Autor: Mario Bernadić

TRANZICIJSKI OBJEKTI I NJIHOVA PSIHOLOŠKA ULOGA I ZNAČENJE

Kakva je međusobna veza između plišanih medvjedića, duge, kreativnosti i onoga svijeta?

Dojenče u suštini i ne može razlikovati sebe od svoje majke. Za njega je sve to dio iste cjeline. Majka za njega predstavlja pouzdan i ažuran izvor hrane, topline i nježnosti. Znameniti engleski pedijatar i psihoanalitičar Donald Winnicott u ovom smislu je govorio o osjećaju subjektivne svemoći kod malog djeteta. Jer njemu se sasvim realno čini da sama želja dovodi do realizacije željenog objekta. Iz toga kasnije u život ponesemo barem dva nemala problema. Ono da nam se ponekad čini da je željeni objekt puno bliži nego što je, kao i ono drugo, da nam se već sama želja počesto manifestira kao svojevrsni izvor ugode premda je ona u svojoj suštini, a što kasnije saznajemo, puno bliže patnji i nevolji.

Kako dojenče dalje raste, ono počinje sve bolje razlikovati između onog „Ja“ i „ne Ja“. Postupno shvaća da je majka zasebno biće, i stoga se dijete ovdje susreće s neminovnom krizom. Na mjesto osjećaja svemoći i izvorne cjelovitosti sada sve više stupa osjećaj nemoći i ovisnosti o drugima. S tim u vezi dijete će početi prihvaćati i one neke specifične tranzicijske ili komfirmirajuće objekte. Ispočetka su to plišane igračke, neki ugodan meki jastuk ili prekrivač. Zanimljivo je da dijete sve ove stvari vrlo često naziva nekim osobnim imenima ili nadimcima, što znači da tranzicijski objekti predstavljaju prijelazni fenomen između onog subjektivnog i objektivnog, jednako kao što predstavljaju prijelaz između nutarnjeg i izvanjskog svijeta, djetinjstva i zrelosti. Naspram malog djeteta tranzicijski objekt predstavlja onaj prvi „ne Ja“ koji posjeduje stanovite majčinske komponente, a koji kao takav dijete može čvrsto posjedovati. Stoga on za dijete predstavlja izvor ugode i sigurnosti, i zato nimalo ne čudi da dijete za ovakvim stvarima osobito poseže dok pokušava zaspati ili kad je nečim uzrujano.

S vremenom dijete sve više raste, a reklo bi se rastu i oni tranzicijski objekti. Na mjesto priprostih plišanaca stupaju sofisticirane igračke, a zatim dalje kroz život to može biti duga, pjesme, snovi, ideje, kreativnost, umjetnost, ali i sve one najrazličitije materijalne stvari i navade. Upravo zbog ove svojevrsne promjenjive prirode tranzicijskih objekata, prije spomenuti gosp. Winnicott i nije bio odveć fokusiran na pojedine objekte kao takve, nego na samu datost instinktivnog korištenja ovakvih objekata od strane čovjeka – kao svojevrsnog mosta – i to kako bismo nadišli „prazan prostor između odsutnog svemogućeg Utješitelja i našeg malog, konačnog jada u nevolji“. Međutim, ovo kudikamo ne znači da cjelokupna problematika tranzicijskih objekata počinje i završava s pitanjem utjehe i pokušajem nadomjestka intenzivne izgubljene roditeljske ljubavi i brige. U tome smislu, neki autori ističu da se tranzicijski objekti po konačnom značenju znatno približavaju onom hegelijanskom „trećem“ – sintezi, relaciji, Duhu. Dakle, to bi bio neki međuprostor ili, bolje rečeno, međustanje koje sve povezuje, ali ujedno i čuva sve od potpunog bezličnog, pa samim tim i kaotičnog stapanja. Stoga je za čovjekovo psihološko ali i ono duhovno zdravlje najvažnije da tranzicijski objekti ostanu to što i jesu – tranzicijski objekti. Dakle, nešto što neupitno ima veze s nama, što moguće čak i izvire iz nas samih, ali što ipak ne egzistira na istoj razini stvarnosti. C. G. Jung se u ovom kontekstu rado služio slikom duge koja po sebi predstavlja veličanstvenu i trajno inspirativnu pojavu za čovjeka, no pokušati popeti se na nju – za nas bi značilo smrtonosan pad u prazno. Ovo bi se po Jungu osobito ticalo čovjekovih snova koje je on vidio kao nezavisnu stvarnost koja se ponaša po nekim zasebnim pravilima, neovisnima o našim. Premda nam snovi po Jungu kudikamo imaju što za reći, shvaćati i slijediti ih doslovno moglo bi biti posve beskorisno, pa čak i vrlo pogubno za čovjeka. Premda su najčešće satkani od nama poznatih slika, to su posredničke slike nečega do čijeg pravog značenja i identiteta tek treba doći.

U Sarajevu 9. 6. 2021.

M. B.

Izvori:

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Kidsada Manchinda

 

RANA SJEĆANJA IZ DJETINJSTVA I NJIHOV PSIHOLOŠKI POTENCIJAL

Dokle seže vaše najranije sjećanje iz djetinjstva i o čemu je bilo riječ?

Ljudi se kudikamo ne mogu sjećati vlastitog rođenja, barem ne na svjesnoj razini. Pa čak niti onih stvari iz prve godine života. Zapravo, većina se ne sjeća niti onih događaja iz druge godine života. Tako da se naša prva svjesna sjećanja obično tiču perioda između druge i pol i treće godine života, premda i ovo sve itekako može ovisiti o brojnim osobnim, pa i mentalitetskim faktorima. U tome smislu, neka istraživanja pokazuju da se bijeli Europljani bolje sjećaju ranog djetinjstva od Kineza, kao što se recimo na osobnoj razini ljubazni muškarci i dominantne žene također bolje sjećaju ovog specifičnog životnoga perioda od onih drugih.

S obzirom na to da postoji općeniti manjak sjećanja iz najranijeg perioda života psihologija ovdje govori o tzv. infantilnoj ili dječjoj amneziji. Sigmund Freud je ovo pokušao objasniti potiskivanjem traumatičnih i opscenih sadržaja svijesti od strane djeteta. Novija istraživanja za ovo su ipak našla znatno benignije objašnjenje. Prema ovome, slabo se sjećamo naznačenog životnog perioda jednostavno jer naš mozak tada još nije bio dovoljno razvijen da bi formirao dugoročna sjećanja. Ipak, neki istraživači danas kombiniraju obje spomenute teorije, tako da očito ima nešto i do nedovoljno razvijenog dječjeg mozga, ali i do onih frojdovskih trauma također. U svakom slučaju, kod većine ljudi kontinuirano sjećanje se razvija tek poslije sedme godine života.

Zašto se onda ipak ponečeg sjećamo ako se većine toga ne sjećamo?

Prema Alfredu Adleru (1870.-1937.) slučajno sjećanje ne postoji. Sveg čega se sjećamo, sjećamo se s nekim razlogom, a ovo opet osobito važi za rano djetinjstvo iz kojeg se vrlo malo toga sjećamo. Što će reći da za jedno ovakvo rano sjećanje treba postojati iznimno poseban razlog. Stoga Adler ovakva rana sjećanja uzdiže na prvo mjesto glede razumijevanja ljudske prirode. „Prvo sjećanje, napisao je Adler, pruža temeljni uvid u život pojedinca, kao i prvu zadovoljavajuću kristalizaciju njegovog osobnog stava” (Nelson, 1982.). Recimo, glede samog Adlera, neka od njegovih najranijih sjećanja su se odnosila na uznemirujuće iskustvo smrti. Stoga je prema vlastitom mišljenju kasnije i bio odabrao poziv liječnika kako bi se mogao boriti protiv smrti, kao i straha kojeg ona donosi. Stoga su se neki autori nakon Adlera pitali formiraju li onda samim tim sjećanja čovjeka ili čovjek pak formira vlastita sjećanja, i to u smislu da se on na kraju uspijeva sjetiti baš onih stvari koje se tiču njegovih sadašnjih potreba i osobnih koncepcija? U svakom slučaju, podudarnost između naših najranijih sjećanja i vlastite prirode neminovno postoji.

Ključ za otvaranje iznimno subjektivne ljudske osobnosti

Adler je na čovjeka gledao općenito kao na iznimno samokonzistentan i samosljedan sustav. Prema ovome ljudi su subjektivni te žive u subjektivnoj stvarnosti izgrađenoj te održavanoj na različitim izmišljotinama, i to ono često – pod svaku cijenu. Ova samosljedna struktura osobnosti čini nečiji stil života, koji opet predstavlja okvir za razumijevanje i predviđanje vlastitih iskustava toga čovjeka. Stoga je struktura osobnosti kod većine ljudi izuzetno konzistentna i ne baš lako promjenjiva. Adler u ovom smislu govori kako su ljudi vođeni „mekim determinizmom”. Zato se ovdje postavlja pitanje postoji li uopće „prozor” u taj nečiji stil života? Prema Adleru taj prozor je „rana rekolekcija” (prisjećanje), odnosno naznačeni uvid u čovjekova rana sjećanja. „Metaforički, rano prisjećanje priča je o nečijem životu, načinu razumijevanja čovjekovog pogleda na sebe, na druge, na svijet i na to kako se čovjek suočava sa životnim izazovima na svom putu do željenog osjećaja savršenstva i završetka – kroz svrhovito prisjećanje. Selektivno se (namjerno) sjećamo samo onih događaja iz ranog djetinjstva koji su u skladu s našim današnjim pogledom na sebe, druge i svijet” (Bluvsthein, 2015. poziva se na Ansbacher & Ansbacher, 1937; Clark, 2013). Ili, drugim riječima, na kraju se obično sjećamo samo onoga što nam je na osobnoj razini jako važno, a na taj način zatim možemo spoznati i sve ono što nam je manje-više nevažno premda nam se na svjesnoj razini i ne mora tako činiti. Dakle, ne smijemo zaboraviti ono da se naša aktualna subjektivnost pored pokoje istine počesto bazira i na nebrojenim izmišljotinama od kojih ne odustajemo ni pod koju cijenu, dok će nam s druge strane rana sjećanja gotovo nepogrešivo otkriti tko smo mi u stvari i čemu to kao ljudi težimo.

U Sarajevu 27. V. 2021.

M. B.

Izvori:

– Bryce Nelson, Why Are Earliest Memories So Fragmentary And Elusive? (Izvorno objavljeno u tiskanom izdanju The New York Timesa od 7.XII.1982., s. 1, sekcija C) Online izvor: https://www.nytimes.com/1982/12/07/science/why-are-earliest-memories-so-fragmentary-and-elusive.html (Stanje: 27. V. 2021.).

– Marina Bluvshtein, Adlerian Early Recollections: Application to the Client (29. VII. 2015.), Minesota Psychological Assotiation, https://www.mnpsych.org/index.php?option=com_dailyplanetblog&view=entry&category=industry%20news&id=156:adlerian-early-recollections-application-to-the-client (Stanje: 27.V.2021.).

– Frank McLynn, Carl Gustav Jung, St. Martin’s Press, 1996.

– https://en.wikipedia.org/wiki/Childhood_amnesia (Stanje: 27. V. 2021.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: dissq

PSIHOLOGIJA SLABOSTI

Čovjek teži moći i snazi kako bi zatim na miru mogao ugađati svojim i tuđim slabostima…

U vrlo ozbiljnoj knjizi vrlo neozbiljnog naziva (Ninja Hacking), autorski dvojac Thomas Wilhelm i Jason Andress između ostalog (XI. poglavlje) progovaraju i o stanovitim psihološkim slabostima, i to u kontekstu subverzivnih poslovnih i špijunskih aktivnosti. Ovdje spadaju sigurnost, seks, bogatstvo, ponos i zadovoljstvo. Dakle želite li preoteti tuđeg stručnjaka za vlastitu firmu ili vam tek trebaju neke povjerljive informacije, najlakše ćete ih pridobiti uz pomoć jedne od ovih pet pobrojenih stvari. Jednostavno, pitajte čovjeka koliko zarađuje, užasnuto konstatirajte da je podcijenjen i potplaćen te da on zasigurno zaslužuje bolje i više i već je vaš. Ili je možda vaša meta ipak netko tko ne trza previše na novac i ponos jer je skromni kreativac koji uživa u radu. Nema problema nikakvih, obećajte mu manje administrativne gnjavaže i više kreativne slobode (zadovoljstvo) i opet je vaš. Za neke druge eventualne slučajeve, imate još one druge dvije stvari s popisa na raspolaganju…

Dakle pod psihološkim slabostima Wilhelm i Andress ovdje smatraju one neke niže motive koji su u stanju lako odvojiti pojedinca od onih viših motiva (pripadnost i odanost postojećoj društvenoj skupini, rad za opće dobro) i stoga ove nikako ne treba podcjenjivati. Osobito ne zato što se u današnje vrijeme naznačene slabosti masovno proklamiraju kao izričite jakosti. Stoga bi se ovdje morali pitati jesu li to onda sve u konačnici slabosti ili su ipak jakosti?

Odgovor na postavljeno pitanje nije lak jer se čini da svaki izbor i svaka društvena pozicija sa sobom nose i jedno i drugo. Recimo, ako ste bogati i utjecajni, vjerojatno nećete morati dugo čekati u nekom redu i zezati se sa zaštitarima, no vjerojatno će te slično proći i ako ste invalid u kolicima ili opet ako ste zapuhani uposlenik s tri paketa u naručju. U ovom kontekstu se čini da najmanje povlastica sljeduje one prosječne građane, pa su stoga oni i najpodložniji nemoralnim ponudama iz prvog dijela teksta.

(Ne)ljudi koji nadahnjuju

U jednom zanimljivom društvenom istraživanju časopisa „Journal of Personality and Social Psychology” povelo se pitanje o tome koji su likovi više inspirativni za običnog čovjeka. Oni koji su oduvijek kroz život bili dobri i na visini zadatka ili oni koji su kroz duži period bili skloni „samo-nanesenim” problemima iz domene toksikomanije, kocke, lošeg društva … pa se na kraju ipak nekako uspješno izvukli iz svega toga? Zanimljivo ili ne, pobjedu je na kraju uvjerljivo odnijela ova druga skupina. Postavlja se pitanje zašto? Prema čikaškom psihologu Nadavu Kleinu naznačena skupina društveno se čini inspirativnijom jer je pretpostavka da su oni morali uložiti znatno više truda za svoj povratak u normalu. Međutim to je po sebi očito greška jer prosječan čovjek očito nema pojma o tome koliko je puno truda i žrtve potrebno da bi se kroz život bilo konstantno dobrim i uzornim. Dakle opet vidimo kako slabost često nadvladava jakost, i to moguće samo zbog toga što većina i razmišlja upravo iz jedne perspektive slabosti…

Međutim naznačeno istraživanje bi se moglo sagledati iz barem još jednog smjera. Recimo, iz domene menadžmenta ljudskih resursa je dobro znano da uposlenike puno bolje motivira manja plaća, koja zatim konstantno pomalo raste nego velika plaća u startu, koja zatim kroz duže vrijeme stagnira. To jasno pokazuje da je za čovjeka napredak uvijek inspirativniji od stagnacije, pa makar se pri tome radilo i o jednom vrlo mršavom napretku kao i naspram njega vrlo solidnoj stagnaciji. Na kraju bi se ista zakonitost barem djelomično mogla primijeniti i na prije spomenuto društveno istraživanje. Premda su uložili silan trud da uvijek budu izvrsni i na visini zadatka, oni vječito dobri ljudi u konačnici na izvjestan i čudan način stagniraju. A to nije motivirajuće. I to ne samo za druge ljude nego ni za njih same. I oni bi rado osjetili slast napretka, ali nemaju više realno kamo napredovati. Usamljeni stoje na vrh brda i zabrinuto se propitkuju što ih je to snašlo.

Zašto glumatanje snage predstavlja put u istinsku slabost?

Zbog kulture koja cijeni heroje i snažne osobnosti, danas su mnogi u situaciji da glume jakost premda su po sebi slabi, ne znajući da će upravo na taj način tek dosegnuti istinsku slabost. Zašto je iskren slabić u neupitnoj prednosti pred lažnim snagatorom? Odgovor bi glasio: zbog vjernosti istini i onome pravome sebi. Istina uvijek djeluje oslobađajuće, pa čak i kad je to neugodna istina. S druge strane, održavanje lažnog sebstva uvijek iziskuje izniman psihički napon koji će na taj način već prije ili kasnije ozbiljno i proklizati.

Umjesto zaključka

Kineski mudrac Lao Tse još vrlo davno primijeti kako sraz snažnog i slabog u konačnici i nije onakav kakvim se čini na prvi pogled. Malo dijete vlada nad ženom, kao što ta krhka ženica vrlo često vlada nad mužem. I mnogo dalje od toga: „Na ovom svijetu nema ničeg istančanijeg ni blažeg od vode. Ali ona pobjeđuje nepopustljivu tvrdoću stijene i u tome joj ništa nije ravno. Slabo nadvladava snažno, tvrdoća popušta pred nježnošću – to svatko zna, pa ipak nitko ne djeluje u skladu s tim”. Naznačeni sraz u kršćanstvu zadobiva i svoju teološku dimenziju. Martin Luther je bio mišljenja da se Bog po Isusu Kristu odlučio objaviti kroz sablazan križa upravo zato jer ljudi u konačnici više cijene ono slabo nego jako premda toga na prvu svakako nisu svjesni. Stoga bi se za sam kraj moglo reći kako uobičajena dinamika ljudskog života ide u smjeru pokušaja stjecanja snage i moći, i to kako bi se onda na miru moglo ugađati vlastitim i tuđim slabostima. I upravo bi se zbog toga i moglo reći da su slabosti te koje u konačnici (još uvijek) gospodare ovim svijetom. U svakom slučaju bilo bi jako dobro o svemu ovom iz temelja promisliti…

U Sarajevu 15. V. 2021.

M. B.

Izvori:

– Thomas Wilhelm – Jason Andress, Ninja Hacking: Unconventional Penetration Testing Tactics and Techniques, Syngress, 2010.

– Micaela Heck, The Strength in Our Weaknesses (published November 2, 2017 – last reviewed on April 17, 2018), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/us/articles/201711/the-strength-in-our-weaknesses (Stanje: 15. V. 2021.).

– Mel Schwartz, Why Acting Strong Is Really Weak (25.II.2016.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/us/blog/shift-mind/201602/why-acting-strong-is-really-weak (Stanje: 15. V. 2021.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: fizkes

„DAN JE DUG, A ŽIVOT KRATAK” – I OSTALI ŽIVOTNI PARADOKSI…

Sukladno svome grčkom izvorniku, riječ paradoks označava nešto neočekivano, a ovdje namjeravamo govoriti o životnim paradoksima, dakle, o onim nekim specifičnim iznenađenjima što nam ih život usput priređuje, te zbog kojih se na kraju često pitamo zašto to nismo nekad već ranije uspjeli shvatiti ili se barem začuđeno zapitkujemo zašto je to uopće tako?

Rajski paradoks: Pod rajskim paradoksom ne misli se na onaj „gore” raj, nego na različite morske i tropske rajeve kamo ljudi rado odlaze provoditi odmor. Sadržaj paradoksa odnosi se na datost da se ovakva idilična putovanja nerijetko znaju pretvoriti u pravu noćnu moru. Gripe i prehlade, trovanja hranom i vodom, toplotni udari, masakriranje od strane komaraca i drugih egzotičnih krvopija, pa čak i srčani udari – sve se ovo statistički dokazano učestalije događa ljudima na takvim divnim destinacijama nego kod kuće. Naznačeni paradoks se da sasvim jednostavno objasniti. Nagla promjena sredine, klime, vode, hrane i zraka za naš organizam može predstavljati izniman stres. Stoga se mudriji pripadnici ljudske vrste za ovakva putovanja pripremaju opsežno, i to ne samo kroz pametan izbor odjeće i namjernica koje će im zatrebati nego i kroz odlaske na neko lokalno jezero, rijeku ili bazen, kroz povećanje tjelesne aktivnosti, pa čak i kroz ono smiješno sunčanje na balkonu. Dakle, pouka je u tome da i one najljepše životne promjene zahtijevaju adekvatnu adaptaciju i aklimatizaciju.

Paradoks dosade: Robert Hanssen dugo se vremena činio uzornim čovjekom. Viši agent američkog FBI-a, posvećen suprug i otac, aktivan katolički vjernik… Na kraju se ispostavilo da je dugih dvadeset godina špijunirao za Ruse, nanoseći tako nenadoknadivu štetu američkoj obavještajnoj zajednici. Za svoje ilegalne špijunske aktivnosti je kroz dvadeset godina od Rusa primio preko milijun dolara, od kojih nikad nije potrošio niti jedan jedini cent. Govoreći na kraju o svojim razlozima, Hanssen je rekao da nije to učinio ni zbog novca a još manje zbog želje da napakosti svojoj domovini. Jednostavno, učinio je to zbog čiste dosade. Ulazeći kao mlad u FBI nadao se uzbudljivom životu i poslu, da bi se na kraju kao član unutrašnje kontrole neprestance ubijao od dosade. Naime, posao mu se sastojao od toga da preko kompjutera po cijele dane nadgleda bankovne račune svojih kolega. Kao eto, da se negdje ne bi potkrao neki neprijavljen sumnjiv dolar, kao što će ih se njemu na kraju potkrasti preko milijun zakopanih u vrtu kuće.

Da je uzbudljivi špijunski posao po sebi zapravo poprilično dosadan, svjedoče i neki drugi izvori. Ispitkujući tako o negdašnjim špijunskim aktivnostima ruskog predsjednika Vladimira Putina, zapadni novinari jednom zgodom nabasaše na nekog njegovog kolegu iz nekadašnjeg drezdenskog KGB-a, Bivši špijun im tada otprilike reče: „Ma dajte ljudi, mi smo dvije trećine vremena pisali nekakve birokratske izvještaje za Moskvu”!

Dakle, paradoks dosade nalaže kako je istu u životu nemoguće izbjeći. Štoviše, ista kao da se povećava sa umnažanjem aktivnosti oko njezina izbjegavanja. S druge strane, čini se učinkovitijim dosadu prihvatiti stoički kao neotuđiv aspekt svakog ljudskog života i rada. U svakom slučaju, da se gospodin Hanssen bolje znao izboriti s dosadom na svom poslu, sad se do kraja života ne bi morao doslovno ubijati od dosade u „ADX Florence” zatvoru super-maksimalne sigurnosti gdje zatvorenici 23 sata i 15 minuta dnevno provode sami samcati u skučenoj betonskoj tamnici u kojoj je čak i namještaj izrađen od jednoličnog hladnog armiranog betona.

Paradoks usamljenosti: Ovaj paradoks nalaže da će osoba biti usamljenija što ima više poznanika, a sve ovo osobito prati danas žitelje velikih gradova. Mnoštvo površnih odnosa pogađa ljude dubokim osjećajem iluzornosti, dok psihologija naznačeni paradoks upravo vidi kao jedan od glavnih okidača distimijskih stanja, što bi se moglo opisati kao sveprisutna depresija niskog intenziteta. Dakle, ovakve osobe nisu bolesne u patološkom smislu. Po sebi su najčešće posve funkcionalne i odgovorne, ali jednostavno nisu više u stanju radovati se i uživati u životu. U tome smislu nas paradoks usamljenosti vraća do Jungove definicije usamljenosti koja nalaže da usamljenost ne znači biti sam, nego ne imati s kim pričati o onim stvarima koje su nama osobno važne.

„Dan je dug, a život kratak” paradoks: Kao što znamo, radni dan se stvarno zna pokatkad poprilično otegnuti. Međutim, u svojim zrelim godinama ljudi najčešće primjećuju da im je život u globalu zaprepašćujuće brzo proletio. Razloge ovog paradoksa treba tražiti u relativnosti vremena, a osobito u relativnosti onog imanentnog psihološkog vremena. U tome smislu, radni dan nam se može činiti realno predugim naspram naše želje da idemo kući, ali isto tako, život u svojoj cjelovitosti nam se na kraju može činiti realno prekratkim naspram one naše urođene čežnje za vječnošću.

„Zašto iznimno talentirani učenici i studenti kasnije počesto i ne uspiju u ostvarivanju nešto posebno uspješnih profesionalnih karijera?” Ovaj paradoks ne važi samo u našem, korupcijom i nepotizmom prezasićenom poslovnom okruženju, nego počesto čak i na Zapadu, dakle, u poprilično „fair play” poslovnoj atmosferi. Prevelikim fokusom na školsko gradivo nerijetko se učine previdi vezani za sticanje onih nekih drugih jako važnih životnih i poslovnih kompetencija. Osim toga, djeca koja se previše forsiraju u ranoj dobi kasnije lako mogu izgubiti bilo kakvu ambiciju i interes. Tako da se na kraju ne kaže uzaludno ono: „Čudo od djeteta ostaje samo čudo od djeteta”!

Paradoks zadovoljstva: Bogati i slavni nas stalno uvjeravaju kako ljepota, slava i novac ne donose sreću. No, budimo realni, vrlo se mali broj njih ikad odrekne svih tih zavodljivih stvari za koje tvrde da im nisu uspjele donijeti sreću. Dakle, donose li ili ne donose? Pa na ovo pitanje psihologija bi rekla da donose, ali ne previše. Konkretno, okolnosti pod našom kontrolom (zaposlenje, obrazovanje i novac) čine na kraju samo oko 10 do 15 posto naše „subjektivne sreće“. Sve više od toga prvenstveno ovisi od osobina i temperamenta pojedinca. U tome smislu se čini da su neki ljudi već po svojoj prirodi zadovoljniji i spokojniji od onih drugih, te da se ovo prirođeno nahođenje kasnije i ne mijenja znatnije kroz život.

Paradoks visokih očekivanja: Nije dobro ničemu ne težiti, ničemu se više od života ne nadati. No isto tako previsoka očekivanja na kraju se znaju pokazati i znatno gorim ubojicom životne radosti i zadovoljstva od onog prvog. Strukturalistička misao bi rekla da je ljudska želja poprilično živa stvar. Jedna želja uvijek rađa onu drugu, i tako u nedogled. U svakom slučaju, ovog „podstanara” treba itekako dobro nadzirati, inače će se nakotiti preko svakog smisla i mjere.

Paradoks ljepote: Tuđa ljepota kod većine ljudi stvara dojam i očekivanje kao da je kod ljepotana i ljepotica i sve ostalo samo lijepo i dobro. Stoga ih se često idealizira, te se u njih obično strastveno i zaljubljuje. Međutim, kod mnogih od njih se s vremenom pokaže da i nisu mnogo više od toga što su lijepi, tako da od njihove silne ljepote na kraju vrlo često nitko nema isuviše koristi. Ni ovi što su lijepi ni oni što su ih prethodno bili idealizirali.

Paradoksa svakako ima još puno, no ovdje ćemo za kraj spomenuti još samo jedan – paradoks konflikta. Ovaj paradoks nalaže da se upornim izbjegavanjem konflikta nikako nećemo riješiti istih. Štoviše, čini se kako će nas jedan takav stav tek dovesti do onih pravih i opasnih konflikta. Cijela ova psihološka situacija ima svoj stanoviti pandan i u onom izvanjskom okruženju. Recimo, kontrolirano pokretanje lavina i poplava od strane čovjeka kako bi se izbjegle one velike katastrofalne lavine i poplave.

Za kraj ćemo istaknuti kako iole pomnija analiza pokazuje da životni paradoksi i nisu nešto osobito paradoksalni. Radi se sve od reda o normalnim i predvidivim stvarima, no koje zbog ishitrenog i površnog načina razmišljanja i planiranja obično ne uspijemo na vrijeme shvatiti kako je to trebalo. Naspram toga nam kao utjeha ostaje ono da je iskustvo ipak najbolji učitelj.

U Sarajevu 19. IV. 2021.

M. B.

Izvori:

– https://www.psychologytoday.com/intl/archive?search=Paradox&op= (Stanje: 19. IV. 2021.).

– paradoks. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 19. 4. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=46587>.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: madamlead

 

U ČEMU NAS DRUGI PROCJENJUJU BOLJE NEGO MI SAMI SEBE?

„Naša osobnost nije ono što mislimo da jeste, nego ono što jeste”! (Simine Vazire)

 

Jednom su me poznanici pozvali da navratim do njih, i već mi je unaprijed od toga bilo ponešto neugodno. Jer znao sam već od ranije gdje žive. Stara derutna zgrada u još derutnijoj pokrajnjoj uličici u centru grada. Krajolikom su dominirale očerupane smeđo-sive fasade, a gdje ih više nikako nije bilo bezlično su se ukazivale izblijedjele cigle iz tko zna kojeg vremena, dok se iz pravca podrumskih okana prolamao intenzivni memljivi vonj, koji kao da je imao tu neku čudnu moć da iz čovjeka u par trenutaka izvuče svo raspoloženje i snagu. No, kad sam konačno dosegao svoju destinaciju, iznenađenje! Poznanici su živjeli u prekrasnom prozračnom stanu, prepunom cvijeća, slika i ostalih mahom modernih umjetničkih eksponata. Naprosto se nisam mogao prestati osvrtati oko sebe i zapitkivati o svim tim divnim detaljima. Poslije toga posjeta mi ni cijela ta zgrada više nije bila ružna.

Naravno, tijekom života sam doživio i par posve obrnutih posjeta, ono, da nakon ulaska u grandioznu bogatašku kuću ostanete zateknuti posvemašnjom prosječnošću cjelokupnog nutarnjeg zdanja…

E sad, jest da svaka usporedba šepa, ali čini se da stanoviti debalans onog nutarnjeg i izvanjskog vidika prati i samog čovjeka. Mi „iznutra” vidimo što vidimo, bilo to lijepo ili ružno, a ono što drugi o nama opažaju izvana, često se posve razlikuje od prije spomenutog nutarnjeg vidika. Sve ovo se naravno ne tiče svih mogućih aspekata naše osobnosti, nego onih nekih posve specifičnih. U tome smislu, francusko-američka psihologinja Simine Vazire govori kako smo glede nutarnjeg stanja naših emocija, a osobito što se tiče naših strahova, briga i boli definitivno bolji suci od drugih ljudi. Međutim, glede naše inteligencije, sposobnosti i kreativnosti, drugi su tu objektivniji od nas samih, slično kao što smo i mi objektivniji glede njihovih intelektualnih i kreativnih kapaciteta. Zašto je to tako?

Prva stvar o kojoj ovdje treba voditi računa po Vazire je to da naša osobnost nije to što mi mislimo da jeste, nego ono što jest. Mi pristupamo svojoj osobnosti kao priči koju treba ispričati, a osobnost je zapravo ono što priča tu priču. I dok se mi u našim razgovorima fokusiramo na ono prvo, drugi ljudi radije gledaju ovo drugo – onoga koji priča, a ne ono što on pokušava reći. Ovo se na koncu ne tiče samo naših konverzacija nego i naših aktivnosti općenito. Prema Vazire naša osobnost stalno naokolo ostavlja tragove čega god se dotakla. Bilo da nešto kupuje ili objavljuje kakve sadržaje na društvenim mrežama, naša osobnost uvijek ostavlja vlastiti potpis i tragove…

Druga važna stvar o kojoj ovdje treba voditi računa prema Vazire jest to da sebstvo ima poteškoća u preciznom prosuđivanju sebe u poželjnim ili nepoželjnim područjima. Jednostavnije rečeno, to je li neka druga osoba koju poznajemo glupa ili pametna – realno, nas samih se i ne tiče previše. Upravo zato u takvoj situaciji i možemo biti objektivni. Ali kad smo u pitanju mi sami, hm, čini se da tada puno toga pada na kocku. To je bremenito pitanje osobnog uspjeha i neuspjeha, pa samim tim i pitanje smislenosti cijeloga našeg života. I samim tim, tu je skoro pa nemoguće biti objektivan. Pitanje je samo hoćemo li u većoj mjeri podleći kompleksima više ili onima niže vrijednosti?

Kome vjerovati?

Ako čovjek na kraju čak i prihvati to da za procjenu svojih intelektualnih i kreativnih sposobnosti treba pitati druge ljute, ponovno će se susresti s vrlo teškim pitanjem: Koga uopće pitati? Kao što vjerojatno svi već znamo, neki bliski ljudi su uvijek i to nekritički spremni braniti nas i naše stavove, čak onda kad smo možda i sami svjesni da nismo u pravu. S druge strane, neki su nas opet voljni napadati, a da nismo praktički ništa ni progovorili. Osim toga, ovakva izvanjska očitovanja obrane i iskrivljenja prema našoj osobnosti uvelike i utječu na formiranje prije spomenutih osobnih kompleksa. Naznačeni paradoks nalaže da premda nas drugi mogu objektivno procijeniti, oni će to što zbog svojih interesa, što zbog naravi vlastitog afiniteta prema nama vrlo rijetko objelodaniti na adekvatan način. U tom smislu, Vazire ističe da premda se stalno susrećemo s tuđim dojmovima o sebi, za stvarnu samo-procjenu obično možemo pitati onu samo jednu jedinu osobu. Valjda onog nekog tko je nedvojbeno, te u više navrata pokazao i dokazao da je uz nas, ali isto tako, i rekao nam uvijek otvoreno kad se ne slaže s nama. No, prema Joachimu Kruegeru ovdje se otvara mogućnost i za moguću alternativu. Za objektivnost samo-procjene nužno potrebnu statističku agregaciju na neki način možemo i sami poprilično uspješno simulirati ukoliko budemo svakodnevno vodili bilješke o vlastitom stanju i dojmovima. I zatim će nam se ono objektivno početi pokazivati i to u vidu presjeka cijelog onog mnoštva parcijalnih subjektivnih dojmova i zapažanja.

Što ako smo stvarno glupi?

Ako nas neki usprkos svemu ne vole, a oni drugi usprkos svemu vole, a eto – i jedni i drugi ustvari kao objektivno mogu procijeniti naše stvarne sposobnosti, čemu onda sve ovo? Nije li onda najbolje da radi vlastitog samopouzdanja u nedogled pumpamo svoj ego, pa čak i u slučaju da smo u konačnici zbilja glupi i nesposobni? Odgovor nalaže kako većina nas upravo ovo već i radi, ali zato bi na koncu i bio red preispitati se ima li što od ovoga ipak malo bolje?

Ako mrvicu zavirimo u povijest ljudskog razvoja i napretka, vidjet ćemo da razvoj i napredak nisu ništa drugo doli pokušaj nadilaženja i premošćivanja naših ograničenih sposobnosti. Vatra je izumljena jer se naša tjelesa slabo nose s hladnoćom, kao i oči s mrakom. Osim toga, također kao vrlo korisno, držala je i podalje divlje zvijeri od ljudskih nastambi i kampova, kao što je i termički obrađenu hranu činila mekšom i probavljivijom. Nekih 300 000 godina kasnije, čovjek je izumio kalkulator jer se njegov mozak ne snalazi najbolje s proračunom velikih brojeva, kao i različita prijevozna sredstva jer na veće daljine po sebi nismo ni najbrži ni najizdržljiviji … i puno toga drugog, a sve kako bi se premostile neke naše prirođene niske sposobnosti. Dakle, paradoks nalaže da do napretka najčešće dolazi tamo gdje su ljudi svjesni svojih slabosti i nemogućnosti. S druge strane, prepotencija ne vidi mjesta bilo kakvom napretku, dok nedostatak rezultata i pozitivnih promjena jednostavno pokušava zataškati osudom drugih ljudi.

Stoga je od bilo kakvog mogućeg hendikepa u konačnici ipak puno gore ne priznavanje postojanja istog. Osim toga, različita ispitivanja radnog okruženja pokazuju kako prosječni uposlenik prvenstveno želi biti okružen marljivim, kooperativnim i pozitivnim suradnicima. Naravno, bit će još bolje ukoliko su ovi natprosječno inteligentni. Međutim, one prve osobine po sebi vrijede i bez velike pameti, dok sama pamet vrijedi tek ukoliko se posjeduju i one prije spomenute osobine. No, ako je sve ovo već po sebi poprilično jasno, odakle onda kod većine ljudi tolika bojazan da i nisu nešto posebno pametni? Faktora je vjerojatno više, ali tu se ipak najizglednijim čini strah od teškog tjelesnog rada. Jer jelte, pametni uglavnom sjede, razmišljaju, pričaju i odlučuju, dok nepametni (baš) rade. No, ovaj strah se u konačnici pokazuje tek djelomično opravdanim, jer kako već rekosmo, globalno iskustvo pokazuje kako su marljivi, kooperativni i pozitivni suradnici uvijek poželjniji od onih koji nisu ništa drugo osim pametni.

U Sarajevu 26. II. 2021.

M. B.

Izvori:

– Simine VAZIRE, Erika N. CARLSON, Others Sometimes Know Us BetterThan We Know Ourselves (2011.), ResearchGate, https://www.researchgate.net/publication/254081497_Others_Sometimes_Know_Us_Better_Than_We_Know_Ourselves (Stanje: 26. II. 2021.).

– Washington University in St. Louis. “Others may know us better than we know ourselves, study finds.” ScienceDaily. ScienceDaily, 27 February 2010. <www.sciencedaily.com/releases/2010/02/100226093235.htm> (Stanje: 26. II. 2021.).

– Joachim I. KRUEGER, Do Others Know You Better Than You Know Yourself? (28. IX. 2012.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/us/blog/one-among-many/201209/do-others-know-you-better-you-know-yourself (Stanje: 26. II. 2021.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Dmitriy Shpilko

ŽRTVA, MUČENIK, SPASITELJ – OD SJAJNIH UZORA DO PSIHOPATOLOŠKOG TEATRA APSURDA

Sasvim je u redu povremeno se osjećati povrijeđenim i ranjenim, ali ne prečesto…

 

Sasvim je uredu povremeno se osjećati povrijeđenim i ranjenim. Psihologija nalaže da ovakva osjećanja koreliraju s čovjekovim samopoštovanjem i osjećajem vrijednosti. No, ako se netko stalno ili barem vrlo učestalo ovako osjeća, tada moguće ulazimo u zonu sindroma žrtve koji se pokatkada naziva i kompleksom- ili opet mentalitetom žrtve.

“Sve loše i samo loše mi se događa.”

“Ne mogu tu ništa učiniti, pa zašto onda pokušavati?”

“Nikoga nije briga za mene.”

Svaka nova poteškoća može ojačati te beskorisne ideje, sve dok se ove vremenom posve ne ustale u nutarnjem monologu „žrtve”, koja s tim gubi na mentalnoj elastičnosti, bivajući na taj način spriječenom na putu oporavka i ozdravljenja. To je moguće ujedno i najveći problem naznačenog sindroma, jer iz iskustva znamo da svako dobro životno nastojanje neminovno podrazumijeva višestruke pogreške i neuspjehe, a „žrtva” se sa svim tim jednostavno ne zna izboriti. Tamo gdje drugi ljudi nakon kraćeg žalovanja kažu: „Pokušat ću ponovno”, netko sa sindromom žrtve će po tko zna koji put zaključiti: „Još jedan dokaz da sam ja isključivo pretplaćen/a na loše stvari i neuspjehe”!

Uzroci

Sindrom žrtve može imati različite uzroke. Često je u pitanju posljedica stvarne viktimizacije. Dakle, ono po principu da je netko pretrpio nasilje ili nepravdu, pa zatim zbog toga još dodatno bio diskriminiran i omalovažavan od strane drugih ljudi i instanci.

Drugi važan uzrok bi bila pretrpljena izdaja, a što se moguće dogodilo već u djetinjstvu i to od strane vlastitog roditelja ili staratelja. I stoga je onda naprosto i logično da će ovakvi ljudi kasnije patiti od nedostatka samopouzdanja, kao i od velikog nepovjerenja prema drugim ljudima.

Kao treći uzrok se spominje i suovisnost – tenedencija da se vlastiti interesi žrtvuju zarad interesa svoga partnera ili drugih bližnjih, a zatim se s vremenom događa gomilanje frustracija i nezadovoljstva zbog neostvarenosti vlastitih interesa. Naime, čini se kako ljudi sa sindromom žrtve općenito nisu dovoljno svjesni svojih vlastitih interesa ili ako već jesu, onda ih jednostavno ne znaju na asertivan način izraziti.

Neki autori povezuju sindrom žrtve i sa narcisoidnim poremećajem ličnosti, no ovdje bi ipak trebalo pristupiti poprilično oprezno. Naime, nedvojbeno je da se i jedni i drugi u praksi često znaju slično ponašati, ali ipak s ponekom važnom razlikom, kao i s posve različitim uzrocima. Naime, osobe sa sindromom žrtve su poslovično jako razočarane, te stoga povremeno sklone i eruptivnim izljevima bijesa. Pri tome će druge ljude nezgrapno optužiti za sve i svašta, pripisati im moguće i sva zla ovog svijeta, no na kraju će ipak vrlo brzo na površinu ponovno izbiti njihovo poslovično nisko samopouzdanje. Na taj način se nerijetko događa da će „žrtva” tijekom jedne te iste rasprave prvo optužiti druge ljude, pa zatim na kraju ponovno samu sebe: „Ja sam kriv/a za sve … ni ne zaslužujem ništa bolje od ovoga”. S druge strane, od narcisa se teško može čuti bilo kakvo samooptuživanje. Oni su puno konzistentniji u postavci da su drugi ti koji su krivi, te da im ovi drugi stoga puno i duguju. Osim toga, za narcise se čini kako istinski uživaju dok optužuju druge, dok osobe sa sindromom žrtve vidno pate, pa čak i dok ovo – optužuju druge.

Sindrom žrtve u braku i vezi

Uopće ne čudi da su osobe sa sindromom žrtve s obzirom na svoje stanje po sebi sklone formiranju nekih iznimno toksičnih odnosa. Zbog svojeg poslovično niskog samopouzdanja i samopoštovanja, iznimno su privlačne nasilnicima. Drugi neidealni toskični partner „žrtve” zove se „spasitelj”.

„Spasitelji” su priča za sebe. Radi se o benevolentnim osobama koje su silno preokupirane idejom pomaganja drugim ljudima i to u tolikoj mjeri da će na kraju najmanje brinuti o samima sebi. Premda se na prvu često čine „Bogom danima”, osobe sa sindromom spasitelja su poprilično daleko od onih nekih zacrtanih optimuma zdravog ljudskog ponašanja. Problem leži u tome što su „spasitelji” po sebi sljubljeni sa idejom dobrote te dubinski vjeruju da su oni neuporedivo bolji od svih drugih ljudi. Drugi su zapravo unutar jednog ovakvog izvitoperenog svjetonazora ili posve zli ili jednostavno nesposobni za činjenja dobra, dok ovo dobro na koncu ostaje posve rezervirano za njih – „spasitelje”. Spasitelje stoga ne pokreće ljubav, nego vlastita oholost, a njihov posvemašnji optimizam je na koncu iznimno nestabilan i površan, i to s obzirom na to da se bazira na zapravo iznimno pesimističnom uvjerenju o svijetu punom zlikovaca i defetista s tek pokojim istinski dobrim i pametnim čovjekom.

Stoga se ovdje pitamo što će se dogoditi kad se konačno sretnu „žrtva” i „spasitelj”? Pa izgledno će se dogoditi poprište svih besmislenih i beskonačnih rasprava. „Žrtva” će stalno očekivati da joj „spasitelj” pomogne i to samo kako bi mogla osporiti sve njegove pokušaje spašavanja. Premda ovo zvuči krajnje bezobzirno, važno je napomenuti da žrtve ovo ne rade namjerno. S jedne strane one itekako žele da se izvuku iz svoga bijednog stanja, kao što – s druge strane – ne vjeruju da je to moguće, jer jelda, one su kao pretplaćene za sve ono što je zlo i loše. Ipak, spasitelji će svojim velikom entuzijazmom povremeno uspjeti „žrtvu” oboružati samopouzdanjem, ali samo nakratko. Jer upravo, kako će se ovo samopouzdanje graditi „tamo” na „sjajnoj” osobnosti spasitelja, a ne „vamo” u samoj žrtvi, ova će dugoročno gledano od ovakve povezanosti puno više izgubiti nego dobiti.

Kako pomoći?

Za ovo je kudikamo potrebno puno više od dobrog htijenja i zdravog razuma. Ako ne mislite biti beskrajno strpljivima i bezočno upornima, najbolje će biti da odmah pobjegnete glavom bez obzira od „žrtve”. U protivnom će i vaše zdravlje prije ili kasnije biti dovedeno u pitanje.

Osim ovoga prvoga i najvažnijega ne preostaje još mnogo:

1) „Žrtvu” se ni na koji način ne smije žigosati jer od toga će joj biti samo još gore.

2) Umjesto toga, mudrije joj je pristupati na temelju empatije, pokušavajući na taj način dosegnuti njezino nutarnje stanje i (ne)raspoloženje.

3) Od te točke nadalje, dajući „žrtvi” za pravo kako ona apsolutno ništa ne može učiniti, treba je pitati što bi učinila u slučaju da nešto ipak mora učiniti? Naime, ovdje se ne smije zaboraviti kako osobe sa sindromom žrtve jako malo vjeruju drugim ljudima, pa čak i onima koje vole. Stoga ih se nikako ne može filovati gotovim rješenjima, pa čak ni onim dokazanima. Ovo ne znači da se neki od tako primljenih prijedloga „žrtvama” ipak neće svidjeti. No, čak ako se i svidi, tada ostaje druga prepreka u vidu niskog samopouzdanja „žrtve”. Namjesto toga, „žrtvama” se mora pomoći da nekako iznalaze rješenja unutar samih sebe. Premda šansa za ovo nije prevelika, to je ipak jedina moguća šansa.

4) S tim u vezi, žrtve će također učestalo trebati podsjećati na njihova dobra ostvarenja i uspjehe, razbijajući tako malo pomalo njihov skučen i mračan svjetonazor.

Sindrom mučenika

Za kraj ponešto i o sindromu mučenika, koji bi se s pravom mogao nazvati sindromom žrtve „na steroidima”. Da bi shvatili što nije u redu sa osobama koje pate od sindroma mučenika, prvo bi trebalo malo sagledati nutarnje motive onog jednog istinskog, po sebi uzornog mučeništva.

Istinski mučenici su, ukratko rečeno, ljudi koji iznad svega vole i cijene život, i baš zato što su odani konceptu jednog istinskog života koji po sebi podrazumijeva pravo na istinu, samoopredjeljenje, jednakost, ljubav i slobodu, tako su se onda spremni odreći svih onih životnih patvorina koje ovo ne priznaju. S druge strane, osobe sa sindromom mučenika svemu ovome pristupaju otprilike obrnutim redom. One mrze sam život, i stoga im se na neki način žuri umrijeti. A ako za to već ne bude prave prilike, oni će se svojski potruditi da je sami stvore. Jednostavno, za njih je mučeništvo smisao života, kao što im je i ljubav samo suptilni oblik mazohizma. A ako se u sve ovo umiješaju, kao što se uostalom često i umiješaju, fanatične tendencije, ovakvim ljudima je onda skoro u potpunosti nemoguće pomoći.

U svakom slučaju, ako već govorimo i o onim nekim istinskim vidovima požrtvovnosti i mučeništva, time neminovno pridodajemo ponešto jasnoće i u onaj čudnovati svijet psihopatološke mimikrije istih. Naime, požrtvovnost i spremnost na mučeništvo su neminovni izvori ljudske slave i moći. Povijest je na strani ovakvih, svijet je na strani takvih, pa i sam Bog, teološki gledano, je na strani nevinih žrtvi i hrabrih mučenika. Stoga i ne čudi to što se neki ljudi naprosto „na silu” i „preko reda” pokušavaju progurati u to odabrano društvo. Jer pozicija žrtve, premda po sebi krajnje neugodna, često je i pozicija posvemašnje moći nad onima koji nisu žrtve.

U Sarajevu 18. II. 2021.

M. B.

Izvori:

– Crystal RAYPOLE, How to Identify and Deal with a Victim Mentality (11. XII. 2019.), healthline, https://www.healthline.com/health/victim-mentality#takeaway (Stanje: 18. II. 2021.).

– Breaking Down the Martyr Complex (13. XI. 2019.), healthline, https://www.healthline.com/health/martyr-complex (Stanje: 18. II. 2021.).

– Robert LONGLEY, Understanding the Victim Complex (Last Updated November 10, 2019), ThoughtCo., https://www.thoughtco.com/victim-complex-4160276 (Stanje: 18. II. 2021.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: yarlander

IZMEĐU PREVENCIJE I PROMOCIJE

Kako ostvariti životne ciljeve, a ne izgubiti samoga sebe; kako ne izgubiti sebe, a ne zanemariti ni životne ciljeve?

G. Jung smatrao je da sve što je otprilike normalno u prvoj polovici života, u drugoj više nije. Pod tim je očito smatrao ono što se u novijoj psihologiji krije iza pojmova „ciljeva usmjerenih na promociju“, te „ciljeva usmjerenih na prevenciju“.

– Prvi se više tiču mladenaštva, drugi više zrele dobi.

– Prvi igraju na pobjedu, a drugi prvenstveno na to da ne izgube.

– Prvi nastoje iskoristiti ponuđene prilike, dok drugi pokušavaju očuvati postojeće stanje i eventualno nadoknaditi izgubljeno.

– Prvi ovise o izvanjskim poticajima, priznanjima i pohvalama, dok oni drugi prvenstveno računaju na vlastitu stabilnost i sigurnost. Stoga uz „promocijske ciljeve“ obično ide i više životnoga poleta i razigranog entuzijazma, koje – međutim – u stopu prate i ona povremena neugodna životna razočarenja te pomanjkanje osjećaja vrijednosti i smisla. S druge strane, „ciljeve orijentirane na prevenciju“ više prati onaj jedan snažan osjećaj vlastitog identiteta koji se ne da tako lako destabilizirati.

Već smo rekli kako se „ciljevi orijentirani na promociju“ više tiču čovjekovog mladenaštva, dok se oni drugi prvenstveno odnose na zreliju dob. No važno je spomenuti da to nije uvijek nužno i dosljedno tako. Neki ljudi se cijeli život više vode onim prvima, kao i neki drugi onim drugima. U svakom slučaju, jedan od fokusa uvijek nosi prevagu. Ali tu ujedno leži i glavni problem vezan za cijelu ovu priču. Prema američkoj psihologinji Heidi G. Halvorson nama su stalno potrebna oba ova fokusa. U tom smislu ona se koristi slikom automobila. Ako nas ovaj vodi na atraktivna mjesta, onda mislimo u smjeru promocije. No ako ovaj posjeduje sigurnosni pojas kao i ostale sustave aktivne i pasivne zaštite, onda mislimo u smjeru prevencije. Ili opet – pasta za zube. Ako nam ova nabacuje blistav osmijeh, to je promocija. Ali ako čuva naše zubi od karijesa i desni od gingivitisa, to je onda kudikamo prevencija.

Vezano više za posao i međuljudske odnose, ciljevi usmjereni na promociju su općenito bolji pokretači i motivatori. Ali ako pri tome ne bude i onog drugog fokusa vezanog za prevenciju, lako se dogodi da čovjek upadne u onu shemu: „Puno započeo, i malo toga dovršio“. Pitanje je zašto? Pa reklo bi se upravo zato jer se čovjek orijentiran na promociju panično boji onoga da ne iskoristi sve moguće dostupne prilike, te se tako na kraju često dogodi da ne iskoristi niti jednu kako treba. S druge strane, tipovi orijentirani na prevenciju su kudikamo temeljitiji u svojim poslovima i međuljudskim odnosima, s tim da i njima ipak nerijetko zatreba ponešto i od onog avanturističkog samo-promocijskog duha. Jer kako su sumnjičavi prema svim izvanjskim poticajima, tako često ama baš nikako ne koriste dobre prilike koje im život pruža.

Vezano više za komunikaciju, naznačeni fokusi itekako utječu na načine na koji pojedini ljudi razumiju stvarnost koja ih okružuje, kao i sam vlastiti život. Recimo, govoriti mladom čovjeku željnom priznanja, uspjeha i ostvarenja da malo stane na loptu radi vlastitog mira i stabilnosti može u tom smislu po sebi biti poprilično uzaludno, jer vidimo, on jednostavno još nije došao u tu dob da bi mu oni, prema prevenciji usmjereni ciljevi, išta značili. Stoga ako bi ga i htjeli ponešto dobronamjerno smiriti i obuzdati, onda bi mu to izgledno trebalo opet servirati na način nekakvog cilja usmjerenog prema vlastitoj promociji: „Zamisli da ti budeš taj čovjek koji će mladim ljudima poput tebe pomoći da izbjegnu sva ta ružna životna razočarenja i neuspjehe“!? Slično tomu, ako i onog drugog, samo-preventivnog lika, pokušavamo potaći da se prihvati neke dobre izvanjske prilike, izgledno ćemo to morati učiniti na način koji će podilaziti njegovoj dominantnoj želji za mirom i sigurnošću. No najvažnije je to da pri tome nikome od njih ništa nećemo lagati, jer kako smo već vidjeli, kao što istinske promocije nema bez prevencije, tako ni same prevencije nema bez ponešto i od one promocije.

U svakom slučaju, životna dinamika je takva da nakon puno sumanute ofenzive obično nastupi vrijeme posvemašnje defenzive. A stvarnost nalaže kako je za jedan smisleni život svo vrijeme potrebno ovo oboje.

U Sarajevu 9. II. 2021.

M. B.

Izvori:

– Heidi Grant HALVORSON, E. Tory HIGGINS, Focus: Use Different Ways of Seeing the World for Success and Influence, Plume, 2013.

– Heidi Grant HALVORSON, Are You Promotion or Prevention-Focused? (7. III. 2013.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/intl/blog/the-science-success/201303/are-you-promotion-or-prevention-focused (Stanje: 9. II. 2021.).

– Matthew SEDACCA, How Aging Shapes Narrative Identity (23. VIII. 2019.), Nautilus, https://nautil.us/blog/how-aging-shapes-narrative-identity?campaign_id=33&emc=edit_sl_20210208&instance_id=26827&nl=smarter-living&regi_id=99065266&segment_id=51213&te=1&user_id=0c64c71191870676a861cbb6976bcb4f (Stanje: 9. II. 2021.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Chakri Wachiprasri

STRAH OD GLUPOSTI

Zašto je današnjem čovjeku često draže da je zločest nego glup?

Kaže se da za muškarca nema veće uvrede od onoga da je „glup”, kao i za ženu kad čuje da je „luda”. Ovdje se pitamo zašto je to tako? Zar je ovo dvoje gore od onoga da smo, ne daj Bože, zločesti? Izgleda da stvarno jest, barem za današnje vrijeme. Tako poneko čak napiše i knjigu: „Loš, kakav želim da budem”. Ali nitko nikad do sada nije poduzeo tako nešto glede gluposti i ludosti. Takvog priznanja se izgledno još uvijek svi boje…

Višestruke inteligencije i višestruke gluposti

Danas znamo, i to kao znanstveno pouzdano, da je pitanje osobne inteligencije znatno složenije od onoga paušalnog suda da je netko jednostavno pametan ili ne. Howard Gardner je još prije četrdesetak godina, kroz svoje „Okvire uma” ustvrdio kako dosadašnji testovi inteligencije ne uzimaju u obzir pun opseg ljudske inteligencije, te da u konačnici svi imamo svoje snage i slabosti koje oblikuju različite dimenzije višestruke inteligencije. Predočimo si u ovom smislu recimo priprostog majstora koji s frapantnom točnošću otklanja komplicirane kvarove (tehnička inteligencija), ili polupismenog nogometaša s nevjerojatnim osjećajem za igru (sportska i prostorna inteligencija), ili opet onog neukog ciganina koji je usprkos svemu tome istinski glazbeni genij (glazbena inteligencija). Dakle, Gardnerovo istraživanje je u tom smislu optimistično, ukoliko pronalazi da su inteligencije višestruke, te da manje-više svaki čovjek na taj način ima svoj specifični dar. No, isto tako, Gardnerovo istraživanje se može uzeti i kao otrežnjujuće realistično, i to ukoliko iznalazi da i oni najpametniji među ljudima ne moraju biti baš u svemu pametni. Dapače, u nekim sferama svoga života i rada pokatkada se mogu pokazati izričito glupima. Stoga se ovdje pitamo zbog čega se ljudi danas toliko boje etikete gluposti, ukoliko već svi pokatkad i sebi i drugima uspijevamo priznati da smo u nekoj situaciji ispali glupavi?

Kako je panj postao stupidus?

Premda se u latinskom za glupana češće govorilo stultus, s vremenom će -a osobito s obzirom na prijenos u moderne jezike – prevladati onaj drugi izraz stupidus. Stupidus zanimljivo izvorno i nije označavao glupana, nego nekoga tko je zapanjen, zabezeknut, zatečen, koji je zbog nečega postao ukočen, obamro, nijem. Kako je onda zapanjeni stupidus postao glupan? Pa analogija je izgledno i više nego očita. Predočimo si nekoga nemuštog, nerječitog, nadasve sporomislećeg lika. Ili opet onog posve prostodušnog kojem i nije stalo da se nešto zauzme za sebe, premda bi možda čak to i mogao. Korak dalje, životno iskustvo očito je nalagalo da je i prvog i drugog bilo posve lako izrugati, prevariti, ali i optužiti za bilo što. Tako se s vremenom unutar rimskog teatra standardizirao lik stupidusa kao nekoga tko je dežurni krivac za sve i svašta. Možda upravo u naznačenoj antičkoj konstelaciji i treba tražiti razlog sadašnjeg straha od gluposti. Panično se bojimo jednog takvog etiketiranja jer ne želimo biti metom poruge, još manje lažnog optuživanja, pa ni onog nazovi dobrohotnog javnog sažaljenja i oplakivanja. Stoga čak i ako smo ponekad stvarno glupi, radije forsiramo ono da smo pametni … pa kako znamo i umijemo. A sve rečeno manje-više vrijedi i za onu ludost s početka…

Pohvala gluposti, ali i ludosti…

Nakon doba prosvjetiteljstva, romantičarska misao s početka XIX. st. nerijetko je kazivala hvalu ljudskoj gluposti i ludosti. Naspram prosvijećene mudrosti koja se u realnim životnim srazovima počesto pokazivala odveć distanciranom, opreznom i plašljivom, glupost i ludost su se činile odvažnima, životnima i nadasve otpornim na razočarenja. No, odatle ujedno proizlazi da jedna istinska mudrost onda neminovno mora računati s glupošću i ludošću, možda čak i više nego s pameću i normalnošću. Slično stajalište će kasnije dijeliti i C. G. Jung koji u svojim „Alkemijskim studijama” konstatira kako je glupost majka mudrosti, a pamet nikada. Što će reći da je za životnu mudrost poticajnije ono kad ispadnemo glupima, nego ono kad ispadnemo pametnima.

Michael Foucalt također se može svrstati među one koji su konstruktivno pristupali fenomenologiji gluposti. U svojem „Jeziku, protu-memoriji i praksi” on polazi od toga kako su čak i veliki mislioci u svojim znamenitim djelima iznosili gluposti, i to čini se, „kad god im se za to pružala prilika”. Suženi vidici, nedovoljno utemeljeni stavovi, djelomične istine i nadasve „pseći bijes”, ljudska perverzija i slijepa mržnja. Međutim, po Foucaultu sve to ipak ne znači da im je trud bio posve uzaludan. On je mišljenja doduše kako nas isključivo kategorično razmišljanje vodi ka nezabludivoj istini, međutim u tom slučaju bi se sve svelo na ono jednolično i isto. Stoga se glupost nanovo mora vezati za ono što naše artikulirane kategorije isključuju, i to kako bi se povratila „različitost razlika”. Drugim riječima, svijet utemeljen isključivo na istinosnim kategorijama bi kudikamo bio skladnije mjesto za život, no onda bi moguće sve bilo: „da”, „ne” i „možda”. Nasuprot tome, ljudska glupost je ono što svim našim pričama i brigama pridodaje bespotrebni ali nesumnjivo šarmantni volumen, kolorit, uzbuđenje i nijansu.

Bonhoefferov prigovor

Slično kao i Walter Pitkin desetak godina prije njega, Dietrich Bonhoeffer će, ali ovaj put iz nacističkih okova, doći do spoznaje da je glupost definitivno najveće društveno zlo, veće čak i od samog zla. Jer dok se zlo nekim slučajem još uvijek moglo obratiti ili barem urušiti u vlastitoj pakosti, za glupost je važilo da je nepobjediva i neuništiva, postojana onkraj svih razumskih argumenata i dobrih htijenja. Bonhoeffer pri tome nije ciljao na bilo koju glupost, nego na onu vrlo specifičnu. Jer dok se na vrhu nacističkog ledenog brijega nalazio Hitlerov zli genij, dvije stepenice ispod njega su se vrzmali likovi poput Adolfa Eichmanna i Josefa Kramera – apsolutno odani i napola inteligentni aparatčici koji su do zadnjeg daha svoga života prostodušno i ponešto zbunjeno tvrdili kako su oni samo obavljali svoju dužnost. Da, ovo ipak izgledno najopasnija forma ljudske gluposti, gluposti lišene bilo kakve romantike ili šarma; gluposti neosviještenog i neodgovornog građanstva koje je spremno sve primiti zdravo za gotovo i bez ikakvog priziva savjesti obavljati svoju dužnost ma kakva ona bila.

U Sarajevu 22. 1. 2021.

M. B.

Izvori:

  • Howard GARDNER, Frames of Mind : The Theory of Multiple Intelligences, Basic Books, 2011.
  • https://en.wikipedia.org/wiki/Stupidity (Stanje: 22. 1. 2021.).
  • Michel FOUCALT, Language, Counter-Memory, Practice, Cornell Paperbacks, 1980.
  • Dietrich BONHOEFFER, Otpor i predanje, KS Zagreb, 1974.

 

Izvor (foto): 123rf.com Copyright : Thomas Reimer

REALNOST I RAZOČARANJE

Mnogi razočarani kažu kako su oni samo realni, no ovdje se pitamo je li to uistinu tako?

U početku uvijek stoji nekakva nerealnost, ponekad naša vlastita a pokatkad i ona tuđa; zatim dolazi otriježnjenje i realnost, i bilo bi stoga nekako logično da ta realnost onda i dokine ono neugodno stanje koje je nestalo kao posljedica naše ili tuđe nerealnosti. Ili drugim riječima, ukoliko nas je nerealnost učinila razočaranima, tad bi nas realnost trebala nanovo ispuniti dobrim životnim motivima i entuzijazmom. Međutim, što onda reći za onaj životni scenarij kad se čovjek osjeća istovremeno posve realnim i trajno razočaranim? Pod pretpostavkom da se razočaranost prvenstveno javlja kao posljedica nerealnosti, a ne realnosti – onda bismo mogli jednostavno reći da ovakvi ljudi još uvijek nisu dosegli onu za život dostatnu razinu realnosti, premda sami vjeruju da to već jesu.

Što uopće znači biti realan čovjek?

Biti realan okvirno znači biti u skladu sa stvarnošću. Nešto preciznije, realan je onaj koji u mišljenju i ponašanju vodi računa o stvarnosti, ostvarivosti i mogućnostima. Dakle, onaj koji se zna fokusirati na ostvarivo te zaobići ono neostvarivo. Sukladno ovome, biti realan znači i ono biti iskren, dosljedan i pošten. Dakle, ne ulijevati nikome lažne nade, nego se uvijek dosljedno i transparentno držati onoga za što čvrsto vjerujemo da može ići, ne prešućujući pri tome nikome ni ono za što jednostavno smatramo da ne ide. Osim toga, biti realan čovjek podrazumijeva i ono držati se date riječi i izrečenog obećanja. Jer ako nekomu jedna takva stvar po sebi nije dovoljno realna, konkretna i obvezujuća, teško da će se i za njega samog moći reći da je realan. Stoga biti realan čovjek ne znači biti ono samo u skladu s tamo nekom izvanjskom stvarnošću nego i sa onom svojom vlastitom. U tome smislu, ako je realan, čovjek sebi neće moći dopustiti ono da jedno priča, drugo radi, a treće misli. Naprotiv, zdušno će nastojati kroz život sve tri stvari dovesti u jednu kompaktnu i skladnu cjelinu, upravo kako bi sam sa sobom mogao biti u jednoj bliskoj i realnoj vezi.

Realnost i varljivi svijet emocija

Što je to što čovjeka nagoni da obeća pa izigra, da se obveže pa pobjegne ili da ljudima priča jedno, a na kraju učini nešto sasvim drugo? Ako netko ovo radi posve svjesno i namjerno, tada kažemo da se radi o krajnje malicioznoj ili barem poremećenoj osobi. Srećom, ovakvi slučajevi i nisu toliko česti, što će reći da ljudi češće podbace zbog nekih manje svjesnih razloga. Jednostavno, dok je davao obećanje, u tom trenutku mu se to činilo posve logičnim i vrijednim obećanja, a kasnije ga je taj osjećaj popustio, pa i napustio. Sa ovim se ujedno izriče konstatacija da su takvi varljivi i nerealni ljudi nerijetko posve sljubljeni sa svojim osjećanjima, te da iste prihvaćaju kao jedinu valjanu sveodređujuću stvarnost. I oni u ovome uglavnom ne vide ništa loše, pa ne kaže li se danas tako često ono da treba slušati svoje srce, jer ono kao nikada ne griješi? Na ovo bi se moglo reći da svoje srce kudikamo treba slušati, ali valjda bi trebalo slušati i onu danu riječ. Zar je to ništa? Sukladno ovome, mogli bismo se dodatno pitati zar je razum ništa? Ili također, zar su uhodani običaji i norme ponašanja ništa? Te zar su drugi ljudi sa svojim očekivanjima i osjećanjima isto tako ništa?

S potonjim pitanjima zapravo i nadilazimo skučeni svijet vlastitih motiva i orijentira te stižemo do onoga što bi se moglo nazvati sveodređujućim duhom vremena, a kojeg Ernest Geller barem za današnje vrijeme identificira kao „histeriju subjektivnosti”. Kako smo o tome već i nedavno pisali, sve ovo ne bi značilo ništa drugo doli ono kako su osobna osjećanja i plitka uvjerenja (zapravo predrasude) kod današnjeg čovjeka manje-više istisnula te obezvrijedila sve ostale vidove spoznaje, ali i one tako bitne samo-spoznaje. Jer sada važi: „Osjećam, vjerujem, dakle jesam” (Geller).

Scenarij „crvene” i „plave” pilule

U konačnici se čini da jedan te isti problem danas pogađa i one razočarane, kao i sve one koji su ih razočarali. Naime, svi su oni zajedno sužnjevi vlastitih emocija i predrasuda i jednostavno im se ne mogu oteti. Reklo bi se, ne mogu jer sam duh vremena čovjeku nalaže ovo kao svojevrsnu prvu filozofiju i sveodređujuću definiciju stvarnosti. Zato je one prve jako teško uvjeriti kako ima puno toga zbog čega se oni i ne bi trebali osjećati toliko razočaranim, kao što je one druge skoro nemoguće uvjeriti da ima i puno toga drugoga na što bi trebalo paziti kod donošenja odluka, a ne samo na one njihove uobičajene varljive emocije.

Stoga se čini kako glede svega ovoga i nema puno diskusije. Puno prije, kao da se današnji čovjek nalazi na tragu onog matriksovskog scenarija „crvene” i „plave” pilule. Odluka je kratka, oštra i konačna … Plava pilula ovdje otprilike znači da i dalje ostaješ gdje jesi i vjeruješ u što želiš vjerovati. Crvena pilula naprotiv znači svojevrsni odlazak u „zemlju čudesa”, tj. u ovom slučaju reći svome srcu: „Imalo si i više nego dobru priliku i sad je zato vrijeme da dadnem poštenu šansu i onim drugim izvorima spoznaje”!

U Sarajevu 10. I. 2021.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: niceideas

KAKO ODGAJATI DJECU ZA SAMOSTALNOST?

Samostalnosti nema bez odgovornosti i radnih a navika, a sve troje se uči od najranije dobi…

Čovjek danas skoro gdje god da makne, i s kim god da porazgovara, nekako se vrlo brzo susretne s roditeljskim žalopojkama glede nesamostalnosti njihove djece. Neki od njih su već duboko u tridesetima, a još uvijek žive zajedno sa svojim roditeljima. Drugi su se opet već nešto kao osamostalili, ali svejedno još uvijek uvelike ovise o roditeljskoj financijskoj i inoj pomoći. Razlozi za sve ovo su višestruki, te mogu biti ekonomski, politički, ali i oni kulturološki te mentalitetski. Početak XXI. st. bio je obilježen rastom globalne političke i ekonomske nestabilnosti, ali i promjenom viđenja dječjeg odgoja općenito. Osim toga, u igri su i neki tradicionalni mentalitetski razlozi. U tome smislu, podaci Eurostata nedvojbeno pokazuju da je problem nesamostalnosti mladih kudikamo izraženiji u mediteranskim i balkanskim kulturama nego u ostatku Europe, dok se, s druge strane, najranije osamostaljuju mladi Skandinavci. Razloge za potonje izgledno treba tražiti i u tješnjoj južnjačkoj unutarobiteljskoj povezanosti i bliskosti nego što je to slučaj kod pohladnih sjevernjaka, a dio problema se ogleda i u nejednakom statusu muške i ženske djece na europskome Jugu, pri čemu se od djevojaka ponešto odgovornosti još i očekuje, dok se povlaštene sinove nerijetko posve raspusti. Stoga i ne čudi da se problem nesamostalnosti mladih u konačnici danas osjetno više odnosi na muške nego na ženske potomke.

Toksični koktel kritike, kontrole i nesebične pomoći

Ukoliko govorimo o gore spomenutim ekonomskim, političkim, pa i onim mentalitetskim razlozima, čovjek – pojedinac je izgledno tu poprilično bespomoćan. Međutim, pored toga postoje i one neke jednostavne i pouzdane odgojne mjere koje se uvijek mogu poduzeti i koje uvijek donose rezultate. U svakom slučaju, najvažnijim se čini izbjeći onaj paradoksalni otrovni odgojni koktel koji se otprilike, s jedne strane, sastoji od puno kritike i miješanja u sve i svašta, dok se, s druge strane, djeci nesebično pomaže i kad treba i kad ne treba. A često sve ovo skupa i istovremeno: Recimo, prvo mu se pomogne, a zatim ga se proziva i omalovažava što mu je ta pomoć bila pružena. Ili obratno, prvo ga se zbog nečega žestoko „nalijepi”, a zatim sami roditelji plate što se već mora platiti te preuzmu odgovornost koja se ima preuzeti. Premda roditeljima jedno ovakvo ponašanje pokatkada izgleda posve logičnim i opravdanim, s njim se djeci urezuje neizbrisiv dojam da su ona totalno i nepomozivo nesposobna, te da i nemaju drugog izbora u životu nego i dalje parazitirati na trudu i zalaganju svojih roditelja. Stoga, ako roditelji uistinu planiraju podizati samostalnu i poduzetnu djecu, onda bi ih u jednom takvom smjeru trebali početi usmjeravati već od najranijeg djetinjstva.

Već trogodišnjak nije beba a kamoli desetogodišnjak

Moguće i ponajveći neprijatelj odgoja djece za samostalnost je taj trajni roditeljski dojam da je to njihova „draga mala beba”. Bebama ovo doduše posvema i paše, međutim, to razdoblje i ne traje toliko dugo. U tom smislu, pedagozi i psiholozi predlažu da bi već male dvogodišnjake i trogodišnjake trebalo početi učiti nekim dužnostima i obvezama. Ništa prezahtjevno, ali trebali bi znati skupiti razbacane igračke na za to predviđeno mjesto, odnijeti i baciti ponešto u smeće ili prljavi komad odjeće u za to predviđeni koš. Nadalje, predškolska djeca (4-5 godina) već bi trebala znati pomoći oko postavljanja i raspremanja stola; igračke bi sada trebali znati ne samo skupiti nego i lijepo složiti. Slično važi i za ostale stvari u njihovoj sobi, dakle, učiti ih organizaciji i redu. Također bi mogli pomoći oko hranjenja ljubimaca – gdje ih ima i sl. Mlađi osnovci (6-9) godina već bi trebali znati usisavati, skloniti za sobom prljavo suđe i složiti ga u perilicu, ili ako je nema, onda isto mogu slobodno i oprati. Također, trebali bi znati sortirati prljavo rublje (barem ono najosnovnije na „bijelo” i „obojeno”), zalijevati cvijeće i sl. Stariji osnovci (iznad deset godina) već bi trebali znati skuhati i pripraviti sebi ona neka barem jednostavnija jela. Brisati i čistiti mogu sve kao i odrasli, a gdje postoji vrt mogu ga već posve i održavati. Mnogi će roditelji od posljednjih redaka vjerojatno doživjeti nemalu nelagodu. Nešto u stilu: „Pa gdje ću im to, oni su još mali”. Ali struka bi im kudikamo odgovorila: „Samo vi tako, pa će te za dvadesetak godina na grbači imati lijenog i bezidejnog tridesetogodišnjaka”. Jer stvar je po sebi poprilično jednostavna: radne navike i osobnu odgovornost stječemo ili od najranijeg djetinjstva ili ih u protivnom nikad ni ne steknemo.

Sve do sada rečeno važi i za samostalnost. Recimo, ukoliko se djeci ne jede ono što je za ručak, struka kaže da bi ih trebalo pustiti da biraju, s tim da bi se onda sami trebali pobrinuti za željeno jelo, a vi će te im svakako pomoći u početku da to i priprave. Slično vrijedi i za brojne druge stvari. Recimo, svakako ima smisla mlađim osnovcima redovito pomagati oko zadaće, ali danas se često čuje kako roditelji i dalje u tome pomažu čak i svojim osmašima, devetašima, pa čak i srednjoškolcima. Zato im čak ni kao prvašićima ne treba jednostavno uraditi zadaću nego ih učiti i poticati kako to sami da shvate i urade.

Zapravo cijeli ovaj koncept bi se mogao jednostavno predstaviti slijedećim riječima: Dopustite im izbor, ali uvijek im vežite i poneku zadaću i odgovornost uz taj izbor. U tome smislu, još jedan primjer: Dijete ne želi ujutro odjenuti ono što ste mu vi naumili. Dopustite mu da samo izabere što će obući, s tim, odmah ga informirajte da će tu odjeću samo trebati oprati. Ili drugi, i to vrlo čest primjer: Vrijeme je ručku, a dijete uopće ne želi jesti. Ne mora, ali uz važnu napomenu: “Sine, večera je u 19h!” Možda će se ovo nekom današnjem roditelju opet učiniti okrutnim, ali to je otprilike to – poprilično jasan i iscrpan plan kako podići marljivog, odgovornog, samostalnog, realnog i zadovoljnog čovjeka. Ovo posljednje posebno, jer i brojna novija psihološka istraživanja pokazuju kako laskanje i podilaženje djeci uopće ne izgrađuje njihovo zadovoljstvo i samopouzdanje. Naprotiv, to se postiže isključivo sticanjem praktičnih znanja i vještina, te svladavanjem konkretnih problema i izazova.

U Sarajevu 4. I. 2021.

M. B.

Izvori:

– Renee RODRIGUEZ, 7 Tips for Raising Independent Children (22. IX. 2017.), Thrive Global, https://thriveglobal.com/stories/7-tips-for-raising-independent-children/ (Stanje: 3. I. 2021.).

– Michael THOMSPON, Flying Solo: Raise an Independent Kid (26.VIII.2014.), Parents, https://www.parents.com/kids/responsibility/teaching/flying-solo-raise-an-independent-kid/ (Stanje: 3. I. 2021.).

– Jim TAYLOR, Parenting: Raise Independent Children (17. X. 2010.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/us/blog/the-power-prime/201011/parenting-raise-independent-children (Stanje: 1. III. 2021.).

 

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Jasmin Merdan

Exit mobile version