Blog – Stranica 76 – Poptheo Web Portal

Ponovo…

„Ponavljanje je majka znanja!“, svi smo mnogo puta čuti ovu latinsku poslovicu. Stari Latini su bili svjesni da se učenjem stječu relativno stalni oblici reagiranja u određenim uvjetima koji su se ponavljanjem pretvarali u znanje.

Danas mi to jednostavno i lako nazivamo navikom. Osnovni faktori u formiranju navika su ponavljanje i vježba, a vježbom navika postaje sve čvršća i dovodi do automatizma. Kako se navike vježbom brže ili sporije automatiziraju, tako se i nevježbanjem dolazi do deautomatizacije, a potom i do gašenja navike. Kod djece se navike najčešće usvajaju uz pomoć potkrepljenja, tj. uz nagradu ili kaznu.

Odnosno potkrepljenje je svaki podražaj koji povećava vjerojatnost da će se neko ponašanje pojaviti ili da se neko nepoželjno ponašanje neće pojaviti (Petz, 2005).

Osim o vježbi, formiranje navike ovisi i o samoj motiviranosti osobe koja želi usvojiti određenu naviku. Što je navika više automatizirana, minimalna je svijest kontrole i javlja se optimalni utrošak energije, a takvo reagiranje je vrlo ekonomično.

Tipičan primjer automatizirane radnje, tj. navike je vožnja automobila. Nakon više ponavljanja tko još razmišlja o tome kako se pali automobil, kad je potrebno pritisnuti kvačilo, gas, kočnicu… nema više tog razmišljanja kad ćemo prebaciti u koju brzinu, nego se sve radi po automatizmu, pod minimalnim stupnjem svjesnosti.

Navike su te koje nam olakšavaju svakodnevno funkcioniranje te nam uvelike skraćuju vrijeme koje bismo potrošili da nam određena radnja nije poznata i usvojena.

U psihologiji je poznata hijerarhija navika, a objašnjava se kao organizacija jednostavnijih (komponentnih) navika u sklopu neke složenije navike. Hijerarhija se odnosi i na redoslijed pojavljivanja pojedinih komponentnih navika i na intenzitet tog pojavljivanja. Za jednostavnije navike uvijek je potrebno manje vremena, dok za one složenije potrebno je više vremena i više svjesnosti, ali vremenom i ponavljanjem to postaje sve manje svjesno i sve lakše izvodljivo.

Budući da smo u životu izloženi mnogim situacijama, postoje mnoge prilike da usvojimo kako dobre tako i loše navike, kako za nas tako i za druge. Ovisno od stabilnosti ličnosti i životnih događaja usvojit ćemo navike koje mogu biti i dobre i loše.

Navike su kao i svi drugi oblici ponašanja, koji ovise kako o nama i našoj ličnosti, tako i o situaciji, kako o nasljeđu tako i o okolini. Kad se govori o nasljeđu i navikama ne govori se o genu koji smo naslijedili za neko ponašanje i naviku, nego o nasljeđivanju preferencije da smo skloniji određenim oblicima ponašanja koje su naši preci ponavljali.

Mnogo puta čujemo o zdravim i lošim navikama života, o tome što jedemo i kako jedemo i slično. Sve su to ustaljena ponašanja i usvojeni oblici ponašanja koje smo bez velikog razmišljanja ponavljajući usvojili. Kad malo razmislimo, čitav naš dan se većinom sastoji iz naših navika… zato dobro će nam doći da razmislimo što to sve ponovo činimo, jer sve ponovljeno može nam postati navika…

U Sarajevu, 16. 2. 2014.

B. K.

Distanca koja život znači

Ono ljudsko i svakodnevno „što više, to bolje“ i ne uklapa se baš najbolje u suptilnu recepturu života. Za život bi prije mogli reći da je zakleti umjerenjak!

Filmski kritičari znaju reći da na filmskom platnu ništa ne izgleda tako lijepo poput saharske ili arapske pustinje. Tako, moglo bi se reći da je pustinja vrlo fotogenična, međutim, praktično gledajući, ona nije puno više od toga što je fotogenična. Pored čistog, ali vrlo suhog zraka i beskonačnih pješčanih dina tu skora da nema ničega drugog. Bez odgovarajuće logistike i umijeća preživljavanja u ekstremnim uvjetima, čovjek tamo ne bi imao previše šanse na duže vrijeme. Pustinja je također – kažu – i mistična. Sveti spisi je predstavljaju kao mjesto čovjekovog susreta s Bogom, ali također i kao mjesto demonskog napastovanja. Međutim, i ova datost se uklapa u opće određenje pustinje kao ekstremnog i za čovjeka smrtonosnog mjesta, jer tamo gdje život ubrzano kopni, počinju se otvarati stvarnosti „s onu stranu“ života.

Pustinja ne izgleda samo lijepo na filmskom platnu. Još je ljepša u živo! Osobito, ukoliko vas iz nekog luksuznog hotela u Dubaiu tamo odvezu premium terencem. Malo uzjašete kamilu, provaljate se po pijesku, popijete šalicu beduinskog čaja i bježi natrag u hotel! Jednostavno, lijepa je, ali nije za svakoga!

Ima još puno toga što izgleda prelijepo na filmskom platnu, moguće i u živo, ali svejedno nije pogodno za duže čovjekovo zadržavanja i preživljavanje: vrhunci planina, morske dubine, polarni pejzaži, svemirska prostranstva … čak i prirodne katastrofe mogu lijepo izgledati na filmskom platnu, ali samo i isključivo na filmskom platnu ili tv-prijemniku! Slično je i s ratnim filmovima. Doduše, ženski rod je poprilično imun na njih, ali malo što može mladom muškarcu tako zagolicati maštu te probuditi agresivnu čežnju poput ratnih filmova. Rat u živo je naravno sasvim druga priča. Iskusih ga i sam iz prve ruke. Zanimljivo, nisu me toliko bili izludili meci i granate … sad mi se čini da sam puno više patio od onih popratnih sadržaja fronta: blato, vlaga, krpelji, žohari, štakori, kronična prljavština, jednolična ishrana, dugi iscrpljujući marševi s tridesetak kilograma opreme na leđima, zimsko smrzavanje i promrzavanje … U takvoj situaciji nekadašnji snovi o junaštvu postaju sasvim trivijalni. Tome naprotiv, svaki dan postaješ svjesniji da si izložen radikalnom i ubrzanom procesu dehumanizacije. Neki bi opet rekli da se ovdje radi baš o humanizaciji, ali naravno, o nekoj ekstremnoj i teško shvatljivoj humanizaciji, kojoj je valjda jedina svrha da te nauči kako možeš izdržati više i gore nego što si ikad mislio da možeš.

Dakle, mnoge stvari i stvarnosti imaju privlačnu snagu kojom neodoljivo privlače čovjeka k sebi. Međutim, čovjeku bi u ovakvim slučajevima bilo pametnije zadržati distancu, da ne bi završio poput mušice opčinjene farovima jurećeg automobila.

Astronomska distanca

Proučavajući putanje nebeskih tijela, njihove međusobne udaljenosti i gravitaciona međudjelovanja, Isaac Newton će unutar svega toga uočiti postojanje jednog izvanrednog, ali također i potpuno nužnoga sklada. Naime, učenjaku je bilo postalo jasno da bi samo malo drugačije postavke kretanja i udaljenosti nebeskih tijela – recimo – unutar našeg sunčevog sustava, dovele do kolapsa istog. Na primjer, ukoliko bi brzina kretanja zemlje oko sunca bila samo malo niža nego što jeste, gravitaciono djelovanje sunca bi postupno nadjačalo zemljinu centrifugalnu silu, a sve bi to rezultiralo približavanjem zemlje suncu i njihovom konačnom kataklizmičkom kolizijom. S druge strane, ukoliko bi se brzina zemlje povećala, centrifugalna sila bi nadjačala sunčev gravitacioni utjecaj te bi zemlja počela odmicati dalje od sunca … sve dok ne bi završila u ledenom, mračnom i beživotnom međuzvjezdanom prostoru. Međutim, navedeni zloslutni scenariji ipak se ne događaju, upravo, jer postoji jedna izvanredna usklađenost koja sve stvari drži na optimalnom mjestu i na optimalan način. Newton je bio mišljenja da iza ovako precizne kozmičke usklađenosti mora postojati neka uzvišena inteligencija, tj. Božja opstojnost, i nije vidio šanse da se ovakvo nešto može slučajno, odnosno, samo od sebe dogoditi, tj. posložiti.

S vremenom je dolazilo do novih spoznaja, ali i pitanja … Tako je na red došlo i pitanje uvjetovanosti života na Zemlji s obzirom na specifične astronomske relacije unutar Sunčevog sustava. Naravno, učenjaci su se bavili ovim pitanjem i prije Newtona, ali na temelju jedne arhaične astrološke perspektive. Radilo se o uvjerenju – i sada popularnom – da pozicije nebeskih tijela izravno utječu na čovjeka, njegove osobine i njegovu sudbinu. No, s vremenom se počelo razmišljati na osnovu jednog novog pristupa, tj. paradigme. Tako je u narednim epohama poznati svemir za čovjeka postajao sve veći i veći, dok su teleskopi omogućili jasan pogled u nezamislivo daleke svjetove. Kroz sve to došlo se do jednog važnog zaključka: naime, vidljivi svemir očito nije bio mjesto pogodno za život. I to, ne samo za neki napredni oblik života, nego ni za bilo kakav život. Jednostavno, uočeno je previše praznog prostora, kao i preveliki broj nebeskih tijela, koja obzirom na svoje osobine nisu mogla podržati nastanak i daljnje održanje života. Onda su se znanstvenici počeli s pravom pitati zbog kojih razloga planeta Zemlja podržava život? Da li je to sve samo slučajnost ili ipak postoje i neki logični te za čovjeka vidljivi razlozi Zemljine izvanredne posebnosti?

Već početkom dvadesetog stoljeća, a s obzirom na nova zemljopisna otkrića, postaje jasno da život na planeti Zemlji nije ravnomjerno koncentriran i raspoređen. Tako, u amazonskoj prašumi postoji znatno veća koncentracija i raznovrsnost života nego – recimo – u prosječnoj europskoj šumi. Ova potonja je, međutim, puno životnija od spomenute saharske pustinje. S druge strane, ili bolje rečeno s donje strane planete Zemlje, unutrašnjost antarktičkog kontinenta je skoro pa sterilna u odnosu na život. Već ovaj kratki uvid u šaroliku rasprostranjenost života na našem planetu pokazuje ovisnost života u odnosu na konkretne materijalne uvjete. Koji su to? Prije se govorilo: voda, sunčeva svjetlost i toplota, a danas se kaže samo: tekućina i toplota! Zašto? Naime, u međuvremenu su otkriveni tako zvani ekstremofili. Radi se uglavnom o primitivnijim oblicima života koji mogu egzistirati u ekstremnim uvjetima: Npr. na dnu oceana, a u blizini tzv. vulkanskih dimnjaka postoje cijeli minijaturni ekosustavi koji opstaju bez ikakvog dodira sa sunčevom svjetlošću, dok je temperatura vode u kojoj prebivaju i do „užarenih“ 400 stupnjeva Celzijusevih. Tako se nedavno mogao pročitati zanimljiv znanstveno-popularni članak pod nazivom: „Kako skuhati škampu koja živi na 400 stupnjeva?“ Pored ovoga, neke druge sorte ekstremofila su otkrivene i u dubinama mračnih špilja, ili duboko unutar guste zemljine kore, a neke opet pronalazimo u izrazito kiselim i vrelim barama na području aktivnih vulkana. Otkriće ekstremofila sugerira da bi života ipak moglo biti i na nekim mjestima koja su se do nedavno smatrala beživotnima (npr. ispod površinskog leda Saturnovih i Jupiterovih prirodnih satelita). Međutim, ovdje se radi o izuzecima koji u konačnici – vrlo moguće – samo potvrđuju pravila. Napredni materijalni oblici života bi izglednije zahtijevali uvjete slične onima na površini Zemlje. A zašto ovi postoje baš na Zemlji, postaje jasnije iz nekih novijih astronomskih saznanja. Već je rečeno da tekuća voda predstavlja svojevrsni ključ u zagonetci života … a voda u tekućem stanju postoji samo na planetima približne veličine kao što je Zemlja. Manja nebeska tijela poput planetoida ili asteroida uobičajeno su suha, dok velike planete poput Jupitera, Saturna i Urana uopće nemaju čvrstog tla koje bi moglo držati tekuću vodu. Naime, za njih kažemo da su plinoviti divovi.

Odgovarajuća veličina također se pokazuje odlučujućim faktorom i kod zvijezda koje eventualno podržavaju život u svojoj blizini. Sunca puno veća od našega nisu pogodna za podržavanje života i to iz dva razloga: kao prvo, previše griju i zrače, a kao drugo, prekratko traju da bi mogla podržavati duži evolutivni životni proces. Opet, sunca puno manja od našega, kao što su npr. crveni patuljci, doduše, jako dugo traju, ali griju i svijetle mnogo slabije od našega sunca. Dodatni problem predstavljaju njihove izrazito snažne i teško predvidljive solarne erupcije. Pri tome dolazi do silovitih izbijanja γ-zračenja, a one bi bile najvjerojatnije pogubne i za najtvrdokornije DNK strukture života.

Konačno, kad se uzme u obzir sve što je ovdje rečeno, odgovor na pitanje „zašto baš Zemlja podržava život“ glasio bi sasvim jednostavno: „Zemlja je planet otprilike optimalne veličine, koji se na optimalnoj udaljenosti kreće oko sunca optimalne veličine“! Dakle, vidimo da i ovdje distanca život znači, ali također, tu se uključuje i jedna adekvatna mjera stvari. Ono ljudsko i svakodnevno „što više, to bolje“ i ne uklapa se baš najbolje u suptilnu recepturu života. Za život bi prije mogli reći da je zakleti umjerenjak!

Ljubavna distanca

Seksualna revolucija šezdesetih godina prošloga stoljeća poprilično je uzdrmala tradicionalne vrijednosti, proizišle iz pologa kršćanske vjere i morala. Međutim, pojava AIDS-a, kao i HPV-a ponovno su tjerale ljude na razmišljanje te na preispitivanje stavova. Premda je kondom pružao određenu razinu zaštite, vjernost jednom seksualnom partneru ipak se činila kao najsigurnija opcija. Tako, opet se ono „što više, to bolje“ pokazivalo opasnim …

No, preispitivanje stvari može ići i puno dublje. Prvo ćemo krenuti od jednog subjektivnog, ali vrlo čestog ljudskog dojma. Naime, mnogi će reći kako su s vremenom shvatili da im je u nekoj vezi bilo najljepše dok je sve to skupa bilo u „nevinoj“ fazi. Ovo naravno ne znači da im je automatski postalo grozno u onom trenutku kad su se upustili u seksualne odnose, ali znači da nevino ljubovanje ipak ima neke svoje posebne draži koje ni najstrastveniji seks ne može olako nadomjestiti. Međutim, ovdje se ne radi samo o subjektivnom ljudskom dojmu. Ovdje ima i nečeg dubljeg, a što bi se moglo potkrijepiti s konkretnim materijalnim činjenicama. Naime, medicinska istraživanja dvadesetog stoljeća su pokazala i dokazala da hormoni poput serotonina, β-endorfina i oksitocina imaju veliki utjecaj ne samo na ljudsko zdravlje, nego i na čovjekov osjećaj sreće i raspoloženja. Pri tome, osobiti naglasak ćemo staviti na „prirodni analgetik“ β-endorfin te na „hormon ljubavi“ oksitocin. Od prvog se osjećamo ugodno, a drugi nam pomaže – između ostalog – da ostvarujemo trajne veze, i to ne samo ljubavne, nego i one društveno-prijateljske. Zanimljivo je da oba navedena hormona preferiraju „nevine kontakte“, odnosno, točnije, nevini kontakti poput poljupca, zagrljaja, milovanja i držanja za ruku potiču našu hipofizu da obilnije izlučuje ove hormone. Pri tome, β-endorfin osobito „voli“ dodire po glavi, ali, iznenađujuće, prija mu i bijeli šum, kakav produciraju električni uređaji poput sušila za kosu ili klima uređaja. Zato uopće nije čudno da feniranje kose za većinu ljudi predstavlja vrlo ugodno iskustvo. Ovdje ciljamo na onaj osjećaj slatke pospanosti … do njega dolazi u trenucima kad je naš mozak preplavljen spomenutim endorfinima. Također, zanimljivo je to da je navedeni efekt puno snažniji kad nas netko drugi fenira, a ne mi sami sebe. S druge strane, oksitocin preferira više one obične „suhe“ poljupce, kao i nježno držanje za ruku.

Naravno, tko god je iskusio silovitu snagu seksualne privlačnosti, sve navedeno bi mu se moglo učiniti nekakvim paušalnim banaliziranjem problema. U konačnici, svatko se mora izboriti sam sa sobom te samostalno donositi temeljne životne odluke. No, ipak nije na odmet malo bolje upoznati sebe, kao i zajedničku ljudsku narav koju svi dijelimo. Nizozemski katekizam opisuje seksualnost kao Božji dar, s kojim se radi njezine velike snage treba oprezno postupati. Otprilike, ovdje se o seksualnosti kaže ono što bi narodna mudrost rekla za vodu: „Dobar sluga, ali zao gospodar“! Mnoge karijere su zbog navedene „snage“ ostale neostvarene. Mnoga zdravlja su bila narušena i brojne obitelji rastavljene. U svakom slučaju, istinska sloboda ne podrazumijeva samo slobodu od izvanjskih faktora, nego i od različitih nutarnjih prisila, a današnja tehnicistička civilizacija baš kao da to zaboravlja …

Teološka distanca – definirati obvezatno

Osebujna bosanska misao zna izreći ono „da se ni Bogu ne valja previše moliti“! Istina je da zvuči kontraverzno, no, ova nas misao vodi direktno u ontološku pozadinu svih problema predstavljenih u ovome tekstu. Naime, iskustvo života kao da stalno pokazuje krhkost one specifične granice što razdjeljuje put života od stranputice smrti. Vjernici ponekad olako ustvrde da su baš oni, takvi kakvi jesu, na putu života … valjda samim tim, jer su vjernici, a ne nevjernici. Međutim, stvari izgledno nisu tako jednostavne.

Krenut ćemo od Biblijskih tekstova: Naime, u Bibliji pronalazimo jednu čudesnu isprepletenost pojmova Bog, ljubav, smrt i život. „… Jer ljubav je jaka kao smrt, a ljubomora teška kao grob …“- veli Pjesma nad pjesmama (8,6). S druge strane, kaže se da je Bog ljubav (1 Iv 4,16), a On sam za sebe nadodaje i to kako je On Bog ljubomoran (Izl 20,5; usp. Izl 32,12; Ez 36,22, Iz 48,11). U konačnici, nijedan čovjek ne može vidjeti Boga „licem u lice“ te ostati na životu (Izl 33,20-23; usp. Iz 6,5). Sa ovim svakako ne bi smo mogli ishitreno zaključiti da Biblija percipira Boga kao eventualnog Boga smrti. Upravo naprotiv, ona stalno ističe to kako je on Bog živi, ali i Bog živih (Jš 3,10; Ps 42,3; Dn 6,21; 1 Kr 18,10.15; Suci 8,19; 1 Sam 19,6 …). Ipak bi se s velikom sigurnošću moglo reći da komplikacija postoji, jer čovjeku nije lako povezati ove suprotstavljene aspekte vjere. S tim u vezi, vjernik promatra život kao najveći Božji dar, dok ga nevjernik promatra kao veliku šansu. Međutim, i jedan i drugi pokatkad, pritisnuti teškim bremenom života pomisle da je taj život ipak kazna. Bez obzira na to dal’ se radilo o Sartreovom sumornom egzistencijalizmu ili o bolnoj tužaljki proroka Jeremije (usp. Jr 20,14-18), čovjeku se ponekad smrt čini puno boljom opcijom od života.

Isti bi se problem mogao postaviti i na jedan drugi, manje dramatičan način. Ne samo kršćanski, nego i svaki drugi koncept teističkog vjerovanja ne podrazumijeva Boga samo kao čovjekovog stvoritelja i održavatelja, nego i kao njegovu konačnu sudbinu. Znak je zrele vjere ukoliko je vjernik uspio svladati strah od smrti te ukoliko se raduje „konačnom susretu“ sa svojim Tvorcem. Međutim, to ne znači da bi čovjek-vjernik smio navedeni „susret“ na svoju ruku provocirati i požurivati. Bilo ubojstvo, ili samoubojstvo, vjera i na jedno i na drugo gleda kao na smrtni grijeh (s tim da se u novijoj teologiji i jedno i drugo više promatra kao svojevrsna bolest)! Čini mi se kako se baš u ovoj točki susrećemo s temeljnim paradoksom života, a koji se ne podržava samo od strane vjerskih sustava, nego i od strane onih ateističko-sekularnih: Čovjek je već rođenjem osuđen na smrt i svaki novi dan svoga života bliži joj je za novi korak ili dva. Ali ipak, nije mu dopušteno da ishitreno i „na juriš“ umre. Usprkos svim poteškoćama i manjkavostima, život se predstavlja kao ultimativni dar koji se mora do kraja i po mogućnosti plodno proživjeti. Zato će i čovjekova vjera biti tek onda zrela ukoliko se ne ukloni samo navedeni strah od smrti, nego i onaj strah od života. Vjera nas ne bi smjela dovoditi do toga da po cijele dane blaženo iščekujemo Sudnji dan. Tome naprotiv, ona nas treba poticati na život: aktivan, čestit i pravedan!

No, upitno je na koji to način pritisci kulture mogu kvalitetno utjecati na onog čovjeka koji se zaista umorio od života? Strah od vječne kazne može biti važan motiv daljnjeg preživljavanja, ali ne i kvalitetan motiv. Strah po sebi i jeste sredstvo prisile, ali ne i uzrok istinske životne radosti. Zato je itekako važno da čovjek pronađe svoju nutarnju životnu motivaciju iliti ono što se počesto naziva smisao života. Ova potraga je pretežito osobne prirode, međutim, neke izvanjske natuknice itekako mogu biti od pomoći. Njemački teolog Ottmar Fuchs primijeti kako je „očaj privilegija onih ljudi kojima u životu inače dobro ide. Tko se nađe u istinskoj egzistencijalnoj krizi, taj nema vremena za očajavanje, jer mu svaki atom snage treba za preživljavanje“. A zašto bi se netko baš tada počeo borio za goli život ako je u nekom prethodnom trenutku zrelo promislio te zaključio da život definitivno nema smisla!? Pa upravo u tome i leži paradoks čovjekovog života. Čovjek tek počinje strastveno željeti živjeti u trenucima dok mu taj isti život počinje izmicati ispod nogu! O tome je lijepo pisao – još jedan – njemački teolog Medard Kehl. Šokirao se dok je uživo gledao posljedice ratnih pustošenja u nekim područjima ionako uboge Afrike. No, zatim je još više ostao iznenađen pozitivnim životnim stavom preživjelog stanovništva. Uvijek im je vrlo malo trebalo da započnu plesat’, pjevat’ te zbijati svakojake šale. Kehl se onda logično počeo pitati o tome zašto se europljani više ne znaju veseliti i radovati životu! Možda je konačno ona „sitost životom“ zaista i doslovno „sitost“, misleći pri tome na jednu nezdravu pretrpanost i zagušenost. Moguće da i ovdje život ponovno pokazuje da on ima neku svoju posebnu mjeru te da neumoljivo diktira distancu prema suprotstavljenim totalitetima obilja i ništavila.

U Sarajevu, 30. 9. 2013.

M. B.

Dvodimenzionalni uzori trodimenzionalnog ljudskoga bića

Ljudski um doseže najbolje rezultate posredstvom jednostavnih formi izražavanja i učenja. Ove ga čine slobodnijim i kreativnijim … a sama jednostavnost se pokazuje normom ljudske slobode, dok opterećenost i kompliciranost uvijek nose sa sobom nekakav predokus ropstva.

Negdje na početku svoje „Kratke povijesti vremena“ Stephen Hawking pravi mali osvrt na one stare kozmološke predodžbe, po kojima je „ravna ploča“ Zemlja stajala na divovskim kornjačama, s tim da pri tome uopće nije bilo jasno na čemu stoje kornjače. Hawking kaže da ovakva i slična promišljanja danas bude veliki podsmjeh, no po njemu bi čovjek ipak trebao biti oprezan kad je cinizam u pitanju. Naime, veliki učenjak tvrdi da se današnja astrofizika zapravo nije daleko odmakla od navedenog primitivnog i maštovitog modela. Zar nije!? Pa u međuvremenu su se dogodili Kopernik, Galileo, Newton, Einstein, Lemaitre, Hubble, pa i sam Hawking te mnogi drugi!? Problem je u ovomu: istina je da se u međuvremenu puno toga otkrilo i dokučilo, međutim, ukupna količina preostalih kozmoloških nepoznanica po Hawkingu još uvijek daleko nadmašuje trenutno raspoloživo znanje, a po njemu je sasvim moguće da će to tako i dalje ostati. S jedne strane, ljudska misao je u ovom kontekstu već dotakla svoje granice. S druge strane, upitno je kako složena stečena znanja prenijeti običnim ljudima, s ciljem da istine umnih astrofizičara postanu i opće usvojene ljudske istine?

Sve je relativno…

No, sad se ipak vraćamo „ravnoj ploči“ Zemlji. Ako bi sad u ovu ismijanu predodžbu upleli malo Einsteina i njegovu opću teoriju relativnosti, stvari bi tek onda postale komplicirane. Zapravo, one (stvari) su već komplicirane, jer prema općoj teoriji relativnosti površina Zemlje i jeste dvodimenzionalna ravna ploha, ali koja se prostire u zakrivljenom četverodimenzionalnom prostor-vremenu, pa se stoga promatraču iz trodimenzionalnog prostora, tj. nama, objektivno čini da je ona kugla, premda nije, ali ipak i jeste… Napomena: Einstein stvarno nije poludio, nego je dokučio to da je u svemiru samo brzina svjetlosti konstantna, a da je sve ostalo posve relativno, uključujući vrijeme i prostor. Slično važi i za putanje planeta: nama se objektivno čini da su one kružnog, tj. eliptičnog oblika, ali po Einsteinu one su pravocrtne, s tim da su razvučene – opet – u zakrivljenom prostor-vremenu. Ima toga još: tako astrofizičari tvrde da je opseg kruga oko svemirskih struna^[1] manji od 360 stupnjeva, a ugledni židovski fizičar Gerald L. Schroeder matematički dokazuje da je svemir stvarno star onih biblijskih sedam dana! Oko ovoga zadnjeg ne bi se trebali uzbuđivati ni vjernici, a ni nevjernici, jer ovdje se radi o posvemašnjoj (općoj) relativnosti: po Einsteinu, pod određenim okolnostima, možeš slobodno reći da je Zemlja ravna ploča stara sedam dana, a isto tako možeš reći da je ona kugla stara pet milijardi godina, koja se nalazi u svemiru starom petnaest milijardi godina … jedino sa brzinom svjetlosti nema igranja!

Predstavit ću jedan primjer kojeg sam pronašao u „Vodič-u kroz svemir“ od američke popular-znanstvenice Nancy Hathway, a koji na vrlo jednostavan način pokazuje osnovne Einsteinove teze o zakrivljenosti prostora, kao i o gravitaciji koja proizlazi iz nje. Zamislimo jedan krevet i na njemu madrac. Na madrac zatim spustimo neku težu metalnu kuglu ili kamen od recimo pet do deset kilograma. Površina madraca će se neminovno zakriviti u području oko kugle, tj. kamena. Zatim spustimo neku malu lopticu na površinu madraca, a u blizini onog prije postavljenog tijela. Kuglica će se skotrljati do njega, ali ne zato što je privučena nekom nevidljivom silom, nego zato što se našla u području zakrivljenog prostora. Sad mala parafraza: što se površina madraca bude tretirala većom masom, to će i zakrivljenost biti i dublja i šira. Ako bi u konačnici tretirali madrac – recimo – nekom industrijskom sto-tonskom presom, madrac bi moguće bio probijen, a krevet bi se ispod njega sigurno raspao, što odgovara potpunom kolapsu prostora unutar kozmičkih crnih rupa, gdje inače počinju važiti za nas neka sasvim nepoznata fizikalna pravila.

Pravo, pa desno…

Ovom malim i površnim astrofizičkim izletom sam nastojao pokazati da u našem univerzumu nije pravo sve što se objektivno čini pravim, niti da je krivo sve što je pred našim čulima realno iskrivljeno. Sada nailazimo na – za mene – centralno pitanje ovoga teksta: da li i na koji način se ova univerzalna zakrivljenost odražava na nutarnju dinamiku našega života; na naša čuvstva i želje, na naše ideologije i filozofije, na naše međuljudske odnose, napose na naše poimanje dobroga i lošega? Čini mi se da naznačena veza itekako postoji, s tim da neće biti lako dokazati zašto je to baš tako. Ali, krenimo redom.

Često čujemo ono: „Pravo si to rekao“, ili ono: „Krivo si to rekao“! No, mi se sada pitamo kakve veze ima geometrija pravocrtnih oblika s moralnom kakvoćom neke izjave? Opet ponavljam, izgledno je da neka veza postoji, jer ova podudarnost kozmičke geometrije i jezičke ontologije ne krasi samo naš jezik, nego i mnoge druge jezike. Npr. u njemačkom se „pravac“ kaže „Richtung“, a nešto što je moralno ispravno ili ono što odgovara istini je „richtig“. Dakle, jasno se da uočiti zajednički korijen ovih njemačkih riječi. Slično je i u engleskom. Ono „right“ odnosi se i na geometrijsku, ali i na moralno-ontološku kakvoću stvari. Na ovo se dodatno nadovezuje i ono političko pojmovlje: da, pravo, ali u kojem smjeru? Pravo po sredini, pravo lijevo, ili pravo pa desno!? Kad smo kod engleskog ne možemo a da ne spomenemo onu njegovu jezičku posebnost. Naime, „right“ je i pravo, ali i desno. S druge strane, a po površini iskustva ljudske povijesti primjećujemo da su na engleskom govornom području dominantne upravo „desne“ političke ideologije! Dakle, barem na neki način englesko političko biće je istovjetno njihovoj jezičnoj datosti koja sugerira da je desno pravo i pravo da je desno!

Ovdje se možda stvarno radi o nekoj naprednoj ontologiji, no možda se radi i o nekim sasvim prizemnim stvarima. Pri tome prvenstveno mislim na prapovijesno svakodnevno životno iskustvo čovjeka. Naime, čovjek je davno uočio da mu je puno lakše organizirati život na nekoj ravnoj plohi, nego na nekakvim neravnim gudurama. Po ravnom je lakše hodit, lakše je obrađivati zemlju, lakše je graditi kuću. Slično je i sa samim geometrijskim oblikom kuće. Mnoge primitivne zajednice su gradile na početku okrugle, tj. stožaste i kupolaste nastambe. Teoretičari zavjere tvrde da je upravo to pravi oblik za graditi kuću radi navodnog pozitivnog energetskog učinka na zdravlje i život čovjeka. No, ljudi su u jednom razdoblju povijesti prešli na pravokutne građevine, slične današnjim. To se izgledno nije dogodilo zbog neke posvemašnje zavjere, nego zbog potpuno praktičnih razloga. Naime, kružne građevine se nisu mogle prostorno stapati te su se zbog toga činile neekonomičnima i nepraktičnima. Prednost pravokutnih domova je bila očita: mogao se iskoristiti zid jedne kuće da se na nju odmah osloni druga kuća. A iznad ravnog plafona se mogao praviti još jedan kat. Ovo je omogućilo da se na maloj površini napravi dosta toga, a to je bilo iznimno važno ranim zajednicama zbog ukupne dužine utvrđenih zidina uokolo njihovog naselja. Veće naselje je jasno zahtijevalo veće zidine, a to je značilo i puno više mukotrpnog rada, koji je po katkad trajao i decenijama.

Na sličnu problematiku nailazimo i kod gradnje cesta. Čovjek je valjda još davno shvatio da se najkraći put između dvije udaljene točke pronalazi povlačenjem ravne crte između istih. Pravac na cesti je imao i neke druge prednosti, i to od životne važnosti. Ukoliko si imao pravac od nekoliko stotina metara ispred sebe mogao si puno lakše uočiti eventualni problem u vidu bande razbojnika koja te strpljivo čeka u zasjedi ili neku od krupnijih divljih zvijeri, kojoj je upravo vrijeme ručku. S druge strane, kad si na krivini, nikad ne znaš što te čeka odmah iza… Naravno, cesta je još bolja ukoliko je dobro utabana i površinski ravna, jer valjda nitko ne voli dugo pješačiti po blatu „do koljena“, niti voziti po rupama.

Zato, sasvim je moguće da su s vremenom ovi i slični praktični razlozi doprinijeli težini pojmova ravnog, pravog i ispravnog. A naznačeno ispreplitanje geometrije, ontologije i morala pronalazimo i u jednom važnom judeo-kršćanskom proročkom tekstu: „Glas viče: Pripravite Jahvi put kroz pustinju. Poravnajte u stepi stazu Bogu našemu. Nek se povisi svaka dolina, nek se spusti svaka gora i brežuljak. Što je neravno, nek se poravna, strmine nek postanu ravni. Otkrit će se tada Slava Jahvina i svako će je tijelo vidjeti, jer Jahvina su usta govorila“ (Iz 40,3-5). Ovo proročanstvo izriče prorok Izaija, zapravo Deutero-Izaija prije više od 2500 godina. Nekih šest stoljeća kasnije, kršćanski pisci evanđelja će zaključiti da se proročanstvo zasigurno odnosi na Ivana Krstitelja, kojeg su rani kršćani doživjeli kao Kristovog preteču (usp. Lk 3,4-6). Ne ulazeći dublje u teološko značenje ovoga teksta jednostavno konstatiram da su ljudi već prije više od 2500 godina poistovjećivali ono pravo sa onim dobrim, pozitivnim i ispravnim…

Ideje se najbolje izražavaju na papiru

Ipak, ovdje ostaje jedno važno pitanje. Naime, zašto čovjekovu i njegovu životu prijaju baš ti pravocrtni i pravokutni oblici ako znamo da oni baš i nisu česti u prirodi? Da li to znači da je čovjekov razvoj već odavno otišao u nekom neprirodnom smjeru? Danas je ova rasprava vrlo prisutna i to osobito na „opeglanom“ i potpuno kultiviranom Zapadu. Postmoderni čovjek ponovno počinje otkrivati ljepotu netaknute prirode, kao i izazov nesputanog primitivizma (više o tome u tekstu „Sud nad gradom nekoć i danas…“). Međutim, ovdje se svakako radi samo o izletima u nepoznato. Rijetki su oni koji se usude u potpunosti napustiti civilizaciju … puno je više onih koji „hvale more, a drže se kraja“! Mnogo izglednije je to da čovjeku treba neka ravnoteža prirodnog i virtualnog u njegovom životu … da bi trebalo malo oplemeniti naše gradske betonske košnice te da bi trebalo češće protegnuti noge do neke obližnje šume, planine i potoka …

Ipak, ako govorimo o ravnom i pravom tu se ne mora istovremeno govoriti o virtualnom i vještačkom … barem ne u isključivo negativnom smislu ovih riječi. Kao što smo već vidjeli, a ako je vjerovati Einsteinu, navedeni oblici su također prirodni, ali na jednoj drugoj razini stvarnosti, tj. na razini prve i druge dimenzije. I tako dolazimo do vjerojatno najzanimljivijeg pitanja ovdje: što to čovjek posebno ima s dvodimenzionalnim redom postojanja, ukoliko je on po sebi i po svom materijalnom obliku trodimenzionalno biće? Zašto stalno naginje za tim formama nižeg dimenzionalnog ranga te ih pokušava uz velike napore ugrađivati u ovaj trodimenzionalni svijet? A što je osobito zanimljivo, da ne kažem ludo, navedeni transfer se u praksi pokazuje vrlo uspješnim … Bilo bi sada izazovno napraviti osvrt na Platonove ideje te pokušati ustvrditi da su one zapravo dvodimenzionalne! Međutim, ne mislim ovdje ulaziti u ontološke vratolomije, s obzirom da su one kako veliki Kant reče „izvor svih uzaludnih rasprava“. Više volim krenuti od nekih praktičnih opažanja koja imaju stanoviti ontološki potencijal, pa nek svak’ zaključuje kako želi. Do sada smo vidjeli da naš um stalno poseže za dvodimenzionalnim formama, a sada pridodajem da se on izgledno najlakše izražava u dvodimenzionalnom okruženju. Da ne kompliciramo previše, jednostavno ćemo reći „papir“. Papir doduše ima svoju manju ili veću debljinu, ali nas u svakodnevnoj upotrebi zanima isključivo njegova dvodimenzionalna površina. Tko se god bavi intelektualnim radom zna da se na papiru, naravno uz pomoć olovke, naše konfuzne ideje i zamisli daju najlakše izbistriti i precizirati. Naglasak ovdje svakako ne leži na papiru nego na dvodimenzionalnom jezičkom i simboličnom izražavanju. Prije papira se pisalo po tkanini, koži, glinenim pločicama, a poslije papira imamo kompjutere, tablete i sl., no princip je uvijek isti. Još je više zanimljivo da jednostavna forma slova i crteža po praznoj površini ima puno bolji edukativni i obrazovni potencijal od kompleksnih multimedijalnih sadržaja. Svatko tko se bavi imalo edukacijom zna da znanja nema i ne može biti bez knjige i bilježnice, dok se s druge strane, televizijski prijemnik pokazuje nevjerojatno uspješnim medijatorom zaglupljivanja. Što je problem s televizijom? Izgledno je da njezin složeni skup audio-vizualnih informacija u potpunosti zaokuplja naše umne sposobnosti. Mozak se pri tome fokusira na dešifriranje velikog broja informacija, jer su čula prebukirana, tako da u konačnici ne ostaje prostora i mjesta za našu vlastitu imaginaciju, promišljanje i memoriranje vrijednih informacija (uglavnom, svi zapamte samo bedastoće). S druge strane, jednostavni knjiški sadržaji manje opterećuju mozak te mu na taj način ostavljaju puno više slobodnog prostora za njegovo kreativno djelovanje. Ovo ne znači da se televizijski program ne smije gledati, ali znači – kako to zaključiše japanski znanstvenici još prije barem 30 godina – da se ne bi trebao dnevno pratiti više od 90 minuta, a kako znamo, mnogima je danas to tek zagrijavanje …

Uglavnom, da zaključimo: teško je prodirati u nutarnju vezu našega uma s dvodimenzionalnim prostornim formama. Bilo bi lijepo nagađati, no pri tome bi moguće lako zalutali, bilo u predempiričko, bilo u postempiričko maštanje. Ali, moglo bi se reći poprilično pouzdano da naš um doseže najbolje rezultate posredstvom jednostavnih formi izražavanja i učenja. Ove ga čine slobodnijim i kreativnijim … a sama jednostavnost se pokazuje normom ljudske slobode, dok opterećenost i kompliciranost uvijek nose sa sobom nekakav predokus ropstva.

Krećemo li se ili stalno skrećemo?

I na kraju nešto malo drugačije, ali ipak u kontekstu ovoga teksta i predstavljene problematike …

Nekako, čovjek je biće koje stalno iznova pokazuje tendenciju da se s vremenom pretvori u svoju vlastitu suprotnost. Primjera je bezbroj: revolucionari i borci za slobodu se prečesto s vremenom pretvore u brutalne diktatore, protiv kakvih su se nekoć i sami borili. Demokrate se olako pretvore u ratne huškače i sluge korporacijskog kapitala; liberali u proklamatore prikrivenog totalitarizma, nacionalisti u bezdušne korumpirane lopove, a duhovnjaci u dosadne ukočene birokrate. Pri tome, ovo se ne odnosi samo na one „gore“, nego na sve ljude. Od naznačene transformacije u vlastitu suprotnost nitko nije imun. Tako se veseli mladić s vremenom počesto pretvori u osornog muža, a romantična ljupka djevojka u nepodnošljivo ljubomornu i pakosnu ženu. Najstroži među roditeljima obično imaju iza sebe raspuštenu i nemoralnu mladost, a fakultet, premda je predviđen za pametne, puno ga češće završavaju oni uporni …

Čovjek na početku, kao da jasno vidi svoj cilj i put kojim se do njega stiže. Ali s vremenom, izgleda da taj put nekud skreće, premda se čovjeku čini da još uvijek ide u zacrtanom smjeru. Uvjeren si da ideš pravo, a zapravo se sve iskrivilo, uključujući i tebe samog. Ostaje samo da se dozna to, da li je relativizam prvenstveno čovjekova datost, ili je čovjek pak samo žrtva jednog šireg kozmičkog relativizma? Što god bilo po srijedi, posljedice su često razočaravajuće.

Zato često negdje na pola puta moraš svjesno skrenuti, upravo da bi ostao na zacrtanom putu te postati netko drugi, samo zato da bi mogao u konačnici ostati vjeran sam sebi.

[1] Hipotetičke kozmičke strune predstavljaju jednodimenzionalne pukotine u prostor-vremenu, nastale u ranom stadiju širenja svemira za vrijeme tzv. faznog pomaka materije. Jednostavnije, mogle bi se predočiti kao pukotine koje nastaju u kristalima tijekom njihovog formiranja. Premda su jednodimenzionalne, proračuni pokazuju da im je masa enormno velika te stoga radikalno izobličuju prostor i vrijeme u svojoj blizini.

U Sarajevu, 18. 9. 2013.

M. B.

Depresivan sam, što sad!?

Depresija je psihički poremećaj čija su bitna obilježja promjene raspoloženja, utučenost, pomanjkanje radosti, čuvstvena praznina, bezvoljnost, gubitak interesa i niz tjelesnih tegoba (Hautzinger, 2002).

Kao što vidite navedena definicija je iz 2002. godine i od tada je prošlo više od deset godina, ali simptomi depresije nisu postali ni malo blaži i nije ih manje, nego se svaki dan uviđa da je depresija jedan od težih psihičkih poremećaja.

U novije vrijeme je sve više termina koji opisuju depresiju kao emocionalno stanje u kojem prevladavaju neugodna čuvstva tuge i očaja, praćeno osjećajem obeshrabrenosti, bezvrijednosti, zlim slutnjama, otežanim i usporenim mišljenjem i općenito smanjenjem psihofiziloške aktivnosti te kao niz afektivnih poremećaja za koje su karakteristična intenzivna čuvstva tuge, beznađa, bespomoćnosti, te bezrazložan osjećaj krivnje i sklonost samoubojstvu (Jurin, 2005; Petz, 2005; Masten i sur., 2006; Imam, 2007;).

Na osnovu čega onda današnji moderni čovjek tek tako olako može reći: “Danas sam depresivan… imam depresiju… uzet ću antidepresive!?”.

Da bismo mogli reći da imamo depresiju potrebno je utvrditi koja od obilježja depresije posjedujemo.

Žalost, utučenost, neraspoloženje, slabost, bezvoljnost, pomanjkanje poticaja, sumnje u sebe, osjećaj bezvrijednosti, beznađe, besmislenost, tjeskoba, nemir, nedostatak energije, poremećaji apetita, gubitak tjelesne težine, smanjeni libido, poremećaji spavanja, bolovi, teškoće koncentracije i na kraju samoubilačke misli. Mnoga od nabrojenih čuvstvenih stanja i tegoba doživljavaju svi ljudi. Ta su stanja, ako ne traju predugo i ako nisu izuzetno snažne, normalne reakcije na npr. gubitak, neuspjeh, razočaranja, opterećenost, osamljenost, iscrpljenost.

Unutar normalnog doživljavanja, depresija se odnosi na stanje zlovolje ili neraspoloženja, odnosno depresija je u funkciji depresivnog raspoloženja.

Kad je riječ o depresiji kao psihičkom poremećaju može se odnositi na tri razine:

na razini simptoma, kad se radi o pojedinačnim simptomima poput žalosti ili utučenosti;
na razini sindroma, postojanje obrasca međusobno povezanih obilježja emocionalnih, kognitivnih (misaonih), motoričkih i drugih komponenti i
na razini nadređenog pojma za različite poremećaje i njima pripadajuće uzroke, te znanja o njihovom tijeku i liječenju.

Iz ovog je jasno da na različite načine čovjek može biti povezan s terminom depresije, ali svaka sljedeća razina je jačeg i intenzivnijeg intenziteta na čovjekovo funkcioniranje. Zato budite oprezni i ne posežite za antidepresivima ukoliko imate depresivne simptome unutar normalnih životnih događaja.

Sljedeći put kad odlučite posegnuti za antidepresivima konzultirajte liječnika i utvrdite stanje, razinu i trajanje depresije.

Pogotovo iz razloga što u većini slučajeva uz depresivne simptome imate i anksiozne simptome, jer je mnogim istraživanjima do sad utvrđeno da su depresija i anksioznost i kao poremećaj i kao raspoloženje visoko povezani.

Na koje se sve načini liječi depresija bit će govora u drugom članku uskoro. Do tada ostajte mi zdravo i ne posežite za svakakvim bočicama lijekova da biste popravili raspoloženje, nego nazovite prijatelja/icu i pravac na kavicu, u šetnju, u prirodu.

U Sarajevu, 8. 8. 2013.

B. K.

Eksperimenti koji su doveli do promjena…

Svima nam je donekle poznato da su upravo eksperimenti bili odskočna daska u tretiranju psihologije kao znanosti. Glavno oružje psihologije su upravo psihološki testovi i psihološki eksperimenti kojima se dolazi do zaključka o onom indirektnom, o onome što ne možemo osjetiti – ljudsko ponašanje.

Koji su to eksperimenti koji su obilježili psihologiju?

Apatija promatrača/efekt promatrača

U slučaju nužde, kad nam na primjer pozli, većina nas bi željela biti na prometnom mjestu gdje bi nam tko mogao pritrčati u pomoć, ali upravo se javlja ona bojaznost da nam nitko ne garantira da će nam netko prići i pomoći.

Psihološki fenomen poznat kao Apatija promatrača (Genovese efekt) navodi da su veće šanse da ljudi nekome pomognu ukoliko u blizini nema nikoga ili ima vrlo malo ljudi. Ako se u blizini nalazi više ljudi, obično se misli da će se netko drugi zaustaviti i pomoći, što znači da to ne morate biti baš vi. Ovo ponašanje naučnici zovu difuzija odgovornosti.

Neki psiholozi tvrde da je za ovakvu pojavu odgovorna pristojnost, koja u većini zapadnih kultura nalaže da je neprimjereno da se bulji u druge ljude u javnosti. Kao rezultat toga, u velikim skupinama, prolaznici se trude da ne gledaju previše okolo i ne obraćaju pažnju na ljude oko sebe, zbog čega je i manja šansa da će primijetiti osobu kojoj je potrebna pomoć.

Više informacija: http://www.grignoux.be/dossiers/288/pdf/manning_et_alii.pdf

Eksperiment s Bobo lutkom

Albert Bandura je 1961. godine proveo eksperiment s Bobo lutkom (lutka na napuhivanje) kako bi dokazao da ljudsko ponašanje proizlazi iz društvene imitacije, a ne od nasljednih genetskih faktora.

U eksperimentu su učestvovala djeca u dobi od 37 do 69 mjeseci. On je postavio tri skupine djece: jedna je bila izložena odraslim ljudima koji pokazuju agresivno ponašanje prema Bobo lutki, druga je bila izložena odraslim ljudima koji se mirno igraju s Bobo lutkom, dok je treća bila kontrolna skupina. Rezultati su pokazali da su djeca izložena agresivnom modelu u većini slučajeva i sama pokazala agresivno ponašanje prema lutki, za razliku od djece koja su bila izložena pasivnom igranju s lutkom.

Zato dragi (budući) roditelji oprezno, dijete vas promatra.

Više informacija: http://psychclassics.yorku.ca/Bandura/bobo.htm

Aschov eksperiment

U ovom eksperimentu ispitanicima se pokaže jedna linija, a onda ih se zamoli da istu usporede s tri druge linije i pronađu odgovarajuću veličinu.

Čini se jednostavnim, zar ne? Ipak, većina ispitanika pokaže pogrješnu liniju, jer je soba u kojoj borave ispunjena glumcima koji prije ispitanika odaberu pogrješan odgovor. Rezultati ovog eksperimenta jasno pokazuju da će se ljudi prilagoditi gomili koja ih okružuje umjesto da daju svoje mišljenje. Čak 80% ljudi se odluči za pogrješnu liniju!

Što je jasan dokaz da smo pod utjecajem konformizma više nego što mislimo.

Više informacija:

http://vault.hanover.edu/~altermattw/social/assets/readings/Reading04.pdf

Piano stepenice

Psihološki eksperiment, koji je imao namjeru dokazati da se navike ljudi mogu promijeniti (na bolje) tako što se u svakodnevne „dosadne“ aktivnosti uvede malo zabave pokazao se veoma uspješnim.

2009. godine, tim stručnjaka je preko noći pretvorio stepenice u jednoj podzemnoj željeznici u Stockholmu, Švedska, u potpuno funkcionalan klavir. Svaki put kada bi prolaznik stao na određenu stepenicu, ona bi svirala tu notu. Taj dan, 66% više ljudi je odabralo piano stepenice umjesto pokretnih stepenica, koje većina inače koristi. Zar ne radimo sve radi sebe i za sebe, pogotovo s ciljem zabave i lijepog provoda?

Izvorni eksperiment pogledajte na:

http://www.youtube.com/watch?v=2lXh2n0aPyw&feature=player_embedded

Sve je ovo naša svakodnevica, jer upravo svaki dan nam je vlastiti eksperiment. Kroz svoje ponašanje upoznajemo sebe bilo svjesno ili nesvjesno.

U Sarajevu, 28. 5. 2013.

B. K.

Dramatičnost ljubavi

Ljubav svakako ima nešto zajedničko s ratom, kao i rat s ljubavlju. Nije slučajno što su najdirljivije ljudske ljubavi opjevane upravo kroz ratne romane i filmove. Ratovi su također oduvijek tjerali čovjeka da postane pametniji, kako bi mogao bolje parirati svojim neprijateljima. A na kraju je čovjek postao toliko pametan da je počeo polako uviđati da se može ljubiti i živjeti na jedan sasvim drugačiji način: miroljubivo i bez rata!

Bez obzira na vrijeme, mjesto i kulturu, ratnici su uvijek imali običaj da se prije bitke maskiraju, a počesto i šminkaju. Mijenjali su svoj svakodnevni lični opis, uglavnom iz dva razloga. Prvi je bio da svojim neobičnim izgledom utjeraju neprijatelju strah u kosti, a drugi da pri tome ohrabre i sebe same. Dakle, dvosmjerno su pokušavali pokazati, da oni više nisu oni sami; ranjivi i plašljivi ljudi su nestali iza neobičnog paravana, na kojem su se sada ocrtavale nekakve zastrašujuće sjene.

U tom smislu mogla bi se spomenuti jedna hladnoratovska tragikomična epizoda. Naime, američki mornarički admirali čupali su od muke kose na glavi, kad bi modni kreatori (poslovično ljudi sumnjive muževnosti) govorili, kako su njihovi ratni brodovi vrlo elegantno i lijepo dizajnirani. Nasuprot njima, ruska ploveća čudovišta, načičkana bez ikakve mjere i smisla topovima, raketama i antenama budila su strahopoštovanje i kod prijatelja i kod neprijatelja.

Smisao rata je svakako osvajanje, ili barem čuvanje onoga što je već ranije osvojeno. Možda će se patrioti malo ražestiti, ali uistinu smatram da je kategorija tzv. obrambenog rata izrazito relativna i na ljudski način plošna. Naime, dok ljudi brane svoju zemlju, oni redovito brane ono što su njihovi preci i sami u nekom davnom povijesnom trenutku nemilosrdno osvojili i preoteli od nekog drugog naroda. Rat uvijek uključuje osvajanje, ali pri tome bi valjalo napomenuti da svi osvajači nisu isti. Raznorazne divlje horde su tako oduvijek poduzimale sebi svojstvene jednokratne i razorne ekspedicije, kojima je prvotni cilj bila pljačka i palež. Nakon što bi opustošili napadnuti kraj poput roja skakavaca, napadači bi se vratili natrag, odakle su i došli. Ovakvo ponašanje je bilo svojstveno npr. za skandinavske Vikinge, koji su u navedenom smislu često „posjećivali“ engleske obalne gradove, a engleski molitvenici iz srednjovjekovnog vremena su zbog toga često sadržavali pobožni zaziv: „Očuvaj nas Bože od gnjeva sjevernjaka“! Druga vrsta osvajača je pokušavala sebi obično priskrbiti potrebni životni prostor. Oni bi uzeli onoliko koliko im realno treba, a starosjedioce bi ponešto istrijebili, a ponešto otjerali. Treća vrsta osvajača je bila nešto sofisticiranija i lukavija od prethodne dvije. Ovdje nailazimo na velika carstva, čiji je osnovni smisao bio ubiranje poreza od osvojenih naroda. Ovi osvajači su koristili silu s mjerom. Oni nisu zatirali osvojene narode, čak što više, ostavljali bi im određeni stupanj političke autonomije, kao i prava na vlastitu kulturu i identitet. Pazili su svoje žrtve, jer su u njima vidjeli dugotrajni i stabilni izvor svojih prihoda. U ovom smislu bismo mogli navesti rimsko carstvo, kao i nama povijesno bližu austrougarsku monarhiju.

Veza ljubavi i rata

Kontraverzni njemački filozof Nitzsche u jednom od svojih djela reče: „Ako si rob ne možeš biti prijatelj; ako si gospodar ne možeš imati prijatelja. Žena je predugo bila rob i gospodar, zato ona ne zna za prijateljstvo, već samo za ljubav“. Dakle, ovaj veličanstveni luđak je u ljubavi vidio nešto što ima veze sa robovanjem i gospodarenjem. Čak štoviše, on je smatrao ljubav opasnim duševnim oboljenjem, koje čovjeku samo stvara bespotrebne tegobe i nevolje. No, bez obzira svidjelo se to nama ili ne, ljubavna igra muškarca i žene svakako uključuje neke elemente ratne igre. Tu je prije svega maskiranje. Ljudi se za ljubavni sastanak uobičajeno drugačije oblače nego za neke druge prilike. Pomnije biraju što će obući i kako će izgledati, a na samom sastanku se opet drugačije ponašaju, nego u svakodnevnici. Tako se muškarci pred ženama često tašto razmeću svojim nepostojećim kvalitetama i ostvarenjima. Neki drugi opet igraju na kartu tzv. ranjenog čovjeka, razočaranog u ljubav, koji tako pokušava probuditi samilost kod ganute žene. Žene pri tome opet igraju neku svoju igru. Strašno vole ponašati se ravnodušno i drsko prema muškarcu, koji im se sviđa, jer stara izreka kaže: „U ljubavi vodi onaj tko manje voli“. A, iza ljupkih okica se često skrivaju opasne namjere: dok muškarac trijumfalno slavi svoju izvanjsku dominaciju, ona u sebi misli: neka, neka, sredit ću ja tebe, polako, ali sigurno! Ovdje se svakako radi o dvostranom osvajanju i nametanju dominacije. Muškarac ima svoje adute. U većini slučajeva je jači i veći od žene, a često je i manje emotivno ovisan o njoj, nego što je ona o njemu. No, žena ima svoje tajno oružje, a ono se zove zvocanje, rondanje iliti grintanje. Premda ne izgleda na prvi pogled tako strašno, žensko zvocanje predstavlja vrlo moćno oružje. Jedna nedavna znanstvena studija je tako pokazala, da dugogodišnje žensko zvocanje postupno slabi muškarčevu volju, kao i njegov psihički napon. Valjda mu jadnom pri tome otupi prednji čeoni režanj, inače odgovoran za donošenje odluka u ljudskom mozgu. Tako žena često uspijeva prilagoditi muškarca svojim ciljevima puno uspješnije, nego što će muškarcu uspjeti nju prilagoditi sebi.

Golgotski spomenik nesretne ljubavi Boga i čovjeka

Gospodin poziva: „Sveti budite! Jer sam svet ja, Gospodin, Bog vaš“ (Lev 19,2)! A čovjek ko’ čovjek; nije njemu baš toliko stalo do svetosti. On radije moli: Gospodine, daj mi uspjeha u ratu, pomozi mojoj sestri i bratu! Gospodine, kazni strogo dušmane moje, jer sam samo ja dijete tvoje. Priskrbi nam dosta plijena, da ne radimo, jer smo neka bića lijena! Nek’ me i u ljubavi sreća prati, jer srce moje ne želi da pati. Daj mi zgoditak na lotu i održi me dugo zdrava na životu. Daj sreće, zdravlja i veselja, nek’ nam svaki dan bude Nedjelja! A, Gospod će opet: „Sveti budite…“! Ovo svojevrsno natezanje između Boga i ljudi se očitava u cjelokupnoj povijesti spasenja. Bog pokušava čovjeka podići na neku svoju višu razinu, a čovjek će upravo suprotno: da je nekako Boga spustiti na zemlju i učiniti ga čarobnim štapićem svih svojih neostvarenih želja. Da li Bog voli ljude? Svakako da voli! Da li vjernici vole Boga? Svakako da vole! No, ljubav nije bezbolna stvarnost. Ona uvijek uključuje ovaj zahtjev za mijenjanjem onoga koji se voli. Za ljubav je uvijek potrebno dvoje, a ovo oboje će pokušati mijenjati ono drugo i pri tome će oni sami pojedinačno pokušati ostati nepromijenjeni.

I tako je Bog jednoga dana poslao Sina svoga na zemlju. Ljudi se isprva obradovaše. Pomisliše u svojoj razuzdanoj pohlepi, kako je kucnuo čas osvete nad neprijateljima; da stiže vrijeme vječnog izobilja; da će i najmanji u Izraelu imati deset tisuća robova, a Sin će im na sve to izreći ono šokantno: „Obratite se i vjerujte evanđelju“! Želju im je uskratio i zato je glavom platio, a Rimljani neznabošci propeše križ iznad brda Golgote, kao spomenik nesretne ljubavi Boga i čovjeka.

Znak osporavan

Neki galame: „Sklonite nam to sa zidova, jer nam bode oči“! Nećemo ga mi naravno skloniti, ali trebamo pokušati razumjeti dušu ljudsku uznemirenu. Neki se kršćani i suviše lako ljute na neprijatelje križa, jer zapravo nikad nisu uspjeli osjetiti njegovu bremenitost. Jesu čitali o tome, ali u molitvi nikad nisu stajali tamo kod spomenika te nesretne ljubavi. Nisu izbliza vidjeli gnjev razočarane svjetine, a nisu čuli ni krik nevinoga, kao ni bolne jecaje njegove majke. Nisu gledali kako prečista krv natapa grubo i suho drvo Križa te kako ga posvećuje za naraštaje koji dolaze. A nisu vidjeli ni kako je sjena njegovog križa prekrila i prijatelje i neprijatelje. Koliko je strašno to mjesto, znaju samo oni koji u duhu stajaše tamo. Križ je znak osporavan. Križ je također raskrižje vjere. Tko se nađe pred njim, morat će krenuti jednim od ponuđenih putova. Neki pred njim uzmaknu; vrate se natrag u isprazne predodžbe predaka. Neki pred njim ustuknu i kažu da je to kraj vjere. Neki u svome znanju proglase sve to za ludost, a nije to ni čudo, jer nije svima dano da razumiju ludost ljubavi! A najveća od svih ludosti jeste upravo to, da je luda ljubav veća i jača i od vlastite smrti. Ona nosi sa sobom svoju bol, a bol će prije ili kasnije uminuti, dok će ljubav i dalje nastaviti koračati svojim čudesnim stazama. Onaj na kome se slomila napeta ljubav Boga i ljudi je ponovno oživio, a iz njegovih dubokih rana sada isijava svjetlo, što ulijeva u prestrašenog čovjeka novu nadu i obećanje jedne sasvim drugačije ljubavi i života.

A što bi rekao racionalista

Ljubav svakako ima nešto zajedničko s ratom, a i rat s ljubavlju. Nije slučajno što su najdirljivije ljudske ljubavi opjevane upravo kroz ratne romane i filmove. Ratovi su također oduvijek tjerali čovjeka da postane pametniji, kako bi mogao bolje parirati svojim neprijateljima. A na kraju je čovjek postao toliko pametan da je počeo polako uviđati da se može ljubiti i živjeti na jedan sasvim drugačiji način: miroljubivo i bez rata!

U Sarajevu, 4. 12. 2012.

M. B.

Koliko vrijedim?

U narodu često možemo čuti da vrijedimo onoliko koliko iskustva imamo. Je li to doista točno? Mnogi ćemo reći da je to istina, ali ćemo se također i zapitati zašto neke osobe, iako su kroz život mnogo prošli i ubiru velike plodove svog iskustva, ipak sumnjaju u sebe i kažu da ne vrijede ni pet para. Što je to što nam jednostavno ne da da uvidimo naše iskustvo, naše plodove rada i života? Mnogo toga smo prošli, a vrlo malo toga istinski doživjeli. Zašto je to tako?

Mnoge osobe sebe bez razloga ponižavaju, smatraju se bezvrijednim… a taj osjećaj je poznat kao nisko samopoštovanje. U današnjem užurbanom svijetu svjedoci smo da sve više i sami sumnjamo u sebe, jer vrijeme mnogo toga od nas zahtjeva, a mi se jednostavno ne snalazimo u svoj toj trci.

Možda će netko reći: „Pa što ako imam nisko samopoštovanje, to nije nikakav problem. Moj život, moja stvar.“ To doista jest nečiji život, ali nisko samopoštovanje je prepreka ne samo onome koji ima nisko samopoštovanje, već i drugima oko njih. Nisko samopoštovanje je erupcija emocija, ali negativnih emocija prema samome sebi, kao jedan vid autoagresije. Bombardiramo se lošim mišljenjem o sebi, a što je ono učestalije, organizam se privikava na takve misli i mi doista postajemo osobe koje ne vrijede ni pet para.

Naš mozak je čudo, može uraditi stvari koje mi ne možemo ni zamisliti. I što god više negativno mislimo takvi i postajemo. U zadnje vrijeme smo svjedoci da je sve više knjiga i izdanja koji govore o važnosti pozitivnog mišljenja. Većina ovih izdanja temelje svog mišljenja imaju na veoma velikoj moći podsvijesti. Ono što radimo u svijesti, polako, ali sigurno ulazi u našu podsvijest, i javlja se veliki problem ako je nešto negativno u našoj podsvijesti, jer podsvijest i nesvijest nisu u našoj moći, ali kako naša nesvijest i podsvijest može imati kontrolu nad svijesti, tako upravo i svijest može utjecati na njih obratno. Istina, taj proces jest usporen, ali mijenja nas iz korijena.

Što će se dogoditi s nama ako se polako, ali sigurno mijenjamo našim negativnim mišljenjem? Jednostavan je odgovor… to ćemo i postati… ako vjerujemo da smo nesposobni, naši postupci će postajati samoispunjavajuće proročanstvo… bit ćemo ono što tvrdimo i čemu se nadamo… to na neki način i jest dobro za nas, ali samo ako pozitivno mislimo o sebi.

U psihologiji je poznata teorija C. Rogersa koji tvrdi da se naša ličnost sastoji od realnog ja (ono što jesmo) i idealnog ja (onog što želimo biti). Ako je velika razlika između ova dva „ja“, velike su šanse za mijenjanje nivoa samopoštovanja.

Realno vrlo ružno pišemo, a mi želimo imati lijep i uredan rukopis. Ako naše zadovoljstvo nama samima nije na zadovoljavajućem nivou i mi to doista potvrđujemo svojim mislima da to ne možemo popraviti, da smo vrlo nesposobni. Bombardiramo se negativnim mislima. Sve ove misli koje šaljemo našoj podsvijesti usvajaju se i to postaje dio nas, ali već dobro utabani dio nas, koji je jako teško mijenjati. Međutim ako bismo rekli: „Ok, neuredno pišem, ali moram se truditi pisati polako i lijepo kako bi mi se popravio rukopis, jer to doista želim i mogu.“ Naša podsvijest će na osnovu naših misli slati signale velike želje i upornosti za vježbanje i popravljanje rukopisa, jer samo pozitivnim mislima možemo smanjiti razliku između realnog ja i idealnog ja kako bi nivo našeg samopoštovanja bio veći.

Da sam mislila da neću uspjeti napisati ovaj tekst sigurna sam da ga ne bih ni napisala, ali bila sam uvjerena i sigurna da ću ga napisati, a sad koliko dobro to sami procijenite… ali znam samo jedno… ja doista vrijedim, a Vi?

U Sarajevu, 30. 11. 2012.

B. K.

Jesmo li normalni!?

Nedavno čitajući knjigu autorice Ljubice Uvodić-Vranić „Kako se dobro posvađati“ nisam ni slutila da će me tematika o asertivnosti potaknuti da pišem o temi svakodnevnih dijagnoza. Postavila sam si pitanje koliko doista mogu biti asertivna kad čujem laičke dijagnoze duševnih poremećaja? Hoću li biti asertivna ili ću se baš dobro posvađati, kad čujem da netko za nekoga kaže da „nije sav svoj“?

Čitajući knjigu naišla sam na rečenicu koja govori o tome kako je svaki naš vid ovisnosti ishod autoagresije, odnosno agresije prema samome sebi. Okolina i faktor nasljeđa su nešto od čega smo izgrađeni kao osoba. I teško je doista razdvojiti što nam je dala majka priroda, a što smo usvojili iz našeg okruženja, ali jedno je sigurno jasno kao dan … svi naši postupci, naše ponašanje, su odraz našeg svjesnog, podsvjesnog ili nesvjesnog dijela ličnosti. Bez obzira iz kojeg dijela svijesti dolazi poriv, oni su rezultat nas samih, to smo mi, koliko god se mi određenog dijela svijesti odricali.

Postavlja se pitanje kako onda imamo pravo za nekoga reći da je lud, da treba na liječenje, na osnovu čega njegovu ličnost smatramo bolesnom? Otkud nam to pravo?

U psihologiju su poznati kriteriji abnormalnosti bez kojih ne bi bilo klasificiranja (određenja) bolesti i razdvajanja bolesti od zdravlja, abnormalnog od normalnog. Kriteriji abnormalnosti su sljedeći:

statistički kriterij

Normalno je ono čega ima najviše; oslanja se na normalnu distribuciju (raspodjela u kojoj prosječne vrijednosti karakteriziraju nešto zdravo i normalno, dok krajevi ekstremno negativnog i ekstremno pozitivnog karakteriziraju nešto bolesno i abnormalno).

socijalni kriterij

Psihičko zdravlje podrazumijeva prilagodljivost osobe na zahtjeve okoline i prihvaćanje socijalnih normi.

subjektivni kriterij

Normalno je ono što pojedinac prema vlastitom sudu smatra kod sebe ili kod drugih da je normalno.

medicinski kriterij

Čovjek je bolestan ukoliko ima simptome psihičke bolesti koji zadovoljavaju određene dijagnostičke kriterije (klasifikacijske).

Ovo su osnovni kriteriji prema kojima svi stručnjaci svijeta određuju što je doista bolest, a što nije.

Prvi kriterij kaže kako je normalno ono čega ima najviše … Ovaj primjer se najbolje ogleda u klasifikaciji homoseksualnosti. Do 1980. godine homoseksualnost se nalazila u klasifikaciji Dijagnostičkog i statističkog priručnika za duševne bolesti (DSM), jer se vrlo malo znalo tko je doista homoseksualac i nije se znao točan broj homoseksualaca u svijetu. Istina je da se ni danas ne zna točno koliki bi bio udio homoseksualaca u sveukupnoj populaciji. Međutim, kako se broj homoseksualaca povećavao (ili su barem postali transparentniji i prisutniji u javnosti), broj je izlazio iz ekstrema, tj. iz krajeva normalne distribucije i struke su bile dužne 1980. godine izbaciti homoseksualnost iz klasifikacije poremećaja. Homoseksualnost više nije poremećaj. I kako je moguće da nešto što je bilo poremećaj više nije i obratno? Vidimo da stručnjaci imaju odgovor na ta pitanja, a jedan od njih je statistički kriterij … učestalost toga „problema“ je porasla i zato se više ne govori o poremećaju. Svi kriteriji abnormalnog imaju svoje velike nedostatke, kao na primjer: socijalni kriterij koji kaže da psihičko zdravlje podrazumijeva prilagodljivost osobe na zahtjeve okoline i prihvaćanje socijalnih normi. Sinoć, u dnevnom tisku čitam kako su u Berlinu otvorene prostorije za legalno drogiranje i pitam se postaje li možda i to socijalna norma? Ako okolina postavi drogiranje kao socijalnu normu hoće li to za određeni broj godina postati normalno, a osobe koje nisu ovisnici o drogama možda postati nešto abnormalno po socijalnim kriterijima koji će nam doći (iskreno se nadam da neće!). O sljedećem subjektivnom kriteriju se ne usuđujem ni pisati, jer se brinem koliko će to subjektivno biti, odnosno, i sami smo svjesni posljedica koje nosi subjektivnost.

Kad i sama znanost priznaje tolike nedostatke kriterija abnormalnosti, jer i sama znanost teško utvrđuje što je bolest, a što ne, tko smo onda mi da za nekoga kažemo da je „lud“ ili da „nije sav svoj“ – kako se obično kaže u kolokvijalnom govoru.

Najčešći primjer davanja laičkih dijagnoza na našim prostorima je vezan za PTSP. Svi danas „znamo“ tko boluje od PTSP. Čim je netko neurozan, nestrpljiv, ima fizičkih problema, zaboravlja, naglo i burno reagira, a preživio je rat, 100% ima PTSP. To su česte rečenice i zaključci kojih smo svi svjedoci. Pa da se tako olako daju dijagnoze … od čega sve onda mi bolujemo … jesmo li i mi ludi? Istina, da za takvu epidemiju „ludila“ odgovornost možda snosi i sama psihologija, odnosno, psihijatrija. Naime, Freudovi sljedbenici često govore da samo 5% ljudi mogu biti svrstani u potpuno „normalne“, dok svi ostali, svjesno ili nesvjesno pate od nekog oblika neuroze ili rjeđe čak i od psihoze. Tomu naprotiv, humanistička psihologija je već od samih začetaka nastojala pristupati čovjeku kao zdravom biću, a ne kao bolesno-iskompleksiranom, što je karakteristično za prethodno navedenu grupaciju. Tko god da je u pravu, ne bismo smjeli zaboraviti da je psihologija znanost koja zahtjeva stručan pristup i dugu obuku. A tko nije stručan, svakako bi trebao biti vrlo oprezan kad je u pitanju dijagnosticiranje psiholoških poremećaja unutar svoga ljudskog okruženja. Na koncu, ljudsko suosjećanje i podrška imaju puno veći terapeutski učinak od nekakvog kvazi-psihološkog poigravanja.

U Sarajevu, 19. 11. 2012.

B. K.

Izvanjski znakovi superiornosti kršćanstva

Ako pitamo nekog gorljivog kršćanskog vjernika o tomu zašto je i kako kršćanstvo uspjelo te kako je dvanaest neukih ribara i seljaka uspjelo osvojiti cijeli zapadni svijet, vjerojatno ćemo dobiti jednostavan odgovor: pa snagom i naumom Božjim, koji je i odredio da se vjera u njegovog Sina proširi po cijelom svijetu. Međutim, cijela se stvar može sagledati i na potpuno drugačiji način…

Nedavno sam na National Geographic-u pogledao jedan zanimljiv dokumentarac koji se bavio striktno izvanjskim znakovima superiornosti kršćanstva nad drugim religioznim pokretima i sljedbama svoga vremena i nevremena. Naravno, znanstvenici ne polaze pri tomu od vjerskih pretpostavki i govora o Svemogućem Bogu i Njegovom spasenjskom naumu. Oni se u svemu ovomu ponašaju kao da Boga nema. To svakako ne znači da su svi oni ujedno ateisti. Ima i u tom svijetu vjernika, no kad je posao u pitanju, moraju se držati konkretnih činjenica i stroge metodologije (metodički ateizam), a u takvom egzaktnom okruženju uistinu se teško pronalazi mjesto za osobnog Boga, jer Bog čak ni unutar okvira kršćanske vjere nije predstavljen kao činjenica, nego kao otajstvo – sveta tajna. U Njega il’ vjeruješ il’ ne vjeruješ, tako da dokazi tu i ne igraju baš veliku ulogu. Ovakvo kontraverzno ozračje prati donekle i samu kršćansku teologiju, jer i ona je u konačnici neka znanost. Doduše, ona a priori priznaje Božje postojanje, ali mu ne pristupa subjektivno, nego objektivno. Npr. u molitvi pred oltarom, ja kao vjernik mogu reći: „Slatki moj Isuse“! No, kad pišem kao teolog, ne smijem sebi dopustiti ovakve subjektivne izljeve nježnosti, jer bi me kolege teolozi tada sigurno proglasili neobjektivnim! Zato je i sama teologija po sebi izazovna i napeta stvar, čak i pomalo zločesta – rekao bih, jer se usuđuje potisnuti subjektivni pristup Bogu te mu prilaziti isključivo objektivno. A što je to subjektivno, a što objektivno? Pa subjektivni pristup je pristup subjektu – osobi, a osobi se pristupa s poštovanjem njezinog integriteta i slobode; pristupa se s lijepim manirima i osjećanjima. Za razliku od ovoga, objektivni pristup je posve drugačiji, jer u načelu, objektivno se pristupa objektima – neživim stvarima. A s njima možemo što hoćemo i kako hoćemo. Ispitivat, istraživat, popravljat ili kvarit; prigrlit, odbacit ili zanemarit! Sa stvarima možeš kako hoćeš, pod uvjetom da su tvoje. Da, one nemaju osobne slobode i dostojanstva; s njima se trguje; čovjek ih kupuje i prodaje, ponekad iznajmljuje ili posuđuje. Pri tome se stvar ne pita za mišljenje i osobne afinitete, jer ih zapravo i nema. Tako se ponekad zabrinuto zapitam o tome, nije li Svevišnji zapravo postao talac teologije i teologa. Što zapravo želim reći, dalo bi se razjasnit jednim jednostavnim primjerom: grupa stručnjaka te promatra, zagledaju te, bockaju te, mjerkaju te različitim aparatima, raspravljaju o tebi, preispituju što su sve drugi do sad rekli o tebi i zatim pokušavaju o tebi donijeti neki epohalni zaključak, a da tebe samog pri tome ništa nisu upitali. Ni kako se zoveš, ni kako se osjećaš, ni to da li ti sam o sebi imaš potrebu nešto reći. Mislim da se nitko od nas ne bi želio naći u ovakvom košmaru nehumane znanosti! Dobro, mi svakako o sebi rado govorimo, i kad treba i kad ne treba, no, kako da pristupimo šutljivom i tajanstvenom Bogu. On ne govori tako često, a i kad govori, govori po ljudima koji opet znaju i slagati, a ako su i iskreni hoće barem pogriješiti. I tako dolazimo do čudne istine: Bog je svojom šutnjom sam od sebe načinio objekt ljudske znatiželje i istraživanja, premda je On apsolutni subjekt. E sad, to je ono gdje nama već polagano staje pamet dok se susrećemo sa ovakvim podudaranjem suprotnosti, koje se daju raspoznati i u Isusovoj osobi. On je i sluga i kralj, žrtveni jaganjac, ali i plamteći eshatološki lik posljednjih vremena. On nije samo Alfa i Omega u horizontalnoj razini kao prvi i posljednji, već i u vertikalnoj liniji hijerarhije: On je potpuno poniženi i potpuno uzvišeni, a sve je ovo valjda na tragu Božje cjelovitosti i sveobuhvatnosti. Čovjek tako može biti ili „gornji“ ili „donji“, a Bog može biti i jedno i drugo, pa čak i puno više od toga, a sve to skupa: istovremeno.

Misijska neselektivnost kršćanstva

No, da se mi ipak malo vratimo naznačenoj temi. Dakle, u prije spomenutom dokumentarcu znanstvenici su se pozabavili izvanjskim znakovima superiornosti kršćanstva nad drugim religioznim pokretima svoga vremena. Pored samog kršćanstva u razmatranje su uzeli još četiri popularna religiozna pokreta toga vremena. To su pokret Šimuna Maga, pokret Apolona iz Tyane, Mitrin kult te Izidin kult. Sa Šimunom Magom se nisu previše bavili. Konstatirali su da je povijesno poprilično izvjesno da je Šimun Mag uistinu bio ponižen i poražen u susretu sa silovitim apostolom Petrom – kako to već svjedoče Djela apostolska. Apolon iz Tyane je bio već dosta intrigantniji lik od sirovog i priprostog Šimuna Maga. Neki ga zapravo nazivaju poganskom verzijom Isusa. Čak što više, neki izvori svjedoče da je bilo mnogo, kako fizičke, tako i psihološke sličnosti između Isusa i Apolona. Mlad, vrlo lijep, karizmatičan, činio je brojna čudesa, propovijedao u korist pravde i moralne kreposti. Pa zašto je onda tako brzo pao u zaborav pred naletom kršćanstva? U svezi s tim, ovi znanstvenici kažu da je u pitanju bio vjerojatno loš izbor učenika. Naime, Apolon je imao vrlo mal broj izravnih sljedbenika, koje je pomno birao – mahom – iz visokih društvenih slojeva. I tako: em ih je bilo malo, em su bili razmaženi i naviknuti na život na visokoj nozi; a takvi se baš i nisu bili spremni žrtvovati za više ideale. Za razliku od njega Isusovi ribari – naviknuti na hrvanje i s prirodom i ljudima – pokazali su se punim misionarskim pogotkom. Osim toga, Isus je svoju radosnu vijest prvenstveno bio usmjerio na niže društvene slojeve, koji su u to vrijeme ujedno činili apsolutnu većinu unutar sveukupne društvene populacije. Sukladno tomu, kršćanstvo se širilo vrlo brzo i masivno.

Ženski faktor

Kako reče jedan od znanstvenika iz dokumentarca: „Da sam živio u ono vrijeme i da sam se trebao kladit na neki od ovih pokreta, uložio bih sve na Mitrin kult“! Ovo će reći da se radilo o vrlo zaraznom i zavodljivom pokretu koji je u Isusovo vrijeme osvajao sve veći broj sljedbenika diljem prostranog Rimskog carstva. O njihovom nauku se i ne zna puno, jer iza njih nije ostalo puno pisanih izvora. No, jedno se zna: u ovom kultu su mogli sudjelovati samo muškarci, dok su žene bile isključene, a izgledno je da im je upravo ova datost na kraju došla glave. Tomu nasuprot, kršćanstvo je od samog početka u sebe uključilo žene i to ne samo kao pasivne sljedbenice, već i kao aktivne učenice. A religijski potencijal žena je veći od muškarčevog. Pa ako i danas zavirite u bilo koju crkvu na svijetu uvijek će te nabrojati barem dva puta više žena nego muškaraca. One radije idu u crkvu, radije se mole i radije doprinose za crkvene potrebe. Možda muškarci dominiraju kroz crkveno vodstvo, no, žene su oduvijek činile većinu one moćne i široke kršćanske baze, bez koje bi i samo vodstvo ostalo kratkih rukava.

Promijeniti se a ostati svoj

Spomenut ćemo još Izidin kult. Radilo se o veselom kultu egipatskih korijena, a koji je u svom bogoštovlju častio božansku majku. Krasile su ga razigrane procesije, pune cvijeća i radosne pjesme. Privlačio je i muškarce i žene; i stare i mlade. No, ovaj kult će polako nestati pred kršćanskim marijanskim pobožnostima. A osobito je važno da je kršćanstvo osim marijanskih pobožnosti nudilo još puno toga drugoga. Dakle, Izidin kult je bio i suviše plitak i površan da bi se ozbiljno mogao u onom vremenu suprotstaviti kršćanstvu. No, s druge strane, neka istraživanja pokazuju da je ovaj kult izravno i nemalo utjecao na sam izgled i sadržaj marijanskih pobožnosti unutar kršćanstva. Izvjesno je da je kršćanstvo posudilo ponešto od njegove ikonografije i koreografije. Da je kršćanstvo stvarno znalo ponešto posuditi od drugih svjedoči i tzv. Afroditino srce. Naime, ono srce s cvijećem i vatrom, koje obično krasi Blaženu Djevicu Mariju na našim pobožnim slikama i sličicama, zapravo je helenističkog podrijetla. Antički pogani su s njim obično ukrašavali svoju božicu Afroditu, a to se sve prakticiralo još davno prije kršćanstva. I tako opet kažu ovi naši stručnjaci: s jedne strane kršćanstvo je bilo dovoljno otvoreno da prihvati neke atraktivne elemente drugih religija, no, s druge strane, činilo je to na taj način i s takvom mjerom da se nikad nije razvodnilo te izgubilo onaj svoj originalni i jedinstveni identitet, kao ni sadržaj.

Od izvanjskog do nutarnjeg znaka

Dakle, u konačnici imamo dva očita izvanjska razloga superiornosti kršćanstva. Prvi je misijska neselektivnost, a drugi je mogućnost prihvaćanja promjena koje u konačnici ipak ne zadiru u bit stvari. Prvi nam sugerira da se kršćanstvo masovno proširilo zato što je u – doslovno – svakom čovjeku vidjelo „pogodan materijal“. Nisu ga svi – kojima je naviješteno – prihvaćali, no ipak su ga mnogi od njih prihvatili. A da bi se ovo i u naše vrijeme postizalo, potrebno je nadvladati osobne predrasude. Tko kaže: „Ovaj mi je čovjek glup, a onaj lud, onaj drugi opet infantilan, a ovaj treći umišljen, četvrti fanatičan, peti prestar, a šesti premlad, sedmi ima lošu prošlost, osmi sadašnjost“ … takav čovjek zasigurno ne može biti dobar kršćanski misionar. Dobar misionar pristupa svakome hrabro i otvoreno i neće se razočarati ako po katkada i ne uspije, jer će neki drugi put zasigurno uspjeti. Ovdje zapravo prelazimo sa onog izvanjskog na ono unutarnje. Mogućnost prihvaćanja svakog čovjeka i jeste znak jedne uzvišene ljubavi i želje za općim jedinstvom. Ovo napominjem, jer naši prostori naprosto pucaju od predrasuda. Naš svećenik nerijetko kao da očekuje unaprijed da ima samo posla sa već dobro formiranim kršćanima. Oni drugi ga ne zanimaju. Prezire ih i ne želi ih u svojoj blizini. Zato se pitajmo: jesu li Krist i apostoli imali oko sebe dobre i formirane kršćane? Nisu! Tek ih je trebalo pronaći i formirati! I bi tako!

S druge strane, što znači ovo mijenjati se, a ostati ipak svoj? Tko se nije spreman mijenjati nikako, taj je obično fanatik i buntovnik, a to nije dobro. Tko je opet previše podložan i presporo se mijenja, taj je (nažalost) beskičmenjak – mali čovjek bez jasnog stava i identiteta. Mijenjati se, a ostati ipak svoj predstavlja jednu idealnu mjeru ljudskosti. To znači: znati poštivati druge, ali i sebe samog; čuvati brižno ono što je dobro, ali znati prihvatiti i ono bolje!

U Sarajevu, 19. 11. 2012.

M. B.

Čovjek – okrnjena kruna stvaranja

Križ čovještva nije nikad bio lak, a težak je i ostao. Premda smo često i sami sebi teški, moramo postati svjesni svoje vrijednosti i jedincatosti.

Činilo mu se da je proklet i kažnjen dok je sanjao velike snove u smrtnom tijelu na hirovitoj i opasnoj zemlji. Želio je mnogo više nego što je mogao ostvariti, a ako bi nešto posebno i uspio ostvariti, našao bi se već netko sličan njemu tko bi želio to ostvarenje samo za sebe. Želio je dotaknuti to divno plavo nebo iznad sebe, a kad bi pao mrak čežnja za visinama bi naprosto eruptirala; zvijezde i daleki svjetovi kao da su ga dozivali k sebi, ali on nije mogao tamo. Zavidio bi pticama, gledajuć’ kako bezbrižno lete. No, poslije je shvatio da je možda i bolje što on nije ptica, jer one su prosta bića što ne sanjaju snove.

Ni u ljubavi mu nije najbolje išlo. Nije ponajbolje shvaćao svoju ženu, kao što ni ona nije dobro shvaćala njega. Nekako su bili upućeni jedno na drugo, ali bilo mu je jasno da su oni različiti svjetovi. Nisu mogli jedno bez drugog, no, i kad bi bili zajedno počesto su bili nesretni. Tražio je odgovore koje nije mogao da nađe. Uh, kako je to teško: dovoljno si pametan da uvidiš probleme i pitanja, ali nisi dovoljno pametan da bi našao sve odgovore. Tko se tako gorko našalio pa stvorio tako kontraverzno biće? U osami bi dozivao svog tajanstvenog stvoritelja, ili neke druge zagonetne nebeske žitelje … uzalud; ovi su šutjeli, a ljudi galamili… da, ipak mora biti da je kažnjen. Mislio je da je i on nekad živio u jednom boljem svijetu, ali nešto je zabrljao, pa je završio kako je završio. Bit će da je pojeo neku zabranjenu voćku. To mu je palo napamet jer on svakako rado jede zabranjeno voće: što više zabranjeno to slađe. Ali, opet ga je uznemiravalo pitanje: zar je toliko kriv što je ono zabranjeno tako slatko i neodoljivo? Sveti ljudi su ga upozoravali da se mora popraviti ili će na kraju gadno nastradati. To mu se učinilo neobično istinitim, ali ga je opet proganjalo pitanje: nije li već dovoljno kažnjen što živi kako živi i što živi gdje živi? Shakespear je ironično primijetio: „Pakao je prazan, svi đavoli su ovdje“! Da, i to je čovjeku padalo napamet. Možda je on već u paklu i drugoga pakla osim ovoga nema. No, ipak nije bilo sve tako crno. Znao se počesto radovati u društvu s prijateljima i rodbinom. Ali i tu bi znao pretjerati, jer prevrtljivo vino je donosilo raspoloženje, no, po katkad bi oslobodilo i skrivene potisnute frustracije, pa su se slavlja pretvarala u svađe i tragedije. A čak, ako bi i slavlje prošlo u najboljem redu, ujutro bi ga znala probuditi nezgodna glavobolja, zvana mamurluk. Počesto se znao radovati i nad nesrećom neprijatelja, ali onda bi ga gorak okus kajanja prizivao u pamet.

Inflacija krivnje

Pojava zvana inflacija ne pogađa samo monetarni sistem, već i svaku drugu stvar pod svodom nebeskim. Čega je puno i previše, to će svakako izgubiti vrijednost. Tomu naprotiv, samo rijetke stvari postižu veliku vrijednost.

Kako su čovjeku prečesto govorili da je za nešto kriv, tako je i pojam krivnje s vremenom izgubio na značenju. Postmoderni sarkazam će uzvratiti: „Da kriv sam i što onda“!? A tužitelj se nađe zbunjenim pred ovakvim odgovorom. On voli da mukotrpno razotkriva krivnju kroz svojevrsnu igru mačke i miša, a miš se više nije skrivao. Čak naprotiv, sad je bahato stajao i plazio je jezičnu njezinom mačjem veličanstvu.

Nešto slično se dogodilo i svetom Božjem imenu. Nešto baš razmišljam: ma pametni su bili ti Židovi, dok su se ustručavali izgovarati Njegovo sveto ime. Oni bi se radije mjesto toga naklonili ili rekli samo Gospodin. I sam papa Benedikt u svojem „Uvodu u kršćanstvo“ primjećuje ovaj problem. Pojam Bog je vremenom postao i suviše opterećen. Svatko ga je uzimao u usta. Mnoge su se protuhe samozvano proglašavale Njegovim zagovornicima i glasnogovornicima. Mnoge su nevolje i zla učinjena u to sveto ime te je ono stoga i počelo gubiti na značenju i dostojanstvu. „Ne izgovaraj imena Božjega uzalud“ – nije to slučajno rečeno i određeno. Ali ovdje opet dolazimo do jednog univerzalnog problema. Kako reče Roman Siebenrock – jedan od mojih insbruških profesora- svaki čovjek se osjeća teološki kompetentnim, bez obzira da li nešto znao ili ne znao. Ljudi rado Boga uzimaju u usta i tako ga nehotično obezvrjeđuju.

Novi početak

Nedavno sam čitao kako se u onom kompliciranom i živopisnom kineskom pismu riječ „kriza“ piše s dva znaka. Od toga onaj prvi znak naznačuje nevolju, pogibao i patnju, a onaj drugi šansu, mogućnost i probitak. To je zapravo neobično točno definiranje pojma „krize“. Ona sa sobom nosi nevolje, ali i neke nove prilike i mogućnosti.

Danas se stalno priča o nekakvim krizama. Ekonomija, vjera, moral, poštivanje autoriteta… kao da je sve u krizi. Možda je uistinu tako, ali s tim dolaze i neke prilike; da nešto novo naučimo i shvatimo, i to prvenstveno na dosadašnjim greškama. Čovjek se predugo osjećao nesretnim i neispunjenim u svojoj kompliciranosti, kontradiktornosti i neodređenosti. Pri tome se malo tko mogao poistovjetiti sa cijelim sobom; sa onakvim kakav jest. Predugo smo se možda prepuštali parcijalnim pristupima. Netko je sve karte bacao na materijalno, a netko na duhovno; netko na individualno, a netko na ono kolektivno. Ali iskustvo jasno pokazuje da se zanemareni dijelovi osobnosti prije ili kasnije vraćaju poput bumeranga te pogađaju bolno i odlučno. Imamo mi i vanjskih neprijatelja, ali s vremenom sam shvatio da smo najgori neprijatelji sami sebi. Radije nosimo maske nego da pokušamo prihvatiti sebe same, onakvima kakvi jesmo. Kako rekoh, mi jesmo možda komplicirana, kontradiktorna i neodređena bića, ali što ako to zapravo nije nesreća, nego naš osobni blagoslov. Ne predstavlja li božićno otajstvo upravo jedan takav kopernikanski obrat glede vrednovanja čovještva. Ne pokazuje li ono da rođenje čovjeka ima smisla pa makar se rodio i u štalici. Ne pokazuje li ono da čovjek ima svoju ljepotu i vrijednost pa makar ga mnogi neprijatelji progonili i izrugivali. Ne pokazuje li ono da smo vrijedni pa čak ako i ne razumijemo ponajbolje sami sebe, a kamo li druge ljude, a tek kako slabo one uzvišene nevidljive stvarnosti.

Križ čovještva nije nikad bio lak, a težak je i ostao. Premda smo često i sami sebi teški, moramo postati svjesni svoje vrijednosti i jedincatosti. Tko je to kao čovjek? To je jedino biće u prirodi koje u sebi spaja nespojive svjetove. Materijalni smo, ali smo i duhovni. Nosimo u sebi sličnosti s drugim ljudima, ali svatko je od nas svejedno jedincat i neponovljivo originalan. Nosimo sa sobom nemire prošlosti, ali i osjećaj za eshatološku harmoniju budućnosti. Imamo vatrene emocije, ali dašak hladnog razuma; samar prisilne nužnosti, ali i krila nesputane slobode; činjenicu smrtnosti, ali i slutnju vječnosti. Nije sve to lako nositi i na okupu održati, ali to i jeste naša slava i blagoslov. Nek’ ne zamjere biljke, životinje, prekrasni anđeli i mali glavati izvanzemaljci, ali čovjek je uistinu kruna stvaranja; možda malkice okrnjena, ali svejedno je kruna!

U Sarajevu, 28. 10. 2012.

M. B.