RANA SJEĆANJA IZ DJETINJSTVA I NJIHOV PSIHOLOŠKI POTENCIJAL

Dokle seže vaše najranije sjećanje iz djetinjstva i o čemu je bilo riječ?

Ljudi se kudikamo ne mogu sjećati vlastitog rođenja, barem ne na svjesnoj razini. Pa čak niti onih stvari iz prve godine života. Zapravo, većina se ne sjeća niti onih događaja iz druge godine života. Tako da se naša prva svjesna sjećanja obično tiču perioda između druge i pol i treće godine života, premda i ovo sve itekako može ovisiti o brojnim osobnim, pa i mentalitetskim faktorima. U tome smislu, neka istraživanja pokazuju da se bijeli Europljani bolje sjećaju ranog djetinjstva od Kineza, kao što se recimo na osobnoj razini ljubazni muškarci i dominantne žene također bolje sjećaju ovog specifičnog životnoga perioda od onih drugih.

S obzirom na to da postoji općeniti manjak sjećanja iz najranijeg perioda života psihologija ovdje govori o tzv. infantilnoj ili dječjoj amneziji. Sigmund Freud je ovo pokušao objasniti potiskivanjem traumatičnih i opscenih sadržaja svijesti od strane djeteta. Novija istraživanja za ovo su ipak našla znatno benignije objašnjenje. Prema ovome, slabo se sjećamo naznačenog životnog perioda jednostavno jer naš mozak tada još nije bio dovoljno razvijen da bi formirao dugoročna sjećanja. Ipak, neki istraživači danas kombiniraju obje spomenute teorije, tako da očito ima nešto i do nedovoljno razvijenog dječjeg mozga, ali i do onih frojdovskih trauma također. U svakom slučaju, kod većine ljudi kontinuirano sjećanje se razvija tek poslije sedme godine života.

Zašto se onda ipak ponečeg sjećamo ako se većine toga ne sjećamo?

Prema Alfredu Adleru (1870.-1937.) slučajno sjećanje ne postoji. Sveg čega se sjećamo, sjećamo se s nekim razlogom, a ovo opet osobito važi za rano djetinjstvo iz kojeg se vrlo malo toga sjećamo. Što će reći da za jedno ovakvo rano sjećanje treba postojati iznimno poseban razlog. Stoga Adler ovakva rana sjećanja uzdiže na prvo mjesto glede razumijevanja ljudske prirode. „Prvo sjećanje, napisao je Adler, pruža temeljni uvid u život pojedinca, kao i prvu zadovoljavajuću kristalizaciju njegovog osobnog stava” (Nelson, 1982.). Recimo, glede samog Adlera, neka od njegovih najranijih sjećanja su se odnosila na uznemirujuće iskustvo smrti. Stoga je prema vlastitom mišljenju kasnije i bio odabrao poziv liječnika kako bi se mogao boriti protiv smrti, kao i straha kojeg ona donosi. Stoga su se neki autori nakon Adlera pitali formiraju li onda samim tim sjećanja čovjeka ili čovjek pak formira vlastita sjećanja, i to u smislu da se on na kraju uspijeva sjetiti baš onih stvari koje se tiču njegovih sadašnjih potreba i osobnih koncepcija? U svakom slučaju, podudarnost između naših najranijih sjećanja i vlastite prirode neminovno postoji.

Ključ za otvaranje iznimno subjektivne ljudske osobnosti

Adler je na čovjeka gledao općenito kao na iznimno samokonzistentan i samosljedan sustav. Prema ovome ljudi su subjektivni te žive u subjektivnoj stvarnosti izgrađenoj te održavanoj na različitim izmišljotinama, i to ono često – pod svaku cijenu. Ova samosljedna struktura osobnosti čini nečiji stil života, koji opet predstavlja okvir za razumijevanje i predviđanje vlastitih iskustava toga čovjeka. Stoga je struktura osobnosti kod većine ljudi izuzetno konzistentna i ne baš lako promjenjiva. Adler u ovom smislu govori kako su ljudi vođeni „mekim determinizmom”. Zato se ovdje postavlja pitanje postoji li uopće „prozor” u taj nečiji stil života? Prema Adleru taj prozor je „rana rekolekcija” (prisjećanje), odnosno naznačeni uvid u čovjekova rana sjećanja. „Metaforički, rano prisjećanje priča je o nečijem životu, načinu razumijevanja čovjekovog pogleda na sebe, na druge, na svijet i na to kako se čovjek suočava sa životnim izazovima na svom putu do željenog osjećaja savršenstva i završetka – kroz svrhovito prisjećanje. Selektivno se (namjerno) sjećamo samo onih događaja iz ranog djetinjstva koji su u skladu s našim današnjim pogledom na sebe, druge i svijet” (Bluvsthein, 2015. poziva se na Ansbacher & Ansbacher, 1937; Clark, 2013). Ili, drugim riječima, na kraju se obično sjećamo samo onoga što nam je na osobnoj razini jako važno, a na taj način zatim možemo spoznati i sve ono što nam je manje-više nevažno premda nam se na svjesnoj razini i ne mora tako činiti. Dakle, ne smijemo zaboraviti ono da se naša aktualna subjektivnost pored pokoje istine počesto bazira i na nebrojenim izmišljotinama od kojih ne odustajemo ni pod koju cijenu, dok će nam s druge strane rana sjećanja gotovo nepogrešivo otkriti tko smo mi u stvari i čemu to kao ljudi težimo.

U Sarajevu 27. V. 2021.

M. B.

Izvori:

– Bryce Nelson, Why Are Earliest Memories So Fragmentary And Elusive? (Izvorno objavljeno u tiskanom izdanju The New York Timesa od 7.XII.1982., s. 1, sekcija C) Online izvor: https://www.nytimes.com/1982/12/07/science/why-are-earliest-memories-so-fragmentary-and-elusive.html (Stanje: 27. V. 2021.).

– Marina Bluvshtein, Adlerian Early Recollections: Application to the Client (29. VII. 2015.), Minesota Psychological Assotiation, https://www.mnpsych.org/index.php?option=com_dailyplanetblog&view=entry&category=industry%20news&id=156:adlerian-early-recollections-application-to-the-client (Stanje: 27.V.2021.).

– Frank McLynn, Carl Gustav Jung, St. Martin’s Press, 1996.

– https://en.wikipedia.org/wiki/Childhood_amnesia (Stanje: 27. V. 2021.).