Blog

RAZGOVOR O ISTINI (Razgovor o paklu – IV. dio)

– Vjerujem da si bio nazočan razgovoru između Židova iz Nazareta i Rimskog Upravitelja oko vrlo prijepornog pitanja. Onoga o istini. Židov iz Nazareta rekao je Rimskom Upravitelju kao odgovor na pitanje o istini da je On istina. Rimskom mozgu naviknutom da se istina sastoji od rečenica, verbalnih prijepora i pisanja knjiga mora da je zvučalo opskurno ono što je rekao Nazarećanin. Rimskom razumu je bilo nepojmljivo da se istina identificira s osobom od krvi i mesa. Mlađi đavao je prilazio stolu da uzme tek otvorenu bocu vina.

– Jesam. Bio sam tamo. Rimski upravitelj je postavio pitanje o sadržaju istine, a ne o tome kako se do istine dolazi. Nije pitao što inače svi pitaju kako znamo je li istina ili nije, nego je pitao Židova iz Nazareta što je istina. Židov iz Nazareta rekao bih razumio je Upraviteljevo pitanje dvojako. Prvo, da ga ovaj pita o sadržaju istine. Drugo, da ga također pita što se nalazi u sadržaju istine. Rimski Upravitelj ga je zapravo pitao što je i tko je istina. Židov iz Nazareta je mogao odgovoriti ono što je jedino i mogao. Kako je On i što i tko onoga što se naziva istinom. Naravno, mladi prijatelju, ovo trebaš razumjeti pod pretpostavkom da se ovaj događaj stvarno zbio i da je Židov iz Nazareta bio ono što je tvrdio da jest, Sin Božji. Glas starijeg đavla dopirao je iz druge sobe približavajući se, noseći cigaretu u zubima i držeći stari srebrni svijećnjak objema rukama. Iz nekog razloga nije bilo svjetla u sobi iako je vani bilo mirno vrijeme s gustom maglom.

– To mi se čini pretjerano i neuvjerljivo. Danas svatko ima svoju verziju istine. Ne misliš li da je pomalo staromodno ponavljati danas kako je Židov iz Nazareta bio u pravu? Probao sam nekoliko puta s nekim ljudima razgovarati o tome. Uglavnom se sve svodilo na to kako je nebitno koliko ima istina, nije važno je li nešto istina sve dok se ljudi slažu i ne ubijaju oko istine. Čini mi se da bi stav Židova iz Nazareta danas naišao na veće nerazumijevanje nego kod Rimskog Upravitelja koji je, kako si sam jednom rekao, bio i vrstan logičar i čovjek praktične pameti. Ako on nije razumio što je Židov iz Nazareta htio reći, sumnjam da bi današnji čovjek isječen na fragmente i sastavljen od svih vrsta ljudskog znanja pomalo mogao uopće razumjeti na što je Židov iz Nazareta ciljao. Mlađi đavao udahne i puhne zrak prema svijećama. Plamen malo zatitra, a stariji đavao se okrene i prekori ga pogledom kao kad odraslog čovjeka prekorite da se ne ponaša kao malo dijete.

– Mladi prijatelju, trebamo se vratiti na razgovor Židova iz Nazareta i Rimskog Upravitelja i probati stvari vidjeti našim, a ne ljudskim očima. S obzirom da znamo da je Tvorac stvoritelj svega i punina svega, onda je on Tvorac istine. I ne mislim da govori istinu u onome što obeća, u to smo se uvjerili, nego nama je to potpuno logično da je Tvorac sam po sebi istina. Zašto? Zato jer postoji. A kako postoji? Postoji savršeno. Onda je on savršena istina, zar ne? Vidiš, mladi prijatelju, ako je Židov iz Nazareta bio Njegov Sin, a mi znamo da jest, onda je najjednostavnije bilo da kaže Rimskom Upravitelju kako je On istina, jer ako je Tvorčev Sin, onda prvo ne laže, a drugo ako je iste naravi kao i Tvorac, onda je i On savršena istina. Iz naše perspektive promatrano, Židov iz Nazareta nije ni mogao dati odgovor osim onoga kojega je dao. Da je bilo što drugo rekao, slagao bi. A on je bio, priznat ćemo nevoljko, prilično dosljedan u onom što je govorio. Tako ako me pamćenje dobro služi, Židov iz Nazareta nije dao krivi odgovor, nego je Rimski Upravitelj postavio krivo pitanje. Trebao je pitati tko je istina, a ne što je istina. Vidiš kako dvije bezazlene riječi promijene cijelu povijest i svijest poimanja i shvaćanja svijeta i stvari. Od kako je Rimski Upravitelj postavio pitanje, to isto pitanje postavljalo se i prije, ali i nakon njega. Svi se pitaju što je istina, odnosno ljudi se pitaju što je istina. Mi, kao što znaš, nikada ne pitamo što je istina, ne samo zbog toga što odgovor znamo od pamtivijeka, nego još važnije znamo da je glavno pitanje tko je istina. Stariji đavao i dalje je prijekorno gledao u mlađeg đavla dok mu je lice prekrivao veliki oblak dima cigarete.

– Svejedno. Ne vidim razloga da čovjek nosi teret tog pitanja bilo da se pita što je ili tko je istina. Ako se čovjek pita što je istina, uvijek će završiti u nekom obliku misaonih akrobacija o istini. Ako se čovjek pita tko je istina, obojica znamo da danas neće dalje otići od toga da je on sam za sebe istina i da drugih istina nema. Ili barem kako istina ovisi od toga kako je on vidi, opisuje, definira ili što god drugo. S koje god strane pogledaš čovjek je osuđen na neznanje o istini i ne vidim zašto bi čovjek morao znati ono što mi znamo i zašto bi išao za istinom. Nije li zadovoljan svojim životom bez istine ili barem onoga što mi ponekad predstavimo kao istinu? Mlađi đavao skrene pogled u stranu. Ne zbog straha. Nije želio da stariji đavao vidi kako se smije njegovom prijekornom pogledu izlapljelog starca koji polako ide u zasluženu mirovinu za koje desetljeće.

– Teret pitanja se ne može izbjeći. Prije ili kasnije svaki normalan čovjek postavit će pitanje istine. Ne mora ga postaviti tako radikalno kao Rimski Upravitelj. Ali će ga sigurno postaviti jednog dana, najčešće sam sebi o drugim ljudima. Ljudi stalno postavljaju pitanje o istini, svaki dan. Ali su postali nesvjesni kako je riječ o tom pitanju. Misle da je o nečemu drugom. Prepiru se oko pitanja iz politike, religije, ekonomije. Izmišljaju nove riječi i objašnjenja oko čega se zapravo svađaju. Ali sve se svodi na pitanje istine. Je li nešto istina ili nije. Veliki broj pitanja čovjeka je usmjerilo na to da pita što je istina, a ne tko je istina. Evo nedavni primjer. Ne tako davno naveo sam jednog političara da napravi nešto zlo. Saznalo se. Ali zanimljivo, na sljedećim izborima je opet glatko pobijedio. Pitaš se zašto? Zato što je cijelo vrijeme stvari usmjeravao na pogrešno pitanje što je istina oko onoga što je učinio. Nitko nije postavio pitanje tko je istina jer ako bi se to primijenilo na njega i ono što je učinio, vidjelo bi se solidno čak i za ljudske pojmove kako je taj čovjek hodajuća laž. Poteškoća s tim jest što u pitanju tko je istina moraš zamisliti nekoga potpuno nesposobnog govoriti, koji je sposoban samo činiti i ništa više. Stariji đavao konačno skrene pogled prema prozoru pomalo nervozan zbog lošeg svijetla svijeća koje nisu mogle zamijeniti njegovu omiljenu noćnu lampu.

– Nije li to čovjekova vječna dilema? Je li istina znači govoriti ili činiti ili oboje? Mi kao duhovna bića činimo. Nisam primijetio da previše govorimo osim kada treba čovjeka nagovoriti na nešto. Nije li tebi čudno kako možeš čovjeka nagovoriti na laž i čovjek zna da ono na što ga nagovaramo jest laž, a ne istina? I da sve bude još čudnije, čovjek zna da je istina, ali se priklanja nama, odnosno onomu što mu mi proguramo u um kao istinu? Mlađi đavao suosjećao je s nervozom starijeg đavla oko njegove omiljene noćne lampe kao s djedom ili bakom koji je negdje na podu izgubio umjetne zube pred dobru večeru s dobrim, ali malčice žilavim mesom.

– Mladi prijatelju, tvoje razmišljanje o istini me pomalo plaši. O istini razmišljaš isuviše ljudski i tvoje suosjećanje prema čovjeku postaje pomalo sumnjičavo. Stavi se u položaj Rimskog Upravitelja. Ali nisi čovjek, nego to što jesi, dakle zloduh. Stojiš pred Židovom iz Nazareta. Znaš tko je On. On zna tko si ti. Pitaš ga što je istina? Kakav odgovor misliš da ćeš dobiti? Židov iz Nazareta prvo bi ti rekao da si dvoličan što pitaš krivo pitanje, kad znaš koje pitanje trebaš postaviti i morao bi postaviti pravo pitanje: tko je istina? Onda bi ti Židov iz Nazareta rekao ne kao Rimskom Upravitelju kako je On istina. Ne, mladi prijatelju, tebi ne bi dao takav odgovor. Pred tobom bi šutio i ne bi ništa rekao jer obojica znate tko je istina. Zapravo, ti ne bi mogao ni postaviti pitanje jer obojica znate odgovor na njega. Zato sam poslao Rimskog Upravitelja da ga pita. Naravno, očekivao sam da će Židov iz Nazareta upotrijebit neku filozofsku definiciju ili neku govorničku figuru ili pjesnički izraz. Ali ne! Židov iz Nazareta je lukavo pokušao pomjeriti um Rimskog Upravitelja na pravi trag rekavši kako je On istina. Sreća pa je Rimski Upravitelj bio isuviše mudar logičar da bi pristao na takvo objašnjenje i samo je u čudu odmahnuo rukom. Znam jednog kasnijeg sljedbenika Židova iz Nazareta koji da je kojim slučajem čuo taj odgovor, odmah bi povezao stvari i tada bi nam svima bilo puno teže. Ovako, istina je ostala zakopana u moru kojekakvih ljudskih igrarija i pitanje tko je istina postalo je nevažno. I tako treba ostati. A na pitanje što je istina više se i ne treba osvrtati. Čovjek ga je toliko zakomplicirao da zbrka jezika oko babilonskog tornja izgleda kao skladna simfonija naspram onoga što čovjek daje kao odgovor na pitanje što je istina. One koji pitaju što je istina možeš ostaviti po strani, ionako nikada neće doći do konačnog odgovora. Obrati pažnju na one koji pitaju tko je istina i njima se pozabavi. Stariji đavao otpuhne dim cigarete vidno nervozan zbog toga jer njegova omiljena noćna lampa nema svjetla večeras. Mlađi đavao uvuče se dublje u naslonjač dok mu se lice polako gubilo u mraku slabog svijetla svijeća. Gledajući titrajuće plamenove pitao se je li itko onda razumio što je Židov iz Nazareta rekao o istini ne samo tada u razgovoru s Rimskim Upraviteljem, nego i mnogo kasnije nakon tog razgovora. Imao je razumijevanja za starijeg đavla što nije sudjelovao u tom razgovoru jer stariji je đavao bio u pravu. Obojica su znali tko je istina i nije bilo drugog načina nego poslati Rimskog Upravitelja, inače vrsnog logičara, da razgovara sa Židovom. Iako je Židov pokušao reći Rimskom Upravitelju ono što svi đavli znaju oduvijek, Rimskom Upravitelju studij logike nije dopustio da stvar shvati kako treba, nego je čudeći se kako netko može reći da je istina krv i meso odgegao u atrij gdje su ga čekali zabrinuti vojnici koji su jedva kontrolirali razjarenu masu. Samo Tvorac u svom umu kao i Židov iz Nazareta znaju kako je sve moglo završiti da je Rimski Upravitelj bio loš logičar. Ni stariji ni mlađi đavao to nisu znali, i bili su kud i kamo bolji logičari od Rimskog Upravitelja, iako nikad nisu mogli pogriješiti da je pravo pitanje na kraju ne što je istina, nego tko je istina. Između što je istina i tko je istina, mislio je mlađi đavao, stoji ogroman jaz, i njihova je sreća što Rimski Upravitelj nije shvatio da je moguće da su što je istina i tko je istina jedno te isto pitanje na koje je odgovor jedan te isti. Mogu zahvaliti Rimskom Upravitelju što je, bar kako se trenutno čini, razdvojio ta dva pitanja kao suprotna i međusobno nepomirljiva.

U Sarajevu, 3. 8. 2018.

O. J.

Etiam eu odio in sapien posuere dole vitae bibendum vitae lorem.

At vero eos et accusamus et iusto odio dignissimos ducimus qui blanditiis praesentium voluptatum deleniti atque corrupti dolores et quas molestias excepturi sint occaecati cupiditate non provident, similique sunt in culpa qui officia deserunt mollitia animi, id estfuga.

Harum quidem rerum facilis est et expedita distinctio. Nam libero tempore, cum soluta nobis est eligendi optio cumque nihil impedit quo minus omnis voluptas assumenda est id quod maxime placeat facere possimus, omnis dolor repellendus. Temporibus autem quibusdam et aut officiis debitis aut rerum necessitatibus saepe eveniet ut et.

Nullam ac urna eu felis dapibus condimentum sit amet a augue. Sed non neque elit. Sed ut imperdiet nisi. Proin condimentum fermentum nunc. Etiam pharetra, erat sed fermentum feugiat, velit mauris egestas quam.

Odio dignissimos ducimus qui blanditiis praesentium voluptatum deleniti atque corrupti dolores et quas molestias excepturi sint occaecati cupiditate non provident, similique sunt in culpa. Aenean eu leo quam. Pellentesque ornare sem lacinia quam venenatis vestibulum. Nulla vitae elit libero, a pharetra augue.

Heading

Quidem rerum facilis est et expedita distinctio. Nam libero tempore, cum soluta nobis est eligendi optio cumque nihil impedit quo minus id quod maxime placeat facere possimus, omnis voluptas assumenda est, omnis dolor repellendus.

Odio dignissimos ducimus qui blanditiis praesentium voluptatum deleniti atque corrupti dolores et quas molestias excepturi sint occaecati cupiditate non provident, similique sunt in culpa.

  • Donec nulla non metus auctor fringilla
    • Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit.
    • Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit.
    • Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit.
  • Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit.
  • Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit.

Nam libero tempore, cum soluta nobis est eligendi optio cumque nihil impedit quo minus id quod maxime placeat facere possimus. Harum quidem rerum facilis est et expedita distinctio. Aenean eu leo quam. Pellentesque ornare sem lacinia quam venenatis vestibulum. Nulla vitae elit libero, a pharetra augue.

Morbi eget leo a tellusv gravida sagittis felis

At vero eos et accusamus et iusto odio dignissimos ducimus qui blanditiis praesentium voluptatum deleniti atque corrupti dolores et quas molestias excepturi sint occaecati cupiditate non provident, similique sunt in culpa qui officia deserunt mollitia animi, id estfuga.

Harum quidem rerum facilis est et expedita distinctio. Nam libero tempore, cum soluta nobis est eligendi optio cumque nihil impedit quo minus omnis voluptas assumenda est id quod maxime placeat facere possimus, omnis dolor repellendus. Temporibus autem quibusdam et aut officiis debitis aut rerum necessitatibus saepe eveniet ut et.

Nullam ac urna eu felis dapibus condimentum sit amet a augue. Sed non neque elit. Sed ut imperdiet nisi. Proin condimentum fermentum nunc. Etiam pharetra, erat sed fermentum feugiat, velit mauris egestas quam.

Odio dignissimos ducimus qui blanditiis praesentium voluptatum deleniti atque corrupti dolores et quas molestias excepturi sint occaecati cupiditate non provident, similique sunt in culpa. Aenean eu leo quam. Pellentesque ornare sem lacinia quam venenatis vestibulum. Nulla vitae elit libero, a pharetra augue.

Heading

Quidem rerum facilis est et expedita distinctio. Nam libero tempore, cum soluta nobis est eligendi optio cumque nihil impedit quo minus id quod maxime placeat facere possimus, omnis voluptas assumenda est, omnis dolor repellendus.

Odio dignissimos ducimus qui blanditiis praesentium voluptatum deleniti atque corrupti dolores et quas molestias excepturi sint occaecati cupiditate non provident, similique sunt in culpa.

  • Donec nulla non metus auctor fringilla
    • Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit.
    • Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit.
    • Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit.
  • Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit.
  • Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit.

Nam libero tempore, cum soluta nobis est eligendi optio cumque nihil impedit quo minus id quod maxime placeat facere possimus. Harum quidem rerum facilis est et expedita distinctio. Aenean eu leo quam. Pellentesque ornare sem lacinia quam venenatis vestibulum. Nulla vitae elit libero, a pharetra augue.

O NOGOMETNOJ GROZNICI: ZAŠTO SU LJUDI TOLIKO UZBUĐENI KAD DVADESET I DVA ODRASLA MUŠKARCA TRČE ZA LOPTOM!?

Englezi tvrde da je sve počelo kod njih, tamo nekad još u srednjem vijeku s takozvanim „nogometom rulje“ (mob football). Najčešće bi se natjecala dva susjedna grada ili sela, broj igrača bi bio neograničen. Pri tome se nastojalo napuhani svinjski mjehur, što rukama – što nogama, dotjerati na protivnički teren. Gola nije bilo u današnjem smislu, nego je gol bio protivnička crkva, gradski trg ili neki drugi znameniti objekt protivnika. Igra je bila vrlo gruba; protivnika bi se nastojalo zaustaviti u prodoru, pa s čim god i kako god.

Stoga ne čudi da je ova takoreći barbarska igra nerijetko nailazila na neodobravanje i osudu engleskog plemstva. Nogomet će tako kroz englesku povijest bivati više puta službeno zabranjivan, a možda je od toga najpoznatija bila zabrana Henrika VIII. iz 1515. god., tzv. „Archery law“. Naime, moćnog ali svirepog vladara nije toliko sablažnjavala grubost nogometa, ali je isti promatrao kao poprilično beskorisnu narodnu aktivnost. Zbog toga je svima kao zakonsku obvezu odredio da poslije nedjeljne svete mise više ne trče za loptom nego da – pametnije – treniraju streličarstvo. Jer dugi engleski lukovi su im već više puta donijeli ratnu pobjedu nad Francuzima, pa eto, zašto ne bi opet…

Slika 1: Izvorni “nogomet rulje”- izvor: en.wikipedia.org

Međutim, Engleska zapravo i nije kolijevka nogometa. Slične igre s loptom su postojale u Kini još u trećem st. pr. Kr., i to u znatno prefinjenijoj formi, a igralo se tako i u drugim područjima Starog svijeta. No, Englezima se mora priznati da je to kod njih prvih bilo na masovnoj razini. U tom smislu, pouzdani izvori već iz 12. st. navode kako se nogomet u Engleskoj igrao rado i masovno, bez obzira na sve krvave nosove i polomljene ekstremitete. Iz tog primordijalnog kaotičnog nogometa, s vremenom će se razviti različiti sportovi s loptom. U prvom redu, ragbi i nogomet, a zatim i odbojka, košarka, rukomet, hokej, vaterpolo, polo itd., s tim da je temeljna logika bila uvijek ista: utjerati loptu u samo srce protivničkog područja, uz sveopće vlastito oduševljenje i očaj protivnika.

Slika 2: različiti oblici nogometa – izvor: en.wikipedia.org

Malo rivalstvo, malo religija…

Već se iz uvodnih povijesnih crtica da primijetiti da je nogomet nešto što ima duboke veze s lokalnim rivalstvima, ponosom i patriotizmom. To je čini se jedna forma humanog rata. Sredstvo za oslobađanje nagomilanih nasilnih fantazija i difuznog agresiviteta. Sve to skupa bez palih glava, ali s pokojim razbijenim nosom, dislociranim ramenom i slomljenom nogom. Oslobađanje od nagomilanih tjeskoba i agresivnosti je vrlo važna društvena aktivnost i zadaća. Francuski kultur-antropolog René Girard ovo ujedno vidi i kao izvornu funkciju religije: društveno opasni bijes svih protiv svih kroz žrtveni obred okrenuti u društveno prihvatljiviji oblik nasilja svih protiv jednog, a kako već rekosmo, engleski nogomet se izvorno i javio tijesno povezan uz kršćanske blagdane i obrede. Ono što bi započelo u crkvi, završilo bi se na nogometnom terenu, pa bi svi zatim sretni i opušteni krenuli natrag svojim domovima… do slijedećeg obreda i slijedeće tekme.

Današnje poimanje nogometa

Danas se najčešće kaže da je nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu. No, bez sumnje, za neke je i najvažnija! Američka komičarka Phillis Diller svojevremeno primijeti da žene ne igraju nogomet zato što im je posve neprihvatljivo da nastupaju stalno u jednim te istim dresovima. Međutim, u međuvremenu su se stvari itekako promijenile. Žene sve češće i gledaju ali i igraju nogomet. Nedavno završeno prvenstvo u Rusiji svjedoči o tolikom porastu popularnosti ovoga sporta, da bi se slobodno moglo početi govoriti i o pravoj nogometnoj psihozi iliti ludilu. A oni rijetki koji to toliko i ne prate, opet su počeli ludjeti jer se tjednima po medijima ništa drugo nije moglo ni pogledati ni pročitati.  Brojni autori su do u detalje secirali prvenstvo, ne samo sportski, nego i politički, gospodarski, modno, i kako sve ne… Kao da je nogomet u međuvremenu prerastao u svojevrsnu prvu filozofiju  paradigmični konstrukt po kojem se sve ostale stvari gledaju i misle.

Sigurno je da ovoj igri ne pristupaju svi isto. Puno je njih tu što sve ovo prate samo zato što i drugi prate. Danas bi se to popularno reklo da je oko nogometa stvoren hype. Ipak, pored ovih potonjih puno je onih što nogomet doživljavaju jako duboko, skoro pa filozofski. Legendarni Johan Cruyff u tom smislu reče da je nogomet igra pogreški, pri čemu na kraju pobjeđuje onaj tko ih učini manje. Za nestašnog Ronaldihna nogomet je svojevrsna škola života. Kaže, sve što je naučio o životu, naučio je trčeći s loptom u nogama.

Završit ćemo ipak sa opažanjem Vincea Lombardija – jednog od najtrofejnijih trenera američkog nogometa svih vremena. On reče da je nogomet poput života. On zahtjeva ustrajnost, samoodricanje, naporan rad, žrtvu, posvećenost i poštivanje autoriteta. Da, upravo je takav otprilike nogomet. On na neki način predstavlja slavlje života onakvog kakav jest. Naporan, grub, iscrpljujući, pa čak nerijetko i izluđujući, često nepošten, itekako ovisi o faktoru sreće, a da bi se sve to preboljelo i prošlo mora se raditi timski, surađivati, slušati trenera i kapetana … ali pored svega toga još uvijek divan i uzbudljiv!

U Sarajevu, 31. 7. 2018.

M. B.

Križ na javnom mjestu

Postoje dvije vrste institucija. Jedne ćemo nazvati institucijama duha. Druge ćemo nazvati institucijama materije. Obje vrste institucija smo tako nazvali imajući na umu ono što kolokvijalno zovemo identitetom. Identitet je temelj prema kojemu se čovjek ravna kada nastoji razumjeti stvarnost. Institucije duha su takve naravi da u bitnom formiraju identitet čovjeka. Institucije duha formiraju identitet. Pomoću institucija duha čovjeka razumijeva stvarnost i svijet oko sebe. Religija je jedna od temeljnih institucija duha koja formira čovjekov identitet i kojom čovjek razumijeva stvarnost. Kršćanstvo je stoga osim što je religija također institucija duha.

Karakteristika institucije duha jest njezina sposobnost da dugotrajno utemeljuje čovjekov pogled na stvarnost i onda kad se sama stvarnost veoma brzo pa i supstancijalno mijenja. Kada govorimo o kršćanskom pogledu na svijet, mi govorimo o kršćanstvu kao instituciji duha koja je formirala kroz stoljeća identitet čovjeka. Religija, a time i kršćanstvo se uklapa u jednu veću cjelinu koja je sastavljena od institucija duha koju nazivamo kulturom. Kultura je dakle identitetska oznaka. Govoriti o Zapadnoj kulturi, Islamskoj kulturi, Kršćanskoj kulturi znači govoriti o identitetu čovjeka kojega je oblikovala institucija duha. Dugotrajnost kulture je plod snage institucije duha u oblikovanju čovjekovog identiteta, a identitet je način razumijevanja stvarnosti.

Institucije materije su institucije kojima čovjek kontrolira stvarnost. Karakteristika institucija materije jest što povremeno služe i za čovjekovo razumijevanje stvarnosti. Temeljna institucija materije danas jest ekonomija. Ekonomija je institucija materije koja kontrolira stvarnost u njezinom ekonomskom i materijalnom smislu, a redovito se nameće i kao jedina institucija koja sebe smatra jedinim ovlaštenim tumačem stvarnosti. Međutim, karakteristika institucija materije jest da iako pokušavaju, nisu kadre izgraditi identitet. Čovjek ide tamo gdje mu je bolje radi ekonomije, i recimo završi u Americi. Za nekoliko desetljeća njegovi potomci osjećat će se Amerikancima i neće smatrati da su Amerikanci zbog ekonomije, nego zbog američkog identiteta koji je institucija duha, a ne institucija materije. Time se dolazi do zaključka da i nacionalna pripadnost odnosno patriotizam spada u institucije duha.

Time dolazimo do ideje kako su temeljne institucije duha danas samo dvije: religija i politika. Institucija materije je samo jedna: ekonomija. Ako ostavimo po strani križ u njegovom teološkom značenju, sukob oko križa na javnom mjestu koji je se pojavio u Bavarskoj, a izgledno i u Italiji je sukob dva temeljna razumijevanja ljudskog identiteta: identitet pripada institucijama duha ili pripada institucijama materije.

Karakteristika institucija duha jest što one nikada nisu neutralne. Ovdje se možemo poslužiti konceptom političkog kojega je razvio njemački politički filozof Carl Schmitt. Prema Schmittu, političko se može definirati kao odnos prijatelj-neprijatelj i temeljna karakteristika koncepta političkog  je ova dihotomija koja omogućava političkom da živi. Za Schmitta ako i neki sukobi počinju kao religiozni, oni na kraju završavaju kao politički sukobi u čijem temelju stoji odnos prijatelj-neprijatelj. Kao kritičar liberalizma Schmitt je smatrao da liberalizam nije politička teorija i da je nemoguća politička liberalna teorija jer se liberalizam temelji na konceptu stroge neutralnosti odbacujući potpuno koncept političkog kako ga je razumio Schmitt. Kao odnos prijatelj-neprijatelj. Jedina institucija koja je iz perspektive institucija duha to jest religije i politike neutralna jest ekonomija kao institucija materije.

Sve ovo gore smo iznijeli da bismo pokušali razumjeti zašto je recimo njemački kardinal Reinhard Marx kritizirao saveznu pokrajnju vladu Bavarske zbog prijedloga da se križ kao simbol identiteta postavi u svim službenim političkim institucijama. I zašto se pojedini talijanski biskupi protive prijedlogu vlade Mattea Salvinia o isticanju križeva na javnim mjestima. Riječ je o dva koncepta kršćanstva. Jedan koncept koji koristi institucija duha, odnosno politika, drugi koncept kojega koristi institucija materije, odnosno ekonomija. Prvi koncept možemo nazvati političkim kršćanstvom koje religiju smatra institucijom duha koja čvrsto i sigurno oblikuje identitet čovjeka. Ukoliko se religija ne zloupotrijebi u političke svrhe, onda se postavljanje križa na javnom mjestu ne može drugačije braniti nego teološkim razlozima koji uključuju pitanje Spasenja, osobe Isusa Krista i ekonomije spasenja shvaćene u kršćanskoj perspektivi. Neki branitelji kardinala Reinharda Marxa smatraju da je ovo razlog zbog čega se on usprotivio prijedlogu vlade Bavarske. Isti razlog se može primijeniti i na Mattea Salvinia i kritiku talijanskih biskupa. Naime, i njemački kardinal i talijanski biskup čini se misle da to nije teološki ispravno staviti križ na javno mjesto.

Međutim, čini se da tu postoji i jedan dodatni problem. Riječ je o konceptu liberalnog kršćanstva, koje nije kršćanstvo apsolutne slobode, nego kršćanstvo neutralnosti. Ako netko od talijanskih biskupa istakne da stavljanje križa na javno mjesto nije kršćanski čin, pitanje se postavlja: je li dotični biskup smatra da je najbolje biti liberalni kršćanin, odnosno neutralan prema križu i njegovom mjestu u javnom prostoru ili je teologija kao znanost po svojoj naravi zapravo neutralna i teologija se ne treba nikada baviti takvim pitanjima jer se odmah pretvara u politiku?

Ako je odgovor na pitanje potvrdan, odnosno, da je teologija neutralna i treba biti neutralna kada je riječ o postavljanju križa na javno mjesto, onda slijedom stvari teologija se pribraja instituciji materije, ne u smislu zarade i profita, nego u smislu neutralnosti. Ako je odgovor negativan, onda se dolazi do zaključka da teologija nije neutralna znanost i da ona u bitnom pripada institucijama duha, odnosno religiji, ali i politici, a prema Schmittu politika kao institucija duha kao temeljni princip ima odnos prijatelj-neprijatelj. Dakle, je li na kraju teologija neutralna ili to ne može biti?

S jedne strane, političari poput Salvinia ili netko u njihovoj blizini tko prati zbivanja u društvu iako vjerojatno teološki neobrazovani intuitivno naslućuju da budućnost njihovih zemalja ne ovisi samo o instituciji materije, odnosno ekonomiji, nego još više o institucijama duha: religiji i politici. Među one koji su to razumjeli možemo svrstati i Victora Orbana i slične političare koji sve više inzistiraju na tome da su institucije duha jednako važne, ako ne i važnije od institucija materije. U tim okolnostima kršćanska, pa i katolička teologija se nalaze pred dilemom: proglasiti kršćansku i katoličku teologiju neutralnom i time se povući ili proglasiti teologiju temeljnim elementom religije kao institucije duha i ući u sukob oko pitanja treba li nam križ na javnom mjestu ili ne treba? I dok mnogi pitanje križa na javnom mjestu vide isključivo kao pitanje primjene praktičnih političkih zakona o ljudskim pravima, pitanje križa na javnom mjestu je prvorazredno teološko pitanje s velikom dilemom: proglasiti neutralnost teologije kao što je to učinio prema nekima kardinal Marx i neki talijanski biskupi ili proglasiti političkim putem kako teologija, a time i kršćanstvo ne može biti neutralno kao što je to učinila vlada Bavarske i planira uskoro i vlada Italije, jer je kršćanstvo najvažnija institucija duha u neduhovnoj Europi? Ono što se otkrilo sukobom oko križa na javnom mjestu je unutarkršćansko pitanje koje je isplivalo na površinu: je li moguće biti kršćanski i teološki neutralan ili nije po pitanju križa na javnom mjestu? Pitanje križa na javnom mjestu otkrio je i sukob dviju vrsta institucija, institucija duha koje ne mogu biti neutralne i institucija materije koje se trude biti neutralne i oba polazišta se trude biti kršćanska. Dakle, može li i treba li kršćanstvo biti neutralna religija s neutralnom teologijom u pitanju križa na javnom mjestu?

 

U Sarajevu, 30. 7. 2018.

O. J.

RAZGOVOR O SMRTI (Razgovor o paklu – III. dio)

Sa smrću čovjek je počeo živjeti u strahu od vremena, pokušavajući izbjeći misao da sada i vrijeme živi u njemu. Ne samo da vrijeme živi u čovjeku, nego je čovjek svjestan da vrijeme živi u njemu i on u vremenu. A to se vidi kroz ono što čovjek zove strahom…

– Smrt je tragedija u svakom smislu za čovjeka. On na to gleda kao kidanje svih veza sa živima. A i živi to gledaju kao nepremostiv gubitak. Barem na početku. Vrijeme kasnije malo ublaži tragičnost smrti. Ne vjerujem da je moguće čovjeka danas preplašiti smrću. Ne mislim na kataklizme, katastrofe, velike gubitke života. Mislim na stvarnost smrti i njezino postojanje. Smrt je postala normalna kao svaki događaj u životu. Normalnost smrti je pretvorila smrt iz tragedije u događaj. Tragedija uvijek ima u sebi dozu nečega mističnog i tajnog, a događaj nema ništa od toga. Mlađi đavao govorio je to pomalo zadihano otvarajući bocu crnog vina negdje iz Španjolske, od prije nekih sigurno dvjesto godina.

– Tragičnosti smrti, mladi prijatelju, moguća je samo ako postoji besmrtnost. Kad su Adam i Eva izgubili besmrtnost i shvatili da za nekoliko desetljeća valja umrijeti, u strahu što će biti nakon toga, tu se vidjela sva tragičnost njihovog položaja kao i naš veliki uspjeh i pobjeda na Tvorcem i čovjekom. Jer to nije poput onoga kada je čovjek bolestan pa iznenada ozdravi. Ne, mladi prijatelju, to ni približno ne oslikava tragediju gubitka besmrtnosti jer ovdje je u pitanju odnos vječnosti i vremena. Besmrtni Adam i Eva živjeli su u vremenu, ali vrijeme nije živjelo u njima. Mogli su brojati desetljeća i stoljeća bez straha. Sa smrću čovjek je počeo živjeti u strahu od vremena, pokušavajući izbjeći misao da sada i vrijeme živi u njemu. Ne samo da vrijeme živi u čovjeku, nego je čovjek svjestan da vrijeme živi u njemu i on u vremenu. A to se vidi kroz ono što čovjek zove strahom. Jer, mladi prijatelju, strah je svijest kako živiš u vremenu i kako vrijeme živi u tebi. A ako ono prolazi, onda prolaziš i ti. I kad si toga svjestan, strah je neizbježan. U svakom slučaju prisjećajući se lica Adama i Eve nakon gubitka besmrtnosti, mislim da čovjek danas ne može razumjeti što je izgubio i dok je u materijalnom tijelu neće nikada moći. Stariji đavao udahne duboko dim cigarete.

– Ali nije li Tvorac preko Židova iz Nazareta čovjeku omogućio opet da bude besmrtan, nije li Židov iz Nazareta za to i živio i na kraju umro da bi vratio stvari u prvotno stanje? Ne vidimo li ponekad iz pakla u daljini svjetlo i ne čujemo li veselje u taboru Tvorca? I nisu li naš pakao i Tvorčev raj vječna stanja i naših i ljudskih duša? Nije li naš pakao s jedne strane dokaz ne fizičke, nego vječne smrti? Nije li Tvorčev raj dokaz vječne besmrtnosti? Kad naš pakao i raj s one strane ne bi bili vječni, onda ni smrt ne bi mogla biti vječna. I ona bi bila prolazno stanje nakon fizičke smrti koje prolazi. Ali mi znamo da nije tako zar ne? Mlađi đavao uputi znatiželjan pogled starijem đavlu. Stariji đavao se zavali dublje u kožni naslonjač i okrene se prema prozoru. Noć je polako padala, a prozirna magla zaklanjala je pogled na puteljak koji je vodio od kuće kroz drvored stabala prema otvorenoj cesti.

– Jest. Omogućio je. Ali, mladi prijatelju svijest čovjeka je i suviše vezana uz materiju da bi se čovjek izdigao i natjerao se misliti o smrti kao nečemu vječnom. U najmanju ruku čovjek fizičku smrt vidi kao kraj i zamišlja da poslije fizičke smrti nema ništa. Ali obojica znamo da ovdje ne govorimo fizičkoj smrti, o raspadanju tijela kojega kroz nekoliko mjeseci crvi oglođu do kosti. Takva smrt kad je čovjek promatra izgleda strašna, pogotovo ako zamisliš čovjeka u naponu snage kojega crvi izjedaju i hrane se njegovim mišićima, kožom koji su do maloprije pucali od života i snage. Mladi prijatelju, ta smrt nije vječna, to je čisto fizičko umiranje i propadanje. Čovjekovo tijelo je izgubilo dar vječnog života onoga trenutka kad su Adam i Eva na naš nagovor odlučili da je grijeh važniji od fizičke i duhovne besmrtnosti. Nakon čovjekova pada svijest je ostala povezana sa smrću, ali samo s fizičkom dimenzijom umiranja. Sjećam se kako su se ljudi čudili kada je Židov iz Nazareta govorio kako se trebaju paziti nas koji možemo ubiti dušu, a ne onih koji mogu ubiti tijelo. Čovjek smrt vidi kao stanje bez svijesti, neki oblik sna gdje više ničega nema. Ali to je fizičko razumijevanje smrti i nama je to nevažno. Važnije nam je ljude uvjeriti da se ne trebaju bojati smrti zato jer je smrt isključivo fizički događaj koji je normalan kao i svaki drugi događaj u životu. Bilo bi opasno kada bi čovjek shvatio da je vječna smrt stanje vječne budnosti, vječne svijesti, vječne jave u kojoj čovjek mora živjeti odvojen od vječne ljubavi Tvorca. Mladi prijatelju, fizička smrt je svijest o vremenu i strahu koji iz te svijesti proizlazi. Ali, vječna smrt, ona kojom smo prekinuli milost Tvorca prema čovjeku je stanje vječne svijesti i budnosti o ljubavi kojoj je netko rekao „ne želim je“. Smrt nije stanje besvijesti, stanje sna. A ne, mladi prijatelju smrt je stanje spoznaje da si imao stvarnu besmrtnost i predao si je u ruke smrti, a nisi morao. I tome još nadodaj da si toga svjestan. Nije li to naš pakao u kojem živimo? Stanje vječne budnosti da smo zbog oholosti Glavnog izgubili svoju besmrtnost. Ne zovu li ljudski teolozi upravo zbog toga naš pakao stanjem vječne smrti? Stariji đavao ustane i ode do police u kutu sobe gdje je stajala noćna lampa i izvadi debelu knjižurinu.

– Slažem se s tobom. Ali, zbog čega bi ostali ljudi izgubili besmrtnost, samo zato jer su Adam i Eva prokockali svoju? Zar ne misliš da je Tvorac tu bio malo zloban prema cijelom ljudskom rodu jer je cijeli ljudski rod osudio na fizičko umiranje često u mukama, tjeskobama i patnjama? Ne pokazuje li se u njegovom oduzimanju besmrtnosti Adamu i Evi manjak Njegove ljubavi prema ljudskom rodu? Mlađi đavao napregne pogled, ali zbog polumraka nije mogao vidjeti o kojoj je knjizi riječ.

– Bio sam tamo kad je Tvorac Adamu i Evi rekao da im daje besmrtnost i vječni život s Njim. Zauzvrat nije tražio ništa, osim da Ga poštuju i ljube. Tvorac ih nije prevario ni izigrao. Kad im je davao slobodu isto im je rekao da su slobodni izabrati život i besmrtnost, ali i nisu. Naravno da su uživali u besmrtnosti. I možda se nikada ne bi odrekli besmrtnosti da se nismo mi pojavili i nagovorili ih da odbace besmrtnost i prigrle smrt. Način na koji smo ih u to uvjerili bio je poprilično jednostavan. Smrt smo im predstavili kao moć, kao snagu. Uvjerili ih da ako prihvate smrt znat će sve tajne svemira, ali i tajne Tvorca. Ne samo da su željeli biti kao Tvorac nego još više, bili su znatiželjni o tome što je to smrt. Jer do tad nisu ni znali što je smrt, a nisu ni mogli jer su poznavali samo besmrtnost. Nakon pada spoznali su smrt, ali i odmah zaključili kako je smrt strahota, tragedija i ništavilo. Shvatili su da smo ih izigrali mi, a ne Tvorac. Razumjeli su da grijeh daje nevjerojatnu moć, ali ta moć je isključivo razarajuća i uništava sve pred sobom. Najvažnija stvar za koju su znali jer im ju je Tvorac izričito rekao jest da su oni kruna Njegovog rada i da u sebi nose cijelo čovječanstvo i besmrtnost za buduće naraštaje koji se imaju roditi. Njih dvoje nisu shvatili tu najvažniju stvar. Njih dvoje su bili čovječanstvo. Sve što su činili predviđeno je bilo za sve one koji će poslije njih doći. Tvorcu se tu nema što prigovoriti. Bio je kristalno jasan kakve su im sposobnosti, koje su im mogućnosti i što se može dogoditi. Ovdje sve piše. Doduše, ne na taj način, ali ne treba puno napora da se to uvidi. Stariji đavao stavi teški knjižurinu na stol i zrnca prašine se razlete po stolu kao mnoštvo vatrenih iskri.

– Znači ti misliš da čovjek ne razumije uopće koncept smrti, nego ga svodi na fizički događaj? Mlađi đavao se ustane i približi stolu. Znatiželjno baci pogled na knjigu i otvori korice. Zakašlje se od gomile prašine koja se uskovitlala oko njegovog lica i nosa.

– Naravno da ne razumije. Pitanje smrti nije pitanje umiranja, nego pitanje besmrtnosti čovjeka i pitanje kako je uspio izgubiti takav dar kojega je Tvorac oduzeo nama da bi ga dao čovjeku. Zato je i poslao Židova iz Nazareta. Da ponudi mogućnost besmrtnosti čovjeku. I da vrati koliko je moguće čovjeku svijest o tome što je besmrtnost. Misle da je Židov iz Nazareta došao da pokaže svu tragičnost smrti. Ali to misle oni koji Židova iz Nazareta vide isključivo kao fizičku pojavu. I ne mogu razumjeti zašto je došao a njegovo uskrsnuće vide kao iluziju i nemogućnost. Kamo sreće da je tako!!! Ali Židov iz Nazareta je uskrsnuo da uspostavi ono što je čovjek izgubio. Besmrtnost, odnosno otvorio je ponovo mogućnost čovjeku da bude besmrtan. Kad pojedini čovjek to shvati, onda zna da smrt nije pitanje fizičkog umiranja. U pitanju je nešto puno važnije, a to je besmrtnost koju su Adam i Eva izgubili, a unatoč našem trudu i naporu Židov iz Nazareta ponovno ponudio čovjeku kao mogućnost. Zato moramo raditi na tome da čovjek ne razvije svijest o smrti kao pitanju besmrtnosti, nego da ostane na razini shvaćanja smrti kao pukog fizičkog događaja. I po tome znamo koji ljudi pripadaju nama, a koji još ne pripadaju. Oni koji smrt vide kao prazan fizički događaj su već naši, a oni koji misle i vjeruju da je smrt pitanje besmrtnosti i vječne smrti njih treba napastovati i protiv njih se boriti. Stariji đavao zaklopi knjigu i vrati je na policu. Vrati se u naslonjač i zapali novu cigaretu gledajući kako se magla polako spušta prema prozoru zaklanjajući i posljednji tračak svjetla ulične rasvjete koja je u daljini treperila kroz drvored stabala koja su vodila prema cesti i gradu.

U Sarajevu, 28. 7. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

ŠTO INTERNETSKE NAVIKE GOVORE O INTERESIMA DANAŠNJEG ČOVJEKA?

Katastrofe, nesreće,  mobiteli, sport i zabava… 

Prema podacima iz 2016. 82,39% posto stanovništva BiH se povremeno ili redovito koristilo internetom, i ovaj broj je u konstantnom porastu, te momentalno prelazi 90%. Pri tome je više korisnika dolazilo u doticaj sa internetom preko mobilnih telefona nego preko kompjutera. U Republici Hrvatskoj broj internetskih korisnika je u 2016. bio nešto veći nego u BiH, a u Srbiji i Crnoj Gori nešto manji. U svakom slučaju, cijela regija je po broju internetskih korisnika znatno iznad svjetskog prosjeka koji iznosi nešto iznad 50%. U tom kontekstu, i analiza najviše traženih pojmova na internetu može poslužiti kao svojevrsni orijentir istaknutijih interesa današnjeg svijeta i čovjeka.

U slijedećoj tabeli prikazujemo deset najčešće traženih pojmova na najvećoj internetskoj tražilici „Google“ u 2017. godini.[1] Lijevi stupac se odnosi na globalne pretrage, a desni na Republiku Hrvatsku. Nažalost, Google za sada ne nudi takve službene podatke i za BiH.

Dakle, na globalnoj razini, u 2017. najzanimljiviji je bio Uragan Irma, zatim dolaze dva Apple-ova popularna mobilna telefona, onda slavni američki voditelj (Lauer), zatim nova engleska princeza a donedavna glumica (Markle), onda jedna popularna dramska serija za mlade (13 razloga…), zatim jedan popularni glazbenik (Petty) preminuo pretjeravši sa analgeticima, onda popularna igračka za vrtjet oko prsta, zatim još jedan popularni glazbenik – podigao ruku sam na sebe (Bennington), te indijski nacionalni kriket tim. Glede ovog posljednjeg, treba računati da je Indijaca preko milijardu, tako da i njihove redovite pretrage neminovno utječu i na one globalne statistike. Sažeto u jednu rečenicu, svijet se u protekloj godini najviše zanimao za katastrofe, nesreće, zvijezde, mobitele i razonodu.

Glede Hrvatske, Hrvati su se u protekloj godini najviše zanimali za DIP – državno izborno povjerenstvo, ostalo uglavnom sport i zabava… Svakako je zanimljiv i pojam sudbine na visokom sedmom mjestu. Inače, u sudbinu se najviše vjeruje tamo gdje ljudi ne vjeruju u mogućnost vlastitog utjecaja, bilo na osobni život ili okolni svijet. A kako će i utjecati kad ih u životu – vidimo – najviše zanimaju trivijalne stvari. Doduše, ponešto dojam popravlja onaj Majčin dan, ali tek na desetom mjestu…

Dakle, da zaključimo ovdje: među deset najtraženijih pojmova na internetu u protekloj godini nema niti jednog jedinog pojma koji bi se ticao znanosti, filozofije, etike, obrazovanja, vjere, zdravstva, ekonomije, prava … dakle, bilo kojeg od strateški važnih područja čovjekovog života. Jasno vidimo da na spomenutim popisima dominiraju trivijalne stvari.

Tko zna, možda čovječanstvo još uvijek nije spremno za ozbiljne teme i pitanja… Njega još uvijek općenito pokreću dosada i površna znatiželja.

 

U Sarajevu, 27. 7. 2018.

M. B.

[1] Podaci preuzeti sa stranice Google Trends, izvor: https://trends.google.hr/trends/, (Stanje: 17. 3. 18).

Izvor (foto): 123rf.com

RAZGOVOR O ČOVJEKU (Razgovor o paklu – II. dio)

“Svu svoju vječnost, sva svoja stoljeća i sve osvojene duše zamijenio bih za jedan trenutak biti čovjekom.”

– Jesi li ikada razmišljao kako je biti čovjekom? Jesi li ikada došao u napast postati čovjek kad bi to bilo moguće, zamijeniti se s njim? Nisi li bio u napasti imati mogućnost pobuniti se protiv Tvorca i proći nekažnjen ili napraviti neko veliko zlo i onda Tvorcu reći direktno u lice da si to napravio jer znaš da postoji, ali Ga se ne bojiš jer je Tvorac nesposoban pobijediti samog sebe i dati prednost pravednosti, a ne ljubavi? Mlađi đavao je to izgovorio više sebi u bradu, razmišljajući naglas nego kao pitanje. Velika čaša bila je puna do vrha crnog vina i od svih poroka koje je imao mlađi đavao je smatrao da mu je jedini porok neograničeno uživanje u dobrim i kvalitetnim crnim vinima. A podrum starijeg đavla bio ih je pun. Vina iz svih stoljeća, razdoblja i krajeva svijeta. Mlađi đavao je volio taj alkoholni globus i rado bi se prije nego se nađu u radnoj sobi zavukao u podrum istražujući koje bi vino bilo najbolje za noć koja je pred njima. Nije mogao pogriješiti jer su sva vina bila izuzetna.

– Svu svoju vječnost, sva svoja stoljeća i sve osvojene duše zamijenio bih za jedan trenutak biti čovjekom. No, ne bih želio čovjekovu svijest, volio bih biti čovjekom, ali zadržati inteligenciju đavla. Čovjekova svijest o Tvorcu je prošla kroz različite prilagodbe i preinake do mjere da čovjek Tvorca više i ne smatra postojećim. Ali ja znam da postoji, bio sam svjedokom pobune, svjedokom Adamovog i Evinog pada, svjedokom Abelova ubojstva. Sve sam to vidio. Toliko sam zavidio čovjeku jer je sve to učinio, a Tvorac nije ni prstom maknuo osim što je to bijedno stvorenje još više ljubio i pozivao da se vrati. Samo jedan trenutak biti čovjekom i svojom đavolskom pameću unijeti se Tvorcu u lice i reći mu ne volim te, ne želim te, mrzim te a da pri tom On ne samo da ne može učiniti ništa, nego me pri tom još više ljubi. Kakvo bi to bilo iskustvo, poslije toga mirno bih prihvatio osudu kojom bi me Tvorac osudio na vječno ništavilo i nepostojanje. Oduvijek sam želio biti čovjekom. Sjećam se onog francuskog filozofa Pascala koji je za čovjeka rekao da je trska, ali trska koja misli. Svu svoju snagu, moć, inteligenciju, časti, i sam bih pakao dao da propadne da mogu samo jedan trenutak biti trska koja misli da Tvorcu pokažem koliko ga mrzim, a da Tvorac ne može ili ne želi učiniti ništa. Kad razmišljam o tome uvijek mislim kako mi đavli pogrešno mislimo kao i oni drugi anđeli – s one strane – u raju, da smo uzvišeniji i bolji i jači i časniji. Ali poslije Tvorca po uzvišenosti slijedi čovjek, a ne mi. Jer ja bih htio biti čovjekom iako sam od njega inteligentniji, no u svojoj profesionalnoj karijeri nisam susreo čovjeka koji želi biti đavao, odnosno biti ja. Stariji đavao otpuhne dim cigarete prema stropu i uvuče se dublje u crni kožni naslonjač škiljeći prema svjetlu noćne lampe u kutu sobe.

– Ja sam relativno mlad, ali kad ste se na početku pobunili, nije bilo čovjeka, bili ste samo vi i Tvorac? Vjerujem da ste znali kako je bilo nemoguće zauzeti mjesto Tvorca bez borbe s Njim, ali i borba protiv Njega bila je unaprijed osuđena na propast. Njega je nemoguće pobijediti. Mene je uvijek zanimalo, ali Glavni nikad o tome nije htio govoriti, nikada zašto ste se uopće pobunili na kraju krajeva? Uživali ste u ljubavi, bili okupani svjetlom, bili ste najčasniji, stajali pred Njegovim licem pa Glavni je držao svjetlo kojim je slava Tvorca osvjetljavala nepregledna prostranstva svemira. Sad svi ispaštamo zbog neuspjelog „državnog udara“ na prijestolje koje je ionako bilo nemoguće osvojiti. Ti si bio tu, znaš sve kako je počelo. Mlađi đavao otpije dobar gutljaj vina uz pomalo nepristojan uzdah zadovoljstva i zainteresirano se zagleda u starijeg đavla.

– Sve je počelo kada je Tvorac u svom planu predvidio stvaranje nekog stvorenja koje bi smjestio u svemir. Naravno u početku se nismo bunili. Razmišljali smo o tom stvorenju kao o nekoj vrsti životinje, nekoj nižoj vrsti materije koja neće ništa posebno raditi nego samo jesti i umirati. Stvar je bila i u tome što Tvorac nije predvidio taj plan kao nešto što se mora i bez čega se ne može. Plan je više bio kao jedna vrsta grubog nacrta pa ako se Tvorcu bude dalo raditi dalje na tome. Sve je ostalo u okvirima Njegove slobode da eventualno ostvari taj plan. Međutim, jedna grupa okupljena oko Glavnog mislila je da je taj plan takav da ga Tvorac mora napraviti i da nema drugog izbora. I to nije bio toliki problem. Pravi problem je nastao kad se otkrilo da Tvorac namjerava tom stvorenju dati dio svoje božanske iskre, a ta iskra u tom stvorenju trebala je to stvorenje voditi tako da ono razmišlja, govori, stvara, općenito da bude poput nas. Tvorac je to nazvao dušom, neki njihovi teolozi su to nazvali imago Dei. Mi smo to doživjeli kao napad na naše povlastice i povlašten položaj kod Tvorca. Tvorac je smirivao situaciju govoreći kako se ne trebamo brinuti jer će biti mjesta za sve pogotovo što se tiče Njegove ljubavi. Ali već je bilo prekasno. Sam dan pobune bio je užasan. Srdžba i pravednost kojom je Tvorac reagirao na našu pobunu do te nas je mjere paralizirala da smo morali skloniti se u jedan mračni prostor gdje njegov pogled nema toliku moć. Izgradili smo pakao. Kada je konačno stvorio to stvorenje i nazvao ga čovjekom i dao mu dio naših privilegija kao što je bila besmrtnost, nismo se mogli držati po strani. Stvorili smo razdor između Tvorca i čovjeka misleći da je Tvorac time konačno shvatio pogrešku koju je napravio stvarajući to bijedno stvorenje. Ono što nas je posebno zaboljelo jest što mu je dao slobodu koju je nama oduzeo. Jer mi ne možemo ništa drugo nego buniti se protiv Njega. Ali to stvorenje i može i ne mora. Stvar se naravno kasnije pretvorila u pravu pravcatu katastrofu s onim Židovom iz Nazareta za kojeg se na kraju ispostavilo da nije obični Židov, nego Tvorčev Sin. Iako sam predosjećao da je taj Židov čudan, Glavni je odbio moje zabrinutosti kao posljedicu strahova koji su se u mene uvukli još od pobune. Stariji đavao ugasi cigaretu i prekriži ruke. Zamišljeno uzdahne i nastavi gledati vani u polumrak.

– Vidiš, nisam to znao i nisam tako o tome razmišljao. Informacije koje sam pronašao u paklu u glavnoj knjižnici prilično škrto o tome govore, a čovjeka i ne spominju. Na kraju ispada da se pobuna dogodila zbog čovjeka, a ne zbog toga što je Glavni htio zauzeti mjesto Tvorca i njegov tron. Ali ako u tom trenutku čovjeka nije bilo i nije bilo obvezno za Tvorca da ga stvori, nije mi jasno tko je bio tako kratkovidan i naveo ostale da se pobune. Pogotovo kako kažeš ako je Tvorac obećao da će biti mjesta za sve, a obojica znamo da se Tvorac drži svoje riječi i svojih obećanja. Pobuna je bila nepotrebna i na kraju nas je dovela u takav položaj da razmišljamo o tome kako bismo unatoč svojoj inteligenciji i časti mi sami htjeli biti ljudima. Kakvo poniženje!!! Mlađi đavao žustro skloni pramen crne kose koji mu je već neko vrijeme smetao padajući na čelo.

– Teško je to razumjeti. Pobuna se dogodila i nije se dogodila radi čovjeka. Ovo ne smiješ nikada i nikome reći. Jer ako se za ovo sazna, ti i ja smo gotovi. Mislim da je Glavni zabrljao cijelu stvar jer mu nije bilo dovoljno stajati pred Tvorčevim licem i od njegova svjetla nositi svjetlo u sve kutke svemira. Glavni je htio biti to lice koje svijetli, htio je biti Tvorac. Da stvar bude gora, Tvorac ga je ljubio više nego nas ostale. Kada je Tvorac iznio plan o stvaranju čovjeka, Glavni je to vidio kao priliku za napad. Nama ostalima je prenio informacije, ali je prešutio glavnu stvar koju mu je Tvorac rekao. Jer Tvorac mu je rekao da što se tiče ljubavi ne treba brinuti, on će zadržati svoje mjesto jer je Tvorac što se tiče ljubavi neizmjeran. I sam sam to osjetio nekoliko puta prije pobune. Međutim, Glavni je prešutio tu najvažniju stvar i nešto nemušto ispričao o novom stvorenju koje će Tvorac ljubiti više nego nas i kojemu će tvorac dati dva dara koja donekle pripadaju nama: besmrtnost i dušu. Kasnije je Tvorac, da nam jednostavno napakosti, iz čiste ljubavi tome bijednom stvoru dao i slobodu. Glavni je također prešutio da je Tvorac taj plan planirao, ali nije ga još odlučio provesti, dakle bio je slobodan u tome i bilo je još vremena za pregovore oko stvaranja čovjeka što mu dati i koje mu darove dati. Glavni je rekao da je plan postojao od vječnosti i da je nužan i da mu je Tvorac rekao da ne može drugačije. Ispada da je pobuna nastala zbog čovjeka, ali mi smo zabrljali stvar i sve upropastili. Pogledaj nas sad. Osuđeni vječno gledati u neizmjernu ljubav Tvorca kojoj smo rekli ne i od koje se skrivamo u sjenama pakla da nas ne vidi. Tako je naš pakao i nastao. Onog trenutka kad je Glavni shvatio da smo neizmjernoj ljubavi Tvorca rekli „NE“ iako nismo zato imali razloga i da ćemo toga biti svjesni kroz cijelo svoje postojanje, nastupio je osjećaj takve muke da je od naših muka nastao pakao kao vječni podsjetnik na ono što smo učinili. Stariji đavao je izgledao pomalo sjetno i tužno ili se to odsjaj noćne lampe svojim sjenama i svjetlom igrao s njegovim licem. Mlađi đavao nije bio siguran i nije se usuđivao pitati ga.

 – I što sad s čovjekom? Nesvjestan je koliko znači Tvorcu. Ne zanima ga ono što mu Tvorac nudi. Današnji čovjek se ponaša kao da Tvorca nikad nije ni bilo. Živi, razmišlja, promišlja, domišlja, govori, piše, stvara kao da nije stvoren i ne duguje Tvorcu apsolutno ništa za to što postoji. Da smo mi upola tako oholi kao čovjek, Tvorac od nas ne bi ostavio ni iskru da postoji. I nejasno mi je zašto je Tvorac sve to napravio. Stvorio čovjeka koji ga je izdao, ostavio i koji danas razmišlja i radi uvjeren da Tvorca nema i da ne postoji. Od čovjeka Tvorac nema apsolutno nikakve koristi i kako stvari odmiču prema budućnosti sve mi je manje jasno kakvu je korist od njega mislio imati? Mlađi đavao otpije gutljaj iz čaše ovaj put zadržavajući uzdah zadovoljstva zbog dobrog vina u malo tišem i primjerenijem tonu.

– Ne znam. I meni koji sam bio na početku pobune koji sam od samog početka desna ruka i oslonac Glavnom nije jasno što je Tvorac htio i što je naumio s čovjekom? Čak i Glavni o tome ništa ne zna što bi rekao, ali se odavno prestao time i baviti. Smatra da je čovjek ionako izabrao biti sam na svijetu bez Tvorca, bez nas, bez pakla, bez raja, bez vječnosti… Ono što Glavnom nekad smeta jest što čovjek zna biti gori od nas, a onda zato optužuje Tvorca da je kriv, Tvorca za kojeg ne vjeruje da više uopće postoji. Glavni to smatra apsurdom i to ga najviše nervira kod čovjeka. Zato svakoj duši koja dolazi u pakao prvo pokaže svjetlo u daljini koje se pomalo nazire iz pakla i na sav glas iskritizira dušu što je činila sve što je htjela i kako je htjela inzistirajući na tome kako nema nikakvog Tvorca. I uvijek se čudi ljudskoj gluposti i kratkovidnosti kad kaže da Tvorca nema. I tu vidi koliko smo pametniji od čovjeka, ali i potpuno bespomoćni. Jer mi znamo crno na bijelo da Tvorac postoji, ali čovjek više ni nama ne vjeruje kad govorimo o svom strahu od njegove srdžbe i svojoj mržnji prema Njegovoj ljubavi. Glavnom su te duše najgore. Najradije bi ih izbacio iz pakla jer se cijelo vrijeme po paklu čude ne samo da Tvorac postoji, nego i da postoji i on i pakao i mi. Glavni nekad bude toliko ljut da se nekad sam pojavi pred čovjekom da mu skrene pozornost na postojanje Tvorca i njegove srdžbe. Ali daleko najvećom ljudskom glupošću smatra kada o Židovu iz Nazareta govore kao o opsjenaru i luđaku, jer barem kako to Glavni vidi, ne moraš biti previše potkovan da uvidiš da je jedini način da Tvorac pokaže što namjerava s čovjekom tako da postane čovjekom. A to da u ljudskoj koži za njih umre i uskrsne, Glavni nikada neće moći probaviti kako treba. Jer Židov iz Nazareta za nas ne bi trebao ni umrijeti, ma ne bi trebao napraviti ništa, mi bi za njega umrli, samo da nam na trenutak dopusti da vidimo ponovo lice Tvorca.

– Zato mladi prijatelju kada je riječ o čovjeku nitko živ ne zna što on hoće i kuda ide. Tvorac sigurno zna, Židov iz Nazareta pogotovo. Ali čovjek živi i radi kao da ništa ne zna i mogu ti reći mladi prijatelju to neznanje bi ga moglo skupo koštati jednog dana. Zato treba od različitih grijeha koje smo izmislili najviše raditi na čovjekovoj lijenosti da se potrudi spoznati bilo što o Tvorcu i svojoj budućnosti. Lijenost je najvažnija, jer lako prelazi u dosadu, a dosada još brže prelazi u ravnodušnost, a to je jedan od naših najvažnijih i najuspješnijih grijeha danas.

Stariji đavao otpuhne dim cigarete koji se polako gubio prema stropu. Mlađi je đavao sa zanimanjem gledao u starijeg đavla pitajući se hoće li ikada odustati od razmišljanja i potajne želje da jednog dana bude čovjekom, ako to ikako bude moguće, jer mlađi je đavao znao da je stariji đavao spreman dati puno da bude čovjekom. Ne radi sebe, ne radi Glavnog, ne radi pakla. Nego radi Tvorca. Samo da mu jednom kaže ne i nastavi pušiti cigaretu bez straha da će ga Tvorac na licu mjesta pretvoriti u ništavilo i prepustiti nepostojanju.

U Sarajevu, 24. 7. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

PRIČA O KYLEU

Jednog dana, dok sam bio na početku srednje škole, vidio sam klinca iz razreda. Zvao se Kyle. Izgledalo je kao da nosi sve svoje knjige. Pomislio sam: “Zašto bi netko nosio sve svoje knjige iz škole kući u petak? Mora da je stvarno glupan.“

Imao sam isplaniran vikend (neke zabave i nogometna utakmica s mojim prijateljem sutra poslijepodne), pa sam slegnuo ramenima i nastavio dalje. Dok sam hodao, vidio sam kako hrpa klinaca trči prema njemu. Namjerno su se zabili u njega, izbivši mu sve knjige iz ruku i gurajući ga tako da je tresnuo pravo u blato. Njegove naočale su odletjele, i vidio sam ih u travi oko deset metara od njega. Podigao je pogled i vidio sam tu strašnu tugu u njegovim očima. Sažalilo mi se. Otrčao sam prema njemu, dok je on puzeći naokolo tražio naočale; vidio sam mu suze u očima.

Dok sam mu pružao naočale, rekao sam: “Ti dečki su stvarno idioti. Ne znam čemu žive.” Pogledao me i rekao: “Hej, hvala! “Sad je već imao veliki osmijeh na licu. Bio je to jedan od onih osmijeha koji pokazuju veliku zahvalnost.

Pomogao sam mu pokupiti knjige i pitao ga gdje živi. Ispostavilo se da živi blizu mene, pa sam ga pitao zašto ga prije nisam vidio? Rekao je da je prije išao u privatnu školu. Nikad prije toga osobno nisam upoznao nekoga tko je išao u privatnu školu…

Razgovarali smo sve do kuće, noseći pri tome njegove knjige. Ispostavilo se da je stvarno cool dečko. Pitao sam ga bi li u subotu htio igrati nogomet sa mnom i s mojim prijateljima? Rekao je da hoće. Kyle mi se stvarno svidio, kao i mojim prijateljima.

Svanuo je ponedjeljak, a Kyle je ponovno krenuo u školu sa onom ogromnom hrpom knjiga. Zaustavio sam ga i rekao mu: “Hej dečko, jel’ ti to kontaš bildati mišiće s tim knjižurinama?” Samo se nasmijao i uvalio mi pola knjiga. Tijekom sljedećih četiri godine, Kyle i ja smo postali najbolji prijatelji. Kad smo postali stariji, počeli smo razmišljati o fakultetu. Kyle se odlučio za Georgetown, a ja sam otišao na Duke. Znao sam da ćemo uvijek biti prijatelji, i da to nikad neće biti problem. On je htio postati liječnik, a ja sam planirao upisati biznis školu uz pomoć nogometne stipendije. Ispred našeg razreda, Kyle je bio odabran za velegovornika (veledictorian – u Sjevernoj Americi učenik ili student koji drži glavni govor tijekom graduacije).

Zafrkavao sam ga da je glup za tu zadaću, te da mu se neće biti lako pripremiti, a zapravo sam bio presretan što to ne moram biti ja.

Izgledao je sjajno. Bio je jedan od onih mladića koji se stvarno pronađu tijekom školovanja. Cure su ludjele za njim i bio sam nerijetko zbog toga ljubomoran.

I onda, došao je i taj dan. Vidio sam da je nervozan zbog svog govora. Lupio sam ga po leđima i rekao: “Hej, veliki čovječe, bit ćeš super!” Pogledao me je kao nekad sa istim onim zahvalnim osmjehom i rekao „hvala“.

Počeo je govoriti, pročistio je grlo i nastavio. “Matura je vrijeme da se zahvalite svima onima koji su vam pomogli da prođete kroz te teške godine. Vašim roditeljima, vašim profesorima, braći i sestrama, možda treneru … ali ponajviše svojim prijateljima. Ovdje sam da vam kažem da ste najljepši dar koji čovjek može imati. Ispričat ću vam priču” … I gledao sam svoga prijatelja s nevjericom dok je pričao o onom prvom danu kad smo se bili sreli. Planirao je ubiti se tijekom vikenda. Govorio je o tome kako je tog petka bio pokupio sve svoje knjige iz škole, da mu to kasnije ne bi morala mama činiti. Osvrnuo se prema meni i malo se osmjehnuo. “Srećom, bio sam spašen. Moj prijatelj me spasio od toga da učinim ono tako teško i neizrecivo.“ Kroz publiku se čuo žamor. Ljudi su istovremeno bili ganuti i oduševljeni što taj tako popularni mladić iskreno govori o svojim najtežim životnim trenucima.

Gledao sam njegove roditelje. Gledali su i oni mene sa istim onim zahvalnim osmjehom. Tek tada sam shvatio svu dubinu one situacije od prije četiri godine. Nikad ne podcjenjujte snagu svojih riječi i djela!

Jednom malo gestom možete promijeniti nečiji život, dal’ na bolje ili na gore. Bog nas šalje jedne drugima kako bi međusobno utjecali. Tražite Boga u drugima!

U Sarajevu, 24. 7. 2018.

S engleskog preveo Mario Bernadić

 

Izvor: https://www.snopes.com/fact-check/the-story-of-kyle/

Izvor (foto): 123rf.com

Razgovor o paklu

Naš pakao od grandiozne arhitekture zla, patnje i muke se pretvorio u jedno veliko ništa, u obično šetalište gdje se svi međusobno pristojno pozdravljaju i nastavljaju dalje svatko svojim putem.

– Je li ovo ono što smo očekivali? Stariji đavao govorio je tiho otpuhujući dim cigarete. U polutami sobe gledao je vani u tamu. Sijeda kosa, brada i podrugljiv pogled govorili su o stotinama godina radnog iskustva. – Sjećam se da sam govorio Glavnom da je onaj Židov iz Nazareta sumnjiv i da mi je od samog početka čudan. Bilo je nešto neobično kod njega. Glavni mi je odbrusio da je moje trabunjanje postalo i suviše dosadno i da u svemu vidim teorije zavjere našeg Neprijatelja i Tvorca kako da se domogne čovjeka i spasi ga. Moram ti priznati sve je išlo dobro čak je i smrt na križu za jednog iskusnog zloduha poput mene bila poprilična novost i ugodno iskustvo. Ali stvari su krenule nizbrdo samo nakon tri dana. I tako sve do danas. Stariji đavao ponovno otpuhne dim i zadrži nakratko dah.

– Nisam ovako zamišljao pakao. Mlađi đavao držao je u ruci čašu jako starog crnog vina. Vidjelo se da je još uvijek početnik jer mu je pogled još uvijek bio pogled mješavine dobrote i zloće. Imao je još stoljeća pred sobom prije nego postigne pogled svoga starijeg suradnika. Pogled zloće i podrugljivosti na kojemu mu je zavidio, ali se nikad nije usudio to mu reći. Njima je bilo zabranjeno zavidjeti jedni drugima. – Pomalo sam razočaran na kraju svega. Mlađi otpije poduži gutljaj vina i zadovoljno se obliže podugačkim jezikom oko usana. – Ovo još nije pakao. Stariji se zavuče dublje u polunaslonjač škiljeći sjajnim očima vani u polutamu. – Zar ne bi trebalo sve biti gotovo? Nismo li stvorili svojim trudom sedam novih glavnih grijeha. Mlađi ispravi palac s dugačkim šiljatim noktom. – Indiferentnost, nezainteresiranost, ravnodušnost, dosada, bešćutnost, besciljnost, besmislenost. Obje ruke držao je u zraku dok se sjaj noćne lampe odbijao od njegovih dugačkih i njegovanih noktiju.

– Onaj Židov iz Nazareta nije mogao predvidjeti da ćemo nakon određenog kolapsa i šoka nakon Uskrsnuća opet izići kao pobjednici, jer se nije nadao da ćemo izmisliti sedam novih i glavnih grijeha i zaraziti ljude. Ako je i umro kako kažu za grešnike, umro je za one stare grešnike, oholice, šktrce, bludnike, neumjerene, srdite, lijene, sumnjam da je njegov plan predvidio ove nove grešnike danas u ovom vremenu. Koliko mi je poznato iz onih izmišljotina o Njemu pozivao je one koji nisu bili kao ovi danas: bešćutni, indiferentni i ravnodušni. Sumnjam da bi kojim slučajem da se danas pojavi imao toliko uspjeha kao što ga je navodno imao prije više od dvije tisuće godina. Nije li to smisao pakla? Da vladamo ravnodušnim dušama koje se samo dosađuju i ništa ih ne zanima? Stari je šutio otpuhujući dugačak dim.

– Nije to onaj pakao kakav je bio na početku i kako smo ga zamislili kad smo se pobunili protiv Tvorca. Glavni je imao ideju pakla gdje ćemo dovlačiti borbene, žive, zainteresirane duše. Ovi danas koje dovodimo ni najmanje ne zadovoljavaju Glavnog. Prilično su mrtvi još u ovom životu, i kad ih dovedemo tamo, nema nikakvih trzaja duše. Na spomen muka, vatre samo nezainteresirano i ravnodušno odmahuju, a kad se pojavi Glavni u svoj svojoj snazi, moći i ljepoti malo se uzbude tek toliko da im nije dosadno. Glavnom je već postalo naporno jer se sve češće mora pojavljivati kako bi u tim dušama bar malo pronašao nekakvog osjećaja straha i tjeskobe od pakla, uglavnom neki dan se žalio upravitelju pakla kako će uskoro prolaziti pored njega kao pored starog spomenika kulture na kojega nitko ne obraća pažnju, osim pasa koji ga tu i tamo obiđu da se olakšaju. Stariji đavao nervozno otrese pepeo cigarete koji mu se prosuo po crnim hlačama tek novog i po mjeri skrojenog odjela.

– Dobro, ne možeš reći da ratovi, ubojstva, zločini i genocidi nisu dio plana Glavnog da se pakao stvori već ovdje na zemlji? Mlađi đavao ponovno otpije gutljaj iz velike kristalne čaše. – Pa takav je bio plan na početku još od Kajina, ali plan se na kraju izjalovio. Sve dok su ljudi bili osjetljivi na grozote i strahote ratova, ubijanja i kojekakvih smicalica koje smo im priređivali, Glavni se nadao da je to prilično siguran put da se pakao konačno stvori i popuni zadovoljavajućim brojem onih koji to rade. Međutim, u zadnjih nekoliko desetljeća stvar se prilično okrenula protiv našeg plana jer se ljudi više ne uzbuđuju oko ratova i sličnih zala koje smo stvorili zato što u novinama uz članak o dijeti i gubljenu kilograma čitaju kako je negdje neka vojska ubila nekoliko stotina civila i oko toga više ne stvaraju buku, niti osjećaju strah ili bilo što drugo. Ne osjećaju ništa. Naš pakao se na kraju okrenuo protiv nas samih. Uvodeći sedam novih glavnih grijeha u koje smo puno uložili i koje smo stoljećima polako stvarali i reklamirali, na kraju smo i sami postali žrtve vlastitih proizvoda. Nije to zato što ljudi više ne vjeruju u pakao ili u nas. Možda pokoji jadnik još uvijek vjeruje. Ljudima je svejedno ima li pakla i ima li nas. Više ih ne možeš ničim motivirati da vjeruju da postojimo ni ratom, ni prirodnom katastrofom, ni zlom, ničim. A čujem da i Tvorac i naš Neprijatelj ima sličan problem kao i mi. Ni Tvorac izgleda ne zna na koji način riješiti problem. Židov iz Nazareta prije više od dvije tisuće godina stvari je pomakao s mrtve točke, ali se sve ponovno vratilo u mrtvilo i mislim da nema smisla da se Židov iz Nazareta rađa svako malo samo da bi ljudi osjetili malo uzbuđenja pa opet potonuli u grijehe koje smo, i nemojmo to zaboraviti i gurati pod tepih, mi izmislili, osmislili i u svijet uveli. Ljudima više ne trebamo. Stvorili su svoj vlastiti pakao. Mi smo im teret i nepotrebni smo im. Stariji đavao rezignirano upilji pogled u noćnu lampu u kutu sobe.

– Do koje je mjere to došlo možda ti dočara slučaj koji sam imao neki dan. Naime, malo sam šetao gradom i naišao na nekog labilnog i izgubljenog čovjeka koji se htio baciti s mosta. Naravno prvo sam se potrudio da ga nagovorim da što prije učini da dobijemo njegovu dušu. Ali onda mi je rekao da on ne vjeruje da ja postojim i da mu je stvarno svejedno gdje će mu duša završiti i da to radi zato što mu je dosadno u životu i jer je unutra potpuno prazan. Ne osjeća ništa. Na kraju sam mimo vlastite volje i poziva nagovorio ga da to ne čini i poslao ga u obližnji bar da se dobro napije. Glavni mi bi polomio rogove da se kojim slučajem duša ovog ispražnjenog jadnika pojavila u paklu pred njim. Kažem ti, nije teško pronaći dušu za pakao, nego je gotovo nemoguće pronaći dušu koja se pakla boji i u kojoj ima malo straha od pakla. Uglavnom su sve prazne, dosadne, ravnodušne. Od takvih duša ni u paklu nema neke koristi. Glavni već dugo vremena razbija glavu što učiniti i kako riješiti stvari, ali i njemu je jasno da su ljudi ovdje sami sebi stvorili pakao i naš im je pakao čak i zanimljiv i simpatičan, ali im uopće ne liči na pakao jer imaju svoj. Većina duša se uopće ne šokira kada vidi gdje dolazi. Kad im lijepo objasniš da je to za vječnost i da nema povratka negdje drugo, samo potvrde glavom i odoše. Naš pakao je prazan jer nijedna duša u njemu više ništa ne osjeća niti je sposobna osjećati, ni strah, ni muku, ni tjeskobu. Naš pakao od grandiozne arhitekture zla, patnje i muke se pretvorio u jedno veliko ništa, u obično šetalište gdje se svi međusobno pristojno pozdravljaju i nastavljaju dalje svatko svojim putem.

– Nešto se može učiniti, nešto se mora učiniti. Ne može ostati ovako. Ne smije ostati ovako. Sve što smo postigli, sve što smo napravili pa i naša pobuna protiv Tvorca bila je zamišljena da imamo svoj zatvoreni svijet daleko od Njegovog pogleda gdje ćemo moći mučiti duše pokazujući im što su mogle imati da su znale odgovoriti kako treba na ono što im je Tvorac ponudio. Nismo se pobunili da bi ljudi stvorili i imali svoj pakao na zemlji, pa pakao koji smo stvorili pobunom smisao je našeg postojanja, ako u njemu duše prestanu osjećati, izgubit će svaki smisao, mi ćemo izgubiti smisao. Mlađi đavao uzrujano je gestikulirao provlačeći rukom kroz gustu crnu kosu.

– Možda. Ali ono što zabrinjava jest da ni sam Glavni ne zna što poduzeti. Uzalud sastanci kojekakvih đavolskih odbora za grijehe, za ratove, za nagovaranje na grijeh. Svi se žale da je sedam novih glavnih grijeha zahvatilo ne samo ljude, nego i neke od nas i da i među našima ima onih koji su postali ravnodušni i nezainteresirani za hvatanje duša za pakao. Glavni koji ima i pokojeg špijuna u taboru našeg Tvorca kaže i da je kod njih stanje poprilično alarmantno. Jedino kažu da onaj Židov iz Nazareta koji na svakom sastanku sjedi odmah s njegove desne strane smiruje situaciju i kaže da stvari idu u najboljem smjeru i prema zacrtanom planu. Glavni nije siguran je li taj Židov iz Nazareta bulazni i izmišlja jer zna tko je naš špijun u njihovom odboru, ili stvarno ima neki plan za kojega ne znamo i kojega još uvijek nismo uspjeli otkriti. Glavni je rekao da nije ni sam siguran, ali da svakako neće dozvoliti da ga Židov iz Nazareta namagarči kao prošli put prije nešto više od dvije tisuće godina.

Obojica utonuše u tišinu. Mlađi đavao je razmišljao kako se moglo dogoditi da njihov glavni projekt sedam novih glavnih grijeha od kojih su najviše nade polagali u dosadu i ravnodušnost se na kraju okrene protiv njih samih i dovede u pitanje njihovo postojanje i postojanje njihovog pakla koji je ionako prilično nezanimljiv i hladan bez živosti što se tiče muka i paklenih vatri. Stariji je mislio na Glavnog i na vijesti koje će donijeti špijun iz tabora Tvorca o planu onoga čudnovatog i neobičnog Židova iz Nazareta. Stariji đavao nekako je predosjećao da bi samo Židov iz Nazareta mogao stvari pokrenuti s mrtve točke. Kako? Nije znao. Ali stariji se đavao u ovakvim razmišljanjima vodio zdravom ljudskom logikom, a ne svojom paklenom naravi i zaključio ako je već jednom mogao pokrenuti svijet s mrtve točke, sigurno je pronašao način kako će ga pokrenuti opet. Samo treba sačekati da njihov najbolji špijun otkrije koji je plan Židova iz Nazareta i dostavi njegov nacrt Glavnom. Onda će već biti lakše.

Dok je mlađi đavao nervozno vrtio praznu čašu u ruci, stariji đavao zadovoljno se uvuče dublje u crni masivni naslonjač i otpuhne dim cigarete koja je već bila pri kraju. Zadovoljno se osmjehne pokazujući red savršenih malo zašiljenih bijelih zuba. Predosjećao je da se nešto ima dogoditi, nešto što će promijeniti sve što je vezano za njihov pakao i čovjekov pakao na zemlji kojega je čovjek za sebe stvorio bez pomoći đavla. Njegov dobar predosjećaj kvario je mali osjećaj zabrinutosti jer je to nekako povezano sa onim Židovom iz Nazareta. Taj Židov iz Nazareta jednom ih je već prevario, ako ih uspije prevariti opet, onda je gotovo s njihovim paklom, a i s njima. Zato ih je Glavni upozorio da budu pripravni. Jer još nitko nije otkrio koji je plan Židova iz Nazareta i zašto je onako bio samouvjeren kada je Tvorac napomenuo da su stvari loše, rekavši Tvorcu da se ne brine i da sve ide po planu i kako treba.

Dok je mlađi đavao već polako tonuo u san gledajući kako se svijetlo noćne lampe stapa s polutamom sobe, stariji đavao netremice je zurio vani u polutamu zabrinut jer ga je prije nešto više od dvije tisuće godina Židov iz Nazareta prevario baš kad je mislio da je sve imao u svojim rukama. Glavni mu je to oprostio jer je bio relativno mlad i neiskusan. Da mu se to ponovo dogodi, Glavni mu to ne bi sigurno progledao kroz prste, jer kako bi objasnio Glavnom da je on kao vladar svih đavola koji je nasljednik Glavnog ponovno izigran i prevaren od Židova iz Nazareta?

Zato ga nije toliko brinuo ni pakao na zemlji, ni njihov pakao, njega je brinuo Židov iz Nazareta jer se radi o njegovoj koži. Sjetno uzdahne pitajući se gdje je nestao taj fini grijeh sebičnosti i zašto se i njemu čini da je on kao idejni tvorac sedam novih glavnih grijeha također potpao pod jedan od najgorih, a to je bila ravnodušnost. Jer koliko se god brinuo oko Židova iz Nazareta, pomalo je i osjećao ravnodušnost što bi taj Židov ponovno mogao napraviti. Neka to rješavaju drugi, mislio je u sebi tonući polako u san dok su se posljednji koluti dima cigarete polako gubili u stropu polutamne sobe. Dok je tonuo u san, osjećao je kako ravnodušnost prodire u njega govoreći mu da mu treba biti svejedno postoji li pakao, postoji li on i kakav je plan Židova iz Nazareta. Za đavolsku nesanicu ravnodušnost je ne samo najbolji grijeh, nego i najbolji lijek.

U Sarajevu, 21. 7. 2018.

O. J.

 

Izvor (foto): 123rf.com

Exit mobile version