Ljudi ponekad neprimjetno i nesvjesno nečiji bezobrazluk prihvaćaju kao patnju koju treba strpljivo podnositi, kao križ koji im je Bog dao i kojega trebaju nositi šutljivo, strpljivo i bez propitivanja. Bezobrazluk možemo opisati kao svjesno odbijanje čovjeka da u sebi mijenja karakterne crte koje drugima i njemu samom stvaraju patnju koja je nepotrebna i koja u konačnici nije niti patnja. Ako je muž u obitelji alkoholičar i nasilnik, od kad je to postala patnja ili križ koju cijela obitelj treba nositi jer netko nije sposoban i ne želi uz svesrdnu pomoć drugih prestati piti? Ako je netko u obitelji kockar i rasipnik, koji svojim kockanjem ugrožava egzistenciju svoje obitelji, od kad je to postala patnja i križ koji treba strpljivo, šutljivo i ponizno nositi? Ako je žena i supruga prestala voditi brigu o djeci i obitelji i ako je uvijek puna gorčine i prijezira prema svome mužu i djeci, od kad je to postalo patnja i križ kojega treba strpljivo nositi?
U kojem trenutku se dogodilo da su loše karakterne crte koje čovjek treba mijenjati i radi sebe i radi drugih, radi svoga dobra i dobra svojih bližnjih odjednom postale objekt patnje i križa koje treba strpljivo podnositi, trpjeti i nositi sve dok je potrebno? Ponekad se čovjek nalazi u velikoj i ljudskoj, ako je religiozan, i u vjerskoj dilemi: Je li ono što trenutno trpi i podnosi kao patnju stvarno patnja ili je netko samo bezobrazan i ne želi mijenjati ili barem pokušati mijenjati vlastiti karakter? Kada je i u kojem trenutku bezobrazluk kao opća pojava postao karakterna crta drugoga koju trebam prihvatiti kao patnju i prestati zahtijevati od njega ili od nje promjenu na bolje i još pri tom vjerovati da i Bog tako želi?
Za ljudske oči patnja je sama po sebi opasna, teška i nepodnošljiva stvar. Osim što je samom čovjeku i njegov osobni život ponekad patnja zbog bolesti, nepokretnosti, invalidnosti ako se tome doda i još jedan život koji je sličan, onda se patnja udvostručuje i produbljuje. Teško je pronaći, a možda i nema sveukupnog objašnjenja za patnju koju živimo i koju podnosimo. Nekad nema objašnjenja ili je čovjek prihvati ili ne prihvati, ili je sposoban ili nije sposoban za patnju. Kod patnje, pogotovo kad je riječ o patnji drugoga, postoji jedno iskustvo koje dolazi na kraju patnje. Usprkos neprihvaćanju i odbijanju patnje, s vremenom čovjek prihvati brinuti o drugom čovjeku koji pati, svome mužu, ženi, ocu, majci, djetetu. I ne samo da prihvati nego kada završi život nekoga o kome je čovjek brinuo, koga je svakodnevno hranio, presvlačio i kupao i kada taj drugi ode dostojanstveno s ovoga svijeta a ne kao krepana životinja pored puta, postoji određeni osjećaj ispunjenja da je čovjek učinio nešto što se ljudskim mjerilima ne može izmjeriti niti nagraditi.
Patnja koliko god besmislena i odbojna, na kraju postane čovjeku izvor snage i smisla jer je brinuo o nemoćnom ljudskom životu, bilo dječjem bilo staračkom, gdje otkriva da u patnji na najčudniji način postoji i nešto od ljubavi i istinske brige za nekoga. Na kraju nečije patnje, dok posprema bolesničku sobu u vlastitoj kući i vlastitom stanu i sklanja stvari koje su ostale iza pokojnog nepokretnog oca, majke, muža, supruge, djeteta, čovjek intuitivno osjeća da je sudjelovao u nečemu što je daleko iznad njega. Nečemu tajnom, nerazumljivom i misterioznom. I onda kad je i sam već na rubu živaca, ljut, nervozan, osoran, ogorčen, što je dobar dio života morao posvetiti tuđoj patnji, a ne vlastitom životu, na kraju svega u čovjeku postoji osjećaj ispunjenja da je učinio nešto nemoguće, nevjerojatno i iznad svojih snaga. Patnja, čak i kad je mrzimo u brizi za nekoga, na kraju donese ispunjenje. To je jedna od osobina patnje.
S druge strane, tuđi bezobrazluk kao karakterna osobina kojoj je uzrok lijenost jer se čovjek ne želi promijeniti, na kraju ne donosi ispunjenje. Donosi ogorčenosti i osjećaj da je čovjek bio prevaren, zaveden i da tuđi bezobrazluk nije bio patnja koju je valjalo otrpjeti, nego samo nečija lijenost i naš strah i manjak hrabrosti da zahtijevamo od drugog da se mijenja i da ne bude bezobrazan. Zato bezobrazluk i patnja nisu identični niti se mogu uspoređivati. Riječ je o stvarima koje stoje na suprotnim stranama.
Bezobrazluk se međutim zna pretvarati i stvoriti u čovjeku osjećaj da je riječ o patnji koju se ne treba propitivati i koju treba strpljivo podnositi pod izlikom koju nam netko objašnjava kao patnju. To objašnjenje ide najčešće u sljedećoj formi: ja sam takav ili takav i ne mogu se promijeniti ili on ili ona je takva i ne može se promijeniti, dakle trebaš prihvatiti moje loše osobine kao vlastitu patnju za mene. Ako je tomu tako i ako se alkoholičar u obitelji ne može promijeniti, dolazi se u napast da se alkoholičara proglasi kao nekoga zbog koga treba patiti, šutjeti i trpjeti. I što je još gore, čak se i religiozno opravdava takva čovjeka kako je to što se događa sve od Boga ili Božja kazna. Zar nikomu nije palo na pamet da je čovjek s vremenom postao bezobrazan i shvatio da može svoj bezobrazluk predstavljati svojim bližnjima kao patnju koja ima i religiozne elemente? Onda kada se svi svojski potrude i odreknu i vlastitih života da bi čovjeku pomogli da prestane piti, a on i dalje tvrdi kako je njegov karakter takav i on se jednostavno ne može promijeniti, tada nije riječ o patniku nego je čovjek – uz dužno poštovanje – bezobrazan.
Čak i kad su uzroci takvi da je možda čovjek postao takav zbog teškoća života, ali zašto odbija pomoć i sve pokušaje svojih bližnjih da mu se pomogne? Ako je netko nasilan u obitelji i u društvu, „kratkog fitilja“ i kriminalac, od kad je to postala karakterna osobina od koje ne treba tražiti da se čovjek mijenja? U onom trenutku kada čovjek prihvati objašnjenje za negativno i loše u nečijem karakteru da se čovjek ne može promijeniti i da je on takav, to je početak nečijeg bezobrazluka kojega će kasnije u životu čovjek zabunom proglasiti i prihvatiti kao patnju koju mu je Bog dao i koju strpljivo treba podnositi nesvjestan da nije imao hrabrosti tražiti od drugog da mijenja svoje karakterne osobine koje su loše, pokvarene i opasne za njih oboje i za njihove obitelji. I taj će bezobrazluk na kraju stvoriti ogorčenost i osjećaj prevarenosti jer nije bila u pitanju autentična patnja nego nešto drugo.
Dok u patnji ima nečega uzvišenog, nečega neizrečenog i misterioznog, nečega u čemu čovjek sudjeluje, u bezobrazluku nema ništa od toga, osim ponekad čak i namjernog i ciljanog korištenja vlastitog bezobrazluka kao argumenta da je riječ o patnji koju drugi treba podnositi i trpjeti. I zato bezobrazluk ne rađa ispunjenjem na kraju, nego ogorčenošću jer je čovjek ništa drugo nego prevaren tuđim karakterom koji se nije htio i nije bio spreman mijenjati. I ljudi to osjete, ali o tome ne govore ili ni sami ne mogu razlučiti o čemu je riječ pa brigu o bolesnom ocu, koji nije svojom krivicom bolestan nego zbog bolesti i starosti, smatraju kao da je isto kad imate alkoholizam, kriminal, kockanje u obitelji misleći da je riječ o patnjama koje treba strpljivo i šutljivo iznijeti do kraja. Ali briga o bolesnom ocu je patnja, dok su alkoholizmi, nasilja, kockanja i kriminali samo bezobrazluci koje čovjek pustio i dopustio da ga uvjere kako je riječ o uzvišenim patnjama i križevima koje treba nositi i to još uz Božju pomoć.
Ponekad je teško možda i razlučiti patnju od bezobrazluka. Ako na kraju uz sve probleme i gubitak zdravlja i živaca čovjek osjeća ispunjenje jer je o nekom brinuo, bila je to plemenita patnja za drugoga i osjećaj ispunjenja ostaje u čovjeku kao trajan podsjetnik da je ta patnja imala kakvog takvog smisla, iako čovjek nije i nikada neće biti zadovoljan objašnjenjima koja mu se ponude. Ako na kraju čovjek osjeća ogorčenost, ljutnju, nezadovoljstvo, bijes, osjeća se prevarenim i izigranim, vjerojatno je netko vlastiti bezobrazluk proglasio patnjom i čovjeka uvjerio da treba trpjeti, šutjeti i podnositi bezobrazluk. Sve stvarne i iskrene ljudske patnje su patnje i patnja ne može nikada, ako je autentična i duboka, postati bezobrazluk, ali bezobrazluk jer je pokvaren, površan, skriven, glumi i pretvara se, zna se predstaviti i predstavlja se gotovo uvijek kao patnja i oponašanje patnje.
I na kraju dolazimo do neobičnog paradoksa kad govorimo o patnji i bezobrazluku. Kada promatramo samo patnju, ona uvijek izgleda kao zlo koje treba izbjegavati, ali kad usporedimo patnju i bezobrazluk koji se pretvara da je patnja, onda se čini da je patnja i ponekad dobra a bezobrazluk čisto zlo. Jer u patnji postoji zrno dobra koje se javlja kao ispunjenje kada jednom dostojanstveno ispratimo na posljednji počinak bolesnika o kojemu smo brinuli jer nije bio svojom krivicom bolestan.
U bezobrazluku postoji samo ogorčenost i osjećaj da smo zavedeni i prevareni na kraju kada nekoga ispratimo na posljednje počivalište. Zato bezobrazluk po svojoj naravi ne može nikada u sebi imati zrnce dobra jer je njegov krajnji ishod uvijek ogorčenost i osjećaj prevarenosti budući da smo cijelo vrijeme mislili da je alkoholičar, nasilnik, kockar, kriminalac, bez obzira je li u pitanju muškarac ili žena, muž ili supruga, otac ili majka, sin ili kći, patnja koju trebamo strpljivo i šutljivo podnositi jer to od nas Bog traži.
Treba imati na umu razliku između patnje i bezobrazluka jer to su dvije vrlo različite stvari koje ponekad u životu ne bi trebalo miješati i brkati kao da je riječ o istom. Jer nije isto. Tko je god imao iskustva s ove dvije stvari, a puno ih je takvih, zna o tome i o osjećajima koji dođu na kraju svega kad prestanu i patnja i bezobrazluk. Jer nije isto biti ispunjen i biti ogorčen kada onaj zbog kojega je čovjek strpljivo i šutljivo podnosio sve više nije među živima.
U Sarajevu, 7. 1. 2019.
O. J.
