Blog

O povijesti

Kako se događa prijelaz s činjenice do vrijednosnog suda o toj istoj činjenici? Na temelju čega se od činjenice kako sat prikazuje vrijeme i kako je točno toliko i toliko sati dođe do tvrdnje kako je taj isti sat lijep? Kako se činjenični opis stvari pretvara u vrijednosne sudove o tim istim stvarima? Kako se od činjenice da je ta i ta osoba toliko stara dolazi do vrijednosnog suda kako je ta ista osoba zla ili dobra?

Povijest je općenito znanost o činjenicama, znanost o prošlosti kada prošlost postane dovoljno činjeničan i objektivan materijal za opisivanje. Povijest bi po svojoj naravi bila bestrasna, hladna i objektivna disciplina proučavanja prošlosti bez želje da se prošlost vrijednosno ocjeni kao dobra ili loša prošlost. Kad bi tako bilo, onda povijesni događaji ne bi bili ništa drugo nego slijed činjenica prema kojima se ne treba i ne smije imati nikakav stav osim pukog nabrajanja prošlih događaja. Na taj bi način bilo koji povijesni događaj bio jednak bilo kojem povijesnom događaju bez izuzetka. Pojava Hitlera bila bi jednaka otkriću penicilina. Međutim, nitko ne prihvaća takav stav prema ova dva povijesna događaja, nego jedan događaj kvalificira kao zlo, a drugi kao dobro. Ali na temelju čega?

Promatrajući same povijesne događaje oni ne bi smjeli uključivati bilo kakve vrijednosne kvalifikacije bez obzira na njihove povijesne ishode koji se danas razumijevaju kao dobri ili zli. Nemogućnost da se svi povijesni događaji jednostavno stave na traku vremena poput uniformnog slijeda ljudske povijesti bez vrednovanja na neki način pokazuje da povijest nije samo znanost o činjenicama. Ona je vrijednosna znanost. Slijedom toga, povjesničar nije samo istraživač činjenica, nego je vrijednosni sudac vremena koje je prošlo, prošlosti koja se dogodila. Kako se događa prijelaz od povijesti kao puke činjenične faktografije prema povijesti kao vrijednosne znanosti? Na koji način povijesne činjenice poput Hitlera i penicilina postaju vrijednosni sudovi o jednom vremenu, razdoblju, čovjeku, grupi, naciji?

Termin predrasuda ima izrazito negativno značenje. Riječ je o vrijednosnom sudu koji svoje uporište nema u činjenicama nego se iznosi kao plod neznanja o određenoj stvarnosti kao kad se za čovjeka kaže u vrijednosnom smislu kako je zao ili dobar bez da se činjenično o njemu nešto zna. Njemački filozof Gadamer je svojevremeno govorio o predsudovima, a možemo reći predrasudama koje su nužne za ispravnu spoznaju činjenica i donošenje vrijednosnih sudova. Ti predsudovi ili predrasude bili su konteksti poznavanja i znanja drugih elemenata neke činjenice prije nego se činjenicom ozbiljno pozabavimo. Te predrasude uključuju znanje o jeziku, kulturi, književnosti, religiji prije nego se neka povijesna činjenica istraži.

S obzirom da nikada nije moguće do kraja objektivno formirati predrasude prije nego pođemo istraživati određenu povijesnu činjenicu, ostaje uvijek barem mali dio predrasuda i predsudova koje su isključivo subjektivne. Povjesničar je čovjek predsudova ili predrasuda i u onoj mjeri koliko je objektivno i znanstveno sposoban utemeljiti predrasude ili predsudove o nekoj povijesnoj činjenici to će manje sama činjenica biti prepuštena njegovim subjektivnim predrasudama. U onom trenutku kada subjektivni predsudovi ili predrasude povjesničara prevagnu nad objektivnim i znanstvenim gadamerovskim predsudovima o nekoj povijesnoj činjenici formira se vrijednosni sud, odnosno, puka povijesna činjenica postaje nešto zlo ili dobro, ovisno kako se gleda.

Ovo pokazuje da povjesničar nije samo objektivni istraživač i vrijednosni sudac nego ponajviše pokazuje da je povjesničar predsudac povijesnih događaja, jer svim njegovim istraživanjima prethodi temeljni predsud ili predrasuda, a to je vrijednost i metafizički sud kako postoji dobro i postoji zlo. Nijedan povjesničar ne može umaći tome temeljnom predsudu, jer tumačenjem povijesnih činjenica iz prošlosti koje naziva dobrim ili zlim pokazuje postojanje tog predsuda.

Za primjer možemo uzeti jugoslavenski komunizam i Josipa Broza Tita, jer je to uvijek aktualna činjenica koja iz činjeničnog prijelazi u vrijednosno. Zašto reći kako je Josip Broz Tito bio dobar ili zao? Zar nije dovoljno iznijeti činjenicu kako je postojao bez vrijednosnog suđenja. U odgovoru na ovo pitanje postoje tri vrste odgovora i stoga tri vrste povjesničara i tri načina shvaćanja povijesti.

Prvi odgovor je kako je dovoljna činjenica kako je Josip Broz Tito postojao bez ikakvih vrijednosnih sudova. Povjesničar ovog tipa odbacuje uglavnom gadamerovske predsudove kao potrebne za shvaćanje povijesnih činjenica, a odbacuje i vrijednosno metafizički predsud o postojanju dobra i zla. Povijest se shvaća kao puki slijed događaja gdje i činjenica Hitlera i penicilina nemaju nikakvu vrijednosnu ulogu niti se vrijednosno određuju, nego se samo činjenično nabrajaju. Ovakvu povijest možemo nazvati objektivnom ili činjeničnom znanošću u punom smislu.

Drugi odgovor je kako nije dovoljna činjenica kako je postojao Josip Broz Tito nego se mora donijeti vrijednosni sud o njegovom postojanju. Povjesničar ovog tipa može reći kako je Josip Broz Tito bio dobar, kako je njegovo vladanje bilo dobro. I tu će upotrijebiti različite gadamerovske predsudove kao što je recimo stanje ekonomije, bankarskog sustava u vrijeme Josipa Broza Tita. Neke predsudove će isključiti možda religiju, politička prava, višestranačje, demokracija i umjesto njih će dodati subjektivne predsudove.

Treći odgovor je kako nije dovoljna činjenica kako je postojao Josip Broz Tito nego se mora donijeti vrijednosni sud o njegovom postojanju. Povjesničar ovog tipa će reći kako je Josip Broz Tito bio zao, kako je komunistički sustav bio diktatorski, represivan, a kao predsudove će koristiti religiju, politička prava, politička zatvaranja i ubojstva, i može umjesto stanja ekonomije dodati svoje subjektivne predsudove. Ova dva povjesničara su djelomično subjektivni povjesničari, a za njih povijest nije objektivna znanost u punom smislu, nego dio njezine znanstvenosti sačinjavaju vrijednosni sudovi o činjenicama i osobama iz povijesti.

Ova se povijest može opisati kao vrijednosna znanost, jer iz činjenica pravi prijelaz u vrijednosne sudove o tim istim činjenicama. Pitanje koje se nameće jest kako se događa prijelaz od činjenice kako je postojao Josip Broz Tito to vrijednosnog suda kako je on bio dobar ili zao? Jedno od mogućih objašnjenja jest temeljni predsud, vrijednosno metafizička tvrdnja kako postoji dobro i postoji zlo. S obzirom da povijest kao objektivna znanost u punom smislu ne raspolaže ovim metafizičkim predsudom o dobru i zlu, jer ona samo tvrdi kako je Josip Broz Tito povijesna osoba koja je postojala i ništa više, ona služi kao instrument vrijednosnoj povijesti, ona je predsud ili predrasuda one povijesti koja o činjenicama i osobama govori kao o dobrima i zlima.

Povjesničar stoga objektivnu povijest koristi kao predrasudu ili predsud za formiranje i izricanje vrijednosnih sudova o povijesnim događajima i osobama, a to znači da svaki povjesničar koji sebe smatra vrijednosnim sucem priznaje barem nesvjesno postojanje dobra i zla kao predrasude ili predsuda koji je njegova temeljna i polazna točka u istraživanju.

A vrijednosni sud o postojanju dobra i zla nije činjenični odnosno faktografski sud nego metafizički i moralni sud. Prijeporno pitanje što je povijest je i pitanje koje određuje sudbinu i život bilo kojeg povjesničara i svih činjenica koje istražuje jer nije isto ako je povijest samo činjenična znanost ili vrijednosna znanost, odnosno, nije isto činjenica da je postojao Josip Broz Tito i vrijednosni sud kako je bio dobar ili zao, odnosno, činjenična i vrijednosna povijest nisu iste znanosti, jer jedna se trudi ostati na razini faktografije i bezličnog nabrajanja, druga se više bavi metafizikom i moralom povijesnih činjenica i osoba.

Za jednu dobro i zlo ne postoje, za drugu dobro i zlo su temelj razumijevanja povijesti, ovisi o povjesničaru tko pobjeđuje u njegovim istraživanjima dobro ili zlo zato je povjesničar i metafizičar i moralist koji prošle generacije i stoljeća određuje kao dobre i zle stvarajući na taj način nove predrasude i predsudove za buduće naraštaje i nije svejedno kako povjesničar kao vrijednosni sudac sudi. Ponekad nažalost povjesničar nije svjestan da je ujedno vrijednosni sudac i mjerilo dobra i zla koje se tek treba i ima dogoditi, nego misli da je samo faktografski nabrajač pukih činjenica u čemu se uvelike vara, jer povijest nije objektivna nego vrijednosna znanost.

 

U Sarajevu, 26. 2. 2018.

O. J.

Dobro, brzo i jeftino

„Dobro, brzo, jeftino“ predstavlja jedan idealizirani, osobni željeni model kojeg se nastoji primijeniti na područje kupoprodaje, ali i na brojnim drugim životnim područjima. Kako se radi o idealiziranom modelu, on ne može postojati kao takav i u stvarnosti, ali s obzirom da je riječ o idealu, on itekako može postojati na razini ljudskih želja i očekivanja, a tu se onda nekima otvara izvrsna prilika za manipulaciju i prijevaru.

Razmotrimo podrobnije sam model u shematskom obliku…

Izvor (foto): www.linkedin.com

Iz njega jasno proizlazi da se unutar tripleta „dobro, brzo, jeftino“ u stvarnosti međusobno mogu spojiti samo dva elementa, a nikad tri. Na primjer, želite kvalitetno i brzo oličiti (okrečiti) stan. Za tako nešto je potreban kvalitetan materijal i kvalitetna brza izvedba, tj. dobar i iskusan majstor. Sve funkcionira, ali i košta, a odatle proizlazi da „dobro i brzo“ u stvarnosti možete povezati samo sa „skupim“, a nikad s onim „jeftinim“ iz naznačenog idealiziranog tripleta.

Razmotrimo drugi scenarij na temelju istog primjera: Cijena mi je itekako bitna, ali ipak želim sačuvati i kvalitetu pod svaku cijenu, pa sam skovao plan: Čekat ću rasprodaju i sniženje cijena na materijal, a onda ću angažirati prijatelja koji će mi oličiti stan besplatno. „Jeftino i dobro“ mogu zajedno funkcionirati, ali ne sa onim „brzim“ iz tripleta nego samo s ne toliko idealnim „sporim“. Načekat ću se do rasprodaje, a onda još malo dok prijatelj koji to zna raditi nađe slobodnog vremena za mene.

Treći scenarij: Pod svaku cijenu to želim uraditi brzo i jeftino … nabavio jeftin materijal, jeftinog majstora ili još jeftinije, sam ću … Rezultat: „brzo i jeftino“ svakako postoje, ali isključivo u kombinaciji s lošom kvalitetom, a ne dobrom.

„Nedovoljno bogati za jeftine stvari“

OK, ukoliko željeni model „dobro, brzo i jeftino“ ne može postojati u stvarnosti, zašto su onda ljudi toliko često skloni vjerovati da on ipak postoji, te da na temelju toga nerijetko postaju žrtve svakojakih manipulacija i prijevara? Uzrok je izgledno sasvim jednostavan, a to je apstraktni način našeg razmišljanja. U svojim pohlepnim maštarijama olako se fokusiramo na stanovite dobrobiti, ali ne i na put i način koji do njih vode. To se jednostavno apstrahira – odnosno, zanemaruje, i to nas barem početno u životu manje-više sve čini naivnim bićima. S vremenom i iskustvom bi se trebalo nadoći do toga da su onaj „put i način“ itekako bitni, te da se ne smiju i ne mogu isključiti iz naših životnih želja i ciljeva. Stoga mudar i zreo čovjek ne samo da ne vjeruje u koncept „dobro, brzo i jeftino“, nego čak i panično bježi od takvih stvari, jer pouzdano zna da se iza jedne takve ponude jedino može skrivati pokušaj prijevare.

S druge strane, stvarnost je sasvim drugačija. Englezi bi na to rekli da nisu toliko bogati da bi kupovali jeftine stvari, a jedan drugi Englez – Henry Royce (utemeljitelj Rolls Royce-a) je ohrabrivao kupce da kupuju njegove preskupe automobile slijedećim riječima: „Kad zaboravite cijenu, ostat će vam kvaliteta.“ Naravno, ponekad smo jednostavno osuđeni na to da kupujemo jeftine stvari, ali tad bi barem trebali biti svjesni da od istih ni ne treba očekivati previše.

Zašto ne izlazim na izbore?

Model „dobro, brzo i jeftino“ se usprkos cijeloj svojoj plošnosti pokazuje velikim tragičnim motivom i pokretačem svekolike ljudske stvarnosti. Recimo, ljudi se nadaju dobrim odnosima s dobrim ljudima na brz i jeftin način; dakle, bez ulaganja truda, žrtve, bolnih kompromisa, a to jednostavno ne ide.

Ne treba posebno ni spominjati da su „dobro, brzo i jeftino“ glavni pokretač i motiv „igara na sreću“…

Isti motiv može biti pokretač i jednog površnog vjerskog života, gdje se Bogu pristupa kao onom Dobrom duhu iz Aladinove čarobne svjetiljke, upravo s ciljem da bi se nešto dobro steklo što brže i jeftinije.

No, ovaj sporni model je osobito prisutan na području politike. Churchill reče da se nigdje toliko ne laže kao u ljubavi, lovu i predizbornoj kampanji. Predizborne kampanje po sebi i funkcioniraju kao frenetično obećanje dobrog, brzog i jeftinog. Zato ni ne izlazim na izbore, premda je to građanska dužnost i premda neki optužuje ovakve kao ja da smo glavni krivci za lošu političku situaciju. Međutim, neizlazak na izbore i nije moj trajni izbor. Jednostavno čekam realnu stranku s realnim programom, tj. predizbornim obećanjima. Nekoga tko će reći da se uz adekvatnu zakonsku regulativu, te uz odgovarajuću društvenu klimu kroz dvadeset godina možemo izvući iz krize, pa čak možda postati i bogata nacija. To je realan i ostvariv makroekonomski model kakav se recimo dogodio u Irskoj, Finskoj, Češkoj, Poljskoj, pa i u afričkoj Angoli, te još nekim društvima i državama. Sve ostalo je samo bacanje prašine u oči, što će uz more nerealnih ljudskih želja stvoriti samo još veću egzistencijalnu i društvenu kaljužu.

 

U Sarajevu, 21. 2. 2018.

M. B.

JUDA

Iškariot je bio malo mjesto uz rimski garnizon. Od kako sam prvi put otvorio oči, u mene je ušao osjećaj mržnje prema okupatorima. Mrzio sam sve što je imalo veze s Rimom. Njihovu moć, raskoš, vojsku, orla koji se ponosno isticao na njihovim zastavama, njihove kohorte, njihove mačeve, koplja i štitove.

Prvi put sam susreo rimskog vojnika kao dječak od sedam godina. Vraćao sam se s ocem Benjaminom iz polja. Bilo je vrijeme proljetne žetve usjeva. Umoran i gladan nosio sam očev srp u rukama, dok je otac na leđima nosio snop svježe požnjevene pšenice. Sunce se polako spuštalo prema brdu na zapadu iza kojeg se nalazio veliki grad Jeruzalem. Maštao sam o odlasku u Jeruzalem. Čuo sam priče o njegovoj veličini i ljepoti. Škiljeći na sunce koje je ugodno grijalo moje lice nisam primijetio siluetu koja nam je dolazila u susret. Otac stane. Skine zavežljaj. Pogledam u smjeru u prema kojem se otac okrenuo. U susret nam je dolazio visok čovjek. Plašt mu se lagano vijorio na vjetru. Na glavi je imao željeznu kacigu pričvršćenu kožnim pojasom ispod njegova vrata. Uz njegovo bedro ljuljao se kratak mač s velikom drškom o pojasu. Stranac zastane i pruži ruku mome ocu. Otac se nasmije i uzvrati pozdrav. Rukuju se i zagrle. Rimski vojnik grlio se s mojim ocem. Mržnja me prožme i prema ocu i prema tom vojniku. Vojnik razmjeni nekoliko riječi s ocem na aramejskom. Pogleda me, osmjehne se i dodirne mi kuštravu crnu kosu teškom i ispucalom rukom. Izmaknem se. Otac me u čudu pogleda. Rimski vojnik nije obraćao posebnu pozornost na moj potez. Kasnije upitam oca zašto se rukovao i zagrlio s tim vojnikom. Otac mi objasni da se vojnik zove Poncije Pilat i da je zapovjednik garnizona i da su već godinama moj otac i on prijatelji i da zapovjednik pomaže našem mjestu tako što smanjuje poreze i ne uzima sve što je propisano oko usjeva i stoke, nego dosta ostavlja i nama da možemo živjeti. Očevo svjedočanstvo o rimskom zapovjedniku nije promijenilo moj osjećaj mržnje prema okupatorima. Štoviše, moja mržnja je rasla sa spoznajom da ovisimo o milosrđu čovjeka koji nas je okupirao i koji ima vlast nad nama. Ocu to izgleda nije smetalo. Svake subote išao bi u sinagogu na molitvu i vraćao se. I ja sam išao s njim. Nezadovoljan, gledao sam gomilu staraca s bradama i pokojeg mladog čovjeka kako čitaju Toru i tumače Božji zakon. Rabin koji bi nakon čitanja govorio o pročitanom nikada nije spominjao rimske okupatore i borbu protiv njih. Govorio je kako će Jahve izbaviti svoj narod i kako obećani Mesija uskoro dolazi.

Negdje u dječačkoj dobi kada sam imao trinaest godina, u Iškariot je došao novi zapovjednik garnizona. Poncije Pilat s kojim je otac gajio prijateljstvo premješten je. Novi zapovjednik garnizona rimski general bio je ambiciozan, zao i pokvaren. Uskoro je u Iškariotu počelo ponestajati hrane, porezi su narasli i postalo je nepodnošljivo živjeti pod teškim nametima. Jer sam navršio propisanu dob, bilo mi je dopušteno samostalno pohađati subotom sinagogu. Jedne subote rabin je tumačio redak iz proroka Izaije o Sluzi Božjem ističući kako se moramo nadati, jer Mesija uskoro dolazi. Prožet bolom i ljutnjom ustanem i optužim rabina da zavodi stanovnike Iškariota i da se protiv rimskog okupatora i novog zapovjednika garnizona moramo boriti, osvojiti garnizon i njih protjerati. Jedan od starijih stanovnika Iškariota Ruben, koji je uvijek sjedio na desnoj strani iza hramskog svijećnjaka, oštro me ukori kao mladog i neobuzdanog. Još se nekoliko starijih javi optužujući me za mladost i sirovost koreći pri tom i moga oca što me pušta da sam dolazim i govorim na subotnjem bogoslužju. Ljutit i povrijeđen iziđem iz sinagoge. Što izlapjeli starci znaju o slobodi i želji da se bude slobodan? Zatvoreni kao ptice u kavezu boje se razmišljati o slobodi, svijetu bez kaveza, zato radije biraju da ostanu zatvoreni. Otac me ukori zbog ponašanja prema starijima i zabrani mi ubuduće ići u sinagogu bez njega ili nekoga starijeg da me prati. Od te subote prestadoh ići na bogoslužje. Dok bi većina muškaraca Iškariota subotom molili u sinagogi, ostajao bih kod kuće razmišljajući o Mesiji koji je trebao doći. Zamišljao sam velikog vojskovođu koji će nas osloboditi rimskog biča i mrskog i pokvarenog zapovjednika garnizona. Noću bih sanjao potoke rimske krvi koje je Mesija pobio svojim mačem. Zamišljao sam kako mi Mesija pruža mač da odsiječem glavu rimskom generalu koji je mučio i otimao našu zemlju, usjeve i vodu. S ocem sam se sve češće prepirao oko toga. Otac je bio pobožan i ponizan Židov koji je vjerovao u dolazak Mesije koji će osloboditi naš narod od ropstva. Smatrao je da ne trebamo činiti ništa. Trebamo čekati.

Vrijeme je prolazilo. Sve više sam shvaćao da u Iškariotu živi grupica preplašenih ljudi koji se ne usude ustati i boriti za svoja prava i svoju slobodu. Najviše što su činili jest što su subotom u sinagogi molili za strpljenje i šutke davali sve što bi teškom mukom stekli rimskom satrapu. Prezirao sam ih. Prezirao sam njihov kukavičluk i poniznost, prezirao sam svoga oca i njegovo strpljivo čekanje koje mi je više ličilo na bunilo čovjeka koji čeka utopiju da se ostvari, nego na stvarni pogled čovjeka koji se mora ako treba i silom usprotiviti vlasti koja ga je tlačila. Godinama se prijezir u meni skupljao i prema mojim sumještanima, i prema ocu i prema rimskoj vlasti.

Jedne jeseni kroz selo naiđe skupina pobunjenika i napadnu garnizon. Iako su bili poraženi s nekoliko ubijenih i ranjenih, krišom noću uzmem veliki očev bodež za klanje i pobjegnem s njima prema Jeruzalemu. Sviđali su mi se. Zvali su se bodežari ili sjekači. Bila je to mala skupina mladih muškaraca koja je povremeno napadala rimske stražarske kule i rimske vojnike. Njihov vođa zvao se kao i ja Juda. Bio je visok, krupan i plećat sjajnih crnih očiju. Kad bi govorio protiv Rimljana i kako ih trebamo ubijati, oči bi mu luđački sjale od zanosa. Bili smo zaneseni njegovim nastupima i govorima. Smatrao sam da bi on mogao biti Mesija i bio sam spreman položiti život za njega. Uskoro se o nama pročulo. Počeli su nam pristupati i drugi Židovi iz drugih mjesta oko Jeruzalema i širom Galileje. Uskoro smo postali veliki pokret od nekoliko stotina naoružanih muškaraca. Jednom nakon nekoliko mjeseci uspješnih napada na rimske vojnike i stražarske kule Rimljani nam postave zasjedu. Okruže nas i napadnu. Pobiju nekoliko stotina muškaraca. Nas stotinjak zajedno s Judom zarobe. Odvedu nas u Jeruzalem. Judu odmah pogube na gradskom trgu odsijecanjem glave. Ostale strpaju u tamnice.

Nekoliko tjedana proveo sam u tamnici. Jednog dana u moju tamnicu uđe rimski zapovjednik. Odmah prepoznah Poncija Pilata nekadašnjeg zapovjednika garnizona u Iškariotu i prijatelja mog oca. Reče mi kako se u Galileji pojavio neki čovjek kojega narod zove Mesijom i da spasim život ponudi mi da se priključim pokretu tog Mesije i izvijestim ga o svemu. Koliko god sam prezirao i mrzio rimsku vlast znao sam da nemam izlaza. Pristanem obećavajući sebi da ću jednog dana kad sve prođe sam Pilatu odsjeći glavu. Rimski vojnici mi skinu okove i izvedu me van. Dadnu mi upute gdje trebam ići i zavežljaj hrane i nešto novaca u maloj kožnoj kesi. Uputim se prema vanjskim zidinama Jeruzalema. Nekoliko dana hodao sam kuda su me uputili rimski vojnici. Konačno nakon četiri dana stignem do jednog malog mjesta nekoliko kilometara udaljenog od Jeruzalema. Na ulazu u selo pored bunara susretnem nekoliko muškaraca. Sjedili su u krug. U sredini je sjedio čovjek i nešto govorio. Zastanem. Bilo ih je jedanaest. On je bio dvanaesti. Zastane. Svi usmjere pogled prema meni. Čovjek u sredini upita me kako se zovem i odakle sam. Rekoh mu. Upita me bi li ostavio sve i pošao za njim. Htjedoh reći da me rimski upravitelj Pilat prijatelj mog oca poslao da uhodim nekoga tko se predstavlja Mesijom. Prešutim. Nešto je bilo u njemu što me odmah privuklo i opčinilo kao da sam bio zaljubljen. Poslije tolikog vremena osmjehnem se i bez osjećaja prijezira i mržnje sjednem s ostalima na travu. Nazva me Judom Iškariotskim. Upoznah i druge. Petar, Ivan, Andrija, Matej, Tadej… On se zvao Isus i kako sam čuo od onih koji su ga pratili bio je iz Nazareta. Nazaret je bio blizu Iškariota. Nazvah ga Isus Nazarećanin. Svidjelo mu se. Nakon razgovora, ostali se upute u mjesto. Mene uzme za ruku i odvede ma stranu. Dade mi veliku kožnu kesu punu novaca i reče mi da ću biti zadužen za hranu. Imao je pogled poput sanjara koji ide za nečim velikim, činilo se dok mi je govorio za kesu i hranu da uopće ne misli o tome, nego da su mu misli negdje drugo. Dadne mi kesu i ode za ostalima. Krenem za njim. Nekoliko sati je ostao u tom mjestu. Govorio im je o kraljevstvu, ljubavi, milosrđu. U jednom trenutku doveli su pred njega čovjeka koji je imao usahlu ruku. On zagrli tog čovjeka nešto mu prošapće na uho i odmakne se. Čovjek ispruži ruku. Bila je zdrava. Uzvik oduševljenja se prolomi kroz okupljeno mnoštvo. I sam ostanem osupnut. Nisam mogao vjerovati. Mislio sam da je to bio trik koji je smislio u dogovoru s nekim iz sela. Tada reče ljudima da ušute. I poče im govoriti o dobrima i lošima, o jarcima i ovcama, o lijevima i desnima. Mnoštvo je opčinjeno slušalo. Nitko nije treptao, protestirao, gotovo se činilo kao da gledam zamrznutu sliku na kojoj se nitko ne pomjera dok njegov glas kroz sliku čini da ljudi odjednom postaju živi. Njegov glas je bio blag, smiren i melodičan. Govorio je aramejski, ali kao da je govorio aramejski koji je jedino njemu bio poznat i kojega nitko drugi nije poznavao osim njega. Bio sam opčinjen načinom na koji je govorio. Tu večer smjestili smo se na maloj uzvišici izvan naselja. Skupio nas je u krug. Tumačio nam je sve što je taj dan govorio mnoštvu. Nakon toga odmakne se od nas nasamo. Nisam mogao odoljeti znatiželji, pa mu priđem i upitam ga tko je on i je li on Mesija? Osmjehne se i ništa ne reče.

Dani i tjedni su prolazili. Hodali smo Galilejom uzduž i poprijeko. Propovijedao je i činio čudesa. Nakon nekoliko tjedana shvatim da je on taj kome me Pilat poslao da izvidim tko je i da mu javim. Jednog dana dok smo boravili u blizini Jeruzalema, krišom pošaljem poruku Pilatu o Isusu Nazarećaninu. Bio sam razočaran jer to nije bio Mesija kojeg sam očekivao i kojeg sam sanjao kao dječak. Bio je putujući sanjar sa skupinom istomišljenika koji su živjeli izvan stvarnosti. Nisam želio Mesiju koji govori o milosrđu, ljubavi, grijesima i oproštenju. Želio sam Mesiju koji će mačem pobiti mrske Rimljane, ali i sve one koji su s Rimljanima surađivali. Na moju žalost on je činio suprotno. Ne samo da je među njegovim sljedbenicama bio meni mrski carinik Matej, nego je i ljudima govorio kako treba ljubiti one koji nas progone i opraštati im. Počeo sam sve više prezirati i njega i njegovu putujuću skupinu. Udaljio sam se od njega iako sam stalno bio s njim. Prezirao sam njegovu blagost, njegov sanjarski pogled i njegovu fanatičnu vjeru. Počeo sam ga mrziti, jer je zavodio narod da bude pokoran i da se uzda u spasenje od Boga. Bio je gori od mog oca i staraca iz Iškariota koji su iščekivali Mesiju. Uskoro se pročulo o njemu. Počeli su ga mrziti i tražiti i Židovi i Rimljani. Rimljani, jer je bio faktor nestabilnosti i u onako nemirnoj pokrajini, a Židovi, jer su ga smatrali opasnim za religijski poredak. Posebno Veliki svećenik. Zato smo se počeli skrivati. Nestalo je onog prvotnog oduševljenja kod ostalih. I on sam je govorio kako će ga ubiti. Ostali njegovi učenici počeli su polako sumnjati u njega. Kad bi se povukao nasamo, sjedili bi i raspravljali. Počeli su sumnjati u njega, u ono što je govorio i u njegovo zdravlje. Bio sam mudriji od većine od njih, jer sam davno shvatio da ovo ne vodi ničemu i da ćemo svi na kraju stradati. Govorio sam ostalima da se trebamo skloniti od njega. Neki su se kolebali, neki su bili za, neki su odbijali napustiti ga. On sam, uglavnom je šutio i sve češće se povlačio u samoću. Više s nama nije govorio, tek tu i tamo ako bi nešto trebalo učiniti. Uskoro je ostalo opasno bilo gdje pojaviti se. U dosluhu s Pilatom, Veliki svećenik mi se javi. Obeća da će nas ostale sve poštedjeti ako ga predamo. Izložim to ostalima. Neki odmah pristanu. Neki su se premišljali. Petar se usprotivi i nazva me izdajicom i kukavicom.

Jednu večer sjedili smo za večerom. Govorio nam je o svojoj smrti, muci koja je pred njim. Tada progovori o uskrsnuću. Svi smo ga u čudu pogledali. Pomislih u sebi da je stvarno poludio i da ga se trebamo što prije riješiti jer ćemo zbog njega izgubiti glavu. Umoči kruh i pruži mi. S pogledom prijezira uzmem kruh i pogledam ga. U mojim očima se zrcalio prijezir, nevjera i podsmijeh prema čovjeku koji je tvrdio da je Mesija. Ponosno ga pogledam u oči nijemo mu govoreći da sam od početka znao da od njega i cijelog ovog veselog društva neće biti ništa, za nekoliko dana kada njega uhvate i ubiju.

Međutim, njegov pogled je bio drugačiji i kao da je u meni nešto izronilo iz dubine mojeg bića. Pogledom mi je govorio da sve zna, ne zato što mu je netko rekao, nego je njegov pogled prodirao duboko u mene i sjekao me na najtanje dijelove i žile. Pogled mu je sjekao moj um, srce, savjest, moju dušu. Svojim pogledom rasjekao je moje biće do temelja. Tada je iz mene izronilo nešto nepoznato, skriveno duboko u meni i to nešto se usprotivi njegovu pogledu i pogleda s mržnjom i ohološću u njega. On je i dalje šutio i gledao i njegov pogled je prestao biti obično gledanje u oči drugog čovjeka, on je gledao moju dušu kao da je drži u rukama poput predmeta okrećući je na sve moguće strane kako ništa ne bi ostalo skriveno njegovom pogledu.

Obuzme me neobičan i nepoznat strah. Bio je to pogled nekoga tko nije s ovog svijeta. Skrenem pogled. On se nagne prema meni i reče mi da pozdravim Pilata i Velikog svećenika i da učinim brzo ono što trebam učiniti. Drugi se zbunjeno okrenuše prema nama dvojici ne shvaćajući što se događa. Ustanem. Pogledam ga još jednom. Ostanem preneražen. Njegov pogled je gorio neobičnim plamenom. Kao da sam jedini u tom trenutku znao i shvatio da preda mnom stoji Mesija kojega idem izdati Pilatu i Velikom svećeniku. Rastrojen iziđem vani u noć dok je ono što se u meni probudilo pod njegovim pogledom govorilo da je za mene oproštenje vječno zatvoreno.

Nemajući hrabrosti ući natrag i ponovno susresti njegov pogled, saberem se i odlučnim korakom krenem prema Jeruzalemu dok je nešto u meni i dalje tutnjalo poput bijesne oluje koju više nisam mogao kontrolirati i koja me potpuno obuzela govoreći mi kako čovjeku poput mene koji od malena prezire i mrzi nijedan pogled ljubavi i milosrđa više ne može pomoći i da je bolje da požurim, jer Poncije Pilat i Veliki svećenik s nestrpljenjem iščekuju moj dolazak.

 

U Sarajevu, 20. 2. 2018.

O. J.

Ljevičar u raljama religije

U zoru marksizma ljevičar je bio znanstvenik, na zalazu marksizma postao je religiozni fanatik. Razmišljajući o nužnosti hegelovske smjene između teze i antiteze, ljevičar je došao na ideju da filozofiju svede na socijalnu znanost o ekonomiji imajući pred očima nužnost kao princip kojim će predviđati sva buduća događanja. Ljevičar je smatrao da je konačno pronašao ključ povijesti, znanstvenu teoriju svega, tajnu postanka i nestanka svijeta. Ljevičar svoj put nije počeo kako se misli kao filozof, sociolog, ekonomist, radnik. Svoj put počeo je kao znanstvenik.

Proučavajući povijest čovječanstva „otkrio“ je temeljni zakon cjelokupne stvarnosti. Teoretski je primijenio otkriveni zakon na stvarnost predviđajući nekoliko važnih budućih stvari, od kojih je svakako bila najvažnija eshatološka dimenzija te budućnosti, utopija. Ne dovodeći u pitanje vlastite znanstvene zaključke i utopiju je predvidio kao znanstvenu činjenicu. Sve se imalo odigrati po strogom zakonu nužnosti. Trebalo je samo sačekati da se stvarnost prilagodi znanstvenim predviđanjima. Međutim, u nekim dijelovima stvarnost se odbila prilagoditi ljevičaru kao znanstveniku. Ljevičar je stoga prvo pokušao neprilagođene dijelove stvarnosti prilagoditi znanosti i znanstvenim predviđanjima budućnosti. Prilagodba znanstvenom predviđanju imala je za posljedicu privid kako se predviđanja ostvaruju prema već prethodno dokazanim znanstvenim postavkama ljevičara. Društvo bez klasa, bez nepravde, bez religije, bez siromašnih i bogatih, iako je prilagodba nekim znanstvenim postavkama išla prije svega na silu, se polako približavalo obrisima i zacrtanom idealu, utopiji kao znanstveno predviđenoj konačnici ljevičara znanstvenika. Međutim, tijekom prilagodbe stvarnosti znanstvenim pretpostavkama marksizma ljevičar je čini se prije nego neki drugi uvidio da prilagodba stvarnosti neće moći biti identična znanstvenoj postavci utopije kao objektivne i stvarne činjenice u budućnosti. Stoga je pristupio modificiranju svog znanstvenog istraživanja stvarnosti i predviđanja budućnosti. Modificiranje je trebalo objasniti kako je ljevičar znanstvenik krivo predvidio budući razvoj stvarnosti i kako nije došlo do stvaranja utopije kao stvarnog svijeta. Ljevičar znanstvenik je na raspolaganju imao nekoliko objašnjenja koja su uglavnom iz njegove vlastite perspektive neznanstvena, ali su bila korisna i morala su se (zlo)upotrijebiti.

Prvo modificiranje ljevičar znanstvenik primjenjuje na klasu koja je bila u temelju njegovog znanstvenog predviđanja. Radnici. Ističući kako je radnička klasa zapravo neobrazovana masa ljudi koja ne razumije znanost, nego je riječ o površnoj, podloj i zloj klasi, ljevičar znanstvenik se našao u nezgodnoj situaciji, jer nije mogao znanstveno objasniti na koji način radnička klasa od dobre, podložne i marljive klase postaje podla, zla i pokvarena. Nije bilo nužnosti koja bi ljevičaru znanstveniku objasnila taj proces, jer ga je on htio objasniti znanstveno.

Drugo modificiranje ljevičar znanstvenik primjenjuje na čovjeka pojedinca ističući kako je čovjek apsolutno materijalno biće, ali svejedno čovjek postavlja zahtjeve koji su nematerijalni kao što su ideje, misli, želje. Opet ljevičar znanstvenik nema načina kako objasniti kako se materijalni čovjek odjednom pretvara u čovjeka koji ima duh, dušu i um, jer nije bilo nužnosti koja bi znanstveno objasnila kako se ovaj proces dogodio i događa.

Treće modificiranje ljevičar znanstvenik primjenjuje na „klasne neprijatelje“ smatrajući da je „klasni neprijatelj“ rješenje znanstvene zbrke u koju je upao. S obzirom da je ljevičar znanstvenik teza, a „klasni neprijatelj“ antiteza predviđalo se da će konačno zakonom nužnosti dođi sinteza. Međutim, znanstveno predviđanje je na kraju otišlo u sasvim suprotnom smjeru. Ljevičar znanstvenik nije doživio sintezu u sukobu s „antitezom“, nego je sam postao „antiteza“, odnosno, dogodilo se da je ljevičar znanstvenik postao religiozni fanatik.

Olako se zapostavlja ideja kako je marksizam zapravo bio znanstvena teorija, a ljevičar je sebe prvotno smatrao znanstvenikom koji predviđa budućnost po strogom znanstvenom kriteriju. S obzirom da je i znanstvena teorija, a i sam znanstvenik podbacili u svojim predviđanjima, došlo je do paradoksalne promjene u kojoj je ljevičar postao religiozni fanatik, i to je promjena koju ljevičar znanstvenik nije mogao predvidjeti.

Ljevičar kao religiozni fanatik vjeruje još uvijek u utopiju kao buduću stvarnu činjenicu, ali više nema znanstvenog govora o njoj, nego je ona postala predmet vjere, prave religiozne vjere. Ljevičar, kao religiozni fanatik, još uvijek vjeruje kako je čovjek apsolutno materijalno biće, ali to više ne dokazuje znanstveno, nego religioznom vjerom, vjeruje u to. Ljevičar kao religiozni fanatik još uvijek vjeruje u besklasno društvo bez bogatih i siromašnih, ali više ne predviđa znanstveno kad se to društvo ima ostvariti, nego religiozno u njega vjeruje, iščekuje. Ljevičar kao religiozni fanatik više ne vjeruje u vlastitu znanost, ali grčevito vjeruje u religiozni eshatologiju budućeg svijeta i stvarnosti. To se dogodilo na zalazu marksizma.

Tako je ljevičar sastavljen od dva dijela ljevičara znanstvenika i religioznog fanatika. S obzirom da ljevičar znanstvenik i ljevičar religiozni fanatik zajedno egzistiraju, postavlja se pitanje kako je to moguće? Moguće je ako postoji nešto što ujedinjuje ta dva pola. Postoji nekoliko stvari koje ujedinjuju ove dvije naoko nespojive stvari. Na prvom mjestu treba spomenuti koncept fašizma. Ovdje nije riječ o onom fašizmu koji je počinio strašna zlodjela nad čovječanstvom. Ovdje je riječ o fašizmu koji je za ljevičara u isto vrijeme i znanstvena činjenica i predmet religioznog vjerovanja. Ljevičar s jedne strane znanstveno predviđa da će fašizam u skoroj budućnosti biti stvarna činjenica i u isto vrijeme religioznim fanatizmom govori o fašizmu kao budućoj stvarnosti. Na taj način mirno koegzistiraju znanost i religija koje ujedinjuju i znanstveno predviđanje i religiozne osjećaje straha i tjeskobe pred budućim. Međutim, ljevičar nema nikakvih znanstvenih instrumenata za ono što predviđa, tako da on na kraju zapravo religiozno vjeruje u dolazak fašizma dok u isto vrijeme nastoji objektivno i znanstveno predvidjeti njegov dolazak. Na taj način fašizam postaje zapravo objekt religioznog obožavanja samog ljevičara, a to je nešto što ljevičar nije mogao znanstveno predvidjeti. Na drugom mjestu treba spomenuti napuštanje koncepta radničke klase i općenito radnika iz razloga što znanstveno predviđena besklasna utopija se nije ostvarila. Iz tog razloga ljevičar se prema radnicima i njihovim pravima odnosi s ravnodušnošću religioznog čovjeka prema božanstvu u smislu, tu su i postoje, ali nas ne zanima više. Na trećem mjestu ljevičar se prilagodio i priklonio danas različitim konceptima „otvorenog društva“ zastupajući religioznim žarom određene društvene pojave bez da ih znanstveno potvrđuje ili predviđa. Zato je danas ljevičar više borac za prava homoseksualaca, rodne teorije i istospolne zajednice negoli za radnike, ekonomiju i socijalno pravedno društvo, jer se ove prve stvarnosti mogu zastupati i braniti s religioznim žarom, a ne nužnim znanstvenim predviđanjem i znanstvenim pretpostavkama zbog čega je ljevičar danas više religiozni fanatik negoli uvjereni marksistički znanstvenik koji nastoji objektivno i po mogućnosti znanstveno predvidjeti određene ekonomske i sociološke promjene. Ljevičaru se dogodilo nešto što znanstveno nije mogao predvidjeti, od znanstvene teze koja je po svojoj nužnosti morala imati antitezu i „klasnog neprijatelja“ u obliku neznanstvenosti i religije, on se na kraju pretvorio u vlastitog „klasnog neprijatelja“ i svoju vlastitu antitezu, jer svojim religioznim žarom brani ona područja stvarnosti koja nisu zapravo znanstvena, zato je ljevičar danas prisutan na skupu podrške LGBT-a, ali ga nikad nema na protestu radnika u traženju njihovih radničkih prava. Bilo je moguće predvidjeti da će jednog dana ljevičar znanstvenik postati ljevičar religiozni fanatik, jedino on nije mogao tako nešto predvidjeti iako je na početku smatrao da je otkrio univerzalni zakon povijesti i stvarnosti koji se kreće prema znanstveno utvrđenim predviđanjima, što se na kraju ispostavilo ne kao znanstveno dokaziva teza, nego više kao religiozno obožavajuća iluzija.

 

U Sarajevu, 20. 2. 2018.

O. J.

Križni put

Tanko pleteno uže duboko se zarezalo u moja zapešća. Osjećao sam tu i tamo toplinu na vrhovima prstiju. Gubio sam osjećaj u rukama. Od umora sam jedva stajao. Napuklo rebro probadalo je moja pluća žestokom boli svaki put kad bih udahnuo. Osjećao sam hladnoću. Vezanih ruku, bos, omotan u grubi plašt rimskog vojnika stajao sam i slušao gubavca kojega sam izliječio kako govori velikom svećeniku o meni. Nije bilo u njegovim očima povjerenja kad je onomad u Jeruzalemu stao pred mene i molio da ga ozdravim. Oči su mu bile ispunjene mješavinom straha, lukavosti, proračunatosti i pohlepe. Ljudske oči. Prijevarne i prijetvorne. Jednom su me molile, a sada su me prezirale očekujući nagradu za svoju rabotu. Nekada gubavac, a sada čist čovjek govorio je o meni i protiv mene.

Veliki svećenik ustade i priđe mi. Vidjelo se da me želi nešto pitati, pogled mu je gorio zluradom znatiželjom. Upita me. Šutio sam. Upita me ponovo. Stražar koji je stajao do mene udari me drškom mača u rebra. Bol propara pluća, izgubim dah i srušim se. Priđe drugi stražar. Usprave me. Pluća su pulsirala od boli. Povraćalo mi se i gubio sam svijest na trenutke. Okrenem se i pogledam stražara koji me udario. Njegov pogled bio je prijeziran. Iako sam ozdravio njegovu kćerku, sada me je promatrao kao posljednjeg nitkova. Nije imao takav pogled kada me je sreo u jednom malom selu blizu Jerihona. Pogled mu je bio drugačiji. Veliki svećenik se vrati na sudačku stolicu. Svečano ustane. Ustanu i drugi članovi Vijeća. Bol u rebrima se pojačavala. Izrekne presudu i odluči da me pošalje Upravitelju da presudu potvrdi.

Do Upraviteljeva dvora bilo je nekoliko stotina metara. Nekoliko puta sam pao i onesvijestio se od bolova. Uz niski kameni zid prema dvoru stajalo je nekoliko žena i muškaraca koji su podrugljivo vikali. Jedan muškarac uzme sa zemlje kamen i baci ga na mene. Kamen me pogodi u glavu. Srušim se. Stražari me svezanog usprave. Oštra zrna pijeska sjekla su moje bose tabane. Stražar me gurnu da krenem naprijed. Teškom mukom pokušam pružiti korak. Krajičkom oka pogledam čovjeka koji je bacio kamen na mene. Podrugljivo me  i slavodobitno gledao. Sjećam ga se. Iz njega sam istjerao zloduha i poslao ga u krdo u svinja. Stražar me još jednom gurnu. Krenem naprijed.

Upraviteljev dvor bio je na blagoj uzvišici. Morao sam se popeti stepenicama. Hladnoća izlizanog kamena godila je mojim krvavim tabanima iza kojih je ostajao krvav trag. Upravitelj je sjedio na mramornom prijestolju. Pored njega stajala je žena. Žena skrenu pogled s mene. Upravitelj me pogleda s nelagodom u očima vidjevši kako izgledam u rimskom plaštu i s krunom na glavi od krutog bodljikavog granja koje se duboko zarilo u moje čelo i potiljak. Naredi da se kruna i plašt skinu s mene. Ogrnu me običnom haljinom iz dva dijela. Krunu se ne usudiše skinuti. Čim su počeli, neopisiv bol prošao je kroz mene i opet se onesvijestim. Poliju me vodom. Na mramornom podu ostadoše pomiješani krv i voda. Kruna ostade na mojoj glavi.

Upravitelj priđe. Upita me jesam li kralj, revolucionar, kriminalac? Šutio sam. Upravitelj me pogleda s visoka. Njegove oči prezrivo i cinično se zagledaju u mene. Reče kako ima svu moć i može učiniti sa mnom što hoće. Šutio sam. Nakon nekoliko minuta moje uporne šutnje izvedu me na trijem pred skupinu od dvadesetak ljudi. Vikali su i galamili. Upravitelj sjede na visoku stolicu. Digne ruku i rulja ušuti. Pored mene je stajao neki čovjek. Lice mu je bilo pokriveno gustom bradom i prljavom kosom. Ljutitim i gnjevnim pogledom gledao je oko sebe. Onda pogleda prema meni i pljunu mi u lice. Upravitelj ustade. Žena koja je stajala maloprije unutra proviri iza debelog zastora. Pogled joj je bio preplašen. Nešto šapnu sluzi. Sluga priđe Upravitelju. Upravitelj ustane i uđe unutra. Tada netko iz rulje povika i baci kamen prema meni. Kamen me pogodi u prsa. Rulja se priključi vikom i galamom. Spazim ženu u rulji. Pogledom punim mržnje gledala je prema meni i pokazivala prstom u mene. Sjetim se njenog pogleda. Bio je drugačiji. Pun straha, šoka i neizrecive sreće kad se dodirnula moje haljine i ozdravila. Upravitelj se vrati. Rulja ušuti. Pokaže rukom stražaru da me dovede. Njegov pogled se promijenio. Gledao me je sumnjičavo i s nepovjerenjem. Upita me odakle sam. Šutio sam. Nervozno i ljutito pokaže stražaru da me vrati na moje mjesto. Tada Upravitelj upita rulju o čovjeku koji je stajao pored mene. Rulja je vikom i skandiranjem odobravala Upravitelju.

Tada pokaže prstom na mene. Rulja se uznemiri i nekoliko kamenova doletješe prema meni, jedan pogodi Upravitelja u nogu. Upravitelj se vrati na svoje mjesto. Sluga donese pozlaćeni pehar i posudu od srebra. Voda se prelijevala u zlatnim i srebrnim bojama dok je Upravitelj prao ruke. Upravitelj nešto reče, a jedan čovjek istupi iz rulje i prihvati Upraviteljevu riječ i pokaza prstom na mene. Pogledom punim cinizma i oholosti gledao me i držao uperen prst. I njega sam znao. I njegov pogled pun ljubavi i zahvalnosti kad sam se dotakao njegovih očiju pored bunara da mu vratim vid.

Upravitelj sjede. Dade znak sluzi i sluga priđe. Tada sluga stane pred rulju i glasno izgovori odluku Upravitelja. Prljavi i bradati čovjek se grohotom nasmija, oči mu se užare mješavinom radosti i pakosti, a rulja odgovori bjesomučnim i veselim skandiranjem i vikom. Bradati čovjek me pogleda. Na trenutak se prestade smijati. A onda zlurado pogledom pokaže na prolaz na drugoj strani s druge strane rulje koja je još uvijek vikala. Stražari me uzmu svaki s jedne strane. Zbog boli u tabanima i prsima više nisam mogao ni hodati. Vukli su me prema ulazu kroz rulju koja me je pljuvala i udarala štapovima i rukama.

U prolazu je stajao visok i krupan vojnik. U ruci je držao bič. Pred njim je bio veliki i visoki drveni stup s metalnim lancima koji su visjeli s vrha stupa do sredine. Bič je bio načinjen od metalne palice i nekoliko kožnih traka koje su bile pričvršćene za vrh palice. Na kraju traka bili su mali metalni završetci poput metalnih kuglica ili čavala. Stražar podigne moje ruke. Bol u prsima se pojača i ponovno povratim i onesvijestim se. Hladna voda probudi moje oči. Bio sam vezan za stup. Na leđima sam osjećao kao da mi netko pali kožu užarenim željezom. Kriknem od boli i ponovno padnem u nesvijest. Probudim se. Bilo je mračno. Ležao sam na prljavom i hladnom podu punom tragova izmeta i prljavštine. Leđa su gorjela kao da mi je netko zario čavle u svaku poru kože.

Otvore se vrata. Uđe stražar. Podigne me. Bol u prsima i leđima se pojača. Od boli suze mi pođoše teći niz lice. Stražar me izvede. Bili smo iza Upraviteljeva dvora. Dvojica stražara držali su drvenu gredu dok su drugi stražari nijemo gledali. Stražar me uspravi. Dva stražara priđu s drvenom gredom. Stave je na moja ramena i svežu kožnim uzicama za moja zapešća i iznad laktova. Bio je to komad grube drvene i oble grede, taman i s nekoliko grbavih izbočina. Zbog bola u prsima i leđa koja su gorjela od bolova padnem. Prašina i pijesak ispune moja usta, nos, oči i dušnik. Pođem se gušiti. Stražari se nastave smijati. Jedan od njih pritrča i stane nogom na moju glavu i gurne je dublje u pijesak. Ostanem bez svijesti i daha. Usprave me. Stražar koji je stao nogom na mene pogleda me s dubokom mržnjom i udari šakom u lice. Iz nosa i usta poteče krv. Sjetio sam ga se nakon što je bijela svjetlost od udarca prošla ispred mojih očiju. Gledao me duboko molećivim pogledom kad sam ozdravio njegovu kćer dok sam jednom prolazio u blizini Kafarnauma.

Tada me stražari izguraju van. Bilo je oko podne. Sunce je neizdrživo peklo i bio sam strahovito žedan. Pogledam pred sebe. S obje strane uskog prašnjavog puta stajali su ljudi koji su vikali i prijetili rukama. Podignem pogled i ugledam maleno brdo nekih par stotina metara ispred. Stražar me udari drškom mača po leđima. Bol me sasječe i uz bolan vrisak krenem. Prolazeći prašnjavim putem ljudi se vikali, vrijeđali, neki su bacali kamenje. U jednom trenutku hodajući nagazim na oštar kamen u pijesku koji probode moj taban i srušim se. Greda se djelomično odveže i padne mi na glavu guleći pri tom moja krvava leđa. Bol me natjera da povratim. Stražari priđu i pridignu me na koljena. Tada neka žena iziđe iz grupe ljudi i sagnu se do mene. Njene oči gledale su me sa žaljenjem i dubokom tugom. Izvuče iza leđa svoje haljine mokru i vlažnu krpu. Položi je na moja okrvavljena leđa. Stražari dopustiše. Na trenutak bol postade podnošljiva. Tada okrene krpu na drugu stranu i prisloni je na moje lice. Lagano prijeđe preko mog lica brišući krv, suze i znoj. Tada jedan od stražar priđe i grubo je odgurnu nogom. Padne u prašinu. Stražar me udari kopljem po glavi. Granje oko glave dublje se usječe u moje čelo i zatiljak. Bol me ponovno obuzme. Usprave me i ponovno privežu gredu. Tada me stražar udari bičem dajući znak da krenem dalje. Jedan od stražara koji je išao ispred izvuče mač i udari neku ženu koja mi je pokušala prići. A tako i jednog starca koji je u ruci držao krčag s vodom. Udari ga mačem, a voda se prolije po prašini stvarajući malu baricu blata i kaljuže.

Nakon nekoliko metara jedan mladić istupi iz mase ljudi i držeći u ruci kamen baci ga prema meni. Kamen me pogodi u bolna leđa i ponovno padnem. Mladić podiže obje ruke u zrak dok mu je grupica mladića aplaudirala. Pogledom punim cinizma i oholosti pristupi dok sam ležao s licem i ustima u prašini. Sagnu se do mojeg uha i nešto prošaputa. Stražari ga odgurnu i ponovno me usprave. I mladićev sam pogled znao otprije. Njegova majka me gledala ushićeno i s dubokom ljubavlju kad sam ga doveo živog i zdravog slobodna od psihičke bolesti od koje je bolovao od rođenja.

Stražari me dovedu u podnožje brda. Pokušam napraviti korak prema usponu. Nisam mogao. Srušim se opet padajući na leđa i na gredu. Jedan od stražara priđe ljudima koji su stajali sa strane i uhvati jednog čovjeka. Čovjek se otimao i borio, ali ga stražar uhvati za glavu i stavi mu mač pod vrat. Čovjek nevoljko priđe. Pogled mu je bio pun straha. Njegov pogled nisam prije vidio. Ovo je bio prvi put. Odvežu gredu i skinu je s mene. Obore ga na koljena i svežu mu gredu na leđa. Teškom mukom se uspravi. Stražar ga gurnu i on pođe. Stražari me usprave. Iako nisam imao više gredu na leđima, teškom mukom sam kretao. Bol je razarala moju glavu, leđa i noge.

Konačno dođemo na malu uzvisinu. Nekoliko vojnika kopalo je rupe u zemlji. Druga grupa tesala je sjekirama dugačku i debelu drvenu gredu. Čovjeka koji je nosio moju gredu obore na tlo. Skinu gredu s njega. Uzmu je i privežu za dugačku gredu koja je ležala na tlu pored jedne od iskopanih rupa. Tada uz brdo dođe još jedna grupa vojnika s dvojicom zatvorenika. Obore ih na tlo i privežu za grede. Tada nekoliko vojnika konopima uspravi grede i polože ih u rupe iskopane sa strane. Dvojica zatvorenika visjeli su na gredama nogama i rukama svezani po nekoliko debelim kožnim konopima.

Dva vojnika priđu i polože me na gredu. Prvo mi svežu ruke i noge. Onda jedan čovjek priđe noseći u rukama čekić i metalnu posudu. Sagnu se pored moje glave i spusti posudu. Izvadi iz nje veliki metalni čavao i položi ga na moje zapešće. Podigne ruku i čekić u njoj. Zamahne. Neopisiva bol probije moju ruku i cijelo tijelo. Izgubim svijest. Visio sam na križu. Slomljeno rebro je probilo plućno krilo. Svaki udisaj bio je do te mjere bolan da bih nakon nekoliko udisaja potpuno malaksao viseći samo na rukama. Kruna na glavi pritiskala je još više moj potiljak. Bolovi u rukama i nogama bili su nesnosni poput ugriza otrovnice. Neki čovjek koji je stajao u rulji koja mi se podrugivala iziđe nekoliko koraka ispred ostalih. Okrene se prema rulji. Govorio im je visokim, gotovo vrištećim glasom. Čuo sam povremeno kroz zvuke vjetra riječi poput prorok, Sin Božji, Ilija, siđi ako možeš. Okrene se prema meni i približi se podnožju križa. Njegov pogled bio je pogled luđaka koji uživa u zlu. Bio je to paklen pogled. I njega sam se sjećao. Itekako sam se sjećao njegovog pogleda punog poštovanja i poniznosti dok sam često dolazio u njegovu kuću i govorio i ozdravljao mnoge koji su dolazili. Sjećam se i njegovog pogleda punog patnje kad me molio za svoju kćer. Sjećam se njegovog pogleda punog vjere kada je ugledao svoje dijete živo i zdravo. Sjećam se da je klečao preda mnom i molio me da mu oprostim grijehe. Sjećam se da sam mu sve oprostio i rekao mu da ga je vjera njegova spasila i da ne griješi više.

Pogledam rulju. Uglavnom poznata lica. Tu su bili neki koji su me slušali s oduševljenjem, neki koje sam ozdravio, neke kojima sam oprostio neoprostivo, neki koji su me slavili kad sam prije nekoliko dana dolazio u grad. Sjećam se njihovih pogleda. Pogleda svakoga od njih. Bol prođe kroz moje tijelo. Podignem pogled prema nebu. Udahnem još jednom duboko dok me bol razarala. Pogledam ih sve. Opraštam vam. I opet ću vam oprostiti. Jedan stražar priđe s motkom s nečim na vrhu. Pruži je mojim ustima. Jak miris na trenutak probudi moje tijelo i moje oči. Spazim ženu koja je stajala sa strane. Očima je molila da patnja prestane. Pogledam je. I ona je pogledala mene. Naši pogledi su se susreli. Okrenem glavu na stranu. U tom trenutku tlo zadrhti i munja propara oblake koji su se nakupili. Iz mene se ote krik pomiješan sa strahom, bolom, nadom i ljubavlju. Neki pomisliše da nekoga zovem pa naglo zašutješe. Zbog tamnih oblaka izgledalo je kao da je već noć. Bilo je tri sata. Posljednjim naporom uspravim svoj pogled prema nebu. Tiho i jedva čujno prošapćem, i spustim glavu, i mrak se spusti na brdo i prekri cijeli grad.

 

U Sarajevu, 15. 2. 2018.

O. J.

O NADI

Nada je stav pred neizbježnom životnom tragedijom, ondje gdje se više ljudski gledano ništa ne može učiniti i ondje gdje se pokušalo učiniti nešto nadljudsko, ali bez uspjeha.

Nada je stav nadanja pred mučnom šutnjom onostranog na nečiju neizbježnu tragediju. Najteže je prihvatiti da onostranost šuti pred katastrofom, a u istom trenutku osjećati čudnu nadu nešto poput neobične bolesti koja u trenutku zahvati čovjeka i podigne ga do euforije.

„Nada je kruh bijednika“ – oštro presudi veliki Aristotel, ili „nada je dobar doručak, ali slaba večera“ – primijeti Francis Bacon. Meša Selimović je još okrutnije presudio nadi u „Dervišu i smrti“: „Nada je svodilja smrti, opasniji ubica nego mržnja. Prijetvorna je, umije da pridobije, smiruje, uspavljuje, šapće ono što čovjek želi, vodi pod nož.” Ali ima i ono optimističnije od recimo Dale-a Carnegie-a, koji zaključi kako je većina velikih i značajnih stvari u povijesti učinjena od strane ljudi koji nisu posustali niti onda kad je izgledalo da više nema nikakve nade! Dakle, nada je kudikamo kontraverzan fenomen o kome se nije moguće izražavati jednodušno i jednoznačno.

Nada je i ludost i bolest, nada je najočitiji simptom biti ljudsko biće. U tragedijama života nada se javlja kao poremećaj, kao neobično pomjeranje  utvrđenih zakona i pravila, kao čudesni fenomen ljudskog postojanja koji pred ništavilom stoji s osmijehom kao da je ništavilo punina života. U osobnim gubitcima ondje gdje se čini da je onostranost nezainteresirana za patnju, ipak čovjek pronalazi tragove nade, poput bolesnika koji na bolesničkoj postelji u trenutku odlaska na onu stranu umjesto samrtničke ozbiljnosti ispriča vic o vlastitom umiranju koje se ima dogoditi za nekoliko trenutaka.

U takvim lucidnim trenutcima kada se smijemo, radujemo i šalimo na račun osobnih umiranja i odlazaka s ovoga svijeta, naš smijeh i naše radosti iako prožete podmuklim osjećajem straha za vlastiti život i umiranje nekada u budućnosti nisu ništa drugo nego tragovi nade. Tragovi nade, iako jedva vidljivi u životu svakoga od nas, jedva primjetni, prožeti strahom, ali jedan trag nade u životu svakoga od nas povremeno je dovoljan da cijeli jedan ljudski život isprati do njegova kraja na tako snažan i moćan način da se onima koji nas iz svemira promatraju činimo kao luđaci, koji iako svjesni neizbježne katastrofe slave ono čega se najviše boje, svoj vlastiti kraj i odlazak. Nadati se u trenutku kraja života je pogreška kojoj se cijeli svemir čudi i koju ni svemir unatoč svojoj savršenosti i uređenosti ne može ispraviti. Nada je pogreška svemira, ali bez te pogreške ljudski život ne bi imao značenja, i sam svemir bio bi besmislen. Nada je pogreška koja svemu daje smisao, neobjašnjivi paradoks ljudskog postojanja čiji su simptomi radost, humor i smijeh.

Teško je uopće razumjeti kako pogreška može biti temelj postojanja, kao da pogreška u savršenom matematičkom zadatku zapravo daje konačno rješenje i to rješenje bez kojega zadatak ne bi imao nikakvog smisla i značenja, pogreška bez koje zadatak ne bi bilo moguće ni postaviti. Nada je neobična, važna i tajanstvena pogreška. Je li nada kao pogreška bila slučajna ili ju je Netko napravio namjerno? Ako je bila slučajna, onda svemir sigurno nije zadovoljan takvim ishodom postojanja. Jer pogreška upućuje na to da nije sve apsolutno savršeno. Ako ju je Netko napravio namjerno, onda je morao znati unaprijed da je tako predviđeno da ljudsko biće ne bude savršeno. Zato je namjerno, smišljeno i planirano napravio pogrešku koja se zove nada, jer ta pogreška u postojanju ljudskog bića svojim paradoksalnim postojanjem vodi ljudsko biće prema savršenstvu od kojega bi se inače u samom početku odustalo. Jer ljudsko biće u trenutcima neizbježnih osobnih tragedija svojom radošću, osmijehom i hrabrošću svjedoči koliko je snage skriveno u njegovim dubinama, a pred tragedijom biti radostan dok je to za svemir znak ludosti, za evoluciju znak slabosti, za sve nas koji gledamo osmijeh onoga koji nas napušta i vidimo radost u njegovim očima znak je nade, te neobične i tajanstvene pogreške koja nas redovito šokira, ali i utješi. Zato možda i jesmo za svemir luđaci i čudaci, ali možda nismo za Nekoga tko je na nas mislio prije nego li je uopće bilo svemira, za Nekoga tko je znao da biti ljudsko biće znači imati ugrađenu tvorničku grešku, ali grešku bez koje je čovjek nerazumljiv i neshvatljiv, grešku koja se zove nada.

 

U Sarajevu, 12. 2. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto):123rf.com

MILOST VS. ZASLUGA

Milost je vrlo važan teološki pojam. Da bi nešto bilo milost potrebna su dva uvjeta: da bude nezasluženo od strane onoga kome se iskazuje milost, te da bude neuvjetovano kod onoga koji iskazuje tu milost. Na primjer, ukoliko vas lopov sa uperenim pištoljem ljubazno zamoli da mu date sve pare što imate uza se, tu se svakako ne može govoriti o milosti, nego o pljački, jer ne da ste u ovom slučaju samo uvjetovani, nego ste čak uvjetovani golim životom.

Uzmimo drugi primjer, ako roditelji kupe djetetu nove cipele, je li to onda milost? Nije! Istina da dijete nije s nečim konkretnim zaslužilo te cipele, ali ono je još uvijek dijete i ne može ih samo sebi zaraditi i kupiti. S druge strane, roditelj je i u ovom slučaju uvjetovan, jer je zakonski dužan da se brine o svome djetetu i njegovim potrebama, upravo jer je ono još uvijek nesamostalno i nemoćno.

No, ukoliko neki prosjak diskretno moli za pomoć i vi mu izađete u susret, to je onda milost. On vašu pomoć ni s čim nije zaslužio, a vi ni s čim niste ni uvjetovani. Naravno, i o ovome bi se dalo raspravljati. Neki drugi teološki naglasci bi rekli da svaki čovjek zaslužuje pomoć samim tim što je čovjek – ljubljeno Božje stvorenje, a i za darovatelja bi se moglo reći da je uvijek manje ili više uvjetovan – također zato što je čovjek, ljubljeno stvorenje Božje koje je pozvano da se uči od božanske svetosti i dobrote, a ne da vlastitu zloću i tvrdoću opravdava tuđom – još većom – zloćom i tvrdoćom.

S potonjim smo zapravo dotakli i samu opravdanost/nužnost milosti u našem životu. Bog je onaj koji je milostiv, milosrdan, bogat dobrotom, te koji poziva čovjeka da i sam to u životu nasljeduje.

Teška neka riječ za naše vrijeme

U teologiji se također kaže da je riječ milost postala na neki način nedobrodošla u našem vremenu. Ova riječ kod nekih može buditi i neke poviješću inicirane frustracije. Predočimo si – recimo – nemilosrdnog vladara kojem se podanici silom prilika moraju obraćati s „milostivi gospodine“ ili „milostiva gospođo“, što će reći da ova riječ kod nekih može evocirati snažne arhaične konotacije jednog nepravednog društvenog poretka.

No, još više od toga, u današnjem vremenu ljudi se više interesiraju za zasluge nego za milosti. Tako bi netko rekao: „Pusti se ti meni milosti; daj ti meni što zaslužujem po zakonu!“ Sve jasno, ali ipak ostaje pitanje, kako ćemo znati da je netko nešto stvarno zaslužio i u kojoj mjeri?

Klizak teren zvani zasluga

Njemački književnik Martin Kessel – alias Hans Bruhl reče jednom zgodom glede odlikovanja: “Tko traži odlikovanje, nije ga zaslužio, a tko ga je zaslužio, nije mu ni potrebno.” Ovdje se radi otprilike o logici: ako nešto stvarno zaslužuješ onda to nećeš ni morati tražiti, jer sigurno ćeš biti nagrađen za dobro što si učinio. S druge strane, ukoliko netko mora puno moljakati i pričati o svojim zaslugama, to znači da ta njegova zaslužnost i nije posve uočljiva i jasna po sebi.

Jedna dobra zgoda sa Silvijom Berlusconijem kaže kako su mu u njegovim premijerskim danima jednom prilikom došli predstavnici štrajkača koji su tražili veća primanja. I tako su mu oni uporno objašnjavali da oni zaslužuju veće plaće, da bi im neumoljivi Silvio na kraju ponudio šokantno rješenje: „Najtoplije vam savjetujem da počnete zarađivati više“. Gospodin Silvio svakako nije svetac, ali nitko mu nikad nije mogao osporiti da je poslovno uspio krenuvši od same nule. Ratno siroče, još kao dječačić počeo raditi na pijaci, nosajući kave i radeći najgore poslove. Uspio uštedjeti za vlastiti štand, onda i za drugi, pa polako otvorio nekakvu radnjicu u sklopu pijace, pa drugu, treću… i sve tako polako do pozicije najmoćnijeg Talijana i jednog od najmoćnijih ljudi svijeta. I sad oni njemu „mi zaslužujemo“ … a on će „ako zaslužujete, onda jednostavno sebi i zaradite“.

Milost ipak nije nadiđena

Živimo u vrlo nezadovoljnom vremenu. Većina ljudi je uvjerena da zaslužuje više: bolji posao, boljeg šefa, boljeg partnera, bolje prijatelje, bolju državu … pa čak i boljeg Boga. Ok, tko zaslužuje onda neka jednostavno nađe i uzme sve to što mu po zakonu i pravu pripada. Ili možda ipak ne zaslužujemo sve to, premda smo opijeni sviješću o vlastitoj posebnosti, važnosti i vrijednosti. To i jest učestala svijest našega vremena: jako smo posebni i vrijedni, premda drugi to ne opažaju. Pa zar su svi slijepi ili možda ja ipak nisam toliko vrijedan koliko mislim. Ne bojmo se priznati ovo drugo … to svakako nije kraj. Štoviše, tek to može predstavljati novi sretni početak, jer milost još uvijek postoji, i na nebu i na zemlji. Ono, kako i gordi Martin Luther zaključi pred vlastitu smrt: „Svi smo mi prosjaci.“

 

 U Sarajevu, 7. 2. 2018.

M. B.

Svojatanje „nepoznate“ zemlje

Što prosječni stanovnik Sarajeva zna o problemima i pitanjima prosječnog stanovnika Trebinja? Ili što prosječni stanovnik Mostara zna o problemima i pitanjima prosječnog stanovnika Orašja? Ili što stanovnik Neuma zna o Bosanskoj Gradišci i zna li išta o njoj? Ili što prosječni stanovnik Rogatice zna o Kupresu? Moglo bi se unedogled nabrajati stanovnike određenih mjesta koji u dobroj mjeri o nekim drugim mjestima udaljenih nekoliko desetaka kilometara ne znaju baš puno.

Svojatanje „svakog pedlja bosanskog tla“ kojega prate pjesničke, epske, i antologijske izjave o „borbi do zadnjeg daha“ ponekad prati oskudno i mizerno poznavanje kako povijesti Bosne i Hercegovine tako još više nezainteresiranost za život, običaje i djelovanje drugih gradova i općina u ovoj zemlji. Borba za „svaki milimetar bosanske zemlje“ uključuje i Sarajevo, Trebinje, Orašje, Bosansku Gradišku, Rogaticu, Kupres, ali što najčešće verbalni politički „borac“ za „pedlje tla“ zna o tim mjestima i njihovim stanovnicima i je li ikada posjetio i pokušao upoznati ta mjesta, ljude u tim mjestima i njihove običaje ili ih jednostavno označava kao „osvajačke mjere“ koje treba „izmjeriti“ i do kraja označiti i ograditi „bosansko tlo“ i onda „napasti i zauzeti“ da bi se „tor“ konačno ogradio. Ograđivanjem „tora“ prestaje obveza da se druga mjesta i ljude u ovoj zemlji upozna i prepozna kao ljude i građane ove zemlje, „unitarni tor“ „zaokruživanjem tla“ zaokružuje i mogućnost da svako mjesto, grad i ljudi u gradu ostanu izvor već odavno razvikanog i u stvarnosti prilično nepostojećeg „plural“ i „multi“ društva. Neznanje o vlastitoj zemlji, ljudima koji u njoj žive i mjestima koja se u njoj nalaze nije samo stvar „intelektualne lijenosti“ onih političko-epskih junaka koji „pjevaju“ o „unitarnom tlu“, nego je i određena politička „(ne)kultura“ koja neznanje o vlastitoj zemlji, gradovima i ljudima smatra sasvim normalnim i prihvatljivim. Rijetki su oni „junaci“ u politici koji ipak nešto znaju o zemlji u kojoj žive i od koje primaju plaću, pa ne trče odmah „u junačku unitarnu borbu za unitarni tor“ nego tu i tamo upozoravaju da „junaštvo“ nije najpametnije rješenje u uvjetima kada postoje gradovi, općine i ljudi u ovoj zemlji o kojima trebamo još puno učiti i koje se treba također o nečemu pitati. Tako svaki „pedalj bosanskog tla“ uz možda i opravdanu brigu za budućnost ove zemlje kao dio „folklora“ političkog „junačine“ ponekad prikriva neznanje o zemlji u kojoj „junak“ nastoji i hoće ostvariti svoju „plemenitu stvar“ „snažnom junačkom mišicom“ ne pitajući pri tom slažu li se stanovnici Sarajeva, Rogatice, Kupresa i Orašja s njegovom „borbom“ i zašto im „politički junak“ ne bi ponudio referendum pitajući ih jesu li oni također za „borbu za svaki pedalj bosanskog tla“ ili im je sasvim dovoljno što svatko mirno živi u svom gradu bez tenzija i bez potrebe da budu „unitarni tor“. Tako se već dugo svojata „nepoznata“ zemlja, „nepoznati“ gradovi o kojima se nema volje učiti, „nepoznati“ stanovnici o kojima se ne želi znati, „nepoznata“ povijest o kojoj se ne trudi znati puno, kao da će „unitarni tor“ „političkog junaka“ izbrisati magijom „neznanje“ koje je njegov najveći neprijatelj i to u zemlji gdje nekoliko desetaka kilometara od njegovog „borbenog položaja“ egzistira grad i stanovnici grada o kojima „politički junak“ zna samo da su „mrski neprijatelji“ i ništa više od toga kao da su Sarajevo, Mostar, Trebinje, Rogatica, Orašje, Bosanska Gradiška, Kupres „neprijateljska gnijezda“ koja treba „poraziti“ i ograditi „unitarnim torom“. Da se tako i dogodi, to neće izliječiti neznanje „političkog junaka“ o njegovoj vlastitoj zemlji nego ga samo produbiti, jer tada neće biti ni potrebno znati povijest drugog grada i njegovih stanovnika, jer će sve biti „jedna nepoznata zemlja“ gdje je „neznanje“ o susjednom gradu, općini i njihovim stanovnicama prihvatljivo, normalno i poželjno. „Neznanje“ je najveći neprijatelj „političkog harambaše“, zato se trudi stvoriti jedan „tor“ gdje bi svi trebali biti „neznalice“ o vlastitoj zemlji i gradu ili općini koja je tek nekoliko desetaka kilometara dalje, ali koju „politički harambaša“ nikad nije posjetio, a ne daj bože da o njoj nešto pročita i nauči da se ne bi kojim slučajem zarazio „znanjem“ o zemlji i općinama koje predstavlja spreman vlastitim „neznanjem“ boriti se za „svaki pedalj bosanske zemlje“ o kojoj ne zna ništa dalje od „političkog prijestolja“ na kojem sjedi.

 

U Sarajevu, 6. 2. 2018.

O. J.

Samaritanka

Biti Samaritanka u takvoj sredini značilo je izopćenje. Biti sama u takvoj sredini značilo je odbacivanje. Biti žena u takvoj sredini značilo je osudu i onda kada ne činim ništa. Voljela sam malu zidanu kuću od prepečene opeke na izlazu iz sela. Tu sam imala mir. Uvečer bih stajala na pragu i gledala zalazak sunca iznad pustinje. Vjetar je donosio topao zrak i pokoje zrno pijeska do mojih bosih stopala. Ponekad bi mir bio narušen vikom i osuđivanjem pobožnih židova koji bi prolazili prema Jeruzalemu kada bi išli na proslavu Pashe.

Bila sam žigosana kao bludnica, grešnica s kojom se stupanje u kontakt kažnjavalo izopćenjem iz zajednice ili kamenovanjem. Nitko nije smio pozdraviti me, a ženama je bilo strogo zabranjeno razgovarati sa mnom. Moj dolazak na obližnji izvor po vodu izgledao je kao dolazak zarazne bolesti. Svi su se sklanjali u jednu stranu šuteći i čekajući da zahvatim vodu iz korita. Vodu sam smjela uzimati samo jednom tjedno i nikada subotom. Nakon što bih zagrabila vodu ispraznili bi korito i rabin bi došao i pomolio se da korito ne ostane nečisto. Tek tada su druge žene smjele zagrabiti vode. Kuća u kojoj sam živjela pripadala je nekom čovjeku kojega je zajednica izopćila, jer je jednog dana došao u selo u sinagogu s nekim čovjekom. Taj čovjek je u sinagogi, kako su govorili, pohulio na Boga, jer je tvrdio da je Sin Božji. Obojicu su izbacili iz sinagoge i zaprijetili im kamenovanjem ako se ikada ponovo pojave. Nisam više nikada čula za njih. Kuća je proglašena nečistom i u nju se nijedan pobožni židov nije smio useliti ili je uzeti. Nakon smrti majke u Kafarnaumu preživljavala sam od trava od kojih je majka pravila lijekove za raznorazne bolesti i ona me je mnogočemu poučila. Uskoro sam morala napustiti Kafarnaum, jer sam optužena za vračanje i bludništvo. Nekoliko dana sam lutala galilejskim selima, ali nigdje nisam mogla naći ni prenoćište. Čim bi čuli da sam Samaritanka, zatvarali su vrata kuća i ulaze u sela. Sasvim slučajno hodajući uz rub pustinje naiđem na malo selo i kuću koja se činila napuštena. Poučena iskustvom odem u selo, ali ne kažem da sam Samaritanka da se raspitam o kući. Jedna pobožna židovka mi ispriča da je kuća napuštena i da se u njoj ne smije živjeti, jer je nečista i da je u njoj živio neki pobožni židov kojemu je neki putujući šarlatan rekao da je Sin Božji. Odmahujući glavom u znak negodovanja reče kako je taj pobožni židov bio vrlo poštovan u zajednici, kako bijaše mudar i pravedan. Ali jednom je taj čovjek prolazio kroz selo s grupom ljudi. Ušao je u kuću tog pobožnog židova, ostao cijelo popodne kod njega. S njim je bila i grupa od nekoliko muškaraca i žena. Navečer taj pobožni židov iziđe sa zavežljajem na ramenima ostavi sve i kuću otvorenu i ode s tom družinom. Jednom su se pojavili, njih dvojica, taj pobožni i židov i taj što je otišao za njim. U sinagogi su stvorili viku i galamu, jer je taj pobožni židov tvrdio da je ovaj Sin Božji dok je ovaj samo šutio. Na kraju su ih istjerali i zaprijetili da će ih sljedeći put kamenovati. Od tada se više nisu pojavljivali. Sumnjičavo me pogleda i upita zašto pitam za kuću. U naletu iskrenosti priznah da sam Samaritanka. Reče mi da moram napustiti njezino dvorište odmah i zalupi drvenim vratima i zaključa. Krenem natrag kroz selo. Nekolicina mještana me prezrivo gledala vjerojatno se pitajući tko je dopustio ženi da sama hoda ulicom. Jedan pobožni židov pljunu pred moje noge i udalji se izgovarajući pri tom neku molitvu vjerojatno proklinjanja ili kajanja što mu se nečista žena našla na putu. Prođem kroz selo i zastanem pred kućom. Bila je to mala kuća s ravnim krovom od prepečene opeke. Uđem unutra. Slabašno svijetlo dopiralo je kroz mali prozor zakriven tkaninom. Sastojala se od tri male prostorije. Svugdje po zidu bilo je raznoraznih alata, drvena klupa do zida ispod prozora bila je prekrivena tankim pokrivačem od grube tkanine. U sredini je stajao veliki stol od grubo rezbarenog drveta s tragovima rezanja. Na stolu je stajala omanja drvena pločica. Na njoj je pisalo da je onaj tko je ovdje živio bio ribar. Bilo mi je čudno da bi ribar živio pored pustinje, jer je galilejsko jezero bilo prilično daleko nekoliko desetaka stadija. Pisalo je i ime. Šimun. Vidjelo se da je kuća već mjesecima prazna. Debeli sloj prašine prekrivao je neravnu plohu stola kao i tkaninu na klupi uza zid. Skinem tkaninu s prozora. Pogled se pružao prema pustinji. Skinem tkaninu s prozora i u druge dvije prostorije. Svijetlo osvijetli cijelu kuću. Trebat će je očistiti. Nakon nekoliko dana dok sam u kući sjedila uz vatru i gledala kroz prozor prema pustinji, začujem viku.

Bivala je sve glasnija. Iziđem. Prema kući putem koji je dolazio iz sela išla je grupa od nekoliko muškaraca. Dođoše i zastadoše nekoliko metara od ulaza. Tada istupi jedan visok i crn muškarac s bradom i uvojcima koji su padali s glave do obraza. Izvadi svitak knjige razvije ga i poče čitati. Nakon čitanja smota svitak predade ga jednom čovjeku. Tada uze vode i pomiješa je s krvlju neke životinje i popršće po zemlji. Neko vrijeme su stajali i šutjeli. Tada se udaljiše. Kasnije sam shvatila da je to bila službena molitva izopćenja i zabrane pristupa zajednici. Žena s kojom sam razgovarala prenijela je svome mužu da sam Samaritanka. On je to prenio rabinu koji je kako to zahtijevaju propisi službeno me izopćio iz zajednice kojoj ionako nisam ni pripadala. Iako je izopćenje bilo formalno, ono mi je stvorilo velike poteškoće što se tiče vode, nabavke hrane i života. Morala sam ići u drugo selo, jer nitko u mjestu nije htio i nije smio bilo što imati sa mnom. I tako sam živjela nekoliko mjeseci. U miru i tišini svaku bih večer stala pred kuću, gledala zalazak sunca nad pustinjom dok bi mi pijesak milovao stopala. Pustinja i pijesak su mi bili jedini sugovornici. Živjela sam tako u miru i tišini na rubu pustinje i s pijeskom u stopalima. Jednog jutra dok sam spremala neke biljke za sušenje, začujem izvana žamor. Pred vratima je stajala žena s djetetom u naručju. Reče kako zna da nitko sa mnom iz sela ne smije govoriti, ali da nema izbora, jer joj je dijete teško bolesno i treba joj pomoć. Pogledam dijete. Malena djevojčica imala je ognjicu. Uđem u kuću uzmem nekoliko biljaka, pomiješam i pružim joj. Rekoh joj što i kako treba pripremiti i u koje vrijeme i davati djevojčici ujutro i navečer. Puna zahvalnosti i sumnje brzim korakom udalji se kako je netko ne bi primijetio. Dva dana nakon toga rano ujutro pred vratima pronađem smotak tkanine. Razvežem ga. Unutra je bilo smokava, vrč vina i nekoliko pšeničnih kruhova. Uskoro su počeli pristizati i drugi. Tajno, po noći da ih drugi ne vide. Različite bolesti i problemi. Za većinu nisam imala nikakvih lijekova i rješenja, jer to i nisu bile bolesti u uobičajenom smislu riječi nego bolesni međuljudski odnosi koje nikakvi lijekovi i bilje ne mogu izliječiti niti pomoći. Jednu večer dok sam gledala zalazak sunca iznad pustinje i puštala pijesku da obujmi moja stopala, dođe ona žena što je imala bolesnu djevojčicu. Reče mi da bih trebala skloniti se, jer pobožni vjernici u selu planiraju da me otjeraju jer remetim mir i život sela. Zahvalim joj se. I nastavim gledati zalazak sunca iznad pustinje. Nisam se zabrinula. Ne bi bilo prvi put da me protjeraju iz svoga mjesta i da me njihove žene optuže da sam bludnica i vještica koja uz pomoć mračnih sila izvodi čarolije i vradžbine. Prvo su prestali dolaziti. Onako kako su naglo počeli dolaziti po raznorazne lijekove tako su i prestali. Tjedan dana iza toga pronašla sam polomljeno pokućstvo, uništen stol, lijekove razbacane po zemljanom podu. Pomislila sam da je vrijeme otići iz ovog mjesta, jer će vrlo brzo početi javna napadanja i ostale zabrane kao i prije. Uskoro mi je bilo zabranjeno uzimati vodu na koritu. Kao i kupovati bilo što u selu. Nisam poslušala svoj nutarnji glas. Umorna od bježanja i skrivanja, zaljubljena u pustinju i pijesak odlučim ostati, pa što bude. Jednog jutra probudi me glasna galama i vika. Obučem se i iziđem. Pred kućom je stajalo nekoliko muškaraca. Glasno su vikali i pljuvali optužujući me za vračanje i bludništvo. Prepala sam se. Prvi put nakon toliko vremena osjetila sam strah. Ionako sam bila sama, nezaštićena i mogli su u svakom trenutku doći pograbiti me i kamenovati. Nitko me nije mogao braniti, ni oni kojima sam pomogla. Majke već odavno nije bilo. Osjetim se samom na svijetu, potpuno samom i napuštenom. Bilo mi je čudno što nitko od njih nije prilazio kući. Stajali su točno na određenoj udaljenosti i negodovali, ali nitko nije prilazio. A onda svi naglo ušutiše. I okrenuše se. U susret su dolazile dvije siluete. Približavajući se prepoznah rabina. Njegova žena bijaše ona koja mi je došla s bolesnom djevojčicom. S njim je bio neki nepoznati čovjek. Na sebi je nosio svijetlu haljinu iz dva djela. Imao je prašnjave sandale, vjerojatno od duga hoda. Kosa mu je bila duga i svezana u pletenicu. Imao je gustu crnu bradu. Nije nosio uvojke kao ostali pobožni židovi iz tog sela. Izgledao je kao stranac koji je došao iz daleka. Rabin stane pred muškarce. A nepoznati stane pored rabina. Tada rabin iznese optužbe na moj račun. O vještičarenju, bludništvu, zavođenju i zazivanju mračnih sila. Okrenu se prema nepoznatom i reče mu: „Rabbi, što ti misliš?“. Nepoznati je šutio. Tada se malo odmakne od rabina, dođe bliže ulazu u kuću. Sagne se. Uzme komadić maslinove grančice iz prašine. Rabin tada ponovi svoje pitanje. Nepoznati je šutio i nešto pisao u pijesku. Kada završi, ustane se. Pokaže rabinu i dade mu znak da priđe. Rabin priđe. Dok je rabin gledao u pijesak, nepoznati se okrene muškarcima. Nešto im je rekao, ali nisam zbog njihove vike dobro čula. Rabin se uspravi pogleda nepoznatog i dade znak ljudima da ušute. Okrene se prema nepoznatom, sagne se do njegovih nogu poljubi ih i zaplače. Ustane se, zagrli nepoznatog. Tada dade znak muškarcima da se udalje. Zbunjeno su se osvrtali sve dok rabin jasnim glasom ne uzviknu da mogu ići, jer ova žena nije ništa krivo učinila. Zbunjeni pođoše se razilaziti počevši od najglasnijih. Rabin ostade kratko u razgovoru s nepoznatim i ode. Nepoznati se tada okrene prema meni. Pogleda me iz daleka. Vidjela sam osmijeh na njegovu lice. Mahne mi, okrene se i ode. Ostadoh sama na pragu. Dugo sam tako stajala i razmišljala što se dogodilo. Već je bio sumrak. Uzmem noćnu svjetiljku, stavim je na trijem i sjednem na prag. Toplina pustinje i pijesak godili su mom tijelu i mojim stopalima. Tada se sjetih da je nešto pisao po pijesku. Brže bolje uzmem svjetiljku i požurim do mjesta gdje se sagnuo. Spustim svjetiljku na pješčano tlo. Čudno da vjetar nije već uklonio napisano. Stajalo je u pijesku kao uklesano. Pisalo je: rabine, ako si bez grijeha prvi uzmi kamen i baci ga na Mene… Od tog dana nitko više nikada nije došao iz sela. Nitko me nije posjećivao i nitko mi se nije javljao niti je itko tražio lijekove od bilja. Pustili su me na miru. A ja sam svaku večer sjedila na pragu, gledala zalazak sunca i puštala pijesku i vjetru da miluju moja stopala i moje tijelo. Nekad sam znala pomisliti na nepoznatog i ono što je napisao: tko je bez grijeha neka prvi baci kamen na Mene… Nikad ga više nisam vidjela niti sam ikada išta čula o njemu. Tek tu i tamo sjetila bih se njegovog osmijeha, njegove haljine i sandala i njegovog pogleda iz daljine i njegovog mahanja. Nekad mi se činilo da u ljepoti zalaska u pijesku među stopalima, u toplini pustinjskog vjetra vidim njegov osmijeh, njegovu haljinu i sandale.

 

U Sarajevu 5. 2. 2017.

O. J.

RASPRAVA SA SAMIM SOBOM

Um rado raspravlja sa imaginarnim protivnicima o imaginarnim problemima, ostvarujući pri tome imaginarne slavodobitne pobjede, i u svemu tome je toliko uspješan da počesto zaboravlja na konkretne ljude,  njihove konkretne argumente i stavove, ali i na svoje vlastite konkretne poraze.

U svom umu čovjek često raspravlja s nekim. Mladić zamišlja kako razgovara s djevojkom koja ga je ostavila, te u svom umu raspravlja, objašnjava i ponosno izlazi kao moralni pobjednik ljubavnog rata. U stvarnosti učini nešto sasvim drugo ili ne učini ništa. Djevojka u svom umu raspravlja s mladićem, sve mu predbacuje, optužuje. U stvarnosti ne učini ništa, eventualno se rasplače. Na kraju se pomire. Stvarnost ispadne skoro uvijek drugačija od njihovih rasprava sa samim sobom.

Um je pun svakodnevnih rasprava s drugim ljudima, poznanicima, prijateljima, rodbinom, djecom, muževima, ženama, političkim protivnicima… S jedne strane, ovakve rasprave mogu biti znak visoke inteligencije. Viši umovi su po prirodi sintetički; oni se ne mogu olako zadovoljiti ni tezom, ni antitezom, zato kroz imaginarnu nutarnju raspravu teže doseći konačnu umirujuću i upotpunjujuću sintezu. S druge strane, učestale nutarnje rasprave mogu biti izvorištem i brojnih problema za pojedinca: Um raspravlja o stvarima i problemima koji u stvarnosti ne postoje, s ljudima koje zamišlja kao protivnike, iako to u stvarnom životu nisu. Umska rasprava sa samim sobom je iscrpljujuća i opterećujuća i oduzima puno snage samom umu i guši njegovu kreativnost. Ali biti pobjednik izmišljene umske rasprave sa stvarnom osobom koju smo odjenuli u imaginarno ruho neprijatelja na kraju donosi neobičan osjećaj pobjede koji mješavina jala, bijesa, samozadovoljstva, nadmoći. Nakon žestoke umske rasprave sa samim sobom i djevojkom mladić se sigurno u sebi nadmoćno smješka sa osjećajem u duši koji se može sažeti u onu misao „e neka sam joj rekao i neka sam joj se krvi napio“ – koji do te mjere može preuzeti kontrolu nad umom da i u stvarnosti čovjek se pođe ponašati i razmišljati onako kako razmišlja i osjeća se u svojim imaginarnim raspravama sa svojim imaginarnim protivnicima. Posebno su drugi ljudi u tim umskim raspravama sa samim sobom zanimljivi kao meta napada i protuargumenata. Oni su prvo neprijatelji koje treba argumentirano poraziti, ali kasnije nakon što ih porazimo pretvaramo se u nekakve spasitelje naših protivnika, darujemo im milost, pokazujemo plemenitost i širokogrudnost. Naravno i milost, plemenitost i širokogrudnost su također imaginarni. Nastaju i nestaju kao osjećaj, i često ih u stvarnosti i stvarnim raspravama sa stvarnim ljudima nema nimalo. Kao kad mladić svoju djevojku porazi argumentima i ona se slomi pred njim, on se pokaže milostivim, velikodušnim i plemenitim. I taj osjećaj ga preplavi, ali u stvarnosti kada dođe do stvarne razmjene protuargumenata uglavnom tih osjećaja nema.

Raspravljajući s imaginarnim protivnicima koje stvara prema modelu stvarnih ljudi um i sam čovjek ne mogu dopustiti da budu poraženi. Iz svake rasprave sa samim sobom um mora izići kao pobjednik, jer tako osigurava čovjeku osjećaj nadmoći, osjećaj zadovoljstva, emotivnu ispunjenost. Um raspravlja o stvarima, događajima i problemima koje sam izmišlja s ljudima čiji karakteri u stvarnosti ne postoje jer ih um sam stvara. Samim tim ni um ne pobjeđuje jer je njegova pobjeda nad djevojkom koja je ostavila mladića ili nad mladićem koji je ostavio djevojku izmišljena pobjeda, ali ostaje nutarnji osjećaj zadovoljstva jer se barem u izmišljenoj raspravi s vlastitim umom nadmudrilo i nadjačalo drugoga. Nadmudrilo se i nadjačalo vlastiti um, dok se stvarnost i stvarna osoba s kojom treba raspravljati potpuno zaboravila. Um ponekad zna izvesti taj bezočni trik nad čovjekom. Uvjeri ga u umskom i emotivnom smislu kako je on definitivni pobjednik u raspravi koja se nije ni dogodila tako da kada dođe do stvarne rasprave sa stvarnom osobom, um nastavlja raditi po svom. Otprilike to se događa u slučajevima gdje si netko ne da ništa reći u smislu i rasprave i argumenata, jer je u njegovom ili njenom umu rasprava završila pobjedom. Dopustiti da stvarna osoba sa stvarnim argumentima nešto kaže značilo bi da um mora priznati da rasprava nije gotova i da još nema pobjednika i da prava i ozbiljna razmjena argumenata tek predstoji. Sve što se dosad dogodilo nije se dogodilo, nego je to um izmislio u svom imaginarnom svijetu izmišljenih protivnika. Um teško dopušta tako nešto pogotovo onda kada je već odlučio da je pobjednik odlučen i da stvarna rasprava i ako se dogodi neće promijeniti ishod i pobjednika rasprave. Rasprava sa samim sobom neobična je sposobnost uma da sam sebe postavlja na pobjedničko postolje ponekad nesvjestan da se vrti u začaranom krugu i da radi Sizifov posao. Zato um povremeno mora izići u stvarni svijet i susresti stvarnog protivnika i razmijeniti stvarne argumente kao što i mladić i djevojka nakon višednevnih nutarnjih umskih borbi sa sobom s izmišljenim argumentima i izmišljenim pobjedama se moraju prije ili kasnije susresti u stvarnom svijetu i shvatiti da prava rasprava i argumentacija tek treba početi. Sve što se prije događalo bila je izmišljena rasprava sa sobom o stvarima koje se nisu dogodile s ljudima koji zapravo i ne postoje.

 

U Sarajevu, 3. 2. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

Exit mobile version