Kategorija: Filozofija

O osjećajima

I osjećaji mogu izumrijeti. Kao rijetke životinjske vrste koje možemo vidjeti još samo na slikama i izumrle osjećaje možemo promatrati kao da smo u muzeju vlastitog nutarnjeg života. Ne možemo ih uskrsnuti. U nama nema takve moći. U nama nema beskonačnog i vječnog svijeta osjećaja. Ili možda ima? Zajedno s nama osjećaji se rađaju. Rastu. Sazrijevaju. Suše se. Otpadaju kao listovi. Nestaju. Onaj osjećaj kojega se možemo prisjetiti, ali ga ne možemo više oživjeti izumro je. Ostao je u nama kao eho prošlog vremena. Osjećaj koji u nama odjekuje, ali ne možemo pronaći u sebi izvor njegovog glasa. Život zna biti poput iščezlog svijeta. Kao odjek mnoštva osjećaja koji ne postoje i ne žive. Kao svijet izumrlih bića. Možemo biti kao muzej. Ili antikvarnica. Ili galerija. Hodamo. Gledamo. Zastanemo. Pred nekim osjećajem se zamislimo. Pokušavamo se sjetiti i odrediti kakav je bio. Njegove konture. Boje. Okus. Miris. Pred sobom imamo njegovu sliku. Bio je ugodan. Topao. Mekan. Nježan. Zanimljiv je naš muzej osjećaja. Naša antikvarnica gdje su osjećaji ponekad naslagani bez reda i naslova. Je li to bila ljubav? Čekaj. Ili je bila privlačnost? Ili je bilo nešto drugo u pitanju? Ili je bila ravnodušnost? Dobar dio života provodimo u muzeju. U antikvarnici. Pokušavamo presložiti osjećaje. Uvesti nekakav red i hijerarhiju. Raspored. Katalogizaciju. Kad nas netko priupita za neki osjećaj da znamo na kojoj je polici. U kojem redu. Pod kojim slovom. Ili brojem. Ili na kojoj stranici. Nerijetko je sve nabacano i razbacano. Izumrli osjećaji. Stari osjećaji. Suhi osjećaji. Novi osjećaji. Živi osjećaji. Slabi. Jaki. Intenzivni. Nekad je u pitanju takva zbrka i nered kao ono kad kažemo da je u nama neobjašnjiva mješavina osjećaja. Ne znamo ih izraziti. Ne možemo ih opisati. Više ne znamo koji su živi, a koji su mrtvi. Kakav cirkus i gungula! Oni se međusobno prepiru. Optužuju. Podupiru. Napadaju jedni druge. Udružuju se jedni protiv drugih. Podmeću si zamke i klopke. Međusobno se mrze. Ili obožavaju. Ne mogu jedni bez drugih. Pamet stane kad se neki od njih međusobno udruže. Kao ljubav i mržnja. Ili prijetvornost i iskrenost. Ili ravnodušnost i euforija. Nemoguće kombinacije i suradnje zbog čega ne znamo izići sa sobom na kraj.

Ne bude uvijek tako. Nekad se osjećaji umire. Puste da jedni pored drugih postoje. Dobijemo priliku da svakog od njih dobro proučimo. Sa svih strana. Ili barem pokušamo. Ti si dakle ljubav? Tko bi rekao da si tako složen osjećaj! Ti si prijateljstvo? Čovjek te nikako ne može do kraja razumjeti! Ti si tuga? Teško je vidjeti tvoj oblik i konture kao da si nešto što stalno mijenja formu! Dovoljno je da ih tek nekoliko vidimo da nam bude jasno koliko smo nerazumljiva i neshvatljiva stvorenja. I sebi. I drugima. Ponekad se najugodnije osjećamo u onom dijelu gdje su izumrli osjećaji. Od njih su ostale slike. Neka vrsta uspomena koje vise na zidovima. S vremenom postane zanimljivo. Nekima od tih izumrlih osjećaja se smijemo. Simpatični su. I sebi se čudimo zar smo zaista to osjećali? Nekima se divimo. Tko bi rekao da smo već tada imali tako ozbiljan i zreo osjećaj? Za neke bismo željeli da su još s nama. Uzdahnemo i pomislimo: Šteta što više nisu s nama! Neki su neugodni. Oni su prekriveni neprozirnom tkaninom. Ne želimo ih vidjeti. Drago nam je što su izumrli i mrtvi jer da oni nisu umrli, možda bismo mi umrli. Što smo mi? Muzej izumrlih osjećaja? Antikvarnica razbacanih emocija? Galerija prekrivenih i skrivenih osjećaja? Kad bismo ih mogli sve složiti na pravi način! Jednom i kako treba! Bez potrebe da ih moramo ikada više preuređivati. Sve ih nabrojiti. Izbrojiti. Svakom odrediti njegovo mjesto. Položaj. Važnost. Potrebu. Dati mu ime. Odrediti mu kad smije i kad ne smije izbiti na površinu. Ali ne ide. Čak i prema onim osjećajima koji su izumrli razvijemo nove osjećaje. Kao da imamo sposobnost uskrisiti iz mrtvih neke među njima. Možda smo na kraju ipak beskonačan svijet emocija? Svijet čije stvarne obrise i pravi oblik ne možemo znati.

U Sarajevu 4. 3. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: anyaberkut

O diskretnom

Diskrecija je nesigurnost. Rastrganost između onoga što pretpostavljamo da znamo o drugom i onoga što drugi tvrde da znaju o njemu. Opterećujuća sumnja u osobu koju poznajemo i ono što o njoj čujemo. Biti diskretan ne znači sakriti i zataškati. U skrivanju i zataškavanju znamo što je istina. Ne možemo biti nevini kad skrivamo i zataškavamo. Ono što se ne zna i u što nismo sigurni ne može biti zataškano. Ali može biti objekt diskrecije. Biti diskretan ne znači biti lažov. Biti netko tko skriva zlo. Diskrecija je danas na lošem glasu. Zabranjeno je biti diskretan jer sudjelujemo u prijevari, zločinu, kriminalu. Unaprijed se kategorički tvrdi da svatko tko pokušava biti diskretan o sebi ili tuđem životu i njegovim problemima mora biti netko opasan i lopov. Smijemo sve, osim biti diskretni o nekomu koga poznajemo jer nismo sigurni. Nemamo pred sobom sve činjenice. Nemamo sve dokaze u rukama. Diskrecija nije površna i nagla odluka da se nešto otkrije ili skrije. Diskrecija je proces koji čovjeku istovremeno daje određenu moć u ruke, ali ga i opterećuje. Znati nešto o drugom što nitko ne zna i ne biti do kraja sigurni je li u pitanju istina ili izmišljotina. Imamo li pravo biti diskretni u okolnostima kada nam je stalo do nekoga? Imamo li pravo čuvati tuđi ugled i dobar glas u trenutcima kada čujemo tek došaptavanja, dobacivanja, sumnjičenja? Imamo li pravo braniti drugoga kada nitko od tužitelja nema hrabrosti javno istupiti i reći što misli, nego samo prenosi od usta do usta nešto što nije ni pokušao provjeriti? I nas može povući rijeka transparentnosti koja ne provjerava i ne utvrđuje činjenice i ne iznosi dokaze. Bučna i glasna transparentnost koja ne dopušta da se čuje drugačije mišljenje. Transparentnost koja nas optužuje da smo ološ, lopovi, prevaranti jer smatramo da ponekad trebamo biti diskretni jer nitko još ne zna svu istinu, jer nitko još ne raspolaže činjenicama i dokazima. Traži se hrabrost i odvažnost da se bude diskretan kada svi drugi nastoje što prije iznijeti nečiji „prljavi“ veš na ulicu javnosti da uzbuđene noge javnosti po njemu gaze i pljuju. I prije nego odlučimo biti diskretni, treba nutarnje snage i svladati samog sebe da preduhitrimo sve ostale i prekršimo diskreciju i iznesemo sve pred oči i uši drugih iako znamo da nemamo svu istinu u svojim rukama. Treba se nositi i s osobnim sumnjama. Je li onako kako drugi govore i pričaju? Pa i ako smo nešto čuli, moramo li biti oni koji će prvi istrčati pred ostale? Kao da smo jedva dočekali da prekinemo šutnju. Nestrpljivost je opasna za diskreciju kao i pretjerana i nezdrava znatiželja. Nestrpljiv i znatiželjan ne znaju uvijek biti diskretni. U svojoj nestrpljivosti i znatiželji sami sebe zavedu misleći da drugom pomažu time što o njemu sve iznose makar je to neprovjereno i polovično. Onaj koji ne zna biti diskretan uvijek misli da ima pravo sve znati i da mora sve znati i da mu nitko ne smije uskratiti znanje. Njegova transparentnost nema granice. Zastupa pomalo pogubnu ideju kako transparentnost ne smije imati ograda i granica i kako se nitko i ništa od nje ne smije sakriti. Što kada sam postane žrtva svoje neograničene transparentnosti? Kada se silovita i neobuzdana transparentnost okrene protiv njega i razotkrije njegove nedostatke i ono što skriva od drugih?

Diskretan bi bio onaj koji pred očima ima potrebu za istinom i želi je znati. Svjestan je da se u nekim okolnostima do istine dolazi sporim koracima. Diskretan je oprezan i pažljiv u svojim sudovima o drugom čovjeku. Ne povodi se za glasinama i tračevima. Ali i ne odbija mogućnost postojanja istine o nekom. Diskretan je karakterističan po tome što je naučio biti strpljiv i izricati svoj sud o drugom tek kad posjeduje svu istinu o čovjeku. Sve dostupne činjenice i dokaze. Javno i otvoreno progovara tek onda kad zna da je sve provjereno i po nekoliko puta prije nego je utvrđeno je li istinito ili nije. Diskretan nije brzoplet i nagao. Strpljiv je i šutljiv jer je nesiguran i u stanju sumnjičavosti. Diskretan se ne stidi sebi priznati kako treba sačekati. Čekanje je njegovo oružje kojim samog sebe oslobađa tereta nesigurnosti i sumnje. Nerijetko je svjestan da je u opasnosti da i sam bude optužen da skriva i zataškava. Da je lopov kao i svi drugi. Da je sve znao, ali ništa nije učinio. Diskretan se ne ponaša po nekakvoj zapovijedi ili naredbi. Diskretan razmišlja i promišlja. Nastoji složiti slagalicu. Zahvaća svojim razmišljanjem što više kako bi imao pred očima sve što bi mu moglo koristiti da shvati ili dopre do istine. Diskretan je šutljiv i nije uvijek od puno riječi. Na neke ostavlja dojam muljatora i mutikaše koji sve zna, a neće ništa da kaže. Zbog toga kod drugih izaziva nepovjerenje i podozrenje. Misle da jer šuti, onda sigurno nešto krije. Ali diskretan ne mora ništa skrivati. Ne mora čak znati ni više ni manje od drugih koji nisu nimalo diskretni i nije ih briga koga će zahvatiti svojim brbljanjem. Diskretan nije nužno podlac koji namjerno šuti jer zna više od svih, ali neće da kaže. Ne mora biti nužno dvoličan i ulizica. Može biti čovjek koji kao i toliki drugi ljudi nije siguran i sumnja u ono što je čuo. Ili može biti netko tko želi sam spoznati istinu, a ne da mu drugi nešto serviraju i određuju kao istinu u koju mora bezuvjetno vjerovati. Ne mora značiti uvijek da biti diskretan znači znati sve, ali o tome šutjeti. Svakako ne mora značiti da je znao, ali nije htio nikomu reći. Diskretan može značiti i onoga koji nije siguran i sumnja. Možda je to i temeljno značenje one sintagme „ponašati se diskretno“. Možda uopće ne znači posjedovati skriveno znanje koje drugi nemaju, ali ga žele pod svaku cijenu. Možda diskretan označava čovjeka koji htio ili ne htio mora, pa i treba čekati i biti strpljiv dok ne dopre do istine. Opasno je diskretnog karakterizirati kao muljatora, mutikašu, skrivača, lopužu koji štiti nekog lažova. Kao što je pogubno i transparentnog uvijek i bez rezerve na povjerenje bez provjere smatrati otvorenim, iskrenim i poštenim. Nije se jednom dogodilo da transparentan svojim nastupom puno više skriva od naših očiju nego bi to skrivao netko tko je diskretan. Stvari su uvijek složenije i drugačije nego nam se čine. Uostalom nigdje ne piše da imamo svako pravo sve znati o svakome niti svakog čovjeka koji diskretno čuva nečiji glas i ugled javno i otvoreno nazvati lažovom i mutikašom. Ne samo da ne znamo sve o čemu je riječ, nekad ni diskretan ne zna. Samo što on zna biti strpljiv, šutjeti i čekati istinu. Mi koji se ponekad hvalimo svojom transparentnošću znamo biti tako nestrpljivi i nagli da nam je istina najmanje važna kada govorimo o drugom čovjeku i nije nas uopće briga za njegov ugled. I kada se ispostavi da smo o čovjeku iznosili laži jer nismo poput diskretnog bili dovoljno strpljivi da sačekamo istinu, lako ćemo optužiti diskretnog da je od samog početka sve znao i šutio. Diskretan uvijek nekako okončava svoj put do istine pod teretom optužbe da je lažov. I onda kad konačno progovori i potvrdi istinu ili zaniječe da je nešto istina jer ima pred sobom sve činjenice i dokaze, optužit ćemo ga da je sve znao od samog početka. Nezahvalno je biti diskretan. Nikoga ne zanima koliko se čovjek namuči strpljivo i šutljivo čekajući da konačno dođe do jasne i prave istine o drugom čovjeku. I nikoga ne zanima koliko je teško bilo biti diskretan sumnjajući u vlastite sudove i živeći često u nesigurnosti oko odgovora na pitanje: koliko poznajemo nekog čovjeka i je li sve istina što smo o njemu čuli? Ili nije?

U Sarajevu 2. 3. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Evgeniy Anikeev

O ritualu

U krivu smo pri pomisli kako je ritual nešto što isključivo pripada religiji i božanstvu. Religiozni rituali kao da nas se ne tiču. Oni nam pripadaju i ne podnosimo ih. Ipak, mi smo ritualna bića. Imamo određene rituale koje svakodnevno ponavljamo. Ili barem od vremena do vremena nešto ritualno činimo i radimo. Ponekad kažemo kako svako jutro radimo nešto ritualno. Uobičajeno. Nešto bez čega ne možemo zamisliti svoj dan. Ili vrijeme. Ne pravimo nikakve magijske obrede. Radije kao da se kroz taj svakodnevni ritual držimo čvrsto povezani s nečim ili nekim. Kao kada muž i žena nakon određenog razdoblja imaju neke zajedničke rituale. Kao što je zajednička kava ujutro. Ili zajedničko gledanje neke omiljene serije. Ili zajednički rad u vrt jer oboje vole neku određenu biljku. Volimo se isticati svojim izrazitim individualizmima i autonomijama. Biti slobodan. Biti sam. Ne dopustiti da budem svezan nikakvim ogradama. Obzirima. Pravilima. Uvjetima. Međutim, ritual nije ništa od toga. Nije pravilo. Ograda. Uvjet. Ritual je način kako se čovjek povezuje sa svijetom i ljudima i ostaje s njima povezan. Ima ih koji su izričito uvjereni kako ne pripadaju nikakvim ritualima i obredima misleći da ovo dvoje pripadaju isključivo svijetu religije i svetom. Međutim, ritual je nešto što ne pripada isključivo i samo religiji. Ritual je način kako se čovjek povezuje i s drugima i sa samim sobom. Ima ljudi koji vole ujutro sami piti kavu i zapaliti cigaretu. Imaju omiljeno mjesto u nekom baru gdje ih se može skoro svako jutro ili svaki dan vidjeti kako sjede u tišini. Prekinuti njihov ritual može samo nešto izvanredno i iznenadno. Sve drugo mora čekati završetak rituala. Ima ljudi koji ujutro ili uvečer imaju određene rituale kojih se drže i od kojih nikada neće odstupiti. Njihova vezanost na ritual kojega svakodnevno i pobožno održavaju nije ništa intenzivniji od nekog snažnog religioznog iskustva. S religioznom predanošću i religioznim žarom ljubomorno čuvaju svoje dnevne rituale od odmaranja u kadi s toplom vodom do čitanja novina poslije tuširanja u kućnom ogrtaču. Može se reći kako je u pitanju laž ili barem zabluda kada čovjek uvjereno tvrdi da nije ritualno biće i da se užasava bilo kakvih rituala. Možda ne podnosi religiozne rituale i obrede, ali to ne umanjuje činjenicu da je on i dalje ritualno biće. U čovjekove dnevne i svakodnevne rituale ne spada samo raditi i činiti nešto što je naviknut i od čega se ne želi odvojiti, nego neke i geste i radnje postanu ritualne. Od sportaša do svakodnevno zaposlenih ljudi, svi imamo neke ritualne geste od kojih nikada ne odustajemo. Ne propuštamo ih učiniti i napraviti. Nije važno kakav će dan biti. Dobar ili loš. Ritualna gesta na početku novog dana osigurava da se osjećamo bolje i opuštenije. Sve će biti u redu. Sve će biti dobro. Ponavljamo u sebi dok ujutro ritualno nešto činimo i radimo.

Ritual nije navika. Navika je nešto što ne smatramo svetim. I svojim navikama ne mislimo kao o svetima ili ne. O svojim navikama mislimo da su dobre ili loše. Međutim, rituale koji su povezani s našim navikama doživljavamo drugačije. Nikada za neki svoj ritual nećemo reći kako je dobar ili loš. Koristan ili beskoristan. Ima nedostatke i prednosti. O svojim dnevnim ritualima mislimo u religioznoj kategoriji. Kada druge upozorimo da je to naš ritual, nitko nas ne smije prekidati i smetati nam. Naš jutarnji, dnevni ili večernji ritual je svet. Izuzeli smo ga iz svakodnevnice. Odvojili od običnog dana. Izdvojili od posla. Od druženja. Taj naš osobni ritual pripada nečemu što je za nas sveto. Kao kad čovjek ujutro nakon doručka odvaja vrijeme da nešto vježba ili sluša glazbu. Ne dopušta nikomu da ga prekida i da mu dosađuje. Drugi reći da je to glupa navika. On će se naći duboko uvrijeđen. Jer to nije navika, to je sveti ritual kojega čovjek pobožno sa začuđujućom religioznom marljivošću i strašću svakodnevno čini. Jedino bi ga apokalipsa mogla spriječiti u obdržavanju njegovog dnevnog rituala. Zanimljivo je kako je čovjek svjestan razlike između navike i rituala makar bili identični. Čovjek zna da drugi neke njegove dnevne rutine smatraju navikama, ali ih on ne vidi uvijek kao navike. On ih doživljava i proživljava kao rituale. Kao religiozne dnevne događaje. Možda je to motiv i objašnjenje čovjekove srdžbe, gnjeva i nezadovoljstva kada mu netko prekine ritual. Osobito ako je razlog ili uzrok nevažan i nebitan. Ritual pokazuje koliko je čovjek, htio ili ne htio, duboko u sebi religiozno biće. Ritual ga povezuje sa svijetom. S ljudima. S obitelji. S prijateljima. Koliko je samo obiteljskih rituala (nažalost danas sve više zapostavljenih i zanemarenih) do kojih se drži koje se ljubomorno čuva kao da su u pitanju religiozne objave i svete religiozne stvari i radnje. Koliko je samo rituala među prijateljima od kojih ne odustaju i inzistiraju na njima i njihovom obdržavanju do mjere religioznog fanatizma i onoga koji odustane od rituala nekoliko puta, spremni su trajno isključiti iz prijateljstva i prijateljskog odnosa. Čovjek se ne može čuditi, pa čak i dobrodušno nasmiješiti, kada ga netko svim silama i svojim ponašanjem želi uvjeriti kako su svi rituali zapravo robovski lanci koje su izmislile religije kako bi čovjeka držale u pokornosti i strahu. Više izgleda da je ritual kao fenomen postojao prije religije i da je zajedno s čovjekom ušao u svijet i da je neraskidivo povezan s čovjekovim bićem. I naši svakodnevni rituali od kojih ne odustajemo, koje ljubomorno s religioznim žarom čuvamo, koje ne dopuštamo da ih drugi ukidaju i da nas ometaju dok ih činimo nam pokazuju da je čovjek ritualno biće, da je sam čovjek nekakav ritual. I da čovjek bez fenomena rituala ne može i ne zna živjeti jer ga ritual povezuje sa svijetom i ljudima. Ritual ga povezuje sa stvarnošću i ne dopušta mu da jednostavno odluta i nestane i pretvori se u bezličnu individuu. Čovjek je čovjek jer je svjestan rituala i ritual ga čini čovjekom. Bez rituala čovjek ne bi mogao i znao biti ljudsko biće.

U Sarajevu 14. 2. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: azur13

O pomirenju

Ne mora uvijek biti za nas tragično kada osjetimo da više ne pripadamo nečijem životu. Možda se svijet ipak nije srušio onda kada smo prestali biti dio užeg kruga ili je između nas nestalo bliskosti. I onda kada se isključenje dogodilo iznenada i neplanirano, treba sve ponovo promisliti. Možda smo se s vremenom udaljili. Onako prirodno kao što se događa da se godine udaljuju jedna od druge bez glasnih lomova i pucanja. Kao što se i mi udaljavamo ostavljajući naše djetinjstvo iza sebe dok lagano ulazimo u zenit života. Ponekad se treba pomiriti s tim da se krug proširuje i da više nismo središte nečijeg interesa. I sami od vremena do vremena širimo svoje horizonte i otkrivamo nove stvari. Netko tko je bio u središtu našeg života prirodno se i neprimjetno udaljio. Više ga nema u našem vidokrugu. Pomiriti se s tim nije pitanje krivnje. Nije onaj nemir koji nam ne da ići naprijed jer nikako ne uspijevamo precizno odgonetnuti gdje je sve počelo i kako. U kom je trenutku udaljenost počela rasti? Nemoguće je odrediti sat i datum. Pomiriti se s tim nije ni onaj pesimistični odnos prema drugima kada, jer mislimo da se rađamo i umiremo sami, trebamo druge držati na udaljenosti od sebe i ne dopuštati im da nam postanu blizu i bliski. Pomiriti se je mirno prihvaćanje da neke udaljenosti dolaze prirodno, kao što i neke bliskosti dođu same od sebe. Ne smijemo zanemariti da naša međusobna udaljenost ponekad nema krivca ni u nama ni u drugom. Nitko od nas ne može cijeli život održavati savršeni krug odnosa u kojem se nitko ne udaljuje niti približava, nego svi kao okamenjeni stojimo uvijek na istoj udaljenosti jedni od drugih. Živimo smo, krećemo se, komuniciramo i nemoguće je i nezahvalno unaprijed trajno odlučiti i odrediti kakav će biti naš odnos i kolika će biti točna mjera naše blizine ili udaljenosti. Nemoguće je hermetički zatvoriti krug svog života i ne dopustiti nikomu da iziđe. Ili zabraniti nekomu da uđe. Krug je suviše porozan i propustljiv da bi nas štitio od blizine koju ne želimo ili sačuvao od udaljenosti koju odgađamo i koje se plašimo. Naša sloboda je suviše nepredvidiva da bi je život poput našega mogao zatvoriti u krug iz kojeg nema izlaska. U cijelom tom raznolikom i ponekad kaotičnom kretanju života uvijek ima vremena da se naučimo pomiriti se i prihvatiti. Pomirenje koje nas uči da nekoga držati i zadržati može biti jednako loše i za nju/za njega i za nas i što više zadržavamo i trudimo se spriječiti udaljenost koja se polako primiče samo otežava ionako već nesnosan odnos ili komunikaciju. Pomiriti se ne znači priznati poraz jer nije riječ o nadmetanju u kojem moramo pod svaku cijenu pobijediti. Pomiriti se je više kao slobodno pustiti da udaljenost učini svoje i od vremena do vremena sjetiti se, ali se nikad ne vratiti natrag jer razlog i motiv više ne postoje. Pomiriti se je više kao biti sretan i zadovoljan jer je udaljenost i onom drugom omogućila da stane na svoje noge, da prodiše, da se pronađe. Pomiriti se je više kao biti zahvalan što smo na vrijeme otkrili i zaključili da udaljenost može biti spas za oboje, kao da smo pronašli vrata koja vode u neki novi život i drugačiji svijet i sada sporazumno zajednički hvatamo za kvaku kako bismo ih otvorili. Svjesni smo da su iza njih dva različita i odvojena puta koji svaki vodi na svoju stranu i međusobno nas udaljavaju, ali nisu od onih putova koji vode u sukob, svađu i mržnju. Pomiriti se je poput priznanja krivice za koju se očekuje pravedna kazna s kojom se slažemo jer su proporcionalne jedna drugoj. Niti ćemo biti manje krivi, a više kažnjeni niti više krivi, a manje kažnjeni. Sve je savršeno na svom mjestu i sad možemo u miru nastaviti dalje. Nema više nemira, nema više preispitivanja, nema više neugodnih iščekivanja, iznevjerenih očekivanja, jalovih prijetnji i ultimatuma. Nema više preklinjanja, proklinjanja, međusobnog vrijeđanja, povrjeđivanja i omalovažavanja. Između nas više nema ogorčenosti i zlovolje. Nema sumnjičenja, podmetanja, laganja i varanja. Pomirenje je potpuno otkrivanje i razotkrivanje svega o čemu se šutjelo, što se podnosilo, što se trpjelo i prešućivalo. Ne mirimo se međusobno dok se prije potpuno ne pomirimo sa sobom. Istinsko pomirenje sa sobom je jedini stvarni, pravi i realni račun našeg odnosa s drugim sa svim onim što smo u taj odnos uložili, što smo tom odnosu pružili i posvetili. Tek pomireni sa sobom možemo istinski objektivno utvrditi i sebi dokazati što smo stvarno dobili, a što izgubili. Ako poslije pomirenja sa sobom i postoji nešto poput žaljenja, samosažaljenja i ljutne, ne trebamo se bojati da će to nad nama prevagnuti i upravljati našim životom. Istinsko pomirenje sa sobom suviše je snažno i moćno da bi ga nešto moglo stvarno uništiti koliko god nas to progonilo i mučilo. Pomiriti se sa sobom i prihvatiti sve što se dogodilo i što je prošlo rađa se i raste i traje. Na to pomirenje treba paziti, o njemu voditi brigu, biti nježan i obziran prema njemu jer je poslije svega za nas jedino ono preostalo kao novi put prema novom horizontu i drugačijem životu.

U Sarajevu 30. 1. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Dejan Krsmanovic

O iluziji

U kratkoj priči spisateljice Carson McCullers  Madam Zilensky i kralj Finske susrećemo iluziju kao način da se preživi. Madam Zilensky je izvrsna profesorica glazbe i dekan fakulteta, gospodin Brook i više je nego presretan što ju je uspio dovesti na sveučilište. Uskoro gospodin Brook primjećuje neobičnost kod madam Zilensky. Ona bezočno laže. Ali njezino laganje, kako primjećuje gospodin Brook, nema motiv. Ne postoji razlog. U želji da je suoči s tim pitanjem, Brook je poziva u svoj ured i objašnjava joj da ona nije mogla susresti kralja Finske jer je Finska demokratska zemlja. U završnoj sceni u kojoj gospodin Brook primjećuje naglu promjenu u njezinom ponašanju, McCullers piše kako Brook odjednom osjeća sažaljenje i ljubav prema njoj pa umjesto da nastavi s razbijanjem iluzije, postavlja pitanje: I je li kralj Finske zgodan? Kratka priča Carson McCullers ne rješava poznatu dilemu: podržati iluziju ili ne? Sudjelovati u tuđem samozavaravanju? Razbiti iluziju iz ljubavi prema istini i stvarnosti kakva ona jest? Priča samo potvrđuje postojanje onih koji ne mogu živjeti bez iluzije i onih koji svjesni tuđe potrebe za iluzijom odlučuju u njoj sudjelovati i podržati je. McCullers piše kako podržavamo tuđe iluzije iz sažaljenja i iz ljubavi. Ono što nam ostaje nepoznato i čega se pomalo plašimo jest što će biti krajnji ishod podrške koju pružamo nečijoj iluziji? Možemo li se pouzdati u svoje samosažaljenje i ljubav prema nekomu i očekivati da će iluzija tek tako proći? Što ako iluzija zahvati tuđi život i njegovo razumijevanje stvarnosti? Što kada više ne budemo sposobni drugog zaštiti od njegovih iluzija i on se pođe suprotstavljati stvarnosti, a time i nama i našim nastojanjima da ga oslobodimo iluzije? McCullers, ne bez temelja, dilemu oko iluzije prebacuje na stranu onoga koji razlikuje iluziju od stvarnosti. Gospodin Brook zna da madam Zilensky živi u svijetu kojega je sagradila od iluzija, dok istovremeno njezine iluzije ne utječu na njezin stvarni posao na fakultetu. Ona radi punom parom i jedan je od najboljih profesora. Gospodin Brook zaključuje u jednom trenutku da je madam Zilensky morala izgraditi svijet iluzija (izmišljena putovanja, prijatelji, susreti, ljubavne veze) jer izvan stvarnosti posla nije imala ništa, nije postojalo ništa stvarno. Izgradila je alternativni život zbog, kako ćemo shvatiti, duboke samoće u stvarnosti. Kako čovjek izgrađuje iluziju, gdje njezina formacija počinje, što je njezin okidač?

McCullers nam svojom pričom pokazuje da iluzija može početi i onda kada je čovjek neprestano uronjen u stvarnost. Kao kada je previše zauzet poslom koji oduzima sve njegovo vrijeme. I previše stvarnosti čovjeka može natjerati da stvori iluziju. Izmisli svijet koji ne postoji jer ne podnosi hladnoću i udaljenost stvarnosti u koju je svakodnevno uronjen. Istovremeno uronjen u stvarnost čovjek tu stvarnost ne podnosi ili je čak mrzi. Tu prema McCullers počinje izgradnja svih naših iluzija. U našoj nesposobnosti da istovremeno budemo u stvarnosti i da je nekim čudnim načinom držimo na distanci od sebe. Kao da McCullers smatra da izbjeći iluziju znači znati uspostaviti odnos između stvarnosti u kojoj jesmo i naše mašte koja nam pomaže da se od stvarnosti odmaknemo. Kada ne uspijevamo izići iz jedne apsolutizirane stvarnosti kojom smo potpuno obuzeti u neki drugi opušteniji svijet poput odmora, zabave, prijateljskih susreta, dokolice, događa se da kao madam Zilensky izmislimo ono čega nema. Stvorimo iluzije i izmislimo laži kako bi ih kao alternativnu stvarnost suprotstavili stvarnosti koju stvarno živimo. Ovdje nastaje dilema, ali ne za nas koji smo izmislili iluziju i laži. Dilema nastaje za druge koji se pitaju je li pametno i mudro podržati nas u našim iluzijama i laganju ili nas treba surovo suprotstaviti stvarnosti kakva ona jest? McCullers progovara kroz lik gospodina Brooka kako ne uspijevamo ukloniti i slomiti nečije iluzije i laži jer nas samosažaljenje i ljubav u tome sputavaju. Ne daju nam da nekoga prodrmamo i bacimo na pod stvarnosti i razbijemo njegove iluzije i iznesemo optužbe na račun njegovog laganja. Međutim, naša podrška nečijoj iluziji i laganju za njegovo ili njezino dobro stavit će nas u jedan položaj neugodnog iščekivanja, čak i straha. Što će se dogoditi ako pustimo iluziju ili više njih da se razmašu? Koji će biti krajnji ishod takvog popuštanja? Što će biti s nama? Hoće li nas onaj čiju iluziju podržavamo prepoznati i prihvatiti, jer madam Zilensky u nekoliko navrata ne prepoznaje gospodina Brooka zbog iluzija u kojima živi? Nismo li i sami žrtve vlastitih iluzija i laganja? Kako možemo drugoga voditi ako i sami u njima živimo? I ne tražimo li od drugih sažaljenje i ljubav kao oblik podrške našim iluzijama i lažima? Šteta je što pripovijetka završava scenom u kojoj gospodin Brook pokazuje samosažaljenje i ljubav prema madam Zilensky, jer bilo bi zanimljivo znati što bi se dogodilo da je gospodin Brook nastavio pružati podršku njezinim iluzijama? Bi li se sve urušilo i bi li gospodin Brook na kraju bio glavni krivac kraha? Nerijetko nam se događa da budemo proglašeni krivima i odgovornima jer nismo na vrijeme zaustavili nečije iluzije i laži koje su rezultirale štetom i problemima? Opet, kako se boriti protiv samih sebe, protiv samosažaljenja i ljubavi koje osjećamo prema nekomu kada vidimo da mu iluzija ne šteti i da sve dobro zasad funkcionira? Privlačnost i opasnost iluzije u njezinoj je nevinosti. Ona u nama izaziva samosažaljenje, ljubav, strah i nelagodu. Dok je podržavamo, osjećamo da možda neće izići na dobro i da će njezin ishod biti loš, možda i porazan za sve. Opet, ljubav i samosažaljenje ponekad nas svladaju i prevagnu nad nama i pružimo podršku i iluziji i laganju. Opasno je podcijeniti moć iluzije. Njezinu snagu kojom kontrolira čovjeka i njegov odnos prema stvarnosti. Njezinu kreativnu moć kojom može stvoriti nešto što u stvarnosti ne postoji. Njezin emotivni intenzitet da u nama izazove samosažaljenje i ljubav koji paraliziraju moć našeg razmišljanja i razumskog sagledavanja situacija. Opet, iluzija je tako spasonosna. Gdje bismo bili bez nje kada ne bismo gajili tolike iluzije i kroz njih pokušavali svladati i upravljati stvarnošću i onim što nam se događa, a što ne možemo prihvatiti i razumjeti od bolesti, patnji do umiranja i smrti. Iluzija je i rušitelj i graditelj stvarnosti. Možda je ta njezina neobična priroda ono što gospodin Brook osjeća kroz cijelu priču. Zna da madam Zilensky živi u iluziji, zna da je to loše i za nju i za sve oko nje, ali istovremeno pun samosažaljenja i ljubavi prema njoj podržava njezinu iluziju i postavlja istovremeno iluzorno i stvarno pitanje: I je li kralj Finske zgodan? Iluzorno za njega, ali stvarno za nju. Stvarno za nju, iluzorno za njega. Kako odrediti preciznu granicu između stvarnosti i iluzije? Kao da se ne može. Kao da stvarnost i iluzija prožimaju jedno drugo.

U Sarajevu 22. 1. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: dolgachov

…O tjeskobi i sigurnosti…

…Tjeskoba se plaši sigurnosti. Želi je izbjeći. Nastoji je zaobići. Kada se u zraku osjeća sigurnost, tjeskoba pokušava umaći. Sakriti se. Tjeskoba se uvijek povlači. Sigurnost uvijek napada. Tjeskoba je bjegunac kojega sigurnost progoni. Sigurnost je kao lovac koji nenametljivo, tiho, ali uporno ide za svojom lovinom. Tjeskoba to zna. Svjesna je da joj je sigurnost za petama. Tjeskoba osjeća da su joj male šanse ako joj sigurnost uđe u trag. Ako dođe do otvorenog sukoba, sigurnost će je svladati. Tjeskoba je snažna jedino kad je sama. Zatvorena u sebe. Neprimjetna. Tjeskoban pravi veliku grešku kada ostaje sam s tjeskobom. Iako ne zna, već je izgubio jer su njegove snage nedostatne protiv razorne moći koja prati tjeskobu. Mora izići iz sebe. To je jedini način. Pronaći drugoga. Osobu. Čovjeka. Ljudsko biće. Nekoga tko ne mora imati ništa. Ne mora biti netko. Ali da iz njega zrači sigurnost. Najčešće su u pitanju oni koji su svladali tjeskobu. Koji znaju kako se tjeskobu hvata, lovi, kako se tjeskobi postavljaju zamke i kako je se svladava. Ako treba, i uništava. I ubija. Izlaskom iz sebe tjeskoban ulazi u neizvjesnu borbu. Tjeskoba će ga svim silama povlačiti natrag. U samoću. U tugu. U bezvoljnost. U podcjenjivanje. U obezvrjeđivanje. Uhvaćen u snažna kliješta tjeskobe istovremeno mora pronaći sigurnost. Tjeskoba to zna. I kao svako zlo koje živi od toga da isisava život i radost iz čovjeka, i tjeskoba pokušava učiniti isto. Iscrpiti čovjeka prije nego pronađe sigurnost. Tjeskoba iscrpljuje čovjeka prokušanim metodama koje je razvila pokušavajući uništiti čovjeka. Nesigurnost. Strah. Bezvoljnost. Apatija. Odsutnost. Povlačenje u sebe. Odbijanje pomoći. Preziranje savjeta. Podcjenjivanje dobrote. Raznovrsna su oružja kojima se tjeskoba koristi protiv nas. Nerado se mora priznati da je tjeskoba vješta i spretna. Kao mudra i drevna ratnica koja je izlazeći na megdan čovjeku, pobjeđivala bezbroj puta noseći iz tih borbi ožiljke, ali i dragocjeno znanje o tome gdje je čovjek najslabiji. Kada je najslabiji. Kada je najnemoćniji. Kad je najbolje napasti. Tjeskoba nije ratnik s kojim se možemo suočiti oči u oči. Ona je podmukli napadač. Napada s leđa. Iz zasjede. Ne bira sredstva. Ne bira oružje. Opasno je pokušati ući sam u sukob s tjeskobom. Njezinim opasnim vještinama rijetko je koji samotnjak među nama dorastao. Međutim, imati uza se drugo ljudsko biće koje u sebi nosi sigurnost plaši tjeskobu. Jer drugi čovjek zna njezine skrivene vještine i tajna oružja. On ili ona zna kako je pobijediti. Sam izazvati tjeskobu na fer i poštenu borbu je nemoguće. Tjeskoba nikada nije poštena kada je riječ o sukobu s čovjekom. Uvijek prevrtljiva, nerijetko kamuflirana, često skrivena može nas napasti i pobijediti bez obzira na oprez. Onaj koji nam ulijeva sigurnost naša je nada i prilika. On zna da se s tjeskobom moraš boriti njezinim sredstvima i oružjem. Podmuklo, naglo, iznenada, napadati je i zasjede i biti nemilosrdan prema njoj. I kad se dogodi da nekim čudom sami svladamo tjeskobu, napravimo uvijek kardinalnu grešku kad nas tjeskoba moli za milost i kada nas uvjerava da nam je lijepo zajedno. Sami. Odvojeni od svijeta i čovjeka. Tjeskoba i mi. I čim se smilujemo, tjeskoba pokaže opet svoje odvratno lice. Onaj koji je siguran nikada ne pravi grešku koju mi radimo. Zato ga trebamo uza se. Kada dođemo u napast da se smilujemo tjeskobi i opet postanemo njezine žrtve, da nas odgurne i nemilosrdno je uništi. Ili ubije. Tjeskoban to ne može. Siguran može. Tjeskobnog i sigurnog razdvajaju milosrđe i nemilosrdnost. Tjeskoban je milosrdan prema nemilosrdnoj tjeskobi i uvijek pada kao njezina žrtva. Siguran je nemilosrdan prema njoj. Zato tjeskoban treba uza se sigurnog jer netko u određenom trenutku umjesto njega mora biti nemilosrdan prema tjeskobi koja iza molbe da joj se smilujemo skriva opasna i ubojita oružja kojima planira napasti i zarobiti našu nutrinu…

O. J.

U Sarajevu 8. 12. 2020.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Chutima Chaochaiya

…O tišini i sreći…

…Teško dolazimo do tišine. Nešto smeta. Viče. Galami. Divlja. Stvara buku. Izaziva nemir. Tišina nije zatvaranje prozora. Zaključavanje vrata. Povlačenje u četiri zida. Skrivanje iza zastora. Bijeg od ljudi. Tišina je mir koji nas prožima. Ohrabrujuća misao. Utješna ideja. Tišina je sreća i sreća je tišina. Sretnom ne smeta vika, dreka, nemir, napetost, dovikivanje, uzvikivanje, buka. Sretan je često i tih čovjek. Traganje za srećom je traženje idealne tišine ili traganje za savršenom tišinom je traganje za idealnom srećom. Nepostojeće mjesto. Mjesto o kojem maštamo. Sanjamo. Negdje gdje smo apsolutno tihi, pomireni sa sobom. Sretni. Sreća i tišina kao da su jedno. Ako tih ne govori, sretan je? Nesretni govore. Dugo. Predugo. Naširoko. Umaraju. Dosađuju. Dolaze s istim pitanjem: Gdje ćemo pronaći tišinu? Ne mogu je pronaći. U nesretnom tišina ne prebiva. Iz njega uvijek nešto ili netko progovara, prigovara, prijeti, doziva, opominje, napominje, objašnjava. Sretan je identičan tišini. Ne govori. Nema o čemu. Nema komu. U njemu su tišina i sreća isto što i on sam. Šuti. Osmjehuje se. Gleda nesretne. Sluša njihovu viku i dreku. Nesretni ne podnose njegovu šutnju. Smeta im njegova tišina. Zavide. Iz zavisti i zlobe viču na njegove uši: nesreća, buka, jauk! On je tih. Kao da ne pripada njima i njihovom svijetu nesretnih. Rado bi ga uklonili iz svog svijeta. Ali se boje. Što ako nestane, zar neće i tajna tišine s njim nestati? Čekaju da otkrije svoju tajnu: kako je otkrio tišinu i u njoj sreću i kako je otkrio sreću i u njoj tišinu? Sretni i nesretni ne razlikuju se po sreći. Njih razlikuje tišina. Sretne skoro i ne čuješ koliko tiho prolaze svijetom. Nesretni sebe najavljuju cijelom svijetu i svemiru kada dolaze, kada prolaze i kada odlaze. I njihova je vika nesnosna. Svijet odjekuje od njihovih urlika. Ljutnja, nezadovoljstvo, srdžba, podmetanja, vrijeđanja, podcjenjivanja, klevetanja, ogovaranja odjekuju njihovim svijetom. U svijetu sretnih ništa se ne čuje i tišina prekriva njihovo postojanje. Nesretni ih ne mogu čuti. Kada bi nesretni mogli nakratko zašutjeti možda bi čuli sretnog kako tiho govori: Tišina i sreća su isto i zato ih je tako teško pronaći…

U Sarajevu 10. 12. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Antonio Guillem

…O objašnjenjima i nama…

…Sigurni kako možemo objasniti. Uvjereni da imamo pravo na objašnjenja. Čarobna riječ, ključ za sve skrivene tajne: objasniti! Sve. Svakomu. Svima. Život slažemo od arhitekture objašnjenja. Mali i pravilno oblikovani elementi. Oholi u svojoj taštini. Razum nas strukturira kao moć: Ja imam objašnjenja za sve, pitajte mene! Ja znam tajnu: Svako zašto ima i svoje zato! Naše magično: Ja znam! Neobjašnjivo ne postoji. I onda se dogodi. Naglo. Iznenada. Pomalo. Vidljivo. Nevidljivo. Tiho. Glasno. Arhitektura naših objašnjenja koju smo ljubomorno gradili i čuvali se urušila. Bespomoćno gledamo ruševinu. Svi oni sigurni: ja znam! ja imam objašnjenje!, lebde u zraku. Bez oslonca. Nema temelja. Nemaju boljih odgovora za koje bi se uhvatili. Zajedno s njima i mi osjećamo slabost smisla našeg postojanja. Naša objašnjenja. Nekad davno tako čvrsta. Za njih smo bili spremni učiniti i puno više od deklarativnog vjerovanja u njih. Za njih smo bili spremni boriti se. Trpjeti. Gladovati. Žeđati. Mučiti se. Podnositi sve i svakoga. Čak i umrijeti. I onda kao sa svim tajnama i misterijama koje se odnose na čovjeka dogodi se nekakav magični preokret. Čujemo samo glasan zvuk kao pucanj: paf! Objašnjenja su nestala? Pobjegla? Izbrisana? Tko će znati. Jedino što je ostalo je tup osjećaj da ih nema. Koliko smo se u njih uzdali. Zaklinjali se. Sve ima objašnjenje. Sve ima odgovor. Na kraju skoro ništa nema objašnjenje. Odjednom ne znamo objasniti tko smo. A tako smo bili sigurni. I ono što smo mislili da je objašnjeno, ispostavilo se kao simpatična prevara našeg razuma koja nas zavede. Slatka iluzija kako sve ima i mora imati objašnjenje. Iluzija na kojoj strpljivo i pažljivo izgradimo život slažući poput pravilno oblikovanih kamenih blokova objašnjenje po objašnjenje. Mislimo cijelo vrijeme kako je temelj čvrst. Stabilan. Racionalan. Sve dok jedno objašnjenje ne pokaže prve znakove pucanja i propadanja. Uskoro i ostala objašnjenja kao po naredbi slijede taj isti put propadanja, stradanja čak i umiranja. Nije li to onaj trenutak kada sebe promatramo i na pitanje tko smo, odgovaramo: Tko sam? Hm, teško pitanje. Zapravo kad bolje razmislim ne bih znao. Neobjašnjivo je…

U Sarajevu 12. 12. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: rawpixel

..Samoća i usamljenost…

…Samoća je potreba. Usamljenost je bolest. Sam slušati valove. Sam gledati plavetnilo. Sam ponuditi lice i tijelo kiši i vodi. Sam hodati puteljkom. Sam nije usamljen. On čuje valove. On gleda plavetnilo. On osjeća kapi. On primjećuje puteljak. Usamljen ne čuje, ne vidi, ne osjeća, ne dodiruje, ne primjećuje. Val, nebo, rijeka, šuma trebaju samom. Od vremena do vremena sam ima potrebu za njima. Želi ih za sebe. Sam kroz njih pronalazi sebe. Sam prihvaća da i drugi ponekad trebaju biti sami. Ne zavidi im što valove, nebo, rijeku i šumu čuvaju za sebe. Usamljen ne čuje val, ne vidi plavetnilo, ne osjeća kap, ne primjećuje puteljak. Val, nebo, rijeka i šuma usamljenom ne pripadaju. Ne želi ih. Nema potrebu. Usamljen ne razumije same. Misli da su bolesni. Sami razumiju usamljenog. I žele pomoći. Probuditi u njemu potrebu i želju. Sam i usamljen su različiti. Usamljen nema potrebu za valom, plavetnilom, rijekom, dodirom, osjećajem. Sam nastoji u njemu probuditi potrebu. Izazvati želju. Potreba i želja razlikuju samog i usamljenog…

U Sarajevu 14. 12. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: szemvik

O biografiji

Skloni smo promijeni sjećanja o sebi. I o drugima. Nitko nas ne ograničava na koji ćemo način misliti o sebi. Nitko ne može saznati. Čak ni oni koji su dio naših sjećanja ne znaju koju smo im ulogu dodijelili. Od usputne veze možemo stvoriti neprežaljenu ljubav, kao što i od humora na naš račun možemo stvoriti neoprostivu uvredu. Na početku se trudimo sve zapamtiti. Složiti sjećanja prema redoslijedu događaja. Ne umetati ono što im ne pripada. Izbaciti ono što se slučajno uvuklo bez našeg znanja. Dobar dio života trsimo se da nam sjećanja budu jasna, točna i precizna. Ispravljamo one koji o nama pamte ono čega nije bilo. Raspravljamo vatreno s onima koji u naša usta stavljaju riječi koje nismo izgovorili, kao i misli koje nismo mislili. Neko vrijeme se borimo strpljivo da naša biografija bude čista i uredna. Onda nastupi vrijeme kada se umorimo. Sve nam je teže boriti se s vjetrenjačama. Sve je zahtjevnije održavati u mislima tolike ljude koji o nama misle, govore i izvlače iz vlastitih sjećanja nešto o nama. Sve nas manje zanima ono što nam žele reći o nama samima. Negdje u nekom trenutku života otkrivamo da je nevažno. Nepotrebno. Gubljenje vremena. Svakom našem biografu koji nas stalno prati, kontrolira, slijedi i uhodi nemoguće je odgovoriti i objasniti. Neugodno je živjeti i misliti kada nas dežurni promatrači našeg života i življenja stalno prate. i osluškuju. Što ćemo reći? Izgovoriti? Napisati? Kada? Kome? Na koji način? Kojom bojom i tonom glasa? Kakva je grimasa našeg lica? Kakve su naše geste? Nezahvalno je biti čovjek kada vam ne dopuštaju mogućnost da promijenite mišljenje, stav, govor, istup, ideju, misao jer ste nešto novo naučili i saznali. Nezgodno je biti čovjek kada vas hvataju i love za svaku misao, čak i onu koja je skrivena i od vas samih. Nezahvalno je bilo što reći kada u vašem umu pronalaze ono čega nema i stavljaju u vaš um kao da je to ideja koja je neraskidivo povezana s vama. Teško je biti čovjek kada ne možete odbaciti nijedan dio svoje prošlosti jer čuvari vaše biografije sve o vama imaju zapisano. I više od onoga što ste ikada mislili. Tomovi i tomovi njihovih sjećanja ispunjeni su izmišljenim i nepostojećim o vama. Kad ne bi bilo vas, i njihova misao bila bi ne samo siromašna i oskudna nego potpuno prazna. Oni misle i govore zahvaljujući vama. Od vaše riječi naprave tekst, od vaše misle stvore sustav i od vašeg sjećanja stvore biografiju koja govori o vama, ali vas u njoj nema. Jer to niste vi. Jer to nije vaša biografija. Jer to nisu vaše riječi, misli, ideje. Treba li se suprotstavljati? Boriti se? Tko će skupiti rasuto perje kada se umjesto laganom vjetru treba suprotstaviti oluji? Tko će sabrati naše riječ i misli, sve ono što smo pomislili i izgovorili i složiti ih da odgovaraju našoj prošlosti i onome kakvi smo bili? Sami ne možemo koliko god se trudili. Kako će onda moći drugi, a tek oni koji nisu dobronamjerni? Zašto imamo potrebu uređivati prošlost i sjećanja? Pretvarati ih u ono što nisu. Ne postajemo li time manje autentični i manje ljudi? Kako se zove onaj koji svoja sjećanja i prošlost ispuni lažima i izmišljotinama? Može li se još uvijek nazivati čovjekom? Nije li i loše i zlo i pokvareno i ono čega se stidimo i sramimo također dio nas?

Nikad nismo bili savršeni. Čemu sada jedan život pretvarati u obmanu? Pretvarati se u iluziju od ljudskog bića. Dovoljno je opterećujuće što nam drugi stvaraju sjećanja i prošlost. Previše se čovjek od njih umori da bi imao snage i volje preslagivati vlastita sjećanja i ponovo stvarati samog sebe. Predugo objašnjavamo što smo nekad mislili i što smo htjeli reći. Naporno je čak i pomisliti što bismo sve morali poduzeti da nešto promijenimo. Gubimo dragocjeno vrijeme trošeći se na ispravljanje netočnih i krivih navoda. Izgubiti najveći dio života na popravljanje citata koje nam pripisuju može biti samo promašaj od kojega ćemo biti zlovoljni. Zlovoljni jer umjesto da živimo bavimo se prošlim. Promašit ćemo smisao života i ljepotu življenja ako ćemo svakom tko nas je jednom nekad čuo ili slušao pokušati objasniti što smo točno rekli i na koji način smo to izgovorili i kakvim gestama smo to ispratili. Svijet koji nas okružuje pun je uvredljivih, osjetljivih i naćuljenih ušiju i koncentriranih pogleda koji nas stalno prate. S papirom i olovkom u ruci prate sve što govorimo, činimo i mislimo. Glupo je truditi se u takvom svijetu oko istinitosti onoga što smo nekad davno izgovorili. I ne sjećamo se više. Sve i kad bismo željeli razjasniti, ne umijemo jer smo već zaboravili. Zar se netko od nas stvarno sjeća svih izgovorenih riječi i mišljenih misli? Ako ne možemo vjerovati sebi, zašto vjerovati nekom drugom tko nam zlobno i zlonamjerno pokušava otrovati sjećanje i prošlost? I bez tuđih podmetanja znamo da smo daleko od savršenog. Nije li dovoljno što se sami sa sobom ponekad moramo susresti kako bismo utvrdili da smo bili loši prema drugima? Dobro bi bilo prestati objašnjavati i početi živjeti. Ni sami na kraju nećemo znati što su naša sjećanja i što je naša prošlost. Sve će se to izgubiti, potamniti i izblijediti. Jedva ćemo se sjećati onoga jučer ili jutros. Drugi će se sjećati umjesto nas, a kad nas ne bude, o nama će se govoriti kako smo rekli ovo ili ono, mislili ovako ili onako. Tko zna hoće li to uopće odgovarati onome što smo bili i kako smo živjeli. Sve što jesmo i kako živimo uvijek je s nama i u nama, ako nešto i ostane od nas, riječ je o fragmentima za koje oni koji nas uporno prate i uhode misle da čine cijelu sliku čovjeka koji smo u prošlosti bili i živjeli. Ponekad smo tvrdoglavi na vlastitu štetu i potpuno beskorisno. Uvjeravamo sebe kako se sve može ponovo napisati. Čini se tako jednostavnim. Izbriši sebe i izmisli i domisli novog. Čistog. Svetog. Savršenog. Nevinog. Čemu? Kome smo na kraju odgovorni i pred kime stojimo kao pred onim kome smo dužni položiti račun zašto nismo uvijek bili na razini ljudskog i čovječnog? Pred sobom. Sebe ne možemo izmisliti. Možemo obmanuti. Zavarati. Pokušati pobjeći. Tražiti od drugih da nam pišu panegerike, da nas slave, da hvale našu veličinu, humanost, dobrotu, plemenitost. Od drugih možemo zahtijevati da izmisle nekoga umjesto nas. Nekoga novog. S novim riječima i mislima. Nekoga koga ne možemo prepoznati. Nekoga za koga znamo da nismo mi, ali radi taštine i sujete sudjelujemo u stvaranju njegovog lika. Naše postojanje u sebi skriva naša autentična sjećanja i dijelove prošlosti. I njima se ne može umaći. Od vremena od vremena nas podsjete da je beskorisno i uzaludno pokušavati stvarati od sebe novog čovjeka s drugačijom prošlošću. Takva nastojanja umaraju. Valja živjeti život i onda kada znamo da nismo bili onakvi kakvi smo trebali biti, i da su naši pokušaji da se predstavimo drugačije i u novom svjetlu isprazni i promašeni. Treba živjeti, a ne cijeli život pokušavati popraviti prošlost i sjećanja. Uvijek će se naći netko tko zna kakvi smo stvarno nekad bili i kako smo živjeli. Zašto živjeti stalno u strahu da će se naša laž o prošlom ja koji je bio bolji svaki tren rasplinuti? Lakše je ne graditi iluzije i obmane o tome kakvi smo bili barem dok nas pamćenje na prošlost još uvijek služi. Kad nas pamćenje izda, bit će svejedno, ionako se nećemo ničega sjećati…

U Sarajevu 2. 1. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Diego Schtutman

Exit mobile version