Psihopatologija vlasti: Smiju li se idealisti baviti politikom?

Trebaju li se plemenite duše baviti politikom ili to ipak treba ostati u nadleštvu onih neplemenitih?

Spominjali smo ovdje već u nekim ranijim tekstovima znamenitog francuskog kultur-antropologa Renéa Girarda. Također smo barem jedanput do sada spomenuli i njegovu tezu kako se politika nije značajnije mijenjala u zadnjih 3.000 godina. Naravno, Girard s time nije htio zanijekati objektivnu promjenu društvenih uređenja i političkih sustava koji su se nepobitno tu i tamo događali. Naprotiv, on je svojom izjavom prvenstveno ciljao na nepromjenjivost nekih rudimentarnih političkih motiva i mehanizama koji su bili i ostali zajednički svim dosadašnjim političkim sustavima i ideologijama, misleći pri tome osobito na sablasnu stvarnost žrtvenog mehanizma, koji između ostalog diktira da se društveno neprihvatljivi oblici sveopćeg nasilja među ljudima nadomještaju onim društveno prihvatljivim oblicima („svi protiv jednog“ ili jedne specifične društvene grupe umjesto onog destruktivnog „svi protiv svih“).

Ovdje donosimo jednu 3.000 godina staru političku priču koja se pokazuje svojevrsnom političkom paradigmom svih vremena. Tamo nekad u starozavjetnom Izraelu (Palestini), u tzv. razdoblju sudaca, Izrael je funkcionirao kao nezavisni savez plemena koja su se ujedinjavala samo u slučaju rata. Unutar samih plemena red su zavodili plemenske starješine, a ponekad se radilo i o cijelim obiteljima zaduženim za tu svrhu. U tom kontekstu IX. poglavlje Knjige o Sucima svjedoči da su u povijesno važnom gradu Šekemu vlast provodili 70 sinova Jerubaalovih. Naravno, u orijentalnom smislu riječ „sin“ se odnosila počesto ne samo na sinove, nego i na nećake, pa i drugu rodbinu, a gospodar kuće je mogao sinom proglasiti čak i nekog slugu koji bi mu bio vrlo drag i mio. Uglavnom, jednog dana jedan od njih – imenom Abimelek odlučio je preuzeti svu vlast u svoje ruke. Građanima je iznio prijedlog u smislu, zašto bi vladalo njih 70; zar nije bolje da samo jedan vlada (čak bi se i veliki Aristotel složio)? Građani pristaju, opskrbljuju Abimeleka srebrom, a on se zatim okružuje plaćenicima i kojekakvim ološem, i prvo što čini, odlazi u kuću oca svojega i pobi tamo svu braću svoju. Jedino se uspio izvući najmlađi brat Jotam, koji zatim – vidno rezigniran – okupljenim građanima iznosi slijedeću priču/basnu:

„Jednom se zaputila stabla da pomažu kralja koji će vladati nad njima. Pa rekoše maslini: `Budi nam kraljem!` Odgovori im maslina: `Zar da se svog ulja odreknem što je na čast bozima i ljudima da bih vladala nad drugim drvećem? `Tad rekoše stabla smokvi: `Dođi, budi nam kraljem!` Odgovori im smokva: `Zar da se odreknem slatkoće i krasnoga ploda svog da bih vladala nad drugim drvećem?` Tad rekoše stabla lozi: `Dođi, budi nam kraljem! `Odgovori im loza: `Zar da se odreknem vina što veseli bogove i ljude da bih vladala nad drugim drvećem?` Sva stabla rekoše tad glogu: `Dođi, budi nam kraljem! `A glog odgovori stablima: `Ako me doista hoćete pomazat` za kralja, u sjenu se moju sklonite. Ako nećete, iz gloga će oganj planuti i sažeći cedrove libanonske!`“ (Suci 9, 8-15).

Pouka basne je vrlo jednostavna: plemenite duše se ustručavaju od vlasti. Štoviše, na to gledaju kao na moguću izdaju samih sebe i svojih talenata. S druge strane, neki užasni tipovi nemaju ništa protiv toga da budu vladari. Štoviše, već unaprijed svečano najavljuju kako neće imati milosti, a opet, što je na kraju najčudnije, čini se da narodu to sve skupa sasvim odgovara…

I eto, kako je bilo nekad davno, tako je čini se i u naše doba… Zanimljiva je ona priča kad su tamo nekad 1948. Einsteinu ponudili da bude prvi predsjednik novooformljene izraelske države, slavni fizičar je tada navodno odgovorio: „Politika je za sadašnjost, jednadžbe su za vječnost“. Dakle, ponovno vidimo taj motiv „plemenitog stabla“ koje se ne želi odreći svoje plemenitosti radi navodnih blagodati vlasti. S druge strane, oni neplemeniti – kako i sami znamo – nikad s tim nemaju problema.

Staljinovo „poštenje“

Jotamova basna se počesto navodi kao poticaj dobrim i poštenim ljudima da se prihvate politike, jer eto, ako oni neće, ološ svakako hoće. Kako bi se ono reklo: „Kad pametniji popuštaju, budale zavladaju“ ili još striktnije od Andrića: „Dođe tako vrijeme: pametan zašuti, budala progovori, a fukara se obogati.“

Međutim, zasigurno nije sve tako jednostavno kako se čini, jer ima i ono Talleyrandovo: „Svaka vlast kvari, a apsolutna vlast apsolutno kvari!“ Vlast je nerijetko sposobna i od – po sebi – vrsnog čovjeka napraviti zvijer.

U tom smislu ima ona jedna paradoksalna zagonetka: Trebate sebi izabrati predsjednika između tri političara. Jedan je teški poltron i ulizica, drugi notorni pijanac, a treći vegetarijanac, zakleti nepušač i veliki ljubitelj i zaštitnik životinja. Onako od oka, svi se skoro opredijele za ovog trećeg, a tad ih se iznenadi upadicom: „Čestitamo, izabrali ste Hitlera!“ Inače, u zagonetki poltron je Roosevelt, a pijanac tko drugi nego Churchill. No, kako Hitler u imaginaciji većine ljudi poprima naprosto jednu arhetipsku dimenziju zla, tako uopće nije lako govoriti o nekim njegovim eventualnim dobrim ljudskim osobinama, pa čak i u slučaju da ih je stvarno imao.

Zato ćemo radije malo o Staljinu. Veliki sovjetski diktator i progonitelj vlastitog naroda Josif Visarionovič Staljin je – kako kažu – imao i nekih dobrih osobina. Tako, općenito se misli da je uz famoznog Josea Mujicu, Staljin bio najskromniji političar svih vremena. Iza njega je ostao samo jedan skromno uređen stan i neznatna ušteđevina. Praktično, Staljin nije imao niti čestita građanskog odijela, jer je najradije nosao ona vojna i to posve standardna, a ne neka gizdava, posebno izrađena kao naš Maršal. Koliko je poznato, jedini luksuz koji je Staljin sebi dopuštao bile su večere. Poslije napornog radnog dana volio je da ga na stolu čeka nekoliko njegovih gruzijskih specijaliteta, ali ni to svakako nije jeo sam, nego sa obitelji i prijateljima.

Svoju rodbinu apsolutno nije protežirao na bilo koji način i ovi su zbog toga bili poprilično isfrustrirani. Anegdota kaže kako su se ovi jednog dana zajednički najavili kod Staljina na razgovor; pojedinačno nisu imali hrabrosti. I zatim su počeli otvoreno iznositi zahtjeve: jedan je htio mirovinu, premda se nije nešto naradio u životu; drugi je htio stan, treći povoljan kredit da obnovi kuću itd. Na kraju nitko nije završio u Sibiru, no anegdota kaže da se Staljin na njih dobro izvikao, i to otprilike slijedećim riječima: „Jeste li vi normalni, pa zar želite da moj narod pomisli da sam ja nepošten vođa!?“ Dakle, Staljin je u suštini bio vrlo karakteran čovjek… još samo da nije pobio onih 20 milijuna, i to svojih…

I tako dolazimo do stanovitog paradoksa. Istina da je u povijesti politike bilo dobrih političara-idealista. Neki od njih su proglašeni čak i svetima, poput engleskog državnika Thomasa Morea. No isto tako, mnoge dobre je politika pokvarila do same srži, tako da se naspram njih oni prosječni politički poltroni,  intereščije i mutikaše čine sasvim pozitivnim i svijetlim likovima.

Stoga se na kraju ‘nako više otvoreno nego sugestivno pitamo što zapravo želi reći Jotamova politička basna? Potiče li ona idealiste na politički angažman ili se ovdje radi samo o potvrdi činjeničnog stanja? U smislu, nek’ plemeniti i dalje budu plemeniti, a nek’ vladaju oni kojima je to dano? U svakom slučaju, visoki osobni standardi i kriteriji u kombinaciji sa apsolutnom vlašću su se kroz povijest više puta pokazivali vrlo nezgodnom kombinacijom.

Rimski imperator i filozof Marko Aurelije (121-180.). Izvor:

CC BY-SA 2.5, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=649779

 

A što je to idealizam?

Možda i suviše pojednostavljujemo, ali postoje barem dvije vrste idealizma. Prvi je čestit, ali je hladan, i upravo zato opasan. Takav idealist ne voli nered, ne voli nerad, ne voli nepoštenje, ne voli grešne kompromise i zato ako se nađe u adekvatnoj poziciji, iste će početi rješavati s nasiljem začinjenim cinizmom. Baš poput famozne Staljinove maksime: „Ima čovjek, ima problem; nema čovjek, nema problem“. A završni „račun“ svojih nemilosrdnih čistki je sveo na ono: „Ubojstvo jednog čovjeka je zločin, a ubojstvo milijun ljudi samo statistika“.

Pitamo se zašto su tipovi poput Hitlera i Staljina još uvijek mnogima vrlo inspirativni? Pa valjda zato što je svijet još uvijek pun ledenih idealista. Njihov život je obično užas; savjest ih uništava zbog njihove hladnoće, a njima ništa jasno… pa oni su idealisti, oni mrze bezakonje i zlo te valjda zato imaju prednost pred svima? Zato se jednom ledenom idealisti na kraju nije problem okrenuti ni protiv Boga. Kao Bog nema pojma kako se svijet vodi, oni znaju… Bog to nešto mlitavo i popustljivo, oni će to već riješiti kako spada…

Zato valjda istinskog idealizma nema bez ljubavi. I to ne one paušalno-paradne, poput nakinđurene poluobnažene misice na TV-u: „Volim sve ljude i želim pomagati gladnu djecu u Africi…“, nego one koja je spremna krvariti, dok po tko zna koji put iznova potiče, opominje, prašta i poziva na poštenje i razum. Kako to lijepo još davno uobliči Marko Aurelije: “Ljudi su rođeni jedni za druge, pa ih zato pouči ili ih podnosi” („Samome sebi“ VIII, 59).

 

U Sarajevu, 9. 8. 2017.

M. B.

Prvo lice množine (II. Dio): zadnje utemeljenje stvari je uvijek bez temelja…

„Ako na putu do cilja staneš zastajkivati i kamenjem gađati svakog psa koji na tebe laje, nikad nećeš stići do cilja“  – Fjodor Dostojevski.

Uvodna napomena – onako – više za muške čitatelje: kad je 80-tih godina XX. st. krenuo sav taj spektakularni rašomon s mješovitim borilačkim sportovima, mnogi su mislili da će brutalni MMA turniri samo dokazati neprikosnovenu dominaciju „stand up“ boraca nad tzv. „parterašima“. Jednostavnije rečeno – a da i dame koliko toliko mogu razumjeti – nekako se mislilo da jedan solidan hrvač nikad neće imati šanse protiv solidnog boksera, jer postojalo je općenito uvjerenje da ništa nije toliko moćno kao „štos u nos“. Međutim, vrijeme je pokazalo sasvim suprotno: Hrvači ne da nisu bili lošiji od boksera u međusobnom srazu, nego se pokazalo da čak posjeduju i stanovitu premoć. Kao da su ovi i boksače, ali i svekoliku mušku javnost željnu krvi podsjetili na elementarnu fiziku stvari: lakše je drugog čovjeka izbaciti iz ravnoteže nego što će se ovaj na silu moći održati u istoj. A kad jednom obojica padnu (u) na parter, a past će, tad počinje neprikosnovena dominacija hrvača.

Naš način kretanja na dvije noge je zapravo vrlo ekscentričan i ne smijemo zaboraviti da se ne rađamo sa ovom vještinom, nego je naporno svladavamo i učimo. Djetetu treba prvo oko godinu dana da ikako prohoda, a zatim još desetak da postane posve stabilno na nogama, jer svi znamo da djeca lako padaju, osobito kad pokušavaju trčati.

Mala – čudna – uvodna napomena nas dovodi do nečega o čemu smo već ranije govorili/pisali. Uopće, sve stvari u prirodi je lakše dovoditi iz stanja višeg reda u niže, nego obratno. Potresi su kroz povijest porušili milijune kuća, te od njih napravili gomilu šuta, ali nikad nisu od gomile šuta kojim slučajem stvorili jednu jedinu funkcionalnu kuću. Priroda jednostavno tako funkcionira: uvijek se lakše kretati nizvodno nego uzvodno; uvijek je lakše razarati nego graditi… Isto tako, na ljudskoj razini, uvijek je lakše biti lijen, negativan i bezidejan, nego vrijedan, pozitivan i kreativan. Ili u duhu onoga što reče veliki komičar Jerry Lewis: „Ljude je puno lakše rasplakati nego nasmijati … najteže je biti glumac-komičar“.

Mnogi su mišljenja da je upravo zbog ove datosti ljudska vrsta osuđena – ako već ne na potpunu propast – onda barem na neki relativni neuspjeh. Kako često čujem, odnosno vidim, u raspravama po kojekakvim forumima, pesimisti me upozoravaju da od mojeg poslovičnog optimizma na kraju neće biti ništa, jer s ljudima je tako kako jest: pozitivci će uvijek biti u manjini i oni nikad neće moći nadoknaditi svu onu štetu koju počine negativci, ma koliko god se ovi trudili… Sličnu je stvar jednom izrekao i Ivo Andrić: “Ima u nekim ljudima bezrazložnih mržnji i zavisti, koje su veće i jače od svega što drugi ljudi mogu da stvore i izmisle.” U tom smislu se i cijela povijest čovječanstva upriličuje kao povijest rušenja i naknadnog popravljanja srušenog.

Dokle sam „Ja“, ja – a gdje počinju drugi?

„Pakao, to su drugi (ljudi)“ – povika prvak filozofskog pesimizma J. P. Sartre! Kako već rekosmo, suživot i različiti oblici suradnje se na kraju često pokažu kao potpuno razočarenje.

Neki proračuni pokazuju da će navedena situacija s ljudima vremenom postajati sve teža. Već smo u prethodnom tekstu spominjali Dawkinsa i njegov famozni „Sebični gen“. Ovaj znanstvenik je mišljenja da će s vremenom među ljudima prevladati sebične jedinke. Zašto? U pitanju je sasvim jednostavna računica: altruisti se često ne uspijevaju „razmnožiti“ i to upravo stoga jer su altruisti. Heroji ginu, nesebično dajući sebe za više ciljeve, ideale i opće dobro. Drugi se opet posvećuju do kraja nekom zahtjevnom radu i poslanju. S druge strane, sebičnjaci se drže onog mizernog, ali biološki učinkovitog „u se’, na se’, poda se’“, i tako njihovi geni postupno postaju sve učestaliji, dok altruisti polagano izumiru. Naravno, ovdje ostaje pitanje što je to uistinu sebičnost? Neki bi rekli da su sebični baš oni koji ne podižu sebi potomstvo, a ne ovi drugi … I sam bi se složio da istinski sebičnjaci nisu sposobni za roditeljstvo, međutim, to nisu altruisti nego neke sasvim beznačajne ljudske spodobe. No, ovdje opet kao činjenica ostaje problem da ono vjerojatno najbolje među ljudima počesto ne ostavlja iza sebe potomstvo, i to je za čovječanstvo u cjelini svakako problem ili možda ipak nije problem. Kako smo ono nedavno već pisali, možda je konačno vrijeme da se okonča vrijeme heroizma. Baš kao nekakav apokaliptički scenarij i rasplet: da se svako konačno suoči sam sa sobom, svojim promašajima, zabludama, ali i svojim dobrim potencijalima…

No, vratimo se još malo demotivacijskoj dimenziji ljudske mizerije… Ljudi, kako rekosmo, počesto izgube motivaciju kad spoznaju da na kraju neće biti moguće popraviti sve ono što će negativci u međuvremenu pokvarit. Kako ono netko mudro primijeti: „Čuvajte se negativaca, oni nađu problem za svako rješenje!“

S jedne strane, sasvim je normalno da nas takve civilizacijske tekovine potresu i pogode. Međutim, s druge strane, jesam li ja onda uistinu ja ukoliko moje raspoloženje i motivacija u potpunosti ovise o drugim ljudima. Ima li onda uopće ono nešto što ja želim, ili je sve što ja želim samo ono što drugi žele? I tako opet dolazimo do problema individuacije. Po Jungu, ona je nužno povezana sa distanciranjem pojedinca od logike mase, da ne kažemo „stada“. Dozrijevanja osobnosti nema bez ovog odvajanja od onog pitanja kakvi su „oni“ i što „oni“ žele? Nasuprot tome, mora doći ono tko sam „ja“ i što „ja“ želim? Kako to prekrasno primijeti Dostojevski: „Ako na putu do cilja staneš zastajkivati i kamenjem gađati svakog psa koji na tebe laje, nikad nećeš stići do cilja.“

Bez razloga

„Kako da budem dobar ako za to u ovakvom svijetu i među ovakvim ljudima ne pronalazim dovoljno razloga“ – neko je često pitanje današnjice, ali slobodno možemo primijetiti – i svakog drugog pokoljenja!?

S jednim u životu sigurno moramo računati – kad-tad ćemo ostati bez razloga i to bez bilo kakvog razloga. Život se prije ili kasnije pobrine da do temelja protrese sve ono u što smo vjerovali i za što smo se borili. Logika potrebnih razloga, jednostavno rečeno, osuđena je na propast i onda čovjeku ostaje samo par opcija: neka blaža ili teža forma nihilizma, možda kakav raspojasani vulgarni materijalizam ili ono abrahamovsko – „u nadi protiv svake nade vjerovati“ (Rim 4, 16-25).

Kad-tad moramo iskusiti to odurno izrugivanje sudbine nad svim našim prethodnim razlozima, kao i prateću radikalnu samoću koja uz to ide. Tek tad, kad popucaju svi šavovi i čvorovi koji su nas vezivali uz bliži i daljnji svijet, tek tad mogu vidjeti tko sam zapravo „ja“ i što mi je činiti na ovom svijetu…

Apostazija ili istinski skok vjere?

Nije bilo dobro prihvaćeno u kršćanskoj teologiji niti kad je to izrekao Rudolf Bultmann, niti kad je to s katoličke strane ponovio Karl Rahner. Nešto, što bi se otprilike moglo sažeti s riječima: Prihvaćam živjeti po evanđelju čak i kad bi sigurno znao da iza smrti nema ništa! Mnogi su ovo doživjeli kao nekakav grešni manifest bezreligioznog kršćanstva; neki su ovo čak doživjeli kao nesumnjivu apostaziju, ali neki su u ovome također vidjeli definitivni skok vjere, te neosporni trijumf ljudskoga duha. „Biram dobro jer je dobro i zato što ne znam drugačije, a ne prvenstveno stoga što mi ono eventualno može donijeti kakvu basnoslovnu nagradu i plaću…“. Tko zna, ovo nadilazi uobičajene ljudske standarde mudrosti i logike; ovdje se svatko mora sam opredijeliti…

Samoća kao preduvjet istinskog zajedništva

Netko pametno reče da smo za istinsku ljubav sposobni tek onda kada umijemo funkcionirati i samostalno. Ovisnost o drugima se uvijek pokazuje kao izvor problema, kako za „njih“, tako i za nas same. To bi uopće bio i nekakav dekonstrukcijski nacrt izgradnje novog zajedništva o kojem smo počeli pisati u prethodnom nastavku. Mora se prvo nekako izaći na kraj sa samim sobom da bi se onda moglo i s drugima lijepo živjeti i raditi. Kako ono okrutno, ali smisleno primijeti Arthur Schopenhauer u svojim Aforizmima: „Zašto su obični ljudi tako društveni i prilagodljivi? Zato što lakše podnose druge nego sami sebe.”

Za kraj, možda ću zvučati otrcano i paušalno, čak i naivno, ali stvarno mislim da će nas krenuti nabolje kad prvo naučimo podnositi sami sebe…

 

 

U Sarajevu, 3. 8. 2017.

M. B.

 

Izvor (foto): 123rf.com

O Bogu

Nevjerovanje u Boga ponekad svoj izvor ima i u slici Boga koja nije kršćanska. Ne vjerovati u Boga koji je arhitekt svijeta i svemira potpuno odsutan i nezainteresiran za vlastitu arhitekturu kojoj je uzrok ne obvezuje ni kršćanina. Za kršćanina Bog nije ekskluzivno arhitekt čija se veličina i moć očituje u arhitekturi svemira.

Kršćanski Bog nije ni Bog „praznina“, Bog koji služi kao objašnjenje za ona područja gdje znanost još ne zna odgovor gdje bi Bog u nedostatku razumskog objašnjena bio neko objašnjenje koje nam treba, jer ga moramo imati makar ono bilo i iracionalno. Kršćanski Bog nije ni energija, ni sila, ni čestica, ni atom, ni svemirska prašina, ni crna rupa. Kršćanski Bog pretpostavlja komunikaciju s čovjekom. S energijom, silom, česticom, atomom i svemirskom prašinom se ne razgovara. To nisu osobe.

Kršćanski Bog nije ni snop pozitivne energije koju možemo dijeliti kako hoćemo, kome hoćemo i kako hoćemo. Dijeljenje pozitivne energije preko koncerata, skupova, sportskih događaja nema nikakve veze s kršćanskim poimanjem Boga. Kršćanski Bog nije pozitivna energija. Kršćanski Bog nije ni pozitivno nabijena emocija, nije unutrašnji mir, nije pozitivni duh djeljiv sa svakim tko se emotivno osjeća loše. Kršćanski Bog nije pozitivna emocija. Kršćanski Bog nije dobro božanstvo u sukobu s neki zlim božanstvom u vječnom kozmičkom sukobu. Kršćanski Bog nije dobro božanstvo koje egzistira uz neko zlo božanstvo. Kršćanski Bog nije dualist.

Kršćanski Bog nije američko božanstvo i američki „way of life“ kojim bi se trebalo opravdavati sve što nekome padne na pamet. Kršćanski Bog nije „way of life“ Bog. Kršćanski Bog nije popustljivac kojemu je najvažnije kako se osjećamo, bez obzira kako živimo i kako se ponašamo. Kršćanski Bog nije „važno se osjećati dobro“ Bog. Kršćanski Bog nije emotivist. Kršćanski Bog nije čakra, feng-shui, yoga, fitness. Kršćanski Bog nije „instruktor fitnessa i zdravog života“ Bog. Kršćanski Bog nije „ja imam direktnu vezu s Bogom i ne treba mi nikakav posrednik i posrednici“ Bog. Kršćanski Bog nije Bog kojega se može imati na „direktnoj“ liniji po potrebi. Kršćanski Bog nije „iracionalna sila“ koja ne dopušta znanosti razumsko shvaćanje stvarnosti. Kršćanski Bog nije „iracionalni“ Bog.

Kršćanski Bog nije „ljubav je najvažnija“ bez obzira na posljedice i tumačenja što ćemo nazvati ljubavlju. Kršćanski Bog nije „hippy“ Bog ljubavi. Kršćanski Bog nije „svi su mi krivi pogotovo vjernici, jer su oni uzrok svega zla u svijetu“ Bog. Kršćanski Bog nije „zao“ Bog bez obzira što ima kršćana koji u Njegovo ime čine zlo pozivajući se na Njega. Kršćanski Bog nije „ustavni i politički“ Bog gdje se pozivajući se na Njega donose zakoni suprotni shvaćanju kršćanskog Boga. Kršćanski Bog nije „politički“ Bog. Kršćanski Bog nije „europski“ Bog gdje ga se nastoji na svaki mogući način isključiti iz bilo kakvog oblika života. Kršćanski Bog nije „kontinentalni“ Bog omeđen granicama Europske Unije.

Kršćanski Bog nije „ratni“ Bog na kojega se pozivaju često kada opravdavaju ratove, preventivne ratove i napade na druge zbog nafte, profita i prodaje oružja. Kršćanski Bog ne nosi oružje i ne poziva na oružje. Kršćanski Bog nije „modni“ Bog na kojega se povremeno pozivaju „slavni i poznati“ čiji život nema nikakve veze s kršćanskim Bogom. Kršćanski Bog nije „glumac, pjevač, ikona stila“. On nije Bog „mode“. Kršćanski Bog nije Bog na kojega se pozivaju „intelektualci i znanstvenici“ koji smatraju da znaju svu istinu o svemu i svačemu. Kršćanski Bog nije „svaštara“ iz koje može svako zahvatiti kako mu se hoće i kad hoće.

Kršćanski Bog nije Bog na kojega se ponekad pozivaju „analitičari“ nadobudno ističući kako je kršćanska slika Boga prepreka apsolutnoj dominaciji čovjeka. Kršćanski Bog nije „analitičar“ i ne bavi se „analizama“. Kršćanski Bog nije „posvoduša“ koju se može i mora na svakom mjestu i u svakoj prilici pozivati za svjedoka. Kršćanski Bog „ne hoda okolo“. Kršćanski Bog nije Bog kojega se uz najgore psovke uzima u usta kao dokaz vlastite kršćanske pravovjernosti. Kršćanski Bog „ne psuje“ pogotovo ne psuje samog sebe. Kršćanski Bog nije „ateistički“ Bog, jer nekome život nema nikakvog smisla. Kršćanski Bog nije „ja sam za sve kriv vi niste krivi ni zašto“ Bog. Kršćanski Bog nije „svi vjerujemo u isto nema veze i razlike ne znače ništa. Kršćanski Bog nije „sinkretist“.

Vjerovati ili ne vjerovati u Boga se i ne može ako se prije ne zna i ne razumije o kojem i kakvom Bogu uopće govorimo i kako Ga razumijemo, jer često kada netko tko nije kršćanin ne vjeruje u Boga i kršćanin shvati da i on ne vjeruje u takvog Boga, jer to nije kršćanski Bog uopće.

 

U Sarajevu, 2. 8. 2017.

O. J.

O sekularizaciji i političkoj paradigmi u BiH

Odnos paradigmi

U općem značenju sekularizacija može označavati odvajanje religije i države. Kanadski filozof Charles Taylor u svom monumentalnom djelu „Sekularno doba“ na različite načine pokušava odgonetnuti na koji način je proces počeo i koji se njegovi uzroci i glavne osobine. Čini se da je sekularizacija, ako govorimo o odvajanju, trostruki proces koji se ne događa prvotno na praktičnom planu, nego na misaonom. Sekularizacija nije prvotno praktično odvajanje pozitivnim zakonima države i religije bilo da ti zakoni nešto zabranjuju ili dopuštaju, nego promjena misaone paradigme.

Misaona paradigma je promjena načina razmišljanja koja nastupa u onom trenutku kada stare misaone paradigme više ili nisu dovoljne kao objašnjenje ili su stvorene nove misaone paradigme dovoljno sposobne objasniti stvarnost bez potrebe oslanjanja na prethodne. U onome što se naziva procesom sekularizacije, tri su misaone paradigme bilo zamijenjene, bilo uklonjene.

Metafizička misaona paradigma ili kako je Taylor naziva „veliki lanac bića“ ili „kozmički hijerarhijski poredak“ je paradigma koja prvotno počiva u metafizičkom smislu na ideji finalnog uzroka ili svrhe koja pokreće cijelu stvarnost  i na ideji hijerarhije bića prema njihovoj savršenosti u smislu njihove egzistencije. Životinja hijerarhijski je iznad biljke, a čovjek je iznad biljke i životinje. Na taj način se pokazuje da stvarnost egzistira u hijerarhijskom redu. Društveno uređenje u mnogim slučajevima pratilo je tu hijerarhiju bića i finalnost kao motive i objašnjenja zašto je društvo moralo biti podijeljeno na određene grupe međusobno podijeljene, jer je ta podjela odražavala „kozmički hijerarhijski red“.

Nama je danas neshvatljivo i neprihvatljivo da je u srednjem vijeku postojao podanik (kmet) koji je smatrao da je njegova svrha obrađivati zemlju nekog veleposjednika (feudalca) bez plaće, naknade, bilo čega sličnog. Međutim, mi razumijevamo to stanje iz naše suvremene perspektive jednakosti, emancipacije, ljudskih prava, diskriminacije misleći vrlo površno da bi nas i kmet i feudalac lako razumjeli kad bismo im govorili upravo o ovim stvarima, ne shvaćajući da živimo i govorimo o dvije potpuno različite misaone paradigme.

Metafizička misaona paradigma se počinje mijenjati onog trenutka kada efektivnost i kontrola zamjenjuju finalnost. Ideja finalnosti u sebi uključuje jedan bitan element koji možemo nazvati nepromjenjivost. Ta nepromjenjivost označava da su stvari tako uređene da se ne samo ne mogu mijenjati (ono što se nazivalo fatum, usud i sudbina) nego se ne smiju mijenjati zbog mogućnosti da će sva hijerarhija propasti i nestati (društveno uređenje života s kraljem kao centralnom figurom).

S razvojem znanosti dolazi se do spoznaje ne samo da se metafizička misaona paradigma  može i smije mijenjati, nego je njezina promjena nužna i potrebna s obzirom da efektivno upravljanje prirodom i prirodnim procesima (a to jest zapravo kontrola) blagotvorno utječe na čovjekov život u smislu poboljšanja toga života kroz industrijalizaciju, medicinu, tehnologiju, itd. Promjenom metafizičke paradigme koja počiva na finalnosti kao djelomično nepromjenjivom „kozmičkom“ stanju stvari u efektivnu misaonu paradigmu kontrole zbog čovjekova blagostanja malo pomalo kroz dugi niz stoljeća metafizičku paradigmu uklanja iz misaonog sklopa čovjeka. Stoga, kada govorimo o čovjeku srednjeg vijeka i postmodernom čovjeku mi govorimo o dvije različite, ako ne i suprotstavljene misaone paradigme.

Moralna misaona paradigma bila je povezana s metafizičkom misaonom paradigmom upravo u shvaćanju kako postoji uređena „kozmička hijerarhija“ stvari koje se ne mogu i ne smiju mijenjati, a manifestacija te veze između moralne i metafizičke paradigme bila je prisutna u ideji prirode, prirodnog i njihovim negacijama protiv prirode i protuprirodno. Moralna misaona paradigma izražavala se idejom prirodnog zakona koji je usađen u čovjeka u njegovu bit.

Međutim, s efektivnom paradigmom praktične promijene i kontrole nad samom prirodom i prirodnim zakonima i moralna paradigma o „kozmičkom redu“ stvari koje se manifestiraju u prirodnim zakonima gube na snazi i na značenju, tako da već i prije dovedena u pitanje metafizička misaona paradigma o finalnosti koja je već gubila na snazi, nije bila kadra poduprijeti moralnu misaonu paradigmu pred naletom efektivne misaone paradigme.

Religiozna misaona paradigma dolazi tek na kraju kao paradigma koja spaja u hijerarhijsku cjelinu metafizičku i moralnu misaonu paradigmu zauzimajući prvo mjesto u „hijerarhiji“ triju paradigmi kroz govor o Stvoritelju. Religiozna misaona paradigma dolazi u krizu u susretu s pozitivnim znanstvenim dostignućima u smislu da koncept Stvoritelja nije više nužan kao jedino moguće objašnjenje stvarnosti, nego nastaju nove znanstvene paradigme sposobne objasniti određene pojave u svijetu i stvarnosti.

Naravno, nije riječ o tome da dolazi do sukoba ili nasilnog uklanjanja religiozne paradigme od strane znanstvene, nego prije je riječ o uvjerljivim znanstvenim objašnjenjima tamo gdje se religiozna paradigma pokazala bilo neuspješnom bilo suvišnom u smislu objašnjenja.

Iako je ovdje pitanje i problematika sekularizacije samo površno i nedovoljno predstavljena, ipak se može zaključiti kako je sekularizacija prije svega teoretski proces koji rađa novim teoretskim paradigmama koje zamjenjujući već postojeće paradigme, uzrokuju pri tom i različite praktične posljedice.

Politička paradigma

U BiH društvu općenito koncept sekularizacije je u najvećoj mjeri reduciran na političko shvaćanje sekularizacije bez dovoljnog, jasnog i sveobuhvatnog shvaćanja uloge različitih paradigmi u tom procesu. Razlog tome treba tražiti i u prethodnom političkom sustavu koji nije shvaćao sekularizaciju (ako je to uopće bilo shvaćeno na taj način) kao krizu i nastanak novih paradigmi, nego radije kao vlastitu zadaću praktične promijene paradigmi uklanjanjem prije svega religiozne paradigme iz javnog života. Kao posljedica takvog shvaćanja ostala je ideja kako vladajuća paradigma u društvu ne treba biti ni religiozna, ni moralna ni metafizička, nego prije svega politička paradigma. Politička paradigma trebala je na neki način biti univerzalna, zamijeniti sve postojeće paradigme i religioznu, i moralnu i filozofsku.

Iz tog razloga danas imamo situaciju gdje se određena politička paradigma uzima kao apsolutna, sposobna zamijeniti i ukloniti sve druge paradigme bez obzira kojem političkom području pripadala. U BiH ne postoji zapravo odnos sekularnog i svetog, to jest recimo znanstvene paradigme na jednoj strani i religiozno-metafizičke na drugoj, nego postoje odnosi političkih paradigmi koje na neki način uzurpiraju područja drugih paradigmi koja bi trebala biti samostalna u vlastitom međusobnom odnosu.

Još uvijek nemamo adekvatnu svjetovnu paradigmu koja bi bila recimo znanstvena, društvena i koja bi funkcionirala kao pokušaj objašnjenja određenih stvarnosti nasuprot recimo religiozno-metafizičkoj paradigmi bilo da je želi zamijeniti ili poduprijeti. Ono što imamo je redukcija stvarnosti na političku paradigmu kao sveobuhvatnog objašnjenja stvarnosti BiH koja pri tom ne pazi i ne poštuje dovoljno specifičnosti religioznih, svjetovnih i moralnih paradigmi jer ih ili nastoji apsorbirati ili prilagoditi vlastitom pogledu na stvarnost.

Zaključak

Kada politička paradigma prestane pretendirati na to da bude sveobuhvatno objašnjenje naše stvarnosti tek se onda otvara prostor da recimo s jedne strane religiozna paradigma i ona koja bi bila svjetovna stupe u jedan iskren i konstruktivan dijalog. Dok je sekularizacija složen proces odnosa različitih paradigmi, u BiH se sekularizacija čini kao odnos političkog prema političkom, izražena u apsolutizaciji odnosa „lijevog“ prema „desnom“, bez previše mogućnosti da druge paradigme uđu u odnos prije svega s političkim, ali i međusobni odnos. Potrebno je još puno vremena da se apsolutizacija političke paradigme promijeni u stav prihvaćanja i drugih paradigmi koje imaju svoju važnost i značenje u procesu sekularizacije.

 

U Sarajevu, 1. 8. 2017.

O. J.

O intelektualnom proleteru prošlosti

Glavna karakteristika intelektualnog proletera prošlosti jest nostalgija i žaljenje za prošlošću. Kao što modni dizajner reciklira neke modne detalje iz prethodnih vremena i intelektualni proleter reciklira ideje i misli iz prošlih vremena. U modi se to možda zove retro stil koji je vrlo zanimljiv, u intelektualnog proletera bi se moglo nazvati možda retrogradnost.

Kao što modni dizajner diktira trendove odijevanja, tako intelektualni proleter diktira trendove razmišljanja. I jednom i drugom se ne smije oduzeti titula stručnjaka i kritičara, bilo odijevanja, bilo intelektualne klime. Kao što modni dizajner navodno nepogrješivo određuje što i kako trebate obući ovog ljeta tako i intelektualni proleter – navodno – nepogrješivo određuje što je u modi ovoga ljeta što se tiče ideja i misli. Intelektualni proleter je intelektualni modni mačak. Kao što postoje različite vrste modnih dizajnera koji imaju svoje specifične stilove, tako postoje i različite vrste intelektualnih proletera koji diktiraju modne trendove u razmišljanju.

Intelektualni proleter prošlosti ako ga usporedimo s modnim dizajnerom, razmišlja na matrici starih i prevladanih ideja, kao što i modni dizajner dizajnira odjeću na temelju starih modnih izričaja. Karakteristika intelektualnog proletera prošlosti jest nostalgija i žaljenje za prošlošću. Kao što modni dizajner reciklira neke modne detalje iz prethodnih vremena i intelektualni proleter reciklira ideje i misli iz prošlih vremena. U modi se to možda zove retro stil koji je vrlo zanimljiv, u intelektualnog proletera bi se moglo nazvati možda retrogradnost.

U društvenom smislu intelektualni proleter prošlosti uživa određeni ugled kako u društvu tako i u krugu svojih intelektualnih istomišljenika. Ono gdje je osjetljiv jest pojava novih i svježih lica na intelektualnom nebu. Mlada lica koja dolaze i žele se dokazati unaprijed se promatraju kao intelektualni žutokljunci željni slave preko njegovih leđa. Zato ih intelektualni proleter često odbija, kritizira i ne dopušta im da razviju svoj puni intelektualni potencijal. Svojim istomišljenicima koji jednake starosne dobi kao i on sijede u prvim klupama u intelektualnim kružocima objašnjava kako današnji mladi intelektualci nemaju nikakav osjećaj za njegove velebne zasluge za intelektualnu prosvjećenost naroda. Ideje svojih mladih oponenata gleda kao prijetnju i njihove intelektualne ideje kao floskule i gluposti. Intelektualni proleter prošlosti, kao i njegovi istomišljenici, živi u svom zatvorenom svijetu ideja. Nikakvi intelektualni trendovi do njega ne dopiru i ako kojim slučajem dopru do njega, unaprijed ih odbacuje i osuđuje kao nedorasle, nezrele i neozbiljne.

Pod pritiskom novih intelektualnih lica prije ili kasnije intelektualni proleter prošlosti mora promijeniti svoj nastup. Vječno zarobljen u prošlosti, a izazvan od strane mladih nastoji se prilagoditi koliko je to moguće novim trendovima i idejama, ali uvijek zadržava omalovažavajući stav prema mladima, jer su za njega mladi uvijek prijetnja njegovom vječnom vladanju intelektualnim svijetom. I uvijek zadržava većinu svojih ideja i ne mijenja ih nikada. Međutim, svjestan  kako će se prije ili kasnije shvatiti da živi na staroj slavi i kako godinama ništa novoga nije unio u svijet intelekta, ljubazno pristupa mladim intelektualnim snagama ne toliko da od njih nešto nauči, nego da povremeno pokrade pokoju njihovu ideju i onda je slavodobitno objavi kao plod vlastitog razmišljanja.

Ali da bi se do toga došlo mora se proći faza indoktrinacije u njegov intelektualni svijet. Jer ako se ne prođe faza indoktrinacije, mogao bi netko od mladih intelektualca shvatiti da njegov stariji kolega ljubazno od njega krade zamisli i ideje predstavljajući ih kao svoje. Ako kojim slučajem neki mladi intelektualac na samom početku shvati o čemu se radi, njega se odmah uklanja s tvrdnjom kako njegov ograničeni intelektualni domet ni blizu nije dorastao jednom narodnom i intelektualnom bardu starog kova. Međutim, ako mladi intelektualac pristane na indoktrinaciju, uskoro će ga se odbaciti i obrisati pod s njim, a intelektualni proleter prošlosti postaje proleter sadašnjosti. Naravno, na pitanje kako je došao na te ideje, intelektualni proleter prošlosti odgovara kako je godinama kritički promišljao stvarnost i kako je došlo vrijeme da nešto o tome napiše. Inače do tad gotovo da ništa nije ni napisao. O njegovom mlađem kolegi ni riječi.

Na taj način stari intelektualni bard navodno izvlači posljednjeg asa iz rukava pun nove intelektualne svježine. Zato se mladi intelektualac ne treba dati indoktrinirati. Ako dopusti, intelektualni proleter prošlosti, koji je odavno trebao završiti svoju karijeru, postaje intelektualni proleter sadašnjosti, koji i nakon nekoliko desetljeća navodno slovi kao intelektualna vertikala i onaj koji diktira što se u intelektualnom smislu mora i treba misliti. I što se više mladi intelektualac dopušta indoktrinirati time sve više i više produžuje vijek trajanja intelektualnom proleteru prošlosti čiji je vijek odavno trebao završiti. I sebi oduzima priliku da barem pokuša postati ozbiljan intelektualac, a ne biti i sam intelektualni proleter prošlosti ili njegova produžena ruka i tako nastavljati vječni krug indoktrinacije, krađe i odbacivanja mladih ljudi. Mlad čovjek ne treba biti intelektualni modni mačak, ta je pozicija već rezervirana za kradljivca njegovih ideja, rada i istraživanja – intelektualnog proletera prošlosti. Treba ga raskrinkati, a ne slijediti.

 

U Sarajevu, 30. 7. 2017.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

Prvo lice množine

Je li čovjek individualno ili kolektivno biće? Premda ovo pitanje ne izgleda toliko bremenito na prvi pogled, valja se prisjetiti da je ono bilo jedno od centralnih spornih točki krvavih ideoloških sukoba 20. st.

Kapitalistička ideologija, osobito u svojoj liberalnoj inačici se bazira na uvjerenju da je čovjek individualno biće. Sam svoj gospodar i gazda, puno mu je toga dopušteno. Međutim, ovaj treba računati s tim da su i drugi isto tako slobodni, te da se i njima puno toga može i hoće. Na osnovu toga, na kraju se nekako došlo do onoga kako moraš od sviju naplatiti sve da bi mogao svima platiti sve. Da, to je sustav u kome je važno imati puno novca, jer bez toga te nema nigdje. Svejedno, želiš li biti lijep ili samo zdrav, i jedno i drugo ozbiljno košta, jer ljudi cijene sebe i svoj rad, pa izvoli…  I osobne relacije se odvijaju također pod monetarnom sjenom. Kako reče jedan prijatelj iz Amerike: „Ovdje sve ima svoju cijenu i rok trajanja!“

Dakle, kapitalizam je potpuno drugačije uređenje od recimo komunizma, odnosno, real-socijalizma i njihovih marksističkih osnova. Ovdje se čovjek u osnovi ne promišlja kao pojedinac, nego kao dio šireg društvenog kolektiva. Danas je većina suglasna kako je bilo nešto jako pozitivno u toj okvirnoj socijalnoj jednakosti, gdje je svatko imao nekakav posao i stan i skoro svatko nekakav auto, te gdje si mogao slobodno računati da ćeš steći mirovinu na prvom radnom mjestu koje si u životu dobio. Međutim, mnogi kao da zaboravljaju kako se u tom sustavu moglo dobiti 5 godina zatvora zbog najobičnijeg vica. Čak, nisi ga morao ni ispričati… bilo je dovoljno da se nasmiješ dok netko drugi priča… Upravo, jer čovjek ovdje nije pojedinac, nego dio kolektiva, od njega se najozbiljnije očekivalo da se odrekne svojih mišljenja i stavova ukoliko ovi osjetnije odstupaju od doktrine kolektiva.

I je li čovjek na kraju individualno ili kolektivno biće? Pa puno je dokaza da je on to i jedno, i drugo. Kad smo već kod ideoloških razmirica, nije nimalo slučajno da danas kao najbolja mjesta za život (službeno) važe zemlje poput Norveške, Finske, Austrije… a to su upravo zemlje svojevrsnog „socijalnog kapitalizma“. S jedne strane, tržištem ravnaju liberalno-kapitalistički zakoni, no s druge strane, u ovim zemljama postoji i izuzetno nježna i čovjeku posvećena socijalna politika.

Slika 1: Koncept timskog rada kao puta do uspjeha. Izvor: 123rf.com

Bez čovjeka nema čovjeka

Sami dolazimo na ovaj svijet, sami s njega odlazimo. Također, individualna odgovornost je uvijek teža od one kolektivne. Međutim, nikad se ne smije zaboraviti, a kao da se zaboravlja, da ljudi postajemo isključivo po drugim ljudima, uključujući tu već onu biološku dimenziju, ali i svaku drugu. Čovjek ne može sam sebe roditi, a kad se i rodi potpuno je bespomoćan. I ne samo da je bespomoćan nego i smeta… Potrebno je puno brige, truda, ljubavi, ali također i vještine i znanja da bi se dobio jedan jedini dobar, pametan i zreo čovjek.

Da, ovo se lako zaboravlja, osobito onda kad se pokušavamo promijeniti sami od sebe. Kako postajemo ljudi po drugima, isto tako, nešto drugačiji ljudi opet možemo postati isključivo po drugima. Niti je moguće neko ozbiljnije bavljenje sportom bez osobe trenera, niti je moguća neka validna psihoterapija bez osobe psihoterapeuta, niti je moguća normalna duhovnost bez duhovnog vodstva.

Često nam se učini da možemo tako nešto važno i epohalno ostvariti i bez tuđe pomoći. To nam se događa jer nas zarazi neka ideja. No, ideje i jesu neka vrlo čudna „zarazna“ bića. One inficiraju čovjeka na način da ih on može širiti dalje, ali ne na način da bi mu u nečemu puno pomogle, jer ideje nisu tu u konačnici radi nas, nego radi samih sebe. Naravno, ovo izričemo isključivo pod pretpostavkom eventualne točnosti teorije o memovima – informacijskim genima (eng. meme). No, bilo kako bilo, moglo bi se reći da u konačnici ničega ljudskog mimo čovjeka nema, tj. mimo ljudi, a sve ostalo je manje ili više ideologija.

Šupljikavi čovjek i „mi“ perspektiva

Nije lako čovjeku biti svjestan svojim mana, jer samim manama to očito nije niti najmanje važno. One su tu, bili mi toga svjesni ili ne. Tko ih negira, svejedno će ga sustići s nesvjesne razine. Štoviše, tad su najmoćnije. One našu negaciju doživljavaju kao vlastitu afirmaciju. Čovjek se boji takvih priznanja već stoga što su takva priznanja za njega obično stresna i emotivno teška, a samo priznanje pokatkada može učiniti to da se mana čini i znatno većom nego što jest. Zapravo, potrebno je jako puno vremena u životu da dođemo na tu razinu da smo ih svjesni na objektivan, razuman i smiren način. Naravno, to važi i za ono drugo, za sve naše vrline i dobre potencijale. Ovdje ciljamo na objektivnu sliku o samome sebi. Svakako, upitno je koliko čovjek u konačnici može biti objektivan na ovaj način, ali svejedno, čak i u neznanju postoje sasvim različite razine. Ima ono plemenito učeno neznanje (docta ignorantia – iliti „znam da ne znam“), a ima i ono potpuno, pejorativno da se izrazimo „idiotsko“ neznanje koje je uvjereno da sve zna premda i dalje ništa ne zna.

Na što ovdje ustvari ciljamo? Pa objektivna slika o samome sebi je uobičajeno jedna šupljikava slika o samome sebi. Na kraju, a baš nekako na tragu analogije entis dolazimo do te veze velike sličnosti, uz istovremenu različitost među svim ljudima. Usudio bih se reći da smo svi mi u nekim aspektima života vrlo pametni i mudri, baš kao što smo u nekim drugim glupi i ludi. Također, svi smo u nekim područjima smioni i hrabri, kao što s druge strane možemo razaznati vlastitu kukavnost i bojazan. Isto tako, može se prepoznati kako smo svi u nekim aspektima vrlo konzervativni i tradicionalni, a u nekim drugim opet moderni i liberalni itd. E sad, jedino pitanje ostaje: tko, što, kako i u čemu? Odnosno, i na primjer, na mjesto jedne moje mane često dolazi nečija tuđa vrlina, ali i obratno…

Životno iskustvo nas neminovno utvrđuje u onoj svijesti kako „nije dobro da čovjek bude sam“ (usp. Post 2,18). Također, to će nas dovoditi do jedne nove „mi“ perspektive, ne one stihijske i kolektivističke, nego humane i nadopunjujuće.

Nastavit će se …

 

U Sarajevu, 28. 7. 2017.

M. B.

O nepoštivanju Svetog

I kad osoba nije rodbina pokojniku, osjeća da se događa nešto gdje se od čovjeka zahtjeva ozbiljnost i zrelost. Nema dobacivanja, galame i vike. Osjeća se svetost događaja u kojem se dostojanstveno i posljednji put dragoj osobi želi nešto reći. Poštivanje njezine smrti, njezinog tijela, zahtjeva od čovjeka dostojanstveno ponašanje, zrelost i ozbiljnost.

Događaji poput ovoga traže od čovjeka zrelost u ponašanju, odijevanju i ophođenju. Kod nekih događaja čovjek se ne može, ne smije i ne treba ponašati nezrelo i neozbiljno kao da je riječ o svakodnevnom događaju. Neki događaji nisu svakodnevni, nego su takvi da se u njima i preko njih čovjek treba uozbiljiti i sebi osvijestiti da ono što se događa nije svakodnevno, obično nego je jedinstveno, tajanstveno i sveto.

I pred svetim treba biti ozbiljan. Postoje prostori koji su jedinstveni, tajanstveni i sveti i u tim prostorima pred svetim stvarima treba biti ozbiljan i zreo. Zašto čovjek danas nema ponekad osjećaja da je ono što se događa pred njim nešto sveto i da mjesto na kojem stoji je sveto mjesto, ako ne njemu onda nekomu drugom tko vjeruje u svetost i događaja i prostora??? Gubitak osjećaja za svetost događaja i prostora u kojem se taj događaj odvija ima i svoj uzrok u čovjekovom raspolaganju svetim stvarima, prostorima i događajima. Bog mu je povjerio u ruke nešto sveto, neprocjenjivo. Snagom navike i svakodnevnim raspolaganjem svetim bilo stvarima, mjestima ili događajima dolazi se do gubitka osjećaja da je ono što se čini svet događaj.

Mnogima je ulazak u prostor koji je posvećen i u kojem Sveto prebiva ulazak u prostor kao i svaki drugi. Polugoli ljudi koji viču, galame i nadvikuju se ne pokazuju ni najmanje osjećaja da uopće znaju da Sveto prebiva u tom prostoru. Na upozorenje kako njihovo ponašanje, odijevanje, vika i dernjava narušava svetost prostora i kako Sveto koje prebiva ovdje od njih zahtjeva ozbiljnost i tišinu, gledaju vas u čudu i zbunjeno. Oni više i ne shvaćaju da još uvijek postoje prostori, napose crkve, koje su sveti prostori i čuvaju Presveto u svetohraništu. Ono što je najsvetije u bilo kojoj crkvi u kojoj se otajstvo Euharistije slavi. Njima to ne znači gotovo ništa. Možda bi i željeli da im znači kao i vama, ali oni više i ne znaju što znači svet prostor, svet događaj. Kada ih upozorite da je stvar kulture, kućnog odgoja u određenim okolnostima ponašati se pristojno i u skladu s prostorom u kojem se nalazite, gledaju vas s prezirom i podsmjehom.

Kao da nemate pravo čuvati Sveto. Kao da Sveto više ne postoji. Kao da, jer oni ne znaju što je Sveto, ne trebate ni vi znati. I ne trebate se oko Svetog brinuti. Ako kojim slučajem napravite paralelu s nekim drugim prostorima koji zahtijevaju kulturno ophođenje kao što je kazalište, općina ili škola, dobit ćete odgovor otprilike da je općinski šalter ili kazališni balkon nekima od njih svetiji nego Presveto u svetohraništu. Podrazumijeva se da određeni prostori koji nisu sveti niti u njima sveto prebiva kao što je šalter, klupa, bina, zaslužuju strahopoštovanje dok džamija, hram, crkva, svetohranište, oltar i Presveto ne zaslužuju ni kulturno ophođenje niti ponašanje, a kamoli poštovanje i strahopoštovanje.

Nepoštivanju Svetog doprinose i oni kojima je Sveto povjereno i koji s njim raspolažu. I kod njih su ponekad šalter, prvo mjesto, bina svetiji nego prostor koji im je povjeren na čuvanje i upravljanje. I oni se povremeno pred šalterom ili na mediju pojavljuju u stavu, ponašanju i ophođenju koji pokazuju da su im važniji takvi prostori nego prostori i događaji gdje raspolažu i predstavljaju Sveto drugima. I oni imaju odgovore na prigovore. Najčešći je odgovor kako Svetim raspolažu s punim znanjem i pravom. Ili kako Svetom nije bitno kako se odijevate, ponašate i Svetom pristupate, nego je najvažnije vaše srce, vaša nutrina za koju ionako nitko ne zna osim vas kakva je. Ili kako vrijeme u kojem jesmo zahtijeva da Sveto spustimo s trona Njegove svetosti i približimo ga do te mjere drugima da Sveto postane samo jedan od predmeta, stvari, događaja kao i sve druge stvari, predmeti i događaji. I jedni i drugi imamo i odgovore i prigovore jedni drugima oko toga što i kako treba raspolagati sa Svetim.

Ali smo svi pomalo i oni kojima je Sveto povjereno na čuvanje i davanje drugima i oni koji to Sveto primaju i promatraju izgubili osjećaj što je Sveto i kako se prema Njemu treba ponašati, pred Njim odijevati i pred Njim stajati. Šalter, bina, prvo mjesto na nastupu ili sceni su postali sveti prostori pred kojima stojimo u strahopoštovanju, a crkva, džamija, sinagoga, hram, prostori molitve, tišine i susreta sa Svetim postali su prostori gdje je i biti samo kulturan kao u vlastitoj kući za neke prevelik napor. A vaše upozorenje kako se nalaze u svetom prostoru i da je u tijeku svet događaj smatraju napadom na svoj modni izričaj i gledaju vas s podsmjehom i u čudu. Valjda ne znaju da ima ljudi koji znaju i smatraju da postoje prostori i događaji koji su još uvijek privilegirano mjesto susreta sa Svetim, koji nisu ni obični ni svakodnevni nego od čovjeka zahtijevaju ozbiljnost, zrelost i strahopoštovanje, jer u tim događajima i prostorima Sveto prebiva i živi.

 

U Sarajevu, 27. 7. 2017.

O. J.

Suptilna receptura života: važno je ne pretjerati!

Prosječan čovjek za života objeduje 82.000 puta. Zato je itekako važno što se jede, ali i ono kako se kuha…

Krenut ćemo od jednostavne i svakodnevne slike koju ama baš svatko može razumjeti. Nešto spremate za jelo… Niste posolili, ispadne bljutavo. Slučajno presolili? Ispadne neugodno, pa čak i nezdravo za jesti! Premda zvuči jednostavno, u stvari sa začinima i nije lako potrefiti. Treba dosta vježbe i kulinarskog iskustva, s tim da neki nikad tom vještinom ne ovladaju. Za takve se kaže jednostavno: „Nemaju osjećaja“.

Doći do idealnog okusa uopće nije lako, a slično vrijedi i u nekim drugim industrijama. Brojni proizvođači sasvim ljubomorno čuvaju recepturu nekih svojih popularnih proizvoda i ukoliko netko ipak „provali“ tajnu, ovi će osvetoljubljivo nahuškati na njega cijelu hordu neumoljivih odvjetnika i tužitelja. Nema šale, do dobrog se recepta dolazi vrlo teško i zato za „izdajnike“ nema milosti…

Kuhinja života

Dok su na našim prostorima, u ostalom kao i u većini svijeta, profesionalni kuhari tradicionalno bili potplaćeni i podcijenjeni, u Francuskoj su ovi već odavno istinske zvijezde. Da, s njima se rado fotografira, moljaka ih se za autogram i sl. Također, tamo je sasvim prirodno i normalno da vrhunski kuhari masno naplaćuju svoje usluge te da zbog toga jesu bogataši. Valjda su se Francuzi prvi sjetili da čovjek za prosječnog ljudskog vijeka objeduje čak 82.000 puta i zato je itekako važno da se jede ukusno, uravnoteženo i zdravo. Tko zna, možda je začetnik moderne francuske kuhinje Auguste Escoffier ipak malo pretjerao sa onim da je dobra hrana temelj istinske sreće, no, ako i jeste pretjerao, svakako nije previše pretjerao.

Slika 1: Auguste Escoffier i njegova čuvena pečena breskva sa sladoledom. Izvor: https://www.finedininglovers.com/stories/escoffier-famous-chef/

Zapravo, novija istraživanja pokazuju kako postoji duboka analoška veza između kuhinje i same tajne života. Objašnjavajući zadaću i način djelovanja gena prosječnom neznanstvenom čitatelju, Richard Dawkins u svojem „Sebičnom genu“ kaže da je djelovanje gena puno sličnije kulinarskom receptu nego recimo arhitektonskom nacrtu, što će reći, tu se ne diktira točno gdje će koji životni sastojak doći i što će činiti, nego baš poput recepta: sastojci se zakuhavaju na određeni način i određenim redom, a što će na kraju ispasti, to ni sami geni ne znaju.

Treba biti ovakav, ali istovremeno i onakav…

U svakodnevnici se susrećemo s puno dobronamjernih savjeta koje bi najbolje bilo zaboraviti. I sami ih nekada drugima dijelimo, dobronamjerno – svakako, ali opet od toga i nema puno koristi. „Budi takav i takav“, dok netko drugi tome proturječi: „Ma ne, budi onakav i onakav“! Na kraju, istini je najbliže ono da treba biti istovremeno i takav i onakav, važno je samo naći pravilan omjer i zdravu granicu. O tome smo već pisali kako se svaka krijepost kao optimum moralnog djelovanja, mišljenja i odlučivanja sastoji od barem dvije suprotstavljene vrline. Npr. ono, previše hrabrosti vodi u agresivnost i pogibao, ukoliko s druge strane nema ponešto i od blagosti i nježnosti. Ili, previše pričljivosti je jednako loše kao i previše šutljivosti. Sasvim jednostavno, za ispravan život i djelovanje treba puno toga, i još važnije, onda to „puno“ treba znati posložiti na adekvatan i uravnotežen način.

Ne znam, možda me je već dobrano zahvatio i svladao onaj neugodni racionalizam srednjih godina, ali stvarno mi se čini da živimo u nekakvo doba pretjerivanja. Samo ih zaprepašteno gledam naokolo: sole i papre „lopatom“ i što je najčudnije, u očima im se da zapaziti onaj pobjednički sjaj, potpuna samouvjerenost da su na dobrom putu, a ustvari srljaju u propast k’o one „Radićeve guske“ u maglu. A čini mi se da ima i onda druga sorta „pretjerivača“: oni što strpljivo zure nad praznim loncem i ništa im jasno kako se još ništa ne događa.

Ponavljamo: uvijek i za sve je potrebno više sastojaka, i to različitih sastojaka, kao i pravilan omjer među njima…

 

U Sarajevu, 26. 7. 2017.

M. B.

Potpuno odrasli, previše odrasli: Pokidani idealizmi u raspravi između sadašnjeg i budućeg trenutka

“Kuga je svima otela mogućnost ljubavi, pa i moć prijateljstva. Jer ljubav zahtijeva nešto i od budućnosti, a nama su preostali samo trenuci“ – Albert Camus (“Kuga”).

Prije par godina u posjetu mi dođe najbolji prijatelj iz djetinjstva. Nismo se bili vidjeli 20 godina. Rat nas rastavio… Ja se tu bio ukopao, ostao i opstao. On je otišao, i nakon dosta potucanja naokolo, ustrajnosti i borbe danas je ugledni odvjetnik sa unosnom privatnom praksom u SAD-u.

Postalo je vrlo brzo jasno da smo bili poprilično različito formirani i „nasađeni“ nakon svih tih godina i događanja, ali opet ono, još uvijek smo mogli razgovarati tečno i satima, bez ikakvih tabua i zadrške. U jednom trenutku prijatelj me je upitao kako sebe vidim u narednih 10 godina, i moram priznati da sam bio u potpunosti zatečen njegovim pitanjem. Pa nikad me nitko ovdje to nije upitao! Je li vas? „Kako misliš 10 godina“ – uzvratih mu zbunjeno? „Pa ono, poslovno, ali i osobno“- opet će on? Onda mi se malo razbistrilo: „Aha, bit će da je to tamo nekakvo vaše američko pitanje… To se nas ovdje ne može pitati. Mi ti živimo od danas do sutra, i najdalje od prvog do prvog“ – zaključih ja. Sad je i on bio skroz zbunjen sa svoje strane… Konačno smo malo bili zastali i ustuknuli u komunikaciji…

Spomenuto pitanje mi je dugo vremena bilo čudno i jednostavno neprikladno i trebalo mi je poprilično puno da shvatim da je ono u konačnici duboko plemenito i ljudsko. Najsličnije tome, ovdje se jedino pita malu djecu što će biti kad odrastu? Odrasle se to nikada ne pita, i tako sam možda i nabasao do suštine problema. Mi ovdje kad odrastemo valjda previše i u potpunosti odrastemo, gubeći pri tomu onu malu, ali zdravu dozu sanjivog i idealističnog dječjeg duha; lišavajući se tako istinske čovječnosti, kao da se pretvaramo u lukave i prepredene životinje, ali ipak uz opstanak jedne suptilne moralne distinkcije, pri čemu „niži“ tipovi nastoje hitro i ishitreno prevariti i iskoristiti, dok oni „viši“ tipovi čine sve kako ne bi bili iskorišteni i prevareni.

Rasprava o sadašnjem trenutku

Ljudski duh već dugo raspravlja o moći i vrijednosti sadašnjeg trenutka. Već je stara istočnjačka mudrost dosegnula ono kako su ljudi koji žive u prošlosti skloni depresiji. Opet, oni koji žive u budućnosti skloni su anksioznosti. U konačnici, samo je sadašnjost rezervirana za zdrave i sretne! U današnje vrijeme ova je rasprava opet aktualizirana, osobito kroz djela Eckharta Tollea  i drugih sličnih psiho-duhovnih učitelja današnjice. Ima tu nešto svakako… Jučer smo bili, sutra ćemo tek biti, a samo danas uistinu jesmo! Međutim, čovjek je takvo biće da mu je ona mala suptilna doza ludosti itekako potrebna. Kako ono primijeti veliki slikar Vincent van Gogh: „Normalnost je utaban put, ali na tom putu nećete vidjeti da raste cvijeće.“ I eto, ukoliko normalnost pripada sadašnjem trenutku, nada i ideali svakako pripadaju onom budućem. Možda je to uistinu ludost, ali potrebna ludost.

Dehumanizacija na domaći način

Zapravo, sve mi je ovo skupa palo napamet ponovno prelistavajući Camusovu „Kugu“. Tamo negdje na 90. stranici, narator – nad kugom devastiranim gradom – Oranom sažimlje: „Valja priznati da je kuga svima otela mogućnost ljubavi, pa i moć prijateljstva. Jer ljubav zahtijeva nešto i od budućnosti, a nama su preostali samo trenuci“. Ili nešto prije, na 45. stranici (izdanja koje posjedujem): „…kuga je njihovu duhu dala poseban smjer, pa su bili jednako daleko od nehaja i od zanosa, a njihovo držanje moglo bi se označiti dosta dobro izrazom ‘objektivnost’.“

To je otprilike to: živimo u društvu u kojem je teško promišljati budućnost, a bez ove nema ni ljubavi, ni napretka, ni prijateljstva. Svi su odrasli, oprezni, prefrigani i nadasve objektivni. I tko nije, pravi se da jest, jer sanjivost i idealizam će ti zaračunati kao slabost i ludost prve kategorije.

Ne mislim na kraju izvoditi nikakve velike zaključke. Ovo je sve skupa više jedno veliko otvoreno pitanje. Hoćemo li se ipak na kraju malo spustiti i opustiti ili sa ovom ružnom objektivnošću treba započeti nešto novo? Možda više i ne treba računati na kontinuitet; možda treba početi uživati u lijepim trenucima koji su nam ostali. Možda je upravo to put i način da se ponovno izgradi jedan nužno potrebni osjećaj zajedničke budućnosti…

 

U Sarajevu, 24. 7. 2017.

M. B.

O cigaretama

Među pušačima cigareta obitavaju neki od najvećih altruista na svijetu. To su oni koji kad zatražimo cigaretu uvijek imaju jednu viška. I takvi su većina među pušačima, ako ne i svi. Cigarete su loše za zdravlje. Dokazano, potvrđeno, dokumentirano. Povremeno se susrećemo s drugim pušačima cigareta najčešće uz kavu. Obično tvrdimo kako želimo što prije prestati pušiti, ali do kraja razgovora kutija je već napola prazna. Uz objektivne zdravstvene poteškoće koje pušenje cigareta sigurno uzrokuje, oluja reklama protiv pušenja cigareta nekad ide u krajnost i glupost. Sve vaše bolesti i boljetice, stresovi odjednom svoj jedini uzrok ima u pušenju cigareta. Bilo kakav simptom bilo čega prvo pitanje je jeste li pušač cigareta. Čini vam se ako prestanete pušiti cigarete, prestat će i sve drugo.

Nepušači su povremeno kao militanti prema pušačima cigareta. Javne zabrane u javnim prostorima. Briga za zdravlje dok u isto vrijeme par kilometara dalje tvornica izbacuje u minuti više prljavštine nego svi pušači cigareta u tom gradu za godinu dana. Susretnete nepušača koji vas javno izgrdi kako je nekulturno i nezdravo pušiti cigarete. On živi zdravo, bavi se sportom, trči maratone, pliva, jede organsku hranu. Onda za koji dan naiđete na njegovu osmrtnicu u gradu. Kažu susjedi nikada nije pio ni pušio uvijek je zdravo živio. Gledate osmrtnicu i pitate se što kao pušač cigareta trebam učiniti? Pojačati s pola kutije na kutiju dnevno da živim duže??? Ili možda dvije kutije da doživim stoti rođendan???

Sigurno da postoji objektivna veza i medicinski dokazana o pušenju cigareta i njegovom lošem utjecaju na zdravlje. Ali ta objektivna veza postala je univerzalno pravilo. Tako svaki pušač koji umre od bilo koje bolesti vjerojatno je to bilo zbog cigareta iako bolest objektivno nema veze s cigaretama. Ali ta mantra kako jedino pušenje cigareta uništava zdravlje dok industrijska hrana i kaotičan život u velikom gradu nema s tim ništa ide do te mjere da čak i stradanje pušača cigareta u nekoj prirodnoj katastrofi treba pripisati njegovoj ovisnosti o cigaretama.

Strah od pušača cigareta i štetnosti za zdravlje je postala nova vrsta opijuma i magije za zdravlje. Nitko ne kaže da zdravlje ne treba čuvati, ali pripisivati pušačima tolike uzroke smrti onih koji su blizu njih, a ne puše cigarete ide do magijskih značenja kao da nema ratova i bolesti koje cigarete ne uzrokuju. Za sve je kriva cigareta. Ona je kriva jer čovjek prirodno i biološki slabi, stari i na kraju umire.

Cigareta nije društveni porok kao alkohol ili droga. Nekima je cigareta mitski neprijatelj kojega se može poraziti samo u epskoj borbi biblijskih razmjera u otvorenom ratu i istrjebljenju do zadnje cigarete i zadnjeg čovjeka koji puši cigarete. Pušač cigareta je opet neka vrsta jahača apokalipse, širitelj kuge, zaraze, bolesti. Čak i u nekim manje mitskim situacijama kao što je restoran, stan, kuća, kafić može se ponekad osjetiti nelagoda u zraku kada uđe jahač apokalipse s neotvorenom kutijom i upaljačem u rukama.

Donese se zakon da se u par kvadrata kafića mora napraviti prostor za pušače i nepušače. Onda se možete naći u smiješnoj situaciji da vam bivši pušač cigareta pokazuje kroz staklo do vas kako su cigarete loše za vaše zdravlje. On zna, jer je prestao, ali vam zavidi. Iako je izabrao zdravlje nasuprot bolesti, zavidi vam. Nigdje veze. Prestao si. Nisi više dio klana, grupe, ne spadaš više među altruiste koji zadnju cigaretu daju jedni drugima.

S druge strane, na sve se moguće načine nastoji pušača cigareta odvratiti od njegova poroka. Jedina negativna reklama jest na kutiju cigareta. Slika bolesne osobe i upozorenje crnim boldiranim slovima. To što su kozmetika, hrana, kojekakvi proizvodi za njegu i lica tijela puni opasnijih supstancija po čovjekovo zdravlje se ne spominje. Dok neku kremu, losion, industrijsku paštetu reklamiraju mladi, zdravi i lijepi, dotle cigarete reklamira umirući pacijent koji u komi možda nije ni pristao da se njegovo samrtničko lice nađe u rukama tolikih ljudi koji ga moraju gledati svaki put kad posegne za kutijom.

Dok se javne prostore secira do u detalje koliko i kako moraju biti postavljena stakla, vrata, ventilatori da kojim slučajem mali djelić dima cigarete ne bi kojim slučajem izazvao rak kod nekog osjetljivog nepušača, dotle bez problema prolaze zakoni preko kojih se prodaje i izvozi oružje kojim se ljudi ubijaju, donose se zakoni gdje se ozakonjuje kriminal, krađa i nepravda i ljudima se otima i ono malo što su stekli svojim poštenim radom.

Trebalo bi na svaki komad oružja staviti naljepnicu kako ubija i to daleko brže i efikasnije nego kutija cigareta, ali na oružju nema naljepnica. Na pištolju, puški, raketi, atomskoj bombi ne piše opasno po zdravlje ili ubija. Na nepravednom zakonu koji otima od siromašnih nema naljepnice zakon ubija, jer otima.

Naš najveći civilizacijski doseg je naljepnica polumrtvog čovjeka na kutiji cigareta i upozorenje kako pušenje cigareta ubija. Naš najveći civilizacijski doseg je tvrdo hermetički zatvoreno staklo gdje se bivši pušač cigareta i onaj koji ne želi prestati međusobno gledaju. Ovaj prvi u strahu za svoje zdravlje i u napasti da i on zapali jednu, onaj drugi ravnodušan svjestan da cigareta ubija daleko manje ljudi i daleko sporije nego neka druga sredstva koja je čovjek izmislio.

No pušač cigareta se ipak treba zabrinuti. Dim cigarete je toliko moćan i snažan da se zbog njega donose zakoni, preuređuju prostori, reklamiraju polumrtvi ljudi. Treba se zabrinuti jer sljedeći dim koji povuče može izazvati prirodnu katastrofu u kojoj bi mnogi mogli stradati. Treba se zabrinuti, jer nije svjestan da jednim dimom ubija više ljudi, nego oružje iako na oružju nema upozorenja da ubija niti dolazi kad ga kupujete sa slikama mrtvih ljudi koje je ubilo, ranilo i osakatilo.

 

U Sarajevu, 24. 7. 2017.

O. J.

Exit mobile version