listopad 2020. – Poptheo Web Portal

O kajanju

Kajanje traži od nas nezamislivo. Dopustiti da nas netko ljubi iako nas je stid jer smo sigurno krivi. Kada ne uspijevamo svladati stid i krivicu, kajanje nije moguće. Kajanje nije nabrajanje prekršaja nekakvog zakona. Formalno priznanje krivice. Kajanje je neugodno iskustvo kada je sve ono što želimo sakriti ipak očima drugog vidljivo kao na sunčevom svjetlu. Drugi vidi ono što je u nama najgore i najzločestije. Ali to još nije kajanje. Mi smo u strahu i drhtimo. Ako se pokajemo, moguće da je kajanje neiskreno. Jer se kajemo zbog straha. Međutim, kada nam drugi priđe i kaže da nas ljubi iako vidi sve ono što je u nama opako i zlo, onda počinje događaj kajanja. Kajanje je kao iskustvo rušenja ili propadanja. Iskustvo gubljenja tla pod nogama. Nemamo se više za što uhvatiti. Neugodno je stajati izložen tuđem pogledu. Nemamo se gdje sakriti. Osjećamo se kao da smo goli. Bježimo u stid ili krivicu. Tjeramo drugog od sebe riječima: Ne gledaj me, vidiš kakav sam, kako me možeš gledati. Još uvijek nismo u događaju kajanja. Još uvijek se borimo protiv kajanja. Onda kada dopustimo drugom da nas ljubi iako sebe ne možemo podnijeti i smisliti, nastupa kajanje. Kao istovremeno bolno i oslobađajuće iskustvo od stida i krivice. Izgleda da kajanje ne ovisi apsolutno o nama. Na drugoj strani mora biti onaj koji nas ljubi. Zato onaj koji oprašta uvijek više ljubi nego onaj koji se kaje. Onoga koji oprašta ne sputava ni krivica ni stid. Ali da bi oprostio, mora neizmjerno ljubiti i voljeti onoga koji se kaje. Ne moći se kajati označava čovjekovu nesposobnost da se otvori nečijoj ljubavi. Označava duboko nepovjerenje prema nekome tko ljubi. Ne kajati se znači zatvoriti se duboko u stid i krivicu i uvjeriti sebe da nas nitko ne može voljeti. Zatvoriti se u odvratnost prema samom sebi. U tragičnu i samorazarajuću sebičnost koja se pretvara u mržnju. Opasno je ne moći se kajati jer iz stanja stida i krivice čovjek prelazi u stanje mržnje protiv sebe koja ga povlači sve dublje u ponor propadanja i ništavila. I što se više mrzimo, to ćemo teže biti sposobni za kajanje. Kada se utopimo u jezero u kojem nas mržnja, stid i krivica guše, sve je manje prostora za vjerovanje da se možemo kajati i da nas netko može ljubiti i voljeti. Mržnji se uskoro priključuje očaj koji nas još dublje potapa riječima: Uzalud se kaješ, tebe nitko ne može ljubiti i nema onoga koji je spreman ljubiti nekoga poput tebe. Odgađati kajanje čini se mudrom odlukom. Možemo se sakriti. Ne moramo se stidjeti. Mislimo da ćemo s krivicom nekako iziđi na kraj kako vrijeme odmiče. Čak se čini ugodnim biti dostatan sam sebi. Ne dopustiti nikomu da nam se približi i da nas ljubi. Ipak, stanje mira jer se ne kajemo ne traje dugo. Uskoro ulazimo u košmar krivice, stida, očaja i mržnje i ne znamo kako se izvući. Sve manje vjerujemo u mogućnost kajanja, a time i u mogućnost da nas netko ljubi usprkos stidu i krivici koje osjećamo. Moramo izići iz sebe. Stati pred nečije svjetlo ili nečije oči pune ljubavi i oproštenja. Bit će to intenzivno strašno i mučno iskustvo. Stid, krivica, očaj i mržnja ne daju se lako ukloniti. Stalno potiču našu nevjeru u ljubav i oproštenje. Tutnje u našoj glavi i našim ušima: Tebi ne može biti oprošteno, tebe nitko ne može ljubiti, zašto se uopće pokušavaš kajati. Ali čovjek mora pokušati. Ako ne pokuša, osudit će samog sebe na mučan i nesnosan unutarnji život koji će ga s vremenom potpuno uništiti. Barem jednom treba pokušati. Svući sve sa sebe. Predstaviti se u najgorem stanju. Predstaviti se kao onaj koji je zao i pokvaren. Na trenutak svladati stid, krivicu, očaj i mržnju prema sebi i reći: Pogledaj me i vidi kako sam loš, zao i pokvaren čovjek, kako me možeš ljubiti ovakvog? I onda se možda dogodi ono što neki od nas iskuse u životu. Da čovjek čuje glas drugoga koji mu tiho govori: Znam, ipak te želim ljubiti. Tako počinje događaj kajanja. Jer kajanje nije formalno priznanje krivice, nego intenzivno egzistencijalno iskustvo oslobođenja od očaja da me nitko ne ljubi. Kajati se iskustvo je ljubavi i oproštenja u koje je nemoguće vjerovati i za koje mislimo da ih ne zaslužujemo kao dar koji nam netko pruža. Tako teško vjerujemo u kajanje i njegovu oslobađajuću moć. Ne vjerujemo da možemo biti ljubljeni i da nam može biti oprošteno. U sebi ponekad nosimo toliku krivicu, stid, mržnju i očaj. Kajanje se čini nemogućim. Ljubav i oproštenje još manje. I ako tako živimo i mislimo, na putu smo prema samouništenju…

U Sarajevu 30. 10. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: itsmejust

O promatranju

Zašto se netko minuciozno i studiozno bavi našim životom? U svakom trenutku spreman je prigovoriti i kritizirati. Ne može nas ni jedan trenutak ostaviti na miru. Napeto i koncentrirano promatra svaki naš pokret, gestu, kretnju, izgovorenu riječ, kretanje tijela. Ono čemu ne pridajemo važnost, on/ona obrađuje kao da je materijal za knjigu. O nekoj našoj gesti ili izgovorenoj riječi izriče cijelu studiju o našem ponašanju, našoj osobnosti, našem karakteru. Recimo da smo u nekom trenutku izgovorili neku riječ kojoj nećemo pripisati posebnu važnost. Međutim on/ona će iz jedne naše riječi izraditi cijelu studiju o nama i neće dopustiti da sami nešto o sebi kažemo. Neprestano se baviti tuđim životom, svim njegovim aspektima i ići do bolesnog promatranja detalja pokazuje duhovno siromaštvo vlastitog života, nedostatak kreativnosti i duboku neispunjenost. Nitko se ne osjeća povrijeđenim ako s vremena na vrijeme netko pokaže interes za njegov život. Posebno u okolnostima kada to očekujemo. Kao kada nas netko pita kako stojimo sa zdravljem jer je čuo da smo bolesni ili kako nam je živjeti u novom okruženju jer čuje da smo se odselili ili kako nam je na poslu jer čuje da smo promijenili posao. S vremena na vrijeme biti zainteresiran za tuđi život pokazuje našu pristojnost i distanciranost. Istovremeno pokazati interes, ali ne „zabadati nos“ previše, pogotovo kad nam netko daje jasne i nedvosmislene znakove do koje granice nas pušta da budemo zainteresirani za njegov život. Pristojan i diskretan čovjek puno više pazi na te znakove nego li na znatiželju i potrebu da zna nešto o tuđem životu. Svatko od nas, s vremena na vrijeme, upozna čovjeka koji ne pazi na znakove koje mu dajemo kada mu želimo pokazati do koje granice može biti zainteresiran za naš život. Takav je čovjek ponekad nepristojan i indiskretan jer mu je na prvom mjestu njegova bolesna znatiželja, a ne ono što mu nedvosmisleno govorimo o tome koliko smo raspoloženi i zainteresirani da mu nešto o sebi kažemo. Takav čovjek, nesposoban kontrolirati svoju nepristojnost i indiskretnost, naše obične i svakodnevne geste, pokrete, susrete, odlaske i dolaske s posla, susrete s prijateljima, kratka kašnjenja tumači često na bizaran način koji ponekad nema velike povezanosti s racionalnim načinom razmišljanja. Kao kada žena nakratko zakasni na sastanak s muškarcem jer se dogodila manja prometna nezgoda u gradu. Muškarac bolesno znatiželjan, nesposoban biti pristojan i diskretan, od tog kašnjenja može stvoriti cijelu sliku o njoj počevši od toga da je neodgovorna, da ga ne poštuje, da sigurno ima nekog drugog, da se pravi važna, da ona sigurno želi da bude u centru pažnje i mnoštvo drugih stvari. Događa se da u okolnostima kada imamo posla s bolesno znatiželjnom osobom koja nas stalno promatra pod mikroskopom racionalna i normalna objašnjenja neće biti prihvaćena i uvažena. Netko je toliko opterećen nama i toliko je zauzet našim životom da s vremenom naše obične i prirodne geste, pokrete, govor više ne može sagledavati normalno. U svemu što činimo vidi neko više skriveno značenje, pa tako nekoj našoj riječi, rečenici, gesti rukom ili pokretu tijela daje značenja koja ne postoje zbog čega komunikacija i susreti s takvim čovjekom postaju nemogući, neizdrživi i nepodnošljivi. Nerijetko nas je i strah takvog čovjeka jer moramo stalno razmišljati i misliti što ćemo i na koji način reći i na koji način gestikulirati. Nadamo se da će jasnoća naših riječi i pokreta umanjiti ili ukloniti problem. Ipak neće. Čovjek koji se uporno i svakodnevno bavi našim životom i svakodnevno nas promatra već je izradio cjelokupnu strukturu naše osobnosti i karaktera makar s njim nismo imali previše kontakta osim razmjene nekoliko kurtoaznih riječi i rečenica. Njemu je to dovoljno da izradi „image“ onoga kakvi smo i što smo i tu se nerijetko ne može ništa učiniti koliko se god trudili.

Pretjerano i neprestano bavljenje tuđim životom do najsitnijih detalja siguran je znak dubokog siromaštva i neispunjenosti vlastitim životom, znak teškog nezadovoljstva koje čovjek nerijetko projicira u naš život. Kao kada netko u našoj ljutitoj gesti ili rezigniranom uzdahu u nekom trenutku zaključi da smo kao osobe ogorčeni i nezadovoljni iako ne zna niti ga zanima kontekst naše geste i uzdaha. Čovjek koji se neumorno bavi tuđim životom negdje u sebi ima potrebu biti istovjetan nama. Želi naš život. Želi biti mi. Ili nema vlastitog života. Obično onaj tko se studiozno bavi detaljima tuđeg života nema nikakav život. Život mu je neispunjen. Bezidejan. Prazan. Kao da se nada da bi studirajući naš život i njegov život time dobio smisao. I dogodi se. Smisao njegovog života postane svakodnevno i neprestano praćenje i promatranje našeg života. Nekakav oblik špijuniranja i nadzora koji njegovom životu daje nekakav smisao i usmjerenje. Međutim, život većine ljudi, pa i naš život, nije život nekakvog tajnog agenta, skriveni život koji je pun uzbuđenja. Većina nas živi prosječnim, običnim i svakodnevnim životom. Naše geste, pokreti, riječi i susreti s drugim ljudima u velikoj mjeri ne kriju puno. Razgovaramo o svakodnevnim stvarima, tu i tamo, ako smo prijateljski povezani, dotaknut ćemo i neke osobnije i važnije teme. Ipak onaj kojemu je promatranje našeg života smisao u svemu tome vidi neka tajna, nepoznata i duboka značenja koje tumači na sebi svojstven način. Susret s nekim za njega je urota, susret žene s muškarcem i obrnuto je varanje, susret rodbine je zavjera protiv njega da ga se izbaci iz nasljedstva, naš povratak kući nekoliko minuta kasnije znak je da nešto krijemo, naše kretanje drugačijom rutom pri dolasku kući znak je da imamo neke tajne planove. I tako unedogled. Ne možete tom čovjeku objasniti da ste zakasnili jer se dogodila manja prometna nesreća ili vam je stao auto. Iako sve to možete dokazati, dokaz izgleda ne vrijedi. Čovjek koji nas plaši jer se uporno i neprestano bavi našim životom do najsitnijih detalja odavno je izgradio o nama sliku u kojoj kad bismo je imali priliku vidjeti ne bismo prepoznali nijednu našu ljudsku crtu, osobinu, vrlinu i manu. Čovjek koji je duboko opterećen našim životom izgradio je o nama sliku nama potpuno nepoznate osobe bez identiteta. Niti on zna tko je ta osoba, a mi još manje. Svejedno on uporno inzistira da smo to mi. Ako se inzistiranje nastavlja i postaje sve glasnije, dobro je, ako je moguće, kloniti se takvog čovjeka i njegovih bizarnih zaključaka o nama. Koliko god bilo možda na početku ugodno i privlačno, uskoro nećemo moći normalno živjeti od njegovih iracionalnih zaključaka i bizarnih tvrdnji o tome što smo i kakvi smo. Takav čovjek u jednom trenutku više ne priznaje nikakve prirodne, normalne i racionalne zaključke i objašnjenja nego samo zaključke svoga bizarnog svijeta nadzora, promatranja i kontrole. Nije isključeno da u njegovom svijetu možemo biti promatrani kao opasnost i prijetnja makar nismo takvi. Nemoguće je se boriti protiv bizarnosti i iracionalnosti. Od njih se jedino možemo, ako je moguće, na vrijeme skloniti čim primijetimo da netko previše, svakodnevno i neprestano promatra svaki detalj našeg života. Svaku gestu, kretnju, riječ i dah i donosi zaključke o nama koji nemaju veze s našim karakterom i osobom.

U Sarajevu 29. 10. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright:

O šutnjama

Šutnje su mnogostruke. Neke su potrebne. Neke su ugodne. Ima ugodno nepodnošljivih šutnji. Kao kad čekaš da voljeni/voljena progovori i sebe otkrije. Vrijeme šutnje tad je skoro pa neizdrživo. Na neke šutnje se naviknemo. Neke šutnje su dugotrajne. Ima šutnji koje na opuštaju i u koje se sklanjamo s vremena na vrijeme. Kao kad odemo negdje izvan grada jer nema smeta neprestana buka i komešanje. Neke šutnje su neobjašnjive. Mučne. Teške. Tjeskobne. Kao kad čovjek pati ili pati netko nama blizak. Ili kad čovjek umire u teškim mukama. Ili kad čovjek ubija čovjeka. Zašto nebo šuti? Zašto ne čujemo govor neba? Zašto nam nitko ne odgovara čak i ako nam mora reći strašne riječi, recimo, kako tako treba biti. Neobjašnjive šutnje su teške za prihvatiti. One nisu objašnjenje. Nisu slaganje s izgovorenim ili napisanim. Neobjašnjive šutnje su nejasna granica između nadanja i očekivanja. Ako sada nad mojom patnjom i boli vlada šutnja, hoće li tako biti do kraja? Možda će ipak netko progovoriti. Objasniti mi. Odgovoriti na moje zašto? I neprihvatljiv odgovor poput onoga: To je sudbina i tu se ništa ne može učiniti, čini se plemenitim u odnosu na neobjašnjivu šutnju. Šutnju koja šuti, promatra i ne progovara. Kao da očekujete od mramornog kipa da otvori svoja usta i kaže vam što želite. Mramor ne govori, ali ipak se negdje nadamo da bi se moglo dogoditi čudo. Neobjašnjive šutnje javljaju se onda kada nijedno objašnjenje ne zadovoljava našu glad za spoznajom onoga što nam se događa. Objašnjenja može biti bezbroj, ali nijedno od njih ne može prekinuti neobjašnjivu šutnju. Slabije je od nje. Kao kad roditelji bolesnog djeteta pitaju zašto je njihovo dijete moralo biti osoba koja mora cijeli život patiti od neizlječive bolesti. Objašnjenja su mnoga. Medicinska, znanstvena, biološka, čak i religiozna. Ipak neobjašnjiva šutnja ostaje neprimjetno pritiskati sva ponuđena objašnjenja jer nijedno ne daje apsolutan odgovor na roditeljsko zašto. U romanu japanskog pisca Shusaku Enda Šutnja koji govori o progonima kršćana u Japanu, susrećemo iskustvo neobjašnjive šutnje u liku misionara Sebastiana Rodrigueza koji je došao u Japan u potrazi za svojim učiteljem. Trenutci u kojima Endo opisuje neobjašnjivu šutnju događaju se onda kada Rodriguez ne uspijeva objasniti zašto Bog šuti mirno promatrajući stradanje, mučenje i ubijanje nevinih ljudi. U trenutcima okrutnih mučenja kojima svjedoči, Rodriguez doživljava tjeskobe i gubitke vjere jer ne može vjerovati i prihvatiti da je njegov Bog, Bog koji šuti na patnju i stradanje. Neobjašnjive šutnje nisu stanja kada ne govorimo. Razdoblja mira. Trenutci tišine. Neobjašnjive šutnje su razdoblja i trenutci nutarnje patnje i tjeskobe kada ne uspijevamo odgovoriti na pitanje zašto patimo ili zašto pati netko nama blizak. Otac. Majka. Sin. Kćer. Supruga. Prijatelj. Mladić. Djevojka. Zašto pate nevini, nemoćni, stari, nepokretni, bolesni? U svom romanu Endo na različitim mjestima i u različitim slikama crta svu težinu i mučninu pitanja na koje Rodriguez ne pronalazi odgovor: zašto šutnja za vrijeme patnje, stradanja i umiranja? Čija je to šutnja? Pripada li ona nebu, odnosno Bogu? U nemoći da pronađe odgovor, Rodriguez prestaje vjerovati kao što je prije njega isto učinio njegov učitelj Kristobal Ferreira. Nijedan od njih dvojice nije mogao podnijeti neobjašnjivu šutnju Boga na patnje nevinih i poniženih. Odriču se vjere kako bi spasili nekolicinu nevinih koje okrutno muče. Prestaju li time biti vjernici i prelaze u kategoriju nevjernika? Endo nam sugerira da u razdoblju neobjašnjive šutnje kada nema odgovora na pitanja zašto patimo i umiremo nema jasne granice između vjere i nevjere. Neobjašnjiva šutnja ruši sve temelje, razara sve sigurnosti i izlaže nas našoj vlastitoj nemoći i prolaznosti. Tek u neobjašnjivoj šutnji prokazuje se naša slabost, nedostatak snage i odsutnost moći. Neobjašnjiva šutnja okrutno i bez sažaljenja skida s nas svaki sloj zaštite koji oko sebe stavljamo. Izlaže nas šutljivom pogledu neba ili Boga, pri čemu naša golotinja postaje nepodnošljiva i mi sami skrećemo pogled od sebe da ne vidimo koliko smo prolazni, vremeniti i krhki. Naš protest ili bunt protiv neobjašnjive šutnje kada patimo i kada nas boli možda uopće nije protest. Možda je to samo nemoćan krik čovjeka koji se još uvijek nada i očekuje da iza neobjašnjive šutnje ima nekoga tko govori i tko nam može dati odgovor. Neobjašnjiva šutnja nije svakodnevna šutnja. Ona ne uklanja buku i viku. Ona ne ukida ni glas, ni govor, ni pismo. Ona ima samo jednu svrhu. Šutjeti kada pitamo zašto? I samo to. I nju se ne može svladati. Glas, govor, pismo koji objašnjavaju ne uspijevaju protiv neobjašnjive šutnje, jer ne uspijevaju odgovoriti na naš krik ili poziv u pomoć koji se rađa duboko u nama i oblikuje se kao pitanje zašto. Zašto ja, zašto moja bol, zašto moje umiranje, zašto moja smrt. Zašto nevini, zašto nemoćni, zašto bolesni, zašto oni koji nisu krivi i nikada nikome ništa nisu učinili. Svi ovi zašto su stopljeni u jedno pitanje na koje nemamo odgovor jer ne možemo pobijediti neobjašnjivu šutnju. Iscrpljeni i umorni ponekad ne možemo ništa drugo nego čekati i nadati se. Možda postoji netko tko može umjesto neobjašnjive šutnje odgovoriti nam: Zato. I onda konačno objasniti nam i patnju, i bol, i gubitke, i stradanja, i umiranja, i smrti. Dotad, pritisnuti neobjašnjivom šutnjom, čekamo i nadamo se. Ponekad samo čekanje i nadu preostaju jer su sva objašnjenja odavno prestala govoriti i biti objašnjenja.

U Sarajevu 28. 10. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Volodymyr Melnyk

O nezamjenjivom

Odmah s rođenjem postajemo bivši. Više nismo u utrobi majke. Nerođeni još uvijek jesu. Trebamo li im zavidjeti? S prvim razredom škole više nismo slobodni cijelu godinu. Trebamo li zavidjeti onima koji još ne idu u školu? Sa svakom sekundom postajemo prošlost. Vrijeme nas zaboravlja. Vremenu smo bivši. Nismo nezamjenjivi. Ali ne možemo prihvatiti. Ne želimo. Nećemo. Bunimo se. Ogorčeni smo. Nepodnošljivo podcjenjujemo i nesnosno kritiziramo druge jer ne možemo prihvatiti da nismo nezamjenjivi. Nezamjenjiv je užasno težak za komunikaciju. Za susret. Za život. Uvijek sam sebi u središtu, ponekad nas i ne primjećuje. Nema osjećaj zahvalnosti. Nezamjenjiv sve podrazumijeva na način da je uvijek, svugdje i stalno on na prvom mjestu. Mi ništa ne znamo. Ništa ne možemo. Ništa ne smijemo bez njega. Glupi smo. Nezreli. Nedorasli. Nezamjenjiv prošlost promatra kroz sebe. Prošlost je velika i sjajna jer je njegova. Sve što se dogodilo u prošlosti pripada njegovim zaslugama. Nezamjenjiv ne podnosi stvarnost u kojoj se njegove zasluge, uspjesi, dometi promatraju realno i u granicama. Nezamjenjiv što god je učinio i napravio mora imati megalomanske razmjere. Reći nezamjenjivom da je ipak u nekim stvarima bivši jer su ga sadašnjost i budućnost malčice pregazile znači izložiti sebe bespoštednoj kritici i salvi uvreda koje prelaze granice i ukus pristojnog ophođenja i govora. Nezamjenjivom možete sve reći ako, i samo ako, govorite o njegovom egoizmu, narcisoidnosti i sebeljublju kao o veličini, snazi i moći. Nezamjenjiv je slijep na svoje slabosti. Jer ih nema. Jer ih ne vidi. Živjeti i raditi s nezamjenjivim znači odustati od svih svojih sposobnosti, skrivati ono u čemu ste od njega/nje bolji, sposobniji, pametniji, efektivniji. U društvu nezamjenjivog smijete govoriti o sebi isključivo u deminutivima, umanjujući sebe do stanja apsolutne podređenosti i nevidljive prisutnosti. U društvu s nezamjenjivim ne smijete postojati i ne smijete se isticati. Ne smijete biti viđeni. Smije se samo čuti iz vaših usta kako hvalite njegovu/njezinu megalomaniju i egoizam: divota, krasota, snaga, moć, pamet, ljepota, ljupkost, privlačnost. Uz ove izraze uvijek morate govoriti ti si i onda dodavati superlative. Reći nezamjenjivom da je samo pametan i moćan, može vas dovesti u neugodnu situaciju da trpite salve uvreda da ste glupi, slijepi i nesposobni uvidjeti njegovu veličinu i raskoš. Kako vas nije samo stid i sramota da nezamjenjivom kažete kako je samo pametan i samo snažan. Dobit ćete upozorenje da se to više nikad ne smije ponoviti. I da ubuduće vaša usta i usne sve što izgovore o njemu/njoj moraju uvijek uključivati ono ti si i ono naj o čemu god da je riječ.

Ako se ne suprotstavite nezamjenjivom, uskoro ćete izgubiti sebe. Svoje lice. Više neće imati osjećaj da postojite kao osoba drugačija od njega. Postojat ćete kao dodatak, kao surogat njegovoj narcisoidnosti. Više nećete biti ja. Naravno nećete biti niti mi. Bit ćete on/ona jer nezamjenjiv u sebe apsorbira svu vašu osobnost, snagu i psihu. Griješite ako mislite da će se nezamjenjiv promijeniti. Nezamjenjiv se ne mijenja jer nema potrebe. Savršen i božanski ne misli da se ikada treba u bilo čemu promijeniti. Ali zato sili sve oko sebe da se mijenjaju prema njemu. Da mu se dive. Da mu se klanjaju. Da ga obožavaju. Griješite ako mislite da prema nezamjenjivom treba biti učtiv, fin i obziran. Ako tako mislite, njegovo egoistično prijestolje u jednom trenutku više nećete moći niti dosegnuti niti se protiv njega pobuniti. Bit će previše visoko, a vi previše neuvjereni u svoje vlastite snage i domete. Morate biti bezobzirni i surovi. Odmah na početku srušite mu prijestolje. Ili ste jednaki ili nećete zajedno. Odmah na početku ga podsjetite da smo svi zamjenjivi i bivši. Ne obraćajte pažnju niti se plašite što nezamjenjiv galami, viče, prijeti. Ne popuštajte nimalo u svojoj tvrdnji i stavu da smo svi zamjenjivi i s vremenom u nečemu postajemo i jesmo bivši. Vrijeme i prošlost ne dopuštaju nikome od nas da bude nezamjenjiv, ohol i do te mjere egoističan da misli da mu se svi trebaju klanjati i služiti. Kad god dođete u napast da odustanete od protivljenja i sukoba s nezamjenjivim, promislite dobro. Što mu više popuštate i puštate ga, to ćete se kasnije teže izboriti se za svoju slobodu i sebe. Pustite njegovu ogorčenost, ljutnju, nezadovoljstvo kojom vas želi privoliti i uvjeriti da ste bez njega nitko i ništa i da sve što jeste imate zahvaliti nezamjenjivom. Ne dajte se navući na „tanak led“ i „propovijed“ da je od vas učinio sve što se postigli i što jeste. Nešto od toga sami ste učinili i sami napravili. Čuvajte se nezamjenjivog. Laskavac koji vam „tepa“ kako ste naj u svemu iako i sami znate da niste i više volite da se o vama misli i govori realno i bez preuveličavanja. Ako ništa drugo, kad vam nezamjenjivi laska, sjetite ste u čemu ste već zamijenjeni i u čemu ste već bivši. Jer je nemoguće da ste nezamjenjivi. Ako vrijedi za vas, vrijedi i za njega. Ne ustručavajte se postaviti mu odmah na početku pitanje: je li svjestan da je zamjenjiv i bivši jer su vrijeme i prošlost prošli? Ako se ogorčeno, nezadovoljno i ljutito izvrati na vas bijesan i spreman napasti, sklonite se odmah od njega i zaboravite ga. Bivši i zamjenjivi ponekad iako im je teško i zahtjevno, ipak se promijene i postanu drugačiji. Nezamjenjiv se nikada ne mijenja. Uvijek je isti. Ali može vas promijeniti. Pretvoriti vas u svoga slugu/sluškinju i ubiti u vama vjeru u vaše sposobnosti i ono što biste mogli u životu postići samostalno i bez njegove pomoći. Nezamjenjiv se neće promijeniti i čuvajte se da vas njegovo laskanje ne zavara. Iza laskanja vas čekaju oštri zubi egoizma i sebeljublja koji vas mogu prilično ozlijediti kada postanu ugrizi ogorčenosti, nesretnosti i nezadovoljstva.

U Sarajevu 25. 10. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Olga Sabarova

O povjerenju II

Povjerenje je događaj čiju je budućnost nezahvalno predviđati. Ili susret koji se ne može okončati? Nije pretpostavka. Nije prethodno ispunjen zahtjev. Nije unaprijed predodređen stav koji smo dužni imati. Kao događaj, povjerenje sazrijeva prema stupnju naše međusobne otvorenosti i iskrenosti. Povjerenje nije omeđeno vremenom i za njega ne vrijedi misao kako za povjerenje treba vremena. Povjerenje je susret čovjeka s čovjekom koji traje. Ponekad se događa da se povjerenje uspostavi za neobično kratko vrijeme. Događa se da se povjerenje nikada ne uspostavi iako vremenski promatran odnos između dvoje traje prilično dugo, predugo. Povjerenje ne može biti apsolutno dosegnuto kako bismo bili oslobođeni potrebe da ga izgrađujemo. Povjerenje je napetost koja nas ne oslobađa povremenog nemira i sumnje. Ne oslobađa nas od mogućih bolnih iskustava gubljenja povjerenja. Ne oslobađa nas straha i otpora prema drugom i njegovoj ponudi da mu vjerujemo ili da mu se povjerimo. Ne dosežemo apsolutno povjerenje. Ne okončavamo naš odnos u pronalasku savršenog povjerenja. Ako je povjerenje susret s čovjekom, a ne iskustvo vremena, onda nitko ne pronalazi savršenog i apsolutnog drugog kojemu se može baš sve povjeriti. I kad se upoznamo, povjerenje se nastavlja kao trajno međusobno ispitivanje i testiranje. Ljutimo se ako međusobno ne dopiremo do zamišljene razine povjerenja. Ljutimo se na sebe. Na drugog. Na naš odnos. Uvjereni smo da je prošlo dovoljno vremena, da je povjerenje zahtjev i stav koje treba uzeti zdravo za gotovo kao svršen čin. Nesretni smo jer nikako ne čujemo od drugog ono uvijek željeno: Ja ti apsolutno vjerujem/ja apsolutno imam povjerenja u tebe. Nezadovoljni smo sobom jer nikako ne možemo drugom priznati: U ovom trenutku ti apsolutno vjerujem, imam apsolutno povjerenje i u tebe. I kad to čujemo od drugog ili mu sami priznajemo, osjećamo onaj neugodni trenutak koji svako naše povjerenje testira i propituje: A šta ako on/ona…? Je li neuspjeh što nemamo apsolutnog povjerenja jedno u drugo? Imamo povjerenje na kojem stalno radimo i izgrađujemo ga, ali nikako ne možemo okončati posao. Odakle je došla pomisao da se povjerenje može okončati kao savršen i apsolutan stav jednom kada prođe dovoljno vremena u našim međusobnim susretima, odnosima i vezama? Možda iz želje da se ne moramo truditi oko međusobnog sazrijevanja? Možda iz određene emotivne lijenosti kojom izbjegavamo sebe više uključiti u naš odnos i vezu? Povjerenje kao događaj nema završetak. Kao susret između dvije osobe počinje i nastavlja trajati. Ne okončava se. Nema svršetak. Nema vrijeme. Povjerenje na raspolaganju ima osobu. Bilo mene. Bilo drugog. Što se tiče vremena, nama se može učiniti da smo u vrlo kratkom periodu stekli povjerenje jedno u drugo. Može nam se učiniti da smo previše vremena potrošili i nismo dosegli onu razinu povjerenja koju smo planirali. Povjerenje vezujemo uz osobu. Njezine osobine. Njezin karakter. Ako se međusobno ne susretnemo, povjerenje se nikad neće razviti.

Ostati zatvoren u sebe i ne željeti izići u susret drugom neće roditi povjerenje kao događaj ili kao susret. Kad iziđemo iz sebe i kada drugi iziđe iz sebe, u našem međusobnom susretu počinje događaj povjerenja. Kao i svi događaji, jednom kad se počnu događati, ne samo da mogu biti samostalni i izvan naše kontrole nego ni ne možemo predvidjeti kako će se razvijati. Povjerenje koje počinje našim međusobnim susretom biva jedan nama blizak događaj kojega ne možemo uvijek kontrolirati i ne možemo predviđati smjer u kojem će se razvijati, kako će rasti i koju će razinu doseći. I kad se uljuljamo u sigurnost povjerenja, ostaje mogućnost iznenađenja. Nažalost, neugodnih i bolnih koje nismo mogli predvidjeti niti smo ih planirali ili željeli. Ponekad ne primjećujemo kako je povjerenje događaj koji je nepredvidiv po tome što smo oboje slobodni u njemu sudjelovati i nema nužnih i obveznih garancija. Povjerenje je prepušteno potpuno nama i našim slobodnim odlukama i izborima. Zato je nepredvidivo. Ne možemo uvijek znati što će drugi odlučiti u svojoj slobodi i kako će se postaviti prema povjerenju koje mu darujemo. Kao što ni sami ne možemo uvijek znati što ćemo učiniti s tuđim povjerenjem jednom kad ga imamo u svojim rukama. Nekad smo dobri i zajedno gradimo i izgrađujemo povjerenje. Nekad smo loši i iskorištavamo tuđe povjerenje kao što i on iskorištava naše. Vrijeme tu ne igra nikakvu ulogu. Glavna uloga u događaju povjerenja pripada ljudskoj osobi i njezinoj slobodi. I tu se ne može sve predvidjeti i znati, nego graditi i izgrađivati povjerenje uvijek u onoj blagoj napetosti da gradimo nešto što se lako može urušiti i izgubiti bez obzira na to koliko nam je vremena trebalo da povjerenje izgradimo. Povjerenje je ponekad nezahvalan događaj. Ako nam pomaže, možemo se utješiti mišlju da ni u snovima nismo mogli predvidjeti njegov krah i okončanje. Povjerenje je ponekad zaista nepredvidivo jer smo nepredvidivi kao protagonisti događaja povjerenja i treba kriviti nas…

U Sarajevu 23. 10. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: michelangeloop

O životu

Je li moglo biti drugačije da smo se negdje drugo rodili? Pomisao koja s vremena na vrijeme navrati do nas kad se umorimo od svega pomalo. Života. Čekanja. Ljudi. Zahtjeva. Posla. Ranog ustajanja. Male plaće. Besparice. Nesigurnosti. Nekako mislimo da je moglo biti drugačije. Druga zemlja. Drugi roditelji. Druga rodbina. Druga škola. Drugi uvjeti. Drugi život. Dok se nadamo da će se nešto promijeniti ili da sami možemo nešto promijeniti, s nama i u nama živi pomisao na drukčiji život. Kad nam postane svejedno, onda i misao o nekom drugom životu umre i prestane nas opterećivati. Nije dobro ako nam prerano postane svejedno. Prerano odustanemo od promjene. Ništa bolje nije i cijeli život misliti da smo se trebali roditi drugdje i imati drugačiji život jer se nikako ne možemo naviknuti i prihvatiti život kojega stvarno imamo i možemo živjeti. I trebamo živjeti. Roditi se negdje drugdje. Utješna pomisao kad nam u životu ne ide. Ili se ne trudimo. Ili nam se ne da. Život drugog se uvijek čini bolji. Kvalitetniji. Ispunjeniji. Aktivniji. Roditi se negdje drugdje je korisna misao. Nekad i spasonosna. Dajemo si oduška u odnosu prema stvarima koje nas opterećuju. Koje ne možemo svladati. Prema kojima se ne znamo postaviti i ne znamo što s njima učiniti. Mišljenja smo da kad bismo bili rođeni negdje drugo, ništa ne bi bilo prisutno u našem životu od onoga što nas tjera da se mučimo sa životom. Biti rođen negdje drugo, kao netko drugi privlači nas kao sigurno putovanje u bolji i ugodniji život. Biti rođen negdje drugo kao da po nužnosti uključuje oslobađanje od svih obveza i tereta kojima nas život pritišće. Tamo negdje drugo se roditi bilo bi živjeti život. I samo to. Živjeti. Nema pritiska. Nema napora. Nema stresa. Nema brige. Nema mučnine. Nema neugode. Nema tereta. Događa se da se iznenada iz nekog razloga „obrecnemo“ u nekoj od obećanih zemalja, svjetova i gradova. Nakon početnog entuzijazma rezignirano primjećujemo da i ondje biti rođen ima svoje prednosti, ali i nedostatke. Ima života. Sigurniji je. Socijalno kvalitetniji. Nacionalno mirniji. Politički podnošljiv. Ekonomski privlačniji. Ali ima i onoga čega u našoj mašti o savršenom životu nema. Ima obveza. Posla. Loših plaća. Ranog ustajanja. Gužvi. Podmetanja na poslu. Problema s djecom u školi. Brige o računima. I njihov svijet o kojem smo maštali da se u njemu rodimo sličan je našem. Nakon nekog pa i dužeg vremena pomislimo da ni ovaj svijet nije onaj u kojem bismo se stvarno željeli roditi. Kakav je onda svijet u kojem bismo se željeli roditi da možemo? Uvijek je to parcijalan ili polovičan svijet, ovisno što nam nedostaje ili što nas opterećuje. Bolestan bi se rodio u svijetu gdje su svi zdravi, bez obzira na to koji su ostali uvjeti tog svijeta. Siromašan bi se rodio u svijetu gdje su svi bogati, bez obzira na to koji su ostali uvjeti tog svijeta. Nezaposlen bi se rodio u svijetu gdje su svi zaposleni, bez obzira na to koji su sve uvjeti tog svijeta. Svjetovi u kojima smo bogati, zaposleni i zdravi ipak ostaju svjetovi u kojima imamo obveze, probleme, poteškoće, terete, pritiske, stresove. Nešto bi bilo bolje, ali neće sve biti savršeno. Roditi se u nekom drugom svijetu koji je bolji od našeg u kojem živimo nije ništa bolji svijet ako neće biti apsolutno savršen.

Svijet bez ijednog nedostatka od kojih pate svi naši svjetovi, države i gradovi bez obzira na to koju ćemo granicu prijeći i kada je jedini svijet gdje bi se isplatilo istinski roditi. Ali taj svijet ne postoji. Nema ga. Nastavljamo maštati o njemu. Svijet sigurnosti. Svijet života. Svijet bez nasilja. Bez rata. Bez bolesti. Bez patnje. Bez umiranja. Bez smrti. Naš savršen svijet u kojem bismo se željeli roditi kad se umorimo od našeg nesavršenog i na trenutke lošeg i surovog svijeta. Umiremo misleći na svijet u kojem smo se željeli roditi. Živeći u ovom svijetu, ne pronalazimo savršeno mjesto gdje bismo se rodili niti savršene ljude čija smo djeca željeli biti. Sve što dobijemo biva povremeno lijepo, radosno i dobro, ali nesavršeno i prožeto teškoćama i padovima. Je li moglo biti drugačije da smo se negdje drugo rodili? Ako mislimo samo na ovih nekoliko desetljeća koja imamo na raspolaganju, moglo je biti drugačije, ali ne tako drugačije da bude savršeno. Nema savršenog svijeta, države, grada, mjesta, obitelji. Nešto od našeg života je moglo biti bolje, čak je i trebalo biti bolje. Ali ne može i nikada neće biti savršeno. Je li moglo biti drugačije da smo se negdje drugo rodili? Vrlo vjerojatno. Je li to mogao biti savršen život da smo se negdje drugo rodili? Malo vjerojatno. Gdje god da smo poželjeli biti rođeni, bili bismo rođeni u istom svijetu u kojem već živimo. Jedino taj svijet imamo. Savršen svijet, ako ga i ima, ne pripada nama, možda će nam pripadati kasnije kad napustimo nesavršen svijet. Tako i život. Mogao je biti drugačiji. Mogao je biti bolji. Smisleniji. Kvalitetniji. Takav je kakav je. Ali život nikada nije mogao biti savršen. I ako postoji savršen život, ne pripada nama. Možda će nam pripadati kasnije kad se odmorimo od nesavršenog života. Sve je moglo biti drugačije da smo se negdje drugo rodili. Ipak ništa ne bi bilo savršeno kao što ništa nije savršeno u svijetu u kojem živimo i u životu kojega imamo. Opet maštati o onome jesmo li se mogli roditi negdje drugo nas privlači: ima li za nas savršenog svijeta i savršenog života? Možda ima. Ako ima, taj svijet i taj život ne nalaze se ovdje, jer živeći u svijetu kojega nastanjujemo, brzo otkrivamo da svaki njegov kutak ima nešto u sebi od one mučnine, neugode i tragičnosti življenja bilo da je to bolest, patnja, nesigurnost, smrt, rat, problemi s djecom, problemi s poslom, problemi s politikom, problemi s nacionalnostima, problemi s predrasudama, umor od ranog ustajanja, nervoze od kasnog lijeganja, bijes zbog stalnih gužvi i radova na cesti… Svijet u kojem se želimo roditi i život koji želimo živjeti ništa od navedenog nemaju jer su savršeni. Gdje god se rodimo, nećemo daleko odmaći od onoga što nas već sada u životu progoni i pritišće. Čekat će nas negdje drugo u drugom svijetu, državi, gradu gdje smo pobjegli od svijeta, života i od sebe. Nitko se ne može roditi negdje drugo. Čak i da može, ne bi time dobio ni savršen svijet ni savršen život…

U Sarajevu 22. 10. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Yulia Ryabokon

O slabosti

Ovo je svijet moći. I svijet nadmetanja. Posebno nadmetanja. Uz moć i nadmetanje ne treba zaboraviti i silu. Sve što se ne može znanjem, pameću, radom i trudom, uvijek se može silom. Moć, nadmetanje i sila čine čovjeka. Sve što se javlja izvan ovoga smatra se slabošću. Biti čovjek je moć, sila, nadmetanje protiv svih i, naravno, strast da ih se u svemu nadvisi i pobijedi bez obzira na to koja će se sredstva koristiti. Pokazati slabost u bilo čemu znači ne biti čovjek ili biti manje čovjek. Uslijed želje i strasti za moći i silom, svi slabiji mogu biti predmet zlostavljanja i objekt mržnje. Tako slabije dijete u školi biva žrtva nasilja od strane vršnjaka jer bi radije učilo i radilo, nego bježalo iz škole zbog lijenosti i nerada drugih. Neobično je i simptomatično promatrati što se sve smatra slabošću. Čovjek koji je nesklon nasilju i ne poteže nož, pištolj i palicu u raspravi biva označen kao slabić i beskičmenjak jer: „Vidi ti njega, on bi sukob rješavao racionalnim, pristojnim i kulturnim načinom komunikacije“. Čovjek nesklon divljanju po cesti i sklon poštivanju prometnih pravila i kulture ponašanja za volanom biva označen kao jadnik i „starac“ koji ne zna voziti. Čovjek sklon obiteljskom mirnom životu i sklon tome da obitelj stavi na prvo mjesto biva označen kako „papučar koji se boji žene“ ili kao „žena koja je izgubila svoje ja i zapostavila prijateljice“. Čovjek koji odbija sudjelovati u kriminalu i odbija pasti ispod određene granice svoje ljudskosti biva proglašen „papkom i izdajicom“. Čovjek koji iole drži do svog dostojanstva i osobe biva proglašen „umišljenim“. Tako racionalnost, oprez, poštovanje, kultura, briga o obitelji, odbijanje da se živi i bude kriminalac, vjerovanje da čovjek ne smije nikada pasti ispod određene razine dostojanstva bivaju označeni kao slabosti. Ono što je svojstveno čovjeku kao ljudskost i čovječnost tretira se kao velika i trajna slabost. Nasilan, grub, bezobrazan, nekulturan, neuljudan, nečovječan, pa čak i zločest i zao biva percipiran kao moćan i silan, a time i moralno dobar i moralno savršen. Dobrota je postala moralno pogrešno i neprihvatljivo ponašanje jer je dobrota slabost, pa su i oni koji se trude biti dobri, ljudski i čovječni ujedno slabići bez moći i bez sile. Slabosti koje ulaze u kategoriju zla doživljavaju se kao nešto poželjno, privlačno i model ponašanja i življenja. Kriminalac biva uzor zbog moći i sile bilo da je riječ o zloupotrebi, kamatarenju, otimačini, zastrašivanju. Nesavjestan i bezobziran vozač biva model kako se treba ponašati za volanom zbog sirove snage „ergele konja“ ispod haube pri čemu ogroman broj napravljenih i neplaćenih prometnih prekršaja dodaje njegovom liku određenu privlačnost i auru sile koju neki smatraju nečim što se treba svakako nasljedovati kad sjednu za volan svoje bijesne „ergele“ ispod haube. Nekulturan i bezobrazan čovjek koji nema nikakvog poštovanja prema drugima niti njihovom dostojanstvu, starosti, godinama, znanju, stručnosti biva slavljen kao heroj i junak koji ne „haje ni živu silu“ makar se ta „sila“ manifestira kao duboko nekulturno i nepristojno ponašanje. Ono što se ponekad smatralo ljudski lošim i ružnim ponašanjem, življenjem i odnosom prema drugima postalo je savršeno ponašanje zahvaljujući moći i sili. Nevažna je kategorizacija čovjeka prema nekim moralnim, ljudskim i čovječjim pravilima. Čovjek je kategoriziran kao moć i kao sila ili kao slabost. Kao moć i sila, čak i onda kada su moć i sila moralno zli i ljudski pogrešni i krivo postavljeni i usmjereni, čovjek biva opisivan i doživljen kao dobar. Kao slabost i onda kada je slabost dobra, na dobro usmjerena i izgrađuje čovjeka čovjek biva opisivan i doživljen kao loš. Kad gledate neki užasan video vršnjačkog nasilja među mladima, odmah primjećujete podjele na dobre i loše. Dobri su ona dvojica/one dvije koji se bjesomučno udaraju i međusobno ponižavaju dok su oni koji „navijaju“ jednako dobri. Ona/ona koja ih rastavlja biva vrijeđan/vrijeđana kao loš, glup, zao i u konačnici nemoralan/nemoralna, odnosno jednom riječju slabić.

Biti slabić znači upozoriti na zlo i zloupotrebu moći i sile i na njihove destruktivne dimenzije. Biti slabić znači upozoriti da se puno toga može postići, riješiti, dogovoriti dobrim i plemenitim. Tako se ideja slabosti pretvorila u optužbu kojom moć i sila optužuju čovjeka da dobrota, plemenitost, ljudskost i puno toga što je za čovjeka dobro nisu ništa drugo nego zločin protiv čovjekove sposobnosti i nastojanja da osvoji moć i promiče i koristi silu. Slabost postaje optužba da se čovjeku želi zlo i naopako kada mu se skreće pozornost na loše i neugodne dimenzije (zlo)upotrebe moći i sile. Prokazati kriminal i korupciju znači biti zao i loš i glumiti moralnu veličinu i vertikalu, odnosno znači pokazati slabost. Treba se šutjeti i krasti zajedno s ostalima. Prokazati nesavjesnog vozača znači biti zao i loš i glumiti nečiju savjest, odnosno znači pokazati slabost. Treba stisnuti papučicu gasa i divljati po cesti i ugrožavati sve druge oprezne i savjesne vozače koji su zapravo puki slabići. Prokazati vršnjačko nasilje znači biti zao i loš i praviti se pametan, odnosno znači pokazati slabost. Treba biti nasilan prema vršnjacima jer to znači biti dobar, ljudski i plemenit. Prokazati obiteljsko nasilje znači biti „papučar“ izdajica, loš i zao ne biti dobar s „jaranima“ koji, s vremena na vrijeme, prakticiraju bilo fizičko, bilo psihološko nasilje nad svojom obitelji, odnosno znači biti slabić. Treba biti „momčina, frajer, pravi muškarac, prava žena“ i hvaliti se nasilnim postupcima među „svojima“ jer to je pravi obiteljski čovjek, bilo muškarac bilo žena. I tako neke dobrote, ljudskosti i plemenitosti, kulturna ophođenja i ponašanja bivaju ozloglašena kao slabosti kojih se treba stidjeti jer je to zaista prava sramota biti dobar, plemenit, pošten, korektan, marljiv, kulturan, obziran čovjek. Slabić sa svojim slabostima je za moć i silu degradacija čovjeka. S druge strane, sila i moć bez moralnih i ljudskih ograničenja bivaju privlačni i cijenjeni načini ponašanja. I onda se ne treba čuditi kada obiteljski nasilnik doživi tapšanje po ramenu jer je nekom „pokazao“ bilo riječju, uvredom, udarcem, šamarom što znači biti dobar, odnosno moćan i silan. Ne treba čuditi kada „bijesan“ vozač napravi stotine prekršaja i biva slavljen kao „car, kraljica, legenda“ što „ne haje živu silu“, uključujući sve državne i civilne vlasti i zakone. I kad nekoga ubije svojom vozačkom „bjesnoćom“, biva oslobođen jer iza sebe ima moć i silu. Ne treba čuditi kada kriminalac koruptivan, dvoličan, moćan i silan biva „slavljen“ jer je na sve moguće načine uz sve nedozvoljene malverzacije izbjegao zakonske kazne od zatvora do financijskih kazni, dapače, on se često onda i uzima kao ohrabrujući model djelovanja i ponašanja, kao junak koji je vješto prevario državu bilo na porezu, bilo na političkim (zlo)upotrebama, bilo na namještenim tenderima i kao takav treba biti slijeđen kao savršen primjer moćnog i silnog čovjeka kojemu čak ni „država i zakon“ ne mogu ništa kolika je sila u njemu. Ne treba čuditi kada euforični vršnjaci navijaju tko će koga više prebiti i namlatiti i što onaj koji prvi „postavi“ video biva slavljen kao „hrabar, odvažan, buntovan, originalan“, pri čemu mu svi zavide što je vršnjačko nasilje učinio filmskim događajem i kino projekcijom za sve zainteresirane gledatelje. Slabići među ovim skupinama, oni koji pozivaju na poštovanje, savjesnost, oprez, nenasilje, razum i pristojno ponašanje i ophođenje s drugima označeni su kao neprijatelji moć i sile koliko god bili i ljudski i moralno dobri i plemeniti ljudi. Moć i sila ne podnose ni slabiće niti slabost čak i onda kada se ta slabost i slabić pojavljuju kao pokušaji da se bude dobar, plemenit, savjestan, odgovoran, korektan, obziran, kulturan vozač, suprug ili supruga, vršnjak, političar…

U Sarajevu 20. 10. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: pitinan

BITI U PRAVU I SVE OKO TOGA

Često se u raspravama između djece i roditelja na kraju može čuti onaj roditeljski „sveobarajući” argument: „Nisi ti mene rodio, nego ja tebe!” Dijete pri tome već u pojedinoj stvari sa svoje strane itekako može biti u pravu, no u pravu je i roditelj sa ovim svojim „završnim udarcem” od argumenta, jer djeca i roditelji jednostavno nisu ravnopravni partneri tako da si roditelji pokatkad mogu priuštiti i ovaj luksuz da su jednostavno u pravu, pa čak ako u pojedinom slučaju nužno i nisu u pravu.

Iz naznačenog primjera proizlaze minimalno dvije stvari:

1) čovjeku često nije lako biti u pravu čak i onda kad je sasvim u pravu

2) a sve ovo ponajviše ovisi o poimanju ravnopravnosti nekog odnosa od strane onih koji su uključeni u taj odnos.

Tako se općenito kaže da ako netko u raspravi vaše argumente ne želi ni čuti, to samo znači kako ta osoba smatra da vas na ovaj ili onaj način posjeduje. Pri tome opet možemo govoriti o nekoliko različitih tipova ljudi:

– Narcise na zanimaju vaši argumenti jer čvrsto vjeruju da ste vi tu radi njih i njihovih potreba, a ne oni radi vas i vaših.

– Ovome su pokatkada skloni i oni posve dobrohotni ljudi koji bi inače puno toga za vas učinili. U tom slučaju bi se reklo kako vas ovi itekako vole, ali vas zato nikako ne poštuju u vašoj slobodi i samostalnosti. Ništa čudno, jer ljubav i poštovanje vrlo često i ne idu skupa pod ruku premda bi ono, barem idealno gledano, trebali ići.

– U trećem slučaju kojeg ćemo spomenuti opet se radi o nekakvom osjećaju posjedovanja, ali ovaj put sasvim druge vrste. Naime, neki ljudi vas moguće i vole i poštuju, ali problemi u raspravi nastaju zbog njihovog općenito posjedničkog odnosa prema samoj istini. Eto, oni kao sve vide, znaju, čuju … puno čitaju, razmišljaju, jednostavno pametnjakovići. No baš jer su pametnjakovići, onda bi valjda trebali još i više biti spremni na poštenu i konstruktivnu razmjenu argumenata.

Dakle, premda nekad ono baš stvarno osjećamo da smo u pravu, to ne znači da smo nužno u pravu … ili ako već i jesmo, opet se može realno očekivati da nam to drugi sasvim jednostavno ospore.

Biti u pravu u braku ili vezi

U izvrsnom tekstu za Psychology Today američki psiholog Hal Shorey progovara o naznačenoj problematici „biti u pravu” u braku ili vezi. Pri tome on donosi jednu fiktivnu raspravu koja poprilično odgovora prosječnoj ljubavnoj svađi.

– Ona: „Ti uvijek radiš ono što želiš … misliš samo na sebe … nije te briga što mislim“.

– On (osjećajući se povrijeđenim i lažno optuženim): „To nije istina … pa jesam li te prošli tjedan pitao gdje želiš da idemo na večeru, i jesmo li fino zatim otišli tamo“?

– Ona: „Da, ali to je samo zato što sam te prethodno bila pritisnula, inače sam nikad ne bi“!

– On (već napola lud od srdžbe): „To je najobičnije sr…“!!!

I glasovi se zatim povisuju a svađa eskalira…

Prema Shoreyu, stvar je zapravo u tome da niti jedan od članova para ovdje ne čuje ono što druga osoba govori. A da bi se to moglo ispravno čuti, važno je ponešto znati o stilu vezanosti kod pojedine osobe. U naznačenoj raspravi „ona” predstavlja zaokupljeni stil vezanosti. Sa svim svojim oštrim argumentima ona zapravo pokušava reći: „Ljuta sam i brinem se da on više ne mari mnogo za mene“. To možemo zaključiti jer su zaokupljeni ljudi međuljudski usredotočeni, brinu se o sigurnosti u vezama i svaki čin koji bi se i najmanje mogao protumačiti kao nebriga ili udaljavanje smatraju prijetnjom.

Na temelju rasprave ovog hipotetičkog para mogli bismo također zaključiti da “njega” karakterizira odbacujući stil vezanosti (premda u praksi može biti i obratno), i njegov fokus stoga leži na istinitosti tvrdnji i objektivnosti činjenica. Najviše ga zanima predstavlja li njegova partnerica lažno činjenice ili ga lažno optužuje. Ali on zna da je u pravu, pa ne može dopustiti da taj prekršaj i napad na njegovu racionalnost tek tako prođe. Shorey ovaj tip osobnosti pokušava predstaviti starom šalom: „Jednom sam pomislio da sam pogriješio, ali prevario sam se“.

Prema Shoreyu naznačena svađa može ići još dugo dalje. Argumenti i uvrede se nasumično izmjenjuju, te se sve više čini da ovo dvoje ljudi vode posve odvojene razgovore. Iskopavaju se stare uspomene i uvrede, svađaju se u nedogled, a on bi zapravo samo trebao shvatiti da nju jedino brine voli li on nju još uvijek kao prije. Jer nju niti jedna druga činjenica ne zanima osim činjenice bliskosti i međusobne posvećenosti. Stoga bi prema Shoreyu sebi mogli prištedjeti brojne ovakve i slične svađe ako bismo umjesto onoga što drugi govore prvenstveno pokušali čuti ono što oni osjećaju i misle.

U Sarajevu 20. X. 2020.

M. B.

Izvori:

– https://www.quora.com/How-do-you-feel-when-you-are-right-but-you-have-no-right-to-say-a-word (Stanje: 20. X. 2020.).

– Hal SHOREY, Managing Relationship Conflict: Letting Go of Being Right (17. X. 2020.), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/intl/blog/the-freedom-change/201710/managing-relationship-conflict-letting-go-being-right (Stanje: 20. X. 2020.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: leeavison

O zahvalnosti

Ima onih kojima ne možemo zahvaliti jer nikada nećemo imati priliku susresti ih. Kao liječnik koji je spasio naš život u utrobi majke. Dok odrastemo dovoljno zrelo da imamo svijest o zahvalnosti, moguće je da njega neće biti. Više je onih kojima treba biti zahvalan iako ih nema s nama, nego onih koje susrećemo i koje poznajemo. Samo za naš život i postojanje bio je potreban prilično dugačak lanac ljudi kako bismo se mi rodili. Osim roditelja, eventualno bake i djeda, svi ostali preci su već pokojni. Kako zahvaliti onima kojima smo dužni zahvaljivati iako ih ne poznajemo, ili ih se ne sjećamo ili za njih nikada nismo čuli? Kome smo sve dužni zahvalnost za ono dokle smo dosegli danas u životu? I koliko njih je još među živima kojima je moguće izreći zahvalu „oči u oči“. Mnoštvo različitih ljudi prošli su kroz naš život. Rodbina, susjedi, odgojitelji, nastavnici, profesori, službenici, kolege, poznanici, prijatelji i toliki drugi nepoznati ljudi koji za nas nešto čine u ovom trenutku iako o tome ništa ne znamo. Kako im svima zahvaliti, da svatko od njih dobije pravedan „komad“ zahvalnosti, da nitko ne bude od njih zakinut i da se svatko od njih osjeti ponosnim, zadovoljnim i ispunjenim što je dio svog života uložio bilo u naše rođenje i prve korake i riječi, bilo u naše odrastanje, bilo u naše prve početke u školskim klupama, na fakultetu, na poslu, u životu. Biti zahvalan tolikim poznatim i nepoznatim dobročiniteljima za svoj život i postojanje ne može se uvijek dajući svakome ponaosob neki dar u znak sjećanja i zahvalnosti. Pokojnim ljudima kojih se sjećamo sa zahvalnošću ne možemo pružiti velikog dara, osim ponekad cvijeta ili svijeće na grobu. I živima koji su još s nama ne pružamo uvijek dovoljno zahvalnosti jer ono što najbrže zaboravljamo je tuđe dobročinstvo. Zaboravljajući dobročinstvo, i zahvalnost zaboravljamo. Ima li nekog drugog načina kako svima njima i mrtvima i živima koji od nas očekuju zahvalnost, zahvalnost iskazati? Možda je život koji bi bio prožet ljudskim i čovječnim osjećajem prema drugima bio način kako ćemo im zahvaliti? Netko tko je uložio u naše obrazovanje kao učitelj, nastavnik, profesor sigurno bi bio ispunjen kada bi saznao da smo nastavili biti marljivi i radišni u stjecanju znanja koje smo od njega/nje primili. Živeći kroz marljivost i radišnost, njima koji su nam znanje prenosili iskazujemo zahvalnost. Netko tko je uložio u naše zdravlje prateći i vodeći brigu o rizičnoj trudnoći naše majke bio bi zadovoljan kada bi saznao da o svom zdravlju vodimo brigu koliko možemo i da smo u tome savjesni i odgovorni. Netko tko je uložio u naš odgoj, hranio nas, oblačio i osiguravao nam krov nad glavom bio bi sretan kada bi saznao da smo se naučili žrtvovati, truditi se i boriti kroz život jer smo od njih to naučili.

I tako marljivost, radišnost, briga o sebi i drugima, sposobnost i volja da se žrtvujemo, da se trudimo, da se borimo i da ne odustajemo, sve se to stapa u jednu specifičnu ljudskost i čovječnost koja se zove naš život i načinom kako ga živimo bivamo zahvalni ili nezahvalni prema onima koji od nas zahvalnost očekuju. Kada bismo kojim slučajem mogli osvrnuti se preko ramena i pogledati unatrag pogledom koji nije fizički, nego neki drugi, vidjeli bismo veliku kolonu ljudi koji su ovako ili onako nešto od sebe uložili u nas, bilo materijalno, bilo fizički, bilo duhovno i intelektualno. Njima koji nas gledaju u leđa i nadaju se da ćemo u životu primijeniti sve dobro i plemenito čemu su nas poučili i što su nam prenijeli dugujemo zahvalnost. Rijetko kome od njih možemo pojedinačno zahvaliti jer ih više ili nema ili ne znamo gdje su jer smo izgubili tolike međusobne kontakte i veze. Ipak jedinstvenim činom življenja života koji je duboko prožet ljudskošću i čovječnošću prema drugima bivamo istovremeno zahvalni ljudima koji su živjeli na različitim krajevima svijeta i u različitim vremenskim epohama. Našim nastojanjima da živimo život dostojan čovjeka poštujući druge i sebe jednako se raduje i učitelj iz osnovne škole od prije nekoliko godina, kao i neki naš predak od prije nekoliko desetljeća kojega nikada nismo imali priliku upoznati. Našem pokušaju da ne padnemo i trudimo se na pasti ispod granice čovječnosti prema sebi, ali još više prema drugom jednako se nadaju i očekuju ga i naš donedavni profesor u srednjoj školi ili fakultetu, kao i ona medicinska sestra i liječnik koji su bili prisutni kad smo se rađali. Našem trudu da budemo plemeniti prema ljudima jednako se raduju i naš pokojni otac i još uvijek živa majka. Tolikim poznatim i nepoznatim dobročiniteljima zbog kojih smo tu gdje jesmo najlakše je i u jedno najteže zahvaljivati življenjem života o kojem su nam govorili, kojem su nas poučavali i kojega su od nas očekivali i očekuju. Živjeti život i biti čovjek na određeni način unaprijed govori dovoljno o tome koliko smo i jesmo li ili nismo zahvalni drugima koji su od svoga uzimali i darivali nama. Zahvaliti tolikima bez stalnog osjećaja krivnje jesam li zahvalan/zahvalna svima može se svojim životom i življenjem. Sve naše plemenitosti, marljivosti, spremnosti na žrtvu, odricanja, napori, nastojanja, pokušaji prožeti ljudskošću i čovječnošću nisu ništa drugo nego naš skromni pokušaj da mnogima i tolikima koji su u nas ulagali, nas poučavali, s nama živjeli, s nama se borili i s nama se trudili i s nama pokušavali nešto postići pokažemo da nas još uvijek nije napustio osjećaj zahvalnosti i sve dok smo tog osjećaja svjesni, nećemo zaboraviti dobročinstva tolikih ljudi. Iako čovjek najbrže, najlakše zaboravi dobročinstvo i postane gluh i slijep na potrebu i obvezu onoga uvijek obvezujućeg i zahtjevnog biti zahvalan drugima kroz svoj vlastiti život i način njegovog življenja u odnosu prema drugim ljudima.

U Sarajevu 19. 10. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Michal Bednarek

O bliskosti

Bliskost biva biti jedno s drugim, biti istovjetne misli, istovjetne volje. Trenutak potpunog i konačnog odustajanja od sebe da bi se bilo jedno s drugim. U tom „odmjeravanju i mjerenju“ bliskosti izranja dilema: Može li se odustati od sebe da bi se bilo s drugim? Ako ne može ili ne vjerujemo, onda se bliskost bira kao odnos s različitim ljudima kojima svakom ponaosob dajemo dio sebe kojega odnose sa sobom i ne mogu vratiti. Ipak nešto uvijek ostaje nama samima kako bismo stupili u odnos bliskosti s nekim drugim i novim. Ili pokušamo biti bliski samo s jednim ljudskim bićem, pri čemu se cijeli naš unutarnji svijet i život kao pečat utiskuje u nutrinu drugog. U slučaju kraha bliskosti i mi ćemo nestati za sebe i u sebi. Drugi će nas odnijeti i cijeli život nositi naš utisnuti lik u svojoj nutrini. Kome je teže i je li pametno postavljati pitanje? Nama koji više nemamo sebe ili onomu koji nas je oduzeo od nas samih i ne može živjeti drugačije nego sa spoznajom i osjećajem da smo uvijek prisutni u njemu. I naša će prisutnost biti dugotrajna, a možda i vječna? Bliskost s drugim ljudskim bićem nepovratno se događa kao nekakav obostrani odnos „žigosanja“. Ne kao nekakvo brutalno „obilježavanje“ terena. Radije se bliskost događa kao slobodno i izabrano utiskivanje samog sebe u drugu osobu. S jedne strane drugi bira biti iznutra otvoren za nas i utiskivanje našeg lika. S druge strane mi biramo izići iz svoje nutrine i puštamo da ono što nas iznutra čini osobom biva otisnuto u dušu drugoga. Bliskost biva kao stavljanje pečata na čist papir. Jedan pečat na jednom komadu papira daje čistu sliku o tome kakav je pečat i kakav je papir. Bjelina papira i oblik pečata bivaju u savršenom odnosu. Papir s puno pečata gubi svoju bjelinu i oblik kao što i različiti pečati na istom papiru prestaju biti zanimljivi i gube svoju izvornost i neponovljivost. Kada čovjek bira bliskost isključivo s jednom osobom, težina i zahtjev bliskosti izražava se mogućnošću njezinog potpunog nestajanja. Otprilike kao da poderemo papir na komadiće na kojem je bio savršen pečat. S nestankom jednog nestaje i drugi. U slučaju nestanka bliskosti moguće je i da ja sam potpuno nestanem nestankom i odlaskom drugog. Drugi me je cijelog odnio i ne može me vratiti meni samom. Nemoguće je i neizvedivo vratiti sebe jednom kad smo cijelim bićem utisnuti u drugu osobu. Ono što ostane možda je dovoljno za živjeti i preživjeti, ali svijest kako nisam cijeli i potpun ostaje biti prisutna ostatak života. Odlučujemo se onda radije na povremenu i rezerviranu bliskost s drugima. Onu u kojoj u drugog utisnemo dio sebe, ali veći dio sebe zadržimo. Kroz život onda, s vremena na vrijeme, dio po dio sebe utisnemo u nekoga drugog bivajući povremeno i kratkotrajno bliski s njim/njom. Prilično smo uvjereni da ćemo uvijek posjedovati i imati nešto što će nam ostati za nove bliskosti. Međutim, događa se da se otkidajući od sebe dio po dio kroz bliskost s različitim novim i drugim ljudima na kraju bivamo ispražnjeni i prazni jer više nemamo dijelova za nove bliskosti. Kao da smo prazno skladište u kojem više nemamo ništa za ponuditi. Pitamo se što je bolje za nas: utisnuti sebe odmah i potpuno u jednu osobu i nadati se da će odustajanje od sebe kroz bliskost trajati dugo ili rezervirano i proračunato biti blizak s drugim na kapaljku kako se ne bi odmah na početku potpuno ispraznili od nutarnjeg sadržaja u kojem se nalazi rezervoar svih naših osjećaja i uvjerenja u nove početke i nove bliskosti? Neki biramo potpunu bliskost. Odustajanje od sebe. Biramo biti pečat koji se u svakom svom i najsitnijem detalju i obliku želi utisnuti u dušu i nutrinu drugog. I ljubomorno čuvamo drugog kao čist i bijel papir na kojem se jasno vide oblici našeg pečata, onoga što jesmo. Naša osoba i sve s njom povezano daje se drugom kao potpuna bliskost. Najljepše ispadne onaj odnos gdje mi kao pečat i drugi kao čist i bijeli papir ostajemo jedno s drugim.

Kroz vrijeme ljepota i izgled pečata kao i jednostavnost i bjelina papira bivaju sve očigledniji i savršeno se nadopunjuju. Taj odnos bliskosti biva vidljiv i očigledan i drugima i čujemo ih kako govore: Vidi ih kako su bliski kao savršen pečat i savršen papir na kojega se pečat utiskuje. Ili biramo privremenu bliskost. Onu koja uključuje različite ljude. U takvim bliskostima pečat može biti lažan, a i papir može biti hrapav, grub ili već s previše utisnutih pečata da više nemamo prostora gdje bi utisnuli svoj originalni ljudski lik i osobu. A i naša snaga da se kao originalan lik utisnemo u drugog može biti na rubu nemoći jer smo se „potrošili“ pokušavajući se utisnuti u različite nutrine različitih ljudi. Ljepota, izvornost i čudesnost naših nutarnjih crta i emocija može biti blijeda i kad se utisnemo u drugog više se ne vidi po čemu smo originalni u odnosu na druge koji su se već tu našli prije nas. Drugi ne primjećuje naš izvorni oblik i formu kojom se utiskujemo u njega, ali ni mi ne osjećamo jednostavnost i bjelinu tuđe nutrine u kojoj bismo mogli jasno prepoznati sebe kao ljudsku osobu. Kako god bilo, svi nosimo u sebi pečat nekoga drugog, bilo da nosimo pečat jedne osobe ili više njih. Ili se utiskujemo u nutrinu drugog kao lik bilo da smo prvi i ujedno zadnji, bilo da smo samo jedan od već otisnutih likova u tuđoj nutrini. Istovremeno smo i pečati i papiri i ono što nas razlikuje je koju bliskost izabiremo. Neki izabiru apsolutnu bliskost, jedan pečat i jedan papir kao odnos u kojem se ljubomorno čuva unikatna međusobna bliskost koja s vremenom od odnosa papira i pečata stvara neke od najljepših oblika i formi bliskosti koje nekad zovemo ljubavlju, nježnošću, intimnošću, podrškom, blizinom. I svi se oni međusobno sjedinjuju i ujedinjuju u toj jednoj izvornoj bliskosti. Neki izabiru mnogostruku bliskost, različiti papiri i različiti pečati koji s vremenom gube one lijepe i jasne oblike ljubavi, nježnosti, intimnosti i pretvaraju se u blijede i nejasne oblike međuljudskih odnosa pri čemu papir gubi svoju izvornu bjelinu i jednostavnost, kao što pečat gubi svoju originalnost jer utisnut na papir s mnoštvom pečata ne razlikuje se od njih. Kao što je i na papiru sve manje prostora za neki novi pečat i prestaje biti prostor u kojega netko može utisnuti svoj izvorni ljudski lik. Ostvarujući bliskost, utiskujemo sebe jedni u druge, neki ostajući pri pokušaju da budu međusobno autentično i apsolutno bliski jedno drugom, neki birajući da budu povremeno,privremeno i rezervirano bliski s različitim ljudima. Svi mi želimo utisnuti svoj ljudski lik u nutrinu druge osobe, kao što to i druga osoba želi u odnosu prema nama. Želju, potrebu, trud, nastojanja i pokušaje da budemo utisnuti jedno u drugo nazivamo bliskošću. I tu bliskost nosimo u sebi kao da smo papir u koji je netko drugi utisnuo sebe kao lik na pečatu. I tu bliskost drugi nosi u sebi kao da je on/ona papir u koji smo utisnuli sebe poput pečata. I tako bivamo nepregledno mnoštvo pečata i papira. I teško je pomisliti da među nama ima nekoga koji u sebi ne nosi utisnut nečiji lik. Doima se prilično neuvjerljivim i nevjerojatnim da bi među nama živio neki čovjek koji nikada nije bio i želio biti pečat ili papir. Takav bi morao biti onaj koji nikada nije doživio bliskost i nikada nije pružio bliskost. Bio bi to prazan papir i prazan pečat bez lika i oblika. Bio bi to život u kojega nitko nikada nije bio utisnut kao ljudski lik i kao osoba. Život proživljen bez ijednog trenutka bliskosti i čovjek koji bi ga uspio preživjeti ne postoji, jer kad god se susretnemo s nekim novim, primjećujemo ili osjećamo nečiji ljudski lik ili više njih utisnute u njegovu nutrinu i njegovu dušu, kao što i on primjećuje i osjeća da i mi u sebi nosimo utisnut ljudski lik ili ljudske likove drugih. I opet smo bez obzira na sve stara, oprobana i proživljena iskustva bliskosti pred jednim te istim pitanjem: koju bliskost izabrati sada i ovdje u susretu s novim ljudskim likom koji stoji ovdje preda mnom? Neka nam bude utješno da se i on/ona pita isto dok istovremeno pokušavamo proniknuti jedno u drugo pitajući se: Tko je sve utisnut u njegovoj/njezinoj duši i ima li prostora i mogućnosti za jedan ovaj put trajan i neponovljiv susret bliskosti između nas poslije kojega ostajemo trajno i vječno utisnuti jedno u drugo?

U Sarajevu 18. 10. 2020.

O. J.