O DOSTUPNOSTI

Dostupnost je onaj čudni i napeti osjećaj tjeskobe da ako tijekom spavanja isključite mobitel nešto će se epohalno dogoditi, a vi ćete to propustiti. Dostupnost je i osjećaj izgorenosti i umora kada više nemate gdje sakriti svoju privatnost, a ni sami sebe od silnih poruka, propuštenih poziva i neodgovorenih mailova.

Dostupnost je danas ogroman teret koji s jedne strane čovjeka drži u stalnoj napetosti iščekivanja, kao i u stanju trajnog umora i iscrpljivanja. Napetost i tjeskoba da nećete biti dostupni pretvorila se u neugodno iskustvo emotivne iscrpljenosti. Nesanice, neuredno spavanje, prekidanje sna, često buđenje samo zato jer vam je netko rekao: ”Budite dostupni, uskoro stiže glavna vijest i glavni događaj vašeg života”. I tako dostupni u gluho doba noći nestrpljivo i napeto iščekujete poruku, tweet, mail, lajk. Ali koja od tih vijesti ili događaja je presudna? Kada će konačno stići taj presudni mail ili poruka nakon kojega više ne morate biti dostupni? Kako da sami sebe diskriminirate i odredite sebi za koje poruke trebate biti dostupni, a za koje ne?

U nemogućnosti da odredite što je važno i što nije dopuštate da budete dostupni jer mislite da nije važno praviti razliku u vijestima, događajima, porukama. Dostupni ste svakom, svima u svako doba. Dostupnost vas čini građaninom svijeta, ali vam uvijek pomalo oduzima od vaše privatnosti i vaše intimnosti. Želite li stvarno biti dostupni na taj način da svatko zna da trenutno prolazite kroz teške životne trenutke? Trebate li biti dostupni svima i svakom, u trenutku razvoda, u trenutku bolesti, u trenutku svađe? Trebate li biti dostupni kada imate svoje privatne trenutke sreće u kojima intimno uživate? Trebate li biti svima dostupni u trenutku dok ručate, dok se tuširate, dok se presvlačite, dok ste obična ljudska osoba?

Dostupnost ima svoju mračnu stranu, stranu u kojoj netko nepoznat ili više njih s vašim pristankom o vama sve zna i gleda vas samo zato jer vas je netko uvjerio da biste postojali morate biti dostupni. Ako niste dostupni ne postojite. Ali vi ne želite biti samo dostupni kao predmet ili objekt, vi želite biti dostupni kao ljudsko biće. Ono što ponekad ne razumijete jest da ste nekima, ako ne i mnogima, dostupni ne kao osoba i ljudsko biće, nego upravo kao predmet i objekt. Čudite se što se vaša dostupnost krivo tumači i što se vaša ljudska strana ostavlja po strani. Nikoga ne zanima dostupnost vaše boli dok traje razvod, nego dostupnost prljavog veša koji se skrivao unutar zidova kuće. Nikoga ne zanima dostupnost vašeg istinskog uživanja u hrani, nego dostupnost vašeg tanjura i računa na kraju večere. Nikoga ne zanima dostupnost ljepote vaše duše dok pravite selfie pred ogledalom, nego dostupnost vašeg tijela kao objekta zabave i požude. Nikoga ne zanima dostupnost vas kao osobe, dostupnost vaše sreće i vaše boli, nego dostupnost vas kao najobičnijeg objekta, vaših skandala.

Iako vi niste objekt i ne mislite tako o sebi, vaša dostupnost vas je učinila objektom komentara u kojima gotovo nikad nećete prepoznati sebe od neviđene količine mržnje, vrijeđanja i obezvređivanja vas kao osobe. Vaše čuđenje da niste to htjeli kad ste postali dostupni svima i svakom u svako doba ubrzo prerasta u strah i tjeskobu. Pitate se zar me drugi ljudi ne poznaju zar se nisam učinio ili učinila dostupnim na pravi način? Ono na što niste računali jest da ljude na prvom mjestu nije uopće ni zanimalo jeste li dostupni na pravi način ili niste. Nije ih ni zanimalo je li vaša dostupnost zaista vaša istinska slika. Bitno je da ste dostupni, oni će uraditi i dodati sve što bude potrebno vašoj dostupnosti i ubrzo ono što ste htjeli, predstaviti sebe onakvim kakvima jeste nepovratno će se izgubiti u kaljuži komentara, sukoba, prepirki, optužbi i prozivanja gdje više nećete moći sebi pomoći. Nećete više moći ni ukloniti svoju dostupnost. Bit ćete izloženi svakoj postojećoj tipkovnici i monitoru koji će bjesomučno gle čuda zaključiti o vama sve ono što vi zapravo niste. Tako upadate u začarani krug dostupnosti.

Pokušavate ljudima objasniti da je vaša dostupnost krivo protumačena, da su slike lažne, da niste vi komentirali, da niste vi napisali. Na taj način ostajete dostupni iako to ne želite, ali morate jer želite ispraviti stvari. I tako se vrtite u krug svaku noć. Čekate da stigne konačno ta poruka, vijest, mail gdje će vam biti rečeno da je sve u redu i da je vaša dostupnost bila krivo protumačena, ali sada je sve u redu, svi shvaćaju i razumiju koji je razlog vaše dostupnosti. Ali vijest, mail, komentar ne dolazi, a vi se u isto vrijeme borite da objasnite da je vaša dostupnost krivo shvaćena. I tako živite u napetosti i tjeskobi jer ne možete prekinuti vašu dostupnost, a vaša dostupnost sve više i više se krivo i pogrešno shvaća i tumači. To vas iscrpljuje do granice neizdržljivosti do te mjere da vas novi komentar, tagiranje, mail već pomalo i fizički boli, a ne samo psihološki i duševno.

Ispočetka ste kao i svi mi mislili da je dostupnost korisna, važna i nužna jer se bez nje danas ne može živjeti. Svoju dostupnost ste smatrali nečim važnim zbog posla, projekata, kontakta s prijateljima i obitelji. Ali vrlo brzo vaša dostupnost prerasla je vaše skromne početke i postala je dostupna i onima koje ne poznajete i ne znate zašto vas kontaktiraju i što hoće od vas. Kako to uvijek biva na kraju, u slučaju dostupnosti ne vrijedi ona mudrost kako od viška glava ne boli. U slučaju vaše dostupnosti i neopreznosti boli sve i glava, i tijelo i duša, i više ne znate kako tomu stati na kraj i pitate se je li uopće moguće. Jeste li baš morali biti dostupni tako da svi i svatko sve zna o vama i vidi sve što je dio vaše privatnosti i intime? Niste li mogli bar nešto učiniti nedostupnim i sakriti to od komentara, mailova, postova i lajkova? Kad je dostupnost u pitanju nema povratka nazad, jednom kad ste sebe učinili dostupnim otvorili ste mogućnost da svi i svatko sve zna o vama, vašim navikama, vašim željama, o svemu u čemu niste željeli biti dostupni nikome. Lijepo je biti dostupan, ali sve nas tu i tamo navečer u gluho doba noći boli i tijelo i duša dok se tjeskobni i napeti pitamo jesmo li baš sebe morali učiniti toliko dostupnima i je li to bilo potrebno da svi i svatko zna ponešto o nama???

U Sarajevu, 20. 8. 2018.

O. J.

STARAC

Njegov stan bio je posljednji u nizu, gotovo u podrumu. Prozori njegovog stana imali su teške metalne rešetke, poluraspadnute zbog čestih kiša koje su nagrizle nekada sjajni i ulašteni metal. Bile su stare i istrošene kao i prozorski okvir i prljavo staklo kroz koje se nije ništa moglo vidjeti čak ni kad bi u stanu gorjelo svjetlo.

Nitko od nas nikada nije išao k njemu i rijetko smo ga susretali u polumračnom stubištu. Čak i susret s njim prošao bi s osjećajem nelagode jer nikada mu niste mogli vidjeti lice. Prošao bi pored vas spuštene glave s nekom prljavom kapom na glavi. Ne bi ništa rekao. Jedino što ste mogli primijetiti jest da je teško hodao i bio malčice pogrbljen. Iz njegovog stana nikada ništa nije dopiralo osim tišine. Niste mogli čuti ni zvuk televizije, ni radija, niti šum vode. Čak i u znatiželji kad bih potajno dok drugi ne vide zastao pored njegovih vrata i naslonio uho, ništa ne bih čuo. Ni korake ni disanje. Ništa. Samo bi zvuk mog vlastitog daha i žamorenje s ulice ponekad dopirali do mene. U zgradi u kojoj živim stanovao sam deset godina. Nikada nisam s njim progovorio niti jedne jedincate riječi. Čak ni riječi najobičnijeg pozdrava. U deset godina čuo sam bezbroj priča o starcu iz podruma. Neke su bile izmišljene i prelazile su u legendu. Neke su bile zlobne. Ljudi su takvi da kad nešto ne znaju o nekomu, a ne mogu to saznati onda izmisle dvije vrste priča. One legendarne gdje je nepoznati čovjek dobar, i one zlobne gdje je nepoznati čovjek loš. Obje vrste priča ljudi pričaju jer ne mogu pomoći svojoj znatiželji i jer su nesposobni pustiti čovjeka na miru kad se od njih traži. Jedna od priča koje su legendarne jest da je starac iz podruma bio nekada poznati pisac i dramaturg koji je zbog gubitka posla i krađe romana od strane jednog zavidnog kolege odlučio skloniti se od ljudi i više ne komunicirati s njima. Ali nitko nije znao o kojem je piscu riječ i koji je roman u pitanju i što je on uopće napisao. O starcu iz podruma su govorili kao o piscu s mnogim imenima, ali nitko nije znao koje je ime pravo. I nitko se nije usudio zaustaviti ga i pitati. Jedna od zlobnih priča bila ja kako je riječ o jednom ubojici koji je prije nekoliko desetljeća pobio cijelu svoju obitelj i pobjegao u grad gdje se sakrio i živi u tajnosti da ga ne bi pronašli. Kao i mnoge u zgradi i mene je zanimalo koja je priča o starcu iz podruma istinita. Je li on poznati pisac ili ubojica? Međutim, nije bilo načina da to doznam jer starac se rijetko pojavljivao i nikada nije glavu podizao dok bi prolazio. Pod utjecajem priča mnogi stanari bi ga se klonili u širokom luku u rijetkim susretima s njim prelazeći na drugu stranu hodnika ili plašljivo i panično tražeći prekidač da osvijetle tog, kako smo mnogi mislili, mračnog staračkog lika. Ime mu nismo znali. Postao je poznat kao starac iz podruma, ili samo starac. Ponekad bismo kada bi dolazilo nešto službeno u zgradu poput pošte čekali nestrpljivo blago odškrinutih vrata neće li izići, ali nikada nismo uspjeli vidjeti kako se vrata otvaraju. Ujutro, pošta pred vratima bi nestala. Kada i kako nitko nije znao niti vidio. Iako sam ga se plašio, divio sam se starcu koji je uspijevao živjeti gotovo nevidljivo među tolikim ljudima koji su svakodnevno marširali zgradom kao gomila mrava izlazeći i ulazeći u nju kao u veliki mravinjak. Starac je bio česta tema naših obiteljskih i prijateljskih druženja pa čak i nekih proslava. Jer ljudima ništa nije tako privlačno kao nešto nepoznato o čemu žele sve znati, a ne mogu. Isto vrijedi i za ljude. Privlačnost starca iz podruma bila je u tome što smo svi htjeli znati nešto o njemu, ali nitko nije imao hrabrosti zaustaviti ga i pitati kada ga vidi. Zato smo satkali cijelu knjigu priča o starcu iz podruma jer kukavice kada nemaju hrabrosti onda izmišljaju priče kako o sebi tako i o drugima i zašto bi starac iz podruma bio iznimka? Nismo samo ispredali priče o starcu iz podruma, nego i svemu onomu što je bilo povezano s njim. O vratima njegovog stana, o njegovom prozoru, o raspadnutim metalnim rešetkama, o njegovoj kapi, o njegovom slabom i pogrbljenom hodu o svemu su postojale priče i sve zajedno na okupu držao ih je lik toga mračnog čovjeka iz podruma. Da nije bilo njega i vrata njegovog stana i rešetke i njegov hod i njegova kapa samo bi bili obične stvari, obična vrata, obične rešetke, običan prozor, obična kapa. Ali sve je bilo misteriozno kao da bi rešetke ili prozor ili vrata imali svoju vlastitu priču jednako misterioznu kao i starac koji se skrivao iza njih. Jednog dana dok sam prolazio pored njegovog prozora opazih oveći komad papira pored prozora natopljen vlagom i vodom. Sagnem se i shvatim da u ruci držim kovertu. Malo otvorim i primijetim nekoliko rubova papira. Unutra je moglo biti jedan ili dva lista. Misleći da je koverta ostavljena za starca prvo pomislim da bih je trebao ubaciti među rešetke i tu je ostaviti. Međutim, činjenica da bih mogao nešto saznati o starcu iz podruma i da bih bio jedini koji bi nešto znao o njemu bila je toliko privlačna i opijajuća da sam u trenutku odustao. Osvrnuvši se oko sebe da vidim je li me netko gleda spremim kuvertu u džep. Uzbuđenje koje sam osjećao bilo je neopisivo kao da sam u svom džepu skrivao sve tajne svijeta koje će mi se uskoro otkriti i ja ću znati sve ono što je skriveno od pogleda i očiju drugih ljudi. Zatvorim i zaključam vrata stana za sobom i sjednem u radnoj sobi za veliki masivni stol. Izvadim sadržaj iz koverte i primijetim da su listovi bili poprilično žuti. Dvije stranice su bile uredno označene brojevima, a na vrhu prve stranice stajao je i datum. Otprilike prije više od tri mjeseca kada sam starca iz podruma posljednji put i vidio. Uzbuđeno odvojim prvu stranicu i počnem čitati:

Datum: 1. 1. 2001.

U ovoj zgradi živim već dvadeset godina. Ljudi u ovoj zgradi misle da sam poznati pisac ili poznati ubojica. Kako su došli do takvih zaključaka nikada neću doznati jer nitko od njih ne želi razgovarati sa mnom. Rijetko izlazim jer me izbjegavaju u širokom luku kada pored njih prolazim i panično pale svijetlo kada im se približim. Nestašlucima svoje djece prijete da će ih oteti starac iz podruma. Da, tako me zovu. Starac iz podruma ili samo starac. Nitko od njih nikada nije ni pokušao pružiti mi ruku i pitati me kako se zovem. Zašto ne znam i vjerojatno nikada neću doznati. Nikada mi nitko od njih nije pokušao pomoći dok hodam jer zbog bolesti već godinama hodam pogrbljen i lijeka za moju bolest nema. Jer je bolest nesnošljiva i bolovi nepodnošljivi, noću ne spavam. Preko dana uspijem uhvatiti malo sna. Moj se život zbog bolesti promijenio i većinu stvari koje ljudi obavljaju preko dana ja obavljam noću. O svemu se moram pobrinuti sam, a snage je sve manje kako fizičke tako i one umne. Primijetio sam da sve više zaboravljam i počeo sam pisati što sve trebam napraviti, a zbog bolesti rijetko ili gotovo nikada ne izlazim. U pošti sam upoznao jednu ljubaznu gospođu koja umjesto mene plaća moje račune jer ja ne mogu hodati tako daleko i tako dugo. Ona se pobrine i donese mi ponekad nešto hrane da imam. Dao sam joj da upravlja mojom mirovinom i obećao joj ostaviti stan nakon što umrem. Nitko od stanara u zgradi nije se nikada ponudio da nešto slično učini za mene. Ovdje gdje živim ljudi su rekao bih čudni i nisu onakvi kakvi su tamo odakle dolazim. Znatiželjni su. Previše. Kad nešto ne znaju o vama, onda o vama izmisle priče. Tako su izmislili o meni da sam pisac, dramaturg, ubojica, bonivan, spadalo, prosjak. A, ja sam kao i oni. Jedan od njih, samo čovjek i starac koji bi ponekad s nekim od njih želio progovoriti da lakše podnesem samoću i starost. Rekao bih da su vrlo vješti u izmišljanju priča o meni, ali nisu posebno zainteresirani kad bi mi trebalo pomoći. Prije nekoliko mjeseci jednog mladića zamolio sam da mi pomogne unijeti vreću u stan. On se skamenio i pobjegao i kasnije ispričao da sam u vreći imao cement kojim bih zazidao zid nakon što ga ubijem i kako njegovo tijelo ne bi moglo biti nikada pronađeno. U vreći su bile namirnice, obična hrana koju mi je gospođa iz pošte donijela, ali ja sam bio nemoćan sam nositi cijelu vreću. Još nekoliko puta sam pokušao s ljudima iz zgrade razgovarati i zatražiti pomoć, ali svi su redom bježali preda mnom. Znao bih se nasmijati sebi dok bih nemoćan na krevetu ležao, nesposoban ustati dok me ne popusti bol, u što se pretvorio legendarni pisac i legendarni ubojica? U starca koji bez pomoći drugih više nije mogao dalje. Često bi gledali krišom kroz svoja vrata neću li otvoriti vrata da uzmem poštu koja je stajala ispred. Ne znam što su očekivali i da me vide? Pošta je danima stajala pred vratima jer zbog bolesti nisam mogao ustati iz kreveta da je uzmem. Noću kad bih uhvatio malo predaha od bolova uspio bih doći do vrata i teškom mukom uzeti poštu s prljavog poda. Ponekad zbog bolova morao sam to raditi četveronoške. Često su to bili samo računi i neke reklame, ali jednom me je ugodno iznenadilo pismo koje sam dobio od svoje kćerke. Pisala mi je kako će doći iduće godine da me posjeti. Pisala mi je kako imam dvije unuke već velike cure i kako često ode na mamin grob i s njom razgovara. Nevjerojatno me obradovala misao da će doći poslije toliko godina zajedno s unučicama da me posjeti. To mi je dalo određenu nadu da ćemo se vidjeti prije nego umrem i da ću vidjeti i unučice. Tih dana nakon tog pisma bio sam vidno raspoložen i moje se zdravlje malo popravilo. Bolest je bila tu, ali bilo mi je podnošljivije sad kad sam znao da će doći. Moja radost nije bila duga vijeka jer sam nakon mjesec dana primio ponovo pismo uz ispriku da zbog nemogućnosti da isplanira godišnji na pravi način neće moći doći da me vidi. U koverti je bilo nekoliko novčanica koje sam poderao i bacio u smeće. Raspoloženje mi je postalo turobno i mračno i razmišljao sam da si oduzmem život. Starac kojega se svi plaše i kojega nitko ne obilazi što ima drugo i nad čim drugim ima moć osim nad vlastitim životom? Dok je bolest napredovala i bol postajala sve nepodnošljivija razmišljao sam o načinima kako to izvesti. Bavio sam se tom mišlju danima i tjednima sve dok nisam osjetio da je bolest pri kraju i ja zajedno s njom i da će bolest biti brža od mojih planova. Od svega što sam mogao učiniti u tim trenutcima odlučih napisati jedno kratko pisamce kao podsjetnik na mene da ljudi nakon moje smrti i dalje ne bi mislili da sam poznati pisac i ubojica, nego tek starac koji polako kopni zbog bolesti, kojega kćerka neće posjetiti jer ne može isplanirati godišnji na pravi način, i koji je već desetljećima udovac. Nisam htio pisati biografiju ni svoje podatke, to će ionako naći kada uđu i provale u stan. Htio sam samo napisati da nisam pisac, ni dramaturg ni ubojica nego obični čovjek, starac iz podruma koji polako umire od bolesti, na kojega nitko više ne obraća pažnju. Htio sam samo podsjetiti ljude da sam i ja čovjek i ništa više. Htio sam pisamce ostaviti nekom od susjeda u sandučić, ali se nisam mogao tako daleko više kretati. Odlučio sam dopuzati do prozora i izbaciti pisamce van. Možda ga netko pronađe i pročita. Ako ga netko čita onda znači da nisam uspio u svom naumu i da sam već pokojni i da je bolest bila brža, obavila ono po što je došla. Ako ga tko pročita, neka rekne mojoj kćerci da je sada sve u redu i da zajedno s njenom mamom odozgor pazim na nju i na naše unučice. Ne zamjeram joj ništa kao ni stanarima zgrade. Nadam se da ćemo se jednog dana ponovo svi susresti u jednoj drugačijoj zgradi gdje nećemo biti ni bolesni, ni stari ni odbačeni ni sami ni zapušteni. U međuvremenu pronalazaču ovog pisamceta ostavljam na razmišljanje jednu sitnicu. Ako je čitatelj starac kao i ja neka je zanemari, brzo će doći i njegov kraj. Ako je čitatelj mlad i ako živi u zgradi u kojoj sam živio, neka ovo pisamce ostavi negdje skriveno i ostavi ga do svoje starosti. Kada ostari, neka ga ponovo pročita nekoliko puta zato jer mu ovo pisamce sada nema smisla, ali kad ostari moglo bi imati i spasiti mu život.

Nepoznatom čitatelju uz znake dubokog poštovanja,

Starac iz podruma ili Starac

U Sarajevu, 19. 8. 2018.

O. J.

KOMPLEKSNO BIĆE ZVANO ČOVJEK

Ljudsko tijelo se sastoji – već prema različitim izvorima i u zavisnosti od uzrasta – od 37 do 100 bilijuna stanica (ćelija). Pri tome naša tijela sadrže oko 200 različitih vrsta stanica, a svaka od njih je priča, tj. svemir za sebe. Recimo samo da svaka od njih sadrži oko 750MB informacija genetskog materijala, što će reći cijelu jednu biblioteku, a ima tu još i nebrojeno puno nekih drugih stvari, organela i detalja. No, mi ćemo se ovdje pozabaviti više ljudskom osobnošću i složenošću koja iz toga proizlazi.

Npr., već je za stare Semite bilo jasno da se ljudska svijest i osobnost ne može opisati samo s jednom riječju, premda su oni poslovično gledali na čovjeka kao na jedinstveno biće. U tom kontekstu su se uobičajeno koristila četiri pojma:

Basar bi se dalo prevesti kao tijelo, ali ne samo isključivo kao tijelo, jer ovdje se misli na cijelog čovjeka kao tjelesno biće. Čovjek je u svojoj tjelesnosti slab i krhak, ranjiv i smrtan, također, sklon grijehu i bezakonju; međutim, njegovo tijelo mu omogućuje da živi na Zemlji te da stupa u kontakt s drugim bićima, da se druži, surađuje, veseli i raduje. Stoga su Semiti na tjelesnost gledali pretežito pozitivno. Osim toga, već je tada bilo jasno da samo tjelesan čovjek može biti konkretni čovjek sa imenom, prezimenom, vlastitom poviješću i pričom. Mimo toga moglo bi se govoriti isključivo o apstraktnom čovjeku kao neosobnom simbolu cijele ljudske vrste ili neke njezine pojedine epohe i skupine (npr. antički čovjek, azijski čovjek …).
Leb (srce) za starozavjetnog čovjeka nije označavao samo središnji ljudski organ. Pod srcem se mislilo na cjelokupnu čovjekovu nutrinu, na samo središte njegove osobnosti … na ono tajnovito mjesto gdje se rađaju ljudski misli i odluke. Srce se u ovom kontekstu javljalo više kao svojevrsni racionalni princip dok su se – suprotno europskoj tradiciji – osjećaji vezivali više za bubrege. Dakle, iz srca su izvirale dobre namisli i odluke, ali i one loše. Stoga se od čovjeka očekivalo da bdije nad svojim srcem, a u proročkoj literaturi je postojalo iščekivanje stvaranja „novog srca“, jer se ovo postojeće često pokazivalo kao hladno i kameno.
Nefeš – duša (arap. nefs) također ne predstavlja tek komponentu, nego označava čitavog čovjeka kao živo biće, obdareno dahom života. Dok je samo tijelo predodređeno za smrt, za nefeš se kaže da ne umire. Ona se vraća Bogu koji ju je i stvorio.
Ruah – duh (arap. ruh), opet slično kao i u prethodnim slučajevima ne predstavlja tek komponentu nego cijelog čovjeka s obzirom na ono bitno i neuhvatljivo ljudsko, dakle, upravo ono što čovjeka bitno razlikuje od drugih živih bića na zemlji. Čovjek je po duhovnom aspektu veličanstveno biće, ali u svemu tome prijeti mu i velika opasnost. Jer kao što postoji ljudski duh, kao i onaj božanski koji ga inspirira i potiče na dobro (ili također „duh pravednosti“), tako postoji i „duh pijanstva“, kao i cijeli niz drugih „nečistih duhova“ koji mogu obuzeti čovjeka i srozati ga u njegovom ljudstvu.

Antička antropološka dihotomija i trihotomija

Antička filozofija će pokatkad, dosta slično semitskoj antropologiji, govoriti o postojanju tijela i duše u čovjeku, tj. češće o trihotomiji: duh – duša – tijelo. Međutim, bitna razlika se ogledala u tome što se ovdje na čovjeka više nije gledalo kao na u sebi jedinstveno biće. Ispadalo je kao da je čovjek u sebi razdijeljen. Ova dihotomija će osobito biti naglašena u platonizmu koji je na tijelo gledao poprilično negativno, kao na „zatvor duše“, što će – s druge strane – reći da se na dušu gledao istovremeno kao na istinsku čovjekovu suštinu i identitet, ali i potencijal. Ovakav svjetonazor je i dan danas naglašeno prisutan u različitim šamanskim konceptima gdje se vjeruje da je „život san, a smrt buđenje“. No, ponešto od ovog mentaliteta je ušlo i u rano kršćanstvo, pri čemu se osobito mislilo na stanovite napetosti između duha i tijela. „Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo“ (Mt 26,41). Što će reći da tromost i lijenost tijela koče duh u njegovim plemenitim i odvažnim namislima. Ovaj utjecaj ne čudi s obzirom da je prostor ondašnjeg Izraela (tj. Palestine) već od III. st. pr. Kr. bio pod snažnim helenističkim političkim i kulturnim utjecajem.

Aristotel će nakon svoga učitelja Platona ipak ponešto različito posložiti stvari izjednačavajući važnost duše i tijela. Tijelo i duša su kod njega bili bitno usmjereni jedno na drugo, kao akt i potencija ili materija i forma; što će reći da je duša životvorni princip, ali koji se mimo tijela ne može konkretizirati. Aristotelizam će preko Avicene izvršiti veliki utjecaj na islamsku misao, a preko sv. Tome Akvinskog i na katoličku. S druge strane, Martin Luther je gajio averziju prema grčkoj filozofiji pa je radije ostajao vjeran prije naznačenoj starozavjetnoj antropologiji, premda je ova po sebi dosta slična aristotelovskim postavkama, s obzirom da vodi dosta računa o čovjekovoj cjelovitosti.

Dinamično promatranje osobnosti u modernoj psihologiji

Krajem 19. i početkom 20. st. doći će do nekih novih istraživanja i naglasaka glede ljudske svijesti i osobnosti. Ovdje mislimo prvenstveno na pionire psihoanalize Sigmunda Freuda (1856.-1939.) i Gustava Junga (1875.-1961).

U igru ulaze novi pojmovi poput svjesnog i nesvjesnog, s tim da će Freud više govoriti o individualnom nesvjesnom (na razini pojedinca), dok će se Jung više baviti kolektivnim nesvjesnim kao zajedničkom komponentom svijesti cijele ljudske vrste u koju su se slile tisućljetna iskustva, slike i simboli.

Freud je analoški uspoređivao ljudsku svijest sa santom leda, pri čemu se čak devet desetina odnosilo na ono skriveno nesvjesno, dok je na površini stršala samo jedna desetina onog preostalog svjesnog. Pri tome je međusobni odnos ove dvije komponente bio dinamičan, jer nesvjesni sadržaji uvijek na različite načine pokušavaju isplivati na površinu dok i ona gornja svjesna razina ima načina utjecati prema „dolje“.

Slika 1: Triparitetna struktura ličnosti prema Freudu. Izvor: Simply Psychology

U nesvjesno spadaju potisnuti traumatični događaji s kojima se Ego nije mogao izboriti, ali i brojne bezazlene informacije koje „tehnički“ nisu mogle biti upamćene na svjestan način (npr. ono, „čini mi se da sam ovog čovjeka već nekad bio sreo“ ili „čini mi se da smo o tome i o tome učili nešto u školi“). Nesvjesno je po sebi kod Freuda i područje libida, odnosno, područje nesvjesnog Ida koji predstavlja urođenu komponentu osobnosti. Id je po sebi impulzivan, nasrtljiv, nepromišljen. Manifestira se kroz snažnu volju za nečim ili protiv nečega. Nestrpljiv je. Sve što želi, želi odmah; ako to ne dobije, negoduje, buni se, napada ili očajava. Odrasli ljudi mogu svoj Id nerijetko doživljavati na duboko uznemirujuć’ način, gotovo kao nešto demonsko, međutim, kako rekosmo, ovdje se radi o urođenoj komponentni, najjasnije vidljivoj u ponašanju sasvim male djece i beba. Zadaća Ega je da zauzda hiroviti Id, no tu ujedno leže i brojne opasnosti, jer Id je životan; on je nositelj cjelokupne psihičke energije, i posve zauzdan Id počesto znači umrtvljenu osobnost. Uzmimo ovdje za primjer finog, sofisticiranog, uljudnog, ali istovremeno užasno depresivnog i suicidalnog čovjeka! Dakle, Id se mora zauzdavati, ali ne i gušiti!

S druge strane, čovjekov Ego se istovremeno nalazi pod pritiskom još jedne posve različite komponente. To je tzv. Superego – glas odgojitelja u nama. Ovaj glas možemo doživljavati istovremeno i na svjesnoj i na nesvjesnoj razini. Npr., svjesno, „neću to i to raditi, nisam tako odgojen“. Nesvjesno, javlja se kroz uznemirenost i grizodušje zbog činjenja nečega zabranjenog. Stoga Superego nerijetko doživljavamo kao glas savjesti, premda on to nije. Za razliku od savjesti koja je prirođena, Superego se gradi s vremenom, no problem je – kako rekosmo – u tome što ga možemo doživljavati na isti način kao i savjest. Ovo napominjemo stoga što Superego ne mora po sebi nužno sadržavati pozitivne sadržaje; sve već ovisi od kvalitete primljenog odgoja i obrazovne formacije. Npr., mnogi zločinci samouvjereno kažu da sve što su radili, radili su po savjesti. Ili suprotno njima, strogo odgojene skrupulozne osobe uistinu „po savjesti“ smatraju da je sve živo grijeh! Stoga po Freudu kao teška zadaća Ega ostaje izboriti se sa nasrtajima Ida i Superega, istovremeno poštujući njihovu opstojnost. Uspjeti u ovoj zadaći za pojedinca znači biti psihički zdrav, ne uspjeti znači biti neurotičan.

Slika 3: Id, Ego i Superego u svijetu smajlija. Izvor: Digital Psychology

Animus, Anima, Jastvo i Sjena

Jung je komponente ljudske osobnosti svodio na tzv. arhetipove. Ovdje se radi o stanovitim bezobličnim psihičkim energijama koje u snovima poprimaju konkretne oblike i izglede. Premda se kod njega kroz dugu karijeru broj i značenje arhetipova više puta mijenjao, njegovi današnji tumači i interpretatori najčešće govore o slijedeća četiri: Animus, Anima, Jastvo i Sjena.

Animus predstavlja muški aspekt ženske osobnosti, dok Anima predstavlja ženski aspekt muške osobnosti. To ljude čini sposobnijim, složenijim i višim bićima, međutim, ovdje se istovremeno kriju i nemali izazovi, jer u prirodi mužjaci i ženke većinom nisu u međusobnoj konkurenciji, nego mužjaci s mužjacima i ženke sa ženkama. Tako nekako na kraju ispadne i kod ljudi: uglavnom se ne svađaju muškarac i žena kao takvi, nego u sukob ulaze njegov ženski aspekt s njezinom ženstvenošću, kao i njezin muški aspekt s njegovom muževnošću. Ove komponente je neizostavno potrebno na pravilan način integrirati, u protivnom ljudi doživljavaju brojne probleme, kao i svi oko njih (npr. ambiciozne, nemilosrdne žene i mekoputi bezlični muškarci).

Sjena je po sebi dosta slična Freudovom Idu. Po sebi vrlo destruktivan arhetip, ali i životan, te bez njegove pravilne integracije nije moguće ostvariti kvalitetan život.

Jastvo predstavlja arhetip individuacije i osobnog samoostvarenja. U snovima se javlja na različite načine: mudri starac, učenjak, religiozni vođa, sam Bog. Jastvo predstavlja onu višu komponentu nas samih koja tek kroz život treba biti ostvarena.

Na kraju, svakako treba naglasiti ono da Jung čovjeka vidi kao posve zatvoren psihološki sustav. Po njemu, mi nikad ne volimo ili mrzimo nekog drugoga, nego volimo ili mrzimo neki dio sebe koji uspijevamo projicirati na druge ljude. Sve je u nama, i sve je do nas. No, sukladno tome slično važi i za čovjekovo nasljedovanje viših ideja i znanja. Vežemo se za one koncepte koji su na neki način u nama već prisutni. Ili opet slično, kod tzv. iskustava upoznavanja „srodne duše“. Nakon par minuta s takvom osobom čini nam se kao da je znamo cijeli život. To je stoga što unutar samih nas postoje neki aspekti vrlo slični i srodni toj osobi.

Umjesto zaključka: osvojiti samog sebe!

Aldous Huxley u svojem djelu „Time Must Have a Stop“ iz 1944. reče: „Samo je jedan kutak svemira koji sigurno možete promijeniti, a to ste vi sami.” No, ako bolje sagledamo činjenice, mi ne samo da predstavljamo jedan kutak svemira, mi smo čitav jedan svemir sami za sebe! Bilijuni stanica, kilometri krvnih sudova i moždanih sinapsi i iznad svega toga kompleksna psihička super-struktura čije smo tajnovite postavke i zakonitosti kao vrsta tek malo površinski „zagrebali“.

Ljudi su po sebi invazivna i osvajačka vrsta, no možda je konačno došlo vrijeme da osvojimo sami sebe!

U Sarajevu, 18. 8. 2018.

M. B.

POČETAK

Sama. Konačno. Toliko mjeseci. Previše. Previše dana. Previše sati. Previše minuta. Bez tišine. Previše riječi. Previše posla. Previše svađe. Previše kritike. Previše samokritike. Hm? Razmišlja. Previše čega? Da! Previše same sebe. Popuštanje. Isprike. Samoponiženje. Samoprijekor. Izgubila je sebe. Zašto? Ne zna. Nejasno. Je li mogla prije? Jest! Je li trebala prije? Svakako! Zašto to nije učinila? Prebire misli. Nutrina joj otežava. Dobacuje joj. Zašto to nisi učinila prije? Zašto si čekala sve dosad? Gdje ti je bila pamet? Gdje ti je bila intuicija?

Uzdah. Trebala sam poslušati intuiciju. Ponovno nutrina. Ovaj put jače i glasnije. Da, trebala si poslušati intuiciju, zašto nisi??????????? Neugodna tišina između nje i njezine nutrine. Ne slažu se. Nisu se složili na početku. Ona je bila za. Intuicija je bila protiv. Srce je bilo oduševljeno. Razum je bio skeptičan. Osjećaji su bili živi. Razum je bio agnostik. Nezainteresiran. Hladan. Je li trebala poslušati razum? Nije li joj intuicija govorila kroz razum?

Nutrina joj prigovara. Tiše. Ne ječi glasno protiv nje. Sada slijedi ono što ne voli. Nutrina koja govori. Logično. Razumski. Metodično. Nutrina počinje. Ona šuti. Logički dio. Zli ljudi čine zlo. Dobri ljudi čine dobro. On je bio zao. Bit će dobar prema njoj? Nelogično! Promijenit će se? Još manje logično!!! Razumski dio. Zašto nije slušala? Govorili su joj. Upozorenja. Skretanje pažnje. Znakovi da nešto nije u redu. Pravila se da ne vidi. Nerazumno!!! Metodički dio. Bio je zao, bio je pokvaren, bio je nasilan, bio je grub. Zašto je bio takav? Metodički dio. Jer je loš čovjek.

Pokušava odbaciti nutrinu. Nije sve tako loše. Znao je biti nježan. Kupovao joj poklone. Govorio joj lijepo. Nutrina neumoljivo. Ovaj put čvršće i glasnije. Pokloni? Za koliko šamara? Suza? Nježnost??????????? Za koliko gorčine i fizičkih udaraca? Nutrina opet tiše. Podsjeća. Doziva slike. Doziva bol. Doziva strah. Ona se strese. Pitanje? Možda je nutrina u pravu? Odmahuje. Glavom. Negativno. Nutrina ne zna ništa. Logika ne zna! Razum ne zna! Logika i razum su čiste gluposti!!! Kakva metoda logike i razuma!!! Nema tu metode!!! Voli ga. Jako. Žestoko. Nutrina se povlači s osjećajem sažaljenja prema njoj. Odjednom osjeća mržnju. Prema nutrini. Prema sebi. Mrzi je. Zašto je sažalijeva? Mrzi nutrinu. Mrzi sebe. Ne vidi to. Slijepa je. Nutrina šuti.

Ona nastavlja. Krivica? Da!!! Konačno rješenje!!! Otkrila je blago. Krivica. Kriva je. Nije voljela dovoljno. Pružala premalo pažnje. Premalo ljubavi. Premalo svega. Promijenit će ga. Kako? Pružit će više. Previše. Ljubavi. Žrtve. Pažnje. Čini se sretnom. Previše će riješiti sve. Bit će bolji. Bit će nježan. Voljet će je. Samo treba dati sve. Sve što ima. Sve što jest. Razmišlja o krivnji. Krivnja je dobra. Krivnja tjera. Na više. Na bolje. Krivnja traži žrtvovanje. Do kraja. Razmišlja. Ne dopušta nutrini da govori. Ona nije žrtva. Ne. Nutrina vara. Nutrina laže. On je dobar. Nutrina se pokušava probiti. Ne dopušta. Odbija. Zabranjuje logiku. Ne dopušta razum.

Naglo ustaje. Što učiniti? Da nutrina ne progovara? Okupirati se. Zaposliti. Raditi. Napraviti plan. Pospremanje. Frizura. Kava. Kupovina. Dan će proći. Odličan plan!!! Ugodan osjećaj smisla u glavi. Pospremanje. Osjećaj entuzijazma dok čisti. Osjećaj zadovoljstva. Nema nutrine. Ne čuje se. Ne govori. Nutrina šuti. Čisti mahnito. Gotovo divljački. Glasna glazba. Njezina omiljena grupa. Zaboravlja na vrijeme. Zaboravlja na njega. Njegove udarce. Njegov prijezir. Njegovu nježnost. Zaboravlja sve.

Frizura? Naglo diže pogled. Zaboravila je. Nema veze. Ne mora danas. Ima sutra. Otkazuje kavu. Prijateljice zabrinute. Nešto nije u redu? Sve je u redu. Ne želi van. Ne želi nigdje. Samo želi biti… sama. Danas. Bez ikoga. Danas ne želi obveze. Želi slobodu. Biti slobodna. Misli da je čudna. Zašto? Tko nalazi slobodu u pospremanju stana? Nitko. Nitko? Osim nje. Ona nalazi. Lijep osjećaj. Brisanje prašine kao brisanje gorčine. Brisanje poda kao brisanje krivnje. Pospremanje ormara kao pospremanje nutrine. Nakratko zastaje. Treba predah. Znojna je. Disanje je glasno. Bez straha. Ne mora hodati na prstima. Hoda bosim stopalom. Ne mora šutjeti. Govoriti tiho. Ne mora. Ne treba. Pjeva. Spontano. Glasno. Slobodno.

Nutrina odjednom. Iznenada. Kao lopov. Pitanje? Za koga čisti? Zašto? Zastaje. Nutrina kvari raspoloženje. Zašto uopće progovara? Nutrina probija jače. Glasnija je. Hrabrija je. Ne traži dozvolu. Sjeda na pod. Konačno popušta nutrini. Nutrina ne provaljuje. Čudno? Mislila je drugačije. Zadržava dah. Oči zatvorene. Nutrina žubori tiho. Ne kao oluja. Ne kao divlja rijeka. Kao izvor vode. Kao mirno jezero.

Nutrina govori. Sluša. Nutrina počinje. Pitanja. Bezbroj pitanja. Zašto čisti? Za koga? Za njega? Neće vidjeti. Za sebe? Radi sebe? Neće pomoći. Krivnja ostaje. Gorčina ostaje. Neugodan osjećaj da nije cijenjena? Ostaje. Nutrina ne prigovara. Nutrina je racionalna. Logična. Metodična. Neka razmisli dobro? O čemu? Nema što razmišljati. Promijenit će se. On? Možda? Imao je priliku. Bezbroj prilika. Nije iskoristio. Nijednu. Nikada. Samo isprike. Umoran. Odgovoran posao. Stres. Zarađuje radi nje. Njoj treba. Sigurnost. Zaštita. Sve radi. Radi nje. Za nju.

Nutrina se ne slaže. Udarci radi nje? Uvrede na račun njezina izgleda? Zlobno o njezinom intelektu? Isticanje njezinih nedostataka pred drugima? Radi nje???????? Nutrina se ne slaže. Ovaj put žestoko i silovito. On ne voli. On ne mrzi. On uživa. U čemu? Ona pita kao da ne razumije. Nutrina joj se podsmjehuje. Upozorava. Glumiš. Površnost. Neznanje. Znaš da sam u pravu!!! Nutrina slavodobitno klikće. Slavi. On uživa!!!!!!! Nutrina vrišti. Uživa u tvom samoprijeziru. Tvojoj krivnji. Tvojoj gorčini. Osjećaju manje vrijednosti. Želi da nestaneš. Polako. Bolno. Želi da se istopiš. Kao snijeg. Kao pahulja.

Napet trenutak. Ona šuti. Nutrina šuti. Vrućina. Oko očiju. U očima. Suza? Slobodno. Smiješ!!! Trebaš!!! Nutrina hrabri. Dopusti sebi. Pusti sebi. Budi ono što jesi. Nitko ne vidi. Ne čuje. Ne zna. Znamo mi. Nutrina i ti. Nutrina neće nikome reći. Pusti ih!!! Neka ih!!! Ona pušta. Konačno. Predaje se. Nutrini. Nutrina je obuhvaća. Kao plašt. Kao zaštita. Kao utočište. Kao ljubav. Nutrina je dodiruje. Miluje. Ne brini. Ne očajavaj. Prošlo je. Završilo je sve. Kraj.

Slomljena je. Jecanje dopire u daljini. Negdje daleko. Jecanje dolazi bliže. Plač dolazi bliže. Suze dolaze bliže. Još uvijek ne želi. Otima se. Nutrina je miluje. Hrabri. Pusti ih. Došli su da ti pomognu. Bujica navire negdje. Duboko. Sagradila je branu. Zid. Nutrina je nagovara. Sruši zid!!! Pusti ga neka padne!!! Neka se uruši!!! Boji se. Strah. Što kada zida nestane? Što kada bujica probije? Utopit će se? U gorčini? U krivnji? Nutrina je hrabri. Ponovo. Nećeš se utopiti. Čeka te površina. Čeka te pučina. Otvoreno more. Pusti bujicu!!! Otvara oči. Otvara usta. Istovremeno. Suze i vrisak. Suze i krik. Leži na podu. Previja se. Bol je nepodnošljiva. Ne čuje. U ušima zaglušujuća tutnjava. Rika bujice. Bujica nosi pred sobom.

Kao da se ne sjeća koliko je dugo trajalo. Noć je. Dugo je ležala na podu. Nema bujice. Nema rike. Nema suza. Nema vriska. Nutrina i ona. Same. Nutrina je grli. Uspjela si!!! Pobijedila si!!! Ti si junakinja, ti si heroina, ti si pobjednica!!! Ustani pobjednice!!! Pobjednici ne leže. Ne plaču. Ne vrište. Pobjednici hodaju. Uspravno. Uzdignute glave. Hrabro. Smiono gledaju oči drugih. Ustaje se. Još uvijek je na podu. Sjeda. Konačno sama. Konačno slobodna. Nema straha. Nema krivnje. Nema gorčine. Bujica je razorila sve. Odnijela sve. Ali ne i nju. Ona je pobijedila bujicu. Ukrotila divlju rijeku. Ugasila usplamtjeli vulkan.

Konačno na red dolaze logika, razum, metoda. Nutrina progovara. Savjetuje. Ostaviti ga? Da. Definitivno. Ne zaslužuje nju. Ne želi takav život. Život straha. Boli. Patnje. Udaraca. Zlostavljanja. Želi slobodu. Želi život. Želi zrak. Ustaje s poda. Jak osjećaj. Moć. Snaga. Sada sve može. Nutrina odobrava. Nutrina savjetuje. Pazi. Budućnost. Ne činiti istu grešku dvaput. Slušaj. Obrati pažnju uvijek. Logika. Razum. Metoda. Kima glavom. Slaže se. Govori nutrini. Sad sam nova osoba. Druga žena. Nova žena. Na početku. Ja sam početak. Ja mogu sve. Nutrina odobrava. Ti si nova žena. Ti si nova osoba… ti si novi početak. Drugačiji. Hrabriji. Mudriji. Snažniji. Moćniji. Jači. Ti si bujica. Divlja rijeka. Usplamtjeli vulkan. Ti si snažna…

U Sarajevu, 15. 8. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

O SKRIVENOSTI

Sebe nikada ne vidimo. Tamo gdje se možemo vidjeti riječ je o varci. Ogledalo ne pokazuje puno, ne pokazuje ništa. Tko može reći da boja njegovih ili njezinih očiju pokazuje njega kakav jest? Tko može tvrditi da njegovo lice izriče njega samoga kao ljudsko biće?

Oči varaju. Znamo jer to činimo. Lice vara. I to znamo jer i to činimo. Mi varamo. Znamo jer to činimo. Ne varamo jer želimo. Varamo jer smo nesposobni izreći sebe svojom vanjštinom. Ne varamo jer uživamo. Varamo jer ne znamo načina kako sebe predstaviti onakvima kakvi jesmo. Našem sebe-predstavljanju uvijek nešto nedostaje. Ima poetičnosti u tome da se uvijek iznova pokušamo predstaviti onim što jesmo. Zato se uređujemo, sređujemo, dotjerujemo. Ne samo zato da se predstavimo u najljepšem svijetlu, nego da istaknemo i svoju unutarnju ljepotu. Ima tragičnosti u tome da se predstavimo autentičnima. Tragičnost se javlja kao osjećaj da se nismo predstavili na pravi način, nismo se predstavili do kraja. Ne svojom krivnjom, nego nerazumijevanjem Drugoga. Drugi je uvijek kriv jer nas nije vidio autentičnima, onim što jesmo. Drugi uvijek oduzima nutarnju ljepotu ili ističe neki nedostatak. Zašto nas Drugi mora vidjeti onakvima kakvi jesmo? Je li nam to uopće potrebno? Moramo li se radi Drugoga uređivati, dotjerivati, sređivati kad ionako Drugi neće vidjeti našu autentičnost, naše Ja? Drugi će vidjeti ono što i mi vidimo. Naše lice, naše oči, našu vanjštinu. Neće vidjeti naše autentično Ja. Ne zato što ne želimo, ne zato što ne dopuštamo Drugom da ga vidi. Nego jer ni mi ne poznajemo naše autentično Ja. Naše autentično Ja skriveno je od nas kao i od Drugoga. Ne uljepšavamo se i ne uređujemo se radi Drugoga, nego želimo dozvati naše autentično Ja na površinu. Ne želimo samo da Drugi vidi naše Ja. I mi to želimo. Osjećaj da se nismo predstavili na pravi način nije osjećaj, nego stalni podsjetnik da smo skriveni i sami od sebe, a ne samo od Drugog.

Ta skrivenost u nama rađa sebičnost prema Drugom. Želimo Drugog ispred sebe ne da bismo otkrili sebe Drugom, nego da bismo koristeći Drugoga istjerali svoje skriveno Ja iz njegove skrivenosti. Naš trud da se otkrijemo Drugom tek je privid našeg stvarnog i skrivenog pokušaja koji stoji u pozadini skriven od pogleda Drugog. Mi se nikada nećemo otkriti Drugom ne zato jer ne želimo, jer nećemo, jer smo površni, jer smo zlopamtila. Mi se nikada nećemo otkriti Drugom jer smo nemoćni pred vlastitom skrivenošću. Nemoć da se otkrijemo do kraja u svoj svojoj autentičnosti prikrivamo tako što se uljepšavamo, uređujemo i sređujemo. Tako privlačimo pogled Drugog, ali i skrivamo vlastitu nemoć jer smo i od sebe skriveni. Dopuštamo Drugom da vidi vanjštinu, lice, oči, uljepšano, dotjerano, uređeno. Ne možemo dopustiti Drugom da nas vidi u našoj autentičnosti jer smo nemoćni pred našom vlastitom skrivenošću. Nije da ne bismo željeli da nas Drugi vidi u onome što jesmo, našu autentičnost. Željeli bismo ponekad jako, žestoko i iskreno. Ali ne možemo jer je naše Ja, naša autentičnost skrivena i od nas samih. Izvlačimo se na strah i opasnost povrede ako Drugi upozna naše autentično Ja. Ali strah koji osjećamo nije strah nego krinka. Maska koja skriva našu frustraciju jer smo nemoćni pred vlastitim Ja kao pred provalijom bez dna jer ga ne možemo spoznati i autentično predstaviti Drugom. Nemoći spoznati svoje autentično Ja, a to nitko od nas ne može, znači unaprijed lagati Drugom o sebi. To laganje nije iz obijesti, nije iz pakosti, nije iz zloće. To je laganje iz autentične nemoći jer ne možemo doprijeti do našeg skrivenog Ja i predstaviti ga Drugom onako kakvo ono stvarno jest jer je i nama nepoznato. Što mi gledamo u ogledalu? Sebe? Ne gledamo. U ogledalu vidimo samo nemoć. Nemoć koja nema snagu da ispod naslaga boja, bora i crta lica izvuče na svjetlo dana naše autentično Ja. Ogledalo nije varka, ni iluzija, ni fantazija. Ogledalo je intimni svjedok naše nemoći pred nama samima i svjedok našeg nužnog laganja Drugom o sebi. Nemoćni smo pred sobom i lažemo Drugom. Ali i nemoć i laž nisu zloćudni navještaji naše površnosti, nego istinski svjedoci nemogućnosti da sebe spoznamo onakvima kakvi jesmo. Osuđeni smo na nemoć pred sobom i osuđeni smo na laganje Drugom o sebi. Naša skrivenost od samih sebe i naša vječna nemogućnost da znamo tko smo nužno nas čine nemoćnima i lažljivcima. Ali mi ne lažemo samo Drugom zato što moramo, a ne zato što želimo. Mi lažemo i sebe isto tako zato što moramo, a ne zato što želimo. Ono što nas na to tjera je naša vlastita i intimna spoznaja da sebe na kraju uopće ne poznajemo u onom autentičnom smislu našeg ljudskog Ja i našeg postojanja i da je skrivenost kako od sebe tako i od Drugog jedan oblik trajnog prokletstva koje nas sve prati i kojim smo svi na ovaj ili onaj način opterećeni. Iako nam se naša skrivenost od nas samih nekad čini kao korisno sredstvo da Drugoga zaustavimo i odbacimo, ipak naša znatiželja o nama samima ne dopušta da sve ostane na odbacivanju i zaustavljanju Drugog koji je htio znati više o našem Ja i našoj autentičnosti. Kao i Drugog i nas same znatiželja mami i priziva da zavirimo u ambis vlastite nutrine i pokušamo osvijetliti sebi put do našeg Ja koje se od nas negdje skriva. Iako osjećamo u kostima, u koži, u licu, u organima da naše skriveno i autentično Ja postoji, ono nam nikad ne dopušta da ga iznesemo na svijetlo. Zašto to čini nitko me od nas još uvijek nije jasno. Jer osjećamo u tijelu prisustvo našega Ja, trsimo se i trudimo Ja izvući na površinu, na svjetlo. Ne toliko radi Drugoga koliko radi sebe. Peglamo lica, dotjerujemo oči, oblačimo tijelo, hranimo organe sve ne bili smo naše skriveno Ja izvukli van da ga vidimo mi, ali da ga vidi i Drugi. Ali što se više uređujemo, dotjerujemo, sređujemo, peglamo, hranimo i oblačimo, naše autentično Ja se sve više povlači u skrivenost naše nutrine. Ponekad se ta skrivenost pretvori u zaborav i naše Ja za nas prestane postojati i više ga ne pozivamo i prizivamo da dođe bliže nama. Ljudi se razlikuju upravo po tome i dijele se na dvije velike skupine. Na skupinu onih koji osjećaju skrivenost svoga Ja i nastoje barem djelićem svjetla osvijetliti njegovu skrivenost. I na skupinu onih koji su svoje Ja prepustili zaboravu. Oni koji osjećaju skrivenost svoga Ja uvijek Drugog gledaju kao skrivenost, kao skriveno Ja koje se također bori da svoju skrivenost pobijedi i iznese djelić svoga Ja na svijetlo. Oni koji su svoje Ja prepustili zaboravu Drugoga također prepuštaju zaboravu i više ga ne primjećuju. Onaj koji osjeća kako je njegovo Ja prisutno u njemu na skriven način to Ja nastoji susresti u Drugom. Onaj koji je svoje Ja predao zaboravu gleda se u ogledalo jer je Drugoga kao i sebe odavno predao zaboravu i ne vidi ništa više osim svoga vlastitog lica, dotjeranog, ispeglanog, uređenog… lica na kojem se vidi da su Ja i Drugi već odavno prepušteni zaboravu.

U Sarajevu, 13. 8. 2018.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com

Genean mattis tortor ac sapien congue modo mgolestie eget

At vero eos et accusamus et iusto odio dignissimos ducimus qui blanditiis praesentium voluptatum deleniti atque corrupti dolores et quas molestias excepturi sint occaecati cupiditate non provident, similique sunt in culpa qui officia deserunt mollitia animi, id estfuga.

Harum quidem rerum facilis est et expedita distinctio. Nam libero tempore, cum soluta nobis est eligendi optio cumque nihil impedit quo minus omnis voluptas assumenda est id quod maxime placeat facere possimus, omnis dolor repellendus. Temporibus autem quibusdam et aut officiis debitis aut rerum necessitatibus saepe eveniet ut et.

Nullam ac urna eu felis dapibus condimentum sit amet a augue. Sed non neque elit. Sed ut imperdiet nisi. Proin condimentum fermentum nunc. Etiam pharetra, erat sed fermentum feugiat, velit mauris egestas quam.

Odio dignissimos ducimus qui blanditiis praesentium voluptatum deleniti atque corrupti dolores et quas molestias excepturi sint occaecati cupiditate non provident, similique sunt in culpa. Aenean eu leo quam. Pellentesque ornare sem lacinia quam venenatis vestibulum. Nulla vitae elit libero, a pharetra augue.

Heading

Quidem rerum facilis est et expedita distinctio. Nam libero tempore, cum soluta nobis est eligendi optio cumque nihil impedit quo minus id quod maxime placeat facere possimus, omnis voluptas assumenda est, omnis dolor repellendus.

Odio dignissimos ducimus qui blanditiis praesentium voluptatum deleniti atque corrupti dolores et quas molestias excepturi sint occaecati cupiditate non provident, similique sunt in culpa.

Donec nulla non metus auctor fringilla
- Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit.
- Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit.
- Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit.
Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit.
Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit.

Nam libero tempore, cum soluta nobis est eligendi optio cumque nihil impedit quo minus id quod maxime placeat facere possimus. Harum quidem rerum facilis est et expedita distinctio. Aenean eu leo quam. Pellentesque ornare sem lacinia quam venenatis vestibulum. Nulla vitae elit libero, a pharetra augue.

RAZGOVOR O RAJU (Razgovor o paklu – V. dio)

– Složit ćeš se sa mnom da vjerovanje u raj nije više razumljivo čovjeku. Ideja raja kao vječnog mjesta čini se zastarjela. Medicina i psihoterapeuti tu ideju puno bolje ostvaruju već ovdje na zemlji i rekao bih kako se raj čini nepotrebnim dodatkom. Tome treba dodati da i ako postoji, nitko se nije vratio i rekao čovjeku o čemu se radi. Kliničke smrti ne računam u to jer se ne odnose na raj. Mlađi đavao je iz nekog razloga večeras bio dobro raspoložen. Napunio je sebi čašu do vrha i ugodno se zavalio u naslonjač. Bilo mu je drago što je i noćna lampa staroga đavla konačno proradila. Sve je bilo ponovo onako kako je stari đavao želio.

– Kada je riječ o čovjekom razumijevanju raja, tu ima nekoliko neodgovorenih pitanja. Recimo, vjeruje li čovjek je li uopće posjeduje besmrtnu dušu? Ili smatra li čovjek da je stvarnost samo ono što proglasi stvarnim na temelju svojih istraživanja? Ili ako čovjek i vjeruje da posjeduje dušu, nije nevažno vjeruje li da je ta duša besmrtna ili propada zajedno s tijelom? Ima tu još puno pitanja, ali da stvari ne kompliciram ja bih pitanje raja sveo na dvije stvari: stvarnost i čovjekova duša. Sa stvarnošću i nije tako teško jer uvijek se nađe neki mudrac koji kaže kako koliko god čovjek zna i shvaća to nije cjelokupna stvarnost pa uvijek ostaje mogućnost da čovjek barem razmišlja o nečemu nestvarnom iako bi to u stvarnosti moglo postojati kao što je raj. Mislim da je teži problem što se tiče raja pitanje čovjekove duše i njezine besmrtnosti. Ako je besmrtna, trebala bi živjeti negdje nakon što napusti tijelo, je li tako? Gdje bi trebala živjeti i gdje se nalazi takvo mjesto ako ga uopće ima? Čovjek nekada zna naivno zamisliti da jer osjeća nekad nostalgiju za nečim trajnijim to trajnije bi trebalo i postojati, ali kao što znamo to nije uvijek slučaj. Nekada jest. Ako razmišljaš ljudski, pitanje ostaje bez odgovora jer čovjek tijelom ne može razumjeti besmrtnost. Dakle, moramo razmišljati o tome na naš način. Stariji đavao duboko udahne dim cigarete zadovoljno gledajući u noćnu lampu kao da je i sam malo oživio zajedno s njezinim svjetlom.

– Ne vidim svrhu zašto bismo razmišljali na naš način? Nama je sve jasno. Ne znam iz kojega razloga bi ti i ja trebali razmišljati o raju. Mlađi đavao pomalo nezainteresirano okrene pogled prema gornjim policama s mnoštvom knjiga s čudnim naslovima.

– Zašto si onda uopće pokrenuo pitanje o raju ako te ne zanima? Ali, mladi prijatelju, budi malo širokogrudan. Zasigurno ima ljudi koji bi voljeli čuti nešto više o tome. Zar ne misliš da poneki ljudski jadnik ne bi volio znati kakve se to misli motaju po glavi dva zloduha? Zanemarit ću tvoju primjedbu kako je raj nebitno pitanje. Jer nama je nebitno. O tome znamo mi. Zato nam je nevažno. Rekao bih iz iskustva da ima među ljudima onih kojima je to pitanje od presudne važnosti za cjelokupni život. Polazimo od onoga što znamo. Ako je Tvorac Stvoritelj, a jest, onda se sve stvoreno ravna na neki način prema njemu. Tvorac ima u sebi kako ljubavi tako i pravednosti. Bilo kako bilo, sve što čovjek čini ili ne čini ravna se prema Njegovoj vječnoj vagi s dva utega: ljubav i pravednost. Znamo da često prevagne ljubav umjesto pravednosti, ali o toj stvari ćemo nekom drugom prilikom. Tvorac je besmrtan. Nešto od onoga što je stvorio je raspadljivo, a nešto je predviđeno da traje. Jedan od problema ljudi jest što besmrtnost razumiju isključivo kao nešto bez smrti kako i sama riječ kaže i uvijek vežu isključivo fizičku smrt uz pitanje besmrtnosti. Međutim, mladi prijatelju, besmrtnost je, najkraće rečeno, apsolutna punina života koji nema početak ni kraj. Tako je to Tvorac zamislio. Tvorac je zamislio da čovjek treba imati nešto od toga. I zato je čovjeku darovao dušu. O tome smo već prethodno razgovarali. Zato je pitanje raja, mladi prijatelju, zapravo pitanje o tome vjeruje li čovjek da posjeduje besmrtnu dušu ili ne vjeruje? Ako ne vjeruje, onda bilo što vezano za stvarnost izvan njezinih fizičkih gabarita ga neće zanimati i neće se time baviti. Ako vjeruje, onda odmah i zna da su fizički gabariti stvarnosti nedostatni i da je stvarnost puno više i tu onda dolazi i pitanje besmrtnosti duše. Vjera ili nevjera u postojanje i besmrtnost duše je put ili zapreka razumijevanju postojanja raja. Stariji đavao upravo je gasio posljednju cigaretu. Lagano se ustane i ode u susjednu sobu.

– Obojica znamo da je raj stanje uživanja punine vječnog života s Tvorcem i da je Tvorac predvidio to stanje za onaj dio čovjeka koji besmrtan, za njegovu dušu. Slažem se s tobom da je pitanje besmrtnosti duše ujedno i pitanje vjere ili nevjere u raj. Ali što s uskrsnućem? Poslije Židova iz Nazareta ništa se slično nije dogodilo i neće jer je bio Tvorčev Sin. Kako povezati besmrtnost duše s vjerom u uskrsnuće? Što će uskrsnuće ako je duša već besmrtna? Mlađi đavao govorio je glasnije gledajući kako stariji đavao kopa po ladici stola tražeći cigarete.

– Mladi prijatelju, tu nastupamo mi. Sve je bilo tako dok nismo nagovorili Adama i Evu da naprave ono što su napravili. S njihovim padom pojavila se smrt i grijeh. Naravno, bili su fizički i duhovno besmrtni do pada. Nakon pada, tijelo se više nije moglo spasiti, a i duša je zapala u velike poteškoće. Zabrinjava me tvoje razmišljanje koje je isuviše ljudsko i u okvirima fizičkog. Ali dobro, mlad si, neke ćeš stvari naučiti kasnije valjda. Ono što smo mi napravili jest da smo čovjeka osakatili prilično moćnim oružjem do te mjere da je izgubio najvažniji dar. Besmrtnost. Izgubio ga je tako što je zloupotrijebio jedan ne važniji, ali puno opasniji dar. Slobodu. Mi smo čovjeka ubili duhovno s njegovim padom, ali tako dobro smo ga ubili da je njegova duša iako besmrtna, sada u smrtnom tijelu bila sklonija prema smrti, grijehu i mogla se vječno izgubiti kod nas u paklu. Ti znaš kao i ja da je pakao vječno stanje, ali nemojmo se varati, pakao nije besmrtnost jer mu nedostaje punina života s Tvorcem. Ako budeš ljudski razmišljao kako si krenuo, i sam ćeš početi zbunjivati mlađe zloduhe od sebe kako su pakao i raj ista stanja zato jer su vječna. Ono što njih čini različitim nije vječnost, nego punina života. A toga kao što znaš u paklu nema. U paklu je potpuna odsutnost života. Naravno, ima tu života, ali ne života kao punine onako kako ga je Tvorac zamislio. Pakao je punina praznine. S druge strane, raj je punina punine. Nije baš najsretniji opis, ali nadam se da razumiješ donekle što hoću reći. Stariji đavao pripali novu cigaretu i zavali se u naslonjač.

– Ako sam te dobro razumio, ti kažeš kako su raj i pakao vječna stanja, dakle oba su besmrtna, ali su na potpuno suprotnim stranama kada je riječ o sadržaju besmrtnosti, zar ne ili značenju besmrtnosti, nisam te baš pratio cijelo vrijeme? Ti govoriš s jedne strane o značenju besmrtnosti i s druge o sadržaju besmrtnosti. S tvoje točke gledišta, i mi smo kao i anđeli besmrtni kao i ljudska duša, ali ono što nas bitno razlikuje jest stanje, odnosno sadržaj besmrtnosti. Ako je besmrtnost, kako ti misliš, punina života s Tvorcem i ako je to sadržaj besmrtnosti, onda smo mi besmrtni, ali bez sadržaja. Ali ne bih se složio s tobom. Nije li smrt, patnja, muke, odvojenost od Tvorca u paklu također nekakav sadržaj besmrtnosti?

– Naravno da jest. Čak bi mogao biti i pozitivan i dobar da nije Tvorca. Naš sadržaj besmrtnosti je negativan jer je bez života ako obojica znamo tko je Tvorac i na koji način je Tvorac punina života. Ali jer znamo, odnosno, znam bolje od tebe jer sam bio na početku stvaranja što je značilo biti i uživati Tvorčevu ljubav, dobrotu i Njega samog a onda to izgubiti zbog brzopletosti i oholosti Glavnog, trebalo bi ti biti jasno da pakao i raj nisu uopće ni najmanje slični niti postoji ikakva dodirna točka među njima. Ako je raj, ljudskim rječnikom govoreći, punina punine, a pakao je punina praznine, onda je to moguće znati jer je Tvorac punina života i raj je stanje uživanja te punine. Pakao je, s druge strane, uživanje punine jedne praznine i odsutnosti života sa sviješću da je se moglo uživati u punini života samog Tvorca. Oba su stanja dakle besmrtna, recimo to tako, ali njihovi sadržaji nemaju nikakvih dodirnih točaka niti se može prelaziti iz jednog stanja u drugo jer ako je nešto vječno, bilo kakva promjena u njemu značila bi da nije vječno nego je podložno promjenama. Stariji đavao ustane i odšeta do noćne lampe u kutu sobe. Malo pomjeri lampu i svjetlost jače obasja polutamu sobe.

– Ima smisla to što kažeš. Sad ima smisla i ono što si rekao da je vjera ili nevjera u besmrtnost duše ujedno vjera ili nevjera u postojanje raja. Jer ako bi čovjek znao da posjeduje besmrtnu dušu i kad kažem besmrtnu mislim na dušu koja je predviđena da uživa puninu punine samog života Tvorca, onda bi logikom stvari povjerovao da postoji stanje gdje je tako uživanje moguće ostvariti. Kao što bi se šokirao, barem se mnoge duše šokiraju kada shvate da su u stanju besmrtnosti ali uživaju puninu praznine, odnosno pakao. Naravno da im to ne liči na raj i na uživanje nego na muku i patnju, a i kako čujem od mlađih kolega tako se i osjećaju. Imajući sve, nemaju ništa iako su mogli i to ih izjede iznutra. Ali jer je to stanje besmrtno, preostaje im samo da se vječno jedu iznutra. Mlađi đavao stavi čašu na stol i zakloni nakratko lice jer mu je svjetlost noćne lampe malčice smetala.

– Židov iz Nazareta je to sve znao do u detalje. Zato je bio spreman umrijeti i umro je. Ljudi misle da je umro kao heroj, revolucionar, junak. Njegovu smrt smatraju herojskom. Njegova smrt nije herojska jer bilo je i puno heroja prije njega koji su umirali čak i u gorim mukama. Rekao bih da je Njegova smrt bila posebna i neponovljiva. A zašto? Zato što je ponovno otvorila ne samo pitanje besmrtnosti i raja, nego ga stvarno ponudila čovjeku nakon što smo mi tu ponudu zatvorili njihovim padom na početku povijesti. Njegova smrt, a nažalost kasnije i uskrsnuće sve su promijenili i vratili stvari na početak. Zato, mladi prijatelju u radu s ljudima slobodno možeš zanemariti sve one koji ne vjeruju u besmrtnost i uskrsnuće, odnosno, sve one koji vjeruju da čovjek nema nikakve duše. Takve pusti neka se iznenade nakon smrti i naslađuj se njihovim iznenađenjem kada vide gdje se nalaze. Tvoju zabrinutost mogu probuditi oni koji još uvijek govore o besmrtnosti i uskrsnuću. Njih uvijek možeš zaustaviti tako što ćeš ih učiniti potpuno nerazumljivim i dosadnim. Ako mene pitaš, kao starog i iskusnog zloduha kojih se ljudi trebaš posebno paziti onda su to oni koji vjeruju i tvrde i žele dokazati da čovjek zaista posjeduje dušu. I to ne bilo kakvu, nego besmrtnu i stvorenu od Tvorca. Takvi su najgori. Jer kad s njima uđeš u raspravu, lako te zavedu svojim pitanjima i onda im otkriješ i ono što ne bi smio. Pred takvima, ako s njima ne možeš raspravljati, ili šuti ili ih se kloni. Takvi znaju da je vjera ili nevjera u besmrtnost duše ujedno i vjera i nevjera u raj, pakao, Tvorca i sve što je izvan njihovog tijela i fizičkog razumijevanja stvarnosti.

U Sarajevu, 6. 8. 2018.

O. J.

LIJEK ZA INTELIGENCIJU

Jedan stari poučni vic iz komunističkih vremena:

Jednog dana neki student na improviziranoj tezgi prodavaše nešto na ulici. Revni milicajac sumnjičavo prilazi i pita ga: “Druže, šta to radiš”!? Student odgovara kako prodaje sjemenke od jabuke. Milicajac pita: „Čemu to“? Student odgovara kako je to dobro za mozak. Čovjek garantirano od toga postaje pametniji, i to vrlo brzo. Milicajac se obradovao, konta, konačno nešto i za mene! Pita: “Koliko košta”? Student odgovara, mali fišek 20 deutsch maraka. Milicajac će: “Uh, pa to je preskupo”! Student će, kako je to uistinu mala cijena za takvu blagodat u vidu rapidnog porasta koeficijenta inteligencije! Milicajac si pretrese džepove, jedva skupi novce i kupi jedan fišek.

I tako on ide dalje ulicom, gricka opore i žilave sjemenke, kad mu u jednom momentu sine: “Pokvarenjak me prevario, pa za te novce sam mogao kupiti cijelu gajbu jabuka, pa bi imao i jabuke i sjemenke”! Sjuri se natrag ljutito do studenta i prijeteći mu priopći svoje opažanje! Student ravnodušno slegnu ramenima i priprosto mu odgovori: “Pa eto, vidite li druže da ste već postali pametniji!?”

POUKA: Često je jedini način čovjeku da postane pametniji to da ga se neko vrijeme pravi budalom!

U Sarajevu, 6. 8. 2018.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com

Vestibulum ante ipsum primis in urna orci faucibus luctus.

Nullam ac urna eu felis dapibus condimentum sit amet a augue. Sed non neque elit. Sed ut imperdiet nisi. Proin condimentum fermentum nunc. Etiam pharetra, erat sed fermentum feugiat, velit mauris egestas quam.

Heading

Odio dignissimos ducimus qui blanditiis praesentium voluptatum deleniti atque corrupti dolores et quas molestias excepturi sint occaecati cupiditate non provident, similique sunt in culpa.

Donec nulla non metus auctor fringilla
- Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit.
- Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit.
- Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit.
Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit.
Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit.

Sapien etiam eu odio inposuere vite bibendum vitae lorem.

Nullam ac urna eu felis dapibus condimentum sit amet a augue. Sed non neque elit. Sed ut imperdiet nisi. Proin condimentum fermentum nunc. Etiam pharetra, erat sed fermentum feugiat, velit mauris egestas quam.

Heading

Odio dignissimos ducimus qui blanditiis praesentium voluptatum deleniti atque corrupti dolores et quas molestias excepturi sint occaecati cupiditate non provident, similique sunt in culpa.

Donec nulla non metus auctor fringilla
- Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit.
- Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit.
- Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit.
Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit.
Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit.