaz tome.

Zapitajmo se: Nismo li možda skloni umanjivanju dobrih stvari, a uveličavanju negativnih? Odbacujemo li pozitivne doživljaje i stvari kao nebitne? Uočavamo li i pamtimo samo ono što je loše? Predviđamo li često negativno svoju budućnost?

Ukoliko smo na većinu pitanja odgovorili pozitivno, potrebno je kad se ponovno nađemo u sličnim situacijama prepoznati negativne misli i suprotstaviti se samom sebi i zamijeniti ih novim, pozitivnim.

Misli koje mogu pomoći našem samopouzdanju su:

Imam pravo na pogrješku.

Svatko ima pravo na pogrješku.

Postavit ću dostižne ciljeve (kako me nedostizanje neostvarenih ciljeva ne bi obeshrabrilo).

Odbacit ću neprimjerene i neželjene primjedbe dobivene od strane drugih ljudi, a prihvaćat ću primjerene i ugodne.

Znam da sam vrijedna kao i drugi ljudi.

Mogu biti zadovoljna svojim napretkom.

Joyce Meyer – kršćanska autorica i govornica rekla je da:
„Pozitivni umovi proizvode pozitivne živote. Negativni umovi proizvode negativne živote. Pozitivne misli su uvijek pune vjere i nade. Negativne misli su uvijek pune straha i sumnje.“.

Znam da nije lako pronaći sreću u sebi, ali znajte da ju nije moguće pronaći negdje drugdje.

 

U Sarajevu, 15. 9. 2015.

B. K.

Exit mobile version