Filozofija – Stranica 4 – Poptheo Web Portal

…Riječi…

…Kakve su riječi utkane u nas, takvi smo kao ljudi. Odrasli smo, živimo i umiremo kroz riječi. Poput mnoštva malih pečata riječi se utiskuju u nas duboko ispod naše kože. Riječi sjedinjene s nama kroz nas progovaraju. Ako su u nas utisnute riječi pesimizma, vrijeđanja, nepoštivanja, zlobe, bivamo ljudi koji su pesimisti, vrijeđaju, ne poštuju, bivamo zli prema sebi i drugima. Riječi dobrote, podrške, razumijevanja, nježnosti, radosti, veselja rađaju dobrog čovjeka. Bezbroj utisnutih riječi prošle su kroz nas. Nepregledan je broj ljudi koji su ovdje ili ondje neku svoju riječ utisnuli u našu dušu i time nas počeli oblikovati kao ljude. Roditelji, rodbina, braća, sestre, prijatelji, učitelji, profesori su nas svojim riječima modelirali i oblikovali. Danas kao zreli i odrasli razumijemo. Svaka riječ koja nam se usjekla u pamćenje trajno ostaje s nama. Tolike riječi: podrška, savjet, ohrabrenje, ljubav, poticaj, pohvala, zahvala. Tolike riječi: odbijanje, šutnja, prijezir, uvreda, omalovažavanje, psovka, vrijeđanje, ponižavanje. Beskrajan niz izgovorenih riječi od kojega se sastojimo. Ne uspijevamo sakriti ni jedno ni drugo. Ni ako smo dobri i radosni jer smo odrasli kroz te riječi. Ni ako smo ogorčeni, pesimisti i nepovjerljivi jer su nas, nažalost, i takve riječi oblikovale. Zar ne možemo od vremena do vremena slušajući nekoga dok govori osjetiti kakve su riječi utisnute u njega? Kakvi su skriveni pečati udareni iznutra u njegovu kožu? Koje su ga riječi oblikovale i zašto je takav kakvim ga doživljavamo? I kad nas netko pokušava prevariti i sakriti od nas riječi koje su u njemu trajno nastanjenje, uvijek neka riječ pronađe načina da prođe kroz postavljene zamke i progovori. Dobra ili zla riječ. Tu riječ je teško uhvatiti. Gotovo ju je nemoguće čuti. Treba znati pažljivo slušati kako bismo u pravom trenutku čuli riječ. Riječi u nas utisnute su rijetke. Nema ih puno. Teško ih je sve zapamtiti. Mnoge su zaboravljene jer ih nismo mogli podnijeti. Neke su uvijek prisutne u nama i u našim ustima jer u njima pronalazimo oslonac i snagu. Najgore su one koje želimo izbrisati, ali ne uspijevamo. One koje u nas utisnute bole i ranjavaju. Čovjek je satkan od riječi i već prema tome koje su riječi u njega utisnute biva lošim ili dobrim čovjekom. Zlokobne riječi rađaju zlog čovjeka. Dobre i pomirljive riječi rađaju dobrog čovjeka. U svom najdubljem biću čovjek je ono što su riječi kojima je oblikovan. Dobar, zao, loš, radostan, sretan, nesretan, ogorčen, pesimist, optimist. Sve to može biti jedan te isti čovjek. Riječi koje su nas oblikovale su mješavina naše dobrote i našeg zla. Ovo dvoje se riječima u nas utiskuje i ostaje s nama cijelog života. I onda kada riječi volimo jer su dobre i onda kada riječi ne možemo podnijeti jer su zle. Riječi ostaju s nama i u nama…

U Sarajevu 13. 12. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: lightwise

…Otpor…

…Šutiš. Trpiš. Podnosiš. Zaboravljaš. Previđaš. Ne reagiraš. Lažeš sebe. Prepuštaš drugima. Ostavljaš nepoznatima. Strah ako netko dozna. Neugodnost ako netko čuje. Bojazan ako se vidi. Ponavljaš. Ne mogu. Ne znam kako. Nemam snage. Nemam volje. Ne vidim razlog. Nema smisla. Tako treba biti. Nepromjenjivo. Predodređeno. Sudbina. Usud. Bog. Bojiš se. Obziri, navike, pravila, zakoni, običaji, odredbe, zahtjevi, prohtjevi, naredbe, uredbe, propisi. Čuješ ih kako govore: Tako treba biti. I vjeruješ. I usvajaš. I prihvaćaš. Šutnju, trpljenje, zaborav, laž, skrivanje, prepuštanje, ostavljanje. Uvjerili te. Zaveli te. Prevarili te. Vjeruješ u magičnost, nesalomljivost, svetost, nepovrjedivost, vječnost onoga: tako treba biti. Šuti. Odustani. Zaboravi. Laži. Prepusti. Odbaci. Ostavi. Umri. Nestani. Ne treba. Nikad nije trebalo. Nikad neće. Kako treba biti nasilje, zlostavljanje, vrijeđanje, odbacivanje, mržnja, zlo? Ništa ne treba biti. Ništa postojati. Osim tebe i tvoje pobune. Umireš svojom šutnjom. Živiš svojom pobunom. Nisi šutnja jer ne želiš umrijeti i nestati. Ti si pobuna jer želiš živjeti i biti život…

U Sarajevu 15. 12. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Jasminko Ibrakovic

…O umoru…

…Onaj umor koji nas prekrije kao nevidljiva prašina. Kao plašt koji nas ogrne. Kao nisko, oblačno i nepomično nebo koje nas pritisne. Kao ustajala močvara koja nas guši. Biti umoran. Umoran sam. Umorna sam. Tupa bezvoljnost koja paralizira naše ruke. Naše noge. Prste. Onaj osjećaj kada boli gdje kod se dodirnemo. Ali ne boli izvana. Ne boli dodir. Nešto unutra boli. Neka odsutnost. Udaljenost. Nezainteresiranost. Umor. Stanje kada radost boli. Veselje smeta. Mir stvara čudan nutarnji nemir. Htjeti uraditi sve i ne učiniti ništa. Pustiti se. Prepustiti. Odustati. Gledati u prazno. Slušati zvukove, ali ne čuti ništa. Sjediti i zuriti. Čekati nikoga. Očekivati ništa. Tražiti da se ne pronađe. Činiti besmislene napore koji nigdje ne završavaju. Raditi bez cilja. Trošiti se bez svrhe. Živjeti bez motiva. Hladno stajati pored vlastitog života i pustiti ga da ide bez nas. Ne znati kad će se dosada okončati. Predati se ničemu i nikomu. Samo stajati. Zuriti praznog pogleda u sve što se događa. Biti nesvjestan ljudi oko sebe. Isprazniti se od empatije. Od srdžbe. Od snage. Od života. Duboko uzdahnuti i onako za sebe i bez ikakvog razloga reći: Umoran sam… umorna sam… Od čega? Ne znam. Strašno umorni. Ne znamo zašto. To je i najgore. Biti umoran od svega bez objašnjenja onda kada smo potpuno nepokretni i nepomični. Ne radimo ništa. Ne očekujemo ništa. Ne tražimo ništa. Ne želimo ništa. Čak i da nas ostave na miru, umor će ostati. Možda si samo poslije svega umoran od sebe? Ne možeš sebe ostaviti negdje drugo i tek tako otići, pobjeći, otputovati. Sam sebe pratiš kao sjena i tvoj umor ide s tobom. Samo što taj umor nije sjena jer sjene nemaju težinu…

U Sarajevu 15. 12. 2020.

O. J.

Izvor f(oto): 123rf.com; Copyright: Antonio Guillem

O onome na kraju života…

„Skončati moraju sva živa bića, bića koja nastanjuju zemlju, ali za umiranje kadar je jedino čovjek“. (Eugen Fink)

Koliko god smo nekomu bliski, njegova smrt je njegova. Nije naša. Može nas pogoditi. Poremetiti tijek života. Nema straha od smrti kada drugi umire. Ima stanja šoka. Neprihvaćanja. Nerazumijevanja. Odbijanja. Ali nema iskonskog straha od smrti. Iskonski strah je moguć pred vlastitim iskustvom. Neugodnu istinu čovjek otkriva pred svojom smrću. Istinu kako nitko, ali baš nitko ne može zauzeti njegovo mjesto. U susretu s njom čovjek otkriva da je sam. Olakotno je što su toliki ljudi uz njega. Tješe. Brinu. Ohrabruju. Trebamo biti zahvalni i prihvatiti njihovu empatiju. Ono što ne želimo prihvatiti je užasna privilegija koju prirodno ne želimo i odbijamo. Privilegij spoznaje da stojim pred svojom smrću. U takvom graničnom trenutku života čovjek smrt počinje gledati kao osobu. S njom razgovara. Prijeti joj. Iskren je pred njom. Žali joj se na težak život, na loše ljude, na pretrpljeno zlo. Ne kriju svoj strah. Svoje gnušanje i odbojnost prema njoj. Nama koji, nažalost, u nekom trenutku moramo biti svjedoci takvih razgovora između osobe i njezine smrti dotični se čini kao da je skrenuo pameću. Kako može pokušati biti prisan prema nečemu tako ogavnom kao što je smrt? Ali zar i poneki pjesnik nije pjevao svoje stihove smrti kao da je ona voljena žena kojoj se obraća s puno žara i strasti? Zbog njezine neshvatljivosti čovjek se prema smrti ponaša kao prema osobi. Kao da bi obraćajući joj se biranim, probranim i ljupkim riječima ona progovorila njemu i rekla mu tko je ona, zašto postoji i zašto među svim živim bićima samo čovjek ima o njoj svijest? Zašto je čovjek ono biće koje misli da može komunicirati sa smrću? U kojem ju trenutku odnosa prema njoj čovjek prestaje tretirati kao stranca i prilazi joj kao poznanici? Nama živima i zdravima je to neshvatljivo, morbidno i bolesno. Mijenja li se odnos onda kada se čovjek s njom pomiri jer je neizbježna? Ili onda kada se ona čini kao izlaz? Ima nešto nedokučivo u čovjekovom odnosu prema smrti. Nešto što oživi u trenutku kada se prema njoj odnosi prijateljski. Luda nada i još luđa vjera da je smrt osoba koja zastupa nekoga tko se nalazi iza ili poslije nje. Netko tko je skriven. Tko ne može biti dostupan drugačije nego kroz smrt. Nada koja čovjekov razgovor sa smrću pretvara u neku vrstu igre zagonetki. Na čovjekovo tko si, smrt odgovara: Oh, ne brini za mene, ja sam samo tu da budem prijelaz ili ako ti je draže most; odvratna sam i ogavna da budeš zahvalan što nisam vječna… Možda naš odnos prema smrti na kraju proizlazi iz onoga što je o njoj zapisao filozof Eugen Fink: „Skončati moraju sva živa bića, bića koja nastanjuju zemlju, ali za umiranje kadar je jedino čovjek“. Čovjek na kraju svega jedini može razgovarati s ponorom i prazninom. Možda i čuti glas: ne brini o meni, ja sam prijelaz, kad prijeđeš, vidjet ćeš i osjetiti što je oduvijek bilo i jeste ono što vi ljudi nazivate istinskim životom, ja sam samo zastor…

U Sarajevu 23. 12. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: wbraga

O blizini

Blizina uključuje intimnost. Biti blizu, biti blizak nekomu, približiti se. Smanjiti udaljenost između nas ne znači blizinu. Možemo smanjiti udaljenost do te mjere da osluškujemo dah onog drugog, a ostati strancima. Udaljenost se smanjuje među predmetima, među neživim stvarima. Tehnologija je svela udaljenost na najmanju moguću mjeru. Ali to još ne znači da između nas egzistira blizina. Udaljenost se smanjuje naglo. U trenutku. Sada smo ovdje. Sutra smo ondje. Smanjiti udaljenost ne znači uvijek biti nekomu blizu. Jedan grad kroz kojega se vozimo i smanjujemo udaljenost između njegovih dijelova može nam ostati nepoznat. I događa se da ne osjećamo blizinu i bliskost prema gradu. Čovjek s kojim komuniciramo može ostati stranac bez obzira na to koliko brzo možemo smanjiti udaljenost među nama. Udaljenost je eksplozivna. Iznenada se poveća. Nenadano se smanji. Blizina je nečujna. Rađa se s nama i cijeli život se nastoji u nama roditi. Samo je čovjek svjestan razlike između udaljenosti i blizine. On osjeća što su one. Udaljenost mu je korisna. Kao sredstvo. Može izračunati. Može izmjeriti. Može upotrijebiti. Blizina mu je potrebna. Za njom čezne. Blizinu ne mjeri. Ne računa. Blizinu osjeća. Proživljava. Živi. Smanjili smo udaljenost, ali time nismo nužno postali bliži jedni drugima. Udaljenost i blizina nisu proporcionalne. Blizu se može biti i onome tko je mjereći i računajući udaljen na drugom kraju grada, na drugom kraju zemlje. Udaljenost približava stvari i predmete. Udaljenost može dovesti ljude jedne drugima, ali to ne znači da smo blizu jer stojimo jedno do drugog ili se nalazimo u istom prostoru. Blizina je nemjerljiva. Odsutnost udaljenosti ne garantira nam nepresušne izvore blizine. Blizina nema ništa s fizičkim mjerama osim kada za dva nepokretna i mrtva predmeta kažemo kako su blizu jedan drugom. Ali to nije blizina za kojom čeznemo. Ljudsko biće nije mrtvi i nepomični predmet. Dvoje mogu biti svakodnevno zajedno u istom prostoru mjesecima, godinama a da među njima nema blizine. Koliko god svladavali udaljenost, osjećamo da ne možemo postati ono čemu se približavamo. Kao kad se dovezemo do neke ulice. Mi nismo ulica. Ona je nešto drugo. Uvijek će tako ostati između nas i stvari s kojima dijelimo udaljenost. Nikad nećemo biti identični onome prema čemu se krećemo i smanjujemo udaljenost. To je i najveća slabost udaljenosti. Ona spaja. Približava, ali nema u sebi moć da nas poveže u jedno s onim čemu smo se približili. Ovdje leži varka. Ako smanjimo udaljenost, postat ćemo jedno s onim što nam je blizu. Ne možemo se sjediniti s predmetom, sa stvari, s gradom, s ulicom, sa statuom koju promatramo. Ipak, smanjujući udaljenost, čovjek se nada sjedinjenju. Blizina je čežnja za sjedinjenjem. Biti jedno s onim koji/koja me privlači k sebi. Biti jedno s onim/onom koja me poziva svojim bićem da dođem bliže njemu/njoj. Samo nas drugo ljudsko biće može pozvati da mu budemo blizu. Ili mi njega. Predmeti i stvari ne mogu. Zato smanjujući udaljenost, ne ostvarujemo uvijek blizinu. Blizina je čežnja za sjedinjenjem, a ne mjerljivo smanjenje udaljenosti između nas dvoje. I drugačije zvuče riječi poziva koje nam govore: dođi, budi blizu i budi uz mene i sa mnom od riječi vozi, leti, plovi, kreći se i hodaj jer treba smanjiti udaljenost.

U Sarajevu 20. 12. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Olena Yakobchuk

…O krivnjama i tragedijama…

…Je li se moglo učiniti više? Gdje smo pogriješili? Što smo propustili? Ovim pitanjima počinju naše krivnje. Stanja u kojima pokušavamo odgonetnuti ono što ne možemo prihvatiti i što ostaje neobjašnjivo. Neke krivnje imaju svoj uzrok. Znamo objasniti kako se dogodila tragedija. Svjesni smo da smo krivi. Nije ugodno. Ipak, spoznaja da smo odgovorni zatvara inače nepodnošljivi krug krivnje. Krivi smo. Treba izdržati. Treba trpjeti. Priznati. Pokajati se. I nositi teret. Što s tragedijom koja nema objašnjenja? Koga kriviti? Gdje pronaći objašnjenje? Kada ne uspijevamo objasniti tragediju koja nam se dogodila ili nam se događa, krug krivnje se ne zatvara. Kreće se unatrag kroz našu prošlost. Uporno pokušavamo pronaći vrijeme, dan, trenutak kada smo bili neodgovorni. Kada nismo pazili. Kada smo samo nakratko skrenuli pogled. Tražimo bilo što da sebe proglasimo krivima kako bismo objasnili. Ponekad tragedija nema objašnjenja. Ne postoji. Nema ga. Ipak, ne možemo se pomiriti s neshvatljivim: nitko nije kriv. Nemoguće! Netko mora biti kriv. Negdje mora postojati početak gdje krivica počinje jer tu se skriva krivac. Netko mora biti odgovoran. Ne slažemo s tim kako je takav život ili tako mora biti. Ne možemo objasniti tragediju bez krivnje. Navikli smo da svaka tragedija mora imati krivca. Neke tragedije nemaju. Ne znamo tko je krivac za njih. Koga ćemo optužiti kada ne uspijevamo objasniti zašto nas je pogodila tragedija? Gdje sam pogriješio? Što nisam učinio kako treba? Je li se moglo izbjeći? Ponekad nema odgovora. Ne postoji. Ne možemo ga pronaći. Neobjašnjiva tragedija za koju ne možemo pronaći ni krivca ni krivnju koliko god se trudili…

U Sarajevu 10. 12. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Ion Chiosea

…Žena…

…I ruke. I krilo. I toplina. I snaga. I krhkost. I nemoć. I strast. I neodoljivost. I tajna. I enigma. Njoj pripada sve. Njoj se sve vraća. Od nje sve dolazi. U njoj se sve rađa. S njom sve umire. I nemoć. I zahvalnost. I nježnost. I bliskost. I skrivenost. I besmislenost. I bol. I patnja. I sve ono neobjašnjivo, neshvatljivo, nejasno, nedosanjano, nevidljivo, nedodirljivo, neuhvatljivo, nedohvatljivo, nepoznato, neotkriveno s njom se pojavljuje. I s njom se skriva. U sebi nosi neotkrivene svjetove, nepoznate obale, skrivene puteve, tajne prolaze, enigmatske poruke, neobjašnjive ponore, nepoznate dubine, neuhvatljive titraje, neshvatljive snage, nedosanjane topline. Ona zna, osjeća, sluša, osluškuje, bdije, pazi, pruža, brine, traži, daruje, predaje, žrtvuje se, pada, ustaje, ne predaje se, bori se, nastoji, bodri, ohrabruje, potiče. Svijet koji nepoznat ostaje, govor koji se ne može dešifrirati, gesta koja postavlja pitanja i ne daje odgovore, pokret koji je neshvatljiv, tijelo koje je neobjašnjivo, duh koji je nepoznat, duša koja je neuhvatljiva, život koji je od vječnosti skriven, neotkriven, tajnovit i tajanstven. Nepoznata nama i nepoznata sebi. Skrivena od nas i skrivena od sebe. Za nas tajanstvena i sebi samoj tajna. Nema ključa. Enigma nema šifru. Začuđeni pred njom stojimo i na pitanje tko je ona, do nas dopire samo topao dah i glas koji odgovara: Ja sam žena. I sve se ponovo vraća u tajnovitost, skrivenost, neuhvatljivost, neshvatljivost, neobjašnjivost, neotkrivenost. I tamo ostaje. I dalje stojimo pred njom. Nepomični. Zagledani. Osupnuti. Iznenađeni. Prizvani. Pozvani. Stojimo pred njom dok je svijeta i vijeka…

U Sarajevu 14. 12. 2020.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: azur13

O stvaranju

Postoji samo ono što sami stvaramo. Ne može postojati ako ga nismo stvorili. Kao što čovjek stvara ljubav i ona postoji jer ju je čovjek dozvao u postojanje. Isto vrijedi za sve naše međusobne odnose. Ništa dobro i zlo ne postoji među nama bez naše moći stvaranja. Ono što nas povezuje bez nas nije moguće. Jer postojimo nešto drugo postoji zahvaljujući nama. Život, prijateljstvo, mržnja, zlo, dobrota, bilo što što nas oblikuje kao ljude ili neljude je s nama i u nama. Jer postojimo. Ono što stvorimo nas zahvaća i ispunjava. Žrtve smo onoga što smo stvorili. Mislimo da možemo nešto stvoriti i tome ne pripadati. Napose kada stvaramo ono što ne smijemo. I ne bismo trebali. Ipak stvaramo jer želimo drugog izbrisati. Mržnja ne postoji bez nas niti izvan nas kao nekakav zaseban entitet. U postojanje je priziva samo onaj koji već postoji. Čovjek. On je može utjeloviti u svijet kao postojeću silu. Kada recimo dozovemo mržnju vjerujemo da je možemo koristiti kao sredstvo. I istovremeno biti izvan nje. Mrziti i biti izvan mržnje. Ili voljeti i biti izvan ljubavi. Ili izgrađivati i biti izvan onoga što gradimo. Ono što stvorimo nije izvan nas. Ono najdublje i najintimnije ostaje u nama. Što god stvoriš, nisi stvorio nešto drugačije od sebe. Tebi strano. Izvan tebe. Stvorio si nešto u sebi. Čak ne uspijevaš biti ni podvojen kako bi mogao reći: Ja sam to stvorio, ali ne pripada meni. Ono si što stvaraš. Samozavaravaš se kako se možeš odvojiti od onoga što si sam stvorio. Kao da sebi govoriš: Ja se bez ikakvih posljedica mogu rascijepiti na dvoje. Na ono što jesam i na ono što sam stvorio. Pogubna laž! Ne možeš. Ti si ono što si stvorio ili stvaraš. Identičan si sebi i tomu. Ne možeš se od toga odvojiti. Čuvaj se onoga što stvaraš ako znaš i osjećaš da to ne bi smio stvoriti. Kako ne bi trebalo. To si ti sam. Nije to nešto drukčije od tebe. Ne laži sebi. Stvaraš sebe bez obzira kojim imenom ćeš to nazvati. Misleći jer si to nazvao recimo mržnjom, a ti se tako ne zoveš, da nećeš postati mržnja. Ili zlo. Hoćeš. Ali također ljubav. Ili žrtva. Ili sebedarje. Hoćeš, ali daleko teže. Kada stvaraš, misli na opomenu koja postoji na početku egzistencija svakoga od nas: postat ćeš ono što stvaraš ili ono što stvaraš postat će ti. Mi izmišljamo imena za ono što smo stvorili i dalje ih stvaramo misleći da nitko neće primijetiti. Ali… Primjećujemo. Osjećamo. Doživljavamo. Uskoro u nekom trenutku života svako se od nas pretvori u ono što je stvorio…

U Sarajevu 17. 12. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Manit Khumrod

…Čekanje…

Čekamo. Zajedno. Pojedinačno. U grupama. U parovima. U redu. Čekamo spavanje. Čekamo buđenje. Čekamo vjenčanje. Čekamo razvod. Čekamo kišu. Čekamo sunce. Čekamo da ogladnimo. Čekamo da jedemo. Čekamo da umremo. Čekamo da živimo. Čekamo jučer koje se ne vraća. Čekamo danas koje nam prolazi jer u njemu ne živimo. Čekamo sutra ne znajući kako će izgledati. Čekamo njega. Čekamo nju. Čekamo njih. Netko nas čeka. Čekamo bolje sutra. Čekamo lošije sutra. Život je ništa do jedna čekaonica gdje se međusobno guramo, sudaramo, susrećemo, sukobljavamo, razgovaramo, prijetimo, otimamo, zahtijevamo. Gdje god se osvrnemo na život ispred nas ili za nas je red onih koji čekaju. Čekamo bolje sutra s onima koji već stoje u redu ispred nas. Čekamo buđenje s onima koji već spavaju. Čekamo da jedemo s onima koji ispred nas gladni stoje u redu. Čekamo s onima koji su ispred nas siti i čekaju da ogladne. Čekamo sadašnjost s onima koji uvijek navodno žive punim plućima. Čekamo budućnost s onima koji nas uvjeravaju da o njoj sve znaju. Ne bunimo se kad nam netko kaže: Čekaj. Čekaj sutra. Čekaj življenje. Čekaj radost. Čekaj život. Poslušno naviknuti na čekanje, ne osjećamo li olakšanje kad nam netko kaže da moramo čekati? Utješimo se. Lakše nam je. Bolje čekati nego da se događa ili dogodi. Svugdje i nad svakim vlada čekanje. Kao da smo naslonjeni na prozor i gledamo van i čekamo. Ne znamo što. Ne znamo koga. Ne znamo ni zašto. Samo tako besmisleno gledamo van i čekamo. I ne bismo znali objasniti koga čekamo i zašto čekamo. Više ne osjećamo kako čekanje izluđuje. Zaboravili smo koliko je čekanje naporno. Ne primjećujemo koliko se života izgubi i nepovratno potroši na čekanje…

U Sarajevu 16. 12. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Hayati Kayhan

…Prolaznost…

…Prolazimo. Nestajemo. Osjećamo u kostima. Dodirujemo na koži. Blijedimo. Naslućujemo kraj, prolaznost, slabost, zimu, pustoš, slom. Nemoćni. Nejaki. Ranjeni. Slabi. Vidimo kraj. I mudri smo. I oprezni. I pažljivi. Čuvamo snagu. Čuvamo živce. Čuvamo zdravlje. Nemoćni, nejaki, bolesni, rezignirani, očajni, usamljeni ne možemo protiv prolaznosti. Čovjek je čuvar. Odgađa prolaznost. Odgađa kraj. Prolaznost se ne skriva. Ne koristi trikove. Otvorena je. Surova. Brutalna. Bezobzirna. Ne stidi se. Pokazuje se. Javno. Privatno. Kad smo sami. U društvu. Prolaznost nema manira. Ne poštuje bonton. Ne zanimaju je pravila lijepog ponašanja. Nije je briga za naše molbe, zaklinjanja, molitve. Nema čak ni poštovanja prema nama. Uzima. I ono što joj pripada. I ono što bi trebala sačekati. Kao umjetnik koji ne poštuje nikakva pravila. Slika bore. Crta umorne oči. Svira tihe melodije slabom sluhu. Slabi mišiće. Ne možemo više nastupati pred publikom u predstavi koju svi zovu život. Troši kosti. Ne možemo više nositi ni sebe ni druge. Upuštamo se u borbu. Očuvani, sačuvani, svježi, mladi, zdravi, entuzijastični, oduševljeni, hrabri, stameni, čvrsti, samouvjereni. Naši početni udarci pogađaju prolaznost. Zadovoljni smo. Umaramo se. Postajemo zabrinuti. Nijedan je udarac ne ruši na zemlju. U prašinu. Ostaje stajati. Čvrsta, stabilna, neumoljiva, hladna, udaljena, snažna, jaka. Prolaznost. Udarci postaju slabiji. Samouvjerenost popušta. Zabrinutost raste. Prolaznost. Vidimo ljude koji se protiv nje bore. Neki još napadaju. Neki udaraju. Neki upute tek poneki udarac. Neki joj upute i bijesnu psovku jer su udarci onemoćali. Neki slabašno zamahnu prema njoj i, naravno, promašuju. Najgore je što ona stoji i ne progovara. Nikoga ne tješi. Nikome ne obećava. Bolna svijest da prolaznost šuti i ne želi progovoriti: „…sam prolazeći on zna – o prolaženju konačnih stvari; kao prolazan, on zna o prolaznosti. Jedino on među prolaznim bićima ima zao pogled, on već u proljetnom rasprskavanju vidi zimsku pustoš, u cvjetanju propadanje, u snazi slabost, u usponu već slom, životu već smrt…“ (Eugen Fink)…

U Sarajevu 15. 12. 2020.

O. J.