MORFOLOGIJA NEOSTVARENIH LJUBAVI

Kaže se da nema veće ljubavi od one koju roditelj osjeća prema svojoj djeci, pri tome svakako ističući da ovo prvenstveno važi za normalne i odgovorne roditelje. I upravo zato jer je toliko velika i snažna, ova će ljubav na neki način postati uzorna i za njihovu djecu. Kako smo to nedavno spominjali tamo kod Christe Meves i njezine „Manipulirane neumjerenosti”, voljeno dijete će kasnije kroz život biti u stanju i samo voljeti, i za nešto se žrtvovati, upravo jer u svojoj duši nosi inicijalno sjećanje na onu veliku, požrtvovnu roditeljsku ljubav. Stoga također ne čudi zašto ljudi, osobito oni mlađi, počesto naginju upravo onim ljubavnim partnerima koji ih na neki način podsjećaju na njihove roditelje. Pri tome se identifikacija odvija po principu da se ženama često sviđaju muškarci koji ih podsjećaju na njihove očeve, dok se muškarcima sviđaju žene koje ih podsjećaju na njihove majke. Međutim, premda je roditeljska ljubav prema djeci kako rekosmo zbilja uzorna, to ipak ne znači da će njihovoj djeci u životu trebati netko baš poput njihovih roditelja. Pitanje je zašto? Pa razlog je vrlo jednostavan. Ta djeca već imaju ili su imala svoje roditelje, sad su konačno odrasla, i roditelji im više jednostavno ne trebaju u onoj mjeri u kojoj su im trebali prije. Sudbina roditelja naspram života njihove djece nije ta da bi djeca s njima trebala živjeti čitav svoj vijek. Tome naprotiv, i oni najbolji roditelji će prije ili kasnije ostarjeti i umrijeti, a djeca će ih nadalje s ljubavlju spominjati, po dobru pamtiti, u srcu nositi…

Sasvim opravdana sabotaža

Što se dogodi kad se čovjek zaljubi u nekoga tko ga nesvjesno podsjeća na njegovu majku ili kad se žena zaljubi u nekoga tko je nesvjesno podsjeća na njezina oca? U svakom slučaju, emocije će biti iznimno snažne. Ljudi tada doslovno izgaraju od ljubavi. Ova identifikacijska veza kao da uspijeva otključati sav onaj polog roditeljske ljubavi koji nosimo u svojim srcima. Sva ona ljubav što se 15, 20 ili čak više godina nakupljala u čovjekovom srcu sada je aktivirana te počinje intenzivno isijavati desecima svojih čudesnih raznobojnih zraka iz čovjekovog zapaljenog srca. No u čovjeku nije sve ljubav i nije sve srce. Ima još puno toga, a između ostaloga tu su i oni još nedovoljno istraženi mehanizmi koji se brinu za očuvanje prirodnog poretka. Kako već rekosmo, mi smo već imali roditelje i sad je vrijeme da se otisnemo i krenemo korak naprijed. To je jednostavno neosporan zahtjev naše najnutarnije prirode. I zato se onda neminovno počinju događati najrazličitije sabotaže „iznutra”. Netko se pri tome naprasito ohladi i ode, a netko drugi opet strastveno počinje povlačiti katastrofalne poteze razaznavajući sav užasnut kako srlja u propast, ali da si jednostavno u svemu tome ne može pomoći. Glede ovakvih scenarija volim istaći sintagmu: „On je otišao kako bi se mogao nadati da će je ponovno nekad sresti, a ona ga nije pokušavala zaustaviti kako bi ga se u miru mogla sjećati”. Ovdje se, dakle, ponovno nazire ona neminovna sudbina roditelja. Muškarci su pri tome više prospektivni, tj. orijentirani prema budućnosti, nesvjesno znajući da će se opet negdje i nekad u onostranosti sresti sa svojim roditeljima. S druge strane, žene su više retrospektivne, tj. orijentirane prema prošlosti i sjećanju. A vidimo, na kraju istu sudbinu namjenjujemo i svemu onome što nas svjesno ili nesvjesno podsjeća na naše roditelje.

A kakva je sudbina onih hladnih roditelja s obzirom na emotivni život njihove djece?

I hladni roditelji također predstavljaju nekakav emotivni uzor svojoj djeci, i to svakako vrlo toksičan uzor. Ovakva djeca po prirodi teže pohladnim partnerima, pokušavajući ih zatim bezuspješno natjerati da ih ovi gorljivo zavole. A ovo po sebi nije ništa drugo nego pokušaj pronalaska roditelja po mjeri, za kakvog smo nekoć smatrali da ga i zaslužujemo. I ovdje se nešto uspijeva snažno aktivirati. Ali u ovom slučaju to nije ljubav, nego praznina, i to sva ona praznina koja se u srcu nakupljala 15, 20 ili čak više godina, koja se na kraju po uspostavi adekvatne identifikacijske veze s pohladnim partnerom pretvara u eksploziju mračnog bezdana gotovo patološke čežnje za toplinom požrtvovne roditeljske ljubavi koja nikad nije primljena. No i traumatično djetinjstvo se prije ili kasnije mora prepustiti zdravoj sferi svjesnih sjećanja kao i ono sretno djetinjstvo, uz napomenu kako će ono možda na samom „kraju” biti ponovno neke onostrane prilike za susret i popravak. U svemu drugome ultimativno važi ono Jalomovo: „Prije ili kasnije moramo odustati od potrage za sretnijom prošlosti!”

Zašto su iznimno dobri ljudi potrebni drugima samo u iznimno lošim situacijama?

Za kraj ćemo nešto i o onim finim ljudima koji su u uzornoj roditeljskoj ljubavi prepoznali svoj vlastiti životni nacrt i program. Obično im i ne ide nešto najbolje … I stalno se pitaju zašto im se drugi obraćaju samo onda kad im je nešto potrebno? E takvi bi prije ili kasnije morali shvatiti da su njihovi roditelji njima stvarno bili divni roditelji, ali da to svakako ne znači da sada i oni sami baš svakome moraju biti divni roditelji. Ok, može nekom sirotom djetetu ili čovjeku u stvarnoj potrebi, ali ne i svim onim odraslim ljudima s normalno proživljenim djetinjstvom. Jer ovi su već imali svoje roditelje i drugi im više ni ne trebaju te im sad trebaju zdravi izazovi koji će ih potaći da se bore, ostvaruju i napreduju, a ne netko tko će ih kao malu djecu kljukati onom „gotovom” skocentriranom roditeljskom ljubavi.

U svakom slučaju, sudbina roditeljske ljubavi naspram njihove djece je vrlo kontraverzna. Bez nje ne možemo normalno odrasti, ali s njom stalno na umu ne možemo ni potpuno sazreti. Što bi se reklo kao i za brojne druge stvari: Sve u svoje vrijeme…

U Sarajevu 3. X. 2020.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; CopyrightSergey Nivens

POZITIVNO RAZMIŠLJANJE I ZAMKE NESVJESNOG UMA

„Razmišljati pozitivno” predstavlja vjerojatno najslavniju mantru tzv. popularne psihologije, no svi oni koji su se iole ozbiljnije pokušali natjerati da razmišljaju u tome smjeru sigurno znaju da je to poprilično teško. Stoga brojni autori danas smatraju čak kako pozitivno razmišljanje predstavlja najobičniji mit i njihovo stajalište otprilike nalaže kako je za ljude sasvim normalno da pokatkada razmišljaju i negativno, a ako u svemu tome uspiju održati ravnotežu, s pravom će se moći smatrati sretnim i pozitivnim ljudima.

Jedna od ponajvećih poteškoća koja nam onemogućuje pozitivno razmišljanje u njegovom kontinuitetu izvire iz diskursa našeg svjesnog i nesvjesnog uma. Ova dva dijela naše psihe se u mnogo toga ponašaju suprotstavljeno. Što na jednog utječe poticajno, to onog drugog ostavlja nezainteresiranim. Što jednom znači da, onaj drugi će to vjerojatno čuti kao ne. Pri tome treba računati na jednu važnu stvar: mi se kudikamo bolje razumijemo s našim svjesnim umom, ali s druge strane, nesvjesni um je nositelj cjelokupne psihičke energije. Odatle proizlazi i vitalan interes da ga pokušamo bolje shvatiti te pridobiti na svoju stranu. Pogledajmo malo detaljnije:

Ovdje i sada. Svjesni um i nije previše vezan mjestom i vremenom. Čak bi se moglo reći da mu je veći užitak roniti po prošlosti i budućnosti nego prebivati ovdje i sada u sadašnjosti. Također, snažno ga privlače i prostorno udaljene stvarnosti. S druge strane, s nesvjesnim umom stvari idu posve drugačije. Prošlost ga deprimira, a budućnost ga plaši, dok ga daljina, čini se, ostavlja nezainteresiranim. Stoga on najbolje pristaje uz ono što je ovdje i sada. Zato ako pokušate bilo sebe ili nekog drugog motivirati sa onim „bit će bolje”, znajte da nesvjesni um ništa posebno neće čuti, pa čak ni u slučaju da se radi o solidno utemeljenoj nadi. Njemu jednostavno treba neki „ovdje i sada konkretni” poticaj … nekakva blizina, nekakva topla riječ ili, još bolje, topao zagrljaj.

Čulnost i apstrakcija. Svjesni um je po sebi poprilično apstraktan i ne ovisi puno o čulnim podražajima. Kao primjer za ovo možemo uzeti čitanje dobre knjige. Premda vaše oči vide samo slova, vaš um vidi puno više i dublje, i to počesto sve skupa tako dobro da se na koncu posve razočarate skupom filmskom adaptacijom dotične knjige uz nezaobilaznu primjedbu: „Knjiga je definitivno puno bolja od filma!” S druge strane, nesvjesni um je puno više čulan nego apstraktan. Hrpa slova je za njega samo najobičnija hrpa slova. Stoga on pored onog prije spomenutog zagrljaja voli i glasno te jasno izgovorene riječi, kao što voli i neverbalnu komunikaciju. Kuriozitet je da ovo ne važi samo dok pokušavamo motivirati druge nego i sami sebe. Tako bi one neke lijepe motivirajuće misli i krilatice i samom sebi trebalo počesto deklamirati na glas. Tu je dobro došla, kako rekosmo, i neverbalna gestikulacija rukama, a slično važi i za vizualizaciju. Jednostavno, naš nesvjesni um voli vidjeti, čuti i osjetiti.

Emocije i strast. Dobro razvijen svjesni um voli činjenice i argumente, kao što uz njih voli smirenost i odmjerenost govornika. U tome smislu su već grčki stoici prezirali one isuviše emotivne i strastvene govornike. Međutim, sve ovo ne vrijedi i za naš nesvjesni um. On itekako voli osjetiti emociju i strast u nečijim riječima. Kako je to govorio prvak srednjovjekovne skolastike Sv. Toma Akvinski: „Samo vatra može zapaliti vatru”! Bez toga smo u vječitoj opasnosti da se prometnemo u mudre ali deprimirane intelektualce. Stoga ponovno treba imati na umu ono da je nesvjesni um nositelj cjelokupne psihičke energije. I ako našim dobrim mislima i idejama želimo pridodati živost i vitalnost, morat ćemo znati motivirati i ovaj nesvjesni um, a ne samo onaj njegov svjesni dio.

Zamka negacijskih oblika. „Kako si?” „Nisam loše.” A zašto ovdje bolje ne reći ono: „Uglavnom sam dobro”? Važno je naglasiti da su svjesnom umu obje opcije smislene i prihvatljive, no za nesvjesni um se kaže kako nikako ne voli negacijske oblike u govoru, pa o čemu god da je riječ… „Nije bilo puno ljudi na koncertu.” Zašto bolje ne reći: „Bilo je malo ljudi na koncertu”! … „Ni slutio nisam da će ovo ispasti tako dobro.” Kažu da bi bilo bolje reći: „Moja očekivanja su u početku bila znatno manja!” Negacijski oblici u govoru, osobito u našoj slavenskoj dvostrukoj varijanti našim izgovorenim formulacijama kudikamo mogu dati nekakvu posebno efektnu notu. No treba biti oprezan jer ovo je prvenstveno sud svjesnog uma. Nesvjesni um bolje pristaje uz pozitivne formulacije. Sa ovim smo izgledno dotakli jednu vrlo važnu stvar zbog koje je u praksi cijeli naznačeni koncept pozitivnog razmišljanja vrlo često na lošem glasu. Naime, neki ljudi kao da pod ovim smatraju da pozitivno razmišljanje podrazumijeva stanovito nepriznavanje i izvrtanje činjeničnog stanja. Ako nisu dobro, oni smatraju da je bolje i za njih i druge da kažu da su dobro, a zapravo bi trebali reći ono treće: „Loše smo”! Izokretanje istine na koncu nikad ne može biti pozitivno, nego je potrebno reći istinu kakva jest, ali formulirati je na pozitivan način. Uz to po mogućnosti što kraće i jednostavnije.

Poduzimanje konkretnih koraka. Već smo prije rekli kako se nesvjesni um po sebi ne voli puno zavlačiti u budućnost, pa čak ni u onu bližu. Tome naprotiv, on bi radije nešto konkretno, ovdje i sada. To je ujedno i glavni razlog zašto od onih planova tipa „Počinjem učiti od ponedjeljka” ili „Od sutra sam na dijeti” na kraju i ne bude ništa posebno. Naša nutarnja volja se jednostavno ne uspijeva dobro prikačiti za nekakav genijalni sutrašnji plan našeg svjesnog uma. Stoga najbolje promjene na koncu obično i ostvarujemo u onim stvarima glede kojih smo počeli poduzimati nešto istog dana kad su nam ove i bile pale napamet, pa makar to bio jedan sasvim mali korak, ali konkretan korak.

U Sarajevu 1. X. 2020.

M. B.

Izvori:

– Tchiki DAVIS, Positive Affirmations: 11 Keys to Affirmations That Work (7. I. 2019), Psychology Today, https://www.psychologytoday.com/intl/blog/click-here-happiness/201901/positive-affirmations-11-keys-affirmations-work (Stanje: 1. X. 2020.).

https://www.psychologytoday.com/intl/therapy-types/positive-psychology (Stanje: 1. X. 2020.).

– Subconscious Mind – How to Unlock and Use Its Power (14. III. 2018.), https://thriveglobal.com/stories/subconscious-mind-how-to-unlock-and-use-its-power/ (Stanje: 1. X. 2020.).

Izvor (foto): 123rf.com; CopyrightTom Holt

Exit mobile version