Autor: Katarina Lauc

JESMO LI STVARNO MENTALNO JAKI ILI SAMO POKUŠAVAMO U TO UVJERITI SEBE I DRUGE?

Kada bismo pokušali okarakterizirati mentalno jake ljude, mogli bismo prvo pomislili da su to oni hladni ljudi koji nikada ne pokazuju emocije, koji nikada ne traže pomoć drugih i koji ”pucaju” od samopouzdanja. No, ništa od ovoga nema puno veze s mentalnom jakošću. Zapravo, ovdje prije da je riječ o prividu i nastojanju pokazati se jakim. Ako ćemo se voditi riječima stručnjaka, oni kažu da biti mentalno jak znači biti svjestan svojih emocija, učiti iz bolnih iskustava i živjeti prema vlastitim vrijednostima. Osim toga, postoje jasne razlike između mentalno jakih ljudi i onih koji samo glume jakost. U nastavku ćemo donijeti 7 razlika kako ih navodi psihologinja Amy Morin za Psychology Today.

Sedam razlika mentalno jakih ljudi i onih koji glume jakost

  1. Mentalno jaki ljudi neuspjeh doživljavaju kao sastavni dio života ili kako je to jednom Winston Churchill rekao: ”Uspjeti znači prihvaćati neuspjeh za neuspjehom ne gubeći entuzijazam”. Za razliku od njih, oni koji samo glume jakost vjeruju da moraju uspjeti iz prve, a to im se često odbije o glavu.
  2. Mentalno jaki ljude rade na svojim slabostima. Oni su svjesni da ih imaju, kao uostalom i svi ljudi, ali ih ne pokušavaju prikriti. A prikrivanje je upravo ono čemu pribjegavaju prividno jaki ljudi jer nisu sposobni suočiti se s vlastitim manama.
  3. Oni koji glume jakost skloni su precjenjivanju svojih mogućnosti te, kako smo u uvodu naveli, ”pucaju” od samopouzdanja. Zbog toga često ne vode računa o vremenu i energiji potrebnim kako bi došli do željenog cilja pa sve to skupa završi razočaranjem. Nasuprot tomu, mentalna jakost znači prepoznati vlastite nedostatke i posvijestiti sebi da se bez truda ne može postići cilj.
  4. Ljudi koji žele da ih se doživi jakima neprestano se pokušavaju dokazati drugima. Vlastitu vrijednost mjere visokim postignućima i onako kako ih drugi vide. S druge strane, oni koji su istinski mentalno jaki ne dokazuju se nikome osim samima sebi. No, isto tako, nemaju problem tražiti pomoć od drugih kada im je ona stvarno potrebna.
  5. Kako smo na početku naveli, često nam se čini da mentalno jaki ne pokazuju emocije. No, istina je suprotna. Oni nikada ne potiskuju emocije, nego ih kontroliraju. Svjesni su koliki je utjecaj emocija na misli i ponašanje te ne dozvoljavaju da emocije kontroliraju njima.
  6. Vjerojatno svi znamo barem jednu osobu koja pokušava kontrolirati okolnostima i drugim ljudima. Zapravo, takva osoba time prikriva vlastitu slabost i nemogućnost kontrole same sebe. Mentalno jaki ljudi nikada ne pokušavaju nešto slično, nego se fokusiraju na kontrolu vlastitih emocija, ponašanja i misli.
  7. Biti mentalno jak ne znači samo podnositi bol i patnju čime se često hvale oni koji glume jakost. Štoviše, potrebno je učiti iz njih. Mentalno jaki se usredotočuju na osobni rast i smisleni razvoj pa prema tome iz svake životne situacije nastoje naučiti ponešto.

Umjesto zaključka

Gluma u bilo kojem području života nikada nije pametna opcija jer time sami sebi nanosimo štetu iako ponekad to može zadovoljiti naše potrebe, ali na kratko. Nitko se ne rađa mentalno jak, ali svi imamo mogućnost to postati. Isto kao što fizičkim vježbanjem jačamo svoje tijelo, tako možemo vježbajući jačati svoj um.

U Mostaru, 26. 8. 2019.

K. L.

 

Izvori:

– Amy Morin, Are You Mentally Strong or Just Acting Tough? (9. 2. 2015.), Psychology Today, Izvor: https://www.psychologytoday.com/us/blog/what-mentally-strong-people-dont-do/201502/are-you-mentally-strong-or-just-acting-tough?fbclid=IwAR1oM9pCXyNDZBw2YHXq0SLNHfj4pSer91g8ImxOETM-Zo8YrlLYJLzKpHc (Stanje: 26. 8. 2019.).

– Amy Morin, Is It Be Emotionally Intelligent or Mentally Strong? (29. 4. 2017.), Psychology Today, Izvor: https://www.psychologytoday.com/intl/blog/what-mentally-strong-people-dont-do/201704/is-it-best-be-emotionally-intelligent-or-mentally (Stanje: 26. 8. 2019.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Ayman Alakhras

Opravdava li cilj sredstvo i logika koja iza toga stoji

Poznata politička maksima ”cilj opravdava sredstvo” koja se pripisuje talijanskom filozofu Niccolu Machiavelliu stoljećima je već predmet rasprave, izlažu se argumenti pro i contra, pa onda neki tvrde da on uopće nije tako nešto izjavio, dok je s druge strane sama koncepcija zadobila naziv ”makijavelizam”. Kako god, činjenica je da ta misao u prvom redu spada pod moralni vidik određenih (ne)djela. No, mi ovdje nećemo propitivati njezinu moralnost nego vodeći se djelom ”Izgubljena umjetnost razmišljanja” američkog liječnika i autora Neila Nedleya pokušat ćemo uvidjeti psihološki aspekt ove kontroverzne misli.

Kognitivna distorzija i makijavelizam

Nedley smatra da se u pozadini ove zamisli nalazi kognitivna distorzija ”proricanja budućnosti”. O čemu se zapravo radi? Ako smatramo da je svako sredstvo koje upotrebljavamo prihvatljivo ako će nas dovesti do željenog cilja, onda iz toga proizlazi da mi zasigurno znamo kakav će ishod biti. Jasno je da pred sobom imamo određeni cilj kojeg hoćemo dostići, ali kako to mi možemo biti 100% sigurni da će nas određena sredstva uistinu dovesti do tog cilja? S tim u vezi, ljudi koji vjeruju da je svako djelo prihvatljivo ako pridonosi ”većem dobru” ne samo da pretpostavljaju kako mogu pravilno sagledati budućnost, nego i vjeruju kako znaju što je najbolje za osobe koje su uključenje u ostvarenje nekog poduhvata. Nedley za primjer uzima laganje. Često se pribjegava tzv. ”dobronamjernim” lažima kako bi se zaštitili tuđi osjećaji ili pak zbog mogućih nevolja koje bi istina mogla prouzročiti. No, nikada se za sigurnošću ne može znati kako će druge osobe reagirati, tj. hoće li im više odgovarati prevara ili istina.

Proricanje budućnosti se s razlogom ubraja u kognitivne distorzije jer ne samo što su ljudi vrlo loši u proricanju, nego nam ono zamagljuje jasnu sliku realnosti te za sobom povlači razne negativne psihološke posljedice. Budućnost se ne može predvidjeti koliko god se trudili i koliko god željeli da je drugačije. Stoga nema smisla da ono što bi se moglo dogoditi u budućnosti uzimamo kao opravdanje za naše sadašnje postupke. Nasuprot tome, naše odluke bi trebale biti vođene načelnim i moralno ispravnim postupcima, a ne nadom u određeni budući ishod. Na koncu, uvijek se korisno prisjetiti drevne izreke: ”Ut sementem feceris ita metes” (Kako siješ tako ćeš žeti).

U Mostaru, 7. 6. 2019.

K. L.

 

Izvor: Neil Nedley, Izgubljena umetnost razmišljanja, Preporod, Beograd, 2018.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: tanyar30

VAŽNOST PRVOG DOJMA: Prema čemu procjenjujemo jedni druge nakon samo par trenutaka poznanstva?

Zasigurno ste više puta čuli kako je prvi dojam koji drugi stječu o nama ili mi o njima najvažniji. Neki se možda neće složiti s time, tj. može spadaju u onu grupu ljudi koja smatra da je prvi dojam varljiv i nepouzdan. Bilo kako bilo, činjenica je da se prilikom prvog susreta s drugima formira nekakvo mišljenje i stav o dotičnim osobama, a hoćemo li se povoditi njime ili ne svatko odlučuje na osnovu svoga iskustva.

Što ljudi procjenjuju kod drugih prilikom prvog susreta?

Prema najnovijim istraživanjima koja su proveli harvardski profesori i psiholozi Amy Cuddy, Susan Fiske i Peter Glick proizlazi da je prvi dojam uistinu važan, a oni su se pozabavili pitanjem što to ljudi procjenjuju prilikom prvog susreta. Ističu kako samo u nekoliko trenutaka tijekom prvog susreta ljudi odgovore na dva ključna pitanja vezana za osobu koju su sreli: ”Mogu li poštovati tu osobu?”, i ”Mogu li vjerovati toj osobi?”. Dakle, poštovanje i povjerenje ili nedostatak istih su dvije važne stavke koje proistječu iz prvog susreta. Jednom stečene, teško se mogu izgubiti i obratno, ako na prvom susretu izostaju, kasnije ih je teže pa skoro i nemoguće steći. Na pitanje koja od ove dvije stavke je važnija, poštovanje ili povjerenje, psiholozi odgovaraju kako je povjerenje daleko važnije od poštovanja. Dakle, povjerenje uz koje su usko vezani toplina i prijateljstvo ili nedostatak istog su najkritičniji faktori prema kojima nas ljudi procjenjuju. Oni dalje navode na koje sve stavke utječe ta brza procjena. To su: osobni i profesionalni odnosi, posao (sadašnji ili budući), utjecaj, promicanje, potencijal zarade, intimnost, samopoštovanje itd.

Umjesto zaključka

Iz ovoga vidimo kako prvi dojam puno otkriva o daljnjim odnosima s tek upoznatim osobama, stoga mu trebamo pridavati više pažnje ako smo to do sada zanemarivali. Možda nam nekad i neće biti toliko važno ostaviti dobar prvi dojam jer ionako ne planiramo graditi dublje odnose s određenim ljudima, ali kada se radi o razgovoru za posao ili sastanku s osobom koja nam se sviđa, tada zaista trebamo pripaziti. Nadalje, ako već u ranoj fazi poznanstva nedostaje povjerenja i poštovanja, potrebno je sebi posvijestiti kako se tu kasnije i neće moći puno toga promijeniti na bolje te u skladu s tim donijeti neke konkretne odluke o nastavku tog odnosa.

U Mostaru, 30. 5. 2019.

K. L.

 

Izvori:

https://www.powerofpositivity.com/people-decide-two-things-about-you-in-seconds/?fbclid=IwAR07khZHSiyLf1lk2hAcVdEcpLVzQKWJKGzv1kzKe8j1Anhws3a9bZNzFMs (Stanje: 30. 5. 2019.).

https://www.businessinsider.com/HARVARD-PSYCHOLOGIST-AMY-CUDDY-HOW-PEOPLE-JUDGE-YOU-2016-1

https://www.businessinsider.com/SCIENCE-OF-FIRST-IMPRESSIONS-2015-11/#IF-YOURE-TRUSTWORTHY-1

https://www.psychologytoday.com/intl/blog/media-spotlight/201605/the-science-making-better-first-impression

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: ammentorp

RASPOLOŽENJA NAŠA SVAKODNEVNA

Kada bi vas netko upitao što najviše utječe na vaše raspoloženje, odnosno, što vas može učiniti dobro raspoloženim, a što pak pokvariti vaše raspoloženje, zasigurno biste mu mogli nabrojati više stvari koji utječu na vaše raspoloženje. Dakako da su to na prvom mjestu zdravlje, odnos s bliskim ljudima, uspjeh ili neuspjeh na poslu i u drugim područjima života. Sve to ima smisla jer raspoloženja obuhvaćaju i naše tijelo i um. Jednostavno, osjećaje svojeg tijela nije moguće odvojiti od osjećaja svojega uma. Ako smo fizički bolesni, umorni ili nenaspavani, mogli bismo biti razdražljivi i rastreseni. S druge strane, ako smo u depresiji i nalazimo se u začaranom krugu negativnih misli, vjerojatno nećemo fizički biti naročito aktivni. No, vjerojatno nam se svima znalo dogoditi da ustanemo na ”lijevu nogu” pa nas kroz cijeli dan prati loše raspoloženje bez nekog posebnog razloga. Isto tako, ponekad znamo biti dobro raspoloženi a da uopće nemamo nekog vidljivog razloga koji je proizveo takvo stanje. Iako se naša raspoloženja stalno mijenjaju, ponekad se čak u samo par sati od nasmijane i vesele osobe pretvorimo u mrzovoljnu osobu kojoj sve ide na živce, ipak raspoloženje uvelike utječe na kvalitetu našeg života, ali i života ljudi oko nas. Zbog toga pod svaku cijenu želimo ukloniti uzroke lošeg raspoloženja. Tako redovito po internetskim portalima možemo susresti savjete poput: ”Kako u nekoliko koraka popraviti svoje raspoloženje”, ili pak: ”Hrana koja popravlja raspoloženje” i sl.

No, jesmo li se ikad zapitali zašto se raspoloženja ponekad tako brzo izmjenjuju tijekom dana bez nekog posebno vidljivog razloga? Američki psiholog Robert E. Thayer u djelu ”Izvorište svakodnevnih raspoloženja” na temelju višegodišnjih istraživanja donosi prilično zanimljiv odgovor.

Dnevni ritam

Prema Thayeru, dvije osnovne dimenzije iz kojih proizlaze naša raspoloženja su energija i napetost. Depresivnom raspoloženju je svojstvena niska razina energije i visoka razina napetosti, dok optimistično raspoloženje obuhvaća visoku razinu energije i nisku razinu napetosti. Ono što je značajno za ove dvije dimenzije je cirkadijurni ritam, tj. dnevni tijek pojačavanja i slabljenja naših prirodnih tjelesnih i mentalnih energija. Napetost i energija su u dijametralnom odnosu pa slabljenje prirodne energije vodi pojačavanju napetosti koji stvara negativne osjećaje, dakle loše raspoloženje. Thayer je kroz istraživanja došao do podataka da naša energija raste tijekom jutra, a vrhunac doseže oko podneva ili 13 sati. Potom slabi tijekom poslijepodneva da bi u ranim večernjim satima ponovo dosegla nekakav mini-vrhunac nakon čega potpuno opada sve do odlaska na spavanje. Iako osnovni cirkadijurni ritam obuhvaća mnogo individualnih varijacija, za prosječnu osobu najkritičnije doba dana je 16 sati. Tada je energija na vrlo niskom nivou, a napetost vrlo visoka. Thayer to stanje naziva napeti umor. Poslije toga se energija ponovo diže, a između 21 i 23 sata opet slabi. No, pitamo se zbog čega je to toliko važno znati? Već smo na početku istaknuli kako raspoloženja utječu na kvalitetu našeg života. Sad ćemo to pokušati malo jasnije predočiti. Vjerojatno se svima događa da neki problem koji nas muči ne izgleda isto u npr. 2 sata poslije ponoći i u 9 sati ujutro. Upravo je to Thayer proučavao u svojim pokusima. On je pet puta u danu zamolio ljude koji su bili suočeni s nekim velikim osobnim problemom da ocjene kako vide taj problem. Dakako, viđenje problema uvelike je ovisilo o dobu dana. Ovi ispitanici su puno teže doživljavali svoj problem u poslijepodnevnim satima negoli ujutro. Stoga Thayer savjetuje da izbjegavamo razmišljati o svojim problemima kada smo u stanju napetog umora jer tada samo možemo dodatno zakomplicirati stvar. Isto tako, naše misli nas mogu učiniti optimističnijima nego to realnost opravdava kada smo u stanju visoke energije pa i tada trebamo biti pažljivi kakve odluke donosimo i kome što obećavamo. Sve u svemu, izgleda da trenutna razina energije koja se tijekom dana mijenja ne utječe samo na naše raspoloženje nego i na sposobnost našeg rasuđivanja, tj. na ono za što smatramo da ćemo biti (ne)sposobni u budućnosti.

”Jutro je pametnije od večeri”

Sudeći prema Thayerovim istraživanjima, izreka ”Jutro je pametnije od večeri” nije samo obična floskula onih koji pokušavaju pobjeći od problema. Ona izgleda ima svoj temelj te bismo se češće trebali voditi njome. Naravno, svi smo različiti pa prema tome postoje i određene varijacije u dnevnom ritmu. Stoga bismo trebali pažljivo neko vrijeme promatrati kako se naše raspoloženje mijenja tijekom dana te tako postati svjesniji osjetljivih trenutaka kako bismo izbjegli moguće loše životne odluke.

U Mostaru, 9. V. 2019. 

K. L. 

Izvor:

Tom Butler-Bowdon, 50 klasika psihologije, V.B.Z. d.o.o., Zagreb, 2011.

Izvor (foto): 123rf.com Copyright: ximagination

MOGUĆNOST IZBORA – KADA JE VIŠE ZAPRAVO MANJE

Mogućnost izbora uglavnom predstavlja nešto poželjno. Time potvrđujemo da smo slobodna bića jer se možemo slobodno odlučiti za koji od dva ili više ponuđenih izbora ćemo se opredijeliti. Smatramo da je uvijek bolje imati više mogućnosti izbora i ako postoji samo jedan, čini nam se da smo ograničeni, predodređeni pa čak i zarobljeni. Tako ponekad zavidimo onima koji npr. imaju izvrsne ocjene tijekom školovanja pa im se otvara veći izbor studija koje mogu upisati, a onda i poslova koje mogu raditi. Isto tako, često sa žaljenjem gledamo sve one uspješne i bogate ljude i čini nam se kako su daleko sretniji od nas jer imaju više mogućnosti u svome životu upravo zato jer imaju više novca. No, kad se nađemo u situaciji da možemo birati, shvaćamo da to i nije tako zavidna situacija jer se onda pojavljuje dilema koji je izbor optimalan i kako doći do njega. Upravo o ovome problemu piše američki psiholog Barry Schwartz u djelu ”Paradoks izbora: zašto je više zapravo manje”.

Mogućnost izbora i sreća

Schwartz je na temelju većeg broja istraživanja došao do zaključka da nas veći izbor ne čini sretnijima. Štoviše, ponekad može umanjiti naše zadovoljstvo jer ne pruža nužno kvalitetniji život ili više slobode. Danas općenito imamo više mogućnosti nego što su to npr. naši roditelji i djedovi i bake imali. No, slušajući njihove priče počesto zaključujemo kako su bili zadovoljni onim što su imali, ako ništa, zasigurno su bili manje pod stresom nego mi danas. Jedan od razloga možda leži u tome što oni nisu imali mogućnost uspoređivanja jer su živjeli u mjestima gdje su svi manje-više bili u jednakoj situaciji. Ali, s pojavom televizije, interneta i sl. suočeni smo s ogromnim brojem ljudi koji su u mnogo čemu drugačiji od nas te se tako uspoređujemo s njima. Schwartz izdvaja tri posljedice naglog povećanja mogućnosti izbora:

  • svaka odluka iziskuje više truda
  • vjerojatnost pogrešaka je veća
  • psihološke posljedice tih pogrešaka su veće.

Biološka nespremnost

Zapravo, Schwartz vjeruje kako mi biološki nismo spremni za mnogo izbora s kojima se suočavamo u suvremenom svijetu. Kroz povijest ljudi su uglavnom birali na način ”uzmi ili ostavi”, tj. pravili su razliku između onoga što je dobro ili loše – to je bilo ključno za preživljavanje. Danas ljudi većinom biraju između dobrog, boljeg i najboljeg.  To je daleko kompleksnije i teže. Ako naposljetku i donesemo odluku, onda se javlja misao jesmo li možda pogriješili. Ako se ispostavi da jesmo, onda se javlja kajanje zbog propuštene prilike. Također, vrlo često se događa da kada smo suočeni s dvije privlačne mogućnost, na kraju ne odaberemo nijednu. To podsjeća na pripovijest ”Buridanov magarac” u kojoj, nastojeći dokazati kako ljudska volja nije određena vanjskim motivima, francuski filozof Jean Buridan opisuje magarca koji se ne može odlučiti između dvaju jednakih plastova sijena te na kraju ugiba od gladi.

”Maksimajzeri” i ”zadovoljnici”

Nadalje, kada je u pitanju traganje za optimalnim izborom, čini se kako bi logično bilo između mnoštva mogućnosti izabrati ono što je ”dovoljno dobro”, umjesto uvijek tražiti ono ”najbolje”. To je jednostavnije i lakše. U tom smislu Schwartz dijeli ljude na ”maksimajzere” i ”zadovoljnike”. Prvi uvijek traže najbolje bez obzira na okolnosti. Zbog toga puno vremena potroše na analizu, razmišljanje, ”vaganje” prije nego donesu konačnu odluku. Iako često uistinu donesu objektivno najbolju odluku, oni su ipak nezadovoljni i nesretni. Razlog toga je njihov stav – previše su samokritični i uvijek ih prate one žalosne misli: ”mogao sam”, ”želio sam, ”trebao sam”. S druge strane, ”zadovoljnici” nikad ne teže onom najboljem. Čak i ako pogriješe, oni se ne uznemiruju puno oko toga jer smatraju da su u tom trenutku učinili ono što su mogli. Oni znaju da ne mogu stvoriti savršen svijet za sebe pa im onda ni ne smeta što svijet sam po sebi nije savršen. Iako to možda djeluje dosta neambiciozno, pasivno itd. u pravilu su, kako im i ime kaže, daleko zadovoljniji, imaju više duševnog mira i optimistični su.

Sreća je u granicama

Ono što je zaista paradoksalno glede odnosa sreće i slobode jest činjenica da nam istinsku sreću pružaju bliski odnosi s obitelji i prijateljima, a isti nam zapravo ograničavaju slobodu. Na primjer, brak smanjuje našu slobodu da imamo više od jednog partnera. Također, istraživanje je pokazalo kako su pripadnici određene religiozne zajednice sretniji od onih koji ne pripadaju sličnim zajednicama iako ih te zajednice  pozivaju na određeni način života koji je pun pravila i zabrana. Kao zaključak na ovo Schwartz konstatira kako bi bolje bilo da vrijeme koje trošimo baveći se stotinama mogućnosti uložiti u bliske odnose jer mogućnosti nam neće poboljšati kvalitetu života, ali bliski odnosi definitivno hoće. Njegov recept za sreću je dvostruk: donosite neopozive odluke i neprestano budite zahvalni za život koji živite.

U Mostaru, 3. 4. 2019.

K. L.

 

Izvori:

http://wp.vcu.edu/univ200choice/wp-content/uploads/sites/5337/2015/01/The-Paradox-of-Choice-Barry-Schwartz.pdf, Barry Schwartz, The Paradox of Choice: why more is less, HarperCollins e-books.

Tom Butler-Bowdon, 50 klasika psihologije, V.B.Z. d.o.o., Zagreb, 2011.

Izvor (foto): 123rf.com

PREUZETI ODGOVORNOST ZA VLASTITE OSJEĆAJE

Uvrede, poniženja, omalovažavanja i sl. dio su našeg svakodnevnog života. Obično nas neće toliko pogoditi kada iste dođu od strane osoba koje nam ne znače puno, s kojima nismo na bilo koji način dublje povezani. S druge strane, kada dođu od onih koji su nam bliski, npr. roditelji, bračni drug, djeca, prijatelji itd., osjećamo bol čiji intezitet ovisi o emotivnoj povezanosti s dotičnom osobom, ali i o vrsti uvrede. Počesto ne znamo kako se nositi s tim, a u tim trenutcima nam se čini kako ćemo teško tako nešto oprostiti, a kamoli zaboraviti. Sve to utječe ne samo na naš odnos s tom osobom, nego i na naše viđenje samih sebe i na naše samopouzdanje. No, jesmo li ikada pomislili da smo zapravo sami glavni krivci što se osjećamo povrijeđeno nakon što nam netko uputi negativnu poruku? Zvuči pomalo paradoksalno, ali u tome zapravo i ima ponešto istine. Kako to jednom reče grčki filozof Epiktet: ”Ljude ne uznemiravaju stvari, nego vlastita viđenja stvari”.

Preuzeti odgovornost za vlastite osjećaje

Marshall Rosenberg, američki psiholog i autor djela ”Nenasilna komunikacija”, tvrdi da ono što drugi kažu nikada ne može biti uzrok naših osjećaja, nego samo poticaj. Zapravo, mi možemo izabrati kako ćemo reagirati na negativne poruke koje su nam upućene. Rosenberg navodi četiri načina reagiranja, a kako bi bili jasniji upotpunit ćemo ih primjerom razgovora majke i sina koji nije počistio vlastitu sobu:
1. Kriviti sebe – Majka: ”Ti si obična lijenčina”, a sin primajući poruku osobno može pomisliti: ”Trebam se više potruditi i biti aktivniji”.

2. Kriviti druge – U ovom slučaju odgovor sina može biti: ”Ti nikada nisi zadovoljna što god ja napravio, jednostavno si prezahtjevna”.

3. Osvijestiti vlastite osjećaje i potrebe – U ovom slučaju sin iskazuje koliko ga je ta poruka povrijedila: ”Kada mi kažeš da sam lijenčina, to me boli, jer mi je potrebno da prepoznaš barem dio mojih napora koje uložim u kućanske poslove”.

4. Osvijestiti osjećaje i potrebe drugih – Ovoga puta sin iskazuje empatiju prema majci: ”Osjećaš li se povrijeđenom jer ti je potrebna veća pomoć u kućanskim poslovima”?

Prvi način stvara osjećaj krivnje te uzrokuje manjak samopoštovanja. Drugi način uzrokuje ljutnju te može ozbiljno poljuljati naše međusobne odnose. Tek trećim i četvrtim načinom preuzimamo odgovornost za svoje osjećaje jer se usmjeravamo na vlastite želje, potrebe, očekivanja, vrijednosti… Vjerujem da obično reagiramo na prvi ili drugi način, a razlog toga je što kad nam netko uputi poruku sličnu navedenom primjeru, u nama se budi obrambeni mehanizam. Osjećamo da takvim prosudbama drugi napadaju nas osobno, jer nije isto nekoga etiketirati kao lošu osobu ili pak njegovo djelo prosuditi kao loše. Upravo se u tome i krije problem kritiziranja i vrijeđanja, ali ako smo svjesni vlastite vrijednosti i truda, onda nećemo takve poruke prihvaćati osobno. Imamo puno pravo upozoriti druge da ono što govore budi u nama negativne osjećaje, ali nikada ne bismo smjeli krenuti u protunapad jer time se samo vrtimo u začaranom krugu.

Umjesto zaključka

Usmjeravajući se na vlastite osjećaje i potrebe, potičemo druge na empatiju koja bi zapravo trebala biti u temelju svih naši odnosa. Naravno da nije uvijek lako ne odbrusiti kada nam netko uputi negativnu poruku, ali potrebno je posvijestiti sebi da takva reakcija neće prouzročiti ništa pozitivno. Štoviše, time samo narušavamo odnose koji su nam od velikog značenja. Stoga, potrebno je vježbati se u navedenom trećem i četvrtom načinu reagiranja, a to možemo započeti već prilikom sljedeće negativne poruke koja nam bude upućena. I za kraj, trebamo zapamtiti: ”Život je 10% onoga što nam se događa i 90% onog kako reagiramo na to.” (Dennis Kimbro)

U Mostaru, 12. 3. 2019.

K. L.

 

Izvor:

Marshall B. Rosenberg, Nenasilna komunikacija, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava, Osijek, 2006.

Izvor (foto): 123rf.com

UTJECAJ RODITELJA NA IZBOR DJETETOVA ZANIMANJA

Kod mnogih današnjih roditelja je popularno stajalište kako njihovu djecu ne treba opterećivati teškim fundamentalnim životnim opcijama tipa vjere, braka, pa i zanimanja; ta odlučit će se već sami kad odrastu. S druge strane, svjesni smo da postoje i oni roditelji koji možda nesvjesno pokušavaju preko djeteta ostvariti neke svoje propuštene želje i snove iz djetinjstva, kao i prilike iz mladosti, a ovo se osobito tiče karijere. Ili pak oni koji na bilo koji način pokušavaju utjecati na djetetov odabir. Vjerojatno s neodobravanjem komentiramo takve pothvate i čini nam se da takvi roditelji forsiraju svoju djecu i žele od njih napraviti uspješne ljude kako bi se kasnije mogli ponositi s njima i hvaliti ih na sva zvona.

Roditeljima je ipak uglavnom najvažnije da njihova djeca budu sretna s čime god se bavila, a kao najbolji način da to i postignu vide u slobodi, tj. prepuštanju odluke samom djetetu. To nam se na prvu čini posve u redu jer smatramo kako je važnija ljubav prema onome što radimo nego uspjeh i prestiž. Svakako da je to istina i da bi roditelji trebali podržavati svoje dijete, a ne mu silom nešto nametati. Obično je ključna dob za izbor zanimanja završetak osnovne škole (kod nas obično 15. godina života) kada dijete treba izabrati koju će srednju školu upisati, a onda potom i završetak srednjoškolskog obrazovanja te izbor studija. Naravno da zanimanje ne ovisi samo o školskom obrazovanju jer postoje određena zanimanja koja se ne uče nužno u školi kao npr. sportaš. Stoga se pitamo je li dijete uistinu u toj dobi sposobno samostalno donijeti odluku ako znamo da frontalni režanj, odgovoran za uzročno-posljedično projiciranje budućih akcija te za izbor između dobrih i loših postupaka, svoju punu zrelost dostiže tek u kasnim 20-ima? Vezano uz to, imaju li roditelji pravo donijeti tu odluku umjesto djece i guše li oni tim postupkom njihovu slobodu?

Rana stimulacija

Na izbor zanimanja osim želja utječu i naše sklonosti, tj. talent. Uglavnom smatramo kako se s tim sklonostima rađamo, a da je kasnije važno to prepoznati i razvijati. Tako kada vidimo da je neko dijete čiji su roditelji uspješni u određenom zanimanju također izabralo isto zanimanje, logično pretpostavimo da se radi o urođenoj sposobnosti, tj. da je naslijedilo taj gen od svojih roditelja. No, istraživanja pokazuju da to i nije baš tako. Fernando Corominas, predsjednik Europskog instituta za obrazovanje, u svojoj knjizi ”Kako odgajati volju” tvrdi da djeca inteligentnih i glazbeno nadarenih roditelja obično nisu takva zbog gena koje su naslijedili, već zato što od djetinjstva žive s njima. To će reći da naše sklonosti ovise o podražajima koje primamo te o našoj sposobnosti odgovora na iste. Time on ističe kako roditelji smiju, štoviše trebaju preuzeti odgovornost odabira za svoju djecu jer djeca nisu sposobna sama donositi odluke. On to naziva ranom stimulacijom. Prema tome, vidimo da oni roditelji koji nastoje utjecati na izbor djetetova zanimanja i nisu toliko u krivu kako se nama obično čini. No, problem je što to većinom poduzimaju kad je već kasno. Ako žele da njihovo dijete bude uspješan sportaš, glazbenik, intelektualac, onda s poticajima moraju započeti već u ranoj dobi. Rana stimulacija se ne odnosi samo na izbor zanimanja, nego također i na naše druge osobine i općenito naše ponašanje. Ako roditelji žele da njihovo dijete bude marljivo, uredno, poslušno i sl., onda se moraju potruditi da uistinu bude takvo.

Genij se ne rađa, nego stvara

Iako nekima ovo može izgledati malo nategnuto razmišljanje i možda se neće složiti s ovime, ovdje ćemo donijeti jedan primjer koji potvrđuje ovo stajalište. László Polgár, mađarski šahist i psiholog, svojim eksperimentom dokazao je tezu da se ”genij ne rađa, nego stvara”. Naime, Polgár je svoje tri djevojčice već od prvih godina podučavao šahu. Naravno, nije im odmah od početka objašnjavao pravila jer one to ne bi mogle shvatiti, nego im je npr. u sobu stavljao knjige o šahu, zidovi soba bili su prekriveni prikazima zanimljivih šahovskih problema, davao im je figurice da se igraju s njima itd. Kako su djevojčice rasle tako je raslo i njihovo zanimanje za šah, a otac je svakodnevno s njima dosta vremena proučavao određene strategije i analizirao poteze svjetskih velemajstora. To je kasnije prouzročilo da su sve tri djevojčice postale izvrsne šahistkinje, a jedna od njih i svjetska prvakinja. Može nam se činiti kako zapravo nisu imale drugoga izbora i da su bile prisiljene na to, ali njegove kćeri su kasnije izjavile kako ni u jednom trenutku nisu osjećale pritisak i da su jednostavno uživale igrajući šah. Za njih je sve to bila najobičnija igra. I jest bila igra, jer se njihov otac svojski potrudio da to i bude igra, ali jedna ciljana igra koja je izvrsno stimulirala, stvarala i razvijala šahovski genij kod njegovih djevojčica.

Umjesto zaključka

Dakako da će i dalje postojati oni koji se ne slažu sa ovakvim stavom, ali zapravo ovo budi nadu da nas naši geni ne određuju i da svako dijete, osoba ima potencijal postati ”genij”. Također, ovime uloga roditelja, koja je ionako važna, dobiva još veću težinu u odgoju djece. Prepuštajući djetetu da samo donosi odluke za koje još nije sposobno riskiramo njihovu budućnost. Potrebno ih je pravilno motivirati i poticati, a oni će već kad postignu određenu zrelost sami odlučiti žele li to prihvatiti ili ne, a to uvelike ovisi o načinu na kojih ih se motiviralo.

U Mostaru, 4. 3. 2019.

K. L.

 

Izvor:

Corominas, Fernando, Kako odgajati volju, Verbum, Split – Zagreb, 2012.

https://bs.wikipedia.org/wiki/%C4%8Ceoni_re%C5%BEanj (Stanje: 3. 3. 2019.).

https://en.wikipedia.org/wiki/L%C3%A1szl%C3%B3_Polg%C3%A1r?fbclid=IwAR12ObOrGvDdLuhB6s_q1eRDXKC0CyAjS8lAr9b2nt8x3AqaLh1K3L6ajcc (Stanje: 3. 3. 2019.).

Izvor (foto): 123rf. com

OVERTHINKING – KAKO SE OSLOBODITI PRETJERANOG RAZMIŠLJANJA?

Overthinking ili u slobodnom prijevodu sa engleskog – pretjerano razmišljanje možemo opisati kao stanje u kojem previše razmišljamo i analiziramo određene situacije, probleme, događaje bilo iz naše prošlosti ili budućnosti, a kao posljedica toga javlja se prevelika zabrinutost, anksioznost, nemir, strah itd. Ono proizlazi uglavnom iz uspoređivanja s drugima i fokusiranja na negativne aspekte određene situacije. Ovo je sve češći problem s kojim se ljudi susreću, a procjenjuje se da su čak 73% osoba u dobi između 25-35 godina žrtve ovoga ”začaranog kruga”. Svakako da kad se nađemo pred nekim ozbiljnim problemom ili kad smo u dilemi moramo pažljivo razmotriti i promisliti o svim mogućim posljedicama koje mogu proisteći iz našeg poteza ili odluke, ali se ne smije ostati samo na tome, potrebno je donijeti tu odluku, potrebno je nešto konkretno napraviti. Upravo je u tome problem s pretjeranim razmišljanjem. Ono nas onesposobljava za djelovanje. Stvara u nama osjećaj nemoći, straha, jednostavno nas zarobljava. Previše razmišljanja o događajima iz prošlosti ili pak o vlastitoj budućnosti sprječava nas da živimo u sadašnjosti. Zapravo, nije problem kada povremeno razmišljamo o nekim greškama iz prošlosti, ali na koncu tu istu grešku iskoristimo kao primjer što ne smijemo napraviti ubuduće ili kada se pred nama nalazi neka važna odluka koju trebamo donijeti pa nas to neko vrijeme opterećuje. Problem nastaje kad naprosto previše vremena provodimo u razmišljanju o svakom mogućem potezu kojeg smo napravili ili kojeg tek trebamo napraviti. Na taj način mi počinjemo živjeti u mašti, u našem umu. Vodimo monolog unutar svojih misli koji ne dovodi ni do kakvog dogovora, rješenja nego se jednostavno nastavlja u nedogled. Pitamo se je li uopće moguće zaustaviti ovakvu navalu negativnih misli? Moguće je, itekako. U potrazi za mogućim rješenjima osvrnut ćemo se na tekst psihoterapeutkinje Amy Morin za Psychology Today.

Kako se osloboditi pretjeranog razmišljanja?

 Amy Morin u svojem tekstu navodi 6 savjeta kako se osloboditi pretjeranog razmišljanja:

  1. Obratite pozornost! – Ovo je vjerojatno i najteže primjenjiv savjet. Nije lako zaustaviti misli kad one jednom navale, ali upravo posvješćivanje samog problema i jest prvi korak ka njegovom rješavanju. Dakle, potrebno je primijetiti kada počnemo previše razmišljati, tj. kada previše brinemo o situaciji na koju ne možemo utjecati te potom sami sebi priznati da naše misli nisu produktivne. Tek tada ćemo biti u stanju iste i zaustaviti.
  2. Pobijedite svoje misli! – Ovdje se prvenstveno radi o negativnim mislima koje nam zaokupljaju um. Stoga, prije nego npr. zaključimo kako nećemo položiti ispit jer nismo uspjeli zapamtiti jednu definiciju, potrebno je priznati sebi kako pretjerujemo te naučiti kontrolirati negativne misli prije nego izludimo sebe i one oko sebe.
  3. Koncentrirajte se na pozitivno rješavanje problema! – Razmišljanje o problemima neće dovesti do njihovog rješenja. Stoga je potrebno svoju pažnju usmjeriti na pozitivna rješenja tako što ćemo si postaviti pitanje: ”Što konkretno mogu napraviti?”, a ne: ”Zašto se to meni dogodilo?”.
  4. Nađite vremena za razmišljanje! – Ovaj savjet djeluje kao da potiče na dodatno razmišljanje, a mi se istog želimo osloboditi. No, ključ je u tome da tijekom dana rezerviramo 10 do 20 minuta za kukanje, razmišljanje, preuveličavanje, dramatiziranje, ali kada to vrijeme istekne onda se prebaciti na nešto pozitivno i produktivno. Dakle, ono što smo do sada radili većinu vremena, sada treba ograničiti na točno određeno vrijeme.
  5. Vježbajte živjeti u sadašnjosti! – Već smo ranije spomenuli kako nas overthinking sprječava da živimo u sadašnjosti. Zato sebi trebamo posvijestiti da ono što je bilo jučer ne možemo promijeniti te da ne možemo znati što će biti sutra tako da se ne isplati plakati za prošlošću niti se nervirati zbog budućnosti. Potrebno je živjeti i djelovati sada. Stoga se moramo vježbati biti prisutni u sadašnjem trenutku.
  6. Promijenite program! – Ne možemo prestati pretjerano razmišljati ako sami sebi govorimo da moramo prestati toliko razmišljati. To samo može proizvesti da još više razmišljamo. Zato se trebamo zaokupiti nečim korisnim, npr. čitanjem, sportom, druženjem s prijateljima i sl. U tom smisli Albert Einstein reče: ”Ne možemo riješiti probleme koristeći se istim načinom razmišljanja koji smo upotrijebili stvarajući ih”.

Umjesto zaključka

Razmišljati o prošlosti i budućnosti je neizbježno pa i korisno ako nas dovodi do rješenja problema ili do ispravne odluke. Ali razmišljati, a ne djelovati ne samo da je nekorisno, nego može biti i vrlo štetno kako za naše zdravlje tako i za našu budućnost. Ili kako to lijepo primijeti velški glumac Anthony Hopkins: ”Umiremo od prevelikog razmišljanja. Ubijamo se polagano razmišljajući o svemu. Razmišljaj. Razmišljaj. Razmišljaj. Ionako nikad ne možeš vjerovati čovjekovom umu. To je zamka smrti”.

U Mostaru, 20. 2. 2018.

K. L.

 

Izvor:

Izvor (foto): 123rf.com

GOVOR TIJELA (III. DIO): ZRCALJENJE

Nastavljamo se baviti djelom ”Velika škola govora tijela” autora Allana i Barbare Pease. U ovome dijelu pažnju ćemo posvetiti prepoznavanju jesu li drugi u određenim situacijama pozitivno ili negativno raspoloženi prema nama i kako mi otkrivamo da nam netko jest, odnosno, i nije baš simpatičan.

Počesto ne možemo ne vidjeti očite signale da nismo dobro došli u nekom društvu ili pak da nas prihvaćaju širom otvorenih ruku. No, isto tako svjesni smo kako je ponekad teško procijeniti nečije raspoloženje prema nama jer ljudi, vjerovali ili ne, redovito glume. Unatoč tome, pomno promatrajući sugovornikov govor tijela, vrlo brzo možemo otkriti prihvaća li nas ili ne. Sve što trebamo napraviti jest uočiti hoće li dotična osoba ponoviti naše kretnje tzv. zrcaljenjem.

Link na prethodni dio: http://poptheo.org/govor-tijela-ii-dio-osmijeh/ ‎

Zrcaljenje kao način povezivanja i prihvaćanja

U davno doba zrcaljenje je bilo sredstvo pomoću kojega su se naši preci uspješno uključivali u veće skupine. To je ujedno i primitivni način učenja oponašanjem. Najjednostavniji oblik zrcaljenja jest zijevanje. Kada jedan čovjek zijevne, svi oko nje počnu zijevati. Robert Provine otkrio je kako je zijevanje toliko zarazno da je čak dovoljno samo širom otvoriti usta kako bi se izazvala reakcija. U prethodnom dijelu o osmijehu, spomenuli smo da ljudi uglavnom osmijeh uzvraćaju osmijehom. Tu se također radi o zrcaljenju. Ono je namijenjeno stvaranju prisnih odnosa s drugima. Također, zrcaljenjem se objašnjava zašto neki mirni tipovi podivljaju kada se nađu unutar ljutite svjetine – oni jednostavno zrcale agresivno ponašanje i time stvaraju osjećaj sigurnosti. Zrcaljenjem drugima poručujemo da smo isti kao oni, da im ne predstavljamo prijetnju. Autori navode kako neka društva, poput Nijemaca i Britanca, upravo zahvaljujući zrcaljenju kojega se u velikoj mjeri pridržavaju, dominiraju svijetom dugi niz godina. Povezivanje pomoću zrcaljenja započinje već u maternici kada dijete usklađuje svoje tjelesne funkcije i otkucaje srca s majčinim ritmom. To će reći da je zrcaljenje stanje kojem smo po prirodi skloni.

Zrcaljenje kao uzrok sličnosti među ljudima

Zasigurno svi znamo barem jednog muža i ženu koji nam fizički izgledaju kao brat i sestra. Nakon dugo godina zajedničkog života oni jednostavno počnu sličiti jedno na drugo. Razlog toga je što stalno međusobno zrcale izraze lica pa s vremenom izgrade mišiće na istim dijelovima lica. Jedno istraživanje pokazalo je da je vjerojatnost za raspad braka veća ako jedan bračni partner ne zrcali izraze sreće drugog partnera. Jasno je da nepostojanje zrcaljenja nije razlog raspada braka, ali je jedan od pokazatelja da nešto ne funkcionira dobro. Ovo ne vrijedi samo za bračne partnere. Vremenom i najbolji prijatelji počnu međusobno nalikovati jedno na drugo (sama sam se često našla u situaciji da prijateljicu i mene pitaju jesmo li sestre). Osim toga, autori čak tvrde da se zrcaljenje može primijetiti i kod izbora ljubimaca. Skloniji smo birati one ljubimce koji nam tjelesno nalikuju ili pak odražavaju naša raspoloženja.

Namjerno usklađivanje

Zrcaljenje je jasan način na koji nam drugi govore da se slažu s nama ili da im se sviđamo, ali i način na koji mi drugima otkrivamo naše raspoloženje. Ako zrcaljenje izostaje, možete biti sigurni da ne odgovarate osobi s kojom ste se sreli. No, zrcaljenje se može i namjerno izvoditi. U situacijama kad nam je važno doprijeti do drugih, ostaviti dobar dojam ili se pak uključiti u neku skupinu, možemo početi usklađivati vlastite geste, intonaciju glasa, brzinu govora te izraze lica s našim sugovornikom. Na taj način druge opuštamo te pokazujemo da im nismo prijetnja. Važno je naglasiti kako namjerno usklađivanje nije moguće kada su u pitanju mikrokretnje poput treptanja, širenja nosnica, podizanja obrva i sl. Takvo usklađivanje događa se samo kod osoba koje uistinu odgovaraju jedna drugoj ili, kako se to obično kaže, koje su na ”istoj valnoj duljini”. Osim toga, uvijek si moramo posvijestiti u kakvom smo odnosu s osobom prije nego počnemo namjerno preslikavati njezin govor tijela. Nije baš pametno da npr. zaposlenik preslikava šefov govor tijela koji odiše dominacijom kada ga želi zatražiti povišicu.

Umjesto zaključka

Na koncu, ovaj kratki pregled opsežnog djela ”Velika škola govora tijela” završavamo s jednim citatom s kojim samo djelo započinje. U njemu se ogleda važnost govora tijela u svakodnevici:

Po čovjekovim noktima, po rukavu njegova sakoa, po njegovim cipelama, po koljenima na njegovim hlačama, po zadebljanjima na njegovom kažiprstu i palcu, po njegovu izrazu lica, po manšetama njegove košulje, po njegovim kretnjama – po svakoj od tih stvari jasno se otkriva čovjekovo zvanje. Da sve to neće prosvijetliti sposobnog analitičara u svakom je slučaju gotovo nezamislivo. (SHERLOCK HOLMES, 1892).

U Mostaru, 9. 12. 2018.

K. L.

 

Izvor:

Allan i Barbara Pease, Velika škola govora tijela, Mozaik knjiga, Zagreb, 2012.

Izvor (foto): 123rf.com

GOVOR TIJELA (II. DIO): OSMIJEH

Osmijeh je bez sumnje najprivlačniji i najpoželjniji izraz koji možemo uputiti jedni drugima. On je znak dobrog raspoloženja, užitka, sreće, zadovoljstva, dakle svih onih pozitivnih emocija. Iako smo svi manje-više svjesni toga, rijetko kad se pitamo kakve posljedice osmijeh i smijanje imaju za naše kako fizičko tako i psihičko stanje, ali i stanje ljudi oko nas. Još se manje pitamo o porijeklu osmijeha, tj. kako to da su baš izlaganje zubi, povlačenje kutova usana unatrag te podizanje očiju postali izrazi dobrog raspoloženja, prijateljstva, dobroćudnosti i sl. U ovom dijelu, osim navedenih pitanja, prateći već poznato djelo Allana i Barbare Pease, opisat ćemo najčešće načine osmjehivanja te otkriti njihovo značenje. Također, vidjet ćemo ima li istine u onoj poznatoj: smijeh je najbolji lijek.

Link na prethodni dio: http://poptheo.org/govor-tijela-i-dio-ruke/ ‎

Porijeklo osmijeha

Svi prethodno nabrojani izrazi lica koje jednom riječju nazivamo osmijeh, osim izražavanja dobrog raspoloženja imaju i dublju, primitivniju svrhu. Suvremena istraživanja čimpanza pokazuju kako ovi primati upotrebljavaju slične izraze kao ljudi kad se osmjehuju kao znak pokoravanja. U situacijama kada im prijeti opasnost, čimpanze otvaraju donju čeljust, povlače kutove usana te podižu oči kako bi suparniku dale do znanja da im ne predstavljaju prijetnju. Kod ljudi, svrha je uglavnom ista: osmijehom poručujemo drugima da im nismo prijetnja te tražimo prihvaćanje na osobnoj razini. To je razlog zašto se većina svjetskih lidera i dominantnih pojedinaca rijetko osmjehuje. Oni jednostavno ne žele ostaviti dojam pokoravanja. Također, istraživanja pokazuju da se žene smiju više od muškaraca. Vjerojatno je riječ o urođenom ponašanju jer se djevojčice već u osmom tjednu prenatalnog razvoja smiju više od dječaka. Autori navode da je češće osmjehivanje žena jedan od razloga zašto žena izgleda podređena ili slaba u susretu s nenasmijanim muškarcem.

Najčešći načini osmjehivanja

Iako je osmijeh u susretu s ljudima većinom poželjan i prihvatljiv, postoje različiti načini na koji se ljudi osmjehuju, a neki od njih ne označavaju sve one pozitivne emocije. Prije svega, potrebno je razlikovati iskreni od lažnog osmijeha. Francuski znanstvenik Guillame Duchenne de Boulogne među prvima je istraživao postoje li znakovi koji pokazuju neiskrenost ljudskog osmijeha. Otkrio je da osmijeh izazvan užitkom podiže kutove usana, a mišići oko očiju se stežu, dok se kod osmijeha bez užitka smiju samo usnice. Stoga su bore oko očiju prvo kamo trebamo pogledati kada provjeravamo iskrenost nečijeg osmijeha. Nadalje, osmijeh stisnutim usnama kod kojeg se ne vide zubi pokazuje da osoba ima neku tajnu, stav ili mišljenje koje želi zadržati za sebe. Zatim, osmijeh koji je svojstven zapadnjacima je iskrivljeni osmijeh. Kod takvog osmijeha na jednoj strani lica su obrva i usna podignuti stvarajući svojevrsni osmijeh, dok druga strana lica sa spuštenom obrvom i usnom stvara namrgođeni izraz. Izvodi se isključivo namjerno te ima samo jednu poruku – sarkazam. Sljedeći način osmjehivanja svojstven je ženama: osmijeh upućen pogledom ustranu i gore. Osoba koja se tako osmjehuje izgleda mladenački, razigrano i tajnovito. Ovo tajnovito nema isto značenje kao kad su usne stisnute. Zapravo, taj izraz označava stidljivost te kod ljudi budi zaštitničke osjećaje budući da podsjeća na nevino dijete. Autori navode kako je takav način osmjehivanja bio jedan od omiljenih iz repertoara princeze Diane koja je njime uspjela pridobiti ljude diljem svijeta.

Smijeh je najbolji lijek

Ovo nije smo jedna od uobičajenih floskula. Mnoga istraživanja pokazuju kako osmijeh pozitivno utječe na ljudsko zdravlje. Osim što ubrzava disanje, povećava dotok kisika u krv te može smanjiti brzinu otkucaja srca, smijeh potiče lučenje prirodnih analgetika i beta endorfina (hormon sreće). Time se smanjuje stres te tako smijeh učinkovito uklanja rane znakove depresije. Ne samo da smijanje oslobađa endorfine, nego i samo gledanje nasmijanih lica ima isti učinak. Kod osmijeha je iznimno to što kad ga čovjek nekome uputi, uzrokuje da mu osoba uzvrati osmjehom pa i onda kad je lažan. Dakle, smijeh je uistinu zarazan jer ljudi zrcale izraze lica koja vide. Ako smo okruženi nesretnim i jadnim ljudima, vjerojatno ćemo se i sami tako osjećati. Zbog toga bismo se trebali truditi većinu vremena biti nasmijani. To zasigurno nije lako jer su nam često životne prilike takve da bismo radije plakali i ljutili se na sve oko nas. Ali, imajući na umu kakve sve dobrobiti donosi osmijeh, od onih zdravstvenih pa sve do društvenih, jednostavno ”nabacimo” osmijeh na lice.

U Mostaru, 21. 11. 2018.

K. L.

 

Izvor:

Allan i Barbara Pease, Velika škola govora tijela, Mozaik knjiga, Zagreb, 2012.

Izvor (foto): 123rf.com

Exit mobile version