Kategorija: Filozofija

O prolaznosti i navici

Prolaznost počinje tamo gdje prestaje važnost. Kada nam ljudi, mjesta, stvari prestaju biti važni, počinje prolaznost. Nenaviknuti na prolaznost, uvijek udubljeni u osjećaj kako konkretna osoba, stvar nikada ne smije proći, prolaznost se javlja nekad kao prijetnja.

Dugotrajni kontakt s nekom osobom ili nekom stvari pretvara nas u ovisnike. Naša ovisnost o drugome zna biti slijepa. Ne vidimo kako je prekid kontakta mogućnost da se progleda i oslobodi. Začahureni u sebe ne želimo promjenu. Zatvoreni u sebe, ne želimo vidjeti slobodu koja nas čeka. Ispunjeni monotonijom, predvidivošću i navikom, gubimo volju za bilo kakav korak. U našem životu se povremeno susreću prolaznost i navika. Naviknuti na osobu, naviknuti na stvar, naviknuti na predmete prolaznost smatramo prijetnjom. Što će biti ako konkretna osoba ode, konkretan predmet izgubimo? Toliko smo navikli na osobu ili predmet da nas njihova prolaznost plaši. Prolaznost postaje prijetnja. Ne želimo da osoba ili predmet prođu. Prolaznost prijeti, a ne postaje mogućnost za slobodu, novi život. Prolaznost postaje lakoća, novi život, sloboda onda kada se oslobodimo naviknutosti, kada prestanemo biti ovisnici o drugom, o predmetu. Prolaznost postaje lakoća onda kada prestaje navika, začahurenost u sebe. Prolaznost postaje lakoća onda kada drugi ili predmet nisu stvar navike, navezanosti, nego stvar moje slobode da ih pustim od sebe kada oni to žele i trebaju. Lakoća prolaznosti nastaje u puštanju drugog da bude slobodan i poštivanju njegove želje da ode kada on to želi, jer ne želi više biti samo dio moje navike. Navika je neprijatelj prolaznosti. Navika je neprijatelj lakoće kojom čovjek povremeno treba prihvatiti prolaznost osobe, predmeta i samog sebe. Živjeti naviknutim životom, monotonim slijedom događaja bez želje, motiva i volje da se nešto promijeni je navika. I tu prolaznost nastupa kao prijetnja, jer prijeti urušiti uhodanu životnu naviku, naviknutost na osobu, na predmet. Gubitak navike nije uvijek gubitak. Prestanak navike na osobu, na predmet podsjeća na prolaznost svih osoba i svih predmeta u životu. Nekad urušavanje navike na osobu, na predmet, ne donosi katastrofu, kraj, nego lakoću prolaznosti, osjećaj novog početka i slobode. Navika zatomljuje u čovjeku mogućnosti novih početaka tako što čovjeka plaši prolaznošću. Predbacuje čovjeku da ako se pokuša osloboditi navike na osobu, na predmet, izgubit će se i pasti u ponor beznađa, jer je sve prolazno i osobe i stvari. Ali nije uvijek tako. Povremeno gubitak i odbacivanje navike na osobu, na predmet, otvara prostor prolaznosti ne kao ponora, nego kao lakoće. Prolaznost kao lakoća dolazi onda kada se čovjek nakon godina navike na osobu ili predmet oslobodi i udahne zrak punim plućima. Slobodan, smiren i lagan. I bude zahvalan što sve prolazi. I ljudi i predmeti. Jer da nema prolaznosti osoba i predmeta, navika bi bila jedina mogućnost. A ima navika bilo da je riječ o osobi ili predmetu koje čovjeku ne daju živjeti, disati, kretati se. I ne moći osloboditi ih se, bilo bi gore za čovjeka, nego spoznaja da sve ima svoj vijek trajanja kroz prolaznost. U prolaznosti čovjek povremeno otkriva dašak slobode, mira i lakoće.

 

U Sarajevu, 13. 7. 2017.

O. J.

O mučnom osjećaju nepravde

Neobično je tvrditi kako je svatko nevin dok mu se ne dokaže krivnja. Pijani mladić koji ubije dvije mlade osobe automobilom pred velikim brojem svjedoka je nevin sve dok mu se ne dokaže krivnja. Nasilnik koji opljačka banku i ubije zaštitara – koji pokušava s torbom u glavi prehraniti obitelj – i čije lice zabilježe sigurnosne kamere također je nevin dok mu se ne dokaže krivnja. Kriminalac koji pretuče palicom čovjeka na smrt u centru grada pred užasnutim očima žena i djece je nevin dok mu se ne dokaže krivnja.

Što se tu ima dokazivati? Ne bi li bilo logično da se nema što dokazivati kad je stvar očita i svima jasna i vidljiva? Što treba dokazati u slučaju pijanog mladića koji se slobodno i svjesno otišao „urokati“, pa onda pri brzini trostruko većoj od dopuštene odnese dva mlada života? Što treba dokazivati u slučaju „očajnog“ kockara i kladioničara koji je prokockao sve što je imao slobodno i svjesno odlučio da mu treba novaca za klađenje, pa rano ujutro još na početku radnog vremena odlučio „posjetiti“ banku „naoružan do zuba“? Što dokazivati u slučaju poznatog nasilnika višestrukog povratnika u vršenju krivičnih djela koji svjesno, ciljano i planirano čovjeka na smrt prebije palicom za vrijeme popodnevne kave?

Koju poruku društvo šalje očajnim roditeljima dvaju mladih osoba čiji je život nasilno prekinut puštajući na slobodu, a i za volan „mladog pijanca“, jer nije prethodno osuđivan, jer je iz „ugledne“ obitelji i jer mu je ovo prvi put??? Treba li sačekati da to napravi nekoliko puta i oduzme još nekoliko mladih života i djecu njihovim roditeljima??? Koju poruku društvo šalje očajnoj supruzi ubijenog zaštitara  i majci dvoje ili troje djece kada ubojicu pušta da se brani sa slobode, jer je uplatio jamčevinu, smanjena mu je bila psihološka ubrojivost, a i sam je to učinio, jer je bio očajan, jer mu je nedostajalo novca za ponovo klađenje?

Treba li čekati da opljačka još nekoliko banaka ubije još nekoliko zaštitara i ostavi još nekoliko obitelji bez zaštite, bez sigurnosti i djecu bez oca??? Koju poruku društvo šalje starici čijega starog i bolesnog muža mladi i nasilni „kabadahija“ prebije palicom na smrt kada mu napiše prekršajnu prijavu i pusti ga da se brani sa slobode jer je već „odležao“ svoje, ali je nepopravljiv, pa mu se mora dopustiti da tako radi??? Koliko staraca treba prebiti da bi ispunio „bonus“ kaznenih prijava???

Čovjek ispada lud, glup i budala kada promatra kako se ubojica njegovog sina ili kćeri studenta ili studentice na sudu brani kako se ne sjeća koliko je popio tu večer, ali eto žao mu je kao da je naletio na komad papira ili plastičnu bocu, a ne ubio dvije mlade osobe!!! Kakav je to sud, pravda, obrana, dokazivanje, pita se supruga ubijenog zaštitara dok nervozno stišće ručice svoje djece s nevjericom slušajući kako se ubojica njezinog supruga šalje na psihološko vještačenje ili liječenje zbog psiholoških smetnji uzrokovanih ovisnošću o kocki!!! Hoće li društvo pomoći ocu ili majci ubijenih studenata i studentica, hoće li pomoći supruzi i djeci ubijenog zaštitara, hoće li pomoći starici koja je ostala bez muža, jedinog oslonca u životu???

Umjesto zaključka

Ima i slučajeva gdje se dokazivanje krivnje ili nevinosti mora provesti zbog pravednosti. I to ne treba zanemariti i odbacivati zbog onih koji kao nevini mogu stradati i biti osuđeni.

Ali ima i slučajeva gdje se dokazivanje krivnje i nevinosti svede i pretvori u nepravdu, hladnu birokratsku nepravdu pred kojom čovjek postaje nemoćan, koja izaziva osjećaje mučnine i koja čovjeka unatoč želji da to ne čini tjera da uzima i uzme „pravdu u svoje ruke“ i sam postane žrtva te iste nepravde i sam se pretvori u onoga koji je nevin dok mu se ne dokaže krivnja.

I tako se vrtimo u začaranom i mučnom krugu „vječnog“ progonjenja i „ganjanja“ pravde samo zato što društvo smatra da je svatko nevin dok mu se ne dokaže krivnja, čak i onda kada je po svim zakonima logike i zdravog razuma osoba apsolutno kriva. Nije uvijek čovjek nevin dok mu se ne dokaže krivnja, ima slučajeva gdje je čovjek kriv i tu se teško može i treba govoriti o nevinosti bez obzira na sve „olakotne“ okolnosti.

 

U Sarajevu, 10. 7. 2017.

O. J.

O političkoj korektnosti

Talijanski filozof i psiholog Umberto Galimberti u svome djelu Neugodni gost (Nihilizam i mladi) u djelu knjige u kojem piše o mladima u Italiji i utjecaju i korištenju droge piše sljedeće: „Za one koji su već uključeni u svijet rada, ekstazi pak predstavlja oslobođenje od pritiska uloga, funkcija i estetike distance i hladnoće što se u zapadnim navadama imenuje „korektnost“. Ta elegantna riječ izrasla u vrtu ne-komunikacije, gdje je dodir formaliziran, riječ stereotip, pogled neosoban, a sve je skupa u znamenju nepovjerenja što svakome od nas jamči povlačenje bez uvrede bilo koga.“ Ova Galimbertijeva opaska dobro opisuje pozadinu „korektnosti“ kao univerzalne  nezainteresiranosti za svijet i čovjeka.

Korektnost

Imamo običaj reći za neku osobu kako je korektna. Nekada to znači kako osobu smatramo poštenom, jasnom, riječ je o osobi koja neće preko „tuđih leđa“ pokušavati ostvariti svoje interese. Korektna osoba označava nekoga s kim znamo „na čemu smo“ i kako „stvari stoje“. Povremeno izjednačavamo poštenje s korektnošću, govorimo o čovjeku kako je pošten tj., korektan. Ponekad korektnost izjednačavamo s jasnoćom, govorimo o čovjeku koji je korektan jer ima jasne i shvatljive stavove i ne mijenja ih prema potrebi. Ponekad korektnost izjednačavamo s plemenitošću, govorimo o čovjeku koji je korektan jer ne iskorištava druge za svoje ciljeve ili nije sebičan. Galimberti opet kada govori o „korektnosti“ cilja prije svega na ono što ovdje možemo opisati kao nezainteresiranost koja je na neki način „uokvirena“ u korektnost.

Politička korektnost kao nezainteresiranost

Paradigmatski primjer korektnosti, onoga što Galimberti naziva „nepovjerenjem što svakome od nas jamči povlačenje bez uvrede bilo koga“ je ono što kolokvijalno zovemo politička korektnost. Ako ostavimo po strani korektnost ponašanja koju nosimo od kuće prema kojoj smo naučeni da ne vrijeđamo, ne psujemo druge ljude, politička korektnost nije ništa drugo nego nezainteresiranost za stvarne i ozbiljne probleme običnih ljudi.

Politička korektnost dopušta da u isto vrijeme budete u žestokom sukobu sa svojim političkim protivnikom o svim mogućim pitanjima, i da u isto vrijeme s njim glasate za povećanje svoje plaće i naknade za odvojeni život. Politička korektnost u isto vrijeme dopušta da raspravljate sa svojim političkim protivnikom do te mjere da ste spremni izazvati rat ako treba na svim razinama, i da u isto vrijeme u dogovoru s njim dijelite mjesta u državnim tvrtkama vašim provjerenim suradnicima, poznanicima i prijateljima.

Politička korektnost liči zapravo na neku vrstu predstave za publiku gdje se svi glumci trude pridobiti simpatije publike, dok u isto vrijeme ti isti glumci u stvarnom životu nemaju nikakvog interesa za vas i vaš stvarni život. Politička korektnost je daleko od pukog načina izlaganja i govora u parlamentu, ona je također – kako to Galimberti primjećuje o korektnosti – nezainteresiranost za stvarnost i stvarnog čovjeka.

Politički korektan čovjek se lako prepoznaje jer se buni kad se treba buniti, slaže se kad se treba slagati, govori ono što je naučio bez bilo kakvih novih izraza. Politički korektan čovjek se uvijek nađe na pravom mjestu u pravo vrijeme i u pravi trenutak. Prepoznat ćete ga po uhodanim izrazima poput recimo „dijalog nema alternativu“ ili „europski put nema alternativu“ ili „usmjerenost i provođenje strukturalnih reformi“ ili „potreban nam je politički dijalog“ ili „europske vrijednosti su univerzalne vrijednosti“. Stvarni problem nije u ovim apstraktnim i nejasnim izričajima. Možda u njima i ima nekakvog sadržaja.

Stvarni je problem što pojedinac koji stoji iza ovih izraza se uglavnom pokazuje kao čovjek potpuno nezainteresiran za stvarne probleme ljudi i njihove sudbine što se zna bolno pokazati u stvarnosti običnog čovjeka odmah nakon dobivenih izbora i mandata. Zapravo politička korektnost izgleda poput nekakvog „staklenog zvona“ odakle oni koji su „siti, rumeni i zadovoljni“ promatraju nezainteresirano stvarni svijet i njegove probleme i ljude. Zato je politička korektnost i više od nezainteresiranosti, ona je za neke postala način života, razmišljanja i djelovanja. Pod političku korektnost se može puno toga skriti i ukloniti bez mogućnosti kritike, promjene, aktivnog sudjelovanja.

Politička korektnost kao „sterilizirani“ govor

Iz političke korektnosti kao nezainteresiranosti za stvarnost, stvarni svijet i stvarne ljude nastao je i razvija se „sterilizirani“ govor korektnosti. Ne misli se na ulični rječnik psovke i vrijeđanja koji nije dostojan nijednog zdravorazumskog čovjeka, nego na govor koji je do te mjere nerazumljiv i nejasan da povremeno vrijeđanje i psovanje recimo u parlamentu dolazi kao pravo osvježenje jer se konačno zna i čuje što i tko i o kome stvarno misli.

Primjera takvog „steriliziranog“ govora susrećemo svakodnevno kao recimo sljedeća formulacija: „S obzirom na visoko razvijene demokracije drugih partnerskih zemalja, naša zemlja stoji pred izazovom uspostave demokratskih institucija i vladavine prava gdje ćemo kroz strukturne reforme i prihvaćajući europske vrijednosti u budućnosti biti ravnopravni s našim demokratskim partnerima u provođenju demokratskih načela kako bi svugdje vladavina prava bila neizostavan faktor političkog života i javnog diskursa“.

Ovakva formulacija je politički korektna ne zato što u njoj nema psovke, vrijeđanja ili slično, nego prije svega jer je nejasna, apstraktna i gotovo nema veze sa stvarnošću i stvarnim životom prosječnog čovjeka. „Sterilizirani“ govor i jezik političke korektnosti inzistira na ovakvim formulacijama i izričajima jer se na taj način pod političku korektnost mogu skriti kao prvo nezainteresiranost za stvarnost i konkretnog čovjeka, i drugo što je daleko i važnije mogu se skriti i skrivaju se vrlo niski i prizemni interesi pojedinaca koji su itekako zainteresirani za svoje privatno dobro i interes.

„Sterilizirani“ govor političke korektnosti kada se oči javnosti sklone ili nakratko okrenu prema nečemu drugom, vrlo brzo se pretvara u vrlo „jasan, konkretan i prizeman“ govor o privatnim potrebama gdje su psovke, svađe, pritisci i vrijeđanja sastavni i obvezni dio i način uvjeravanja drugih i drugačijih.

Prijevod: Charlton Heston: “Politička korektnost je tiranija s nasmiješenim licem.”

Izvor: freedom-articles.toolsforfreedom.com

 

Politička korektnost kao trajno nepovjerenje

Galimberti također korektnost smješta u područje nepovjerenja. Biti korektan znači ne vjerovati drugom. Politička korektnost na neki način demonstrira upravo tu osobinu korektnosti. S obzirom da politička korektnost znači prije svega nezainteresiranost, „sterilizirani“ govor nejasnoće i apstrakcije, politička obećanja povremeno jesu ništa drugo nego laži umotane u političku korektnost. I površnom promatraču političkog života to je i više nego jasno.

Varanja kod sklapanja koalicija, raspodjele ministarstava, imenovanja veleposlanika samo su vrh ledenog brijega političke korektnosti u čijim dubinama leži nevidljiva i ogromna santa nepovjerenja koju Galimberti smatra bitnim elementom korektnosti.

Jer je politička korektnost i maska iza koje se krije nepovjerenje najčešće u obliku manipulacija javnošću kroz politička obećanja, razumljivo je onda da mnogima politička korektnost smeta a opet drugima služi kao obrambeni mehanizam. Korupciju, kriminal se često ne može i ne smije imenovati tobože zbog političke korektnosti. S druge strane, bilo kakva kritika upućena pojedincu, strancu nailazi na osudu jer politička korektnost ne dopušta kritiku i iznošenje suprotnih stavova bilo javno bilo privatno o trenutnoj politici i načinu vođenja države bilo da je vodi stranka ili pojedinac.

Međutim, politička korektnost kao nepovjerenje je najočitija unutar samog političkog života, gdje se često puta koncept političke korektnosti koristi kao prikriveni mehanizam i oruđe zaštite niskih, pokvarenih i nemoralnih interesa bilo pojedinca bilo grupe, koji na sreću ili nesreću isplivaju u javnosti kroz bezbroj afera, koruptivnih skandala, i političke trgovine.

Tu se stvarno vidi da dok se politička korektnost u javnom prostoru i nastupu zahtjeva kao  nužni uvjet da uopće nešto kažemo, dotle se u „tami političkih“  hodnika vodi grčevita borba do političkog uništenja svih i svakoga. Kada je Thomas Hobbes rekao kako je homo homini lupus politička korektnost – koja je u svojoj skrivenoj formi ništa drugo doli duboko nepovjerenje – se pretvara u Hobbesov izričaj kada dođe do sukoba oko pitanja koja su itekako ljudska, konkretna, ali od nas uglavnom skrivena. Biti politički korektan često nije ništa drugo nego homo homini lupus zbog nepovjerenja koje prema Galimbertiju egzistira u temelju „korektnosti“.

Umjesto zaključka

Koncept političke korektnosti i suviše je prisutan da bi ga se moglo i trebalo jednostavno odbaciti. Trenutno možda ne postoji bolji način ili model političke komunikacije. S druge strane, prema Galimbertiju „korektnost“ je često maska za nezainteresiranost, „sterilizirani“ govor i nepovjerenje u što se politička korektnost povremeno savršeno uklapa i što politička korektnost povremeno savršeno predstavlja.

Biti politički korektan povremeno znači doslovce: stvarni ljudi i njihove sudbine me ne zanimaju, ni sam ne razumijem što govorim, ne vjerujem nikome. U „steriliziranom“ govoru političke korektnosti to bi zvučalo: „Potrebne su strukturne reforme da bi se porezna situacija prilagodila poreznim subjektima i jer strukturne reforme nemaju alternativu, potreban je iskreni dijalog s našim političkim partnerima radi usuglašavanja stavova oko ovog vrlo važnog pitanja.“

Sami ne znamo koliko puta smo čuli ove formulacije zbog čega smo gotovo izgubili i osjećaj i volju za bilo kakvo sudjelovanje u bilo kakvim promjenama, jedino što nas povremeno raduje jesu verbalni i fizički sukobi u parlamentima, jer se tu nešto konkretno događa iako će nakon „žestokih, jasnih i otvorenih“ sukoba politički protivnici brzo sjesti zajedno i dogovoriti sebi visoke plaće i ostale beneficije.

Naravno, jer visoke plaće i beneficije su također nekakve „strukturne reforme“ koje „nemaju alternativu“ i one su dio „univerzalnih vrijednosti“. Jedino što nije potrebno za povećanje plaća i beneficija jest ono kako „dijalog nema alternativu“ jer tu nema dijaloga, dovoljno je da se pogledamo i sve je jasno.

Novac i interes govore sve jezike, i već dugo vremena govore jezikom političke korektnosti, to im je primarni i glavni jezik kojim se koriste i kad se „reflektori“ javnosti ugase nema dijaloga ni alternative, nego monolog u kojem se svi razumiju i slažu kao da su jedna osoba i govore sami sa sobom ovaj put bez političke korektnosti, bez „alternativa, reformi i dijaloga“, nego direktno, jasno, razgovijetno i na štetu običnih ljudi:  ma briga me za bolesne, umirovljenike, nezaposlene i mlade,  daj pare ovamo odmah ako hoćeš da ti onaj zakon sutra bude izglasan!!!

 

U Sarajevu, 6. 7. 2017.

O. J.

O sudbini

Kada se nešto dogodi zna se reći kako je to bila sudbina. Sudbina je bila da se upoznamo, sudbina je bila da se rastanemo, sudbina je bila da se ne vidimo, da se ne pozdravimo ili obrnuto. Sudbina je privlačna, ona čovjeka oslobađa odgovornosti za ono što radi. U krivim odlukama života uvijek se može pozvati na sudbinu i teret odgovornosti prebaciti na nju.

Sudbina je romantična, ona običnu ljudsku ljubav pretvara u kozmički događaj, u neopisiv događaj u kojem sudjeluju i zvijezde i planeti, cijeli svemir. Sudbina je umirujuća, ona čovjeka potiče da prihvati stanje stvari onakvim kakvo jest, da se ne suprotstavlja, da ne protestira, da ne mijenja i ne pokušava mijenjati. Sudbina je religiozna, čovjeka postavlja u odnos prema Bogu gdje je Bog već sve dogovorio sam sa sobom o čovjeku bez da je čovjeka išta pitao o tome i čovjek može slobodno i bez opterećenja nastaviti kroz život.

Je li Bog dogovorio sam sa sobom da je sudbina nekog čovjeka da cijeli život bude invalid i bolestan i da se treba s tim pomiriti, jer je to naprosto volja Božja? Je li to znači da takav čovjek mora prihvatiti sudbinu i ne pokušavati nikad poboljšati svoje zdravlje i život? Je li Bog dogovorio sam sa sobom da neki roditelji trebaju dobiti bolesno dijete i cijeli život voditi brigu o njemu? Je li se oni trebaju pomiriti sa sudbinom ili se barem pokušati boriti za bolji život svoga djeteta? Je li Bog dogovorio sam sa sobom da netko cijeli život mora biti nesretan, zlostavljan, progonjen i vrijeđan? Ako se Bog dogovorio sam sa sobom bez da je ikoga išta pitao o tome, onda je on vrlo sebičan Bog i ni najmanje nije fer ako to naziva sudbinom i ne dopušta čovjeku da promijeni svoje stanje, svoj život.

Sudbina je dvolična, jer dok čovjeka oslobađa odgovornosti za nešto zašto treba biti odgovoran, u isto vrijeme ga potiče da nastavi jer je to njegova sudbina. Sudbina je surova, jer dok u isto vrijeme govori o čovjeku da mu je takva i takva ljubav bila suđena i odvlači ga od stvarnosti, u isto ga vrijeme potiče da u stvarnom životu bude lijen i neodgovoran jer sudbina će sve voditi, njegovo je samo da se pusti vodstvu sudbine.

Sudbina je nereligiozna, čovjeka pretvara u roba koji pred Bogom ne smije podignuti pogled i postaviti pitanje o vlastitom životu.

Zlo i sudbina

Zašto čovjek vjeruje u sudbinu?

Jer mu vjera u sudbinu pomaže da pokuša životne događaje staviti u određeni red i nositi se s njima.

Jer mu vjera u sudbinu daje mogućnost da bude neodgovoran prema sebi i prema drugima.

Jer mu vjera u sudbinu omogućuje da odgovornost za sve – pogotovo za zlo koje čini – prebaci na Stvoritelja i ljude oko njega.

Ponajviše, sudbina je isprika pred samim sobom za vlastitu neodgovornost, obveze i djela. Alkoholičar, kockar, nasilnik, općenito čovjek kada čini zlo često kaže kako je njegova sudbina da to bude i kako bilo kakav pokušaj da se promijeni ne samo da nije potreban, nego je i protiv njegove sudbine. Raspadnuti brakovi zbog nebrige, neodgovornosti, nasilja i zlostavljanja su valjda također sudbina. Bilo je suđeno ljudima da se razvedu, bez obzira na sav njihov trud i napor da spase svoj brak i ljubav. To je onaj trenutak kad je sudbina tako privlačna, jer skida odgovornost s čovjeka i čovjek će reći kako je bio nemoćan pred sudbinom iako ništa nije pokušao učiniti da sebe promijeni.

Prometna nesreće, iznenadne i nesretne smrti su također momenti sudbine, onog religioznog u sudbini kada se kaže kako je to sigurno bila Božja volja. Zašto bi bila Božja volja da se dvoje ljudi u braku zlostavljaju, mrze i napadaju jedno drugo, zašto bi bila Božja volja da si stvaraju nezacjeljive emocionalne i duhovne rane, kako sebi tako i svojoj djeci? Zašto bi bila Božja volja da u prometnoj nesreći izgubimo mlade živote, zašto bi bila Božja volja da u iznenadnim umiranjima mladih roditelja djeca ostaju siročad, zašto bi ratovi i naša međusobna ubijanja bili Božja volja, odnosno sudbina? Kakav je to Bog onda i kakva je to sudbina?

To je religiozni trenutak sudbine, Bog je sve već odredio i zacrtao bez nas, mi nismo krivi On je. I još više, On je opravdanje čak i za zlo koje činimo jedni drugima, jer i to je dio sudbine koju nam je Bog namijenio i odredio i protiv koje ne možemo učiniti ništa. Njegova je odredba preko sudbine da budemo zli i da činimo zlo, jer On je stvoritelj čovjekove sudbine.

Sudbina je dvolična jer želi čovjeka osloboditi njegove odgovornosti za zlo i prebaciti svu krivnju na Boga. Sudbina je surova jer preko Boga zlo opravdava i dopušta ga da se čini pod izlikom čovjekove nemoći pred božanskom strahotom koju zove sudbina. Sudbina je nereligiozna jer je Bog sudbine strašan bez ikakvog osjećaja za stvorenje koje je stvorio.

Umjesto zaključka

Sudbina se može činiti privlačnom, romantičnom i religioznom, pravim objašnjenjem onoga što čovjek nekada nije sposoban razumijeti i prihvatiti. Ali sudbina ne dopušta čovjeku da bude slobodan, ona ne želi da čovjek pokuša promijeniti nešto, popraviti i učiniti boljim, pred zlom sudbina čovjeka učini rezigniranim i očajnim jer ne može promijeniti sudbinu, ili ga učini hladnim i neosjetljivim jer je činiti zlo njegova sudbina. A u svemu tome ako se ne može drugačije, uvijek se može reći kako je Bog stvorio sudbinu i kako čovjek ima biti poslušan i ne postavljati nikakva pitanja i ne pokušavati biti niti bolji niti odgovorniji prema drugima i nastojati promijeniti barem jedan mali djelić svijeta i učiniti ga manje zlim, a više boljim.

Nitko nije „krojač svoje sudbine“ jer je nema, ali svatko je „krojač svoje slobode“ jer je ima. Odatle proizlazi odgovornost svakoga od nas za ono što činimo ili propuštamo učiniti, a ne iz sudbine koja je iluzija i pokušaj prebacivanja vlastite odgovornosti na Božja „ramena“.

 

U Sarajevu, 3. 7. 2017.

O. J.

O (ne)brizi

Briga o stvarima

Ima stvari koje su vrijedne i njihova vrijednost s vremenom raste i one postaju dio određene baštine, kulture, turističke ponude. Mostovi, kipovi, zgrade, katedrale, su stvari koje se čuvaju, održavaju, pokazuju i po njima se prepoznaje cijela jedna kultura, nacija, grad, mjesto. Takve stvari se ne procjenjuju u smislu vrijednosti bilo da se hoće prodati ili kupiti, u tom smislu za njih kažemo da im vrijednost neprocjenjiva, jer su od opće važnosti za sve nas.

Ima stvari koje su nam privatno vrijedne i osobno su za nas neprocjenjive. Dok recimo nekome neka crno-bijela fotografija ne znači ništa, nama ona znači sve, jer je ona ostala kao jedini podsjetnik na nama drage ljude i kako su oni izgledali. Čuvamo takve sitnice kao velike vrijednosti naših osobnih povijesti, radosti, sjećanja i zajedničkih trenutaka.

Ima stvari koje su vrijedne prema njihovoj materijalnoj cijeni, i te stvari najčešće mijenjamo, bacamo stare, uzimamo nove, mijenjamo novo za staro. Nije stvar u mijenjaju stvari, neke od njih se moraju mijenjati zbog sigurnosti, potrebe, isteka roka trajanja i drugih razloga. Stvar je prije svega u načinu našeg razumijevanja i brige s jedne strane upravo o stvarima koje često mijenjamo i brige o samima sebi.

Pucanje ekrana na mobitelu izaziva kod čovjeka napade panike ne samo zato što je riječ o skupom uređaju koji smo skupo platili, nego također jer briga o takvoj stvari postaje glavna životna briga. Prolijevanje kave, soka, vode bilo kakve tekućine po laptopu nije samo stvar skupoće i cijene uređaja, nego grozničave brige o laptopu. Nenamjerno grebanje automobila ključem izaziva fizičke sukobe, nabrajanje cijelog rodoslovnog stabla, prljanje blatom i kišom stvara nervozu i proklinjanje kako neba tako i službi za održavanje cesta.

I tako, bezbroj stvari čija vrijednost slabi sa svakim danom njihova trajanja do te mjere da nešto što smo platili s dvije mjesečne plaće nakon pola godine ili čak manje vrijedi manje od jedne prosječne mirovine, uglavnom određuju našu brigu i našu zabrinutost do te mjere da je briga i čuvanje stvari u nekim trenutcima zamijenila sve druge brige i zabrinutosti.

Briga o sebi

Ako pokušamo ostaviti po strani objektivne nemogućnosti brige o samima sebi u zemlji kao što je naša gdje je sustav brige o čovjeku kroz medicinsku pomoć prilično loš i ostavljen pojedincu da se sam snalazi ili umre na ulici od prehlade ako nema novaca za lijekove, treba postaviti pitanje zašto neki simptomi i promjene koje osjetimo u svom i na svom tijelu nisu više toliko važni i ne želimo se njima pozabaviti.

Zašto oštećenje mobitela izaziva ponekad veću brigu i zabrinutost nego recimo bolovi u leđima, glavi, nogama, trbuhu? Je li tome razlog samo strah da ako odemo liječniku, sigurno će pronaći u nama neku bolest i propisati lijekove za koje nemamo novaca unatoč napisanom receptu, jer ih svejedno moramo platiti?

Ili je tome razlog i to što je briga o stvarima čija vrijednost pada svaki dan važnija recimo od brige o vlastitom tjelesnom i psihičkom zdravlju? Zašto je odjednom postalo važno imati masku za mobitel, zaštitnu naljepnicu preko ekrana, zaštitu na automobilu, torbu za laptop, a nije važno toplo se obući zimi zbog zdravlja, brinuti se o higijeni ruku i tijela zbog zdravlja, redovito posjećivati liječnika i provjeravati krvnu sliku zbog zdravlja?

Naša je moralna obveza brinuti se o sebi o vlastitom zdravlju, općenito brinuti se o sebi kao i o drugima. Zašto ne shvaćamo ozbiljno simptome koje nam tijelo i duša povremeno daju i upozoravaju nas da nešto nije u redu, a pravimo dramu kad nam mobitel slučajno ispadne na asfalt iako je zaštićen sa svih strana poput „ličkog medvjeda“? Zašto naš više plaši gubitak kontakata i slika na mobitelu, a ne plaše nas redoviti i česti bolovi u našem tijelu i duši? Što se to dogodilo s nama općenito kao ljudskim bićima, pa nam je briga o stvarima postala važnija od brige o sebi?

Možda je tome razlog što smo i sebi počeli određivati vrijednost i cijenu prema stvarima koje posjedujemo. Posjedovati stari model bilo čega, od gadgeta do odjeće, znači biti out kako se to voli reći, a posjedovati sve najnovije znači biti in.

Zašto ljude koje susrećemo gledamo kroz njihove cipele, satove i druge stvari, a ne obraćamo pažnju na njih kad govore da su umorni, imaju problema sa spavanjem, imaju problema s probavom, već nekoliko dana ih glava žestoko boli, noga im je nateknuta, imaju neobičnu boju kože oko očiju. Ionako će svi ti satovi, mobiteli, cipele i odjela već za par mjeseci biti out, a neki od simptoma će možda dugo vremena ostati in, možda neki od simptoma upozoravaju da uskoro više neće biti važno ni što je in ni što je out, nego će se raditi o samom životu.

Ali svoje simptome ponekad ne shvaćamo ozbiljno i ne zabrinjava nas nateknuta noga, bol u glavi, bol u prsima, nemogućnost normalnog spavanja, gubitak apetita koji traju danima, tjednima možda i mjesecima, više nas brine što nam je ekran pukao ili što nam je automobil slučajno zagreban malo sa strane.

Sigurno da ova slika nije crno-bijela niti se može reći kako se ne brinemo o sebi, a brinemo samo o stvarima koje posjedujemo, no brinemo li se zaista o sebi onoliko koliko o stvarima koje gube vrijednost sa svakim novim danom?

Gubitak zdravlja je sličan gubitku vrijednosti mobitela uz jednu malu, ali prevažnu razliku. Kao i mobitel tako se i zdravlje sa svakim novim danom i upotrebom pomalo troši. Dok mobitel gubi vrijednost i od in postaje out, zdravlje ga ne gubi, ono je uvijek vrijedno, uvijek je in, a gubitak zdravlja ne možemo nadoknaditi novim modelom samih sebe, kao što razbijeni ekran možemo zamijeniti novim uređajem ako to želimo.

O vrijednosti i važnosti brige o samima sebi znaju najbolje oni koji su se samo brinuli o ekranima mobitela i sitnim oštećenjima automobila, a gotovo nikad nisu obraćali pažnju na simptome bolesti koja ih je pokosila, ali su se kroz  dugotrajnu borbu s njom izborili. Oni razumiju još ponajbolje što znači brinuti se o sebi, i više se o stvarima gotovo i ne brinu, možda o nekim osnovnim stvarima koje im trebaju za život. Nije im do novog modela bilo čega, nego do brige o sebi koju su toliko dugo zanemarivali.

Sljedeći put kad vam pukne ekran mobitela ili primijetite malu ogrebotinu na suvozačevim vratima, bez puno brige i zabrinutosti makar bio najnoviji model i makar bio skup. Međutim, ako osjetite neke simptome koji dugo traju i ako možete otiđite posjetite liječnika, a ako putem sretnete nekoga tko vam se naruga i kaže vam da ste hipohondar i samo se brinete o sebi i svome zdravlju, recite mu neka skine pogled s ekrana mobitela kojega non-stop drži u rukama, i/li odmakne malo pogled od svog limenog ljubimca. Možda shvati da se odavno prestao brinuti o sebi i da je od ekrana i automobila daleko važnije njegovo duševno i tjelesno zdravlje koje već godinama zanemaruje i čije simptome već mjesecima ne želi otići provjeriti.

Umjesto zaključka

Nije dobro ako brigu o sebi potpuno zamijenimo i nadomjestimo brigom o stvarima, jer stvari su varljive, sad su in već sutra su out, zdravlje nije varljivo i uvijek je in, a gubitak zdravlja je teški i nepopravljivi out, koji može prerasti u daleko ozbiljniji, pa i vječni out ako čovjek ne obraća pažnju i ne brine se o sebi, a trebao bi, jer briga o zdravlju nije kao fakultativni predmet u školi hoćeš ili nećeš, nego čovjekova moralna obveza i prema sebi i prema drugima i Onome koji ga je stvorio i taj život i zdravlje mu darovao.

 

U Sarajevu, 30. 6. 2017.

O. J.

O pitanju zašto kao mogućem simptomu depresije

Među različitim nagradama postoje i one koje se dodjeljuju određenim ljudima, piscima, redateljima kao što je recimo Alfred Hitchcock proglašen redateljem stoljeća. Među bolestima čovječanstva uz srčani udar i karcinom nagradu za najpoznatiju duhovno-psihološko-somatsku bolest zaslužuje depresija. Nevjerojatno veliki raspon simptoma ove bolesti od psiholoških smetnji poput nesanice pa do tjelesnih simptoma različite vrste čini da svatko od nas bez obzira bolujemo li od te bolesti ili ne posjeduje barem jedan ili više simptoma depresije.

Na kraju krajeva, tko od nas ne dolazi u stanje nervoze, napetosti, bezvoljnosti, ravnodušnosti, stanje napada panike, lupanja srca, osjećaja da će iznenada umrijeti, tjelesne slabosti i iscrpljenosti, kroničnog umora i onoga što se već uvriježilo kao medicinski poremećaj tzv. burnout sindrom, stanje potpune psihofizičke iscrpljenosti zbog posla. Prema ovoj listi, a ovo su na različite načine neki od simptoma depresije i anksioznosti (dva pojma koja ne idu jedno bez drugoga jer su visoko povezani) svi smo žrtve barem jednog, ako ne i više depresivnih i anksioznih simptoma bilo na kratke, bilo na duge staze. Uzroci depresije su toliko raznoliki da njihovo nabrajanje ili barem pokušaj nabrajanja iako ne mora biti osuđeno na propast nikada ne može biti konačno. Sa svakim novim danom i novim čovjekom rađaju se novi simptomi i novi uzroci depresije.

Iako je filozofija za veliki broj ljudi nepotrebna disciplina, nesposobna za bilo kakvu efektivnu zaradu novaca kao što to recimo mogu ekonomija, informatika, managment, itd., postoji jedan specifičan mogući simptom depresije koji je zanimljiv i o kojemu se ne može razmišljati ekonomski, informatički, nego filozofski. Taj simptom je simptom igre pitanja i odgovora, a tiče se jedne riječi koja se izriče kao zašto?

Ozbiljne životne situacije i drame pitaju zašto

Bilo koji čovjek bilo kada se mora naći jednom ili više puta u životnim okolnostima gdje će morati postaviti pitanje zašto. Postoje okolnosti gdje čovjeka neće zadovoljiti odgovor na pitanja kako, kada i gdje, nego isključivo čovjek pita zašto. Zašto je opasno pitanje i nije bezazleno. Ono izgleda kao i sva druga pitanja, ali određene životne situacije će nam relativno dobro pokazati da zašto nije bezazleno pitanje.

Njemački filozof Karl Jaspers govori o nečemu što naziva graničnim situacijama. Granična situacija je trenutak kada se morate pitati zašto htjeli to vi ili ne. Jaspers navodi nekoliko takvih situacija, a mi ćemo ovdje spomenuti tri: strah, krivnja i sram. Kada vas liječnik obavijesti da bolujete od neke bolesti, recimo vaš strah postaje granična situacija, i vi se pitate i postavljate to pitanje zašto? Ali to ne znači da ste zbog straha u depresiji, jer granična situacija u kojoj se nalazite, situacija bolesti traži od vas da se pitate zašto i to je situacija gdje se normalan čovjek i pita.

Kada smo krivi za nešto, neki veliki i težak prekršaj, zločin, neuspjeh, pitanje zašto nam se opet nametne. Kada se muž i žena razvedu, nastaje granična situacija krivnje, pitanja jesam li kriv ili kriva za neuspjeh? Ali to ne znači da ste u depresiji, nego granična situacija u kojoj se nalazite stavlja pred vas pitanje zašto. Ni u slučaju straha ili krivnje ne znači da ste depresivni ili bolesni i da nećete moći nastaviti sa svojim životom za koju godinu.

Kad se o nekome otkrije da je recimo donacije za nečiju operaciju potrošio za vlastiti užitak, javlja se ili bi se bar trebala javiti granična situacija, osjećaj sramote pred zajednicom i društvom gdje se postavlja pitanje prvo samom sebi zašto sam to učinio, ali i društvo također postavlja pitanje zašto si to učinio čime osjećaj sramote postaje jači i teži za izdržati. Ali to ne znači da ste depresivni i da niste sposobni ispraviti učinjenu nepravdu, i da vam društvo nikada neće oprostiti.

Međutim, u sva tri slučaja graničnih situacija pitanje zašto koje se samo nametne bez da ga se traži i poziva postaje neugodno i opasno pitanje. Iz razloga što kada se čovjek u bolesti pita o zašto, to ga pitanje razgoliti pred njim samim, pitajući se zašto čovjek shvaća koliko je slab, nemoćan, i koliki je pritisak na njemu da da smisao svojoj bolesti, a samo zato jer je postavio pitanje zašto.

Kada se čovjek razvede bez obzira na uzroke, pitanje zašto ga također razgoliti pred njim samim otkrivajući mu kako nije bio ni tako dobar, revan, vjeran, kako je mislio o sebi i naravno pitanje zašto ga ovdje podsjeća upravo na njegovu stranu koju želi prije svega od sebe sakriti. I u situaciji srama pitanje zašto opterećuje čovjeka, zašto sam to učinio.

Ono što je važno jest kako pitanje zašto kao simptom depresije ne nastaje u ovim graničnim situacijama ukoliko čovjek ima snage i volje za promjenu, ukoliko se ne boji samog sebe, i ukoliko ima podršku onih koji su mu najbliži. Obično ako uspješno izađe iz graničnih situacija, čovjek drugačije gleda na život, svijet i ljude oko sebe.

Svakodnevna životna rutina ne bi trebala non-stop pitati zašto

Normalan čovjek koji svaki dan ustaje i ide na posao ne postavlja si toliko pitanje zašto ustaje svako jutro, zašto svako jutro ide na posao, trpi gužvu. Uglavnom će čak i ako mu postavite pitanje zašto dati drugačiji odgovor poput recimo imam obitelj radim, jer im trebam. U svakom slučaju, čovjek koji nije depresivan nema potrebe pitati zašto za svaku situaciju u kojoj se nađe tijekom dana počevši od ustajanja, pa do lijeganja u krevet.

Ne želi se reći kako je čovjek nesposoban to pitanje postaviti, nego čovjek koji je zadovoljan rutinom i svakodnevnicom uz sve gužve, probleme, trke i frke na kraju dana zadovoljno odahne i ide na spavanje ne pitajući se zašto je morao danas sve to proći i zašto to mora ponovo ujutro.

Rutina i svakodnevnica ne postavljaju pitanje zašto, jer ni rutina ni svakodnevnica nisu granične situacije, nego normalne i svakodnevne situacije ljudskog života. S druge strane, pitanje zašto postaje zapravo simptom depresije onda kada čovjek od svakodnevnih životnih situacija stvara granične situacije.

Kada se ujutro probudi, postavlja si pitanje zašto moram ustati; kada treba na posao, postavlja si pitanje zašto moram ići na posao; kada zapne u gužvi, postavlja si pitanje zašto moram biti u gužvi i tako kroz cijeli dan, kroz tjedne i mjesece cijeli svoj normalni svakodnevni život i rutinu čovjek polako pretvara u graničnu situaciju bilo straha, krivnje ili srama iako za tim nema stvarno nikakve potrebe.

Kada se čovjek nađe u pravoj i ozbiljnoj životnoj situaciji kao što je bolest i strah, neuspjeh i krivnja, pitanje zašto obično čovjeka natjera da potraži dublji smisao i svojoj bolesti i svom neuspjehu, da potraži utjehu i spas u nečemu što će mu pomoći nositi se s graničnom situacijom.

Međutim, kada se pitate zašto ste upali u gužvu, zašto ujutro morate na posao, zašto se morate uopće probuditi, zašto danas moram uopće bilo što raditi, dovodimo se u situaciju da svakodnevni normalni život postaje za nas nekako i suviše ozbiljan, teret i granična situacija, a to ne može i ne treba biti barem ne uvijek.

U toj nemogućnosti da živimo rutinu na jedan normalan i svakodnevan način ne pitajući se uvijek zašto baš apsolutno moram danas sve od pranja zubi do oblačenja za posao nastaje veza između pitanja zašto i depresije gdje je zašto upravo simptom.

Umjesto zaključka

Razlika između depresivne osobe i ona koja to nije, bar kad je u pitanju riječ zašto, je u tome što osoba koja nije depresivna ne postavlja pitanje zašto svome svakodnevnom i rutinskom životu, nego tek u graničnim situacijama joj se nameće pitanje zašto i tek tu osoba počinje ozbiljno i razmišljati i promišljati.

S druge strane, depresivna osoba svoj svakodnevni rutinski život doživljava i živi kao granične situacije straha, krivnje i srama i neprestano se pita zašto u svakoj situaciji i za svaku sitnicu što je dovodi na jedan određeni način u stanje bezvoljnosti, ravnodušnosti, napetosti i straha, jer je za depresivnu osobu cijeli njezin život granična situacija i više nema u životu nikakve svakodnevne rutine zbog čega više ne može ni uživati u svakodnevnim sitnim radostima, kao što osoba koja nije depresivna bude oduševljena činjenicom da semafor na kojem obično čeka i do pola sata jutros nije čekala više od minute. Za depresivnu osobu i pola sata i pet minuta na semaforu su granične situacije napetosti, anksioznosti i nervoze.

Iako depresija ima različite simptome, i ovo svakako ne treba tretirati kao medicinski prilog njezinom istraživanju, liječenju i otkrivanju, ali na trenutak budimo na neki način svi filozofi i upitajmo se koliko često se pitamo pitanjem zašto, činimo li to zato što je normalno u graničnim situacijama naših života, ili – što je znak depresivnosti – se već ujutro pitamo zašto uopće moramo danas učiniti bilo što čak i ono najjednostavnije – ustati iz kreveta i tako kroz cijeli dan od doručka, semafora, posla, ručka, odlaska s posla, večere – non-stop pitati zašto?

Zašto nije bezazleno i bezopasno pitanje kako izgleda, ono može biti znak hrabrosti, nade i ustrajnosti ili simptom depresije ovisno o tome koliko se često i zbog čega pitamo. A za ovo pitanje smo svi – bez obzira na struku, titulu, dob, poziv, zanimanje i zvanje, dakle bez iznimke – zainteresirani.

 

U Sarajevu, 27. 6. 2017.

O. J.

O samoći i usamljenosti

Sva snaga ljubavi kopni pred usamljenošću i jedan dodir usamljenosti potpuno i trajno gasi ljubav i zato se ljubav od nje sklanja. Ljubav može obuhvatiti sve, ljubav može podnijeti sve, ljubav može ljubiti sve, pa čak i samu smrt, ali ne može ljubiti usamljenost. Jer usamljenost pretpostavlja dokidanje svake relacije u ljudskom životu, bez koje nije moguće ni prijateljstvo, niti ljubav, pa čak ni mržnja.

Samoća

Samoća nam je važna u životu. Samoća nam pruža priliku za odmor, daje nam prostor za razmišljanje, samoća nas odmara i mudar je čovjek koji je sposoban i spreman biti sam. Samoća je potrebna za donošenje velikih i ispravnih životnih odluka i one se ne donose u buci i nadvikivanju, nego u samoći. Za dijalog se kaže da je razgovor s drugom osobom. Samoća je dijalog sa samim sobom, razgovor čovjeka s vlastitim životom, nadanjima, budućim planovima.

Samoću se nerijetko gleda negativno, kao jednu vrstu opasnog dijaloga u kojem se čovjek boji što bi sam sebi mogao reći. No, samoća je i prostor istraživanja samog sebe, prilika da se nešto novo o sebi kaže i otkrije. Samoća je fizička odsutnost drugih ljudi iz našeg života i vidokruga, prostor kojega obilježimo poput kružnice u čijem smo centru i na čijim rubovima stoje svi drugi, ali nitko osim nas samih ne stoji unutar kruga.

Samoća nam je potrebna, jer iz središta kruga svoje samoće možemo objektivno promatrati rubove kruga, gledati druge ljude koje smo na trenutak stavili na rub i vidjeti gdje su oni raspoređeni i koja je njihova uloga i važnost u našem životu. Bez povremenog povlačenja u centar kruga vlastitog života ne možemo dobro vidjeti i procijeniti ne samo ljude koje kratko ostavljamo na rubu, nego i donesene životne odluke kao i odluke koje se spremamo donijeti.

Čovjek sposoban povremeno biti sam nije narcisoidan, nego mudar i razuman, jer mudar čovjek povremeno se odvaja od drugih ljudi, od stvari pa čak i od svijeta. Ne povlači se da bi glumio čudaka i luđaka, nego se povlači kako bi razmotrio svoj život, ozbiljnost životnih situacija, ljude o kojima ovisi kao čovjek.

Samoća pretpostavlja napor i zahtjeva hrabrost. Pretpostavlja napor jer u nadvikivanju sa svijetom i drugima čovjek sve teže pronalazi prostor za samoću. Zahtijeva hrabrost jer čovjek riskira biti proglašen čudnim ili „uvrnutim“ i jer u njemu postoji strah da ako se malo odmakne od drugih, može trajno ili dugo vremena ostati sam. Samoća zahtjeva čvrstu volju jer su svijet i drugi uvijek privlačniji nego čovjek sam sebi, te zahtjeva poniznost jer je čovjek po naravi ljubitelj slave, časti i hvalospjeva koje mu pružaju drugi. Biti sam nije tragično ili katastrofalno koliko je teško i povremeno skoro nemoguće.

Usamljenost

Usamljenost je naša osobna, duhovna odsutnost onda kada su drugi oko nas fizički prisutni i onda kada smo fizički s njima i pred njima. Usamljenost je krug u čijem smo središtu i u čijem su središtu i svi drugi ljudi s nama, ali mi ne osjećamo i ne promatramo druge, nego promatramo sebe.

Kada je čovjek usamljen, ne vidi druge ljude na rubu njegove kružnice života, ali ih ne vidi ni u središtu kruga, uz sebe samoga. Usamljenost nije dijalog, ona je monolog. Trenutak u kojem je čovjek nesposoban za dijalog s drugima, ali i sa samim sobom. Usamljenost je tragični monolog, jer usamljenost ne otvara prostor šutnje u kojem bi čovjek mogao razgovarati sa sobom ili s drugim. Usamljenost je dijalog šutnje sa samom šutnjom, koja čovjeka isključuje, nemogućnost čovjeka da bilo što kaže bilo komu pa čak i samom sebi.

Usamljenost je duhovna paraliza i koma. Paraliziran i u komi, usamljeni čovjek je možda svjestan svega oko sebe i fizički i duhovno, ali je nesposoban dati znak kako još uvijek živi i diše dok ga drugi nemoćno i sa sažaljenjem gledaju, promatraju žalosno kimajući glavom. Usamljenost ne osjeća ništa. Usamljenost nezainteresirano promatra sve oko sebe i razgovara sama sobom. Usamljenosti nije nitko potreban, ona je sebi samodostatna. Ne prihvaća i odbija sugovornike. Ne želi razgovarati, ne želi govoriti o sebi.

Usamljenost nije tajnovita, mistična. Usamljenost je prazan prostor vječne šutnje čiji je ideal vječna dosada bez titraja života, ljubavi, radosti, mržnje i smrti. Usamljenost ne poznaje dobro i zlo i nije s njima opterećena. Usamljenost se ne opire, ona se ne bori. Usamljenost nema nada, strahova. Usamljenost ne poznaje i ne osjeća ni one najtanje i najnježnije titraje čovjekove duše i njegova bića. Usamljenost nije hladna kao kamen jer ona ne poznaje hladnoću, niti je strašna kao smrt jer ne poznaje strah. Smrt se ne boji nikoga jer ima vlast nad svime, ali i smrt drhti pred usamljenošću, pred tim nepreglednim ponorom praznine i šutnje.

Smrt barem poznaje strah, usamljenost ne poznaje. Usamljen čovjek se ne boji smrti jer ne osjeća strah, ne boji se hladnoće jer ne osjeća ništa. Usamljen čovjek je apsolutna praznina šutnje gdje sve stoji i gdje titraji života ne prodiru i ne dopiru. Pred usamljenošću se sklanjaju i ljubav, i dobrota, i napetost i muka. Svi se oni sklanjaju pred usamljenošću jer svi oni mogu pobijediti sve drugo pa čak i smrt, ali pred usamljenošću su nemoćni.

Sva snaga ljubavi kopni pred usamljenošću i jedan dodir usamljenosti potpuno i trajno gasi ljubav i zato se ljubav od nje sklanja. Ljubav može obuhvatiti sve, ljubav može podnijeti sve, ljubav može ljubiti i samu smrt, ali ne može usamljenost. Tolika je moć usamljenosti da čak i pokretačka sila cjelokupne stvarnosti ljubav pred njom se pretvara u prašinu i zaborav ako je usamljenost zahvati čak i po rubovima. Biti usamljen nije tragedija i katastrofa, nego kraj prije kraja.

Umjesto zaključka

Čovjek se ne treba bojati biti sam, ali biti usamljen je praznina postojanja. Biti sam nije poraz, ali biti usamljen nije ni poraz jer se čak i u porazu nešto osjeća. Biti sam nije neuspjeh, ali biti usamljen nije ni neuspjeh jer se čak i u neuspjehu nešto osjeća. Biti sam u trenutku vlastitog pada, nemoći, nije samoća ni svršetak, ali biti usamljen u trenutku pada i nemoći nije ni nemoć ni pad, jer se čak i u nemoći i padu nešto osjeća. Biti usamljen znači ne postojati i biti jednostavno samo ništa, ni krug, ni središte, ni rub.

Jesmo li danas ove sekunde, ove minute, u ovom satu, u ovom jutru ili večeri, u ovom danu, tjednu, mjesecu, godini… jesmo li u životu sami ili smo usamljeni? Živimo li još uvijek u kružnici svoga života, vidimo li središte, osjećamo li druge na rubu životne kružnice, u središtu kružnice života, ili nema više ničega? Ako ima bilo što, barem dio kruga, barem mali rub, barem mali ostatak središta, onda smo samo sami i ne treba se plašiti.

Ako nema ništa više, ni kruga ni središta ni ruba, onda usamljenost razgovara sa sobom u neprekinutom dijalogu šutnje sa šutnjom, u beskrajnom ponoru i praznini čovjekovog postojanja gdje sam čovjek kao i usamljenost više nisu sposobni za bilo kakav razgovor. Dok se usamljen čovjek nemoćno osvrće oko sebe tražeći sugovornika, dotle usamljenost nezainteresirana za njega nastavlja svoj dijalog sa šutnjom. Možda bi se i sama šutnja smilovala usamljenom čovjeku i progovorila s njim kad ne bi bilo usamljenosti. Usamljenost čak ni šutnji ne dopušta da progovori.

 

U Sarajevu, 24. 6. 2017.

O. J.

O boli

Poznati kršćanski pisac C. S. Lewis autor popularnih Narnijskih Kronika u svojoj knjizi O boli napisat će na jednom mjestu kako kada bismo vidjeli duha mi se ne bismo bojali onoga što bi nam duh mogao stvarno učiniti, nego se bojimo samog duha i njegove pojave. Govoreći o boli, Lewis često ponavlja kako naš strah od boli nije strah od fizičke boli koja se stvarno događa, nego strah od onoga kako bi ona mogla izgledati i što bi nam mogla učiniti. Mi se za Lewisa bojimo buduće boli, onoga što bi nas moglo boljeti, a manje se bojimo trenutka kada stvarno osjećamo bol.

Strah od boli

Ako počnemo s jednostavnim svima znanim iskustvom odlaska zubaru, razumjet ćemo o čemu Lewis govori. Prije nego sjednemo na zubarsku stolicu, pred sam odlazak imamo osjećaj da bi nas vađenje, popravak, svrdlanje, bušenje, umetanje, rezanje moglo itekako boljeti. Međutim, tek nakon zahvata i često uz anesteziju shvaćamo da smo strahovali uzalud, jer kao što volimo reći i pohvaliti stručnost zubara „nismo osjetili ništa“, bilo je bezbolno.

Ponekad naše zamišljanje i maštanje o boli ne odgovara stvarnom osjećaju i stvarnom iskustvu boli. Ako je stvarno i fizičko iskustvo boli daleko slabije i manje nego što smo ga zamišljali, u nama se razvija snažan osjeća moći, snage i oslobođenja od straha od boli. Ako je stvarno iskustvo boli bilo daleko intenzivnije od onoga što smo se nadali i zamišljali, strah se u nama pojačava do te mjere da nas i samo pomišljanje na odlazak zubaru, vađenje krvi, primanje infuzije, injekcije čini fobičnima.

Lewisova tvrdnja kako nas nije strah boli koju stvarno osjećamo, nego prije svega onoga osjećaja kojega sebi umislimo o tome na koji način bi nas nešto moglo boljeti, javlja se u bezbroj okolnosti našega života. Strah od gubitka voljene osobe, strah od prekida dugogodišnje veze, strah od smrti bilo vlastite bilo bližnjih je strah da nećemo imati snage izdržati takvu bol.

S druge strane, kad nas takvi strahovi u stvarnom životu pogode, to jest kada stvarno osjećamo bol, onda kroz jedan vremenski period, nekada i duži, postajemo svjesni da je naš strah od boli ponekad gotovo nepremostiva prepreka koja nam ne dopušta normalno živjeti. Čovjek se ne može osloboditi boli bilo fizičke bilo duševne kada ga stvarno pogodi, ali može li se čovjek osloboditi straha od boli, može li ne razmišljati o boli?

Lewis na jednom mjestu piše u svojoj knjizi kako je „Bog kao padobran kojega nosimo sa sobom, ali se nadamo da ga nikad nećemo morati stvarno upotrijebiti“. Je li strah od boli „kao padobran kojega uvijek nosimo sa sobom, ali za kojega se nadamo da ga nikada nećemo morati otvoriti“? Strah od boli kod suvremenog čovjeka povezan je s nedostižnom težnjom o životu koji je na neki način „sterilan“ život, poput života u vakuumu ili epruveti.

Dijete se ne smije nimalo uprljati prašinom, ne smije se jesti ovo ili ono, svugdje na svakom koraku su upozorenja kako izbjegavati bolesti, zaraze, simptome. Na čovjeku je nevjerojatan pritisak da ako želi izbjeći bol, posebno fizičku, mora izbjegavati svaku moguću priliku da do te boli ne bi došlo. Međutim, ono gdje je čovjeka ne moguće „sterilizirati“ je sam čovjek, njegova nutrina, čovjeka je nemoguće „sterilizirati“ od straha od boli, unatoč tolikim pokušajima da ga se „umrtvi“ jednostavno ne ide.

Jer se čovjeka pokušava na mnoge načine „sterilizirati“ od boli, iz toga razloga čovjeku više problema u životu stvara sam strah od boli, nego sama fizička ili duševna bol. Ako želimo shvatiti Lewisa na drugačiji način i u suvremenom duhu, strah od boli „je padobran kojega smo otvorili i upotrijebili iako uopće ne padamo“ barem ne trenutno i barem ne sada.

I kad se strah od boli „otvori kao padobran i kada ga moramo upotrijebiti“, često shvatimo da smo bez problema dodirnuli „sigurno tlo“, jer je bol koju smo osjećali bilo fizička bilo duhovna ipak nešto blaža i slabija od našeg straha.

Sudeći po Lewisu, iako postoje trenutci fizičkih i duhovnih boli kada čovjek poželi radije umrijeti nego živjeti, ponekad strah od same boli do te mjere čovjeka paralizira da čovjek na samu pomisao da bi ga nešto moglo, trebalo i moralo boljeti bježi glavom bez obzira kao da se unaprijed želi liječiti i izliječiti od bolesti koje još nema i od koje još ne boluje.

Umjesto zaključka

Lewis ne obezvrjeđuje ljudsku bol, niti se ljudsku bol smije i može obezvrijediti i omalovažavati, no svakako je zanimljivo razmišljati čega je nas nekada stvarno strah, je li nas strah boli koju zaista u ovom trenutku osjećamo ili neke buduće boli koja nije tu i za koju ne znamo hoće li se ikada dogoditi?

Kako Lewis tvrdi, mi se ne bojimo onoga što bi nam duh mogao stvarno učiniti, nego njegove pojave. Možda se mi ponekad više bojimo nekog budućeg iskustva boli koja bi nas mogla zadesiti, ali i ne mora, nego same trenutke fizičke ili duhovne boli koju osjećamo.

 

U Sarajevu, 22. 6. 2017.

O. J.

O kršćanskom individualcu

Društveni individualac

Biti individualan danas je najzastupljeniji način razmišljanja. Imati hrabrosti pomjerati granice, rušiti stereotipe, biti svoj u svemu, ne dopustiti da te društvo određuje, formira, ograničava. Biti individualac znači smjeti dekonstruirati (razgraditi) sve što želite ako vam to smeta zbog vašeg osobnog individualnog cilja, želje, zadovoljstva ili čega kod hoćete.

Smeta vam obitelj kao zastarjela društvena arheološka iskopina, dekonstruirajte je – recite da vama ne treba da vas ni otac, ni majka, ni brat, ni sestra ne smiju sprječavati u vašem samoostvarenju. Smeta vam brak između jednog muškarca i jedne žene – dekonstruirajte ga, zar da vam komad papira i zastarjele društvene norme određuje koga ćete voljeti, tko će biti vaša životna ljubav. Smeta vam političko uređenje zemlje u kojoj živite, jer morate ispunjavati neke društvene zakone koji vas obvezuju na plaćanje poreza, taksi i računa – dekonstruirajte takvo uređenje, zar da vam netko određuje što morate, a što ne morate platiti. Zašto biste se vi ispričavali bilo kome?

Smeta vam religija u vašem uspinjanju u visine i samoostvarenju vaše individualnosti – dekonstruirajte je, zar da vam čudno obučeni muškarci i žene koji nešto vračaju i mantraju kao da zazivaju kišu određuju tko ste vi i kome trebate vjerovati i koga se trebate bojati. Smeta vam društveni moral, norme kojih se svi drugi u vašem društvu drže kao pijani plota bez obzira je li vjeruju ili ne vjeruju – dekonstrurirajte ga, zar da vam netko određuje koja su vaša zadovoljstva dobra, a koja su zla. Zašto biste se vi ispričavali bilo kome?

Smetaju vam žene koje se stalno lijepo oblače, uređuju i lijepo izgledaju – dekonsturirajte ih, zar da vam žene određuju jeste li vi ili niste žena, vi ćete biti ono što vi želite biti, a ne ono što većina žena misli. Smetaju vam muškarci koji govore da je biti otac prekrasno iskustvo, da je imati obitelj ženu i djecu nešto što je u isto vrijeme najljepše i najteže – dekonstruirajte ih, zar da vam muškarci određuju jeste li vi ili niste muškarac, vi ćete izabrati što želite biti. Zašto biste se vi ispričavali bilo kome?

Smetaju vam borci protiv pobačaja, ta dosadna skupina srednjovjekovnih mozgova – dekonstruirajte ih, molim vas lijepo tko će vama odrediti kad život počinje, a kad završava, vi ćete to odrediti. Smeta vam na kraju cijela stvarnost koja vas okružuje sve te društvene norme – dekonstrurirajte je, do kraja nitko vama neće određivati što je stvarnost i što su norme, vi ćete odrediti i izabrati što je žena, muškarac, život, norma, moral, vi ste društveni individualac, i ne želite da vas se klasificira, selektira, stavlja u bilo kakve kalupe. Vi imate pravo, snagu i odvažnost biti ono što želite biti, živo vas briga za bilo kakve norme i pravila i nikome ne dugujete ispriku za sve što se ikada javno rekli ili napisali.

Kršćanski individualac

Ne smeta vam obitelj kao zajednica muškarca i žene, štoviše, obiteljski ste čovjek i uživate u obiteljskom životu. Dekonstruirajte društvenog individualca činjenicom da nije lijepo odricati se vlastitih roditelja, braće i sestara, pogotovo ako su vam omogućili da postante to što jeste.

Ne smeta vam brak, štoviše, uživate u braku sa svojim mužem i svojom ženom i osjećate da brak ima zaista veliku i uzvišenu svrhu kroz davanje novog života. Dekonstruirajte društvenog individualca zbog njegovog stava, jer su njegovi roditelji bili u braku svojevremeno i njega dobili kao plod bračne ljubavi. Ako nije lijep kao vi ili vaša supruga, pa si ne može naći muža ili ženu, ni slučajno se nemojte ispričavati zbog toga, nemojte ga vrijeđati javnim sažalijevanjem, ali ni slučajno da se javno ispričate, jer nije lijep ili zgodan kao vi. Neka mu se priroda ispriča.

Smatrate da je političko uređenje zemlje prikladno iako uvijek može biti bolje, prihvaćate zakone svoje zemlje, jer su potrebni za normalno odvijanje društvenog života, sigurnosti, ekonomije. Dekonstruirajte društvenog individualca što mu ne smeta uzimati novac i plaću i zdravstveno i socijalno od te iste države. I nemojte mu se ispričivati zbog toga što uzima državni novac, liječi se i uzima socijalno. Kao kršćanski individualac vi ste onaj koji plaćate za njega i porez i prirez i takse. Neka mu se država ispriča.

Kršćanski ste individualac, religiozan, nastojite živjeti svoju vjeru, nastojite biti aktivni i praktični, trudite se učiniti nešto dobra u župi u kojoj živite. Dekonstrurirajte društvenog individualca, jer mu ne smeta sjesti na prva mjesta tijekom bilo kojeg religioznog javnog čina, obreda i manifestacije. I nemojte ga vrijeđati kasnije na svečanom ručku nakon mise, ali nemojte mu se ispričavati što je samostalno bez pitanja sjeo u prvu klupu bez da je ikoga pitao. Možda čovjek ima drugačiji osjećaj za kulturno ophođenje. Neka mu se kultura  i bonton ispričaju.

Poštujete moralne norme kako svoje religije to jest kršćanstva, tako i drugih religija, društva i  smatrate da su potrebne, jer usmjeravaju vaše djelovanje prema dobru kako vas i vaše obitelji tako i cijelog društva, smatrate da je moralni zahtjev izbjegavati zlo, a činiti dobro  te poštujete i vjerujete u Deset Božjih zapovijedi, Isusove zapovijedi ljubavi.

Dekonstruirajte društvenog individualca jer od vas traži da ga ljubite, poštujete i da mu se ispričavate, iako ne vidite razloga zašto biste to činili prema nekome tko s druge strane te iste norme prezire, odbacuje i naziva srednjovjekovnim inkivizitorskim zapovijedima i seoskim folklorom koji je karakterističan za ruralne i tradicionalne sredine. I nemojte se ispričavati, jer smatrate da čovjeka treba poštivati, ljubiti i činiti mu dobro. Možda se smijete ponekad ispričati kad vam to ne ide od ruke, ali budite štedljivi sa isprikama, niste krivi za sve. Neka mu se prirodni moral i Božanski zakonodavac ispričaju.

Poštujete i cijenite žene, vjerujete kao kršćanski individualac da ih je Bog stvorio jednake vama, štoviše, s jednom od njih imate obitelj i djecu, lijepo vam je s njom, niste ni znali njezinu važnost i ulogu dok niste vidjeli što i za nju, a i za vas kao oca ili muža, znači ona kao majka i supruga. Dekonstrurirajte društvenog individualca, jer mu ne smeta vrijeđati, prezirati i mrziti žene jer jednostavno nije zgodan kao vi i nijedna žena ga ne smatra dovoljno privlačnim da bi se udala za njega. U obrnutom slučaju ako ste žena kršćanka, učinite isto. I molimo vas nemojte se ovaj put ispričati što tako mislite, niste vi kriv ili kriva što ste opet od nekoga ljepši, zgodniji, volite svoga muža, suprugu i djecu i sretni ste i zadovoljni svojim obiteljskim životom. Neka mu se priroda opet ispriča ako nije bilo dovoljno prvi put.

Poštujete ljudski život od začeća do prirodne smrti, gledate svoju malu bebu te nježne ručice, radoznale oči, to malo sitno i nježno tijelo. Ne možete vjerovati da je Bog dopustio vama da sudjelujete u stvaranju preko prenošenja i davanja novog života. Razmišljate dok gledate svoga malog anđela, to čudo nad čudima, što možete sve učiniti i postići kada bude odrastao ili odrastala. Dekonstruirajte društvenog individualca činjenicom da je društveni individualac samo zato jer je nekad i on bio ništa drugo nego mala beba, bespomoćno dijete i jer su njegovi roditelji Bogu rekli DA kad mu je mama ostala trudna i rekla svome mužu o tome. Da je bilo po njegovom, naravno ne bi ni postojao. Nemojte se ispričavati kad mu to kažete, valjda je dovoljno sposoban shvatiti da je se rodio zato što nije pobačen. Neka mu se opet priroda, a i život ispričaju.

Kršćanin i kršćanski individualac

S druge strane, kršćanin se danas non-stop za nešto i zbog nečega ispričava. Kršćanin se ispričava za lošu ekonomsku situaciju u zemlji, za niske plaće i visoke račune. Kršćanin se ispričava za ratove, ubojstva, čak se počeo ispričavati i za ubojstva samih kršćana po svijetu. Kršćanin se ispričava, jer nema mira u svijetu, jer su mirovine male, jer nema vode u zgradi, jer je grijanje preskupo zimi, jer međureligijski dijalog ne ide uvijek kako treba. Bilo koja situacija, prilika, nastup, manifestacija kršćanin se odmah prije nego kaže bilo što, ispriča. Naravno, kršćanin se danas ispričava i zato što je kršćanin.

S druge strane, kršćanski individualac se također zna ispričati kad pogriješi. Jedina razlika između kršćanina i kršćanskog individualca jest što se kršćanski individualac nema potrebe ispričavati zato što je kršćanin, i tek onda kada pogriješi i kada ga drugi ozbiljno upozore na to pod uvjetom da su također prvo kršćanski individualci, a ne isključivo i samo društveni individualci. Kršćanski individualac se ne ispričava unaprijed, pogotovo se ne ispričava unaprijed društvenom individualcu za ono što će javno reći i napisati o braku, obitelji, životu, moralu.

Kada javno nastupa, kršćanski individualac pobačaj naziva ubojstvom nerođenog djeteta, ubojstvo kršćana po svijetu zločinom, loše političko uređenje zemlje korupcijom, jednoumljem i ideologijom, ženu i muškarca smatra različitima, a ne identičnima, djecu smatra darom, a ne tvorničkim proizvodom, društvenog individualca smatra zabavnim, ali ga ne shvaća ozbiljno, niti mu se da s njim ozbiljno raspravljati, niti vidi zašto mu je društveni individualac potreban za miran kršćanski život, ali ga kao kršćanskog individualca zanima postojanje jednog takvog neobičnog čovjeka kao što je društveni individualac, koji u isto vrijeme dekonstruira samog sebe i sve oko sebe, ali nekim čudom i dalje nastavlja postojati kao čovjek i to kao stvarni čovjek.

Kršćanski individualac nije dao ni pismenu ni usmenu dozvolu kršćaninu da se ispriča za sve ono što on kaže, izrekne i napiše, a kršćanin će se naravno uglavnom bez dozvole i pitanja uvijek ispričati za sve što je kršćanski individualac javno rekao ili napisao bez obzira što isprika nije potrebna. Kršćanski individualac će se ispričati kad ga upozore da je pogriješio, ali svoja predavanja, nastupe i govore nikada ne počinje sa: Hm… ovaj… ispričavam se, ja sam kršćanski individualac.

Umjesto zaključka

Kršćanin se danas apsolutno ispričava gdje god se pojavi. Dok se društveni individualac smatra nadčovjekom koji nikome nije dužan ispriku, dotle se kršćanin ne smatra čovjekom i po njemu svi i svatko imaju pravo udarati koliko hoće, kad hoće i dokle hoće. Društveni individualac se ne boji javno ismijavati kršćanina, jer zna da jedina stvar koju će ovaj učiniti i reći jest da se ispričava što ga društveni individualac ismijava, vrijeđa i obezvrjeđuje.

S druge strane, kršćanski individualac nema potrebu svaki put za isprikom bilo kome, i nervira ga često kad se kršćanin hoće u njegovo ime ispričati za ono što je javno rekao i napisao kad za tim stvarno nema potrebe. Jednostavno, kršćanski individualac se ne boji javno kritizirati društvenog individualca, a dok se u društvenom individualcu ne probudi barem svijest (za savjest ostaje vidjeti) da se i on mora ispričati kršćanskom individualcu, bilo bi lijepo i da se kršćanin prestane non-stop ispričavati i podrži kršćanskog individualca u njegovom zahtjevu da mu društveni individualac duguje ispriku i da nema što s njim ozbiljno razgovarati dok se ovaj barem jedan put – ako ne smije javno da ne prekrši ne daj Bože kakvu društveno nametnutu normu –  onda barem privatno ispriča.

Dok se to ne dogodi, neka i kršćanin sačeka sa svojom isprikom, a ne da svaki put svoj nastup, govor, izlaganje, predavanje, propovijed počinje s neugodom, kašljanjem rastežući kragnu od pritiska i muke, jer prva rečenica obvezno počinje sa: Hm… ovaj… ispričavam se, ja sam kršćanin.

P.S. Kratka poruka kršćaninu:

Dragi kršćanine, prestani se više non-stop ispričavati u moje ime. Znam se sam ispričati kad pogriješim. I molim te, ubuduće se u moje ime ne ispričavaj društvenom individualcu dok se i on ne ispriča meni. Ako to učiniš javno, nisi korektan prema meni. Ako to učiniš privatno, nemoj me obavijestiti o tome, ne zanima me, jer jedina norma koju sam spreman prekršiti jest tvoje stalno i konstantno ispričavanje svima i svakome bez moje usmene i pismene dozvole i bez dogovora sa mnom.

Hvala unaprijed.

Kršćanski individualac.

 

U Sarajevu, 20. 6. 2017.

O. J.

O zlostavljanju preko interneta

Suvremeni način života, kao i njegove brojne tehničke mogućnosti opasno je pomutio granicu između stvarnog i virtualnog svijeta, fenomena i noumena. Postavlja se realno pitanje gdje smo mi uistinu mi? Čovjek ili čovjekov profil – pitanje je sada?

Iako je ovo izvan konteksta onoga što je njemački filozof Immanuel Kant imao na umu i vjerojatno će se neki ozbiljan filozof možda i požaliti da je ovo bagatelizacija tako ozbiljnog mislioca, Kant je podijelio stvarnost, svijet ili kako vam se sviđa na dva djela. Postoji ono što je Kant nazivao „noumen“ ili kako se to u filozofiji kaže stvar u sebi ili stvar po sebi, ono što ta stvar jest.

No, postoji i ono što se naziva „fenomenon“ ili fenomen – odnosno – ono kako mi stvari doživljavamo, vidimo i kako nam se stvari predstavljaju. Postoji li neka veza između Kanta i Facebooka? Možda, ali bolje je početi s jednim drugim elementom prije Facebooka.

Photoshop kao fenomen

Photoshop ili ako želite virtualno uređivanje, sređivanje i dotjerivanje ljudi, stvari i cijele stvarnosti nije samo stvar tehnike, informatike, crtanja i fotografiranja. Mi ili neki od nas koji nemaju adekvatno znanje o blagodatima photoshopa ili virtualnog izgleda uvijek se divimo kako određeni ljudi izgledaju savršeno, utegnuto, dotjerano, i to ne samo oni koji su slavni, nego čak i neki najbliži poznanici.

Fascinira nas kako netko može imati tako dobru liniju par dana nakon poroda, kako netko nema sijedih, kako opet netko drugi ima savršen torzo, nema bora, ima blistave zube. Ta fascinacija prolazi ne samo onda kada određenu osobu, a pogotovo poznanika koji se redovito virtualno uređuje sretnemo uživo i vidimo sve one silne nedostatke, nego fascinacija zna prijeći u pravo razočarenje kada osobu upoznamo u onom pravom „ljudskom“ smislu, misleći pri tome prvenstveno na njezinu osobnosti i karakter.

Kantovski rečeno, gledajući virtualni izgled i predstavljanje naših poznanika mi vidimo ono što nam se predstavlja i kako nam se predstavlja, ali stvarnu osobu, njezinu „ljudskost“ ili kantovski rečeno – noumen, ono što ta osoba stvarno jest u smislu svojih ljudskih kvaliteta, ponekad nam ostaje potpuno nepoznato.

Povremeno i mi sami promatrajući virtualni izgled čovjeka stvaramo predstavu o njegovim ljudskim kvalitetama, iako zapravo ne znamo tko je ta osoba. Zanimljivo je primijetiti, a možda je to i neki psihološki mehanizam, kako osoba lijepog izgleda – odnosno, kada je riječ o virtualnom izgledu, govori se o „savršenom“ izgledu iako ga u stvarnosti zapravo nema – u čovjeku stvara na neki način napast da takvoj osobi – iako je ne poznaje –  pripiše ono što o čovjeku možemo znati samo ako smo stvarno i dugo u osobnom kontaktu s njim, a to su konkretne i bitne ljudske kvalitete, odnosno, karakterne osobine. Isto vrijedi i u obrnutom slučaju ako se nekoga ne smatra lijepim.

Facebook kao fenomen

Ne treba odbacivati koristi društvenih mreža u onome gdje su od velike pomoći u smislu kontakta i komunikacije, razmjene korisnih informacija, te ostalih mogućnosti koje se mogu ponuditi suvremenom čovjeku.

S druge strane, recimo, društvena mreža Facebook koju manje-više svi koristimo iz različitih razloga i potreba, donekle je kao jedan veliki nepregledni svijet fenomena gdje mi kroz fotografije, objave, „lajkove“ susrećemo jedni druge. Ne može se reći kako kada netko objavi sliku, post, video na Facebooku da to nije stvarno, no ovdje se zadržimo na jednom specifičnom fenomenu kojega isto tako svi koristimo, premda psiholozi kažu da upućuje na psiholške poteškoće pojedinaca koji ga praktikuju, a to je fenomen onoga što se kolokvijalno zove „selfie“.

Premda, kako rekosmo, neki smatraju psihološkim poremećajem često slikanje samog sebe ili s grupom drugih ljudi, selfie je zanimljiv jer on postavlja jedno zanimljivo, a opet neodgovoreno pitanje: tko je stvarno ta osoba koju gledam, tko je stvarno taj moj virtualni prijatelj? Ne radi se toliko o tome da podaci o njoj nisu točni ili da to nije ona u smislu pukih informacija.

Radi se o tome koji su njezini snovi i nadanja, što nju ili njega čini osobom iznutra, koje su njegove karakterne crte, odnosno, jednom riječju kako on doživljava svoju ljudskost? Opet, kantovski rečeno, selfie je jedna vrsta suvremenog fenomena, ono kako se netko predstavlja ili kako ga mi doživljavamo preko slike ili videa, ali taj noumen tko je ta osoba u sebi, što su njezine ljudske kvalitete, povremeno ostaje skriveno i nepoznato.

Ima jedno važno pitanje koje muči sve nas na ovaj ili onaj način, a to je kako se može dogoditi i nažalost često se događa da ono što nije stvarno, na neki način što je samo fenomen na kraju izazove stvarne posljedice?

„Cyber bullying“ i problem stvarnosti

Zlostavljanje na internetu ili kolokvijalno Cyber bullying je pojava epidemijskih razmjera, od komentara, pisanja, članaka, videa… To je ogromna praznina i tama. Jedno od pitanja recimo vezano upravo za ovu nažalost jako raširenu pojavu jest kako je protumačiti. Je li internetsko zlostavljanje fenomen?

Generalno nije riječ o fizičkom zlostavljanju i tu već postoji velika razlika, jer fizičko zlostavljanje uključuje fizičko osjećanje određene boli. Fizičko zlostavljanje bi bilo noumen na neki način, jer fizičku bol se zaista osjeća. Cyber bullying je neka vrsta psihološkog zlostavljanja ili virtualnog zlostavljanja čovjeka i naravno postavlja se pitanje je li to samo fenomen ili noumen?

S obzirom na posljedice koje Cyber bullying ostavlja na stvarni i fizički život pogotovo kod mladih, izazivajući i ne tako zanemariv broj samoubojstava zbog zlostavljanja na internetu, ne može se reći kako je to samo nekakav virtualni fenomen koji ne bi imao nikakvog utjecaja na stvarnost ljudskog života. No, kako ga dokazati recimo u slučajevima uvredljivih komentara? Je li dovoljno samo pronaći virtualnog korisnika mreže ili se mora pronaći i stvarnog čovjeka-osobu koji iza toga stoji?

Internetsko zlostavljanje je vrlo uznemirujuća pojava jer pokazuje da postoji nevjerojatno veliki jaz između recimo osobe koja se virtualno dotjera i uredi bilo kroz photoshop, bilo kroz „savršen“ selfie i te iste osobe od krvi i mesa dok sjedi za stolom negdje u kući, uredu, vlaku, metrou i tipka nekakav uvredljiv komentar i nekoga zlostavlja.

To pokazuje da čovjek koji je u isto vrijeme fenomen, dakle kantovski rečeno – ono kako se predstavlja, i noumen ono što on stvarno jest u svom karakteru i ljudskim osobinama podijeljen gotovo na dvije osobe: jednu izmišljenu i drugu stvarnu, gdje ponekad virtualna osoba nema ništa zajedničko sa stvarnom osobom osim malo dotjerane fotografije.

Problem internetskog zlostavljanja je i u tome što oni koji to rade pokatkada jako dobro znaju – upravo – tu razliku koja mnogima od nas izmiče, oni dobro uočavaju da bilo koja društvena mreža nije jednostavno virtualni svijet – fenomen, nego nešto što ima direktan, konkretan – mogli bismo reći fizički utjecaj na stvarnost i stvarne ljude te su sposobni na taj način realno uništavati stvarne ljudske živote.

Postoje mnogi načini, sigurnosti, ograničenja kojim se nastoji doskočiti Cyber bullyingu, i tu svakako treba dodati i razmišljanje o tome tko su ljudi s kojima komuniciramo, čije slike i statuse gledamo? A to je moguće ako smo uvijek svjesni da virtualni svijet, iako prikazuje (kao) stvarne ljude u stvarnim životnim situacijama, zapravo prikazuje samo fenomen, najobičniju predstavu.

Internetska anonimnost kao bijeg od sebe i od ljudi

Ono po čemu je noumen, stvarni svijet, a time i stvarni ljudi postao danas za nas problematičan nije samo prečesto sjedenje pred kompjuterom ili korištenje interneta, nego i zato što mogućnost internetske anonimnosti nas same pretvara u fenomene i mi sami počinjemo prema slikama, lajkovima i postovima formirati predstavu o samima sebi, i susret sa stvarnošću i stvarnim ljudima time postaje teži ili predmet izbjegavanja.

Anonimnost je termin kojim želimo reći kako ne želimo da nas drugi poznaju u našoj ljudskosti, nego im dopuštamo da nas drugi samo vide kao virtualne predstave. A to isto često očekujemo i tražimo od drugih, ne da se susrećemo uživo kao ljudske osobe, nego da se susrećemo kao fenomeni preko društvenih mreža čime stvarni svijet i stvarni ljudi dolaze u opasnost da prestanu imati za nas važnost i postojanje.

Anonimnost stoji u temelju Cyber bullyinga iz razloga što kao prvo, virtualni svijet koji nije stvaran ne nameće čovjeku osjećaj krivnje i moralne odgovornosti, dok u stvarnom svijetu i među stvarnim ljudima to se ne može izbjeći. Drugo, s obzirom da je virtualni svijet na neki način nestvaran, onda se i zlostavljanje preko interneta čini kao nešto što nije stvarno.

Kao da ne zlostavljamo žive osobe od krvi i mesa, nego njihove predstave koje vidimo u slikama, videima, komentarima. Na taj način sebe oslobađamo od neugodnog osjećaja moralne krivnje i odgovornosti, jer uvijek možemo reći to je samo fenomen, to nije stvarno, to ne postoji, dok u stvarnom svijetu, svijetu noumena osjećaj moralne krivnje i odgovornosti se itekako osjeća i doživljava, jer su u pitanju stvarni ljudi od krvi i mesa te njihova bol i patnja zbog zlostavljanja nije fenomen, nego noumen koji ih razara i tjera na uništavanje vlastitih života.

Umjesto zaključka

Zlostavljanje preko interneta upozorava na dva rascjepa koji postaju sve veći i sve teže ih je vratiti u određeno normalno stanje. Tu je rascjep čovjeka, ne nekog univerzalnog čovjeka nego konkretne ljudske osobe koja s jedne strane kao fenomen „obrađen“ u photoshopu i selfiu izgleda „savršeno“, dok je u svojoj konkretnoj ljudskosti, dakle, kao noumen moralno neosjetljiva i hladna te ne osjeća krivicu zbog zlostavljanja kojim uništava stvarne ljudske živote.

S druge strane, dogodio se rascjep stvarnosti – ne neke izmišljene nego konkretne svakodnevne stvarnosti – koja se polako utopila u virtualni svijet i prestala postojati. Iz ova dva rascjepa  gdje fenomen ili predstava sve više preuzima maha na neki način se razvio i rodio Cyber bullying kao specifična negativna pojava.

Internetsko zlostavljanje je stoga i fizički i psihološki oblik zlostavljanja stvarnog čovjeka koji je odlučio iza zastora anonimnosti zanijekati bilo kakvu stvarnu konkretnu odgovornost; koji je jednostavno odlučio zanijekati stvarni svijet i njegovo postojanje, svodeći cjelokupnu ljudsku stvarnost na puki fenomen, pojavu, predstavu. Međutim, iza svake tipkovnice koja piše uvredljive riječi, komentare i zlostavlja druge stoji konkretan čovjek od krvi i mesa – noumen – koji niječe samom sebi činjenicu da on stvarno postoji u stvarnom svijetu i da njegovo tipkanje nije nepostojeći fenomen, nego stvarnost vrlo konkretna, fizička i opasna čije posljedice odjekuju u stvarnom svijetu među stvarnim ljudima i stvarnim životima.

Stoga se recimo samoubojstvo adolescenata zbog Cyber bullyinga ni na koji način ne može i ne smije promatrati kao fenomen, nego kao vrlo stvaran, bolan i razarajući noumen koji svoje početke ima u vrlo opasnoj tvrdnji kako ne postoji ništa izvan photoshopa, lajkova i postova… Kako samo fenomen postoji, a za noumen nas nije briga, jer smo ionako svi anonimni, ali ustvari nismo jer stvarne posljedice samoubojstva samo jedne mlade osobe itekako stvarno svi osjećamo napose njihove obitelji i prijatelji.

 

U Sarajevu, 17. 6. 2017.

O. J.

Exit mobile version